POZNI ČASOVI           


Kô kakva slika čarobna iz rama,
U tvoju baštu, gdje šedrvan bije,
Ti mirno gledaš iz prozora, sama,

I naslonjena. Tiho miris vije,
Na tvoje leje mesečina pada
Topla i meka, i ruže ti mije

Srebrom... Ti ne znaš da preda mnom sada
Noć duga stoji, pusta, i u čami,
S razvalinama... Iznad gluha grada

Svud slepi miši kruže, i u tami
Buljina buče... I senke bez broja
Sokakom grnu, i svaka kuca mi

Rukom u prozor, kako prođe koja...
Ti ne Znaš... Tvoju noć svetle dragulji,
Dokle iz tame sve u okna moja

Kô slepo oko pozni mesec bulji.


1911.           

UZ HRIDI ŽIVOTA     


Nisu se na me savijale grane
Sa grozdovima rosnih jorgovana,
Ja nisam svoje provodio dane
Samo uz pjesmu i šum šedrvana.

Gdje magle mrknu, gdje vihori kose,
I nepogoda gromom tuče svagda,
Gdje nema hlada, cvijeta i rose,
Ni vrela punih duge i smaragda -

Tamo sam stupô i noć bdio mnogu
Uz one što ih bol tresô i hvatô...
Po ljutom kršu peo sam se bogu,
I znam da bogu blagodarim za to!

I znam: što oštro ralo dublje rije,
Sve ljepša klica na svjetlo bije
Ozdo, iz groba, gdje se zlatna zače...

I znam: na svaki udar, kô hrid koja,
Sve ljepše iskre prospe duša moja,
Svijetla krila uzdižući jače...


1911.     

POD VRBAMA     


Sjaj đurđevske zore rane
Padao je preko strana,
A ti kradom gazila si
U rijeku, ispod grana.

Vranu svilu tvoje kose
Mrsio je vjetar ti'o;
Ja, dršćući kao trska,
Pod vrbom sam skriven bio.

Srebrn talas o hrid golu
Rasipô se meko, mekše;
Ja na tvoja njedra bacih
Struk vrijeska i melekše.

Ti zatrepta, mila, naga,
I u vodu sva se skupi...
U ljiljane lica tvoga
Purpurna se vatra upi...

I dok leptir kružio te
Kô vodeni cvijet mio.
Ja, dršćući kao trska,
Pod vrbom sam skriven bio.


1911.     

BEGOVIMA         


Ovamo, doli sa šiljteta! Doli
U puk i narod gdje pucaju rebra
Suha i mukom izmučena sebra,
Što s crnim hljebom samo smoči soli.

Ovamo! Čujte nevolje i boli
Onog što nikad sreće ružu ne bra,
Dok vi za oke svog zlata i srebra
Gradite londže... Doli! Doli! Doli!

Ako ste vjerni propisim' kurana,
Sunca što blista sred noći i dana,
Ovamo, gdje se lomi snaga muška

Nevoljnog brata, što rad suhe kore
Za draču hvata, stenje, vuče, ore,
Dok vas na šiljti mirno san ljuljuška.


1911.         

POD BEHAROM         


Jahao sam konje, ašikovô, pio
Ali nigda nisam 'vako rahat bio.
Gle, veliko sunce uprlo strijele
Na zumbule plave i đule bijele,
Na granate smokve pokraj šedrvana,
Na sevlije vite od stoljetnih dana,
I tanke munare sred ravna Mostara,
Što se sav bijeli od rosna behara;
Pa kô da bi jedan golem rubin bio,
U hiljadu boja trepti šeher cio,
Dok Neretva plava o krš se razbija
I srebrni galeb nad njome se vija.

Pa još kako ovdje miriše melekša,
I zelena trava od pamuka mekša,
I bijeli cvijet trešnje i jasmina,
Kô mahala kuda prolazi Emina!
Ah, Emina! Samo tu da mi se javi:
Da joj mrsim svilu uvojaka plavi',
Da ižljubim grlo i pod grlom što je,
Pa san kada tiho sklopi oči moje,
Da me maše kitom bijela behara, -
Bi mi tada bio dženet bez karara!


1911.         

PRED KAPIDŽIKOM         


Kapidžik otvori, jer, moga mi dina,
Izvaliću direk i baglame tvrde,
Pa neka se na me svi alimi srde,
Jer za tobom, beli, umrijeh, Emina!

Il' si ljuta na me što po heftu dana
U mehani sjedim, niti drugo marim
No razbijam derte s bekrijama starim
Uz udare sitne tankih terzijana?

A ko ne bi pio?... Ko se jednom svrne
U tvoj sokak, pa ti vidi oči crne,
Taj se mahnit vraća domu i akrebi.

I kadija, valah, bekrija bi bio!
Da te jednom vidi, bukarom bi pio
I nikad se više avertio ne bi!...


1911.         

