NA ŽALU                 


Svrh hridi sjedim. Na kamenja siva
Silazi suton i prozirna tama.
S jedrom, daleko, stremi lađa sama,
I zadnji galeb kruži. More sniva.

Negda, kô tica pun rodnih gnijezda,
Moja bi duša u ove trenute
Letila gori na svijetle pute -
Na sjajan susret srebrnih zvijezda.

Ovdje, na žalu, pokraj tvojih vala,
O more moje, nekada je blistô
Jedan dvor zlatan, kô stanište čisto
Perla i tvojih crvenih korala.

O znaš li, one noći kada prodre
Pjesma zvijezda, kako bi pun srme,
U akordima što radošću grme,
Tvoj talas pljuskô pragove mu modre?!

Pri mjesečini, pozno, kad se jave
I rode novi svjetovi u rosi,
Jedna bi nimfa, s ljiljanom u kosi,
Uz njih se pela dižuć oči plave.

I na terasi, gdje ružine krune
Povijaju se, u šuštanju vela
Uza me ona veselo bi sjela,
Harfine tanke dirajući strune.

U tome času, s jedrima od platna
Plava kô nebo, popalo bi lukom
Brodova jato, a s njih mašu rukom
Radosti, sreća, i snovi... Sa zlatna

Balkona mi smo, na pozdrave njine,
Ruže i guste krune hrizantema
Bacali doli, puni toplih trema,
Na plavi zaton... Sve u sjaju pline -

Po talasima sirene se njišu,
I dok im vjetri mrse kosu dugu,
One zasiplju živo jedna drugu
Šakom korala... Stare bašte dišu

Okolo dvora; behar leti s grana;
Golubi moji, šušteći kô svila,
Srebrna svoja razvijaju krila
I prhnu luci s visokih altana.

I dok im trepte ispod grla šare,
Prelivaju se u čudesnoj boji,
Kako bi milo, golubovi moji,
Kružili jedra i zlatne brodare!...

O more, gdje su, gdje su časi oni?
Gdje su terase, ruže? Sreća gdi je?
Ja vidim ništa ostalo mi nije
Do magle što me udara i goni.

Skrhane lađe plutaju, a svrh te
Studene hridi golubova moji'
Srebrno perje raščupano stoji,
I mlade krvi tople kapi drhte...

Kako su sada moje staze oštre!
Meni se čini, sve više i više,
Kô da uz pljusak jedne crne kiše
Po meni tuku gvozdene komoštre.

Gdje kročim, svuda samo grmlja drače,
Razvale, groblja zvijezda i nada...
Na stubovima srušenih arkada
Preda mnom moja zlatna nimfa plače.


1911.           

JEDAN LOVOROV LIST           
O dvadesetpetogodišnjici "Bosanske Vile"         


Lovore stari, savi svoje grane,
Od kruna tvojih da vijenac vijem
Onoj što sestra bješe nama svijem
U duge noći i turobne dane.

Uz glase vila oko njena čela
Spleti se danas, i na ovoj grudi
Svjedokom naše zahvalnosti budi
Onoj što splet je zlatne sloge plela.

Ljeta je prošlo dvades't i pet više
Narodu srpskom kako suze briše
I bilje nosi od sela do sela.

O pjesmo naša, njoj na slavu leti!
S dušama našim ti se danas spleti,
Lovore stari, oko njena čela!


1911.     

MIS IRBIJEVA           


Stupila si nama... Usred noći tavne
Mučenika zemlju, koja nema zore,
Privila si duši, gdje planete gore,
O velika ženo Britanije slavne!

Preko naših polja, gdje kupine stoje,
Neumorno, kao sijač bogom dani,
Sijala si ispod magla neprestani'
Sve zvijezde srca i ljubavi svoje.

I svuda gdje pade tvoje zrnje čisto -
Plod obilan, zlatan suzom je zablistô,
Na slavu i hvalu tebi, naša mati!...

I vijekova mnogih kada konac bude,
Ovdje na oltaru ove srpske grude,
Pred tvojijem likom kandilo će sjati.


1911.     

STOJAN [KOVAČEVIĆ]           


Kô hrast što niče iz goleti one
Gonjenoj tici da skrovište bude -
I ti si nikô iz djedovske grude
Da budeš branič onih što ih gone.

