Fame is a terminal disease. It screws you up worse than your mom and dad. Somewhere in the late twentieth century the pursuit of fame became a way of life. Suddenly everyone wanted to be fa¬mous. Newscasters, journalists, weather men, astrologers, cooks, interns, even lawyers for God's sake, everyone went nuts trying to grab their fifteen minutes of fame promised by the pop philosophy of Andy Warhol. It replaced life after death as mankind's greatest illu¬sion. Fame! You'll live forever. Fame! Your chance to revenge your parents. Fame! Take that, you nasty kids who were so cruel to me at school. Fame! A chance to screw yourself across the flickering face of history.
Fame, fame, fame, fame, fame.

This syphilis of the soul was caused of course by the arrival of television and the instant attention of the new mass media. If the medium was the message, then the message was crap, for the TV screens were filled from morning to night with a constant twenty-four-hour shit storm. No one was spared. Not presidents, not princes, not popes, not people's representatives. Knickers off, panties down, coming live at you in ten, nine, eight . . . Kiss and tell, kiss and sell, bug your neighbors, tape your friends, grab an agent and sell, sell, sell. Intimacy? Privacy? Forget it. Notoriety? Shame? No such thing. Fame. That's the name of the game. Private life was washed away under the tidal wave of freedom of speech. It didn't matter whether you were famous for murdering a president or inventing a pudding, now fame could travel at the speed of light, everyone was just a sound bite from stardom.
No one remembers the name of the anarchist who started World War One by murdering the archduke in Sarajevo in 1914. Everyone remembers Lee Harvey Oswald. Fame! A rifle shot away. Providing you have television. Fame, the intellectual equivalent of waving at the camera. "Look at me, Ma! I'm here. I'm real. I'm on TV." Sad, sick, and deplorable, isn't it? I mean in the 1990s even agents be¬came famous, for Christ's sake. And what do we call the famous? Stars! I mean hello. Have we no sense of irony? Look up-look up at the real stars. Billions of them? Billions and billions of the buggers. Don't we get it? There is no fame. There is no immortality. There is no life after death. There are just millions of tiny grains of sand scraping away at each other. We're on the planet Ozymandias, peo¬ple! Look on my works ye mighty and despair! The grains of time, grinding away at our insignificance . . . well you get the picture. You're intelligent. You've read this far at least.

But who the fuck are you to lecture us on our insignificance? I hear you ask. Not unreasonably. OK, my name is Reynolds. Given name William. Better known as Bill. Actually, Professor Bill, which is better than William, and much better than the quite awful Billy. And that's what I do: I lecture on insignificance.

From "The Road to Mars" by Eric Idle

На смрт наших непријатеља можемо гледати са истом жалошћу као и пријатеља, јер њиховим одласком губимо сведоке наших успеха.

– Шопенхауер

“ Ja volim vodu, njenu gustu providnost,zelenilo vode i nema stvorenja(a tako nema c’u i ja uskoro biti!), moja kosa medju njima, u njoj, pravednoj vodi, ravnodushnom ogledalu koje mi zabranjuje da vas vidim na drugachiji nachin.

Nemam dece od vas jer nisam znala za pitanja, za zahteve, za oprez, nameru, za buduc’nost i nisam znala kako se zauzima mesto u tudjem zhivotu. Nije mi bilo potrebno izdrzhavanje, ni uveravanje, ni osiguranje, samo vazduh, noc’ni vazduh, vazduh sa obale, vazduh sa granice, da bih uvek iznova mogla da hvatam dah za nove rechi, nove poljupce, neprekidno priznanje:Da, da. A kad bi priznanje bilo dato bila sam osudjena da volim;kad bih se jednog dana oslobodila ljubavi, morala bih da se vratim u vodu, u taj element u kom niko ne svija gnezdo i ne podizhe krov na gredama i ne navlachi ciradu na kolima. Ne biti nigde, ne ostati nigde. Roniti, mirovati, kretati se ne troshec’i snagu-i jednog dana se setiti, ponovo izroniti, prec’i preko proplanka, videti njega i rec’i Hans. Pocheti od pochetka.
“ Dobro veche.”
“Dobro veche.”
“Koliko ima do tebe?”
“Daleko je, daleko.”
“A daleko je i do mene.”

