Ma jedi eside ,do jaja su!
Magic
World
Wonderland
:)

Bas odlican si ...

Zaboravio si opijate i u novijoj literaturi anabolicke steroide

   

U Srbiji se zavisnici od narkotika vrlo često ne tretiraju kao pacijenti
Država ćutke gleda širenje narkomanije!
Autor: S. Tuvić | 23.03.2008 - 00:00


Dok se broj narkomana u Srbiji stalno povećava, droga diluje po osnovnim i srednjim školama, naša zemlja je jedina u okruženju koja još nema usvojenu nacionalnu strategiju za borbu protiv narkomanije.

Članovi komisije koji su radili na izradi ovog dokumenta kažu da je strategija gotova i da se usklađuje s drugim pravnim aktima, ali da se njeno usvajanje u Skupštini može očekivati tek kada se formira nova vlada. Narkomanija jeste globalni problem, ali se u drugim zemljama ozbiljnije radi na prevenciji, lečenju, resocijalizaciji, odnosno uključivanju lečenih narkomana u socijalnu sredinu. Broj narkomana u Srbiji povećava se iz godine u godinu. Koliko tačno ima zavisnika u našoj zemlji, niko pouzdano ne zna. Zvanična statistika kaže da je u Beogradu registrovano 5.080 narkomana, a da u Srbiji ima između 30.000 i 100.000. Samo u Zavodu za bolesti zavisnosti godišnje se za pomoć obrati od 800 do 1.000 zavisnika. Ni zemlje u okruženju, nisu uspele da prebroje zavisnike od psihoaktivnih supstanci, ali su odlično organizovale njihovo lečenje, poput Slovenije koja ima 18 zdravstvenih centara za lečenje narkomana.
Za razliku od Slovenije, koja ima skoro četiri puta manje stanovnika od Srbije, u našoj zemlji za sada postoji samo jedna državna ustanova, i to Zavod za bolesti zavisnosti u Drajzerovoj, koja se bavi lečenjem bolesti zavisnosti. Tek nedavno pri kliničkim centrima u Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu otvoreni su centri koji se bave ovom problematikom.
- Usvojen je Akcioni plan za ovu godinu, koji podrazumeva da se izrade vodiči dobre prakse. Tako, recimo, Beograd radi priručnik za detoksikaciju, Novi Sad za metadonsku terapiju, Niš psihosocijalne programe, a Kragujevac priručnik za sintetske droge. U cilju što boljeg lečenja narkomanije, Ministarstvo zdravlja je donelo odluku da sve psihijatrijske zdravstvene ustanove moraju da zbrinjavaju narkomane, uključujući i tretman metadonskom terapijom. Ovo je naredba koja već treba da se primenjuje. Nažalost, slika na terenu je drugačija. Na narkomane se ne gleda kao na pacijente koji su ozbiljno bolesni, već isključivo kao na prestupnike - kaže prof. dr Nikola Vučković, jedan od članova komisije koja radi na izradi strategije. On kaže da će usvajanjem ovog dokumenta akcenat biti stavljen na prevenciju, kao i resocijalizaciju bivših zavisnika. Biće promene i u načinu lečenja jer više institucija mora biti uključeno u lečenje. - Ovom strategijom biće omogućeno da se nevladine organizacije više uključe u rehabilitaciju takvih pacijenata. Ministarstvo će više novca da izdvaja za lečenje pacijenata. O sprovođenju određenih programa brinuće regionalni centri u Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu i Beogradu - dodaje dr Vučković.
Kampovi za narkomane koji se masovno otvaraju po Evropi i okviru rimokatoličke i protestantske crkve dali su dobre rezultate. Po ugledu na njih jedan takav kamp organizovan je pri Srpskoj pravoslavnoj crkvi na salašu u blizini Čeneja, ali i druge verske zajednice u Srbiji, najavljuju otvaranje više takvih kampova. - Osnovne komponente na kojima će se bazira pomenuti dokument su koordinacija i saradnja svih ustanova na nacionalnom nivou, smanjenje ponude droge na ulicama, smanjenje potražnje droge, programi smanjenja štete i rad na jedinstvenoj bazi podataka - kaže za „Blic nedelje“ dr Mira Kovačević iz Zavoda za bolesti zavisnosti. Ona dodaje da se starosna granica narkomana koji se njima obraćaju za pomoć stalno smanjuje. Ranije je starosni prosek onih koji dolaze na lečenje bio 30, danas je 25, pa i manje. Droga, nažalost, sve više ulazi u osnovne i srednje škole. Testiranjem koje je ove godine sprovedeno u 40 osnovnih i srednjih škola u okviru projekta „Beograd- škola bez droge“ otkriveno je da su u svakoj drugoj školi tragovi narkotika, dok su u pet škola u centru grada pronađeni tragovi svih psihoaktivnih supstanci. Stručnjaci Zavoda za bolesti zavisnosti, koji su uzimali briseve, kažu da bi rezultati bili mnogo gori da u pojedinim školama pre njihovog dolaska nisu detaljno čišćene učionice. Klasična slika u Srbiji - svaki problem gurnuti pod tepih dok ne naraste da više ne možemo vrata da zatvorimo. Tako i direktori škola znaju da droge ima (naravno, nisu oni krivi za to), ali će sve uraditi da se ime škole koju oni vode ne obruka. Tako se ćuti u porodici, školi... Javna je tajna da skoro svaka škola u većem gradu ima svog narko-dilera. To su obično bivši učenici koji dobro poznaju teren. Dileri maloletnike vrbuju da prodaju narkotike svojim vršnjacima, a za uzvrat dozu za sebe dobijaju besplatno.

