Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 0 gostiju pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 ... 8 9 11 12 ... 18
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: T.Krsmanovic: Saga o..icima(1940-2008), Integralan tekst , u nastavcima  (Pročitano 118798 puta)
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima-r1-Juni 1949 god-Tata smenjen

Tata dodje vrlo neraspolozen, rece Mami kratko:"Smenili me". Ne znamo zasto.


s1-Juli 1949 -Uzovnica--Nikola Bozovic, izgradnja fabrike u Gracanici.

Ime Nikole Bozovica se svugde spominje, on je najvaznja politicka licnost u Ljuboviji. Neki kazu da je Crnogorac, drugi da je od Nove Varosi. Pronese se Ljubovijom da je on u politickoj nemilosti ,opredelio se za Sovjetski savez. Postoji inicijativa da se gradi velika valjaonica bakra u Gracanici, neki kazu  da je to zasluga Nikole Bozovica. Kada Nikolu  Bozovica smenise, izgleda da se sada vise ne govori kao ranije o izgradnji Valjaonice bakra u Gracanici.


.5-NIS(1949-1951)

a1-Juli  1949, Seoba za Nis

Tata drzi visoko u ruci resenje o premestaju za Nis. U kuci zavlada neka neuobicajena mirnoca, tata u Nisu nece biti direktor. Tamo ce njegov rukovodilac biti dobar prijatelj Rankovic. Cika Rankovic je dolazio kod nas u Krusevac, visok, krupan i naocit covek. On je rodjak poznatog politicara Aleksandra Rankovica. Nis nije daleko od Krusevca, malo je juznije od obliznjeg Zitkovca gde smo ziveli ranije. “Duvanska stanica u Nisu je jos veca”-rece otac gledajuci snuzdeno ispred sebe. Uprkos njegovog smenjivanja, ipak smo svi ispunjeni nekom novom neobicnom nadom.

Porodica je okupljena sa celokupnim pokucstvom  u postavljenom vagonu na krusevackoj zeleznickoj stanici, na vagon je zalepljen Sprovodni list, sa brojem, destinacijom- NIS.  Mama ne moze nikako da se pomiri da jos nismo kupili dobar namestaj, posle onoga  modernog i lepog koji je nestao za vreme rata u Djevdjeliji. Prosto zazire od radoznalih pogleda prolaznika na kamion sa utovarenim starim namestajem.
-------------------------------------------------------     -----------------------------------------------------------------

Danas poslednji put prolazim glavnom krusevackom ulicom. Oprostam se od grada u kome sam doziveo blistave trenutke, ali zbog necega zelim da stegnem gnevno pesnice i dignem ponosno glavu .U telu osetih neku novu snagu kakvu nikad ranije nisam imao, zagledam se u izlozima i ogledalima, pa ja sam vec poveci decak, jos malo pa cu da se zamomcim. Gledaju me u prolazu vrsnjakinje, samo im zasjakte i zasuze oci. Da li je ovo uzbudjenost zbog odlaska iz grada gde sam proveo nekoliko godina, ili je u pitanju zebnja usled neizvesnosti novog zivota u Nisu?

Preko skoro vec izbledelog plakata ruske MATUSKE RODINE na zidu u glavnoj krusevackoj ulici je neko drsko zalepio sliku Tarzana i majmuna Cite, samo vire visoko presecene uzdignute ruke  Matuske Rodine. Kakav duhovni vandalizam, kakvo ponizenje herojskog uzvisenog cina MATUSKE RODINE, preko nje nalepljena slika majmuna Cite koji se kezi pokusavajuci da skine lepljivu traku sa sapa. Pojedini ljudi su krpe, pitam se ko je stavio tu sliku, to je mozda ucinio otac moga druga oznasa koji je bio ranije najveci ljubitelj Staljina, a onda postade najveci kriticar SSSR-a. To je ucinio da pokaze svoju privrzenost onima koji su odavde potisnuli SSSR.

Gledam ove dve slike nalepljene jedne preko druge, kao da me neka snazna i brza  matica vuce negde u nepoznato, u neki mracni ponor, izgleda da drustvene  promene kroje  nepredvidljivo i neumitno ljudske sudbine. Sujeta pobednika je neizmerna, zeli da krajnje ponizi porazenog.
A obicni ljudi to i ne zapazaju. Brzo, skoro ponosno idem u odgovor na drhtavu zebnju, sve brze gazim snazno koracima napred, zelim da potisnem neke pretece predosecaje, ne znam odakle dolaze, osokoljen sam novim zivotnim sokovima koji pocinju da bujaju u meni. Najednom se u meni probudi  neobicna samouverenost, osecam kao da u meni nastaje dosad nepoznata licnost, borbena, skoro osiona. Zamisljam da me stalno potsmesljivo gleda drug iz razreda, kao da mi prkosi, nadmocno gestikulirajuci  sa izrazom lica poslovodje iz americkog filma. A do juce se uzivljavao izazivacki u ulogu komsomolca!

Otac druga iz Bivolja, oznas, do juce okivao SSSR i druga Staljina u zvezde, sada prvi u pljuvanju na njih. Raskinuli su sa SSSR-om, ali su svi ostali na istim pozicijama, samo se desila ogromna promena , do juce svi hvalili SSSR,  sada ga svi grde.

O cemu se ovde radi? Cuh da su neke poslali u zatvor jer su hvalili druga Staljina. Moga oca su smenili, setih se odmah bake Save, tolikih srodnika zrtava progona, da li to znaci da i nas pocinju da progone? Pa oni koji su ih progonili od 1945 su to radili i dok su bili sa Rusima, sada vladaju isti oni kao i pre 1948 g. Kako to kada je doslo do ove promene?

Nejasno mi je zasto su Boska Tomica  progonili svi, ukljucujuci i Sovjete? Slicno je bilo i sa maminim rodjakom cetnickim vojvodom Jezdimirom Dangicem, svi su ga progonili, na kraju  i SSSR. Deda Velizar je stalno spominjao ogorcen Staljina i Sibir. U ocima mi prosto treperi slika iz Sveznanja, dogoreva sveca u izgnanickoj izbi negde u Sibiru. Ali Ruse su sada prognali iz nase zemlje. Kako to, sada smo sa Zapadom, kapitalistima, prijateljima Monarhije, Kralja Petra, a oca zlostavljaju kao cetnika? Povrh svega potpuno neosnovano?  Sta im on smeta, nista nije ucinio?

U brzom hodu dok snazno koracam kao na pokretnoj traci promicu pred ocima: omiljeni bioskopi,  Spomenik Kosovskim junacima, poznati  izlozi, zgrada Biblioteke, stan druga Bore Milanovica, mahnu mi sa prozora na spratu njegova nasmejana sestra,  scucurila se kao ptica na grani, samo prominu jedan za drugim moji skolski drugovi, kao da znaju da bas danas odlazim, kao da ih neko nevidljiv salje da me presrecu, odnekle nailaze,  izranjaju kao iz nekog muzeja vostanih figura, smeju se, nesto mi govore. Omamljen zadrhtah, iz daljine pravo na mene ide Ona, vrsnjakinja iz susednog odeljenja, sretao sam njene sjaktave oci iznenadno na odmorima, jednom sam je video na kupanju na Rasini, trgnuh se, obuze me topla jeza, ona zbog necega napucila ponosno usne, prodje pored mene podigla glavu kao da me ne vidi.

Uputih se zbog necega pobednicki, skoro ozaren, pravo na Zeleznicku stanicu, hitam jer znam da me cela porodica nestrpljivo ceka u vagonu, ali pazim na zakazano vreme da ne zakasnim,  prodjoh kroz peron, izadjoh na sine, mama viri iz vagona, vice iz daljine zabrinuta:"Pozuri,  sta cekas".

Ne prodje ni pola sata, naidje teretna manevarka, zeleznicar prikaci vagon, pisnu pistaljkom resko, lokomotiva blago trgnu, majka rece:" Manevrisu,  jos necemo krenuti". Lokomotiva stade nakratko, opet naglo glasno pisnu, cusmo kako nas vagon otkacise. Nastade tisina prekidana razgovorom nekih ljudi iza vagona, neki zeleznicar nesto popravlja na vagonu, cantara, tiho pevusi,  siri mir i spokojstvo.Cekamo, skoro zaspasmo. Ponovo se cuje lokomotiva, opet nas prikaci, vozi sa koloseka na kolosek. Kroz san cuh da neke vagone pripajaju nasoj kompoziciji. Lokomotiva trgnu blago, drmnu tako nekoliko puta. Onda naglo stade opet. Posle jedno pola sata polusna, nesto trgnu skoro neosetno, pa malo jace, kompozicija blago krete po glatkim sinama, malo utisa kao da ce stati, pa onda poce da ubrzava, sve brze i brze. Kroz poluotvorene oci posmatram sarke na vratima vagona, promice sve brze vedra letnja noc. "Sad smo najzad krenuli" rece otac sa olaksanjem. Izvadi sat iz dzepa "sad je 12 casova, ponoc, spavajte" Scucurimo se, zaspasmo u vedroj svezoj letnjoj noci kroz koju se probija nas voz na jug ka Nisu.
-------------------------------------------------------------    ----------------------------------------------------------------

Probudi me  iz sna nagli trzaj lokomotive, zeleznicar dunu  jako u pistaljku, kao sudija na fudbalskoj utakmici. Sedoh, jutro svice, provirih izmedju pukotina kod vrata, neka ogromna zeleznicka stanica, mnogo sina, vecina prazne, vide se vagoni, i putnicki i teretni,  okolo neke visoke zgrade, samo nas vagon  pobednicki brzo vuce lokomotiva, kao kad strsljen uhvati neku malu muvu , na papucici  lokomotive vidim zeleznicara, mase crvenom zastavicom. Tata ustade, proviri, rece kratko:" Stigli smo, traze mesto gde ce da nas ukrajce". Vozikanje po raznim kolosecima ove velike zeleznicke stanice potraja citav sat, tako mi se ucini.

Vidim, nas vagon gurnuli u neki cosak na sporednom koloseku zaraslom u travu. Mir i tisinu poremeti potmuli bat cipela zeleznicara, okacio na grudi neku omascenu torbicu, objasnjava tati da mozemo kamionom voziti stvari u nas nov stan.