Uvek ponavljam istu greshku, jednu jedinu kojom sam obelezhena. I shta onda vredi shto sam oprana svim vodama, vodama Dunava i Rajne, vodama Tibra i Nila, svetlim vodama ledenih mora, mastilajavim vodama puchine i zacharanih jezera.Agresivne pripadnice ljudskog roda oshtre jezike i sevaju ochima, blage pripadnice ljudskog roda u tishini proliju par suza, i one rade svoj posao.Ali mushkarci na to c’ute. Odano pomiluju svoje zhene, svoju decu po kosi, otvore novine, pregledaju rachune ili puste glasno radio, a ipak chuju shum shkoljke, fanfare vetra i onda josh jednom, kasnije kad se smrachi u kuc’ama, krishom ustanu, otvore vrata, oslushkuju niz hodinik, niz bashtu i aleje i sad chuju sasvim jasno:zvuk bola, poziv iz daleka, sablasnom muzikom. Dodji, dodji.SAmo jednom dodji!

(...)

Vi koji od zhena pravite svoje ljubavnice i supruge, zhene za jedan dan, zhene za vikend, zhene za ceo zhivot, a od sebe pravite njihove muzheve.(To je mozhda vredno budjenja!)
(...)

Poshto ni ja nisam namenjena ni za kakvu upotrebu i poshto ste vi osec’ali da niste namenjeni ni za kakvu upotrebu, izmedju nas je sve bilo u redu. Voleli smo se. Bili smo srodne dushe.
(...)
Stajali smo na zheleznichkoj stanici na severu i voz je polazio pre ponoc’i. Nisam mahala;rukom sam napravila znak za kraj. Za kraj kome nema kraja. Nikad nije bilo kraja. Mozhe se slobodno praviti znak. To nije tuzhan zrak, on ne zavija u crno zheleznichke stanice i autoputeve, manje je tuzhan od varljivog mahanja s kojim se tako mnogo toga zavrshava. Odlazi smrti i zaustavi se,vreme. Ne koristim charoliju, nema suza, nema preplitanja ruku, zaklinjanja, molbi.Nicheg od svega toga. Zapovest glasi: pouzdaj se u to da su ochima dovoljne ochi, da je dovoljno zelenilo, da je dovoljno ono shto je najlakshe. I na taj nachin se povinuj zakonu, a ne osec’anju. I na taj nachin se povinuj samoc’i. Samoc’i u koju me niko nec’e pratiti.

Razumesh li ti to? Tvoju samoc’u nec’u nikad deliti jer imam i svoju koja je mnogo starija. I mnogo duzhe c’e trajati. Nisam stvorena da delim vashe brige.(...)Uvek sam verovala da si ti neshto vishe, vitez, idol, srodna dusha, dostojan najvelichanstvenijih imena. Kad ti vishe ne bi znao shta c’esh sa svojim zhivotom, onda bi govorio sasvim istinito, ali samo tada. Tad bi sve vode preplavile obale, reke bi nadoshle, na stotine lokvanja bi procvetalo i potpnulo, a more bi se pretvorilo u moc’an uzdah, udaralo bi i udaralo, i jurilo i kotrljalo se udarajuc’i o zemlju.
(...)

Nikad vishe niko nec’e umeti da govori o strujama i snagama, magnetima i mehanici i o sushtini svih stvari.
Nikad vishe niko nec’e govoriti tako o elementima, o univerzumu i sazvezhdjima. Nikad niko nije tako govorio o Zemlji, o njenom obliku, o njenim epohama. U tom govoru je sve bilo tako jasno:kristali, vulkani i pepeo, led i unutrashnji zhar. Tako niko nije govorio o ljudima, o ljudima na ovoj planeti, na nekoj proshloj i buduc’oj Zemlji.(...) Nikad nije bilo toliko charolije nad predmetima kao kad si ti govorio i nikad rechi nisu bile tako moc’ne. Zahvaljujuc’i tebi jezik je mogao i da se rasrdi, da poludi i postane moc’an.Sve si mogao da uchinish sa rechima i rechenicama, sporazumevao si se uz pomoc’ njih ili ih menjao, davao si nova imena;a predmeti koji ne razumeju ni prave ni pogreshne rechi od toga su se gotovo pokretali.

Ah, tako dobro niko nije umeo da se igra,vi chudovishta! Sve igre ste izmislili, igre brojkama i igre rechima, igre u snu i ljubavne igre.

