SNIVAO SAM...           


Snivao sam... Noć je bila,
Nebo bilo zv'jezda puno,
A tih oblak plovio je,
Zlatan kao zlatno runo,
Il, k'o da su blagi vjetri
U zv'jezdama polja plava,
Pronosili zlatni veo
U kom mila zora spava.

Naša brda blistala su
Od svjetlosti noćne tajne,
Kao da ih prepuniše
Zlatna žezla, krune sjajne;
A doline, ravni naše,
K'o dragi su kamen bile,
Kao da su s b'jela grla
Tu rasule đerdan vile.

Svijalo se golo granje
K'o da sluša božje slovo,
A na svakoj grobnoj humci
Rađalo se cvjeće novo.
Brda, dolje, r'jeke plave
I potoka žubor mio,
Jednim zborom, glasom jednim,
Moljahu se Bogu ti'o...

Moljahu se Bogu ti'o
A zlatan se oblak povi
I propoja: "Radujte se,
Ja sam vjesnik dana novi'!
Ja sam vjesnik sreće, mira,
Mene k mrtvim Gospod šalje,
Da vaskrsno sunce javim!"
Pa otplovi nebom dalje.

A k'o tica kada prhne
Iz krletke, mračnih žicâ,
I moja se duša uzvi
Za oblačkom put zv'jezdica;
I daleko u visini,
Gdje se zlatni pramen vio,
U svijetlim zvjezdicama
Molila se Bogu tio...


1902.       

ĐURĐEVO JUTRO...           


Đurđevo jutro smijalo se na te,
Milo i plavo kao tvoje oko,
A ti si kradom gazila duboko
U bistri potok bijela i naga...

Okolo mlade šumile su vrbe
I svima leptir na ružama bdio,
A ja sam skriven blizu tebe bio,
Dršć'o i sanj'o san mladosti prve...

I dok je potok pričao ti tajno
Najljepšu bajku iz minulih dana,
Ja na te bacih kitu jorgovana
A rosna kita na njedra ti pade.

Ti lako prenu, k'o stabljika vita,
I kosom prikri svoje njedro nago, -
I ja sam viđ'o: tvoje lice blago
Rumenim stidom kako milo planu...

Tako i zora kad je putnik zgleda
Od stida gori, sva sveta i čista,
Al' od tog stida svo nebo zablista
I živa svjetlost ljudima se rodi...

I u mom srcu svjetlilo se rodi
I njim zavlada moć i sila tvoja,
I mlada duša veselo propoja,
Da tebe slavi u besmrću svome...


1902.       

VEČE NA SELU           
Janku Veselinoviću               


Evo moga sela, evo radovanja!
Evo tihog mira gdje mi duša sanja,
Gdje se srce snaži pa veselo bije,
Kao da mi nigda zaplakalo nije!

Evo moga sela! Na zelenom platnu
K'o da, punu duše, gledam sliku zlatnu -
Jednu sliku živu što je Gospod stvar'o
Kada se na zemlji s ljubavlju odmar'o!

Gle, domovi mirni kroz drveta stara
Kako milo rude od večernjeg žara,
A gore visoko, pri zahodnom blesku,
Prelijeće or'o širinu nebesku.

A tamo, od sela, po strmêni brdâ,
Eno blâga, eno, prebijelih krdâ!
Eno gore momče na vrh st'jene sjeda
I daleko tamo put zapada gleda.

Gle pod gustim dubom, tamo groblju bliže,
Gle kako se skromno mala crkva diže,
I kroz meko lišće, što se nad njom splelo,
Kako mirno gleda svoje mirno selo!

Dok širokim poljem, kao srebro čista,
Lijepa rijeka treperi i blista,
Pa žubori, huji i k'o da mi mrmlja
Da obali sađem u sjen gustog grmlja.

Ali ja ću tamo gdje još ratar branom
Brana plodnu njivu, što ga hrani hranom,
I starim rukavom tare znojno čelo,
Gledajući vôljan svoje drago selo.

