PREĐI BOSNU...           


Pređi Bosnu i prebrodi Drinu,
Nećeš naći ravna mom dorinu!
U dorata griva je do tala, -
Ne boji se uroka ni zala;
Na čelu mu ben bijel kô srma, -
Ne plaši se zasjede, ni grma,
Niti vuka, niti li hajduka,
Niti puške, niti vike muške.
Pređi Bosnu i prebrodi Drinu,
Nećeš naći ravna mom dorinu!
Da mi dadu Čengijića slavnih
Svo Zagorje i pet sela ravnih
I još blago nebroj'no i mnogo,
Ja ga ne bih pregorjeti mogô,
Jer otkako dobrog jašem doru,
Svaki hair u mome je dvoru.
Sam ga vađam i s njime jaranim,
Sve ga travom đeteljinom hranim,
A đuls lijem pa mu grivu mijem,
Biser biram, sitne nižem grane
Na obođe dori na sve strane;
Jer sam, junak, isprosio blago, -
Kakvo blago što je srcu drago! -
Pa će skoro putovati doro
Mjestu ravnom Nevesinju slavnom,
Pred kapijom Ljubovića dvora
Da zarže, da dô haber dvora:
Evo svatâ, evo barjaktara,
Dajte ljubu moga gospodara!


1903.           

LIJEPA JE HANA...           


Lijepa je Hana, gondže mog jarana,
Al' je ljepša Fata, tako mi imana!
Sinoć joj se dockan u sokak navrati'
Pa udarih piljkom u pendžere Fati.
Birden Fata čula na pendžeru stade,
Poznade me, alčak, i selam mi dade;
Te eglen po eglen pa nas ponoć nađe
I moj jaran mjesec na bejan izađe.
Ja, kad mjesec granu pa has-srmu prosu
I lijepu Fatu na pendžeru osu,
Aman, da je kome pogledati bilo!
Vidio bi, valah, što nikada prije
U zemanu svome ni sanjao nije!
Vidio bi blago što nema karára:
Vidio bi da su od safi behara
I lišce i njedra u begove Fate
I has bejaz grlo gdje se rušpe zlate!
Vidio bi oči, one oči, jao,
Pa za crne oči džan i život dao!
Vidio bi slađa od šećera usta
I dva bena crnja, ah, dva bena, aman,
U lijepe Fate na podvoljku taman!
Pa se više nigda avertio ne bi
Niti iš'o majci niti li akrebi,
No bi salte mahnit pod pendžere stao,
Gledao u Fatu i džan za nju dao,
Jer je ljepša Fata, tako mi imana,
Od svakoga đula iz al-đulistana!
Pit'o sam je: "Fato, hoćeš li me, jeli,
Bi li kail bila, kad bi tvoji šćeli?"
Fata šuti, ali oči zbore same,
Nasmija se, alčak, pa đul baci na me,
(S grla joj se sitni đerdani prosuše
A iz đula slatki amber njene duše)
Pa pobježe majci u sobu da spava,
Na dušeku mekom, k'o melekša plava.
Srma-mjesec zađe, mene sabah nađe,
Pa se s đulom vrati' misleći o Fati.
A negdje u bašti bumbul tica čula,
Osjetila miris Fatinoga đula, -
Pa učini haber na svoje jarane:
Sitno niže Fati na grlo đerdane -
Sitno pjeva slatku pjesmu bez karara:
Nema, nema Fate u sedam Mostara!


1903.           

ZNAŠ LI, BRATE, NEVESINJE RAVNO?...

Ove je stihove govorio, kao prolog, g. Atanasije
Šola na zabavi koju je priredilo 19. decembra
1902. srpsko pjevačko društvo G u s l e  u
Mostaru u korist postradalih Nevesinjaca.


Što se ono tužna suza sjaji
Na ikoni svetitelja Save?
Što kandila trnu na oltaru,
I što anđ'o na dverima cvili?
Što pucaju na guslama strune?
Što se tresu grobovi otaca?
Što se gore jadovanjem ore -
Što nam plaču na izvoru vile,
Kao majka za jedinim sinom,
Kao sestra za bratom rođenim?

