OKO VATRE           


Kô zora na vrhu gore, plamen buknu
I račve bukava rujni grimiz pokri.
Svi, držeći diljku sa bodljom, u suknu
Sivom oko vatre oni sede mokri.

Pozno. Jedva s vrha pogled prodre tuda
Kroz koprenu noći hladnoga oktobra,
Te Sitnicu spaziš gde poljem krivuda
Uz kržljava stabla i begovska dobra.

Hladno. Kô turbani, sa greda i grma
Motaju se magle, i u pređu njinu
Gdegde zapne bela mesečeva srma.

Oni sede. Sjakti vrh bodlja, i s trava
Trepti inje. Iskre raspnu se i sinu
Kao venci zvezda iznad njinih glava.


1913.           

SEĆANJE           


Po meni srebrnih jasika sen pao.
Tu je oni izvor gde sam negda bio,
Iz lipove kore kad sam žedan pio
I s tobom se dugo kroza šiblje krao...

Eno uske staze kuda smo se peli
Onamo, visoko, gde oblaci rude
I k'o razderani plamenovi blude
I okrajkom zapnu za vrhove jeli.

Osvrćem se, gledam... I, meni se čini,
Kao da te snova vidim u blizini,
Uz izvor, gdje još trula klupa stoji.

I kao da čujem tice davnih dana,
I kao da vetar, tiho ispod grana,
Na me sipa behar iz nedara tvoji'...


1913.           

PRIJATELJU           


Prijatelju! Znadem da su ovi puti
Na našoj planeti trnje što nas bode,
Da je malo staza što u bašti vode
Gde bokori šume suncem ogrnuti.

No nijedna tvoja noć još nije bila
Bez zvezda, jer njih je samo oblak skrio,
Za oblakom trepti njihov blesak mio...
Poleti, i njima uzneće te krila!

Da, život je memla robijaške kuće,
I njegovo trnje sve te para ljuće,
I cvetova nema da se tebi jave...

No ti imaš ruke! Snagom ruka goli'
Ostruge razgrni i krvlju ih poli,
I naći ćeš tvoje ljubičice plave...


1913.           

PROLOG           


Ukrijepi me, Muzo, i ozari
Plamenom zlatnim tvoje duše mile,
Nek srca moga propoju oltari
Pjesmama slavne pobjede i sile.

Hodi neka me tvoja nose krila
Po ognjištima što ih tiran uze
Kadno je majka tvrda srca bila
Pa od svog srca ne pustila suze...

Iskupili smo kolijevke svete
Pjesama, vila, naše slatke bajke -
Orlovi cara sada snova lete
Po zavičaju Jevrosime majke

Pjevaj i krotko bogu blagodari!
Gdje juče bjehu tamnice i noći,
Jutros blistaju visoki oltari
Naše svijetle slobode i moći.

Hodi i s njima proslavljajmo doba
Radosti, sreće, praznika i zore.
Nek nam srca prislužena oba,
U njihovijem kandilima gore...


1913.           

POKLIČ           


Pjesmo moja, hajde leti
Iz dna srca, duše zdrave, -
Daljine te zovu plave,
Zove neba oganj sveti.

Gdjegod nađeš suzu koju
Što je tužno roblje lije,
Po njoj prospi dugu svoju
I svjetlilom ubriši je!

Sve probudi, sve što spava,
Nek ustane muški mreti:
Visoko je zora plava,
Uz krš joj se treba peti!

Od Goleša do Jadrana
Preni duše što su u snu,
Kô pučina uzburkana
Nek u hridi ropstva pljusnu!

Iz tog pljuska, borbe sjajne,
Perle slave i slobode,
S blagoslovom svete tajne,
Sinuće ti, srpski rode.

Leti, pjesmo, i sve zbrati
Što rastavlja razdor grubi,
I izgrli i ižljubi
Sve što cvili, sve što pati...


1913.     

POVRATAK (b)           


Propojaše srca, i sve kô da preli
Prazničkog tamjana miris blag i mio.
Nesta mutne magle sa obraza sveli',
I svjetlilo zasja gdje je sumor bio;
Sve, staro i mlado, radošću se grije
I vrvi na vrata iz kolibe svoje -
Majke, sestre, ljube, s lučevima stoje,
Čekaju... Noć mračna. Negdje kurjak vije.

Već svi čuju blizu, sa putanje znane,
Rzanje i topot i oružja zveku,
I po koji metak što, s klicanjem, plane,
Te po dugom klancu jeka stiže jeku.
Tapšu djeca, viču, i s radosti vrele
Kao da bi svako poletjeti htjelo,
Jer sad, eno, vide sve konjike smjele
Gdje, mašući kapom, ulaze u selo.

Tu su! "Dobro došli!" pozdravi se hore.
Sjahuju junaci i svojima hrle;
I u plamu luča, kô u plamu zore,
Vidiš kako sestre trče, braću grle,
Uvis mlade majke svoja čeda dižu,
A očevi krepki ljube ih u čelo.
Svi mili i dragi s okršaja stižu,
I u rudom sjaju luča trepti selo.

"A gdje je moj Grgur?... Zar on došô nije?"
Jedna pogurena, stara žena poče.
"Kažite mi gdi je?... Moj sin Grgur gdi je?"
I glas muklo zvoni, kô iz grobne ploče.
Zbunjeno je tješi ratnik, momče neko,
A gotovo da mu suza s oka kane:
"Možda, ove noći, il' sjutra, čim svane,
Dojezdiće i on... Tako nam je rekô"...

