PROLJETNE TERCINE         


Nabreklo drvlje mladošću i silom,
U svakom stablu ja čujem gdje bije
Po jedno srce dubokijem bilom -

I ćutim kako puni izvor lije
Novog života iz svakog udara,
što korijen trese, budi ga i grije.

Sve cvjeta, diše. Vijence behara
Povija vjetar i pahulje nosi,
I svuda trepti prva, mlada jara.

Blistaju strane u suncu i rosi,
Izbija loza, soče zdravi trsi,
I leptir kruži po polju i kosi.

Motika tuče, i u gole prsi
Suhog težaka duša neba vije,
I znoj mu kupi... Odjekuju vrsi -

Proljeće pjeva. No dok gospod bdije
I na svakom toplom srcu zemlju stiska,
Ja vidim kako jedan crv se vije -

Gmiže i puzi i polako griska,
Ovdje po dolu i tu po vrhuncu,
Travke i cvijet i korjenja niska -

Stabla i grane, zametak i truncu
Svaku; i gvožđe, zemlju i kam goli...
I vidim gdje se gladan penje suncu,

I crvotočina zlatna pada doli.


1910.         

ZIMSKO JUTRO               
Borisavu Stankoviću                 


Svanu. Mujezin viče na munari:
Salepčija se čuje: "Vrućo! Taze!"
Otvaraju se gazdinske magaze
I brave škripe i ćepenci stari.

Poledica je. Zgureni metlari
Trljaju ruke. Niz Mahalu Donju
Po koji Turčin projaše na konju,
A za njim stižu hrti i ogari.

U berbernici skupljaju se age,
Puše i srču kavu. Iz odžaka
Po njima titra vatre crven laka,
I okna suze od pare i vlage.

Poneka cura s ibrikom, sva jedra,
Na česmu pođe, i dok vjetar mete,
Nanule klepeću o gole joj pete,
I puna, zdrava tresu joj se njedra.

U dugom ćurku pognuti, sa štapom,
Trgovci kraču i nazivlju boga.
Pokoji liska, polunagih noga,
Na vjetru trči za razdrtom kapom.

Prolaze krave i riču. S kantarom
Već baždar čeka. U vrevi i buni
Hljebar se krivi: "Somuni! Somuni!"
I dalje čuči za mangalom starom.

Sve življi biva sokak i raskršće,
Pod teretima drumom škripe kola,
Bič puca... Tegle, stenju kljusad gola,
I hladno jutro nad Mostarom dršće.


1910.         

PRETPRAZNIČKO VEČE     


Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac - "On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola -
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...


1910.           

MOJA LJUBAV         


Ovdje sam ljubav sahranio svoju -
U ovo more plavo i prozirno,
Gdje školjke leže. Ona sada mirno
Počiva na dnu... U tihu pokoju

Granama svojim ljube je i grle
Korali rudi... Njezin se grob svagda
Preliva sjajem čistoga smaragda,
I šumi glasom čežnje neumrle.

Gle zraci jutra kako njojzi rone!
I svaki dršće, prodire i tone,
I rasipa se kô rubin, kô duga...

Dok ovdje gori, više njena groba,
Trepti i kruži bono, svako doba,
Sam jedan crni leptir - moja tuga.


1910.         

VEČERNJA ZVONA           


Predsutonski je čas.
Visok i zlatan krst sa tornja sipa zrak
I trepti vas.
Zalazi sunce i okna gore
Kô požar jak.
U nebu svijetle se laste.
I veče sve bliže
Stiže
I raste.