Lako ti je pogoditi, druže,
Rane ljute što nam dušu mute.
Znaš li ono leglo sokolova,
Znaš li ona polja od pokolja,
Što 'no su ih krvlju blagodarnom
Natapala prsa od junaka,
Muška prsa slobodna gorštaka?
Znaš li zemlju, gdje 'no za krst časni,
Za krst časni i slobodu dragu
Leže kosti zatočnika hrabrih?
Znaš li tamo ono mjesto slavno,
Znaš li, brate, Nevesinje ravno?
Tamo braća u nevolji cvile:
Mračna čela poniknula nikom,
Sledila se srca u junaka,
Sledile se duše u junaka,
Jer nevolja opasala jaka:
Zla godina i zli janičari,
Kroz koševe prazne vjetar duva,
Glad se ceri, mučenike mjeri,
Okiva ih verigama ljutim,
Sokolima laka lomi krila,
Da nam zemlja ostane bez krilâ;
Sokolove sa gnijezda goni,
Da nam zemlja sokolova nema,
Otadžbina da proplače ljuto,
Da oplače zatočnike drage
Srpske slave i imena srpskog;
Nebo naše da zvijezda nema,
Vjera naša da izvora nema;
Crni vrani da zagrakću crno
Nad grobnicom našega uzdanja...

Braćo! Sestre! Očevi! O, ljudi!
Ako vam je srpsko ime sveto,
Ako vam je domovina draga,
Ako znate šta je suza majke,
O, ne dajte da nam teški grijeh
Dom okalja i pritisne dušu!
O, na dajte da kosti otaca
Prokunu nas iz grobova svojih!
O, ne dajte da uzdahnu na nas
One čiste, one srpske duše,
Oni divi, Obilići živi,
Što su rodu vijekove duge,
Kao sveta luča sa nebesa,
Svijetlili u dubokoj noći,
I stupali, u krvi od rana,
Na susreće vaskrsnoga dana.
Dajte, braćo, pomoći im dajte.
Ne pomoći, samo dug im dajte!
Oni za rod i život su dali -
Krvlju svojom po stotinu puta
Topili su staze i bogaze;
Umirali po stotinu puta,
Ostavljali kuće i ognjišta
I svoj stijeg dižući visoko
Na krvavu stupali Golgotu,
da vaskrsno zasvijetli sunce,
da ogrije sužnje i nevoljne,
Da nestane onih ljutih rana,
Ljutih rana od Kosova dana...

Dajte, braćo, pomoći im dajte!
Ne pomoći, samo dug im dajte!
To vas moli ona tužna suza
Na ikoni svetitelja Save;
To nam zbore grobovi otaca
I krv sveta što je negda pala
Na žrtvenik svijetle slobode;
To nam zbore tamnice duboke,
Gdje su ono u mučenju dugom
Divni borci, jedan do drugoga,
Praštali se s dušama viteškim;
To nam zbori kandilo što gori
Pred ćivotom Vasilije svetog;
To nas moli anđeo što cvili
Na dverima našijeh oltara;
To nas moli krv, bratstvo i vjera,
Suze, muke Otadžbine drage
I sve duše što ih jadi guše...


1903.                   

HIMNA       
Beogradskog Pevačkog Društva           


Zaigrajte, srca živa,
    Jednom željom roda svog!
Što Avala davno sniva
    Neka blagi dade Bog!
Kao zvona Vaskrs-dana,
    Koja vjerom dižu nas,
Da odjekne pro Balkana
    Srpske slave burni glas!

Bože, što si od v'jekova
    Čeličio srpski nad,
Blagoslovi nas sinova
    Povjekovni trud i rad!
Blegoslovi i probudi
    Naša srca silom svom,
Da i otsad naši trudi
    Proslavljaju mili dom.

