NEMIR         


O, kako me trese ovo gluho doba -
Mjesečina sjajna kao sedef sušti,
I šedrvan što mi pod pendžerom pljušti,
I dušeci ovi i mirisna soba!...

Gdje si?!... Tebe samo volim, rekla sam ti!
Ja sam tvoja bašta, i sve ljeto moje
Ove noći, dragi, meni svjetlilo je,
I po mome granju toplo voće plamti...

Na te čeka... Hodi, hodi mi što prije!
Hodi dokle hladna jesen došla nije,
Po plodove moje, iz maglenih luka!

Moj bulbule, sleti u jabuke moje:
Selimino njedro gori, sazdrelo je -
Hoće tvoga stiska, hoće tvojih ruka...


1912.                 

KIRIDŽIJE                   


Gora strijemi. Strmenih ždrijela
Miriše smola čamova i smreke.
Gori, visoko, u račvama jela,

Izgara mjesec. Ni glasa ni jeke.
Pusto. Tek doli, gdje Drina krivuda,
Pod hrastom sjede kiridžije neke.

U Sarajevo put ih vodi tuda.
Pred njima vatra kô zora se žari,
Pa crven trepti po družini svuda.

A kotô vrije, kačamak se vari.
Okolo konji zamršenih griva
Pasu, i leže puni denjci stari

Gazdinske robe. U dnu strmih njiva,
Viseći poput razgrnute mreže,
Po plotovima sjen drveta sniva.

Mir. Glavnje bukte. Širom noći svježe
Kô crven behar iskre lete, tonu,
A družba sjedi. Neko skretanj reže,

Neko umoran glavom na panj klonu
Pa slatko hrče, dok priču kramara
Slušaju drugi: "Vidite li onu

Zidinu tamo, gdje se splela žara?
Ondje se nekad među hrašćem krio
Han kakvog nije bilo do Mostara!

Tu bi u svako doba ko bi htio
Noćište našô. Za konak i hranu
Cvancika zdrava sav je trošak bio.

I ja sam često noćivô u hanu.
Jednom, još nejak, tak ako sam znao
Usjeći ostan i oplesti branu,

Ovdje sa ocem na konak sam pao.
Noć. Sjede mnogi putnici pa zbore,
Pričaju priče. Peć plamti, a, kao

Smrt hladna, ciča jauče sve gore,
Prozore trese, vrata drma, bije,
Hrastove čupa i drumove ore.

Slušamo tako. Kad viši od svije'
Spusti se uz nas Grgur, gazda hana,
Star, prešô bješe osamdeset dvije.

"I ja ću - reče - iz davnog zemana
Pričati nešto." I uze na krilo
Unuče, jedro kô drenova grana,

I poče: "To je jedne zime bilo;
Mećava, brate, baš kô ova, ljuta,
Kamenje prska, drobi se kô gnjilo

S mraza i leda. Noć, a nigdje puta, -
Smetovi sami, i kurjaci viju
U čoporima iz svakog kuta.

Ovdje, uz oganj, sjede pa se griju
Putnici neki. Moja sina oba
Toče im piće, a s čibuka biju

Koluti dima. Zagrijana soba,
Ali, svejedno, studen, kô da slana
Po hrptu mili. Kad, u neko doba,

Halka se začu na vratima hana.
Ja uzeh fenjer, kapiju raskrili' -
Kad konjik stoji do konjica vrana.

Osuti srebrom snijega. U svili,
U sjaju zlata i dragog kama,
Marko i Šarac nisu ljepši bili!

Javi se glasom dubokim kô jama,
I vitez ata u sjajnom timaru
Za halku sveza, pa uljeze nama.

Sav bješe kao stablo u beharu!
Za njim se vlače struke duge rese,
Pa struku zbaci i prisloni šaru.

Sjede i snijeg s odjela strese.
"Handžija", reče, "večeru mi dela!"
Postavih sofru s čirakom i s nje se

Blistaše čirak. Metnuh što bi jela:
Hljebac, i čimbur, ovčje plećke dvije,
A uz to bješe i skorupa zdjela.

On poče jesti. Prekrsti se prije.
No kô da jede mrki gorski vuče,
Kakvoga nigda niko viđô nije

Sve otkad oni zlatni veo svuče
Za mrtvim Markom u Urvini vila!
Svi zapanjeni pa gledamo muče

Lice junaka, perčin kao svila,
Povije one, oči koje kriju,
I mrke brke kô dva vrana krila,

Što sjajne toke dostižu i kriju,
I mimo toke oružje gdje gore
Alemi sami i iskrama biju.

Gledamo. Moji sinovi ga dvore.
Kad viknu: "Vina! Ali bakrač cio!"
Ja mu donesoh, i silni div gore

Pô suda popi, a što nije htio
Odnese vrancu. A vran od mejdana
Zagrebe nogom i ispi svoj dio.

