RUŽA           


Svu, toplim poljupcem svojim,
Zorin me razvio sjaj;
U mladom blesku sva stojim
I žudno gledam kraj.

U meni snaga je vrela
I oganj pun i svet;
Sva moja njedra su zdrela -
Na žetvu čeka cvet...

Ja dršćem, ginem i žudim
U tihoj strani toj;
Od čežnje gorim i rudim,
O, hodi, leptire moj!


1910.             

PLANINSKO JUTRO                     


U modrom nebu,
Tamo daleko,
Izbija zora rana.
Iz jednog okruglog okna,
Što se jedva crveni
Nad oštrim planinskim rtom,
Pomalja lice svoje
I radosno se smije,
Kô duša vedra,
Kô milo biće neko
Što nam nasusret hita
I tople ruke pruža
Da nam se javi.
Sa njenog srebrnog njedra,
Punog purpurnih ruža,
Kô prvi leptirovi
Razlijeću se plavi
I meki bijeli snovi.
Neki visoko, tamo,
U mirno nebesko kube
Dižu se i gube,
Dok drugi doli,
Po ranom zelenom zlatu
Zelenih kruna,
Padaju tiho,
I s ranim proljećem šume,
Njišu se, pozdravljaju me, -
I moja duša
Kao da sluša
Jecanje harfinih struna
Kako sve bliže
Stiže
U gluhi planinski kraj.
Još dugo čekati neću,
I mlado uskrslo sunce
Sve nebo zapljusnuće
Peharom zlatne krvi,
Da pošljednih zvijezda
Ugasi srebrni sjaj.
Već čujem daleke glase
I zore širi je polet.
Ja ovdje, na vrhu krša,
Usamljen stojim.
Poda mnom vodopad bije,
Pada i rije,
I razbija se;
Struji
I huji,
Tutnji i grmi
Niz ponor strmi,
Kô vječna duboka pjesma,
I sjajnim srebrnim prahom
I rubinima svojim
Zasipa divlju travku
I sivu golet.
Tamo, duboko doli,
Gdje lebdi magla plava,
Jezero spava
I plodna ravan leži.
Okolo, uz gole grane,
Ubogo stoje
Kolibe raštrkane;
I gdjegdje plamen svježi
Bukti i baca
Vesele iskre svoje.
I tamo, pod gorskim pasom,
Iz tjesnaca,
Bik jedan širokim glasom
Pozdravlja rani dan.
Po zamagljenoj ravni -
Širom oranih njiva
Kô crne miču se sjenke
Prvi sijači naši;
Žilavom mašu rukom
I njihov širok i lanen
Rukav leprša.
O, kako zlatno zrnje pada
U mlade svježe brazde,
U materina njedra
Što mu toplotu nude,
Da nadojeno snagom,
Pošlje kratkog sna,
U sjaju blagoslova
Uskrsne snova
I, kao zlatan talas,
Zašumi s rodne grude!
Ja gledam i gledam,
I meni sve se čini:
Za svakom stopom
Radnika onih
Ostaje jedna
Svijetla staza,
I kapi zlatne krvi
Po njoj trepte i gore
Kô krupni rasuti rubini;
I kô da iz svake brazde
Po jedan visok izrasta lovor
I saginje se doli,
Pa vrhom zelenih kruna
Miluje znojna čela...
Slušaj!
Sa ozarenih brda,
Što im na snježne vrhe
Jutro korale sipa
I kristal sam,
Čuju se glasovi krda,
I prethodnika zlatnog
Veselo zvono zvoni,
I sva širina plava
Postaje jedan hram,
I sveta služba teče:
Puna smaragda sjajnih
Radosno vrela šume,
Krotko se svija granje
Molitve puno,
Mirisom travke mlade
Svod širok kade,
I u svjetlosti blagoj
Budna se viju jata,
I krotke duše poje i slave
Prve darove oca.
Tamo, visoko, gori,
Pred vedrim oltarom neba,
Kao kandilo jedno,
Plameni kolut gori;
A pred njim, u zlatnom blijesku,
Svoja široka krila,
Razvija orô jedan
I klikće.
Kakva ljepota!
Svega me pokrilo sunce
Toplim svilenim purpurom,
I tanke njegove strijele
Zabadaju se svuda,
I svuda kô da teče
Zlatna rumena krv;
Dok tamo, doli,
Gdje u vijencu trskâ
Jezero bistro ćuti, -
Umire magla siva;
I sa studenih njiva
Kô da sve više i više
U plavi krug
Rastu i gori dižu se,
Pod jednim širokim krstom,
Robovi vječni...
I kô da ćutim po meni kako
Iz njihovih žuljavih šaka
Sve zdravo pada sjeme
I rasipa se sjajno
Kô razdrobljene zvijezde;
I kô da jedna ruka,
Iz čijeg prozirnog dlana
Crvene kapi biju,
Na njihno znojno čelo
Polaže trnov vijenac
I oreolu sjajnu...
I sveta služba teče,
I kroz široki hram
Sve zvoni jedan odjek sam:
Osana!
Osana!