Upozorio, pa dobio otkaz
Da nismo kao pojedinci, ali ni kao društvo spremni da pogledamo u oči ovom problemu i da se suočimo s njim, najbolje govori primer profesora biologije u Četvrtoj beogradskoj gimnaziji Veljka Čobanskog. On je dobio otkaz početkom februara, pošto je roditeljima naveo imena nekoliko učenika iz njegovog odeljenja koji koriste drogu.

Jeftino do droge
Posebno je opasno to što su droge u Srbiji, osim velike dostupnosti, i veoma jeftine. Tako se marihuana može kupiti za 400 dinara, heroin za 900 dinara, trodon za 70 dinara, spid za 1.200 dinara. Kokain je nešto skuplji, pa za „polutku“ treba izdvojiti pedesetak evra.

Izvor: Blic

PSIHOZOMIMETICI

Bila jednom davno tri putnika. Jedan je bio alkoholičar, drugi ovisnik o pušenju opijuma, a treći je bio hašoman. Jedne noći stigoše oni pred zidine perzijskog grada Isfahana. Bilo je, međutim, kasno, gradska su vrata već bila zatvorena, a naši putnici umorni. Kako da uđu u grad? Alkoholičar predloži da zajednički razbiju vrata i tako uđu u grad. Opioman je smatrao da je bolje da mirno legnu pred vrata i zaspu do jutra, kad će se gradska vrata otvoriti. A treći, poštovalac hašiša, gledao ih je u čudu. Nije mogao razumjeti čemu razbiti vrata ili spavati napolju, kad postoji lakše i jednostavnije rješenje, provući se u grad kroz ključanicu....

stara perzijska priča

Ova stara priča objašnjava nam da su se ljudi još u pradavna vremena susrela s psihotropnim tvarima koje nazivamo psihozomimetici ili halucinogeni. Oni nisu lijekovi, mada su neki od njih sintetizirani da bi bili lijekovi ili su se pokušali rabiti u službenoj farmakoterapiji. Danas su to uglavnom ilegalna sredstva ovisnosti, ali se rabe i u eksperimentalnoj farmakologiji.
Od šezdesetih godina 20. stoljeća halucinogenim drogama eksperimentirali su milijuni mladih ljudi pretežno u zapadnim zemljama, oponašajući rock zvijezde, za koje se znalo da uzimaju halucinogene, i stvarajući supkulturu psihodeličara, s vlastitom životnom filozofijom, stilom življenja, umjetničkog izražavanja, pa i sa zajedničkim političkim, pacifističkim, istupanjima - Hippie pokret. Sigurno je da je povećanom interesu za halucinogene droge pridonijelo otkriće djelovanja LSD. Pri tom se često zaboravlja da upotreba halucinogenih sredstava biljnog porijekla seže u daleku prošlost i da je u prahistoriji bila vezana za religijske obrede. Postoji mišljenje da su se prve predodžbe i slike o postojanju božanstava i natprirodnih sila pojavile kao posljedice fiziološkog učinka takvog bilja. Tek je moderni, civilizirani čovjek neobična svojstva obožavanih biljaka pripisao učinku sasvim određenih kemijskih sastojaka.

