LEPTIROVA PJESMA             


Što bi,
Što bi
    Suze lio
I umir'o s tajne tuge,
Kad je Život tako mio
I pun
Sunca
    I pun duge!

Moja
Duša
    Magle neće,
Ni tamnice sužnja roba.
Hoću zoru, sunce, cveće,
Ljubav,
Radost,
    Sve do groba!

Pa kad
Jednom
    Odem Bogu,
S dušom što je sreću brala,
Nek MU tamo reći mogu
Jedno
Toplo:
    Oče, hvala!


1911.     

VEČERNJA ZVONA             


Smoreni zidari na skelama stoje
Kamenje tvrdo tešu tvrdi ljudi,
I čela im se opaljena znoje.

Na ruke, vične i žezi i studi,
Na poštrapana krečom lica vrana
I razdrljene kosmate im grudi,

Purpurne ruže baca veče rana...
Tih oblak jedan kao da bi htjeo
Sletiti, crven (k'o krv uzdrhtana),

I u svoj svilen ogrnut' ih veo...
Kroz nj, svijetlo, jedno oko bodro
Gleda ih, trepti i sjaj lije vreo...

Prvi je suton do ulica prodro
I zvona zvone sa tornjeva sviju.
No dole zvuci plinu, i u modro

Gube se nebo, s vječnim da se sliju:
Gori, svrh mase što po gradu grne,
Čekići tvrdi o mramorje biju,

I glasi im se, k'o pahulje crne,
Rasiplju širom. Svaki dršće, plače,
Jeca... I dokle zadnja rumen trne,

I gori trepti svijetlost večernjače:
K'o zvona druga, pod kubetom neba,
Ja čujem kako čekići sve jače

Zvone i mole: hljeba! hljeba! hljeba!


1911.     

ŽETVA           


Mru ruže... Ja čujem ljeta zadnje ropce
U pokrovu hladnu svela lišća žuta...
Idem. Noć jesenja za mnom uzastopce
Korača maglama dugim ogrnuta...

Nijedne zvijezde ne vidim na visu,
Samo oblakova razderane krpe.
No svjetiljke moje pogašene nisu,
One iz mog bola svoju snagu crpe.

Kô kandila sjajna, kao purpur zore,
Meni moje rane svijetle i gore,
I u magli trepte nebesnim treptanjem.

I u daljna polja gdje spomeni stoje
Stižem, i pri sjaju bola duše svoje
Srpovima zlatnim zlatno klasje žanjem.


1912.           

SRCE           


Iz doline reke, iz kopalja trska,
Putanja me vodi u goletne strane.
Noć. Poju slavuji, i na brsne grane
Kao sedef bela mesečina prska.

Već me evo vrhu. Svuda krš i same
Dve-tri smreke šume na rapavoj ploči.
Kô blage i tople materine oči,
Lepe greju zvezde i gledaju na me.

Uz Neretvu, dole, behar se razgrozdô;
Pun fenjera stari Mostar trepti ozdo,
Spava. Mesečine pokrilo ga platno.

Moje srce leti, i kliče, i gori,
Prostorima kruži i, kô meteori,
Po rodnome kraju rasipa se zlatno...


1912.           

MOJ OTAC           


Još kô da ga gledam. Pod oružjem stao,
Uz jatagan trepte ledenice dvije.
Spremni konjić frkće, nogom kopa, bije,
Kao da bi na put gospodara zvao...

Zora je. Mi deca kraj majčina skuta
U dvorištu stali, srce nam se trese -
Otac, evo, svima iz jasprene kese
Po marijaš vadi za sretnoga puta...

Mi mu ruku celuj, a on, kao jela
Visok, izgrli nas, pa konjica bela
Zakroči. I dokle rano sviće doba,

Mi ga ispraćamo, i mahalom starom
Pred njim sluga Jovan krače s džeferdarom,
I meni se čini još ih gledam oba...


1912.           

MOJA SOBA         


Jedan krevet, astal, knjige u ormaru,
U kutu bačene novine bez broja,
I lik majke moje visi o duvaru
Uz ikonu, - eto, to je soba moja.

Malena. No meni velika je bašta,
Gdje nad potocima tihim trepte jošte
Leptirice sjajne mojih snova, mašta,
Radosti i sreće, mira i milošte.

Ovdje mi je kao da sam gdje u strani
Visoko, pod svodom duga uzdrhtani'
U kojima rano proljeće se kupa...

Ovo je krletka topla duše moje
Kroz njen mali prozor ona leti, poje,
I sjaj zlatni pije iz nebeskih kupa.


1912.         

TI           


Moje je srce u čađi i u garu
Napuštena i bedna kuća stara,
Gde samo gladni crv kapije šara
I paučina visi o duvaru...

Odletele su ispod krova laste;
Tu sad jato kobnih ptica grne.
Po avliji se pletu travke crne,
I svakog dana novi pelen raste.

Nemo i pusto... Kroz skrhana okna
Vetrovi viju sa prašinom, dok na
Pragove gnjile povija se trnje.

Samo ti stojiš u dvorištu sama,
I kobne tice padaju kô tama
I s tvoje ruke crno zoblju zrnje.


1912.           

UGLJARI (VERZIJA I)           


Iz čeljusti zemlje, sve jedan po jedan,
Izlaze u crnoj svešteničkoj rasi,
Što su im je dugi u podzemlju časi
Otkali od praha uglja... Svaki, žedan,

Prima krčag što mu pruža žena, ili
Šći, il' sestra. I svi, golih ruka, piju,
I vidi se kako damari im biju
Pod suhijem grlom u nabrekloj žili.

Žeđ gase i smorne oči dižu gori,
Presipa se voda i niz prsi crne
Ostavlja im brazde. I dok sunce trne

Povrh druma što je gradu zavijug'o,
K'o da svaki nebu pogledima zbori:
Gdje si bože?... Zašto spavaš tako dugo?...


1912.           

UGLJARI (VERZIJA II)           


Sve jedan po jedan, umoran i bedan,
Izlaze iz grotla, u prljavoj rasi,
Što su za njih dugi u podzemlju časi
Otkali od praha uglja... Svaki žedan,

Prima puno vedro što mu pruža ili
Žena ili sestra. I svi piju, piju,
I vidi se kako damari im biju
Ispod znojna grla u nabrekloj žili.

Smorne oči dižu i naginju vedra,
Prosipa se voda i na gola njedra,
Počađala, curi... Vrhovi se žare -

Tiho veče šušti u grimizu svile;
Oni kući idu, kao senke mílê
Putem, pokraj groblja, uz jablane stare.


1912.           

NERETVA           


Nada mnom, u bašti, mašu breskve pune
Zelenih lepeza i prvog zarutka;
Pripilo se sunce i u lisne krune
Kao da bi htjelo sve zlato da utka.

Ja, naslonjen na zid, prekrštenih ruka,
Gledam kako doli, o hridinu šuplju,
Neretva se lomi, a s visokih kuka
Naga djeca skaču i s vikom se kuplju,

Dok najmanje jedno po prudu se valja.
Galebovi kruže. Nekoliko pralja
Pratljačama mlate, i o greben greda

Razbija se eho, mre. Rijeka čista,
Prepuna smaragda, putuje i blista,
I red bliskih kuća u njoj se ogleda.


1912.