Kô vihor mladi od grma do grma
I ti si tako, uzvišena čela,
Kružio, lave, od sela do sela
Mrtve da budiš... Tvoja sveta krma

Bješe sloboda... I u vječnom boju
Za nju si davô krv i dušu svoju,
I svaki korak njoj rane te stoji...

Vaj, sada kad nas sindžir tuče,
Ko će da krha tamnice i ključe
Kad tebe nema i orlova tvoji'?


1911.     

DUŠA                 


Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada...
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada...

Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće...
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće...

U baštama tvojim ono rosa nije -
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju...

U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju...


1911.     

POKIDANE STRUNE                 


I svršeno je bilo... U velu i mekoj svili,
Silazila si mirno niz stepenice hrama,
Pod krunom mirta. Svi su pogledi na tebi bili.

Pred crkvom žagor i tjeska. Kao stijena sama,
Uz onaj stari jablan ja sam odvojen bio
I ćutô. Na moje čelo studena padaše tama...

Uz melodiju čežnje praznički dan je lio
Toplo i blago sunce. Pod grozdovima behara
Mirisale su bašte. Jedan je leptir htio

Na tvoja sletiti njedra, pun zlatnih svijetlih šara...
I kada purpurni šećer prosuše pred tvoje skute,
I skladno svirači vješti, uz ćemaneta stara,

Počeše toplu pjesmu: još jednom pogledah u te,
I vidjeh, vidjeh ti oči, slatke i sunca pune...
U meni sve se sruši, ja smrtne čuh minute,

I u dnu duše moje prsnuše zlatne strune.


1911.     

POD JABUKAMA                 


Večernje zlato vrh drveta zâri,
I pjesma žetve čuje se iz luka;
Ispod jabuka povijenih i stari'
Ja samcat ležim raširenih ruka.

Nada mnom visi plod krupan i zdreo -
Purpurno zlatan svija krte grane;
Meni je sada kô da gledam dane
Što ih je davno skrio maglen veo...

Ovako slatki i oni su bili...
Topli, lijepi, smijali se na me,
U zlatu sunca, u zorinoj svili,
S nebom gdje nisu boravile tame...

Ja pružam ruke... i na rane grudi
Savijam grane i ljubim plod zdreli...
I čini mi se da tvoj obraz vreli
Na usnama mi uzdrhtanim rudi.


1911.     

POZDRAV             


Kô željnu drugu i sa srcem brata,
O drago more, tebi širim ruke,
I u dnu grudi ćutim tople zvuke -
Zlatnijeh ptica rasapjevana jata.

Ovdje se gubi moj bol, moja tuga.
Sa tvojih vala, gdje svjetlila rone,
Slušam li kako mile strofe zvone,
U magli duše zatrepti mi duga.

I vazda kad se sa tvojih širina
Povratim domu uz pozdrav galeba,
Ja dragoj nosim srce puno neba,
Puno korala, perla i rubina -

Srebrno jato u duši se vije,
I šume jedra lađa raštrkanih,
I talas pljuska, svijetli se, bije
I lomi hridi bola neskrhanih...

O drago more, tebi širim ruke,
Pružam ti srce obrvano tugom...
Šumi i prospi svoje tople zvuke,
I bol moj ogrni perlama i dugom!


1911.     

POVRATAK IZ RAJA                   


Oblače, amo! Primi me na krila
I sa mnom doli spusti se u letu;
Hoću da siđem na staru planetu,
Gdje mi je negda postojbina bila.

Pravo ti kažem, hladna svjetlost raja
S vječito istim svaki polet satre...
Željan sam zemlje i zemaljske vatre,
Željan sam ljudi i njihova kraja.

Hajdemo dakle! Ponoćnje je doba.
Oprezno! Otac spava! Tiho, tiše!
Prene li, biće vike kao kiše,
I svetom stopom zgaziće nas oba.

Tako! Pogledaj, sve dalje i dalje
Ostaje nebo i nad nama ćuti.
Stari se mjesec kao limun žuti
I hladan pogled ozgo na nas šalje.

Mrgodno luta prostorima plavim,
Jer sudba vječno sa nebom ga sveza...
Oblače, lakše, mene hvata jeza,
Ja se sve bojim da ne strmoglavim!

Mnogi su sveci polomili nogu
Slazeći ljud'ma i njihovoj stazi...
Ne vrdaj tako! Pobratime, pazi,
S jaukom da se ne povratim bogu!