Pionir na području istraživanja halucinogena bio je berlinski psihofarmakolog Louis Lewin (1850-1929), koji je prvi te tvari, pod nazivom fantastici, svrstao u posebnu farmakološku skupinu, razlikujući ih od ostalih psihoaktivnih sredstava (narkotika, psihostimulansa). Lewin je fantastike definirao kao "tvari koje uzrokuju cerebralnu ekscitaciju u obliku halucinacija, iluzija i vizija iza kojih slijedi nesvjestica ili drugi simptomi izmijenjene funkcije mozga." Osim tog prvog naziva, u literaturi za tu skupinu droga nailazimo i na mnoga druga imena: delirogeni, depersonalizanti, eidetici, onirogeni, psihodelici, psihotici i shizogeni. U Americi je za te droge još i danas najrašireniji termin psihodelici, koji je 1957. uveo u upotrebu Humphry Osmond, neuropsihijatar iz Princetona. U većini drugih zemalja, a i u nas, prevladao je naziv halucinogeni.
Zašto ih nazivamo i psihozomimetici? Jer oni kod konzumenta izazivaju simptome shizofrenije tj. psihoze. Dakle oni imitiraju psihozu pa otuda i takav naziv, psihozomimetici. Osobe pod utjecajem tih tvari vide, čuju i osjećaju nepostojeće. Takve droge razaraju nazore o sebi samima i svojoj okolini. Halucinacije mogu biti popraćene strahom, tjeskobom i zastrašujućim mislima. Istraživanja na životinjama ne mogu dati rezultate o subjektivnim doživljajima. Na ljudima je, dakako, izvođenje eksperimenata ograničeno, a za mnoge tvari i zabranjeno. Pokusima se utvrdilo da su reakcije ispitanika podvrgnutih istoj seriji eksperimenata, redovito veoma raznolike i individualne. Tako se došlo do spoznaje da izazvani simptomi i promjene u ponašanju ne moraju biti toliko specifični za upotrebljenu tvar, koliko su odraz same ličnosti onoga koji je konzumira. Što je osoba jednostavnija, neiskusnija i ograničenja, djelovanje će biti žešće.

U psihozomimetička (halucinogena) sredstva ovisnosti spadaju:
LSD - dietilamin lizerginske kiseline (trip, acid)
THC - tetrahidrokanabinol (aktivna tvar u marihuani)
PCP - fenciklidin (anđeoski prah)
STP - 4-metil-2,5-dimetoksimetilpentilamin
Meskalin - aktivna tvar meksičkog kaktusa pejotla
Psilocibin - aktivna tvar meksičke gljive teonanakatl
Bufotenin - aktivna tvar iz sluzi nekih žaba
Ibogain - aktivna tvar iz afričke biljke Tabernanthe Iboga
Skopolamin - aktivna tvar u biljci Datura stramonii