Na grudi ću ove zagrliti brata -
Mučenika časnog, što za ruljac hvata,
I krvavim znojem, pod plamenim nebom,
Klas odgaja plodni, što ga hrani hljebom.

On će meni skromno svoju ruku dati
I domu me svome na počinak zvati,
A ja ću ižljubit' pošteno mu čelo,
Pa mi, onda, zbogom, ostaj, milo selo!


1902.       

HADŽI-PATAK           
Mili Pavloviću               


U našega Hadži-Patka
Džuba kratka.
A zašto je džuba kratka
U našega Hadži-Patka?
Hadži-Patka srce boli,
Hadži-Patak Fatku voli
Svakog dana Fatki hodi
I čim akšam ukuiše
Ne čeka ti Patak više -
Zakuca mu srce jače,
Preko plota Fatki skače
I sa Fatkom sevdah vodi,
Jer je Fatka,
Kao patka,
Nazli hoda,
A od roda!
Pa još ima jedna zgoda:
Ima Fatka svog miraza
Osim dizê i almaza, -
Pet hiljada i pô grêšâ -
Sve lantêšâ! -
S toga Hadžu srce boli,
S toga, alčak, Fatku voli.
Iako je star i kratak
Još kuhveta ima Patak,
Pa na svaki Fatkin mig
Preko plota, preko drače,
Patak skače
Kao gig!
Ali harzus Biba stara
Mrzi Patka ihtijara,
Pa šćer svoju Fatku kara:
"Okani se ihtijara,
Ihtijara Hadži-Patka!"
Al' u ženske pamet kratka -
Sve jednako sevdah vodi
I čim akšam ukuiše,
U sobi je nema više:
Na kapidžik Patku hodi
I veremi bez karara,
Čeka svoga ihtijara,
Ihtijara Hadži-Patka.
Ali sinoć bi belaja,
Bi belaja i rusvaja! -
Preko plota Patak skoči,
Na kapidžik Fatki kroči,
Al' od jednom, kao zvrk,
Haber dade harzus-namet
I ustade na kijamet -
Da iščupa Hadži brk.
Bježi Patak, -
Tur mu kratak,
Ali duga, džuba pusta
I naš Hadži-Patak susta;
A onako, na dohvatu,
Po bijelu, biva, vratu,
Zaušnicu jednu kratku
Privezala Biba Patku.
Hadži-Patka srklet spopa,
Pa, hajđidi! Hopa! Hopa!
Ni hatlija brži nije -
Za njime se džuba vije!
Aman! Aman!
Tri mizdraka i po, taman,
U visinu Patak sukne
A nit' hukne, nit' jaukne!
Iako je star i kratak
Još kuhveta ima Patak,
Pa junački stisnu oči -
Hopa! Hop!
Preko plota jekten skoči
I gdje pade
Haber dade
Kao top!
Al' kubura dođe druga:
Belaj-čoha džuba duga,
Pejdek-bradi za trn zape,
Pa ga sape, -
Dršće Patak kao prut!
A ugursuz Biba stiže,
Ruku diže
Pa ostriže
Makazama Patku skut.
U baščine Patak šmignu
A vas crven kao crep! -
U mahale haber stignu,
Za njime se džumbus dignu:
"Odrezali Patku rep!"
Eto što je džuba kratka
U našega Hadži-Patka.


1902.       

PUTNIK NA ODMORU           
Jovanu Protiću               


Odmori se! Ovdje, gdje miriše smreka,
    Gdje se s nebom ljuba ova brda plava,
Postelju ti mirnu nudi trava meka,
    A jezero modro blizu tebe spava.

Pun aprilski mjesec zaronio do dna
    Pa k'o zlatna kruna blista se u vodi,
Okolo u sjaju trepte sela plodna,
    I san blagi pada i noć tiha brodi.

Nigdje duše! Samo k'o da šapće neko.
    Po svilenoj noći to vjetar leprša,
I glas budna ćuka prolazi daleko,
    Negdje blizu sela, sa gluhoga krša.

No, šta moju dušu na molitvu vodi?
    Ko je diže sada u vis neba plava?
Polusrebren oblak što lagano brodi,
    U pramenju mekom što mu čedo spava.

