Poljupci uzdaha


Veceras se bjelina moga tijela topi
i nestaje u tvojim zagrljajima,
jer vrijeme ljepote tvoga bica
mirisno ulazi u moju dusu,
a zjenice, to nebo mojih usana,
sapucu zvijezde,
slazu u nebeski cvijet  moje misli
i njihov drhtavi osmjeh
poljupcima uzdaha ljube.
Nista moju strast kao dah tvojih dlanova
tako uzviseno ne snazi
i nista mi ne daje toliko njeznosti
kao bistro jezero lahora
u kojem rukopisom svoga srca
beskonacno ispisujes
vjecno postojanje ljubavi.

Dok ispijam tvoja sjajna milovanja,
svlacis svoje tijelo u meni
i svakom kapi tople tisine
pozudno slijedis moje disanje.
Uranjam u tebe, a moje ruke,
moje rujne ruke zrelm pokretima 
u vrtlogu zanosa po tvome tijelu plesu.
Kad bih sada vrijeme napustio,
kao beskrajna rijeka bih se zauvijek
vrelinom sna
na tvoje obale naslonio,
jer si u mojim venama
beskrajno iskrena,
poput bjeline moga tijela
plamenim beskrajem
ljubavi rastopljena.

Zal Kopp

Jedno tijelo



Dopusti mojim ocima da vode tvoje tijelo,
u suncu njihovih zjenica ima dovoljno mjesta,
moje te oci kao vjecna ljubav ljube
i dusa te neizmjerno ljubi, moja zeno,
na usne ti poljupcima mladog ljeta slijece,
ljubi tvoje srce, jer si moje srce.
Kao i moja dusa kad ljubi usnama od ljeta,
neopisivo plamtim i silno drhtim,
i dok otkucajima grlim tvoja bedra
u pramenu sna izgaram.


Dopusti mojim rukama da uzmu tvoje tijelo,
oblacima pokreta u visinu njihovu kreni,
jer mjesec je u mojim rukama ljubavnik,
i rajske ptice uzdize oko tebe,
a svakim drhtajem donosi zvijezdu srece,
ljubi tvoju dusu, jer si moja dusa.
Moja zeno, presvuci svoje tijelo u zrelu noc,
i mirisnu snagu moju u sebe primi,
a tamo gdje pokretima zagrljaje radjam,
tamo uspavanku mojih bokova prisloni.


Dopusti mome tijelu da postane tvoje tijelo,
da se na tvoj stomak zauvijek spusti,
u sjaj nebeskih niti pozudom veze,
dopusti svome tijelu da postane moje tijelo
i kao svjetlo u moj srebrni dah lezi,
ljubi moje bice, jer sam tvoje bice.
Moja zeno, utisni uzdahe ove noci u sebe,
ugledaj se na nebo sto nas prstima tka,
i svoju vjeru pretvori u beskrajnu ljubav,
pa zajedno sa mnom, u jedno tijelo utoni.



Zal Kopp

Niti mirisa


Tvoje se prekrasno tijelo
ljupkom tišinom uvuklo u našu postelju
i toplim oblikom beskrajnog osmjeha
izaziva nestrpljivost mojih dlanova.
Ne osjećam nekadašnje postojanje sila bola,
i nemam riječi za ovaj dar u svojim očima,
zato šutim i divim se,
pokoravam vratolomiji uzdaha
s kojima polako prodireš u moju svijest.
Ne trebam moć proricanja,
u meni su sve tvoje obline
i hladnoća me ne može dotaknuti.
Slobodno udišem nebeski svod prosinca,
jer u našem zajedničkom tkivu
s kojim smo večeras zaustavili vrijeme,
dražesne su misli
niti mirisa u čistoći ljubavi.
Mi smo jedno i priznajem,
usamljena sloboda nije ono u čemu uživam.
Obožavam krhkost tvoga struka
i vječnost trenutka s kojim te poštujem.
Moguće je da ne znam broj zvijezda
s kojim se sada gledamo,
moguće je i da su godišnja doba
u nama izmiješana,
ali pošto si u meni jedan otkucaj,
neumorno te grlim vlažnim usnama
i prelazim granicu
iza koje praznina više ne postoji.
Bez obzira što po našim leđima
prolazi posljednja ovogodišnja noć,
očarava me pitkost tvojih mekih obala,
uzima u korijen svog ljuljanja
i kada bih sada morao otići
ovako razliven po tvojim njedrima,
ponovno bih u svim svojim snovima
samo tebe tražio,
jer ono što me vječno obnavlja,
to su tvoja žarka milovanja.

Zal Kopp

Moj zaljubljeni pogled

Zauvijek si moje tijelo natopila zvijezdama
i ritam moga golog disanja preuzela srcem,
pa te sada svojom nagošću neumorno grlim.

Otkad sam primljen u naručje tvojih usana,
strašću zrele ljubavnice moje bokove budiš
i sluh vječnog vremena u tebi trajno ćutim.

Ništa više ne trebam, za zemljom ne čeznem,
stalno se uzdižem dodirima požude u tebi
i pokretima plavetnila, tiho kroz tebe plovim.

Ovdje, ljubavi, na obroncima zlatne postelje
gdje vrlim poljupcima neprekidno kipiš,
darujem ti svoj veličanstveni osmjeh sunca.

A bujne brežuljke tvoga prekrasnog tijela,
tu drhtavu prisutnost mog nemirnog sna,
prema izvoru blaženstva, prstima vodim.

Kad te u vrelo naručje svojih usana primim,
i moj pogled tvoju nagost zaljubljeno prekrije,
najviše se sladim ritmom tvoga golog disanja.

Tada  više ništa ne trebam i zemljom ne hodam,
već poput mjesečine, srebrnim sjajem se izvijem
i staništa nebeskih ptica, šutnjom oblaka slijedim.

Kao nijednu vodu, tvoje grudi istinski ispijam,
kao nijednoj vatri, tvom struku se prepuštam,
kao nijedno svjetlo, tvoj dah u meni uzdiše.   

Nestajem kao kap između titranja i tišine,
i sam u zagrljajima tvoga prelijepog tijela,
ispunjen tvojim životom, presretan sanjam.
 
Kao nijedan zrak, uzlijećem s tvojih obrisa,
kao nijednog dana, moj san se opija tvoga mirisa,
kao nijedna misao, tvoja me ljubav u sebi rađa.

Zal Kopp

Prvi gutljaj jutra


Osjećaš li, najdraža moja,
kako se ova blažena noć
polako približava kraju,
a mi bez straha vodimo ljubav,
jer naši vrući dodiri
ne odlaze u zaborav.
Naša postelja, mila,
i dalje nijemo gori,
i poljupci što u nama sjaje,
ne žele nikamo otići.
Zato slobodno kucaj srcem,
i ne traži u osmjehu
škrte tragove sjetnih svitanja.
Nema više slijepe magle
i ne guši tvoj san.
Nikakva opora i hladna tuga
u tvoje zagrljaje  neće ući.


Znam, teško je pronaći
tišinu u šuštanju lišća,
ali vjeruj svome tijelu,
duboko udahni zoru
i sa moga željenog tijela
ispij prve gutljaje jutra,
usne će ti napuniti suncem.
Raširi me pod sobom,
pod topla bedra smjesti,
u vlažne uzdahe primi.
Sa plavetnih visina
svojom mirnom dušom uzmi
i s njom me zauvijek veži.
Ne boj se, jedina moja,
samo se prepusti meni,
jer na tvojim obrazima
i poslije mjesečine postojim.


Zal Kopp