NA DRUGU STRANU
Polje je najlakse preci u snu,
iz noci u noc, od travke do travke,
krijuci se iza busenja, sasvim malen,
osjecajuci dah krava cije se glave
nadnose nada te kao stvarni bogovi.
Ne treba trcati, brzina ne igra
ovdje istu ulogu kao onoga dana
kad je lopta bila neki cilj,
a stvarni razlog muska borba.
Najkraci put je iskusenje,
ostavi ga drugima, tvoja linija
ne prima u sebe geometrijske
niti druge prirodne obrasce.
Polje ces najlakse preci svezanih nogu, okovanih usta,
slusajuci samo jauk vjetra
sto ti se u dnu grudi rada. Pusti ga, pronadi rupu,
otvori usta celicna, otkuj
poput svinje gubicu - svrha
se tim ostvaruje, budi spokojan,
vidis kako je tijelo lagano;
promice polje, bjeze travke,
stici ces na drugu stranu!

GLAVA
Vice glava u rukama koljaca,
gdje joj je zaturio tijelo?
Oko prsta zamotao kosu,
pilji u nas, sav razdragan -
je li ovo dovoljno za vjecnost
ili treba jos - ima on, u koferu,
tri glave cak, izgubljene
i one u potrazi za tijelima.
Neprilicno je da se pokazuju
ovako ogoljene, svijetu nesviklom;
gledace ih bezbroj godina,
zavirivati na poledinu,
nije li trebalo zapisati imena, imena, imena...
Ali, cuti hartija, trava i mahovina,
samo glava vice s nevidljiva koca.

NIGDINA
Medju nas, odvajkada, navraca Nigdina.
Svikli mi na nju i ona na nas,
umjesto ogledala moze da nam sluzi.
U sta god da gledamo, nju vidimo;
sta god da slusamo, ona romori i jeci;
i na jeziku, sred zalogaja, njen okus
preko okusa hrane obmotava se.
S nasim zenama lijeze, djecu pravi,
zahvalni smo joj na trudu - njen soj,
specen i vjecan, otporniji je od naseg,
jede manje, nigdje ne putuje, nista ne iste,
susanj stere, mjesecinom se pokriva,
sa zvijezdama po svu noc eglenise.
Plasimo se da bi nam mogli uzeti Nigdinu,
ljubomorni na nase jedino imanje.
Jos im samo ona treba, sve ostalo imaju.
A Nigdina ko Nigdina, samo kod nas svraca,
grli nas i ljubi, u dusu upisuje.

TISINA
Rastes, puna kao osmjeh iza bolesti,
uvijena u tamjan i bosiljak pod jastukom.
Uvucem ruke, dodirujem ti gusto tijelo -
proslo je vrijeme privikavanja u kome
smo, oboje, u strahu bjezali u vrisak.
Bije bezglasno zvono, pohvala nebesima
pociva na rosi, paprati i vukovima.
Groblja, groblja, gusta kao inje
u neraspremljenoj basti, u lejama nesna -
neka, samo krupnjaj, ne odlazi!
Razmrsili smo pomijesane niti
bola, grca, ludila i mrznje -
namatamo svaku na njeno klupko -
o! gospodari crvotocnog vremena,
tisino,posijana u rijecima
izgubljenog smisla!

HLADNO
Sve sto u ruke uzmem,
sve sto pogledam,
sve sto sanjam,
sve sto cujem -
hladno.
Pada odasvud,
zasipa snove novorodenceta,
okiva zorom, ne popusta nikako,
vezuje rijeci, ukida rjecnik,
bas svih do ispod kamenja -
hladno.

TUDJI GROBOVI
Ne obilazi ih vise niko.
Desi se namjernik s pricom ili sjecanjem,
potom i on nestane bez traga.
Grobovi ostanu potpuno sami,
jednako u sred ljeta, na ilindanskoj jari
kaogod zimi, kad drvo puca od studi.
Ukoliko navrati hronicar ili pisac,
uzme neko ime, podatak o godinama,
inace se ceka vrijeme razaranja,
ratova, ludila, da sve sravni,
da donese nove zakone o mrtvima.
Tu podignu poslovnu zgradu,
muzicki paviljon ili novo groblje.
Tako se mudrost ostvaruje
iako su svi mudraci pomrli.

PRAZNICNI DAN U BOLNICI
U bolnici, na praznik, sudbina
je glavni ljekar i sestra iscjeliteljka.
Ona luta kroz mirne hodnike
zavirujuci u bolnicke sobe
ispunjene beskrajnom tisinom.
Zapravo, cini nam se da preskace,
ali njoj nista ne promice
cak ni nusprostorije
u kojima se, izmedu necistoce,
provlace izmucena tijela -
cime to jos vezana za ovaj svijet.
Narocito nocu, sudbina je uz umiruce,
pokraj kreveta, ili na njemu,
brise im oznojeno celo,
mjeri temperaturu,
osluskuje dubinske bolove.
Odjekuje bolnica od njenih koraka
ali njih jedva ko cuje
zaglusen bubljanjem kosmosa u svijesti
okrenutoj prema zavjetrini djetinjstva.

GLUVA NOC
Dobra je ova tama
sto me s nepostojanjem spaja.
Gusta kao melem
po tijelu mi se lijepi
i odnosi umor i bol.
Ovo je kraj svijeta
i njegov pocetak ovdje,
na rubu galaksije maslacaka
odlutalih od kuce.
Ovdje su ratovi zavrseni
svade okoncane
dokazi beskorisni pravda nepotrebna.
U srcu tame,
u gluvilu izgubljenog svijeta,
mozda moje bilo ipak bije
mada mi to nista ne znaci.

RATNE VIJESTI
Vascijeli dan cekamo vijesti
Iako znamo da su netacne.
Trazimo bar malo nade
U sumornom jesenjem danu.
Meteorolog nam je obecao
Lijepo i suncano vrijeme,
A sunca nema nikako
Iako ce vec noc.
Uskoro ce tama pokriti
Nase mracne kuce
I uci u nase duse
Gdje je nista nije zvalo.

KOLEKTIVNA GROBNICA
Bar da ih nisu u plasticne kese
zatvorili, u podrume mrznje,
mogli su se, u svojoj tami,
razlikovati, imenovati, dozivati.
O, da ih nisu, Gospode,
kao stoku nerazumnu,
poredali jednog do drugog,
onako kako su u rovu stajali,
mogli su misliti
kako su u putu i da ce
uskoro, brate rodeni,
vidjeti krovove svojih kuca,
u pitomim krajiskim dumacama.
Kad jednom dodu po njih,
nece moci da se odazovu,
niti da se obraduju
rukama sto ih prenose
u ko zna ciji zavicaj.