Za cijeli život

Neka me ove riječi barem obrisu tvog osmjeha daju,
pa se sada u svoje umorno sjećanje s njim zaputi.
Ništa, osim ove pjesme, nemoj pustiti srcu da sluti,
neka osjeti kako sam s ovom pjesmom došao na kraju.


Romantična ljubav, cijeli život utočište traži za mene,
vodi moje srce i s otkucajima koji su joj odmah prišli,
priljubljena lebdi uz moju dušu i oblikom svojih misli,
s izvora samog maštanja, odvodi me u obrise njene.


Putuje i moje osjećaje nenadmašnom ljepotom mami,
prostranstvima samoće odjekuje kao melodija nade,
umjesto tuge, donosi mirise radosti koji me slade,
a kristalnim pogledom ljubavi osvjetljava put osami.


Ovdje na zemlji, gdje su nerazumni podivljali sati,
pa pod krinkom prolaznosti uzdižu niske strasti,
ona je krik u osamljenoj noći koji ne smije pasti,
jer ako on utihne, s njim će i ona zauvijek nestati.


Nedavno se svom svojom milošću obratila u noći,
nježno sa raskrižja neba i zvijezda me pogledala,
milujući svojim blagim sjajem tada obećanje dala,
prije nego utihnem donijeti će kraj mojoj samoći.


Nikada nisam čuo pjesmu kao što su njene riječi,
niti osjetio toliku utjehu i takvim zanosom da struji,
u njenom sam obziru nazirao kraj dugotrajnoj oluji,
prihvatio njenu ruku i pošao ususret obećanoj sreći.


Na početku, dok sam se još bojao uspravno hodati,
iznad zvijezda, tamo gdje se rađa svjetlo u nemiru,
pokraj samog izvora tišine, u dubokom svemiru,
pokazala mi je ljubav kojoj ću se potpuno predati.


Pristao sam i dotaknuvši Pegazova prozirna krila,
zapuštenim proplancima duše tiho rascvjetao rosu,
zagrlio nježnu ljubav, poljubio u srce tako bosu
i upio blagost njenog glasa s toplinom njegova bila.


Diveći se bogatoj ljepoti naraslog ljubavnog glasa,
spojili smo nježne duše mora i ravnice u jedno tijelo,
s nadom da će naša puna srca bezbrižno i smjelo
poletjeti pod okriljem uzdaha i razbuktalog stasa.


U tim trenucima oko nas je zaplesalo plavetnilo zora,
po vedrini neba sazvježđa su plela valovima pjenu,
probuđenim osmjehom dirao sam njenu kosu snenu,
uzvraćala je poljupcima srebrnih školjki i snom mora.


Plaštem suncokretova zlata prekrivali smo vlažna čela,
zadnjim komadima jutra oblagali meke drhtave usne,
našim su uzbuđenim bedrima tekle strasti, vrele i glasne,
vječnost je našom beskrajnom posteljom mirisala cijela.


Grlili smo se u snijegu na oštrim vrhovima planina,
s dubinama brazda plesali kao ratari po njivama,
s izvorom rijeke srasli i pučinu obuhvatili u nama,
lebdjeli sjajnim odrazom voda do neslućenih visina.


Sada ponekad stojimo kao grane podijeljeni u dvoje,
vjetrovi pojačavaju snagu i nevrijeme nas polako stiže,
oluja neumoljivo prijeti, a nemirne noći su sve bliže,
čudnim stazama lutamo i ne nalazimo puteve svoje.


Priznajem, smisao kojim smo nekada išli malo blijedi,
ne mirim se sa svime što nas čeka ili će nas snaći,
nemam izgubljeno vrijeme s kojim se trebam naći,
moj trud nije uzaludan, sve više vidim koliko vrijedi.


Pogledam li unatrag, svjetla su odavno pogašena
i mjesečina ispod koje smo nekada u ljubavi sjali
netragom je nestala, kao da smo nebo poderali,
pa umjesto prozirne noći stoji velika tamna sjena.


Riječi ne teku kao nekada, sada se stide i srame,
a iz mog grla tanke strune šute ili jecaje nude,
prošlost i sjećanje stalno se mojim mislima nude,
dok na poljima duše aveti uspomena stoje same.


Usred srca odzvanja mi nevidljivi nemir samoće,
napinju me strasti, znam  gorim zadnjom vatrom,
svaki je uzdah iz mene neizrecivo bolan i trom,
osjećam da u venama postojim uz velike teškoće.


Zahvalan sam ovoj ljubavi što je uz mene i ovu noć,
ali kao da neće ostati, nešto u meni pokreće sumnju,
jer čim svane jutro iznova ću osjetiti neopisivu patnju,
koja mojom dušom poput oštra sječiva pokazuje moć.