BEG RAŠID-BEG         


Na čardaku starom beg Rašid-beg sio,
Puši. Polju gleda: gdje ono sve brže
Pust zelenko jedan odmiče i hrže -
I u srcu bega buknu plamen mio...

Sjeća se mladosti - bašte mirisave,
I đogata svoga, i uskih sokaka,
Gdje su cure lake iz svih mušebaka
Na nj bacale ruže i zumbule plave...

U snu gleda carske nizame i horde,
S mjesecem barjake zelene i gorde,
I borija turskih čuje jasne zvuke...

Sanja... No đaurska truba pisnu neđe.
On se prenu, trže, guste skupi veđe,
I obori glavu među suhe ruke.


1911.         

BAJKA         


Ležô sam na žalu. Još u modrom visu
Imalo je nebo jednu zv'jezdu zlatnu,
I nad lukom druge vidjele se nisu.

Po rastrtu moru, kô po meku platnu,
Padali su prvi galebovi. Neđe
Molitva je rana u zvonu i klatnu

Jecala. Sve grane, putanje i međe
Pjevale su pjesmu. Mirisô je zdravi
Vrijesak, i hridi sve sive i smeđe.

Ja sam gledô: tiho, kô san jedan plavi,
Nasmijana, topla, i kô ljiljan mio,
Okupana rosom, ona mi se javi,

I stupi mi. Jedan leptir, što je bio
Pun zlatnoga praška nad njom razvi krila,
Dok je srebrn veo titrajući krio

Purpur njenog t'jela. Iz kosa kô svila,
Iz njedara njenih, sa lica i čela
Padale su ruže, i svaka je bila

Kao krv crvena. I dok se svrh sela
Plava, tanka para u pramenju kupa,
Ona mi se prignu pa, sjajna i vrela,

Poljubi me. I njen poljubac se upi
U san moj, od zlatnih nita što se pleo.
Zatim nasmijana mekom rukom skupi

I podiže s trave svoj prozirni veo,
I pođe. Gdje srebrn talas o žal bije
Jedan krupan labud čekô je i bdjeo;

Lako, kô dah tihi što iz palma vije,
Na ustremljena mu ona sjede krila,
I s njom labud krenu što je mogô prije...

Planu more, posta kô crvena svila.
Pogorješe jedra, sve zasja! I lukom
Plovio je labud, a zora je bila

Obgrlila vrat mu ružičastom rukom.


1911.         

EJ KONJICU...         


Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo,
Gdje je doba ono, gdje su dani oni
Kad je srce puno rahatluka bilo?!

Kao laki vjetar što oblake goni,
Nosio si dugo svoga gospodara
Jutrom i večerom kad se sunce kloni...

Svud sam brao đule i grozde behara,
Mojoj sreći nigdje ravne bilo nije -
Sve od Banje Luke pa čak do Mostara!

Znaš li čase one?... Pozno sunce grije,
Vrhovi munara kao vatra gore,
A svuda iz bašte miris đula vije.

Mi se povraćamo iz lova, iz gore,
A ona na demir-pendžerima stoji
Ljepša od večeri i od sabah-zore...

Na me čeka... Gleda, i časove broji
Kad ću proći... A ja, kad bih blizu bio,
Slao bih joj pozdrav kuburlija svoji'...

A ona s pendžera đul i behar mio
Prosula bi hitro, i kô snijeg na me
Pahuljice meke padale su ti'o,

Kao da su sevdah ćutile i same...
O, kako je onda puno sunca bilo!...
A sad?... Svuda mutni oblaci i tame...

Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo!...


1911.         

O BORE STARI...     


O bore stari, mučeniče sinji,
Gromom su tvoje prsi raskrhane
I nova rana sve te više kinji.

Opaljen gledaš u olovne dane,
I nigdje sunca da se tebi javi,
I boli tresu ranjene ti grane.

U tvom vrhu u razdanak plavi
Ne čujem više ptica pozdrav vreo,
No jauk dugi što svu zemlju davi.

Na tebi sada visi crni veo...
Muke te lome kô rapave spile,
I ti me gledaš sumoran i sveo.

O bore, upi' svoje jake žile
U ovu zemlju punu crne drače...
U njoj su snage, u njoj tvoje sile.

U njoj je lijek za srce što plače,
U njoj se vrela naše krvi liju, -
U tu krv svetu upi' žile jače.

Kô sjaj što jutrom nebesa ga piju
Ona je topla, i ona će dati
Sokove svježe da te vjerom griju.

Ne tuži! Gordo u uzdanju pati,
Još ima Boga i raspete trajno
S lovorom čeka vječna slava mati...

Ja sklapam oči i kroz snove tajno
Ja vidim zoru povrh tvojih grana
Gdje ruže baca božanski i sjajno...

I slušam kako širom rodnih strana
Radošću zvoni sa gusala struna,
Dok se u zlatu vaskrsnijeh dana

Sa nebom ljubi tvoja gorda kruna.


1911.