1910.                   

POD OSTROGOM           


Spokojno ćuti manastir i spava.
Maleni toranj stražari i bdije,
I doli mirno teče Zeta plava.

Još pozni mjesec na vidiku nije,
Odblesak prvi tek što jedva zâri
Vrhove kršâ. Tiho. Samo vije

Pritajen vjetar iz grmova stari'.
No dok pod hrastom od stoljetnih dana
Preda mnom vatra kô jutro se žari

I crven baca po račvama grana,
S kivota svetog sjaj čudesni sinu,
I srebrn blesak pade preko strana...

I vidjeh: uz krš sveti otac minu,
Na čelu noseć jednu mutnu boru,
I sjajan na vrh Ostroga se vinu.

Pjesmu zvijezde počeše u horu,
I vidar bola u odeždi stanu,
Pogleda tamo prema Durmitoru.

Kleknu i poče da moli, i kanu
Suza mu jedna... Kao nikad prije,
Nebo zatrepta, i nad vrhom planu

Pun krvav mjesec... I sa strana svije'
Sa grmljem bolno jeknu golet gornja;
I kô srce jedno gdje jad ljuto bije,

Žalosno zvono zacikta sa tornja.


1910.             

PRAZNA KOLIBA           


U kadulji gustoj prva zuji pčela,
Razmiče se tanka magla više sela.

Svud iz raštrkanih koliba dim plavi
U nebo se penje, da se jutru javi.

Samo u pristranku, na domaku hrama,
Istruhloga krova stoji kuća sama.

Iz nje nema dima da izbije stranom;
Jedno suho stablo pokrilo je granom...

I dok vrhom titra rani plamen zore,
I u polju trepti zlato žetve skore,

Ona samo tako truhne, čami, preda,
Prisluškuje, dršće, i u groblje gleda...


1910.             

SVIJETLA NOĆ           


               I

Noć je bila jasna, i topla i meka,
Kô da je po zemlji padô svilen veo.
Ishodni se mjesec javljô iz daleka,

I u modro nebo sanjivo se peo
Iznad oštrih rta, dubrava i sela;
I bijelu svjetlost svu kô da je htjeo

Prosuti u plavu maglu što se splela
S vrbama na međi rijeke. Sa strana
Šumila su žita. Tihi vjetar s vrelâ

Pun je bio duše pospalih ljiljana,
I na med i crven sag kukurijeka
Mirisô je vazduh. Pod pokrovom grana

U polju je budna ležala rijeka.
Sam sam lutô, niti koga gdjegod sreto',
Niti li sam čuo glas ni hod čovjeka;

Sve je bilo tiho, spokojno i sveto.
No onamo, gori, na grebenu, na kom
Bor zeleni šumom pozdravljaše ljeto,

Vidio sam njega. Sjedio je... Lakom
Svjetlošću je sjao njegov lik i kosa...
Noć nikada nije u čeznuću takom

Pripila se zemlji, niti li je rosa,
Strepeći na listu, tako sjajna bila...
Nebo i zvijezde, golet, vrh i kosa,

I razraslo žito gdje se njiše svila -
Sve kô da se uza nj priljubiti htjelo,
Kô dijete majci usred topla krila...

A on, duša svega i uvir i vrelo,
Sjedio je gori visoko nad lukom.
Pred njim harfa bješe... I dignuvši čelo

Spram jasnih zvijezda, on lagano rukom
Taknu zlatne žice od kose planeta,
I zapoja... Mekim i čudesnim zvukom

Ispuni se nebo, zemlja, šum drveta,
Ponori i vode, i sve sjati poče...
I ja vidjeh kako, ispod trnospleta,

Staro groblje prenu, digoše se ploče,
I bezbroj kostura, dižući sve jače
Svoje šture ruke, muklo kliknu: "Oče!"

               II

Ja sam slušô, drhtô... I kad lako tače
Pošljedni put žice: niz golet, što bode
Oštrotom hridi i bodljama drače,

Nečujno kô misô mirni Hristos ode,
I spusti se doli u luku i sela,
Gdjeno se klasovi tiho u san svode.

Ide... Stane... Sluša šum grana i vrela -
Sanja... I u slatkoj čežnji kô da dršće...
Svija granje, ljubi... i kô da bi htjela

Sve njegova duša da obgrli čvršće
I upije u se: noć, mjesec što brodi,
Rijeku, i vrbe, polja i raskršće,

I putanju usku što u selo vodi...
Ja gledah... I dok mi sve čudesno blista:
I zemlja i svjetlost mjeseca po vodi,

Još jedanput vidjeh zamišljena Hrista
Gdje kroz žito prođe i pogladi ti'o
Rukom uzdrhtane vrhe ploda čista...

Sjutra svud je poljem ječam zlatan bio...


1910.             

MLADENCIMA           
(Jeleni Skerlićevoj i Vladimiru Ćoroviću)       


Amo slavuji! Mi čekamo na vas!
Pozdravite nam pjesmama mladence,
Uvijte danas u njihne vence
S molitvom krotkom svoj srebrni glas.

