Salih Golub je imao brata u Gorazdu, ali su malo marili jedan za drugoga. Taj brat iz Gorazda posjedovao je šume i cifluke, uzimao vakufska imanja pod zakup, davao novac u zajam s lihvarskom kamatom, stekao veliki imetak o kojem se culo tek kad je umro. Na Glasincu, gdje je drzao ergelu konja, ubili su ga hajduci Becira Toske, a kako mu je zena umrla ranije, imanje je ostalo bratu Salihu i majci. Tako je Saliha Goluba preko noci snašla sreca kakva ni u snu ne dolazi.
Stigao je pred dzamiju sutradan, nimalo srecan, mirno ispricao šta mu se desilo, i ponudio mi novac, da pocnem neki posao, ili da podjem s njim u Gorazde, da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. Kao da je zelio da s nekim podijeli nesrecu. Kad sam odbio, Salih se nije zacudio. Pogledao je svoje mjesto na kamenu, gdje se odmarao i pjevušio tolike godine, i otišao pognute glave. Umro je iste noci, od radosti, ili od tuge. Majka mu se uskoro udala za hodzu Šahinpašica, koji je licio na zenu više nego Golubova majka. I on i ona imali su po sedamdeset godina. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida, a on bez imatka. Zivot je prevario samo Saliha Goluba.

M.Selimovic

"Ja vam, gospodine, nisam zao, premda bih imao dovoljno razloga da budem takav. Svi mi smrtnici imamo istu kožu kad se rodimo, a ipak kako rastemo, sudbina nas mijenja i oblikuje kojekako, baš kao da smo od voska, i vodi nas različitim putevima istom cilju: smrti.
...
Ima ljudi kojima je staza posuta cvijećem, dok drugi moraju gaziti po čičku i trnju. Oni prvi imaju vedar pogled i nedužno im se lice smiješi od sreće i blaženstva što ga udišu; drugi se muče pod žestokim suncem na pustopoljini i mršte čelo, uvijek spremni da se brane, baš kao zvijeri. Jedno je ukrašavati tijelo purpurom i mirisnom vodicom, a sasvim drugo nagrđivati se tetoviranjem koje se poslije ničim ne da istrti... "


Camilo Jose Cela, "Pascual Duarte i njegovi zločini"

Suviše je tvrd, njegov bol je pun bijesa. Svoj bol on mrzi, ne priznaje, odbacuje, osjeca se njime ponizen. Istjeruje ga, on ostaje.
Koliko je strašnih noci, koliko divljih borbi zapamtila ova soba, kad se rvao sa svojim bolom kao s djavolom, i koliko zora docekao pobijedjen a nepomiren? Mozda se nekad javljao trenutak srece: pobijedio sam ga! A bol se javljao ponovo, izranjao kao vodeni bik iz crne rijeke sjecanja.

Selimovic

"Dopade mu se tad jedna lepa i pametna devojka, i on se uskoro oženi njome, maštajući da će ženidbom odagnati svoju usamljeničku tugu i da će se, stupivši na nov put i vršeći revnosno svoju dužnost prema ženi i deci, sasvim osloboditi starih uspomena. Još prvog meseca braka poče ga uznemiravati neprekidna misao:"Eto, žena me voli, a šta bi bilo kad bi doznala?" Kad je ostala trudna sa prvim detetom i kazala mu to, on se najednom zbuni:"Ja dajem život, a ovamo sam oduzeo život." Naiđoše deca:"Kako ja smem voleti, učiti i vaspitavati, kako ću im govoriti o vrlini kad sam krv prolio!" Deca rastu divna, hteo bi da ih miluje:"A ja ne mogu da gledam njihova nevina, vedra lica, nisam dostojan toga." Naposletku poče grozno i gorko da mu se priviđa krv ubijene žrtve, pogubljen njen mladi život-krv koja vapije za osvetom. On poče sanjati strašne snove. Ali kako je bio krepka srca, dugo je podnosio to mučenje. "Sve ću ja to iskupiti svojim tajnim mučenjem." Ali i ta nada bi uzaludna: što dalje, patnja je postajala sve jača. U društvu počeše ga uvažavati zbog dobrotvorne naravi; a njemu, što su ga više poštovali bivalo je sve nepodnošljivije."

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, "Braća Karamazovi"

‎"Postoje tri velike strasti.Alkohol,kocka i vlast.Od prve dvije ljudi se mogu izleciti,od trece nikako.Vlast je najtezi porok.Zbog nje se ubija,zbog nje se gine,zbog nje se gubi ljudski lik.Nedovoljna je,kao carobni kamen,jer pribavlja moc.Ona je duh iz Aladinove lampe,koji sluzi svakoj budali,koja ga drzi.Odvojeni ne ...predstavljaju nista,zajedno kao kob ovog svjeta.Postene i mudre vlasti nema,jer je zelja za moci bezgranicna.Covjeka na vlasti podsticu kukavice,bodre laskavci,podrzavaju lupezi,i njegova predstava o sebi uvjek je lepsa nego istina.
Sve ljude smatra glupim,jer kriju pred njim svoje pravo misljenje,a sebi prisvaja pravo da sve zna.I ljudi to prihvataju.Niko na vlasti nije pametan,jer i pametni brzo izgube razbor,i niko trpeljiv,jer mrze promjenu.Odma stvaraju vjecne zakone,vjecna nacela,vjecno ustrojstvo i vezuci vlast uz Boga,ucvrscuju svoju moc.I niko ih ne bi oborio,ako ne postanu smetnja i prijetnja drugim mocnicima.Ruse ih uvjek na isti nacin,objasnjavajuci to nasiljem prema narodu,a svi su nasilnici,izdajom prema vladaru,a nikom to ni na um nepada.I nikoga to nije urazumilo,svi srljaju na vlast kao nocni leptir na plamen svijece.
Bez hljeba narod moze ostati,bez vlasti nece".

M.Selimovic
Прикажи више

Jedan kraci citat:


Sumnja i briga vide ono što sreća i pouzdanje nikada ne mogu.

Ivo Andrić

Seks s njime bio je poput putovanja u beskraj. Ili kao da odjednom naslutis smisao svijeta. Nikada nisam tako uzivala ni s jednim. A ja, koja sam mnoge muskarce lazno uvjeravala da su najbolji dosad, njemu nikada nista nisam rekla.

Rosa Montero - Ljubavnici i neprijatelji

"For those who believe in God, most of the big questions are answered. But for those of us who can't readily accept the God formula, the big answers don't remain stone-written. We adjust to new conditions and discoveries. We are pliable. Love need not be a command or faith a dictum. I am my own God. We are here to unlearn the teachings of the church, state, and our educational system. We are here to drink beer. We are here to kill war. We are here to laugh at the odds and live our lives so well that Death will tremble to take us."

Charles Bukowski

...Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da svako najdalje ima svoje još dalje.
Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva.
Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, neće moći završiti.
Nije reš o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo očima. Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,…
Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima. Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem. Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane, neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik. Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u tačku i produžetka u nedogled…
Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koračao. I mnogo puta sam živeo u onom što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrćem. A u sebi se smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.
Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?…
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem…

Miroslav Mika Antić

Shvatam neke cave nece se vratiti,al jedno znam brate sve ce me pamtiti.. Djare!
Sada place svako ko se smejao , priznajte picke sve sam vas jebao! Ajzea