Prvi utisak o Nisu, gradu bezbroj sina. Obrcem naziv grada NIS na vise nacina. Naopacke se kaze SIN. Skoro pomislih na rec SINA. Kad god nesto zapne, setim se Sveznanja, setih se slike sina, voza, ispod kojih pise na francuskom: "chemin de fer" i "raillerie", sto znaci voz, pruga, ili  neko segacenje.

Ogromna iscekivanja od novog grada. Nagrnu neka nova ogromna nada.

Dodje kamion, dva snazna radnika utovarise stvari, tata ode sa soferom, a nas petoro idemo peske do Duvanske stanice, mama drzi Nadu u rukama, tata rece da je tu blizu, iza onog drveca. Mnogo veselih mladih, tramvaji, autobusi, kamioni, samo vrvi, juri, Nis je istinski manji velegrad. Nas novi stan je u krugu Monopola ( tako isto i ovde  zovu duvansko preduzece ), lepa poveca prizemna zgrada, ogromno dvoriste, jos vece preduzece nego li sva ranija.
----------------------------------------------------     ------------------------------------------------------------------------

Opet razmisljam o duvanu, ogromna ulaganja u industriju stete zdravlju! Sto ne prave ovako velike fabrike hrane? Nerazumljivo. Ispred kuce veliki venjak, obrastao cvecem i pavitinom. Mama spremi rucak, iznese tanjire pod venjak, sedimo napolju, svugde okolo nas ogromno dvoriste prepuno drveca i cveca, ali i velikih zgrada, tako je lepo.

Boro me pozva da vidimo Nis, sirokom ulicom idu tramvaji, moj prvi utisak-pa Nis tako potseca na Beograd. Odosmo tramvajem do Cele kule, kulu napravili Turci od lobanja srpskih ustanika, iskezile se prazne vilice, vijori poneki preostali pramicak kose kao na beskosnom temenu celavka, vetar kroz lobanje potmulo huji, svira kao u neku sviralu. Setih se mame, ona nam je toliko puta deklamovala pesmu CELE KULA cuvenog francuskog pesnika Lamartina? Izgovarala je francuske reci LA TOURE AUX CRANES HUMAINES, slovo”R" je izgovarala grleno kao Francuzi.

Nisava je pomala, ni govora o slicnosti sa Drinom, mutna je i prljavo-zuckasta, ali se ume pomalo izbistriti, nije tako brza, ali ipak je u virovima pogodna za kupanje.

Neki decak tone, ne moze nogama da dodirne tlo, a ne ume da pliva, kao da pocinje da se davi. Pruzih mu spasilacku ruku svestan da me moze povuci u dubinu, uhvati me kao rak sto uhvati svojim kljovama, kao nekim gvozdenim neumoljivim kljestama, polako me snazno vuce sebi, ne mogu da se otmem, ne mogu da plivam, voda predje polako preko glave, otvorih oci, sve zuto, odjednom nas neko scepa snazno i izvuce na povrsinu vode, prepoznah snaznog mladica sto je stajao smeskajuci se na obali kao neki nadzornik. Kako taj sve vidi? Milicu neko ukrao odelo, on samo u gacicama ode do stana.

Skola je na drugom kraju grada, tamo prema Niskoj banji, iza pozorista.Velika visespratna zgrada belih zidova, prostrane ucionice, prvog dana svi vicu pokazujuci na mene:" Eve ga novi djak". Od pocetka nastave primenjujem oprobanu strategiju: paznja na casovima , dizanje ruke, ponavljanje gradiva kod kuce, trud da uradim pismeni sto bolje, i dalje citam knjige.

Shvatih presretan da opet postah odlican, onda najbolji.

Nema vise ruskih filmova, nikako ne mogu da ih zaboravim. Ali se postepeno navikavam pre svega na americke. Udjoh  u veliku bioskopsku  salu, mrak je, tesko je naci mesto, kroz tamu probadaju kao nozevi  snopovi projektora, na platnu haos, u sali istinski urnebes, majmun Cita se batrga sa lepljivom trakom na sapama, ne moze nikako da je odlepi, gorostasni Tarzan ( Dzoni Vajsmiler) leti sa lijanama sa drveta na drvo, onda skace na glavu sa visoke grane u reku, izlazi na obalu, ceka ga u zagrljaj lepa Dzeni, on kaze:" Tarzan voli Dzeni". Ovacije. Majmun Cita opet izazva bure smeha  kada mu se  sape ponovo zalepe u lepljivu hartiju, i sve se vise uplice.

Kako je rulja povrsna? Onako su se odusevljavali ruskim filmovima, sada sve pozaboravljali, danas ovako, sutra onako? Covek kako to gordo zvuci? Kakvi su to ljudi ? Tuzna je priroda vecine, oni su promenljivi, povodljivi. Juce su svi bili za Ruse,  sada  svi urlaju odusevljeni kad vide americkog Tarzana i Citu.

Svi smo bili jednom zajedno u bioskopu, davao se neki film o Kanadi, lepa velika kuca, promicu iz neba krupne snezne pahuljice kao male zvezdice, u kuci  toplo, sretna porodica je okupljena oko kamina. Tata sapuce san: da odemo da zivimo u Kanadu. Znamo da je to neostvarljivo, barem zasada.

Roditelji ne mogu da mi daju pare da idem cesto u bioskop, sto obozavam, bez karte ne moze, nadjoh sebe  da nesto cinim protiv svoje volje, pitam neke skoro nepoznate decake iz skole da mi pozajme neki dinar, pruzim dlan prema njima kao mali prosjak sa ulice. Kasnije se zbog toga postidih. Necu to vise nikad da radim, ali kao da me neki unutrasnji glas poziva da to cinim, koji me navodi da to radim protiv moje volje. Pa i ja sam nesavrsen kao nesvesna rulja-skoro da poceh da sumnjam u sebe.

Vojnici setaju ulicama, vidjao sam ih u poslaticarnicama, u bioskopima, odjekuje odnekle preko radija glas Ive Robica:" Oj lijepi Zagreb grad, u  tebi lijepo je zivjeti sad". Daje se nas domaci film ZIVJECE OVAJ NAROD.

Nedaleko od Doma JNA u Nisu se gradi velika zgrada, spratovi se dizu nebu, na zgradi skele, oko nje betonski blokovi, malter, konopci, celicne zice, radnici istovaruju kamione, ima nekoliko Nemaca  zarobljenika koji rade na gradjevini. Vidjao sam jednoga Nemca ratnog zarobljenika visoko gore takoreci nebu pod oblake na krovu, ali sam ga uvek razaznavao, povisok, plav, pokrupan, inteligentnog lica, sa naocarima, stalno skrusen, pomiren sa zlom sudbinom. Neko rece da je on glavni inzenjer. Jednog dana prostruja vest: Nemacki oficir izvrsio samoubistvo, skocio sa desetog sprata."Da ga neki nije  gurnuja "-neki susedi se zapitkuju.

Nasi zarobljenici se vratili izmenjeni iz nemackog zarobljenistva, hitlerovci vrsili medicinske eksperimente nad ruskim zarobljenicima, ali ovi Nemci zarobljenici sto ih vidjam ne deluju nimalo zlikovacki. Oni su se izmenili takodje, nisu vise onako cinicni i jezivi kakvi su bili za vreme rata. Rat, zarobljenistvo, to menja ljude.

Nedavno je otvoren novi bioskop u blizini naseg stana. Upoznao sam jednu zanimljivu mladu zenu, zaista je vrlo lepa, povisoka vizljasta crnka, vrlo je radosna kada je sa mnom. Jednom smo se setali dolinom Nisave. Rece mi da je njen suprug oficir. Upoznao sam ga, visok, snazan, lep covek, samo sto nosi naocare, lici na Slovenca, profesora, ali nije plav, nego  crnokos. Jednog dana rekose "Muz joj izvrsio samoubistvo." Zasto? Nikad to nisam saznao. Nju vise nikad nisam sreo .

Bora se druzi sa drugom iz razreda Popovicem, njegov otac je vazna politicka licnost u Nisu, negde je sa juga, izgleda iz Preseva, rodjak nasih presevskih kumova kojih se mama i tata cesto prisecaju sa  istinskim ushicenjem. Ovi decaci sa juga Srbije me tako potsecaju na Makedonce iz Dejvdjelije.

Borin razredni staresina rece tati da je Bora nacrtao revolver i stavio ga na klupu."Tu nije bilo nista  politicki"-  rece blagonaklono njegov razredni staresina. To je potvrdio i Borin najbolji skolski drug Popovic, sin uticajnog niskog politicara. Shvatio sam, Bora je potsvesno ogorcen zbog oca.
---------------------------------------------------    -------------------------------------------------------------------

Roditelji su ziveli pocetkom 1930-ih godina u Presevu, gde je vecinsko stanovnistvo albansko. Otac i majka su nam uvek lepo govorili o Albancima, na nasa pitanja kakvi su Albanci, pricali su da su oni bili zaposleni u Duvanskoj stanici  kao strazari, da ako se sa njima lepo ophodi, sto je otac cinio, to umeju da izuzetno cene, da su onda vrlo odani, da su vredni i disciplinovani. Ja se secam dalekog detinjstva, naviru iz daleke proslosti slike Albanaca sa belim kecicima na glavama, stari nasmejani ljudi koji me uzimaju na koleno.

Dosao nam je u posetu bivsi ocev strazar u Duvanskoj stanici u Presevu, Albanac, dugogodisnje vrlo cvrsto iskreno  prijateljstvo, to je povisok smedj pokrupniji covek mudrog izraza lica, deluje kao neki intelektualac-ucitelj, odmeren je i uctiv. Proveo je sa nama subotu i nedelju, dugo su prijateljski razgovarali,  prisecali se .”Secas li se Milane, kada si bio u Velesu 1938 godine, dodje nasa delegacija iz Preseva u Veles, na celu sa predsednikom Opstine Albancem, svi smo trazili da se ti vratis da budes direktor Duvanske stanice u Presevu” –sija u sve nas nas gost. On se vratio u Presevo pun divnih utisaka. Nasi roditelji se sa kumovima iz Preseva i dan danas dopisuju, ponekad mama uzvikne ocu:"Stiglo pismo iz Preseva od kume".

Majka isprica jedan nemio dogadjaj kada su ziveli u Presevu: jedan Albanac  je nesto pokusao sa nekom srpskom devojcicom, Srbi se skupe, podju njegovom selu, on pobegne u Tursku, oni mu sravne kucu sa zemljom. Majka rece:"Vise se nikada slicno nije desilo".

