U korist naših poljubaca

Vođeni besmrtnom inspiracijom odlijećemo u noć,
a otkucaji srca i natopljene usne odjekuju zrakom.
I uspijevamo, jer dok stenjemo i znoj naših tijela
uspinjemo putanjom zagrljaja, dolje na dlanu zemlje
u njenim travama, vibriramo sanjivim vlatima magle.
Ulazimo duboko u zdenac bistrih zvjezdanih voda,
a milioni noćnih leptira promiču kroz nas krilima,
i traže smirenje u okviru naše razbuktale pomame,
isprepliću se u odjecima prozirnih valova latica.

Na tvojim njedrima, svetom tlu vječnog postojanja,
izabirem glazbu mekih dodira kao znak tvoga mira.
Nabrekla svakim djelićem zanosa žežeš mi tijelo
i obazrivim šaputanjem rezbariš plavi okvir duše.
Pjevaš kako daleke čežnje čekanja tvore ljubav,
a ja neprestano uzdišem ljubavnim plamenom srca,
i na ulazu blago raspupanih uvala spokojno šumim.
Prelijepa si, hoću se napiti tvojih užarenih klicanja,
jer želim zauvijek ostati u tragu tvoga vjerovanja.

Rastem od sreće koliko volim tvoju raskošnu dušu,
a ti, izjednačena s mojim bokovima rastačeš trbuh
i tamo gdje te prstima stežem raspiruješ slatku vatru.
Koliko nježno u tebe klizim toliko gusto treperim,
i kao uvijek kad kružim po tebi uzavrelim rukama,
poda mnom se istovremeno grčiš među preponama
i poput divlje rose utiskuješ crvene obrise strasti.
Predviđam kamo otječu svi moji čudesni osjećaji,
sačuvani u tvojoj nijemosti, stižu točno u tvoj san.

Zadrhtali kao cvjetovi i obrubljeni sjajem noći,
dakle, sad kada nam treba još samo tračak neba
razigrajmo mjesečinu i preplavimo očekivanja,
na jednostavan način slijedimo osjećaje ljubavi.
Osvojimo nebeske iskre u korist naših poljubaca,
i ne pitajmo zašto sjajimo neponovljivim mirisom,
jednostavno pustimo uzdahe po iskonskom nebu.
Naslutili smo ulaskom u mjesečeve srebrne oči,
stupimo li obiljem osmjeha i dalje ćemo sanjati.


Zal Kopp

Glatka pjena uzdaha

Probudila me, noćas, zagušljiva vlažnost znoja.
Ah, da, i namjerna buka zvijezda na nebu,
pa moj san ne može u miru otpočinuti.
Ustajem i krećem u šetnju, a moj nemirni um,
ne može se smiriti, skuplja nebo u očima
i traži mjesto na kojem ću osmjehom zastati.
Ovo nebo, ponekad i noću zna zapjevati,
ali postoje pravila kod ovakvih iznenađenja;
treba znati razdvojiti krošnje koje je sunce opeklo,
od onih na kojima su ptice smirene u lakoći perja,
jer odmah iza zelenih mirisa započinju vjetrovi,
koji u neizrecivoj tišini voda ispiru grlo neba,
i namještaju beskrajne glasnice uzduž horizonta.

Ne kažem da sinoć nisam pokušavao čuti,
ali između bešumnih valova rijeke i oblaka,
odjeknula je odjednom prašina, zasula granje,
a preplašeno lišće, osjetivši prijetnju vjetrova
galamilo je parkom kao na kakvom sajmu,
i moje su se noge uzaludno nadvikivale s koracima.
Poznam putove, ali po njima ne hodam napamet,
jer moje tihe i strpljive čežnje jasno teku kroz mene,
kao godine što ostavljam za sobom u gustom mraku,
nijemo i nečujno me slijede u samoći.
Sad već po tko zna koji put i nikako slučajno,
sve češće pratimo mjesečinu i zajedno učimo šutjeti,
napokon možemo slušati kako drhte glasnice neba.

Ako zanemarim prazninu pristiglu u moje naručje,
slobodno mogu potrčati beskrajnim disanjem trave,
i podsjetiti svoje tijelo da je izraslo iz temelja zemlje.
Ne smijem samo kružiti beskrajnim krugovima čekanja,
niti se umarati jureći po tragovima izgubljenog vremena,
jednostavno trebam slušati slobodu iz glasnica neba.
A moja sjena? Kao statua još sanja uzdrhtali pogled ruku,
i mašta o onom pupoljku iz koje crvena vatra teče.
Umorna od jurnjave, o glatkoj pjeni uzdaha sanja,
ali osjeća kako nad mojim srcem zadovoljno drhti noć,
jer i do nje dopire zrak nekako skladnije i mekše.
Čini se da po udaljenom rubu neba ipak klizi zvuk,
kao da nebeske usne počinju stvarno pjevati.


Zal Kopp