Pa kad mi plati za se i jarana
sa tri dukata, "zbogom" reče svijem,
A mi svi za njim na kapiju hana.

"Ne idi noćas! Po gorama tijem,
Vukovi kruže", - rekosmo. On muča,
Spremajući se zasjedama zlijem.

Ja posvijetlih jednom cjepkom luča,
I vidjeh kako u hrastovu granu
Pred hanom bije, kô iz vrela ključa,

Para iz čela neznanome banu;
I dok mu s toka blista srma suva,
I trepti sjajno oružje, on vranu

Na sedlo pade, i u doba gluva
Utonu u noć kao mjesec jasni;
A mi svi u glas: "Bog neka ga čuva!"

Hukti. Strah bije iz časova kasni',
Vukova pune staze su i međe,
No truni straha nema soko krasni!

Ne pređe dugo, ču se metak neđe,
Pa drugi, treći, kao haber zao,
Jeknu i presta. Mi nabrasmo veđe -

'Nakog junaka bijaše nam žao,
Mišljasmo da je gdjegod, nedaleko,
U borbi s ljutim zvjerovima pao.

"Hajdemo sjutra", ja družini reko',
"Ne bi' li našli trag njegove smrti".
Sunce. Vrijeme stišalo se, meko,

Sva Drina blista. Negdje štekću hrti,
Hajka se čuje i grmenju gore,
A mi sve iđi i jednako prti,

Gledaj i traži. Kad tamo gdje gore
Čobanske vatre, blizu jedne struge,
U crnoj lokvi smrzle krvi skore,

Vukova tušta iskesili duge
Zube, a svrh njih, s jednog hrasta gnjila,
Gavrani grakću, zovu jedni druge

Sa novom gozbom da osnaže krila.
Gledaju ljudi. Svi se čudom čude,
I sve zavika: "E, halal mu bila

Majčina hrana i hljeb rodne grude!"
I, eto, to je Mutap Lazar bio,
Što će živ biti dok Srbina bude".

I kramar svrši. Sve ćuti, i cio
Karavan gleda put zidina stari',
Misli i sanja... Noć trepti ti'o.

Pod mjesečinom šušti ječam jari;
Ergela pase; vatra plamti, grije,
I dokle laka crven lica zari,

U kotlu krklja kačamak i vrije.


1912.                 

ORLUJ, KLIKĆI, ORLE BELI!...         


Orluj, klikći, orle beli,
    Svetom suncu vodi nas!
U te gleda narod celi,
Orluj, klikći, orle beli,
    Uz tebe je Bog i Spas!

S mora krvi blagorodne
    Svoj Srbiji sinu sjaj!
Naša polja, njive plodne,
Reke, gore neprohodne,
    Pamte slavni okršaj!

Orle beli, preni, sini,
    Nove slave daj nam plod!
S Avale se plave vini,
Oslobodi, ujedini,
    Milo Srpstvo, mili rod!


1912.                 

PESMA S VARDARA.         


Svanu... Skoplje zasja... Mustaj-beže, skloni
Mrak oblaka što je po čelu ti pao.
Pobedu je ovu nama Alah dao,
Po Njegovoj volji i ti se pokloni!

Pruži ruku! Ove duše nisu jetke -
Ne otimlju šćeri niti njima ćare...
Mi dođosmo samo u domove stare,
U njima da mrtve opojemo pretke.

Pod njihovim krovom hladna memla veje
I poslednje roblje da smrvi i satre;
Mi žrtava svetih nosimo im vatre,
Na ognjištu da nam smrzlu braću zgreje.

Vaša srca behu zima što sve davi
I proždire kao provaljena jama;
Mi u srcu leto donosimo vama,
Gde svetlila trepte i vidici plavi.

Vi ne čuste nigda bol dubokih rana,
No za sestre naše kovaste handžare;
Mi kamenje drago, burme, adiđare,
Nosimo im, evo, za venčanog dana.

Vi haraste samo blaga ove grude -
Ona u razdrtu posrta odelu;
Mi ćemo je, beže, odenuti celu
U odoru carsku, da sva svetla bude.

U njoj nam je nik'o prvi carski lovor;
Pa i ti si samo njenog stabla grana -
Njezina su njedra bila tvoja hrana,
I tvoj govor to je srpskih deda govor.

Pa pregori mrtvu slavu turskih orda -
Pod lovorom lepšim Vardar gleda na te.
Beže, šenluk čini! Uz naše granate,
Neka jekne tvoja kuburlija gorda!


1912.                 