Zimi ima mraza, snega,  leda, Milic se slicuga, vice "Sonja Heni". ( Americka filmska glumica klizacica na ledu).

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima-b1-Avgust 1949-Uzovnica, Gavrilu Kojicu zabranili da se upise na studije veterine.

Pronese se glas kroz Uzovnicu- Gavrilu Kojicu  sinu uzovnickog bogatasa Mise Kojica zabranjen upis na studije, iz politickih razloga. Gavrilo je visok , posnazan, izrazito crnomanjast,  naocit mladic. Zamisljam ga sada odbacenog, preplasenog. Otac mu je  reakcija-tako kazu u Uzovnici.


c1-1949 g-Udala se Koviljka za Sretena. Zikica Jakovljevic, Pujo Nikolic, Mirko Kovacevic, Savo Djordjic

Sreten, Koviljkin muz zivi u Bratuncu, visok naocit covek. Baba Draginja gleda u zemlju :"Jasta ce, da ima svojega cojeka".

Prica se po Azbukovici da je se Zikica Jakovljevic  mudro poneo za vreme Rezolucije Informbiroa, da mu predstoji sjajna politicka karijera.

Pujo Nikolic je najveca vlast u Uzovnici. Pujo sa nama igra fudbala, odnosi se prijateljski. Razmisljam o vlasti, nije lako biti vlast, zacas se zameris. Pujo kaze da grade svetlu buducnost. Ubedjen sam da on iskreno zeli put u komunizam.

Mirko Vukic, sin kuma Vukica je drag mladic, stalno nosi neku knjigu pod miskom kad dodje iz Sapca,  kum Vukic i deda su iskreni prijatelji. I za Mirka kazu da je skojevac. Uvazavao sam njegove reci  ubedjen  u njegovu iskrenost, on se bori za svetlu buducnost.

Savo Djordjic je posten principijelan komunista, zbog cega je zaglavio na Goli otok.


d1-Gimnazija LJUBOVIJA 1949, Skola

Zivot u Krusevcu je skup, roditelji odlucise da mladji brat Milic i ja odemo u  Uzovnicu, kazu-deca rastu, kod dede i babe je bolja hrana, zdravije. U Ljuboviji ima za mene niza gimnazija, Milic ce ici u osnovnu skolu u Uzovnici.

Ponovo prekid, nagla promena, ali sam navikao na seobe, uvidjam da su kriterijumi ocenjivanja u ljubovijskoj skoli osetno nizi  nego li u krusevackoj gimnaziji. Brzo se prilagodih novoj sredini, cemu je doprinelo lepo prihvatanje nastavnog osoblja. Osokoljen pazim  na casu, dizem ruku, ucim  kod kuce , obnavljam gradivo. Stalno citam knjige, nije ih lako naci, idem po susedstvu, raspitujem  se ko bi mogao da ima neku bilo kakvu knjigu, trazim od rodjaka, komsija, poneko ponesto pronadje.

Milic i ja se beskrajno radujemo sto cemo biti toliko dugo sa dedom i babom u Uzovnici,  u prirodi, na Drini. Ali brzo uvidesmo da nije lako bez roditelja, narocito bolno nedostaje majka. Imam nepunih trinaest godina, Milic deset, on je jos takoreci malo dete. Pisma od majke su melem na ranu, iako se baba Bojka nama posvecuje , nista ne moze da nadoknadi toplinu majke. Odbrojavamo mesece, nedelje,  do njene posete, to je citava vecnost. Ali se mirim  da je to neminovno.

Milic i ja spavamo u donjoj sobi sto gleda sa brega na put, baba i deda u njihovoj sobi koja daje brdu. Plasimo se nocu da budemo sami. Kada naidje neki redak kamion nocu putem, vide se farovi kako zaparaju nebo, iscrtaju resetke prozora na zidu nase sobe, zacuje se brektanje motora. Konjska ili volovska kola idu polako nocu, zvucno taljigaju po makadamu, cuje se covek koji drzi dizgin ili bic, peva dok prolazi pored urvina i groballja da otera strah. Svako vece smo se  molili svi cetvoro Bogu ispod slike Svetog Jovana u prostranoj kujni poda poplocanog ciglom, do skora je bio od zemlje. Ali u obe sobe je postavljen drveni pastos na podu. Kada bi uvece isli na spavanje bi se uvek prekrstili, i brze bolje se zavlacili u krevete prestraseni od svakojakih prividjenja i vampira .

Kasike i tanjiri su vecinom od drveta, poneki metalni, jede se proja,  psenicni hleb samo za praznk- onda je to bila prava poslastica.

Baba se uzorno stara o nama, ona nas voli, ali samo je jedna  majka. Osecam da bez ljubavi majke postajem na neki nacin bezosecajan, kao kada basta zaraste u korov. Prolece je, otoplilo, priblizava se leto, dvoriste puno pilica, buklja trava, cvetaju opojno mirisljave biljke, sve bruji, gace, kakoce, bleji, vazduh prepun oporih mirisa okolnih suma i proplanaka, zapazih da se Milic jako vezuje za babu Bojku, ali i za dedu Velizara. Deda Velizar njega najvise voli od svih unuka, zove ga "Ridja" . Bez ljubavi sve zakrzljava, ceznem za majkom, njena pisma su velika radost, cesto zamisljam da mama  ide sokakom od puta kuci, smeje nam se iz daljine. Nje nema, doci ce tek kroz nekoliko meseci, citava vecnost, velika tuga. Osecao sam da postajem grublji, bezosecajniji, kao da zarastam u ledeno sivilo. Skoro da postah stran samom sebi.

Dodje mesecima ocekivani dan srece, baba nesto iznenada poce da proviruje iz kujne kroz veliki prozor, gleda negde ka putu, onda brzo istrca pred kucu, gleda sokaku, uzviknu sva radosna:" Eno vam matere ide uza sokak". Uz sokak od puta brzo ide mama, sva radosna i nasmejana, drzi u ruci torbe, trcim joj presretan u zagrljaj. Pita gde je Milic. Ispesmo se pred kucu, mama hoce da zagrli  Milica, on joj okrece ledja, odguruje je, trci babi u zagrljaj, kao da je ne poznaje, zaboravio je."Otudjio se"-potresena je mama, suze joj hoce na oci. Ostavlja za tren Milica sa babom, sprema mu poklone, hranu, odecu, krevet, Milic se polako  priseti majke, povrati se.

Razredni staresina je Milovan Dzinic, pricalo se da je "informbirovac", samo su ga smenili sa mesta direktora u nekoj skoli negde kod Uzica, postavili na mesto profesora u Ljuboviji. Ima jos jedan "informbirovac", vrlo visok, suv, Petar Konstantinovic, dosao u Ljuboviju iz Sapca, izgleda da su njegovi"Beli Rusi"( iako su Beli Rusi obicno ljuti protivnici boljsevika, ponekad su neki od njih zbog krvi, bili uz boljsevike) . Ljubovija je zabaceno mesto, rekose ovde ih poslali  da ih uklone otuda. Crtanje predaje Tiosav Kovacevic, dalji srodnik majke, vrlo je strog  ali pravican, ostro se suprotstavlja nedisciplini, cesto  je bio jako iznerviran nedisciplinom pojedinih ucenika, ruke su mu drhtale, ne znam zasto ali izgleda kao covek u neprilikama. Uprkos strucnosti, velikom pedagoskom umecu, pravicnosti, na njegovim casovima ucestase nedisciplina i incidenti. Jednom  jedan ucenik zateze gumicom u ustima  zguzvanu hartijicu, udari profesora pravo ispod oka. Nikad nisu saznali ko je, iako je ceo razred znao. Niti je pocinioc bio kaznjen.

Nastade prava mala jagma ko ce biti najbolji djak. Tri kandidata: Sekula iz Gracanice, rodjak Drago Panovic, i ja.

U skolu dolaze djaci iz obliznjeg Bratunca u Bosni i bosanskih sela pored Drine, medju njima ima nekoliko Muslimana. Poznajem njihov mentalitet, lepo se druzim sa njima. Ucitelja Dzinica izuzetno postujem, vrlo mi je drag, pa i zbog toga sto mene istice svugde kao uzor drugim ucenicima, ali me iznenadi kada  jednom rece:" Sada su izmislili novu naciju, Bosnjacku, Muslimansku, ama oni su Srbi poturcenjaci". Videlo se po izrazu lica djaka Muslimana iz Bratunca da im se te reci ne svidjaju". Zbuni me jos vise da  mu je se nesmotreno otela kritika zvanicne politike koja je proglasila muslimansku nacionalnu  osobenost. To je vrlo opasno i za obicne ljude, pogotovu za njega informbirovca. Sto se tice Muslimana, oni su istog porekla kao i Srbi, ali vecina njih to i ne zna, takvu tvrdnju nece da prihvate kao tacnu. Pravoslavci i Muhamedanci su vrlo slicni,  a mrze se."Ni slicnijih naroda ni vece mrznje" rekao je Ivo Andric. Cim je to direktor Dzinic kazao, on zna zasto, on je mudar. Informbirovac a direktor,  svi ga cene. Politika je nejasna.

U razredu je rodjak i vrsnjak Milan Mladenovic, on je sin tetke Stanke cerke pokojnog dede Simeuna Krsmanovica, udate u Bratuncu. Pametan i skroman decak. Imaju jos dvojica djaka Mladjenovica, oni su iz susednog bosanskog sela  Slapasnica, tacno naspram Uzovnice, nisu nikakav rod sa Mlanom. Djaci Bosanci su nekako drugaciji od djaka Srbijanaca, izgledaju mi nekako osecajniji, iskreniji, prostosrdacniji. Ili mi se samo tako cini?

Od Uzovnice do Ljubovije ima oko 6 km, grupice djaka iz obliznjih sela idu peske, nadjemo se na Uscu, zimi je ujutru tamno, idemo sve putem pored Drine. Uvek je vrlo uzbudljvo, zimi sve zaveje sneg,  polazimo u zoru, po mraku, jurimo putem, jedva se prepoznajemo u mraku. Kada ozeleni igramo lopte, a s'leta  idemo u brda po tresnje, ili se ponekad kupamo u Drini.