A potom na vedrim obalama svih mora i rijeka,
uzdignutih planina i smirenih ravnica, čut će se zvuk
kojim se krik hvali kao najsilnijeg vjetra huk
i nestat ću daljinom kamo vječno ostajem dovijeka.


Neka te ove riječi tankim nitima mojih misli obaviju,
pa se zauvijek svojom umornom dušom k meni zaputi,
jer želim da samo mene i moje osjećaje tvoje srce ćuti,
kao što to moji osjećaji u duši i mom srcu za tebe umiju .


Zal Kopp

Večeras ne ću bez ljubavi zaspati

Večeras ne smijem zaspati bez ljubavi,
ostavila si ptice i njihov glas u meni,
a prije polaska obećala mi u vazi lišće.
Izbrojio sam šume svih kontinenata,
bit će najljepši park na našoj postelji,
i pozdravit ću sve to ubrano lišće,
kad šuštanjem donese bjelinu tijela.

Večeras ne želim zaspati bez ljubavi,
topli je miris tvoga željenoga bića
ovio moj san vitkim bijelim rukama.
Umivam se dodirima njihove mekoće,
a ti s pticama preko na susjednom nebu,
čas očima sokove lišća nemirno sanjaš,
čas srebrnim perjem moju želju grliš.

Večeras ne ću zaspati bez ljubavi,
osjećam kako me kroz lišće dozivaš,
i moj pogled zaustavljaš na svom nebu.
Ponovno  te srećem i ponovno imam,
usnama ljubim obrise tvoga srca,
a kiša sa tvojih krila pada na uske ulice
i donosi smirenje nad krošnje grada.

Zbog toga ne mogu zaspati bez ljubavi,
ne umijem, mila moja, bez tebe snivati,
jer tamo u gnijezdu neobične noći,
gdje tvoji poljupci dubinom postoje,
u šuštanju lišća rađaš ptice za mene 
i njihovu ljubav u moju dušu slažeš.
Večeras ne ću bez ljubavi zaspati.


Zal Kopp

U struku vremena

Nebeske kapi iskre na paleti duše,
a brojni uzdasi, tirkizne zvijezde,
ugađaju bjelinu ljubavnih ploha.
Grlimo se tijelom u tišini siječnja
i kao važan detalj naših zagrljaja,
nijemi dodiri ostavljaju osmjeh.
Ulazeći polako u sveti šapat noći
klizimo jezerom divnih osjećaja
i sve dublje tonemo u vodu života.
Uzvišeno nebo potajno nas krijepi,
beskonačno se roji mekim usnama.

Naše su usne vreli dah u granama
i plavom nebu pomažu smiriti vjetar.
U njima se lišće drhtanjem ljubi
i bez prestanka neumorno treperi.
Nabrekle u veljači, ljubavi moja,
 sa drveća ispraćaju hladni nemir
i osluškuju sjaj bisernih grudi.
Provlače se kroz krošnje prstiju
i ne smiruju crvenilo mirisa,
već strpljivo i nježno bujaju,
miluju nas oblacima strasti.
 
Oslobodimo brazde tragova srebra
i s poljupcima slatkog šaputanja
razmašimo se prisutnim ožujkom.
Probudimo uzdahe zanosnih bokova,
jer jato divljih ptica cijelom ravnicom
liježe na slabine i svlači rumenilo.
Užarimo strasti u ljubavnoj čežnji,
dotaknimo zjenice i sletimo srcem.
Pripremimo odmorište našem biću
i na obroncima zavodljivog pogleda
postanimo rijeka koja zemlju umiva.

Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
tecimo poput slapa travnjem.
Razbacajmo valove u svitanje,
i pustimo neka nakapa čisto sunce,
naša ljubav zaslužuje jedinstvene boje.
Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
pamtimo putove ostavljenih stopa
i čuvamo svijet u zakašnjelom snijegu.
Imamo nježnost na koju cvijeće miriše
i obećanje misli što neponovljivo raste.
Imamo bistri tok veći i od gustih šuma.

Dragocjena moja, poljupci smo kristala,
i pod nama se otvaraju odaje jutra,
kroz struk vremena ulazimo u svibanj.
Jasnim prizorom vječnosti utječemo,
ja tvoj muž, kojeg ljubavlju obnavljaš
i ti moja žena, koja u blagom svjetlu
tako izazovno i lijepo kaplješ po meni.
Samo zaljubljeni osjećaju strast duše,
a mi oduvijek cijenimo izlazak sunca
i rađamo rosu dok vodimo ljubav.
Zato smo omiljeni u vrevi blaženstva.

