ne bih ostala sa tom osobom ali bih se svojski trudila da sve to izvedem sa stilom ,znaci bez slomljenih srca .

ne vrijedjam se.
tvoji maniri nemaju veze sa mnom.ti zivis sa njima.
izbjegavaj,inace u zivotu,da se ogradjujes od onoga sto jesi.

elem,
ljubav izmedju muskarca i zene,ako je zdrava i na pravim osnovama,jeste apsolutna.
rodjenjem djeteta ona dobija novu dimenziju,penje se jedan stepenik vise.
potreba da imas dijete sa voljenim je logican produzetak ogromne ljubavi prema tom nekom.
time,taj savrseni odnos dobija punocu.

drzati u rukama dijete koje je plod te ljubavi je najfascinantniji osjecaj koji moze da se dozivi.
to ne moze da se mjeri ni sa cim.
tome nema kompezacije.

tada se partner voli i na jos jedan nacin.
ne samo kao neko ko nas ispunjava(u onom egoisticnom smislu)vec i kao majka ili otac tomm bicu,koje se opet voli na drugaciji,ali nista manje nevjerovatniji nacin.

upravo iz razloga sto jesam vjerna ljubavi,
sada kada znam sta je drzati njegovo djete u rukama...njegovo dijete i moje...nase....
ja ne bih mogla da pristanem na manje.
ja ne bih mogla da pristanem da se nasa ljubav pretvori u nesto drugo...osim u ovo sto vec jeste...

dakle,
pristala bih da se nemamo...
ako ne bismo mogli da imamo i osjetimo ovo sto imamo i osjecamo sada.
to bi,naspram ovog sada,bilo blijedo.

ali,to je ipak samo moje misljenje

a ne, svako ima prioritete u zivotu ... nekom je prioritet da ima decu, nekom je bitan lep zivot s voljenom osobom ... sve je indivinualno ...

Ja bih ostala, uvek i uprkos svemu...jer je ljubav i u dobru i zlu.

zaista si misljenja da ne moze i jedno i drugo?

Vau. 

Sad kad sam pročitala ovaj dugački post od sesiric, imam želju da imam bebu... odma', sad! 

Pitanje je baš teško, nadam se da se neću naći u toj situaciji... najviše mrzim da biram... Da li da ostanem uz, već depresivnu, partnerku i nastavimo život bez (biološke) dece ili da je ostavim i nađem neku drugu koja će mi podariti potomstvo i da živim donekle srećan, ali sa grižom savesti...  

Neću znati dok se ne dogodi.

naravno da sam misljenja da moze i jedno i drugo, ali sam ovo napisala u slucaju da dodje do situacije kad ne mogu imati dete ... i kad pocnu razmisljaja, onda i ispliva to sto im je bitnije u zivotu ... kao recimo mom drugu ... on je hteo dete po svaku cenu ... njegov problem je li on glup, muskarac sa primitivnim nacinom razmisljanja i sta ti ja znam ...

opet znam jednog coveka koji zivi sa zenom uprkos tome sto ona ne moze imati dete i sto mu sva familija govori sta ce ti ona, nedji neku drugu "nasu" (ona je austrijanka) ... ali on nece .. voli je takvu kakva je ...


 

da...

ja znam sijaset primjera i druge vrste...ostali su zajedno...nesretni,ali zajedno...pa i jedan primjer gdje je bio uz nju dugo,dugo...pa napravio djete mladjoj...ozenio je...srecan je...a ova prva...u godinama...ozbiljnim godinama kada o novom pocetku sa nekim ne moze ni da sanja...

ljudi smo.
svega ima.

svako se nosi sam sa sobom i zivi svoje izbore.

vrijeme uglavnom najbolje pokaze ko je u pravu...

da, ali ja nekako mislim da ne moze covek biti srecan .... nekad ce poceti razmisljati o tome, da li je trebao uraditi to, da li je bio isuvise sebican ...  mislim da ce ga poceti gristi savest ...