Često se smatra da halucinogena sredstva produženom upotrebom obavezno uzrokuju pojavu ovisnosti. Međutim, te droge u pravilu ne uzrokuju fizičku ovisnost, do koje inače dovode narkotici, neki lijekovi, alkohol, pa i duhan. Nagli prekid uzimanja nekog halucinogenog sredstva ne uzrokuje teške sindrome apstinencije kao što je to slučaj kod heroina, morfina ili barbiturata. Ipak, halucinogene droge vrlo su toksične za organizam i predstavljaju veliku opasnost za zdravlje, već će jednokratnom upotrebom izazvati neugodnosti i nesreće, a pri duljoj upotrebi trajno oštetiti živčani sistem. Treba, međutim, istaći da gotovo i nisu registrirani smrtni slučajevi koji bi bili direktno izazvani previsokom dozom neke od halucinogenih supstancija (za razliku od npr. heroina).
Mehanizam tih tvari na čovjeka nije do kraja znanstveno objašnjen. Pretpostavlja se da se efekti halucinogena temelje na sličnosti strukture tih spojeva s nekim neurotransmitorima. Veći dio halucinogenih spojeva derivati su triptamina i sadrže u molekuli indolski prsten (LSD, psilocibin, bufotenin, ibogain). Ti su spojevi strukturno povezani sa serotoninom. Poznato je da su kolebanja u koncentraciji serotonina u određenim djelovima mozga povezana sa snovima, a i to da kod nekih duševnih bolesnika koji pate od halucinacija nastupaju smetnje u metabolizmu serotonina. Smatra se da triptaminski halucinogeni zbog srodnosti strukture stupaju u biokemijske reakcije namjesto serotonina i time utječu na procese u živčanom sistemu, izazivajući poremetnje psihičkih funkcija.

Odnos koji postoji između triptaminskih halucinogena i serotonina može se usporediti s odnosom između feniletilaminskih halucinogena (npr. meskalina) i drugog neurotransmitora, noradrenalina, pa se i halucinacije izazvane feniletilaminskim halucinogenima mogu protumačiti na analogni način. Neki autori biokemijski povezuju tropanske halucinogene (npr. skopolamin) s acetilkolinom. THC se, pak, veže za neke novootkrivene receptore u mozgu.
Potrebno je spomenuti da su halucinogene biljne droge imale kroz stoljeća važnu primjenu u terapiji, a neke su služile kao univerzalni lijekovi za gotovo sve bolesti. Kanabis je jedan od najstarijih lijekova u povijesti, a hašiš se i danas zadržao kao tradicionalni pučki opći lijek na Istoku, posebno u Indiji. I u moderno vrijeme (oko šezdesetih godina 20. stoljeća) istraživanje ovih spojeva u terapijske svrhe doživjelo je svoje uspone i osporavanja. Dodajmo, da su policijske, obavještajne i vojne službe nekoliko zemalja pokušavale iskoristiti sintetske halucinogene kao tajno sredstvo koje bi im poslužilo u kontraobavještajne i ratno-obrambene svrhe. Proučavali su se postupci kojima bi se uz pomoć droga iz te skupine mogle izazvati promjene u ponašanju i time postići "pranje mozga" koje bi protivnika učinilo apatičnim i podložnim sugestijama. Kod supstancija koje djeluju u vrlo malim dozama (LSD) istraživale su se i mogućnosti masovnih trovanja i obrane od njih.

LSD



LSD (lizergid ili dietilamid lizerginske kiseline) nije prirodni derivat, ali su srodni amidi lizerginske kiseline, tzv. ergot-alkaloidi, prisutni u raženoj glavici (Claviceps purpurea), gljivici koja živi kao nametnik na raži. Trajni stadij ovog parazita zove se sklerocij, a njegov sastavni dio je lizerginska kiselina, koja je po svojim farmakološkim svojstvima srodna adrenalinu, meskalinu i amfetaminu.

Za povijest modernih halucinogena 16. travanj 1943. bio je važan datum. Tog je dana Albert Hofmann iz Basela u Švicarskoj, pošao kući iz svojeg laboratorija ranije nego obično, jer je odjednom počeo osjećati vrtoglavicu i neki čudan nemir. Došavši kući legao je i utonuo u neobičnu omamljenost, u kojoj je gledao fantastične slike, sa kaleidoskopskom igrom boja. Zaključio je da je tog dana nehotično došao u dodir s spojem kojeg je još 1938. sintetizirao uvodeći dietilaminsku grupu u molekulu lizerginske kiseline. Kako sintetizirani spoj nije dao očekivane rezultate na pokusnim životinjama, zanimljivim za medicinsku primjenu, Hofmann je supstanciju spremio i nakon pet godina otkrio njeno djelovanje. Idućeg jutra je ponovio pokus na sebi. S dozom od četvrtine miligrama očekujući da je to dovoljno malo, premašio je djelatnu dozu čak pet puta. Djelovanje je bilo daleko jače. U susjedi koja mu je donijela mlijeko (popio ga je te večeri dvije litre) vidio je zlu, podmuklu i nakaznu vješticu. Osjećao je da mu je neki demon zaposjeo tijelo, osjetila i duh. Uzaludno je skakao i vikao da ga se oslobodi. Osjećao je da se nalazi izvan vlastitog tijela i da sam sebe promatra izvana. Laboratorij Alberta Hofmanna postao je jedini legalni proizvođač LSD-a u svijetu, tvari za koje se vjerovalo da će pomoći u liječenju psihičkih poremećaja. Taj laboratorij je izrastao u veliku farmaceutsku kompaniju Sandoz, danas globalni farmaceutski div - Novartis!