Po gradu gomila bludi,
Vreva i huka:
Upored ide sreća i muka,
Suza i smijeh;
Čednost i grijeh
Jedno uz drugo stoje,
I sve se komeša čudno
I vrvi.
A tamo, gori, na lazilima zgrade,
Zidari rade.
Veče na razdrljene njihove grudi
I gole ruke i lice vrano,
Sve krečom poštrapano,
Prosipa crvene ruže svoje...
I jedan oblak pun tople krvi,
Nad njima, gori, lebdi visoko.
I kroza nj jedno sjajno i budno
Gleda ih oko...
Prve zvijezde u suton rone;
Sav požar neba tiho se gasi,
I glasi
Večernjih zvona zvone
I mirno teku
Kroz večer meku.
No dok se oni liju,
Padaju i dižu,
Uza njih, ozgo s visokih skela, stižu
I biju,
Kô zvona druga,
Udari čekića mnogih.
I meni sve se čini:
Ti glasi u visini -
Kô neki,
Crni i meki,
Pun behar raščupani -
Rasipaju se u suton rani;
Mirišu, Dišu,
Šume,
Jecaju, plaču, kô bona molitva duga,
I upijaju se u me,
U dušu svaki mi tone
Kô jauk brata.
I dok se suton sve više hvata
I tutnji grad
I gori, iz modre dubine neba
Izbija mjesec mlad:
Kô kletva bona,
Kô jauk miliona,
Ja čujem kako, s visine one,
Silni čekići zvone:
Hljeba nam!
Hljeba!
Hljeba!


1910.                 

JA I MOJ PRIJATELJ         


Sve me srce mome prijatelju vuče!
On je bačvar. Ovdje stanujemo oba.
Još od rane zore pa do gluho doba
On teše i bije i maljima tuče

Mi smo jedno isto - ljudi sa zanatom,
I s nama se samo čedne misli druže:
Ja stihove gladim, a on dúge struže,
Pa velika djela stvaramo alatom.

Među nama sasvim razlika je slaba,
Samo to toliko: dok on svoje stvari
Prodaje za novce i pošteno ćari,
Ja stihove svoje vazda dajem džaba...

Moj susjede mirni, nek blagoslov Duha
Uvijek te prati da si dobre volje.
Samo, ja te molim, odsad lupaj bolje,
Jer ogluhnuh, brate, na obadva uha.


1910.         

U RANIM ČASOVIMA         


Primi me goro, u tihu samoću.
Ovdje, pod krovom topole ti svježe,
Umornu srcu ja napitka hoću.

Prsi mi davno bol studeni reže...
Odbjegla tico mojih zlatnih dana -
Radosti, dođi!... Od zorine mreže

Savi gnijezdo u jeseni grana
Ozeble duše i zapjevaj pjesme
Mladosti pune plavih jorgovana.

Snesi mi sunca i probudi česme
Sokova mladih, kao stablo srča
Snažan da budem. O, zapjevaj pjesme

Mile i tople kô jutro što strča
Strmenom gore; vidaj, oslobodi
Skrhane prsi od more i grča!

Rominjaj roso!... Speri s duše, hodi,
Prašinu s gradskih zidova što pade...
Leptire, amo, moje srce vodi,

U ljiljanima da utopi jade...


1910.         

NA POVRATKU           


Ostavih tebe, prezreh tvoje suze,
I so i hljeb tvoj, topla grudo moja,
I drsko svete sve raskidah uze.

Spokojan dugog puta se ne boja',
Jer mišljah tamo zlatna vrela teku,
I u snu zlatnom sva mi duša poja...

Ja mišljah tamo naći ložu meku,
Nad kojom sreća svoje zlatne niti
Mrsi; i mesto ognjeva, što peku,

Preda mnom svuda da će duga biti;
I ja se na te više ne osvrnu',
Ne htjedoh izvor tvoga srca piti,

No odoh... Pa šta nađoh? Sreću crnu,
Magle i noć, grube k'o put smrti,
I bezdan mukli gdje kobno posrnu'.

Na svoja leđa hrapav kamen prti',
I teški teret snagu mi je smak'o,
I patnje su me oglođali hrti.

Prazno i mutno svanu jutro svako -
Tuđe me sunce ubi mrazom muka,
I ja sam plak'o, ja sam dugo plak'o.

Skini mi s leđa breme i bol guka
I napij dušu gdje čemeri gore
K'o požar jedan, kao mora puka.

Primi me u hlad tvoje tihe gore,
Gdje moje čelo neće trnje bosti,
I stišaj rane što me dugo more.

Na topla njedra, da odmorim kosti
I biljem vidam ubod oštre drače,
Primi me, rodna zemljo, i oprosti!

