ZVONO           


Poljem legla noć i tama,
Uvrh polja crkva sama;

Samo anđô suzna lika
Nekud gleda sa zvonika.

Gleda polja, ali niđe
Ploda nema, nit' ga viđe.

Uz očeva jaka rala
Blijeda su djeca pala.

San im ljubi hladno čelo;
Mrtvo polje, mrtvo selo.

Anđô gleda, suze roni,
Pa u staro zvono zvoni.

Hladnim mrakom zvono bije,
Al' ga niko čuo nije.

Mirno, tiho, krvi plava
Samo ćuti, samo spava.

Anđô jeca, suze roni,
Mrtvoj djeci zvono zvoni.


1908.       

NA POČINKU           


Odahnimo, Muzo, sred ovoga kuta -
U tihu naselju gdje slavuji poju,
Pošlje oštrih bodlja i sumorna puta
Nećemo li ovdje naći ružu koju.

O, koliko sreće u ove trenutke
Kad nečuješ lažni smijeh karnevala,
I ne gledaš prazne ni lutke ni lútke -
Mumije bez krvi i bez ideala!

O, koliko sreće, i kad rane bole,
Gledati u svemu lik istine gole
I plakati dugo dok slavuji poju!

Ne idimo, Muzo, iz ovoga kuta;
Pošlje oštrih bodlja i sumorna puta
Uberimo ovdje barem ružu koju!


1908.       

SNIJEG           


Pod nebom, na visu, gdje još stala nije
Prljava stopa zvjerova i ljudi,
Zahodno sunce spokojno te grije
I tvoje srebro kao vatra rudi.

Tvoj blesak crven kô crvena svila
Ja vidim kruži jedan orô stari,
I gleda zapad što se silno žari
I purpur baca na njegova krila.

I ti si sretan, počivaš u miru,
Sunce ti daje rumenu porfiru,
Al' tvoju sudbu ja znam, hladni care:

U ponor mutan sjutra ćeš se sliti,
I mjesto orla družba će ti biti
Rugobna žaba i muljave bare.


1908.       

PLAČ RODITELJA           
Svetozaru i Persi (Ćorović)             

Jedinče naše, što nam ćutiš, je li?
Mi bismo tvoga razgovora htjeli,
Htjeli bi da nam pružiš mile ruke
Uz blagi osm'jeh i golublje guke,
Htjeli bi tvoga oka blagi gled,
Al' jao nama, ti si kao led...

Tvoj nježni glasić zamuk'o je, stao,
Na mile oči san studeni pao;
Tvoje su ruke dva ljiljana ledna,
Ružice svele tvoja usta čedna;
Žetva je došla, pokošen je klas,
Ti nećeš više zagrliti nas.

Koljevka tvoja sada pusta stoji,
Pusta k'o srce roditelja tvoji',
Iz nje te nebu odnesoše krila
I ode sreća što je s nama bila;
Nemamo više tebe, srca svog,
Anđele mili, tebe uze Bog...

Uz tihi šapat vrbinijeh grana
U grobu spavaj, srećo naših dana!
Naš bol i uzdah dolaziće tebi
Da te ko iz sna probudio ne bi...
Žetva je došla, pokošen je klas, -
Zbogom i mirno u snu snivaj nas!...


1908.           

NA PO PUTA           


Ostale su za mnom bašte jorgovana,
Sjaj proljeća moga, šum, pjesme i vrela...
Studena me jesen na po puta srela,
I po meni pada suho lišće s grana.

Kô ranjena tica, što bi nebu htjela,
Otima se duša iz olovnih dana,
Ali kobni vjetar grabi je sa strana,
Pa se natrag trgne premrzla i svela,

Moji vrti, više ne čekajte na me,
Vratiti se neću iz studene tame
Svog života... Sunce polagano gasne...

Hladni suton pada... Noć sve bliže ide...
Jednu crnu ruku moje oči vide -
I ja čujem samo udar tvrde krasne.


1909.           

KAMOTUČA     


Tuci, tuci, tuci
Lij i znoj i krv;
S čekićem u ruci
Pati se i vuci
Po prahu kô crv.

Nekada sam bio
Glava selu svom,
I Gospod je lio
Svoj blagoslov cio
Na seljački dom.

No kad ljuto stište
Zulum narod moj,
Čuh šta zemlja ište,
Ostavih ognjište
I pozdravih boj...

Pa sad tuci, tuci,
Lij i znoj i krv;
S čekićem u ruci
Po prahu se vuci,
Za narod, kô crv.


1910.     

O KLASJE MOJE...     


O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, kô psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj -
Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!


1910.     

NA MOLITVI           


Po šturoj raži titra crven meka;
Prašta se sunce i vrhove ljubi,
I plavo veče slazi iz daleka.

U strani guču planinski golubi,
Po koje stado čuje se iz dola,
I neko vikne i odjek se gubi.

Miriše paprat i borova smola,
I sve se više u sutonskom velu
Hercegovačka crne brda gola.

Plamenje vatre vidi se po selu
I povija se sa rudina goli'
Kô širok stijeg vojskama na čelu.

I kako prva rosa pada doli
I gine dana žega i tegoba,
Nadomak vatre gologlav puk moli

Okolo sofre, oko svoga škroba,
Krst meće na se i svoj pogled boni
U nebo diže. I spokojno doba

Počinku tihom dokle tice goni,
Ja čujem, tamo s rudina i lukâ,
Gdje, mjesto zvona večernjijeh, zvoni

Nevidljiv lanac sa seljačkih ruka...


1910.           

JEDNA SUZA           


Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te -
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila kô zlatno nebo pošlje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce... I kô sa visina
Olovni oblak, po duši mi pade
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna misô moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri srca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?...
Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,

Gdje bereš slatke, raspukle granate.


1910.           

JUTRO           


Plavi dim izbija s kamenih ostrva;
Po jedrima pada zore vatra prva.

Uz domove niske šumi čempres stari;
Po koje se okno polagano žari.

Po obali mreže razgrću ribarke,
Na pijesku leže izvaljene barke.

Negdje krasna bije i motika zveči,
I čuje se stado i žamor riječi.

Galebovi kruže, bleska perje meko,
Pogdjekoja lađa izbija daleko.

I sve više jedra kao vatra gore;
U nebu se čuje melodija zore.


1910.