Isprepleteni zagrljajima postelje


Kao što vjetar uporno gura nebo,
divljom snagom spajamo prepone,
i noć nas više ne zadržava za sebe,
jer se u osmjehu plavog sunca znojimo.

Putovi su naši drhtave karte jezera
i beskrajnim smo krvotokom vezani,
a noge, isprepletene zagrljajima postelje,
napuštaju  mjesečinu i noć pobjeđuju.

Otkrivamo mirna staništa u sebi,
pa s oblacima ptica natapamo oči,
govorimo srcu kako da u nama diše,
kako da u njemu proklija miris čežnje.

Kratko je vrijeme u kojem se sanjamo,
i naši su gusti uzdasi složeni u klasje,
kratak je nebeski san otkad se kušamo,
otkako smo čvrsti poljupci na usnama.

Ponekad sjeta na užarene obraze svrati,
ali se ne pojavljuju šutnje uspomena,
jer topli su prsti što šapuću ljubav
i zeleni je travanj u našim rukama.

Koljenima smo polegli probuđenu rosu,
pa po golom bilju raščešljavamo zoru,
u samom smo pogledu nasmijanih krošnji,
prelazimo dugu i stenjemo šumom lišća.

Iz naših milovanja ljubav se ne iskrada,
svaki je njen oblik za nas ljubav sveta,
beskonačna potvrda u nama samima,
vjerna je žudnja svim našim dodirima.

Zal Kopp

Meki miris grudi


Ove noći spavaju u meni polja,
a sa neba tvoga zlatnog tijela,
u blagoj magli dolijeću ptice,
jedna po jedna, uzdišu čelom.

Dok iznad mene večeras letiš,
inspiracijo moja neprolazna,
znam što značiš za moj san,
zato sporo i sve dublje dišem.

Govore mi ruke nerazdvojne,
osmjeh tvoje duše gnijezdo je,
a cvrkut tvoga slatkog tijela,
to je strast što bjelinom grli.

Ove noći kao nikada do sada,
preko mojih uspavanih polja
razlila si pučinu suncokreta,
inspiraciju moju neprolaznu.

Jednostavnom toplinom, mila,
zaustavi vjetar u šumu breza
i sve naše čežnje zapali u nama,
u velike dodire ljubavi pretvori.

Večeras trebam miris ljubavi
kao zrno neumornog sna,
potrebna mi je boja tvoga glasa,
i sva prisutnost nježnih riječi.

Ove noći dok nada mnom kružiš,
plava ptico okupana mjesečinom,
sa tvojih krila ispijam sjaj,
inspiraciju svoju neprolaznu.

Šutim i slušam, usnama pjevaš,
i ništa sretnije od mog pogleda,
ništa slađe od boje mirisnog zlata,
radosti dodira medenih uzdaha.

Priznajem,  posebno si svjetlo,
svjetlo koje čuva naša obećanja
i nikada nećemo prestati život,
jer ga svojom dušom uživamo.

Zato noćas, inspiracijo neprolazna,
 kao sjajna tišina na polja sleti,
natopi brazde mekim mirisom grudi,
njihovom neprolaznom inspiracijom.

Zal Kopp

Noć kad me u sebe primaš


Na tvojim sam poljima visok jablan, stojim,
a ti mi daješ sebe, mirisom ravnice drhtiš,
između neba i tvoje zemlje istinski se znojim,
jer šapatom svojih njiva moje krošnje dojiš.

Iz korijena kroz stablo neprestano pjevam,
u crvenom zanosu dahćem, ulazim u tebe,
kao olujni vjetar opojnom požudom sijevam,
i strašću osvajam bijelu ravnicu ispod sebe.

Odsjaji grudi, staništa kristalnih zvijezda,
cijelu se vječnost roje i poda mnom smiješe,
granama grlim ta srebrom pletena gnijezda,
po njihovoj mekoći moj dah hoda i pleše.

Poljupci moji, latice usana u tihom su cvatu,
samo nebeski uzdah mirisnim lišćem nose,
kako su na tebi zaorane brazde sve u zlatu,
nikada im nije dosta tvoje božanstvene rose.

Bezbroj puta sam predivne noći na tebi sreo,
ljubio te i milovao dušu tišinom obraza,
 strpljivo sklanjao pod svoj zaljubljeni veo
i štitio  od podmuklog i prikrivenog mraza.

Neka u meni tvoji slatki plodovi uvijek zriju,
jer rađanjem jutra u svom me pogledu imaš,
i kao što ptice radosno sa oblaka sunce piju,
najsretniji sam u noći kad me u sebe primaš.


Zal Kopp

U blizini neba

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
postoji beskrajna čežnja.
Pod tim nebeskim svodom,
neprekidno čeznem za tobom
i najtiše što mogu,
lutam dubinom svemira
tražeći obale tvojih prepona.
U blizini tog neba,
ljubavi moja jedina,
kao nigdje u svemiru
moje misli pripadaju tebi.
Tu si sva prisutna u meni,
prelijepa moja ljubavi,
a tvoji su poljupci
zlatnim osmjehom omotani.

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
pripadaš jedino mojim mislima,
i bliže nego bilo gdje u svemiru
moje ruke, tiho,
kao vreli suncokreti
izranjaju na tvojim grudima.
One su taj buket vatre
što beskrajem tvog trbuha
razlijevaju plamen,
i tvoji su plameni dodiri
u njihovim drhtavim prstima.
Kad god stignu, ljubavi
u gustoj kiši znoja,
uvijek te blago uzmu
i sa tebe ispijaju zreli miris.

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
beskrajna si moja želja.
U tom praskozorju
neprekidno te želim,
i bliže sam nego bilo gdje
 dubini tvog svemira.
Nad obalama tvojih prepona,
prelijepa moja ljubavi,
u sazviježđu mekog tijela
kao slap guste kiše znoja
slijevam se po tebi.
Imaš me tada u svim porama,
ljubavi moja prelijepa,
imaš u peharu strasnih zagrljaja.
Tvoju vječnost ljubim u sebi.

Zal Kopp