ŽETEOCI           


Kô svilene niti što ih pauk satkô,
Po drveću visi mesečine veo.
U polju, uz reku, šušti ječam zreo,
I, kô krv, sa grana rudi voće slatko.

Mali drven toranj, kao straža neka,
Uvrh sela stremi. Staro groblje ćuti,
A krstovi, mahovinom ogrnuti,
Svoje ruke šire, kô da svaki čeka

Da zagrli nekog... I dok ponoć plava
Trepti, i pod božjom rukom selo spava,
Žeteoce čudne, koštane i sure,

Ja vidim gde s neba niz lestvice slaze,
S kosama na vratu šoboćući gaze...
I svrh sela zvoni udar kobne ure.


1913.           

OTAC           


Gde ste? Vašu pesmu ne čujem iz luke,
A to, deco, ljuto boli me i vređa.
Neprestano motrim, ispod suhe ruke,
Hoćete li doći sa dalekih međa.

Oranju je doba. U plavome nebu
Pozdravi se čuju lastavica rani'.
Starati se treba o nasušnjem hljebu,
A ja sam oronô. Ko će da nas hrani?

Momčilo, Milojko, Mrgude, moj dive,
Hoćete li skoro uzorati njive? -
Hoćete li žnjeti kô što lani žnjeste?

Ej, plugovi vaši bez vas pusti stoje...
S bolom na temena unučadi svoje
Suhu ruku spuštam... Moja djeco, gde ste?


1913.           

PRED BITOLJEM           


Još jabuka sunca zaronila nije,
Kô da s vrha gleda ono carsko djelo,
Gdje vitezi, jači od džinova svije',
U Rijeku Crnu zagaziše smjelo.
Sa bedema riču topovi i grme;
A daleko, niz to polje vodoplavno,
Sa rijeke, zvoni pjesma kô od srme:
"Oj Moravo, moje selo ravno!"

Novembarska studen probija i reže.
Oni samo gaze i ne čuju više,
S meteriza, turskih, sve teže i teže,
Kako pljusak pada od olovne kiše.
Posrću i tonu, i visoko svrh ti'
Gomila se vija vrana jatô tavno,
A kô jedna poznata molitva još drhti:
"Oj Moravo, moje selo ravno!"

Svi upiru oči... Svima lice granu...
Gle, pred njima, kao bašta adiđara,
U večernjem sjaju zablista i planu
Stari Bitolj s gorom bijelih munara.
"Ura!" grmnu, jeknu... Za vrh sunca roni,
Po hrbatu greda rudi borje davno;
A s rijeke jošte topla pjesma zvoni:
"Oj Moravo, moje selo ravno!"


1913.           

POVRATAK (a)         


Mrem... Sa mojih njiva eno drugi žanje...
Tamo više nema stare kuće moje -
Pod očevim krovom strana čeljad stoje,
I šljemena srpskih sve je manje, manje...

O lijepa polja! O lijepe luke!
Ne nosim vam ništa doli duše gole,
Žuljeva i rana, što peku i bole,
Nevolje i gladi i skrhane šljuke...

U tebi mi neće, moje rodno selo,
Pogladiti niko rukom mračno čelo,
Niti li će čuti vapaj bijedan...

Ja znam, ništa više za me nemaš tamo,
Ali jednu želju ispuni mi samo:
Pod granama tvojim o daj mi grob jedan.


1913.         

BALADA           


"Kaži mi, dete, što si se pokrio
Zemljom i travom? Zar ti hladno nije?"
"Ne, mati. Ovde tako toplo mi je
Kô da uz naše ognjište bih bio."

"Preni se. Pođi svojoj rodnoj luci -
Kuća te čeka, moja slavo živa."
"Ne mogu. Tu se tako slatko sniva
Kô da na tvojoj zaspao sam ruci."

"Vaj, rano li te san studeni srete!
Kada ćeš iz te postelje olovne
Ustati, sine?" - "U moravske čete
Kada me, majko, nova truba zovne."

"Sunce se vraća. Evo tica, gnezda,
A tebe nema. Šta ću tvojoj djeci,
Šta ljubi reći?" - "Otišô je, reci,
Na nebo, za vas da nabere zvezda"...


1913.           

PRAZNIK           


U ognju jutra vrhovi se žare;
Kô u beharu gusta stabla neka,
U prazničkome ruhu narod čeka
Pred kapijama Gračanice stare.

I radovanjem bezbroj srca vreli'
Jeknuše zvona i s oltarske ploče
Svešteni otac liturgiju poče
I mirisima tamjana hram preli.

S krstom, gologlav narod u hram stupa,
I svaka duša u sjaju se kupa
I bogu leti na pojanje danas.

I zvona zvone, ljuljaju se sama,
Pjevaju dveri... Na domaku hrama
Pognute glave prolazi Arbanas...


1913.