IDILA           


Pritajeni vjetrić u prisjenku spava,
Mirisom ga zove ljubičica plava.

Al' nestaško ćuti, za listak se krije, -
Ljubičica tuži i suzice lije.

Tud prolazi momče, pa o dragoj sniva,
Pa uzabra cv'jetak što suzice liva.

Uzdahnuo vjetrić i od bola ludi,
Pa mlađanom momku trže cv'jet sa grudi.

Cv'jet uzdiše, vene, al' mu nije žao,
Draganu je svome na krioce pao:

"Nek' i žiće mine, sudbu neću kleti,
Dragome na krilu slatko je umreti!"...


1898.         

NA OBALI           


Opet moje oko bludi
Preko tebe, vodo plava;
Tvoj mi talas prošlost budi,
Prošlost, koja mrtvo spava.

Znaš li, more, one dane,
Kada bijah tako čio,
Kad kroz hučne tvoje strane
Pjesmom slavljah život mio?

Znaš, u ona b'jela jedra
Kad zviždahu vjetri tvoji,
A mis'o mi tako vedra,
Nit' se plaši, nit' se boji?

Svud preda mnom cv'jeće bilo,
A ja leptir lak i čio,
Na cv'jetove spušt'o krilo
I zlatnim se suncem grij'o.

K'o tvoj talas, punan snage,
Kad bijelu grivu stresa,
I moje su želje drage
Dizale se put nebesa.

Dizale se... Al' gle sade:
Moje suze prah im rose, -
Sve ih kida vihor jada
K'o oštrica britke kose.

Zovem, čekam dane one,
Al' se zalud njima nadam...
Na zapadu sunce tone,
Ja u mrtvu nojcu padam...


Trst, 1898.         

MILETI JAKŠIĆU
(Kad sam pročitao prvu knjigu njegovih pjesama)


Mi nemamo cvijeća... Mraz je pao sada...
Tek ostatke vidim preminulih dana...
Slatki plod ne rudi, samo trulež pada
           Sa našijeh grana...

A gle, u tvom vrtu pramaljeće struji,
Cvjetovi se ljube - tvoja čeda draga,
U miloj im duši pjevaju slavuji,
A u pjesmi svjetlost i sva nježnost blaga.

Ne boj se od mraza! Njih zvjezdice griju
I anđelak ljubi mile ti prvjence;
Oni će cvjetati - da na čelo sviju
Roditelju svome mirisne vijence.


1899.           

MOJA STAZA             


Gle, ja opet stojim na toj stazi dragoj
Sa koje sam nekad, razdragan i čio,
Pozdravljao nebo u večeri blagoj,
Što je na me sjala kô njen prizrak mio.

I ja snova čujem one slatke zvuke
Što ih žarka sreća u samoći budi;
Ah, ja opet vidim one bijele ruke
Kako mene grle na prebujne grudi!

Ja osjećam plamen kako slatko gori
Kada njeni poljub moje usne krene...
Ona moje ime šapuće i zbori,
A ja žudno gledam u očice njene...

Oj, varljivi snovi!... Moja stazo pusta,
Ja po tebi više neću cvijeće brati,
Nit' ću ikad više ljubit usta slatka,
Nit' ću svoje blago svojim blagom zvati.


1899.           

***             


Moja je budućnost sumorna i tavna,
Na istoku mome neće zora sinut, -
Kao mutni oblak preko pustog groblja
Svi će moji danci iznad mene minut...

U proljeće mlado, kad se ljiljan rađa,
U mome će vrtu uveoci bivat,
Sa širokih polja i azura plavog
Niti će me sreća nit' radost dozivat.

Moja je budućnost sirotica huda,
Ona meni neće pogladiti čelo, -
Njene usne drhću od sumorne zime,
U kosici njenoj strepi cvijeće svelo.

Al' ja stiskam oči od prizraka njenog,
Pa se tebi vraćam, oj prošlosti draga,
U naručja tvoja ja se željno sklanjam,
Pa nit' sreće tražim, niti više blaga.