Rodjak Sreten Tomic i Zivko Lukic zvani Cuka iz Lonjina  su omladinski aktivisti. Sreten u povratku kuci pocinje da me ubedjuje da Bog ne postoji. Smeskam mu se blagonaklono, ali njegova ubedjivanja ne uzimam ozbiljno,  imam svoje misljenje, pouku roditelja. Rodjake Ruza  i Joka Krsmanovic su stalno zajedno. Joku stalno zadirkuju za Zivka Lukica Cuku.

Milic se posekao na granu drveta, peo se uz drvo, video gnezdo, pruzio ruku, ono u gnezdu zmija, pisti na njega, on prestrasen brze bolje dole, puce grancica, zagreba mu stomak.



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o...icima-e1-Septembar 1949 Ljubovija-Susret sa Danilom Krstajicem

Retki prolaznici zagledaju  poveci  plakat  zalepljen u izlogu kafane u glavnoj ljubovijskoj ulici, velikim slovima napisano penkalom, necija ruka iscrtala plavim debelim slovima: Predavanje drzi drug Danilo Krstajic, instruktor za partijski rad u diviziji u Titovom Uzicu. Danas u Osnovnoj skoli u 6 sati uvece. Teme :RIB ( Rezolucija  Informbiroa) Odnosi sa SSSR, Izmedju Severne i Juzne Koreje".

Otac je u poseti Uzovnici, rece mami iznenadjen dok setaju   kroz  glavnu ljubovijsku ulicu  razgledaju izloge :"To je verovatno onaj oficir Danilo sto je dolazio u Krusevac, bas da ga vidimo".

Velika ucionica skole iznad ljubovijskog rasadnika je prepuna radoznalih ljudi, posedali kao djacici u skamije nestrpljivi da pocne najavljeno predavanje. Naidje grupa namrstenih ljubovijskih masovika, medju njima tri oficira, tata ustade, osmehujuci se rece mami radosno tihim glasom:"To je on". Danilo stade obradovan,  skoro zagrli oca :" Jes to ti, kako si druze Krsmanovicu". Ali nije vise bio onako ubedljiv i odusevljen kao ranije, deluje nekako umorno i zabrinuto, modre mu se veliki podocnjaci ispod ociju, ubledeo je, nekako je sav oronuo.

Danilo poce da govori za vrstom improvizovane govornice, on ispoljava slaganje sa drugom Titom i Partijom u osudi Staljina i SSSR-a, ali to nije bilo onako ostrasceno, nego nekako mirno, bez odusevljenja. Skoci jedna mlada aktivistkinja AFZ iz publike i osu kao osica:" Da li je Staljin bio idol za koga se trebalo zalagati, mi smo svi pjevali -oj Staljine Ruski sine, ti si vodja omladine, omladine cijelog svijeta, sem kolone sto je  peta. Sada vidimo svu dvolicnost Kominterne, koja se usudila da blati svetli lik naseg voljenog vodje Druga Tite. Zivijo Drug Tito, dolje Staljin"-dize ona gnevno u vazduh pesnicu. Danilo  bled  poce da skoro zamuckuje neodredjeno:" Stvarno smo mnogo vjerovali  SSSR-u da ce narod uvideti ubrzo blagostanje u zemljama gde je na vlasti KP i da ce srusiti kapitalisticku klasu ". Onda skoci zajapuren jedan skoro golobrad  mladic:" Pjevali smo .Amerika i  Engleska bice zemlja proleterska, pa ce onda zemlja cela biti u ruke proletera, vjerovali smo naivno u SSSR- koji nam zabi noz u ledja".

Danilo poce nesto, pa ucuta, kao da je zaboravio sta ce da kaze:" Osudjujem  neprincipijelne napade na nasu zemlju i KPJ. Ali drugovi, zasto ne napadnemo Juznu Koreju, kapitalistcku zemlju koja ugrozava Severnu Koreju, komunisticku zemlju". Upiljio ocima, kao da poce pa zaboravlja sta ce reci. Onda uze olovku i poce da nesto belezi,  promrmlja kao sebi u bradu:" Znate, nesto sam umoran, ne mogu da se koncentrisem,  znas druze ti si u pravu"-rece Danilo pomirljivo. Njegovo izlaganje je potrajalo jos petnaestak minuta,  govorio je tihim umornim glasom o nasim  uspesima, ali vrlo malo o glavnoj temi RIB.

Pored njega sede dva nadmena oficira OZNE. Desi se jedan nerazumljiv dogadjaj, jedan oficir stavi pred Danila neku uramljenu sliku, videh postavljenu naopacke, samo se vidi staklo. Samo lupnu uramljenom slikom o sto, ona zveknu. Kaze mu lukavo skiljeci u njega:"Znas li cija je slika". Danilo rece:"Ne znam". Ovaj drugi oficir na to okrete sliku uspravno,  lupnuvsi opet o sto jos jace:"Eto sad vidis cija je". Pogledah, to je bila Staljinova slika. Dva oznasa gledaju u Danila drsko. Kada je zavrsio, oba odose zurno sa Danilom u sredini, bez reci, kao da ga sprovode. Danilo je isao nesigurnim hodom. Nesto je bilo  cudno u svemu tome.

Tata rece mami zabrinuto:" Cudno, kazao je nesto neobicno, pa Severna Koreja je saveznik SSSR-a, a mi smo protiv SSSR-a, a on je hvali.".


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima-f1-Uzovnica 1949-Djojo i Bojka Krsmanovic dobili sina Radenka.

Radenko je takodje plav, kao i Dragan, krupna beba, zivo se gica nozicama.

Nadosla mutna Drina, takoreci od bosanskih brda pa sve do pod bedem puta ispod zaseoka Krsmanov ica,  skoro prekrila cagelj ( ostrvo),  samo vire povijeni vrhovi vrba iznad vode. Drina valja, huci, nosi  drvlje i kamenje, granje, ali i balvane debelih drveca. Djojo dograbio gvozdeni capin ( ostru gvozdenu kuku nabodenu na vrh dugacke debele motke), sa bedema zabaci capin i zakaci balvan , privlaci ga , bice drva za lozenje, za gradnju kuca, vajata, kacara. Tamo podalje mutna mocna matica samo vuce jos deblje balvane, prosto mami Djoju. On zagazi u mutnu hladnu vodu do pojasa, baba Draginja zajauka:"Nemoj Djordjija,  cuvaj se dijete, ne idi daleko". Djojo ne haje, samo zabaci capin, on se zarije u drvo, balvan snazno privuce sebi rukama, nasuce ga na obalu i jurne na drugi. Onda poce da balvane izvlaci konopcem dalje od vode. Otrca po volove da ih izvlaci kuci.

Baba  Draginja se smiri, prosto zivnu. Gleda mutnu vodu koja se valja i huci, sretna sto sin Djojo izadje iz vode. Koristim ovu priliku da zapitam raspolozenu babu Draginju svetlokosu postariju koscatu zenu zelenih ociju, ali jos uvek snaznu :" Jeli zaista Djojo bio u cetnicima". To sam cuo u selu, zvucalo mi je nelogicno jer je njegov brat Cika Ljubo ( to je onaj sto je 1941 godine doveo u Uzovnicu dve Jevrejke, da ih spasava od nacista) , bio poznat kao  ugledni komunisticki akivista. " Kakvi cetnici dijete, more dodjose,  i odvedose Djoju na silu, tamo oboli"-kao da pravda sina rece baba Draginja.

Setih se starinskog obicaja, kad se zena porodi, mora otici Drini nocu, bila cica zima ili toplo, da malo zapljusne vodom sebe i dete. Tako je cinila i baba Draginja.

Djojo ide juce sa Uzovnice, igrali tamo fudbala, koscat, sav kipti od snage, drzi u rukama nesto od odece, drhti od ljutine:" Ona drmatorska jajara oce sa mnom , " Djojo je imao obicaj da se preganja sa lokalnim mocnicima koji su mu prema njegovom misljenju narezivali previsoke namete.


g1-1949 godina- Radenko i Jela Pucarevic dobili sina Jovu.

Ovu vest donese sva presretna baba Bojka:" Krupno lijepo dijete"..


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima-h1-Nis 1950. Najbolji djak, odlican sahista.

Olimpijada u Dubrovniku je veliki dogadjaj. Zelim da ucim sah, teoriju, trazim knjige o sahu. Cesto razmisljam da se nasa porodica stalno seli, pa zato sto je tatin posao takav: u Presevu 1936-1937, Veles, Makedonija-1938, Djevdjelija, Makedonija 1939-1941, Uzovnica- 1943, Ljubovija 1943 -1944, Loznica-1944, Zitkovac 1945-, Krusevac 1946-1949,  evo nas sada u Nisu.  Koje mesto je sada na redu? Znam francusku maksimu " Putovanja stvaraju mladost". Tacno, seobe su vrlo obogacujuce, upoznavanje geografije, mentaliteta, govora, susreti svakojakih ljudi, razlicitih kultura.

Zapazam da kada god bih otisao u rodni kraj, da mi je trebalo  vremena da zaboravim brzi juznjacki dijalekt, gadjanje sa padezima, da predjem na rastegnutu ijekavicu. I obratno, kada se vratim u juznu Srbiju, onda govorim rastegnuto, pocnu da me ismejavaju deca.

Svugde nosimo SVEZNANJE, ta knjiga je  dan danas za mene najomiljeniji  izvor svakojakih saznanja.Tolike godine proucavajuci SVEZNANJE, takoreci nisam ni zapazio crn jako naznacen tekst "Pierre Janet ( rodjen 1895)", ispod njeg slika nekog naucnika,  jos kao malo dete prelecuci ocima sam ovaj kratki zapis ocenio kao interesantan, kategorizovao sam ga “za kasnije”, stalno odlaganje, nikad da procitam a zelim, kao da mi je neko u potsvesti to zabranio. Nedavno radoznao kao da rekoh samom sebi, najzad da vidim o cemu se radi? Procitah da je to francuski psihijatar koji opisuje normalnog i nenormalnog coveka, uravnotezen covek je onaj koji skladno asimilira dogadjaje, promene, okolnosti, proslost,  sve se to harmonicno uliva i licnost jedinke,  kao kada razlicite hrane ulaze u zeludac, zdrav zeludac sve to svari.  A nezdravom to ne uspe, ostaju komadici nesvarene hrane. Tako i zdrava i jaka licnost, "svari"razne dogadjaje, licnost je jedinstvena, koherentna, jaka. Ako to ne uspe onda dogadjaji ostaju neintegrisani u licnosti,  zive zasebno svoj zivot kao nesvarena hrana u zeludcu. Bitan  je kontinuitet, integrisati i"svariti" prosle dogadjaje, da se spoje i ujedine sa sadasnjim dogadjajima, ne sme biti prekida, ne sme biti “nesvarenuih” zivotnih dogadjaja.