Blagoslovi stijeg ovi,
    Blagoslovi, pjesmu, poj,
Da slobodu dani novi'
    Svuda javi braći svoj:
Tamo gdje se čuju kletve
    Sa Kosova žalosnog,
I sa Drine i Neretve
    Sve do Mora Jadranskog.

Blagoslovi i obdari
    Naše gore, njive, plod,
Sv'jetlom zorom ti ozari
    Srpske zemlje, srpski rod!
Kao zvona Vaskrs-dana
    Koja vjerom dižu nas,
Da odjekne pro Balkana
    Srpske slave sveti glas!


1903.           

***           


Gore naše propojte veseljem:
Jarko vas je pohodilo sunce,
Jarko sunce Bogom darovano,
Da vas novim ogrije životom
I napoji izvorima živim.
O, raduj se, lavro sedmovratna
Sveta Žičo na Moravi hladnoj!
Uždi svoje plamene oltare,
Otpoj slavu Bogu velikome,
Zadužbino Bogu posvećena;
Ispod tvojih mirnijeh svodova
K'o glas božji kad spasenje javlja
Nek' zazvone zvona osveštana
Blagim zvukom vaskrsnoga slavlja!
O, raduj se, Šumadijo ravna -
O, raduj se, majko Obilićâ:
Birčaninâ i Lazarevićâ,
Hajduk-Veljkâ i Hadži-Ruvimâ,
Čarapićâ i hrabrih Mutapâ,
Sinđelićâ, Loma i Glavaša!
O, raduj se vječnim radovanjem:
Željno ti je zaigralo sunce
Na istoku spram Avale plave,
Tebi majko ljubljena i draga,
Vječna pravda, evo, opet vrati
Iz daljine sina rođenoga,
Da mu čelo ukrasiš vijencem,
Da visoko, u oblake sive,
S blagoslovom Boga velikoga
Podigne ti zastavu slobode,
Uz odjeke pobjednijeh truba
Da se tamo zlatna zavihori
Prô Balkana do svetih Dečana
I još dalje, daleko, daleko,
Tamo, tamo, gdje je tužno groblje,
Gdje 'no cvili okovano roblje
A bez zore i bijela danka,
U dubokoj noći bez osvanka...
O, raduj se, postojbino draga,
O, raduj se vječnim radovanjem,
Blago tebi otsad do vijeka,
Blago nama na oba svijeta:
Na unuku lava topolskoga
Odsijeva kruna Lazareva!
Blistaj, kruno, i sretno ti bilo,
Srbija se zaželjela sjaja,
Srbija se zaželjela dana,
Srbija se zaželjela tića,
Obilićâ, orlâ i poleta, -
Ti poleti djedovskijem letom,
Na bedemu srpskijeh krvnika
Neka zvekne ubojno nam gvožđe,
Da te s neba blagosilja Đorđe;
Od Vardara do sinjeg Jadrana
Uz brujanje vaskrsnijeh zvona
Da propoju duše miliona:
Slava onom koji lance skida!
Slava onom koji rane vida!
Slava onom koji lomi gvožđa -
Slava krilu besmrtnoga Đorđa!


1903.           

BADNJA VEČE           


Večeri sveta, hoću li te i ja
Slaviti pjesmom radosti i sreće?
U mome oku, evo, suza sija,
I moje rane postaju sve veće.

Tvoj zlatni pohod i ubogu godi,
I vidi Boga u časima ovim;
Nada mnom samo mrak studeni brodi,
I dušu bije nemirima novim.

U pustoj sobi sam, kô sjenka bona,
U sebi slušam zvuk pogrebnih zvona
I stiskam srce jadno i kukavno.

Večeri sveta, dođi! Tiho, tiše!
Jer ovdje niko ne čeka te više -
Svi moji mili zaspali su davno.


1904.         

NAŠA POEZIJA         


Kraljice moja, šta je s tobom bilo?
Gdje su ti sile, gdje je oganj sveti,
Tvoj glas božanski, što iz duše leti,
I tvoje misli ovjenčani zrak?
Zar tvoje srce, tvoje moćno krilo,
Tvoj žarki polet i istinu sjajnu
I tople nade i ljubav beskrajnu
Okova teški i duboki mrak?

