DEVET UROKA

Devet uroka za devet stolova.
Devet,
Osam,
Sedam,
Šest,
Pet,
Četiri,
Tri,
Dva,
Jedan.
Onaj jedan ka'j nijedan,
O'ša po gori,
Ka'j talas po vodi.
Nit na moru mosta,
Nit na gavranu biljega,
Nit na mom djetetu
Čuda ni uroka.
Ko ureko, odreka;
Ako j' muško,
Na njega prešlo,
Ako j' žensko,
Na njega.

SAN ZASPO, A UROK NE ZASPO

San zaspo,
a urok ne zaspo,
ako li i zaspo,
u snu se razabro,
Dva oka, dva uroka:
jedno vodeno,
dugo ognjeno;
uze ja vodeno,
pa zali ognjeno.
Ajte, uroci, po zemljici,
kano talasi po pšenici,
i po vodici,
i po zelenoj travici.

ADAM I EVA

Adama zaboljela glava:
Adam dade Jevi,
Jeva dade moru,
more dade magli,
magla dade suncu,
sunce magle isuši.

ĐE ORE NE PJEVA

Urok sjedi na pragu,
Uročica pod pragom;
što urok ureče,
uročica odreče:
"Ajd napolje, uroče!
O ure urojčino,
o 'uda udaljčino,
tu ti nije stana,
do bijela dana,
niti imaš pomoći,
bez tavne noći!
Ajd u nebeske visine,
u morske dubljine:
đe ore ne pjeva,
đe guska ne gače,
đe se kruv ne mijesi,
đe se Bog ne moli.
Ni na moru mosta,
ni na vuku roga,
ni u kamenu mozga,
ni na gavranu biljega,
ni na meni uroka.
Sama ruka sebi
rukav sašila,
sama ja sa sebe
uroke skinula!

OTAC, I SIN, I DUH ŠJATI

Bijela metla,
Bijela nosi Soka,
Da očisti Petri oka:
Otac, i Sin, i Duh šjati.
Crna metla,
Crna nosi Soka,
Da očisti Petri oka:
Otac, i Sin, i Duh šjati.
Žuta metla,
Žuta nosi Soka,
Da očisti Petri oka:
Otac, i Sin, i Duh šjati.

OSTA MARA

Car umrije kad granjiva sunce,
a carica kad granu Danica;
ostade im troje siročadi.
L'jepo im je ruvo razd'jelila:
Ivi dade zemlju i gradove,
a Ljeljanci ruvo i kovčege,
maloj Mari krunu od bisera.
Ode Ive cara poslužiti,
a Ljeljanka obljubiti Janka;
osta Mara u dvorima sama.
Nit je jela, nit je vodu pila;
rosu tresla, za vodu je pila,
cv'jeće brala, za 'ranu joj bilo.

PROLEĆELA DVA VRANA GAVRANA

Prolećela dva vrana gavrana,
Pa padoše na višnje bregove.
Ujkala i' begovica Mara,
Al' govore dva vrana gavrana:
"Ne ujkaj nas, begovice Mara,
N'jesmo pali da višnje zobljemo,
Već smo pali da prepočinemo;
Čuli jesmo da se Janko ženi,
Pa smo pošli i dar mu pon'jeli:
Krpu platna i crvene svile,
Busen zemlje i zelene trave."

PAVLOVI SVATOVI

Uz put rasla perunika plava,
Uz put rasla, niz put opadala,
Njome idu Pavlovi svatovi;
Svi svatovi peruniku beru,
Sam' ne bere Pajo đuvegija.
On mi sjedi, pa ljubu sjetuje:
"Bogom tebi, moja vjerna ljubo,
Kad budemo blizu dvora b'jela,
Izlaziće stara mila majka,
Iznosiće u konderu vina;
Ti ga primaj, al' ga piti nemoj,
Dol' ga podaj djeveru do sebe,
Djever znade, djever piti neće,
On će dati baš kumu do sebe."
Konder minu, a vince se linu,
Pada kapca na konjica vrana,
Kapca pade, konjic se raspade!
Al' govori Pajo đuvegija:
"Da mi nije od Boga greota,
I od ljudi velika sramota,
Ja bi' moju pogubio majku!
To je meni deseta djevojka;
Devet ih je otrovala majka,
Desetu je konjic zamijenio!"

MATERINA KLETVA

Oj, javore, zelen bore,
Zelen ti si pokraj gore!
Širom grane razavio,
Još si ljepše urodio:
Jabukami po granami!
Soko sjedi na sredini,
Širom gleda niza polje,
Đe dva brata lovak love,
Mali lovak uloviše:
Dva košuta i jelena.
Kad stadoše lovak dijelit,
Kraljeviću srce daše,
A srdašce progovara:
"Ja sam mala đevojčica,
Mene mati ljuto klela:
'Davor' ćeri, podivljala!
Sa košutom travu pasla,
A s jelenom vodu pila.'"

NEJAKO CVIJEĆE

Smilja je majci plakala:
"Ne daj me, majko, daleko,
osta mi cv'jeće nejako!"
"Ja ću ga, ćeri, polivati
uveče groznim suzama,
ujutru rosom s prozora."