Pređimo u  polja, zastanimo u travi,
u ljupkim vrtovima visokih vlati,
gdje zelena mekoća livade opija,
smireni pristanimo u njihanje lišća.
U naručje lipa, u njedrima lipnja,
dok vjetar svija boje, zelenu i zlatnu,
privijmo cvijeće oko našeg struka,
u medene niti pretočimo boje sunca.
Legnimo bez ikakvog razmišljanja,
a grane što titraju raščupanom kosom
svoju će moć predati u naše ruke.

Raširimo se u svilenoj lepezi makova,
nježnost srpnja oblikujmo u sebi.
Mila, ne napuštajmo žuta polja sna,
neka nas ljuljaju prozirni pramenovi,
neka se usne opijaju slatkim svjetlom,
potrebna je žudnja našoj ljubavi.
Ponesimo bedra u vreli šum žita,
u mirisu šuma raspletimo strasti,
jer na postelji sunca, u dnu horizonta,
gdje borave zlatne vrpce vjetra,
visoki su jablani i leptir umiva dušu.

Eto, zagrljena moja, drhtimo užareni
u nevinom  i čistom osmjehu cvijeća,
ližu nas vrele latice poput plamena.
Između korijenja zemlje i naših nogu
na obrazu ljeta otkucava podne.
Rastrčimo butine u snoplje kolovoza,
tu gdje šutljivi suncokreti krče hlad,
ispružene sjenke ovjenčane vatrom,
jedna po jedna, gledaju prema nebu.
Ništa više ne trebamo  u ovom snu,
njihove poljupce smo dostigli u klasju.

I nastavimo  zemlju strasno voljeti,
jer dok vodimo ljubav, jedina moja,
u nama je snažan vjetar nagona.
Naslonimo rujan na površinu trbuha
i zaustavimo uzdah valovite vode.
U vrtlogu milosti pokrenimo dah
a kad nas kapi doprate u sazviježđe,
do nebeske rijeke bezbrojnih pora,
nježno ćemo plavetnilom sjati.
Uronimo tanke ruke  u spektar neba,
ka sunčanom otkosu pružimo tijela.

Krenimo prema vatrenom rumenilu,
na rub toplog sutona, u odjek neba,
  gdje godina skita obalom pijeska.
Tamo su još  zadihani obrisi žetve
i kao mjesečina obasjavaju horizont.
Cijelom dužinom listopada, mila moja,
čuvaju svu radost i tjeskobnost vrba.
Za njima čeznemo, a naše žedne oči
njihovom požudom  znoje tijelo.
Zato možemo u raskvašenoj jeseni
zvjezdano nagi kroz svemir strujati.

Zadrhtalo moje, dašćimo ljubavno,
naše je vatreno uzglavlje crveno,
živi plamen požudnih milovanja.
Kupajmo se mlazom toplog znoja
u blaženom zagrljaju vječnosti.
Pod oblacima kiše izvijmo leđa
i sa lišća što nas šuštanjem časti
zagrljeni udahnimo noćnu pjesmu.
Pored nas u mraku studeni se čuje,
ali jesen ne remeti bjelinu postelje,
naše su usne plamteće skuti neba.

Razgorimo se i odjeknimo zimom,
sa vitkog vrata rastjerajmo maglu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
odolijevamo hladnom pogledu inja,
vodimo ljubav i ništa nam ne smeta.
Usred jare ćutimo se zanosno goli,
rastapamo snježne nalete prosinca
i na ramena naslanjamo mjesečinu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
na kraju prosinca ulazimo u siječanj,
ispod mraza grlimo zaspale trave.


Zal Kopp

Višak plavetnila

Ljubavi moja, budimo se stalno u nekakvom sjećanju ,
i već pomalo sijedi upiremo lica u sjetnu maglu.
Pa, mila moja, zar je cvrkut naših bradavica ranjen?
Sjeti se samo kako su nekada disale mirisom dunje,
i niz tvoje zjenice ponovno će teći višak plavetnila.
Vidiš ruke, sada su žedne, jer prsti još uvijek pamte,
ali tek kad strasti ponovno među njih uzdahe zapletu,
jedan dio tog božanstvenog neba na usne može leći.

Zato priđi, nećemo se više nikad rastati u mraku,
obećavam ti, na kamenom zidu ostaje teret srca.
Otvori bedra, umnoži svoje blaženstvo poda mnom,
plamti zrakom i zaljuljaj nogama pola mog stoljeća.
Učvrsti se kao nekada snažno u meni i raspusti kosu,
a svoje užareno tijelo  zanosom moga korijenja veži.
Slobodno sakupi rastrčane snove i opojna maštanja,
i na taj se način po mojoj bjelini osmjehom razvuci.