Moj narod tebe ne poznaje više.
Ti si mu sada k'o koketa prava
Što svakom milost i poljupce dava
I lažnim bleskom zavarava nas;
Blijedo doba s tvog čela briše
I zadnji spomen oreole tvoje. -
Svetlosti neba pogažene stoje
I tvoj proročki sledio se glas.

Kako si jadna! Sputano ti krilo
U maglu srlja ne znajući metu;
Za lažni nakit i za toaletu
Ti si sve dala: istinu i žar;
I sada si pusta, kao što bi bilo
Nebo bez sunca, zv'jezda, zore plave;
U tebi nema kapi krvi zdrave, -
Umri! Il' snova daj svetlost i žar!


1904.         

MOLIŠ SE...               


Moliš se...
Skrušenim, krotkim glasom prizivlješ ljubav oca,
Njegovoj vječnoj slavi visoko dižeš lavre
I njegovijem likom ukrasio si oltar;
Pred njime klečiš, padaš i u prah čelom roniš, -
Moliš se, hvališ, vjeruješ...
No da l' si dušom svojom pojmio slovo blago?
Jesi li krvlju svetom oprô grijehe duge?
Je li te vjera tvoja vječnoj dobroti digla?
I da l' si srcem viđô istinu otkrovenja?
Jesi li bratu svome donio mehlem rana
I pružio mu srce u času stradanja teških?
Da li si zemlju ovu osveštô mirom svetim,
Prelio potoke krvi suzama pokajanja
I grohot krvave borbe dokončo sa prezrenjem?
Jesi li čuo jauk mnogih plemena zemnih,
Sudbom poniženih, čije se kukavne nade
Mrznu i ginu vječno pod jarmom surovosti?
Jesi li bio sjeme opštih plodova dobra?
Stradanjem, smrću svojom, dajući život drugim,
Jesi li čuo boga!...
Penješ se: umom hvataš vječnost i atom svaki;
Pokorio si sebi silu nadzemnih vlasti -
Obuzdao si snagom volju gromova sinjih;
Prebrodio si čamcem pučinu okeana,
U ponorima morskim našô si blago sebi,
I svu si kuglu ovu željeznim lancem svezô.
No možeš li se hvalit višom vlašću kojom,
Vrlošću misli one rad' koje bogočovjek
Iskapi čašu do dna s praštanjem i s blagoslovom?
Jesi li dušom svojom prezreo prošlost gnusnu?
I je li s tobom gospod, ljubiš li oca vječnog?...
Ne, ti si dželat stari. Ti nisi srcem viđô
Istinu otkrovenja, ti nisi čuo boga,
Porugano je tobom njegovo slovo sveto, -
Kajine, s tvojih ruka još kaplje krv bratovlja...
Pokaj se! Jadni crve, što vjekovima grizeš
Misao spasitelja i samog sebe, pokaj se!
Lukava vjera tvoja nije te k nebu digla -
Osjećô nisi mraka i nisi viđô svjetlost,
Okovan zlom i paklom u ponoru si ostô
Nemoćan, slab i ništavan...
O, puzi, gmiži tako, i čekaj u prahu gnusnom -
Dok sveto otkrovenje ne podari ti krila
Da se uzneseš nebu i budeš božji sin...


1904.               

MOJA MOLITVA               


Budite sveti!... Hristovu raspeću
Stupajte smjerno na licu sa maskom!
Slavite oca sa bezbožnom laskom,
Ali ja s vama moliti se neću!
Molitva moja prazan govor nije,
Ni lažna krotost što pred krstom kleči;
Molitva moja nije broj riječi,
No osvešteni oganj što me grije.

Kad u dnu polja jutro me zateče,
Pa čujem toplo pojanje sa grana,
I gledam kako, preko rodnih strana,
Rijeka pokraj zlatnih žita teče;
Il' kada tiho po brdima plavim
Večeri mile blaga crven plane,
Ja u te čase, znam, gospoda slavim!