Djelovanje

Rezultati pokusa što ih je na sebi izveo i opisao Albert Hofmann odgovaraju i danas onome što se zna o djelovanju LSD. Oralno uzeta doza iznad 0,05 mg počinje djelovati poslije 30-45 minuta. Djelovanje traje većinom 10-15 sati, a i duže ako je uzeta veća doza. Međutim, povišene doze često samo pojačavaju efekt, a ne produžuju ga. Može se reći kao i kod većine droga da je brzina djelovanja ovisna o načinu primjene, količini i individualnoj osjetljivosti. Procijenjeno je da količina koja je sedamdesetmilijunti dio čovjekove težine može izazvati halucinogeni učinak. Polovica doze izluči se iz organizma nakon otprilike 35 minuta, a nakon dva sata droga ostaje u organizmu samo u tragovima, no djelovanje može potrajati navedenih 10-15 sati. Ono što je znanstvenike najviše iznenadilo prilikom objašnjenja djelovanja LSD je činjenica da tako mikroskopski malena količina može u tolikoj mjeri utjecati na duševno stanje čovjeka jer on praktički nestane iz mozga prije nego nastupe znakovi pravog halucinogenog efekta.

Razina djelovanja i akutni učinak

LSD djeluje na određene regije mozga: na limbički sustav, bazalne ganglije, retikularne formacije i središta autonomnog živčanog sustava. Zbog djelovanja na limbičku regiju može se javiti amnezija (gubitak pamćenja) nakon uzimanja droge. Lizerginska kiselina je antagonist (izaziva suprotan učinak) neurotransmitora serotonina, te se u vezi s tim pretpostavlja da je manjak serotonina odgovoran za nastanak psihičkih bolesti. Pojednostavljeni opisi pretpostavljenog mehanizma djelovanja govore da droga slabi prirodni filtar koji sprečava da mnogi nekontrolirani, besmisleni senzorni podaci direktno ulaze u svijest. Drogirani tako postaje senzorno pretovaren utiscima, previše informacija dolazi u jedan osjetilni kanal, pa dolazi do prelijevanja osjeta iz jednog kanala u drugi (zvukovi se mogu vidjeti, okus čuti ...). Zvono telefona za vrijeme "tripa" može se pričiniti kao bljesak crvene munje. Isto se zapravo događa kada prilikom žestokog udarca u glavu udareni "vidi zvijezde"; tu se prejaki osjet boli prenio u vizualni kanal.
Apsorpcija LSD je vrlo brza jer on lako prelazi krvno-moždanu barijeru i dolazi do neurona. To prvobitno stanje naziva se "trip", a traje nekoliko sati. U početku dominiraju simptomi ekscitacije (podraživanja) autonomnog živčanog sustava: lupanje srca, vrtoglavica, povišeni krvni tlak, proširene zjenice i slično. Poremećena je percepcija. Vizualne slike su brojne, žive i vizualne. Čuje se šaputanje i vikanje, a promijenjeni su i osjeti mirisa i okusa. Osoba ima dojam opijenosti, lebđenja te tone u jedan maštovit, nestvaran i iskrivljen svijet. Vrijeme joj prolazi ili jako brzo ili jako sporo. Javlja se dezorijentiranost, a često onaj tko je uzeo tu drogu ima osjećaj da je jako malen ili pak jako velik i snažan. Tako se znalo dogoditi da su neki stali pred jureći auto misleći da ga mogu zaustaviti, ili su imali dojam da mogu letjeti pa se bacali kroz prozor. Uočljiva je pojava nagle promjene raspoloženja: ljubavi-mržnje, straha (paranoja), opuštanja, depresije, razdraganosti i sl. Mijenjaju se stavovi o moralu, vrijednostima, dolazi do depersonalizacije, pokušaja samoubojstva i ubojstva. Ne vraćaju se uvijek svi eksperimentatori s LSD-om poslije "tripa" (putovanja) u normalno stanje. Neki su uvijek ostali s one strane granice koja normalna stanja dijeli od psihotičnih. Akutni učinak halucinogenih droga liječi se diazepamom ili klorpromazinom.