Shvatih da me ovaj naucnik poce izuzetno da zanima. Sve vise razmisljajuci o ovim  mislima P. Janeta u Sveznanju,  pokusavam da analiziram samog sebe, da li prosle dogadjaje pamtim, da li ih skladno povezujem. U meni sve vise sazrevaju saznanje i svest, da ja zaboravljam u mnogo cemu prethodna mesta, tamosnje dogadjaje, sve ono sto mi je ranije cinilo zivot. Kada dodjem u novo mesto,  pocinjem sve ispocetka, kao da zaboravim ono ranije. Kako kaze P.Janet, u mome slucaju nema harmonicnog integrisanja proslosti sa sadasnjoscu. Malo zbunjen, ili u zebnji, vratih se u proslost,  shvatih da sam pri dolasku u Nis iz Krusevca zaboravio mnogo cega iz Krusevca, kao da je u svesti neka tamna zavesa prekrila moju proslost. A kada se radi o Zitkovcu, udubih se u proslost, u dane kada smo dosli iz Zitkovca u Krusevac, isto tako prepoznajem zaborav Zitkovca. Shvatih neprijatno zacudjen da su oni problemi o kojima sam razmisljao poslednji dan u Krusevcu pre polaska za Nis , sada skoro pozaboravljani. Trgnuh se, povrati se opaka zebnja : ali ovi problemi postoje i dalje, mislio ja ili ne o njima.

Kada se preselimo, kao da nastaje neki prekid, zaboravljam ono ranije, ne radi se tu samo o zaboravu dogadjaja, jednostavno kao da neke velike makaze otseku jedan veliki deo secanja , i bace ga negde u neki mrak zaborava, tamo trepcu, povremeno sjaknu, ponecega se setim , a onda ponovo padne u zaborav, kao sto zvezda repatica nestane sa neba u bezdanu noci, osecam neku rupu u secanju. Ono sto me  povremeno pomalo onespokojava , to je da je nastajala negde u novom mestu neka nova psihologija, umesto harmonicnog utapanja ranijih utisaka sa novim utiscima u novom mestu, pocinjala je neka nova svest najvise satkana od dogadjanja u novom mestu, nedovoljno integrisanih sa ranijim zivotom. Shvatam da boravci u raznim mestima se ne ulivaju jedan u drugi u dovoljnoj meri, tako mi se ucini,  nego svaki zive pomalo na neki nacin svoj odvojen zivot.

Moram ovo da ispravim, da sve cvrsto povezem-ova ideja postaje neka vrsta opsesije.

Imam sada 14 godina, privlaci me sah, najvece uzbudjenje je Sahovska olimpijada u Dubrovniku, moj idol je  velemajstor Gligoric. Dozivljavam taj prekid u secanju koji nastaje seobama kao neku malu vrstu krize identiteta. Da nije pubertet?  Da bih povratio poremecenu ravnotezu, da bih sacuvao kakvu takvu  harmoniju, povezao sve te  zbog necega pokidane niti  ( pa seobe zahtevaju prilagodjavanje ), svakodnevno sam poceo da se secam dogadjaja u Krusevcu,  sve do odlaska u Nis. Onda sam se tako u mislima sve cesce poceo da vracam u Zitkovac, Loznicu,  Ljuboviju, Djevdjeliju, u rano detinjstvo.

Iznenada,  samo izviru u mislima  dogadjaji iz daleke proslosti."Gde se ovo  desilo"-pitam majku, opisujuci secanje na jedan daleki dogadjaj, kako me neka zena u feredzi u nekom dvoristu u sali kao hoce da otme iz maminih ruku, mama ne da , one se  otimaju.  Bio sam prijatno iznenadjen kada mi je mama radosna posvedocila da je to bilo u Velesu, u zajednickom dvoristu se salila sa njom susetka Albanka. Mama mi rece da sam tada imao nepune dve godine.

Tako sam zahvaljujuci Sveznanju pronasao vrlo korisnu zabavu. Ali mama je jako volila da prica o proslosti. To je za mene bilo jako uzbudljivo.


i1-20 mart 1950  Poudavane polusestre Djoje i Jove Krsmanovica

Stanka se udala u Bratunac, Persa u Crncu, Dara u Loznicu, Milka u Uzovnicu, Mileva u Gracanicu, Milan Mladenovic je u Beogradu, Vuka u Beogradu, Draga-nepoznato, Slava  u Ostruznici .


j1-24 mart, Osnivanje seljackih zemljoradnickih zadruga u Uzovnici.

Deda se zalio cesto na velike nareze i kazne za one koji ih ne daju. U Uzovnici osnovase seljacku radnu zadrugu, one koji nece u zadrugu  progone,  prica se po selu da ce mnogim domacinima biti oduzeta  zemlja, kazu neki,  ostavice samo 10 hektara po vlasniku. "Ama nisu to izmislili ovi ovde u Uzovnici, tako je u celoj zemlji,  naredile one glavesine  iz Beograda"-gleda Djojo mudro u dedu Velizara.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima-k1-Juli  1950-Simo Gligoric mi dao bicikl  da idem na vasar u Gracanicu.

Idem uz sokak Gligorica na Staroj Ljuboviji, sretoh skolsku drugaricu i rodjaku Dusanku, sva sretna kaze da se udala njena tetka Bula  za nekog Dragoljuba Jovanovica iz Gracanice. Simo mi bez reci dade bicikl, sedoh, odoh na vaser ( ovde ne kazu vasar, nego vaser) u Gracanici. Divno je voziti bicikl, zacas se stigne.


l1-1april 1950-Uzovnica- Milic Krsmanovic Jovin vodi radnike na izgradnju Hidrocentrale u Zvorniku.

Sa puta na Uscu tamo gde se dodiruju sela Uzovnica i Gracanica, puca pogled na Bosnu, vidi se zapenusana zelena matica,  od Lonjina se jedan za drugim poredjali splavovi. Zacu se skripa kocnica, u oblaku prasine stade kamion. Rodjak Milic Jovin  u koznoj jakni , vidi mu se revolver za pojasom kao u kauboja, penje  vazno radnike u kamion za Zvornik,  gde rade na izgradnji  brane Hidrocentrale cetrdesetak kilometara niz Drinu. Bas jutros mi je Milic pricao kako se udarnicki izgradjuje brana  hidrocentrale, da se prebrodi Drina, da prorade turbine, da proizvodi svetlost i struju, da zasijaju gradovi i sela. Ledena Drina proletos nadosla, voda poplavila masine, treba spasavati dragocene turbine, Milic  zagazio kroz mutnu ledenu vodu do ramena. Od tad poboljeva. Pricaju radnici iz Uzovnice kako  se jesenas rodjak Milic borio protv teroristicke organizacije "Mladi muslimani" na Hidrocentrali u Zvorniku, uhvatili su teroristu  koji je krenuo sa bombom da minira branu.

Milic je posten komunista koji se bori za svoju ideju, on zeli istinu, pravdu, ali u isto vreme vrlo ostro i hrabro kritikuje propuste i nezakonite postupke .


m1-Pocetak juna 1951 godine.Nis-Seoba za Zemun-Beograd

Rastajem se sa  drugovima, sa omiljenim gradom na Nisavi ispod lepih brda, vitkih  mostova, nema vise utakmica na igralistu "Cair", niti zimi sankanja na SvetoNikolskom brdu, nece vise biti odlazaka u omiljene bioskope. Jedan nedavno otvoren bioskop mi je bio posebno drag. Nalazi se u dugackoj pravoj ulici sto ide od Doma JNA prema centru Nisa. Otvorise ga iznenada,  samo se pronese vest "Otvoren novi bioskop". Blizu je naseg stana, a repertoar filmova bas onih koje najvise volim.

U Nisu  u pocetku bese sve lepo, poceh da zaboravljam bolne dane u Krusevcu. Sa zebnjom predosetih neke mutne nagovestaje koji me sve vise iz dana u dan bacaju u brigu, nastase  postepeno ali neumitno neugodni dogadjaji u porodici,   sve brze i brze. Jednom tata pravo sa  vrata rece neraspolozen da ga opet boli glava, skoro porazeno leze u krevet, pokri se cebetom preko glave, kao da zeli da pobegne od neke ruzne stvarnosti, mama mu donese oblogu od rakije, on skide cebe sa glave, uspravi se, sede. Vrlo je zabrinut, cusmo da su mu opet  prebacili da je za vreme rata bio saradnik cetnika. Nekoliko puta je pricao mami da ima neke probleme na radnom mestu zbog toga, isto kao sto je bilo u Krusevcu. Saznadosmo - opet smenjen na nize mesto, smanjena plata, ono sto je najgore moramo se seliti iz zgrade Duvanske stanice u jednu starinsku oronulu prizemljusu ka centru Nisa, tamo kod Doma JNA u  Sokolskoj ulici, preko puta skole koju  zovu  "Sokolana".

Stan je prostran, ali je to prizemljusa, takoreci od blata. Mamu narocito brine da nema vlage? Ima povece travnato dvoriste, to je preimucstvo, blizu je centra grada. Skola je bogami malo podalje. Dosada sam bio odlican, izgurao sam uz veliki trud da i ovoga puta budem najbolji djak u razredu.