Primiš li u dom onoga što grca
U sinjem jadu pod studenim nebom,
I utješim ga sa solju i hljebom,
I ogrijem mu rane vatrom srca;
U svetom čuvstvu kada silno gorim,
Pa ruke širim da zagrlim svijet,
Sve ljude, zemlju, svaki grm i cvijet,
U ove čase, ja znam, s bogom zborim...

Budite sveti!... Hristovu raspeću
Stupajte smjerno na licu sa maskom!
Slavite oca sa bezbožnom laskom,
Ali ja s vama moliti se neću!
Molitva moja prazan govor nije,
Ni lažna krotost što pred krstom kleči;
Molitva moja nije broj riječi,
No osvešteni oganj što me grije.


1904.             

OMAR               
Miloradu J. Mitroviću                   


Zasiplje snijeg, hladni pokrov stere;
Jauče vjetar i urla i vije,
Povija drvlje, šestari i bije,
I kroz noć mračnu kô satana vere,
Pa grdnom rukom, sve jače i jače,
Krovove hvata pa pomamno trzne;
I gola zemlja premire i mrzne,
I negdje tamo, u dubini plače.
I sve je pusto, svak pod krovom snije,
A Omar oka još sklopio nije.

Ponoć je davno, a on budan stoji,
Kô crni sužanj sred jazbine crne
Kô da mu duša teškim bolom trne.
Ili se Omar hladne noći boji?
Ne, on je kadar, kao titan sinji,
Mraku i vjetru da na megdan stane.
Al' bol beskrajna jedne nove rane
Srce mu čupa i dušu mu kinji;
Kô sputan orô, usred crne jave
On mračan ćuti oborene glave.

Boli ga, boli. Mutnim okom bludi:
Pred njime leže dva spomenka rana -
Dvije mu šćeri, dva svijetla dana,
Dva srca živa iz njegovih grudi;
Oboje ludo, a do kosti gole
Studena zima, sve dublje i dublje,
Zabada mrazom, i srce golublje
Premire, dršće, jer ga rane bole:
"O, vatre, vatre!" Al' ni iskre nije, -
Otac ih jadni zagrljajem grije.

Grije ih, ljubi, a čelo mu tavno,
Kao iz groba uzdahne duboko,
Al' zemlja tvrda, a nebo visoko...
I on se sjeti što bješe nedavno:
Nekada ovdje, pod šljemenom ovim,
Gdje sada stoji pustoš kô u grobu,
Alah je dobri silazio robu
Svakoga dana s blagoslovom novim,
Davô mu blaga koliko je htio,
I on je rahat u svom srcu bio.

Pred njim su zorom ogari i hrti
Gonili vepra na jek džeferdara,
Rzao konjic silna gospodara
Ljući od vatre, vihora i smrti.
Pa ono ruho na vedrom junaku?!
Odora carska nije ljepša bila!
Žeženo zlato i purpurna svila,
Pa blista, trepti, kô alem na zraku,
Te kad bi Turčin preko druma minô,
Spram jarkom suncu kô sunce bi sinô.

Bio je silan, čuven i u časti:
Bezbrojna stada i pašnjaci travni,
Ograde, šume i vrtovi ravni,
Sve je to bilo u njegovoj vlasti.
Pedeset kmeta punili su hakom
Ambare tvrde Omara Rahmana,
A on, po volji boga i korana,
Milostiv bješe i pravedan svakom, -
Kmetove svoje on je braćom zvao
I svaki od njih za nj bi glavu dao.

Al' kruna blâgâ, najljepša od svijeh,
Bila je žena što ljubiti znade.
Alah joj dobri zlatnu dušu dade,
Koju joj nigda ne oskvrni grijeh;
I kao leptir što se suncu diže,
U tihom domu on je radost pio,
I niko nije kao Omar bio
Nebu i bogu i dženetu bliže!
Srce mu bješe kô oaza čista,
Gdje bulbul pjeva i proljeće blista.