Kronični učinak

Komplikacije koje se javljaju zbog duljeg uzimanja droge jesu kronična intoksikacija i toksična psihoza zvana farmakopsihoza. Takvi bolesnici su paranoidni, a haluciniranje je slično kao kod shizofreničara. Osoba je često zbunjena, u panici, depresiji. Uočljiva je antisocijalizacija. Kronični ovisnik ostavlja obitelj, prijatelje, posao. U otprilike 5 posto slučajeva javlja se "flash-back" ili "eho"-fenomen, tj. mogućnost pojave simptoma droge spontano, nekoliko tjedana ili mjeseci nakon zadnjeg uzimanja droge. Taj efekt može biti i induciran alkoholom, drugom drogom, stresom ili injekcijom. Od halucinogene droge mogu nastati kromosomski poremećaji i teratogenost (malformacija potomstva). Neki autori smatraju da kronični simptomi još nisu dovoljno poznati.

Proizvodnja i preprodaja

LSD se najčešće proizvodi u obliku praška ili tekućine, te se oblikuje kao tablete i kapsule ili kao tekućina. Bez boje je, mirisa i okusa tako da ga je teško otkriti i kvalitativno dokazati. U slengu se najčešće naziva "acid" ili "kiselina". Često se prodaje nakapan na kocku šećera, tekstil ili na papiru za upijanje masnoće. Može se držati u ispražnjenim kapsulama antibiotika ili vitamina. Moguće je izmiješati LSD s ljepilom na omotnici ili na poleđini poštanske marke. Dovoljno je žvakati takvu marku desetak minuta da djelovanje droge počne. To je način da se droga prenese preko granica ili ubaci poštom u zatvor.