Zebnjivi dani iz Krusevca nisu zaboravljeni, kao da negde iz tame zaborava prete, kao da potsecaju da se nista nije promenilo, kao da mi neki prete prstom? Ovi signali iz prethodnih secanja stvaraju neki osecaj sudbonosne neizvesnosti pred svakim novim danom. Moja strahovanja na moju nesrecu pocese da se ostvaruju. Jednog dana  razredni staresina dodje namrsten , dade mi znak rukom da ustanem, shvatih da se desava nesto neobicno, hoce nesto znacajno da mi saopsti:" Neces vise biti odlican nego samo vrlo dobar"-izusti kratko monotonim glasom. Nije kazao zasto, kako. Iako nije odavao ljutinu, bio sam ozbiljno zabrinut. Kazao sam roditeljima za to, oni odvratise da mi se to samo ucinilo. Na razrednom casu on me jednom zapita pola u sali pred svima " A jeli bre, kakvi ti to sovjetski filmovi fale". Nisam shvatio ovo pitanje, ali mi se urezalo u pamcenje. Kao da me je nesto osamutilo, hocu da pazim na casu, ne ide, dizem ruku, pocinjem da zaboravljam, uzmem knjigu da citam, gubim volju. Gubim  elan, nisam se ni osvestio postadoh vrlo dobar. Igrao sam ranije sah sa mnogo entuzijazma, ali se interes za sah poce naglo poce topiti. Kada  pomislim na sah, knjige, ucenje, najednom zapadam u neku bezvoljnost. Cuo sam jednom da roditelji sapucu da je to verovatno posledica  pocetka puberteta.
-----------------------------------------------------------      ------------------------------------------------------------

Niska deca strasno  igraju klikere. Moji drugovi su komsija koji se preziva vrlo neobicno Titovic, on je Crnogorac, jedan djak cije prezime je takodje neobicno-Ulemek, Mira Isailovic je crnokosa povisoka devojcica , ona je cerka vojnog lekara. 

Nislije govore juznjacki sa mnogo turcizama. Kada igraju klikera, kada pogode uzviknu:" Sikter". A kada ja promasim kazu glasno:"Ama ic", i onda  prst gurnu ispod donje usne, povuku ga naglo sebi nadole. To znaci:"Ama bas nista".

Ulica u kojoj sada stanujemo se ranije zvala Sokolska, po Sokolani koja se nalazila u fiskulturnoj sali obliznje skole, sada se zove ulica Bore Price,  Bora Prica je bio poznati partizanski borac iz Drugog svetskog rata. Salim se sa starijim bratom Borom:”Stanujes sada u tvojoj ulici”. On sada ima punih 18 godina, istegao se, svetlo smedj, mrsav je ali ga ima, njegovi drugovi su ga zvali u sali:” Borika, crvena paprika”. Mama je stalno govorila da sada rastemo, da nam treba hrana da se razvijamo, ali oceva plata je bila mala.

Saznasmo da Bora sa nekim drugovima ide na aerodrom, kazu-sprema se da skace padobranom iz aviona, hoce da leti na jedrilici. Roditelji se zabrinuse, nastade istinska uzbuna u kuci, odvracaju ga, opasno je. Odoh jednom sa njim na aerodrom, tamo van Nisa, u ravnici, po rubovima naslagane male pr izemne kuce belih zidova, ne videh nijedan avion, ali sam posmatrao vrlo uzbudjen kako svi poskakase, zatezu dugacke debele gumene konopce vezane za dugacku jedrilicu, koja mi  lici na ogromnog vilinog konjica. Kada zategose, naglo otpustise , gumeni konopci  povukose kao opruge poveliku ali laganu jedrilicu sirokih skoro prozirnih belih krila , tockovi  zatandrkase po utabanoj stazi , jedrilica vucena gumenim konopcima juri sve brze nekoliko desetina metara, u njoj sedi mladi pilot, on povuce sebi komandu, jedrilica se odlepi od zemlje, poce naglo da se dize kljunom u vazduh,  i sve brze ode visoko nebu pod oblake, izgubi se u visinama kao sto odleti neka poveca pt ica. Gledam zabrinut, preplasen , zamisljam Boru u jedrilici, ne nikako , to je opasno ” Boro, jedrilica je vrlo opasna, ne idi niposto”. On cuti, premislja se. Ispricao sam ovo sve roditeljima, svi su u kuci zabrinuti.

Tata jednog dana ode na aerodrom, vraca se digao samouvereno glavu, Bora ide pored njega kao krivac koji je uvideo svoju gresku, tata dosao na aerodrom kod instruktora, kazao mu da Bora vise to ne sme da radi, iako nema obicaj da bije decu, zgrabio Boru snazno za usi , povukao ga i odmah odveo kuci.  Bori vise nikad nije palo na pamet da ide na aerodrom. Ucini mi se da je Bora bio nezadovoljan, ali da je potsvesno zeleo da mu otac to zabrani, jer je ipak shvatao da je skakanje padobranom vrlo rizicno i opasno.
--------------------------------------------------------    ------------------------------------------------------------------

Stojim zamisljen sa jednim drugom u dvoristu niske gimnazije, pocnem da  setam, u mislima osecam nesto kao da mi neko preti, necije upozorenje. Ali ja sam mlad, zdrav, pun energije, zabrinutost naglo nestade, u meni se javi  velika borbenost, prevazicici cu sve teskoce -pomislih.

Jednom pred nasom kucom prizemljusom u Sokolskoj ulici , cuh odnekle radio, hor prkosno peva vrlo melodicnu pesmu "Drug nam Tito borac za slobodu vodi narod svoj, napred jurite napred stupajte, junaci slobode", kad god cujem ovu pesmu uvek se setim ruskih narodnih i borbenih  pesama. Nekako je politicki ojuzilo, ova borbena pesma mi nekako sada zvuci vise kao odjek vec pomalo prohujale herojske proslosti,  izgleda da dolaze neka nova prozaicna neherojska vremena. Ali me ipak ova pesma itekako osokoli. Vrati me nekako u proslost. Cudno? Kako, raskid sa Rusima, a ovamo ruska melodija?

Zbog necega ne zelim da prihvatim nagovestaje nestanka herojskih dana, ne prihvatam nova prozaicna vremena, zelim bekstvo u esktazu, u iluziju. Naucio sam vremenom jednu tehniku inspiracije, budjenja licne stvaralacke energije, da se nekom melodijom, nekim dogadjajem, svesno ushitim, dovedem sebe sracunato u stanje neke vrste ekstaze, ne da bih postao emotivan, ili mistik, nego da bih tako iz dubine potsvesti svoje licnosti  izvlacio nove pokretacke emocije, nove ideje, nove jos snaznije motive. Sav se najezih od nekog neobjasnjivog ushicenja, shvatih da su moja osecanja prema drugu Titu i Partiji i dalje puna ljubavi, uprkos svega sto neki postupci drustva mogu  izgledati kao neka vrsta politicke odbojnosti prema mojoj porodici. Tito mi jos uvek uliva ogromno poverenje, kao da daje obecanje da ce sve biti ipak u redu. Napred u zivot, Tito nas stiti. Tito je kao otac. Ova pomisao me dovede u vrlo intenzivan osecaj poleta i borbenosti.

Jos jednom se setih susreta sa Titom septembra daleke 1941 godine u planinama Zapadne Srbije, negde iznad Drine, za vreme Prve neprijateljske ofanzive kada sam imao samo pet godina, lezi u mrezi razapetoj izmedju drveca u basti rodjaka Simica. Cujem njegove reci,  jos mi zvone u usima :" Nije pao sneg da pokrije breg, nego da svaka zivotinjica i ona najmanja ostavi svoj trag".

Ponirem u secanja,  povezujem pokidane niti, od 1941 godine sve do danas. Pocinjem opet moju licnu zabavu. U jednom trenutku zacuh zvuk klavira, na planinskoj visoravni odjeknu carobna melodija Cajkovskog iz Labudovoj jezera , u mislima videh kako se na prozoru u trenutku pojavi partizanka Mojca, melodija utihnu namah. To je tako prijatno potsecanje. Ali, pomalo sam rastuzen, jenjava onaj revolucionarni zanos, prepoznajem da dolazi vreme materijalnog bogatstva, prestiza u novcu, u velicini stana, u namestaju, odeci.

Kada idem u skolu svako jutro prolazim pored neke vazne vojne ustanove, pred njom stoji vojnik na strazi, iznad vrata visoko se vijori drzavna zastava. Jedno jutro u prolazu videh desava se nesto neobicno. Pogledah gore, nema zastave, ostali nagoreli drzaci zastave. Sa mnom u skolu idu djaci  iz komsiluka. Jedan mi hodajuci ka skoli rece zadihan:"Zapalili Bugari".

Evo nas 1 jula 1951 godine opet na Zeleznickoj stanici u Nisu,  gde smo i dosli,  ogromnoj , sa mnogo koloseka. Sva nasa   imovina i namestaj su ukrcani u jedan veliki vagon,  na vagonu Sprovodni list na kome pise"Zemun Novi Grad" i neki   brojevi. U  vagonu cela porodica, roditelji, dva brata, sestra, i ja. Poce manevrisanje,  vuce nas mala manevarka, jos nismo posli, vagon polako klizi prugom, setih se kada smo dosli  iz Krusevca pre dve godine, isto tako beskrajna setnja brojnim kolosecima niske zeleznicke  stanice . Sada se to ponavlja,  kao da idemo kroz neki lavirint,  zapetljavamo se u nekakvu zagonetku.Voz trgnu, i ovoga puta iz mesta krete  kroz toplu noc  juzne Srbije.

Uprkos svega, uprkos prezivljenih trauma, roditelji su bili zadovoljni,  Beograd je glavni grad, ima skola i fakulteta, bicemo blize rodnom kraju, tamo ima  srodnika i prijatelja,  svi smo  nestrpljivi da sto pre tamo stignemo. Otac je dobio dobar posao, imacemo i solidan stan, ali ne u Beogradu, nego u Zemunu. Ako nam bude daleko od centra Beograda, jer je stan podalje na periferiji Zemuna, zamenicemo ga za neki stan u Beogradu."Ima ljudi koji ne vole centar, vole periferiju"-iz maminih reci zazvonise nada i optimizam.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima-a-1 juni 1951 Zemun-Beograd

Letnju noc mesec pretvara u senoviti dan,  voz juri sumanuto na sever ka Beogradu, iako je bio vedar topao letnji dan  noc je sveza, promicu u sablaznoj tami tuneli , mostovi, reke i recice, svirne sirena lokomotive. Jurimo u buducnost, nestrpljiv sam da sto pre stignemo u Beograd. Bicemo kod sebe najzad, da se jednom zauvek zavrse vecita seljakanja, blizu je rodni kraj, pa Drina nije daleko, uliva se u Savu kod Sapca.

Svice jutro, probudili smo se , tata rece :”Na domaku smo Beograda”. Skoro u trenu projurise predgradja, tata rece znacajno da smo vec u Beogradu, voz uspori,  predjosmo zeleznicki most na Savi; vidoh tamo mladice  i devojke upravo kakvim zamisljam Beogradjane, snazne i raspevane, u grupi, masu rukama, uzvikuju veselo, ali deluju pomalo mangupski,  skoro besprizorno. "Ti nisu tipicni Beogradjani, to su neki iz predgradja"-pomislih.