Na samotnom grobu, gdje mi mirno snivaš,
Ja se grijem žarom i tu berem cvijeće;
Tu, i mutna jesen kad s maglama brodi,
Ružičasto ljeto nada mnom se kreće.

I u burnom času veselja i šale,
Kad se s družbom nađem i pehara laćam,
Kao smoren putnik u zavičaj mili,
Tebi, tvome grobu, ja se žudno vraćam.

Pa nit' boga kunem, nit' budućnost molim
Da mi dade sreće, pokoja i blaga;
Ta sve što mi nebo i sudbina krati
Ti mi nježno pružaš, oj prošlosti draga...


1899.           

VIOLINI                 


I ti mi ćutiš samotna,
Prsle ti žice tanane;
Gle, moje oči sanane
Kroz suze sad te gledaju.

O, znaš li, druže klonuli,
Kad zlatni danci svanuše:
Kad njene usne planuše
U prvom, milom poljupcu?

O, znaš li: kroz noć tihanu,
Kad vjetrić njiha klasiće,
Kad sam joj tvoje glasiće
Do bijelih dvora spremao?

S jecanjem žica divotnih
Klicah joj ime sladosno,
A moje srce radosno
Zvjezdama kolo vodilo...

No sve je prošlo... Pogledaj!
Svud struji život slađani:
S potokom cvijet mlađani
O slatkoj sreći govori;

Proljeće - čedo ubavo
Široka polja celiva,
A tebe suzam' preliva
Kô pusto groblje, drugar tvoj...


1899.           

***                 


O, zašto se javljaš meni
Kad mi duša sanak sniva?
Što u tvojoj miloj zjeni
Žalosna se tuga skriva?

Što me kroz noć staneš zvati,
Šta ti sjetni glasak ište
Ja ti nemam ništa dati, -
Ja sam mrtvo pepelište.

Sve što imah ja ti dado':
Misli, dušu, ljubav, snove,
I srce ti pruži mlado,
Da te svojim nebom zove.

Sve ti dadoh, tek u oku
Zaostale suze krijem,
Pa i njih ti eto dajem,
Nad mrtvom ih srećom lijem...


1899.           

POŠLJE MNOGO LJETA                 


Pošlje mnogo ljeta, pun borbe i muke,
On će žudno doći da se tebi javi:
Umoreni putnik pružiće ti ruke
I gledaće tebe s bolom što ga davi.

No ti nećeš poznat ono lice jadno,
Niti mutno čelo, niti oči one,
Odmahnućeš rukom, bez milosti, hladno,
I gordo se sklonit u svoje salone.

Al' znaj, on ti neće mračnu kletvu slati,
Niti mržnju tajit pogledu ti strogom;
Pred vratima tvojim on će dušu dati
I sklopiti oči i reći ti: "Zbogom!"


1899.           

PRIČA                 


Gdje se vito borje sa jasikom ljubi
I gdje vjetar struji sa visokih grana,
Gdje se bistri potok iz prisjenka gubi
Na svjetlilo zlatno proljetnijeh dana;
Tamo gdjeno ljiljan kraj spomenka sniva,
Gdje se plahi jelen i košuta skriva -
Živilo je momče iz neznanih strana.

Strasno kao oganj, što veselo grije,
I njegove oči gorile su tako;
Nikad ljepše lice pogladilo nije
Povjetarca gorskog uzdisanje lako.
On bijaše vedar kô jezero ti'o,
Gdje se nikad nije mutni oblak svio,
Niti u dno grudi zavirio pakô.

Nebo, dan i sunce ljubavlju je zvao,
I potoke bistre i pjesmu iz luga,
A srebrni mjesec kad bi blistat stao,
Frula mu je bila i milost i druga;
Za suze i kletvu nije srca davô,
Nit' je slatki otrov sa bolom poznavô
I nemirne snove što ih rađa tuga.

Ali jednog dana, u proljeće jasno,
Kad sunašce budi ljubičice blage,
Na grudi mu pade jedno čedo krasno
I poljupcem tače usnice mu drage;
A mlađano momče, kad joj oči zglenu,
U neznanoj čežnji zadrhta i prenu
Kao slabi listak vrh grančice nage...