Lagano! Tako! Sada mogu i ja
Mirno cigaru zapaliti koju;
Više mi miris ove biljke prija
No pjesme što ih heruvimi poju.

S pramenjem mekim plavkastoga dima
Najljepši san me pohodi i njiše,
Ovako duša spokojnije diše
I lakše teku stihovi i rima...

O plava gospo, što u gustoj svili
Kosâ nosite snježne georgine,
Sad bih vam pjevô najljepše tercine
Kad biste ovdje pokraj mene bili.

No vi u raju ostali ste... Sveti
Ležite mirno pod božjim beharom,
Dok zlatni stražar u ruci s handžarom
Bdije i sve vas drži na pameti.

Ja znadem da vas vruće čežnje more
I krivo vam je što ko uz vas nije,
Jer vaše srce još mladošću bije
I vaše usne u drhtanju gore...

Oblače, kakvo to leprša jato?!
Čudesna svjetlost sa krila mu gori
I rasipa se kao meteori,
Kao zvijezdâ razdrobljeno zlato.

Ovo su duše nevine milošte,
Na poziv oca što se u raj sele...
O zlatne tice, ponesite vrele
Pozdrave moje plavoj gospi!... Jošte,

Gle, neko amo kao vihor hrli.
Lucifer! Onaj s kim se sveti nose!
On divnu ženu, čije zlatne kose
Vijore, eno, snažnom rukom grli.

Krila mu plamte kao plamen vatre,
A strasan smijeh na licu mu titra;
Nebu se kesi i ruka mu hitra
Kô da bi htjela da zvijezde satre.

O ti što ropćeš protiv sunca sjajnog,
I žudno bereš, pun paklenih mašta,
Najljepše ruže iz božijih bašta,
Kako si sretan u prokletstvu Trajnog!...

Oblače, slušaj, već se vjetri gone,
Već čujem kako udaraju blizu!
Pogledaj, eno, u dugome nizu,
Planine streme, za vrh mjesec tone.

Evo nam zemlje! Kô požara plamen
Penje se sunce sve više i više,
Sav istok trepti od purpurne kiše
I ranih magla crveni se pramen.

Kakva ljepota! Gradovi i sela
U bezbroj boja trepere i rude;
Pjevaju šume, tanke svile blude,
I leptir kruži rijeke i vrela.

Slušaj! Već eno svijetla i čista
Molitva rana sa tornjeva zvoni,
I krotki narod u prah čelom roni,
Hvali i slavi sveto slovo Hrista.

Kako ću sada, pri rođenju zore,
Posle tisuću pozdraviti ljeta
Veliki oltar gdje kandila sveta
Ljubavi oštre trepere i gore!...

O plava gospo, kako mi je žao
Što ovdje sada mi komšije nismo!
Ja bih vam odmah napisao pismo,
I uz to buket kamelija slao.

S početka, znadem, vi ne biste htjeli
Nijednim znakom pokazati volje,
No kašnje, gospo, sve bi išlo bolje,
I vi bi sa mnom i pili i jeli...

O, što vas gospod tako rano uze?!
Ali ja znadem, kô davnih vremena,
Još zemlja ima krotkih Magdalena,
Očiju sjajnih s florom tople suze...

Za molitve im s Pobožnošću strogom,
I ja ću teški krst podići na se...
I mene moja ljubav će da spase
Od gnjeva božjeg... Sad, oblače, zbogom!


1911.     

GAVRANOVI             
Pjesma sa Kosova               


Mrski
Prljavi gosti,
Oskvrniste nam stan...
Srce i naše kosti
Kljujte
    Svaki dan...

Proklet,
O proklet bio,
No igda ljubio vas!...
I proklet porod mu cio,
I stado,
    Polje i klas!...

Po plodu
Našijeh njiva
K'o oblak padate crn...
Naš znoj vam žetva biva,
A nama
    Ostaje trn...

No od tih
Ostruga, jednom,
Mi ćemo saviti splet...
I s njim na čelu lednom
Uz oštre
    Hridi se pet'...

Uz hridi,
Putem Golgoti,
Ne, neće klonuti rob!...
U Vjeri - svojoj Ljepoti,
U sv'jetli
    Panuće grob!...

I zv'jezde
Osuće brijeg...
I kao Hristos, naš Brat,
Vaskrsa zlatni stijeg
S naših će
    Bedema sjat'!...


1911.