Pod glavom joj snopak mjesečevih zraka,
    Duga joj se kosa po oblaku mrsi;
Na nju mjesec motri i zvijezda svaka
    I pred njome gorski saginju se vrsi.

I mlad krupan jelen na obronku čeka
    I lijepi pogled za oblakom šalje,
Oko njega trepti mjesečina meka,
    A srebrni pramen plovi dalje, dalje.

To putuje Ljubav svome Zavičaju
    Daleko na Istok, što je tako voli,
Pred oltarom neba, čista i u sjaju,
    Da prisluži sunce i Bogu se moli.


1902.       

BIR HADŽI-BOBO           
Atanasiji Šoli                 


Svi mi vele: bolan, dozovi se tobe!
K'o da nema tobe u Bir Hadži-Bobe,
Kao da sam neki dinsuz bez imana,
Te ne slušam, sankim, sure iz Korana!
A ja davno, biva, klanjao na Ćabi
I znam sve što kažu hodže i ćitabi!
Pa što će mi ludi nasijat uleme
Kad Bir Hadži-Bobo hasul je u sveme?!
Ili je to đunah što dunjaluk volim?
Što se za dunjaluk svom Alahu molim?
Što mi hućum dođe pa po heftu dana,
Sam u bašti slušam bumbule sa grana,
Kako haber daju s đula i behara
A ja merak vežem golem bez karara:
Uz nargilu pušim i rakiju pijem, -
Bumbulovom pjesmom džan i hudžud grijem?!
Pa da li je s toga na me haram pao,
Što ja volim ono što je Alah dao?
Il' me belćim zato susretate mrko,
Za ženskim iksanom što ja, beli, crko'?
Što su za me, butum, sve mahale čule,
Što curama bacam u mušèbak đule?
I što one meni selam čine same
Pa narančom žutom hitaju se na me,
A ja činim hvalu i dovu Alahu,
Što žensko čeljade stvori na dunjahu?
Pa da li je s toga na me haram pao,
Što ja volim ono što je Alah dao?!
Neka žive mudri u svome haráru,
A ja ću i dalje 'vako u beharu
Slušati gdje bumbul pjesmom trese grane,
Kako haber daje na četiri strane,
I ko ima srca na ljubav ga zove,
Da ljubeći čini svom Alahu dove!
Ja ću tamo gdje mi primaju seláme,
Tamo, crne oči gdje gledaju na me
Tamo, gdje je Zejna, Najla i Emina, -
Što ih ljepših nema butum do Vidina!
Ja ću tamo, gdje mi džan i sevdah nude!
Pa nek hasum na me sva mahala bude!
A vi se k'o hodže vladajte u svemu
I hajdete tamo u mudru ulemu,
A ja neću vaših sabura ni tobe,
Jar đunâhâ nema u Bir Hadži-Bobe!


1902.             

BONA NAJLO...           


Bona Najlo, deder, kapidžik otvori,
Dženabetu jedan, više me ne mori!
U našem adetu nigda bilo nije,
Da se komšinica od komšije krije.
Kao da sam, asli, Moskov ili Švaba,
O veremu mome ne vodiš esaba,
No, čim tebi dođem, bježiš put hajata
I, kao šeitan, zamandališ vrata,
A nije ti žao što ovako džaba
Bol bolujem, evo, od kako je saba'.
Zar ni zehre nisam po tvom tabijatu,
Kada više voliš Šerifu Indatu?
Zar od njega nisam ferkliji u svemu?
Ma, kontali njega u prvu ulemu,
Ničijem se s njime mijenjao ne bi',
Ni po soju svome, niti po akrebi!
Ako mrziš moje harame i máne,
Što mi ćeif dođe pa volim mehane,
A, reci mi, crkla, kako neću piti,
Kako neću, Najlo, u mehani biti,
Kad ni jednu drugu, u butum Islamu,
Zavolio nisam razma tebe samu?
A ti malo haješ za svoga akrama,
Ne primaš mu Boga, niti li selama.
Nemoj tako, Najlo; haram ti je, beli!
Ili misliš, bona, biću ti hinleli?
Neću mog' mi dina i moje mi Ćabe!
Sjutra ću te zorom iskati od babe;
Pa nek' budu svati kakvih bilo nije!
Neka zurne ciknu, neka bubanj bije,
A konjice lahke posjednu bećari,
Na konjima sitni zveknu adiđari;
Nek' se čuje, biva, butum po atáru,
Kakvi svati bjehu u šeher Mostaru!