On zna nebo plavo, zna sunašce jarko
Niz plavetna brda kad silazi ti'o,
Zna i jutro vedro i proljeće žarko,
Ali njezin pogled miliji mu bio.
On je mnoge snove u samoći snivô,
Al' ni jedan nije tako zlatan bivô
Kao što je sada njezin osmjeh mio.

I dani su tekli. Kô što vjetrić bludi
Pa miluje cvijeće i s njim šapće ti'o,
Bludio je i on daleko od ljudi
I u guste sjenke s draganom se krio;
Od jutarnjeg sjaja pa dok nojca sađe
I dok zlatni mjesec za vrhove zađe,
Od plavog spomenka s njom je vijence vio.

U razdanku jednom kad lutahu sami,
Rog lovački jeknu i žubor zavlada,
I košuta plaha u jutarnjoj tami
Pred hrtima brzim hitaše bez nada,
A mila, kô zora, kao istok plavi,
Knjeginjica svijetla sa pratnjom se javi -
Pa kad viđe momka, zadrhtala mlada.

Ta pred nju je mnogo vitezova kleklo,
Nju su mnoga usta sjajnom zvijezdom zvala,
Mnogo joj je srce žarku ljubav reklo,
Ali svoga srca nikom nije dala.
No gle, sad pod sjenkom ove gore divlje
Radosno joj srce zakucalo življe
I pred divnim momkom zacipljeno stala.

"Oj neznanče mladi, ti ljepši od svije',
Primi ružu ovu i dvoru me prati:
Pod kopčama zlatnim za te srce bije -
Srce ću ti dragi iz njedara dati;
Prestolom i krunom i silama svijem,
I žarkijem suncem na kome se grijem,
Tebe, samo tebe, ja ću, dragi, zvati!"

"Hajde!" I on pođe - o, nevjera kivna,
A ostade moma prezrena i sama.
Za suzom je tekla ona suza divna
I pod lednom santom srce joj se slama;
Ali zaman suze, više sreće nema,
Samo prazni odjek njenom bolu sprema
Dolina i gora, noć i mrtva tama.

Tri puta je ljiljan venuo i cvao,
A njoj gora bješe i sastanak i druga;
Njezin sjetni glasak dragana je zvao
Kô što slavuj zove zvjezdice iz luga;
Ali slatka nada uzaman je bila,
Ona je i dalje jadne suze lila,
A smrvljeno srce morila je tuga.

I jednoga dana, kada istok plavi
Sa rumenim ognjem noćni veo zgori,
Bog čežnje i bola njoj se tiho javi,
Pa u zvučnu harfu jadnu momu stvori.
One zlatne žice - to su kose njene,
A zvuk što se s bolom s tankih žica krene,
To je sjetna duša što nam ljubav zbori.

I sada kad ponoć s mirnim sankom pane
I kad vjetar duhne u gorama jače,
Kad daleki mjesec svrh timora grane,
Pa se plave rijeke u srebro oblače, -
Tužno, kô da negdje anđô suze roni,
Kroz duboke sjenke njezin uzdah zvoni
I s bolom se gubi i kroz nojcu plače.


1899.           

VIZIJA                 


Ponotnji me sanci pozdravljaju zvukom...
Pod tankim duvakom dovode mi dragu;
Ona mene grli svojom mekom rukom,
Ja joj gladim čelo i kosicu blagu:

Draga, što su tako tvoje usne blijede?
"Dragi, sa nedragim one otrov piju".
Draga, što ti tako mutno oči glede?
"Dragi, na moj vijenac one suze liju".

Draga, što su hladne tvoje ruke tako?
"Dragi, nemilome uzglavlje su one".
Draga, tvoje srce ne udara jako.
"Dragi, ono pusto u jadima tone".

Draga, što ti glasak dršće, šta te mori?
"Dragi, bogu kletvu, tebi ljubav zbori".
Draga, na tvoj duvak moja suza pada.
"Dragi, na tvom srcu ja umirem mlada".


1899.