Ljubavi moja, zauvijek ostanimo jedno u drugom,
utrobom se neprekidno izvijaju zvjezdane trave,
a njihove vlati milujući nas, ljube proplanke duše.
I konačno, osvanut ćemo kao jeka u najtišoj noći,
jer smo u vrtu pristiglog proljeća dobili vječni sjaj.
Tu nema otuđenosti koja u nama neće jednom proći
i nema tog nebeskog sazviježđa koji nas neće posjetiti,
jer nismo nepokretni dah što u daljini utočište traži.


Zal Kopp

Otmjeno obnaženi

Oduvijek šaputanjem ulazim u dušu,
i pod okriljem srca ispijam nebo.
Šumski mirisan, otmjen i obnažen,
širinom ruku vežem tvoje poljupce
i ljubavnim snom uranjam u tebe.
Zato uz krošnje glasa pripijaš grudi,
i mekanih dodira pjevaš o cvijeću.
Kao plavi vjetar na sve četiri strane,
sretna šapućeš dok ti ulazim u dušu.

Tebi, ženo, tihom biću svoga svemira,
donosim svu nježnost potocima zraka
i uzdišem s oblacima noćnih buđenja.
Vežem te poljupcima pod okrilje srca,
a bezbrojne zvijezde, štiteći moje riječi,
slobodno s tobom drhte na mjesečini.
Između krošnji glasa i pripijenih grudi,
usred svake kapi treperiš crvenilom,
i šapućeš sretna kad ti ulazim u dušu.

Zadovoljstvo je u tebi osjećati zrelost
i obnaženu otmjeno umatati u naručje.
Zavodljivo je ljubiti vrelinu tih usana,
i taj prsten od zore oko tvoga struka,
jer tečeš kroz prste na dohvat svjetla.
Kad je tvoj struk tanak prsten od zore,
osvajam krišom oblake potocima zraka
i zanosno živ u tvojim snenim očima,
otmjeno obnaženu pokrećem usnama.

Tada i zvijezde još uvijek štite riječi,
a njihov zlatni žar, neizrecivim sjajem
veže moje poljupce pod okriljem neba
i sretan, šaputanjem ulazim u tvoju dušu.
Tiho u tebi, ženo, biću moga vremena,
potocima zraka osvajam oblake požude
i neprestano bujam radošću plavetnila.
Osjećam zadovoljstvo u tvojoj  zrelosti,
zato i šapućem ulazeći u tvoju dušu…

Zal Kopp

Prozor ptica…

Ponovno strpljivo ulazim u večer i čekam…

 Oh, kako razumijem čekanje, jer bol i tišina
kao svjetlo i tama, neprekidno u meni šeću.
Iako smo razdvojeni, uporno te srcem čekam

i dušom želim, nemam drugog puta do tebe…

Ispisujem san, a ti miluješ uzdahe prstiju,
i s prozora ptica odlijećeš u zalazak sunca.
Snažno toneš i vješto prostireš boje sutona,

u postelji razvlačiš pregršt požude neba…

Uvijek u sumrak dok lomiš visinu vjetrova
 stvaram pjesmu i  dušu neodoljivo grlim.
Tad  liježem dubinom tvojih nebeskih prsa

i zaboravljam sve navike poznatog svijeta…

Jer, bjelina grudi blagoslov je putovanja,
a slatkoća oblina istančan su dah cjelova.
Zbog toga moram izdržati ove svoje dane,

i ne marim za sunce što te krije od mene…

Samo dok putujem u tvojoj toploj nježnosti
moji bezglasni dani ususret tebi polijeću.
Sve je moguće, ljubavi, sva obećanja stoje,

napusti san i zazovi lišće preko puste ulice…

Sjeti se kad si moje tijelo zaranjala u sebe,
a tvoja nijema usta, zapravo čistoća šutnje,
s kakvom su samo željom donosile osmjeh

i zvjezdanim prahom zasipale moje usne…

Nezaboravna je radost to drhtanje topline,
stoga takve male stvari ljubomorno čuvam.
Ti cvjetni poljupci mirisnih pupoljaka lipe,

temelj su neponovljivih ljubavnih uzdaha…

Razmišljam kako približiti ove tihe riječi,
pa ih pažljivo slažem i razgovijetno pišem.
Sakupljam kapi mjesečine rasute po sobi

i srebrnim poljupcima natapam pjesmu…

Sjaj uvlači slova u misli i razgrće tamu,
a tragovi čekanja tiho nestaju u kutu noći. 
 Sretan sam, sad si pod mojim trbuhom

 u strasti zagrljaja, neprolazna ljubavi,…

Zal Kopp