Ona samo zuri u gomilu gustu,
I rođeno selo postade joj tuđe -
Ne poznaje više nikoga. I pustu
Čupajući kosu u kolibu uđe
I klonu... S ognjišta pod kotlom se žare
Plamenovi hitri iz glavanja suhi'.
Tiho. Samo, katkad, iz ikone stare
Nešto lako prsne, pa opet mir gluhi.

Putanje su prazne. Staro selo sniva,
Samo što se gdjegdje koje okno zari.
Mračno. Jedva pogled prodre preko njiva
Na mlinicu ispod jablanova stari'.
Majka jošte čuči uz ognjište sama -
Prisluškuje, čeka, nada se, a s brda
Samo vjetar hukne... I studena čama
Obara se na nju kô hridina tvrda.

I dok mora noći svrh nje ostve trže
I svjetiljke nada iz duše joj krade,
Ona začu kako Vran Grgurov rže,
Jer ga zna po glasu kô kutnje čeljade.
S raspaljenom cjepkom od suhoga smrča
U noć jurnu sjajna, kô svjetlost oltara;
I ržući, s kose Vran preda nju strča
Sam, s krvavom ranom između rebara.

Ona vidi jasno... Sve vidje... Posrnu -
I zadnja se nada otkide iz duše...
Luč po kamu pade i sve u noć crnu,
Kô krvave zmije, iskre se prosuše.
Mrko drvlje šumi. Preko golih njiva
Polagano viju pahuljice krupne.
Tiho. Nigdje glasa. Selo davno sniva.
Samo vjetar negdje kanatima lupne.


1913.     

MOLITVA           


Veliki Bože Istine i Pravde,
Koji me diže iz gnusnoga kala,
U krvi oganj, u ruci mač dade,
I reče: "Prkosi vihorima zala!"

Bože, koji si u prostor beskrajni
Dao mi svijet, koji ne zna niko,
U dušu moju unio luč sjajni
I na bolove me i stradanja svik'o...

Daj mi u srcu kap tvoje milosti
I stišaj buru podivljale ćudi:
Da mogu praštat gonjenja i zlosti,
I cio svijet prigrlit na grudi...


1913.     

MOMČILO           


Durmitor sinu. Noć zasja, bih rekô,
Kô da se rasu svud grimiz i srma,
I kô da požar i praskanje neko
Izbija svuda iz krša i grma.

Ono se hitri Jabučilo vinu
Pod gospodarom Momčilom, i s krila
Ognjeve pusti. I stoga noć sinu
I porumeni njena crna svila.

Gle kako leti, kao neba znamen,
Kô bura kad se s hrastovima bori!
Gusta mu griva, kao zlatan plamen,
Svrh oštrih greda leprša i gori.

On u noć tone sve dublje i dublje,
A para mu se iz nozdrva žari
Kao pri sjaju razbuktale zublje
Studeni bakar sa kaciga stari'.

Momčilo kliče, i rodnoga kraja
Odjeke prima... Sjajan! S toka svije'
Varnice siplju, i kô do dva zmaja
Sa balčaka mu gore oči dvije.

I sve se blista. Noć trepti, bih rekô,
Kô da se grimiz rasipa i srma.
I kô da požar i praskanje neko
Izbija svuda iz krša i grma.


1913.     

JUTRO NA KOSOVU           


Probuđene trepte daljine i međe -
Razdraba se blesak po kosi i luci,
Kô da Boško, s alaj-barjakom u ruci,
U oklopu sjajnom sam projezdi neđe...

Puklo polje. Širom, na četiri strane,
Preko dugih njiva i ravnica svije',
Svud orače vidiš i rala i brane,
I kako iz mrkih brazda para bije.

A tamo, kô gora srebrna i čista,
Pokrivena nebom Gračanica blista
I sjaj s krsta siplje... Trepte daljne međe -

Razdraba se blesak po kosi i luci,
Kô da Boško, s alaj-barjakom u ruci,
U oklopu sjajnom sam projezdi neđe.


1913.     

GOJKOVICA                 


Vojvoda Gojko, odapni tetivu,
Svrh Jezera se hitra utva vije!
Obuci kalpak, toke i kadivu -
Jutros je vaskrs mučenika svije'!

Peva i kliče naš zavičaj ceo!
Bojana trepti i bleske đerdana
Po Skadru baca, gde, crven i zreo,
Slatki plod na nju maše sa svih strana.

Gle, tamo, kuda šatori se bele
Uz plamenove vatara kraj vode,
S curama stasa vita kô u jele
Igraju oro vesnici slobode!

Na poklon jezdi herojima zornim
I celuj lica sva, mlada i seda!
Oni junaštva mahom čudotvornim
I patnjom greh su iskupili deda...

S njima se vrati novi život nama -
I jutros, kad im pesma probi tame,
Moj hladni đemer od crnoga kama
Prsnu, i ruže zora prosu na me.

Ja sada, evo, na bedemu stojim,
Gde steg leprša slave davnih dana,
I čedo dižem na rukama svojim -
Neka vidi kraljeve megdana!

Vojvoda Gojko, odapni tetivu,
Svrh Jezera se hitra utva vije!
Obuci kalpak, toke i kadivu -
Jutros je vaskrs mučenika svije'!


1913.