No ti si tužna... Ja čujem sve jače
Nad tobom kako crni dusi grokte,
Dok tvoje srce premire i plače.

Ja vidim kako svoje gnusne nokte
U njedra tvoja skup hijena rije -
Hoće da čupa i žedno, sve dok te

Teče, krv tvoju da loče i pije...
Ja vidim suze na tvom oku stoje
I glas tvoj čujem, što me bono bije:

"Rojevi moji više se ne roje,
Košnice moje sve su manje, manje,
Jer sve su manja srca djece moje.

Praznika moga jutro sve je tanje;
Pogažena su moja svetilišta;
Plod mojih polja sada tuđin žanje.

Ne traži ovdje kuće ni kućišta,
Ni tiha hlada, niti bistra vrela,
Sve drugi uze i ja nemam ništa"...

Ti tako plačeš, skrhana i svela,
I ja se ledim i duša mi pati.
I mutni oblak ne pada mi s čela.

Kuda ću sada? Koga li ću zvati?
Tebe, o tebe, opet zovem žedan!
Kad ništa drugo ne možeš mi dati,

O zemljo moja, daj mi bar grob jedan...


1910.           

"USTAV"           
- 7 (20) februara -                 


Ni brige te više, moj uskrsli rode,
Evo tvog jutra, evo ti slobode.
Nek ti odsad dušu nevolja ne kopka,
Pa sad mirno tako, moja snago muška,
    Nek te san ljuljuška!
Nestalo je suza što ti mute oko
    Tvoja suza više nije ljuti ôs...
Gle, nad tobom sreća sad visi visoko
    Kao slatka kruška,
        Samo čuvaj nos!...
Jošte jednu čašu brzo amo, Gustav!
Dobili smo ustav!

Pletimo vijence! Ovo je dan krasan,
Kupimo se redom na zalogaj masan,
Pa pirujmo slavno, neka zveče čaše,
Uz borije, bubnje (I uz lance naše)
Nek se svuda čuje glas iz naših grudi,
    Da nam zora rudi!
Ranama su stigle ljekovite biljke,
I mi smo već, evo, postali rod ljudi...
    Od radosti sve nam s čela teče znoj...
Ranama su stigle ljekovite biljke,
    U tamnici svojoj pri sjaju svjetiljke
        Sad vidimo bolje dugi lanac svoj...
Jošte jednu čašu brzo amo, Gustav!
Dobili smo ustav!

Sad špijuna nema... Pod zaštitom pravde
Slobodna je riječ (otišla odavde).
Ako nas što tišti, to recimo samo,
Pa gospoda odmah pozvaće nas tamo,
Za naše će bole lijeka da sprave -
(S onu stranu brave).
Pa sad mirno tako, rode, snago muška,
Nek te san ljuljuška!
Nestalo je suza što ti mute oko,
Tvoja sudba nije više ljuti ôs...
Gle, nad tobom sreća sad visi visoko
Kao slatka kruška,
Samo čuvaj nos!...
Jošte jednu čašu brzo amo, Gustav!
Dobili smo ustav!


1910.           

SMIRAJ           


U strani zvona pre'odnikâ zvone.
Kô jedna krupna jabuka se spušća
Crveno sunce, i za greben tone.

Strmena šuma postaje sve gušća,
Prozirni suton obuhvata grane,
I sanjiv pada po zrcalu ušća.

Rijeka šumi. Trske uzdrhtane.
Pošljednja pjesma iz gnijezda zvoni.
I, meka, topla, raspe se i pane

Po putanjama... I dok nebo roni
Prvu zvijezdu nad tihom rijekom,
U meni raste grki pelen boni...

Ja sada mislim o dobu dalekom...
Mislim na noći, pune hrizantema,
Na vrt preliven mjesečinom mekom -

I na zvijezde što ih više nema...
Uza me boli pružali se moji
Kô mrki čopor pantera kad drema...

Ja ležim, evo, kô ranjenik koji,
I dok se gubi zvona jecaj ledan,
Nada mnom, draga, crni čempres stoji,

I povija se kô crn plamen jedan.


1910.