K'o tihu rosu, k'o jutarnji sjaj
Nek' nebo na njih svoj blagoslov lije,
I jednom vatrom oba srca zgrije,
Da budu oba jedan otkucaj.

Mila - k'o vaše jecanje iz luga -
Neka im sreća bude trajna druga,
I s njima svuda neka vodi vas!

Amo, slavuji! Zdravite mladence!
Uvijte danas u njihove vence
S molitvom krotkom svoj srebrni glas.


31. januara 1910.         

CRNOGORKA           


Ja da sam lovor, u te kršne strane,
Vrhove ne bih diz'o suncu vrelu,
No krunu svoju, svoje šumne grane,
Priklonio bih, sestro, tvome čelu!

Meni si viša od orla kad leti!
Jer tvoja djela digoše te visu.
Srce je tvoje jedan oltar sveti
Koga grijesi porušili nisu.

Ljubav je tvoja nepregledno more,
Njim pojiš rodni krš i ove gore,
Koje nam krvnik vjekovima hara.

I dok tvoj plamen gori pred Oltarom,
Vjerujem, da će u Prizrenu starom
Sinuti presto budućeg nam cara!...


1910.             

SIJAČI           


Jutro. Bik riče. Iz široke nozdrve
Para mu bije. Odjekuju strane.
Zlatno, kô klasje zlatno kada dozre,

Izbija sunce, navješćuje dane
Ljiljana skorih. Šume pjesme vrela,
I ranim pupkom pupe gole grane.

Ovo su časi velikijeh djela:
Širom oranih, zamagljenih njiva
Vide se jaki roditelji sela.

Znoj im sa lica udara i liva,
Polako kraču kô da svaki stupa
Kovčegu svetom gdje ugodnik sniva.

Polako kraču. I dok magla tupa
Rastanjuje se, i dok sunce lije
Radosti zlatne iz crvenih kupa,

Svi mašu rukom iznad brazda tije' -
I prodrti im peševi rukava
Lepršaju se, šume, kô kad vije

Vjetar u spletu sasušenih trava.
Meni se čini: kô da krila sklope
Svijetle ptice, i svrh ovih glava

Lebde i poju, a iz svake stope
Radnika krotkih, roblja naših dana,
Lovori, sjajni kô zlato kad stope,

Rastu, sviju se, pa vrsima grana
Poljube crna i znojava čela.
I kô da čujem: kako sa svih strana

Horovi zvone, i kô suza vrela
Svjetlost čudesna polako se sliva
Po podrtijem krovovima sela.

I svaki sijač kô da viši biva,
Raste, i svaki pod krstom se diže
Nebu... I na me, usred ovih njiva,

Kô razdrobljene zvijezde, sve stiže
I pada sjeme iz žuljavih ruka;
A ozgo otac silazi sve bliže:

Uz pratnju silnih i čudesnih zvuka
Oreol sjajni on polaže viš' njih...
I svud iz neba, s vrhova i luka,

Zvoni i zvoni: "Osana vo vovišnjih!"...
Sja sunce, zlatno kô klasje kad dozre;
Bik riče ispod jela stogodišnjih,

I jutro kadi dimom jake nozdre...


1911.           

PROLAZE DANI...       


Prolaze dani... Kô selice neke
Gube se oni u dugome nizu.
I jednom i ja počivaću blizu
Povijenih vrba, čempresa i smreka...

No moja duša naselju zvijezda
Prhnuti neće da odmara krila:
Ostaće ovdje gdje je sa mnom bila.
Tu, iznad grana i toplih gnijezda,

Rodne rijeke, dubrava i vrela,
Krševa, polja i ubogih sela,
Gdje raštrkane kolibe stoje -

S ticama one lepršaće lako,
I moliti se, i čekati tako
Na zlatno jutro otadžbine moje...


1911.       

JEDNO VEČE         


Ja sam naslonjen na prozoru bio,
I gledô na drum pušeći cigaru.
Plavkasti dim se kolebô i vio

U pramenovima mekim. Po Mostaru
Veče je svoje rudo zlato lila,
I krovovi su drhtali u žaru.

Ti nekud prođe. Uza te su bila
I djeca tvoja, male crnke dvije
Očiju toplih. Na tebi je svila

Šuštala kao vjetar kada vije
U rosnu lišću bokora. Prah vreo,
Što drum kô neko sivo platno krije,

Tvoj bi skut, katkad, dodirnô i meo.
I više ništa nisam gledô drugo -
Vas gledah samo kroz večernji veo,

Sve dokle niste svrnuli za ugô...
Kô iz gnijezda gdje sve studen davi,
Tad iz mog srca jedno jato dugo

Ranjenih tica s cvrkutom se javi,
I vama prhnu... Noć slaziti stade...
Mrak... U moj prozor, sa visine plavi',

Jedan crni leptir doplovi i pade.


1911.