1902.       

NOĆ         


Kako je milo u ovoj samoći!
Jezero sjajno snom dubokim spava;
Treperi nebo, a tamo, u noći,
Obrasla trnjem streme brda plava.

Šumori vjetar i u polumraku
Miriše divljim ružama i smrekom,
A tamo tanka magla po vrbaku
Zamrsila se s mjesečinom mekom.

Pokriven granjem borovine modre,
Ja ležim ovdje na zaspaloj kosi;
Do mene jedva zrak mjesečev prodre
Sanjiv i blijed, okupan u rosi.

Jedna se grana povila pa ti'o
Šapće mi nešto, kao da je bajka,
Ili bi jedan sveti pozdrav bio
Što mi ga s neba dobra šalje majka?

Il' posvećena moja mladost rana
Pohodi mene u ovome kraju,
Pa priča meni, iz minulih dana,
O dugoj čežnji, poljupcu i raju?

O, ko bi znao? Tamo u vrbaku
Ja čujem šumor i molitvu snova;
Treperi nebo, a u polumraku
Umire tužno pjesma labudova.


1903.         

NA POTOKU         


Polako suton prikrada se, slazi
U lisnu goru - u zavičaj mio;
Rađa se mjesec i po dugoj stazi
Padaju sjenke, i san trepti ti'o.

Šumore breze, dršće list do lista,
Mrmori potok ispod vrba stari';
Odbleskom mekim dijamanta čista
Modru mu trsku zlatan crvić zâri.

Noseći snoplje preko niske brvi
Na drugu stranu potoka, u selo,
Seljanka hodi, mlada, puna krvi;
Lice joj mramor, mjesečina čelo.

Gdje li je rasla ta ruža što gori?
Visoko, tamo gdje se jelen krije,
Gdje vjetar tiho s jasikama zbori
I bistra voda iz kamena bije.

Odar su njezin široki velenci
Od modrih trava. Tu, gdje ona sanja,
Potoci šume u dubokoj sjenci
I slavuj pjeva pod svodom od granja.

Nju plava jutra umivaju rosom,
A vjetar trepti i lako mirisnim
Češlja je krilom, i svilenom kosom
Vihori dugo pod brezama lisnim.

U vedre noći njen je pokrov mio
Od plava neba, mjesečine meke;
Njena su njedra vrt u kome ti'o
Počiva miris bagrema i smreke.

Ja za njom ginem! Njoj me duša vodi!
O, daj mi ruku, ja ću s tobom poći
U goru, u tvoj zavičaj! O, hodi,
S tobom ću biti i dane i noći!

I tamo, gdje se vodopadi dime,
Ljubiću tebe svojim srcem zdravim.
I tvoje slatko govoriti ime
Nebu i suncu i gorama plavim!


1903.     

POŠLJE MNOGO LJETA...   


Pošlje mnogo ljeta ovdje opet stojim;
Lepenica teče isto kao prije,
Nad njom stara vrba još jednako bdije
I visoko šumi vrhovima svojim.

Gdje si? Da l' se sjećaš ispod grana tije'
Kad gledasmo julsku noć i mjesec sjajni,
Kad nam t'jelo prože slatki oganj tajni
Pa dršćasmo dugo kao breze dvije?

Bog zna gdje si sada i da l' živiš jošte!
Ali dragi spomen negdanje milošte
Kao mlado sunce svu mi dušu grije,

I ja snova čujem zveket tvojih grivna,
Po licu me tiče tvoja kosa divna,
Dok mjesec kroz vrbu čisto srebro lije...


Kiseljak, 11.jula   
1903.