Voz za nekoliko minuta stize na Zeleznicku stanicu Zemun Novi Grad. Pridje manevarka, pisnu kratko i resko, odveze nas na  jedan sporedni kolosek, otkaci nas vagon. Zeleznicar nam rece da cekamo, doci ce ubrzo kamion da utovari stvari, da nas odveze u novo boraviste. Otac ode zurno po kamion. Dok cekamo u vagonu cujem pospan govor nekih ljudi i zena, govore rastegnuto, ijekavski, nema vise niskog brzanja.

Kamion dodje, radnici sve utovarise, pored sofera sede otac, dva radnika pozadi kabine sofera vezu konopcima sifonjere, sa nama podje peske jedan  mladic, veseo i dobrocudan, objasni mami  da je stan u Backoj ulici  tu odmah, nedaleko od zeleznicke stanice Zemun Gornji grad. Nesto rasteze kad govori:" Odakle ste"-zapitah ga veselo."Od Krupnja, sa Mackovog kamena". Ja se ozarih :"Pa i mi smo od Ljubovije" Zavicaj sada nije daleko kao u Juznoj Srbiji, nekako se primakao, skoro spojio sa Beogradom. Ovo saznanje probudi u meni istinsku radost."Koje selo, koje je vase prezime" -on me zapita ustreptao."Uzovnica, Krsmanovici"-rekoh kratko. On stade, gleda me siroko otvorenim rodjackim ocima:"Znam Djoju i Krsmana Krsmanovica, ajoj Krsmanovici su mi svojta"."Kako je svet mali"-rece  mama kao da zivnu.

Prolazimo pored neke kasarne, vojnici igraju fudbal. Ojuzilo, vojska nekako nije vise stroga kao ranije. Pomalo mi sada lici na neki omladinski kamp.
-----------------------------------------------------------------     ------------------------------------------------------

Nas novi stan je ustvari omanja prizemna kucica, sa kuhinjom i dve sobe, jednom vecom i drugom   manjom, jedna soba gleda na ulicu, kuhinja na veliko dvoriste sa oniskim drvecem i pratecim objektima; zidovi kuce  beli,  zgrada  oniza ali  cvrsta i cista. Sve prazno. Samo visoko na zidu pri samom plafonu ostala slika jedne mlade vrlo lepe plave devojke. Dodje susetka, jedna starija zena, ljubazno se pozdravi sa majkom. Isprica da je  kuca bila vlasnistvo Nemaca:" To su bili dobri domacini, lepo smo se  slagali sa njima, sve su im oduzeli, proterali ih". Majka odluci da se slika ne  skida, neka tu stoji kao i ranije. Onda  dodje postariji  sused, poguren, govori polako, tesko dise, meri svaku rec, kaze da je imao sina koji je cuvao veliko stado ovaca, odveo ovce na ispasu negde kod Save, blizu mosta, ode da se kupa, udavi se. "Bas se udavio na nasoj zemlji na njegov rodjendan, oduzese nam tu njivu pored Save"-podize starac drhtavu ruku sa stapom pokazujuci ka Beogradu.

Poredim ovdasnji govor  sa onim na Drini, u  juznoj Srbiji, ovde govore drugcije, ne brzaju kao juznjaci, ne govore ijekavski, ne rastezu kao Podrinci,  shvatih da ovako govore Precani ( oni koji zive u Vojvodini). Zemun, to je vise Vojvodina i  Srem nego li Beograd, Srbija. Saznah da je doslo mnogo novih stanovnika iz Bosne, Crne Gore, Hrvatske, pa i Srbije, sve se izmesalo. To prepoznajem u govoru, ima ijekavice, rastezanja, to me obradova, dosljaci su mi nekako blizi nego li starosedeoci, osetih se zbog dinaraca dosljaka blize rodnom kraju.

Backa ulica je vrlo siroka, kada pada kisa zamesi se blato, kao testo, naprave se bare i lokve, sa druge strane ulice tamo daleko jedva se nazire veliki Zemunski rasadnik, visoko drvece, sarene se cvetne raznobojne aleje. Siroke ulice, usorene kuce, prizemne ali velike i siroke, sa velikim bastama pozadi, neki drugaciji smireni ljudi, uctivi i ljubazni. Mama  jednom rece:"Lepo vaspitani i kulturni, ovo je bila dugo Austrougarska". Mama to zna, i ona je rodjena 1914 godine u Bosni pod Austrougarskom, seca se ponecega, iako je bila malo dete. Okolo  ravnica, bogatstvo. Na susednoj poljani veliko stado ovaca, pastir drzi cvrsto u ruci  vrlo dugacak veliki bic,  kada ga baci daleko kao neki bumerang, on se oko stada savije u klupko kao zmija, glasno mlati po utrini, ovce se sjure, zbiju glavama  u stado, vrte repovima, iza njih se dize prasina.

Bora i ja smo se  upisali u zemunsku gimnaziju,  mladji brat u obliznju osnovnu skolu. Nasi srodnici su visoki. Geni su nerazumljivi,  stariji brat je svetlo smedj, svetlih braonkastih ociju, izrazito visok, suvonjav, ali ga ima, mladji 12 godisnji brat je vrlo plav i plavih ociju, sestra Nada je takodje plava, ima zelenkaste oci, a ja sam tamno smedj. Kao majka, ona je crna. Otac je svetlo smedj, zelenkastih ociju.

Veseli me obliznja kasarna, tamo skoro na nekoj utrini ka Zeleznickoj stanici Zemun Gornji Grad., se vide vojnici, setaju strazari. Nekako drugacija vojska, nije vise  onakva strogost kao ranije.Ojuzilo, nisu to vise partizani, to je sad nekakva meksa vojska. Tek sada shvatam prazninu, nesto sto mi je u potsvesti bolno nedostajalo u Nisu, opsesija koja  me je skoro mucila: pa u blizini nasih stanova u Nisu nigde nije bilo kasarne. Setih se u magnovenju, pa na desetak minuta peske od naseg stana u Backoj ulici je Konjicka skola gde je otac sluzio vojni rok. Idem tamo da tati kupim  u kiosku list Politika. Kazem to ocu, seti  se obradovan, to je bilo tako davno, jos pre Hrista. Opet iz noci dopre do naseg stana nostalgicna uspavljujuca pesma vojnika-kako je to divno. Samo sada pevaju drugacije, to vise nije ona kruta partizanska melodija, nego nesto nezno, setno:" Oj drugovi jel vam zao, jel vam zao, jel vam zao,  rastanak se primakao".Ova pesma je drugacija od ranijih vojnickih pesama koje sam slusao. Pre svega nema izrazenih politickih poruka.

U Beogradu ima toliko srodnika, i sa mamine i sa oceve strane. Javljaju se, dolaze, to je divan osecaj posle juzne Srbije, tamo nismo imali nikoga od bliskih,  nedostajali su nam,  sada su tu, na domaku ruke. I Uzovnica je  mnogo blize, to posebno raduje.

Pocece uskoro skola. Negde duboko, skoro u potsvesti, zelim da ucim, da citam knjige, kada god to pozelim iskrsne mi pred oci lik  razrednog staresine u Nisu, kao da je preda mnom, kao da mi zapreti visoko uzdignutim kaziprstom, kao da mi zabranjuje. Jos me vise obeshrabri tata sa vlaznim oblogom oko glave. Sve to nekako nadvladavam, hocu da citam, ali se onda javi  nova nevolja, ophrvase  me pospanost i gubitak volje za ucenjem. Strast za igranjem saha se sada poce da rasplinjuje u apatiju. U meni se vodi velika borba izmedju moje zelje da budem najbolji djak, ili barem odlican kao i ranije, i neke nevidljive azdaje koja mi guta snagu, pretvara je u pospanost, umesto  radosti  kada se priblizim knjizi, stvara zebnju i odbojnost.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0

Saga o..icima-b-1 juli 1951 gd-Branje tresanja u Bezaniji

Ponekad igramo fudbal u Bezaniji, tamo u ravnici pored jednog kanala ima lepo fudbalsko igraliste. Kada je toplo kao sada, okupamo se. Obala kanala je visoka i blatnjava, ali je voda bistra, vide se velike nagojene trome ribe i poneka zaba. Drugovi iz razreda braca Punisa i Vlado Mrkic, oni su Crnogorci, me pozvase posle casova, podjosmo u Bezaniju peske do Muhara, onda posle Ugrinovacke  ulice kretosmo uzbrdo, idemo veselo bregom. Sa nama je i Djordje Zivanovic, zovemo ga Zivina, on je sin poznatog zemunskog advokata.

Svugde tresnje, veliki crveni,  socni plodovi, slatki kao med. Ne smemo da ih beremo, nismo pitali vlasnike za dozvolu. A oni umeju biti agresivni. Utom na jednoj tresnji na nagnutoj strmini visoko na grani,  kao ptice, videsmo dva brata,  nase skolske drugove iz susednog razreda. Jedan povika sa visoke grane veselo, kao iz pticjeg gnezda:" Penjite se, sta cekate, ovo je nasa tresnja". Setih se, oni su iz Bezanije, otac im je imucan zemljoradnik. Ali mu dosta oduzeli. Stablo veliko, visoko, razgranato, debele grane prosto pozivaju , puno grozdova crvenkastih socnih  tresanja koje mame, ide voda na usta.

Popesmo se. Stariji brat visoko na grani, sunce udara u oci, ne mozemo  da ga vidimo jasno, sav nasmejan, izgubljen u bljestavim zracima sunca  galami:" Ama duvaju u sijalicu, hoce da je ugase"."Ko"? upitah ja, nije mi jasno koji su ti koji hoce da gase elektricnu sijalicu duvanjem."Ama dodjosi, oni Crnogorci i Bosanci"-zakikota se grohotom njegov mladji brat. Onda se stariji zasmeja jos glasnije:"Ama iscepali klavir i parket da naloze vatru, navikli oni na zemljani pod, i da spavaju u sobi sa stokom".

Shvatih, zele da kazu da su Crnogorci i Bosanci koji su se posle rata ovde naselili divljaci. To me odmah malo zabole, pomislih-pa moja majka je Bosanka. To je cak pomalo uvredljivo. Ali odmah to zaboravih. Sinu mi pomisao- pa Punisa i Vlado Mrkic su Crnogorci. Pogledah ih, oni cute namrsteni. Ocigledno, tresnje su sada najvaznije.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o...icima-c-7 Juli 1951-Letovanje u Manastiru Velika Remeta na Fruskoj Gori.