No šta je sreća do bludnica prava?
Dođe ti, gleda, kô djevojče smjerno,
I kada misliš da te ljubi vjerno,
Svu milost svoju ona drugom dava.
Tako i Omar bez haira osta
I, jednog dana, oborene glave
On vidje pustoš svoje crne jave.
Proplaka, jeknu. On siromah posta;
Nestade kmetâ i poljana ravni',
Osta mu samo taj dom, taj grob tavni.

Al' sve bi blago pregorio mnogo:
Bijela stada i pašnjake travne,
Ograde, njive i vrtove ravne,
Al' ovo nije prežaliti mogô:
Jednoga dana, kad zora izađe
I bulbul tica zajeca u lugu,
On vidje svoju neprebolnu tugu -
On mrtvo drago u postelji nađe,
A hladna usta kô da šapću ti'o:
"Čuvaj mi djecu, alah s tobom bio!"

I on je čuvô. I taj šapat tajni
On i sad čuje, tu, kraj djece drage,
I vidi oči nebesne i blage,
I pred njim trepti lik mili i sjajni,
Pa jače stisne na ta prsa bôna
Dva srca svoja, svoje duše dvije;
Al' mračnom izbom tužni vapaj bije,
Kô tužna jeka pogrebnijeh zvona:
"O, vatre, vatre!" Al' ni drvca nije, -
Otac ih jadni zagrljajem grije.

No, kao vihor, on se naglo diže,
Ranjenu dušu nova misô prati, -
On snažnom rukom za sjekiru hvati,
Pa jurnu tamo i na obor stiže.
Tu stara murva, od stoljetnih dana,
Nad trošnim krovom širi se visoko,
Dršće i strepi, uzdiše duboko,
A smrzle suze padaju sa grana.
I divskom snagom on se pope na nju,
I tužna jeka odjeknu u panju.

U tome času kô da prorok sami
Prekornim okom gledaše u mraku,
I učini se nevoljnom junaku
U bezdan greha da ga zloduh mami.
I teška ruka klonu mu i pade,
Kô da je učas tajna sila zgrabi.
Zaplaka Omar kao sužanj slabi
I dušom svojom sve osjeti jade -
Bješe mu isto: da kô krvnik stiže
I grešnu ruku na svog druga diže.

Sva prošlost bliska pred njime se javi:
Ovdje, na sofi, ispod ovih grana,
U pozno veče proljetnijeh dana,
Kad prepun rose trepti zumbul plavi,
Kad slavuj pjeva i miriše igda,
Ovdje je prve slatke snove snio,
Ovdje je zlatnom dušom ljubljen bio,
I sreća nije odlazila nigda, -
A dalek mjesec, kao srebro čisto,
Kroz ovo granje spokojno je blistô.

Murva je bila svjedok srca vjernih,
Zanosa dugog i mladosti one
Kad krv sva gori i kad duša tone
U moru strasti i želja bezmjernih.
I sve što negda, u noćima sjajnim,
Šaptahu ovdje dvije duše mlade,
To i sad, evo, stara murva znade,
Pa tiho priča razgovorom tajnim;
I Omar sluša, pa zacipljen stao
Kô da je negdje blizu bulbul pao.

Zasiplje snijeg, hladni pokrov stere;
Jauče vjetar i urla i vije,
Povija drvlje, šestari i bije,
I kroz noć mračnu kô satana vere, -
Dok jedna slika, nijema i bôna,
Pod mrzlim krovom visokoga granja,
O zlatnom dobu samo sanja, sanja,
Al' kao odjek pogrebnijeh zvona -
"O, vatre, vatre!" teški vapaj stiže,
I Omar jeknu i sjekiru diže.

Kroz jauk vjetra, duboko u mraku,
Udar se teški za udarom čuo;
Sa stare murve padalo je ru'o,
Srebrno, hladno, na tjeme junaku,
A, kao majka nad porodom blagim,
Ona visoko, u nebeske strane,
Kô crne ruke dizala je grane
Sa blagoslovom nad ljubimcem dragim.
I krupni snijeg padao je jače,
Niti je čuo kako Omar plače.


1904.