Nikad niko nije tako govorio o sebi. Gotovo istinito. Gotovo ubojito istinito. Nagnuti nad vodom, gotovo izgubljeni. Svet je vec’ mrachan i ja ne mogu da stavim ogrlicu od shkoljki. Nec’e biti proplanka. Ti, drugachiji od ostalih. Ja sam pod vodom. Pod vodom sam.
A onda neko hoda gore i mrzi vodu i mrzi zelenilo i ne razume, nikad nec’e razumeti. Kao shto ni ja nisam nikad razumela.
Umalo da zanemi,
umalo da
josh chuje
poziv.

Dodji.Samo jednom.
Dodji."


I.Bahman "Odlazak vodene vile"
odlomak iz istoimene priche
...

kad nechije rechi oseccash kao svoje...sve su to "prepoznavanja" da nismo (u)sam(ljen)i... da ima Tamo Negde Neko... ko misli...na isti "nachin"...
 

Pretpostavimo da je izvesno da će život i sreća svakog od nas zavisiti od toga da li ćemo jednog dana izgubiti ili dobiti partiju šaha.Zar ne mislite da bismo u tom slučaju svi smatrali da nam je prva dužnost da naučimo bar imena i pokrete raznih fugura;da imamo pojma o otvaranju i oštro oko za sve načine davanja i izbegavanja šaha? Zar ne mislite da bismo gledali sa negodovanjem i preziranjem na oca koji bi dopustio svojim sinovima, ili na državu koja bi dopustila svojim gradjanima, da odrastu ne razlikujući piona od konja?

A ipak, osnovna je istina da život, sudbina i sreća svakog od nas zavise od našeg znanja bar o nekim pravilima igre beskrajno teže i složenije od šaha.Ta igra je igrana bezbroj vekova, nju igramo svi mi, po jedan igrač u svakoj od njih je čovek ili žena. Šahovska tabla je svet,figure su prirodne pojave, a pravila igre su ono što nazivamo zakonima prirode.

Igrač sa druge strane je skriven od nas.Znamo da je njegova igra uvek poštena,pravedna i strpljiva, Ali takodje znamo,na svoju štetu,da njemu ne promakne ni jedna naša greška i da on ništa ne oprašta za naše neznanje.Čoveku koji igra dobro daju se najveće nagrade sa izdašnom darežljivošću kojom,snažan, pokazuje svoje uživanje u snazi.A onaj koji igra rdjavo, šahiran je bez žurbe, ali i bez sažaljenja.

Moja metafora potstiče neke od vas na slavnu sliku na kojoj je Moric Rec naslikao satanu kako igra šah sa čovekom za njegovu dušu.Zamenite tog podrugljivog djavola na toj slici mirnim, snažnim andjelom koji igra iz ljubavi, kao što kažemo,i radije bi izgubio nego dobio- pa ću to prihvatiti kao sliku ljudskog života.

T. H. Haksli

Imao sam divne snove. Nisu se ostvarili ali sam srecan sto sam ih sanjao...

 "Mostovi okruga Medison"

Bašta Sljezove Boje 
                      Autor Branko Ćopić     

"...Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo - to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis: "žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako - i jest i nije".
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundjao majući se po dvorištu:
- Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit..." 

Sa svacim se covek rastaje pa je i nama vreme doslo.Mi smo se nasli kao dva prognanika,zatoceni i zavejani medju ovim groznim narodom.Ovde smo odavno postali prijatelji i bicemo to uvek ako se ikad opet nadjemo na nekom boljem mestu

Andric
(Travnicka hronika)

Vecernji sutoni govorice ti o Smrti, a tisine o Zaboravu.
-A ti ces odgovoriti sutonima i tisinama:
"Ima nesto sto ne umire za ljudsko srce,
a to je nerasudna ali nenadmasna vera
u nerealno i nemogucno.
I ima nesto sto stoji iznad sudbine coveka,
a to je Ljubav koja je, kao i Smrt,
uvek slepa moc prirode,
a ne cilj covecje srece ili nesrece."

Jovan Ducic,
( Stari zapis )

S Tugom jednostavno treba umeti...
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moras praviti da je ne primecujes pa ce se kad tad okrenuti i otici, iako ti se u prvi mah cini da ce zauvek cvileti kraj stola...
I pazi...
Poklonis li joj samo mrvicu paznje nece se smiriti dok ti ne uvali citavu korpu...
I onda si gotov...
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih musterija...
I nikad te vise nece zaobici...

Jedan od onih zivota
(Djordje Balasevic)

...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih...

D.Maksimovic