Voz za Novi Sad  polazi sa Zemunske zeleznicke stanice na ulazu u Zemun, tamo prema Beogradu. U kupeu brat i nekoliko devojaka i mladica, ja sam najmladji, mene zbog toga zapostavljaju, razgovaraju medjusobno a moje upadice mi se cini da nipodostavaju. Ali stariji su, ja sam najmladji. Negde pre Sremskih Karlovaca promaknu kasarna, iz kupea gledamo vojnika,  jase konja u galopu u krugu kasarne, konj se razbesne, on zateze u trku uzengije, smiruje ga.

Sidjosmo u Sremskim Karlovcima, onda peske uz Frusku Goru do Velike Remete, preko Strazilova, idemo jos peske do manastira Velika Remeta u srcu lepe planine. Fruska Gora je lepa planina, ali nekako blaga, mali bregovi, drugacija je od okomitih visokih podrinskih planina.

Ovaj  manastir je postao decije i omladinsko odmaraliste. Pitam se:divno je da se zemunski djaci odmaraju, ali da li to steti manastiru, nasoj veri, crkvi ? Nikome se nisam o tome poverio, ali kad god na to pomislih , nesto ledeno me strecnu. Dugo posle toga sam se sa zebnjom secao tih unutrasnjih strahova zbog tih pomisli.

Manastir u Velikoj Remeti je  u srcu male planine, uvucen u sume, zgrade su ogromne, stabilne i cvrste, sve uredno, cisto, sve se sija. Saceka me prvog dana jedna devojka koja se pravi vazna, ocigledno  omladinka, sa crvenom trakom oko desne misice, zaista je lepa, celo vreme se zbog necega smeje, prvo me odvede znacajno kod lekara, onda u administrativnu sobu za registraciju, potom  dodje na red dobijanje lezaja u velikoj spavaonici sa vise desetina kreveta. Pokaza na jednom listu ispisan  dnevni raspored .

Ima mnogo slobodnog vremena. Kad god mogu trcim. Prija mi zdrav vazduh, prosto zivnuh. A posle Velike Remete idemo na Drinu, tamo ce biti jos bolje.

Pored manastira je  malo selo, velike lepe kuce sa ogromnim bastama, sve cisto, sredjeno.Tu je veliki stog slame, ogroman, kao sto je sve veliko u Sremu. Popnemo se na vrh, dole naslagana slama, onda skocimo sa visine, letimo kao padobranom, dole nas saceka mekoca i miris planinske slame i trave, padnemo na meko, potonemo duboko. Uvek pogledam kada dodjem da vlasnik nije ostavio vile kojim slucajem u slami.

Zanimaju me razlike u narecjima i mentalitetama. Osecam damare Srema i Sremaca, upijam ih. Oni su drugaciji od Srbijanaca i Beogradjana, na neki nacin slicni starosedeocima Zemuna?

Jednu noc odosmo na izlet na padine blage planine prema Dunavu, brda su vec niza,  lepi proplanci sa kojih puca pogled na veliki siroki plavi Dunav. Nalozismo vatru, nema nijedne devojcice ili devojke, sve decaci i mladici. Lepi i snazni , tu se nadje vrlo plavi Debela, on je popularan u Zemunu, iako je omanjeg rasta,  skide se go do pojasa i poce da igra.

Sledece popodne kretosmo ka obliznjim selima, idemo od kuce do kuce, svugde veseli mestani , raduju se da nas vide,  Borin drug Milija nosi harmoniku na ramenima i neprestano svira usput, Bora zadenuo za pojas klarinet kao sviralu. Pade vece, toplo je, cuju se cvrci, svugde bogatstvo, velike kuce, bele i ciste, veseo i nasmejan svet, odjeknuse  pesme, zaori se veselje na sve strane, svugde gostoljubivost, nude nas hranom, picem, vinom. Milija svira li na harmonici svira, moj brat se lati  klarineta, nastade istinsko veselje. Nasi novi domacini traze sve nove i nove melodije, ova dvojica sve znaju. Tako celu noc, iz kuce u kucu,  shvatam sta je Srem i sta su Sremci, oni su vrlo sretan i temparamentan svet, veseljaci,  bericetni.

Udjosmo u neko mesto,  u veliku belu kucu, sa mnogo zgrada, i velikim dvoristem sa drvecem i stolovima postavljenim napolju, ovde je neko veselje, izgleda da je svadba. Skoro se odusevise kada  videse Boru i Miliju  sa instrumentima. Odmah traze  da im sviraju. Pred nas iznesose brdo hrane i pica.

Imam samo 15 godina, zelim da budem visok, snazan i razvijen, da devojke bacaju vatrene poglede na mene, gledam strane filmove, imponuju mi snazni momci, hocu da se bavim sportom da budem misicav i lep. Zato imam obicaj da  gledam lepe muskarce, da i ja budem takav. Da se svidim devojkama. Videh veceras tako lepog muskarca kakvog skoro nikad u zivotu nisam video. Vrlo crne kose, visok i snazan, izuzetno lepog belog lica, kao neki svetac,  ide strogo, samouvereno, svestan svoje moci nad zenama, prolazi bescujno. Svi ga gledaju, okrecu se za njim  muskarci i zene, prosto ne mogu da odvoje pogled od njega.

U nekom cosku pred zoru nam dadose tri lezaja, probudismo se ujutru kasno, ne znamo gde smo. Rekose nam da je Irig blizu, idemo da ga vidimo. Stojimo u parku Iriga. Milija za dorucak otvara konzervu sira UNRRA. Vrlo ukusno-mislim  jeduci sir. Ali se javi neka nelagodnost? Ciji sir? Americki? Javi mi se neka vrsta straha, osecaja krivice? Pa dobro, ako ga vec daju, znaci da je dozvoljeno. Otkud osecaj straha i krivice zbog UNRE? Pa mi smo sada sa Zapadom. Ali se setih Zitkovca i sumnji  u iskrenost Unrinih darodavaca.

Sretosmo dve vec skoro sredovecne Irizanke, prave otmene lepuskaste dame, vidi se da su iz uglednih porodica, Srpkinje su, ali ugladjene  kao glumice iz francuskih filmova, pa ovo je srednja Evropa. Nesto se nerazumljivo sa njima dogadja, one su zbog necega preplasene, nejasno mi je sta je . Kao da im je neka opasnost za petama.

Vracamo se u  Veliku Remetu  preko proplanaka, svugde vinogradi, zreli grozdovi vise na cokotima pored samog puta. Brat mi govori da niposto ne uzmem ni jedan  grozd, vlasnici  su  opasni. Jedva odoljevam, shvatih da  sam drugaciji od brata, njemu ne pada ni na kraj pameti da ubere tudji grozd. Iako  Milija vise ne svira, sada samo nosi harmoniku na ramenu, u usima mi stalno odjekuje refren, bruji zvuk harmonike, zato sto se upilo u usi, celu noc smo slusali sviranje harmonike.

Nigde nijednog monaha, svestenika, monahinje. Uvece svi spavamo u velikoj prostoriji, naslagani kreveti na spratove, nastade strahovita grmljavina,  sevaju munje, gromovi odjekuju na sve cetiri strane neba, vaspitac vec sredovecan covek,  pokrupan i crnomanjast prica svima u spavaonici glasno kako je,  kada je bio ucitelj u azbukovackom selu  Gornja Orovica slusao gromove i video nesto sto nikada nije video u zivotu, kako iz neba lete vatrene kugle. Cutim i ne govorim mu da sam iz toga azbukovackog kraja.

Vracamo se u Zemun kamionom. Prasina, vrucina, veliki i cvrsti kamion drma, drzim se i cuvam da ne ispadnem.

Majka mi kaze da sam se popravio, da sam dobio nekoliko kilograma.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o...icima-d.-10 Juli 1951-Pavle Trijic nas posecuje

Pavle je nas rodjak iz Citluka kod Ljubovije, sin tetke Vuje  udate za gazdu Radislava Trijica iz Citluka, on je izrazito crnomanjast , povisok, vitak. Student je Vise medecinske skole. Dolazi kod nas u posete, svi smo mu se radovali. Isao sam sa njim na fudbalsku utakmicu. Potukose se navijaci. On me povuce u stranu.

Njegov otac teco Radislav je kao vojnik kraljevske vojske bio zarobljen od  strane Nemaca, jedan je od retkih kome je zarobljenistvo ostalo u lepom secanju, Pajo kaze smireno:" Tata celo vreme proveo zarobljenistvo radeci na njivi kod nemackih seljaka, sprijatel|jio se sa njima, zovu ga da dodje  da ih poseti".


e.-20 juli 1951-Zemun, Ratno ostrvo.

Leta u Beogradu su duga i topla. Kupamo se na Zemunskom keju na Dunavu , tamo ispod cevi koja izbacuje toplu vodu iz zemunske elektricne centrale, otimamo se za mesto gde zasipaju mlazevi tople vode. Na Lido ( tako Zemunci zovu Veliko ratno ostrvo naspram Zemuna), smo odlazili  camcima , pescani sprud je vrlo pogodan za malo poljance, tamo bi se podelili u dve ekipe i igrali  fudbala. Plaza je peskovita, kao morska, postepeno nastaje dubina. Pescani dug sprud, sirina Dunava, valovi, galebovi, kao na moru. Ne zovu dzaba ovo ostrvo Lido. A skoro u centru grada.

Danas nastade velika radost u nasoj kuci. Roditelji saopstise  da se uskoro selimo, nas stan u Backoj ulic i u Zemunu  zamenjujemo za slican stan u Beogradu, u ulici Generala Mahina broj 12 na Dorcolu, blizu Dunav stanice. Nastade nestrpljivo iscekivanje, selimo se u Beograd, postajemo Beogradjani, ali su pred nama novi izazovi, nova skola, novi drugovi. Beograd sam vec upoznao, idem cesto u centar, u bioskope, u posete tetki Miri i Mileni. Kad god dodjem kod njih velika radost, ljube me, sluze kolacima. Beograd je tako drag  svim nasim ljudima ma odakle bili, on je nas glavni grad, zacas se zblizis sa njim, zavolis ga.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 8 9 11 12 ... 18
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Nova godina Beograd :: nova godina restorani :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Sudski tumač Novi Beograd

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.107 sec za 13 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.