Psihodelički pokret u SAD

Publicitetu u korist upotrebe LSD mnogo je pridonio bivši harvardski profesor Timothy Leary, koji od 1960., godine sa svojim asistentom eksperimentira na sebi, a kasnije nagovara i studente psihologije da si oslobode duh uz pomoć LSD. Kult LSD naglo se širi među američkim studentima. Iako je Leary nakon burnih rasprava otpušten 1963., godine s Harvarda i dalje okuplja istomišljenike i nastavlja svoju aktivnost objavljujući knjigu "Psihodeličko iskustvo" dolazeći u sukob s vlastima. U to vrijeme održavaju se tzv. "acid parties" u mnogim sveučilišnim gradovima SAD, Kanade i Engleske. Kult psihodelika, povezan s hipijevskim pokretom, prerasta u bunt mladih protiv američkog tradicionalnog društva i tada već bezizglednog rata u Vijetnamu. Utjecaj nove supkulture brzo apsorbiraju intelektualni krugovi američkog društva i javlja se nova duhovna klima i stil življenja. Zagovornici psihodelika postaju književnici, muzičari (proslavljeni John Lennon), filozofi i glumci (tada već ostarjeli Cary Grant). Godine 1967. mijenja se stav američkih vlasti prema LSD. Droga je stavljena izvan zakona. Hofmannova firma Sandoz iz Basela, jedini legalni proizvođač LSD u svijetu, obustavlja isporuku za SAD. LSD je isključen iz primjene u psihijatriji, iako su prvobitni rezultati mnogo obećavali. Početkom 1971. zaključena je u Beču Međunarodna konvencija o psihotropnim supstancijama, prema kojoj je LSD, uz mnoge druge psihoaktivne droge, stavljen pod strogu međunarodnu kontrolu. Profesor Timothy Leary je proglašen državnim neprijateljem broj 1 i osuđen. Uspjeva pobjeći iz zatvora i u Švicarskoj 1971. traži politički azil. Biva uhvaćen 1972, ali kaznu od 15 godina zatvora nije dugo izdržavao, jer je već 1976. godine oslobođen.
Utjecaj LSD na kulturu danas je praktički iščezao. Analitičari suvremene duhovne klime smatraju da je kultura droge u SAD mrtva, a da su današnji konzumenti nekulturni. Prema njegovom mišljenju inteligencija, umjetnici i boemi napustili su scenu droge i prepustili je nesretnim, besposlenim i izgubljenim (kojih u današnjim modernim društvima nije mali broj). Kulturna elita danas uzimanje droge smatra nedostatkom dobrog ukusa. Nakon masovnog dugogodišnjeg oduševljenja za LSD, danas je interes za tom drogom marginalan. Pokušaji obnavljanja hipijevskog i psihodeličkog pokreta ne nalaze više onolike mase privrženika kao šezdesetih godina 20. stoljeća.
Zanimljivo je da su SAD financirale istraživački program kompletne sinteze LSD, što je uspjelo ostvariti kemičaru (kasnijem Nobelovcu) Robertu Woodwardu 1954. Tako se za istraživanja u "državne svrhe" prestalo ovisiti o Hofmannovom laboratoriju u Baselu, koji je LSD mogao proizvesti samo u ograničenim količinama polusintetskim putem (opisano u uvodu). Istraživanja u medicinske i vojno-sigurnosne svrhe imala su svoje uspone i zabrane, zloupotrebe i tajne. U knjizi "Acid Dreams" M. A. Leea i B. Shlaina potanko je opisana tajna djelatnost CIA na primjeni LSD, a Edward Kennedy inicira svojevremeno istragu Senata protiv organizacije CIA zbog zloupotrebe droge nad neinformiranim američkim građanima (eksperimenti na zatvorenicima, prostitutkama). Proizašlo je da su na listi planiranih žrtava LSD bili i Fidel Castro i Gamal Abdel Naser. Mnoge dokumente o postupcima CIA prema ispitanicima uništila je Nixonova administracija 1973. Postoje svjedoci koji tvrde da je CIA, uz pomoć "podzemlja" namjerno poticala masovnu distribuciju LSD među pripadnicima psihedeličkog pokreta u SAD, kako bi otupila i oslabila njihovo antiestablishmentsko djelovanje.

Tetrahidrokanabinol

   

Konoplja potječe iz Starog svijeta, a već je u 16. stoljeću bila prenijeta u Zemlje zapadne hemisfere. Danas je ta kultura rasprostranjena po svim nastanjenim dijelovima globusa. Nije se lako snaći u obilju naziva psihoaktivnih produkata od konoplje, za koje je u stručnoj literaturi usvojen zajednički naziv kanabis, prema nazivu za konoplju, Cannabis sativa varieteta indica. Tetrahidrokanabinol (THC) je najvažnija aktivna tvar u konoplji, a različiti pripravci sadrže različite postotne udjele ove supstancije, ovisno o dijelu biljke, podneblju gdje je rasla i vremenu kada je ubrana. Drogu koju u zapadnom svijetu zovu po meksičkom imenu marihuana (Rastafarijanci je nazivaju ganja-gandža) sačinjavaju vršci i listovi većinom ženske biljke u cvatu ili poslije cvatnje, koji su bogati opojnom smolom karakteristična mirisa. Hašiš (ili u Indiji charas) oko deset je puta jači od marihuane i sastoji se uglavnom samo od mehanički izdvojene konopljine smole. Osušeni pripravci kanabisa puše se ili uzimaju oralno u obliku različitih jela i napitaka.
U Nizozemskoj je u prometu posebna vrsta kanabisa koja se naziva "skunk" i sadržava vrlo visoke koncentracije THC-a.

Kemizam

Tetrahidrokanabinol (THC), kao glavni aktivni sastojak kanabisa pojavljuje se u dva izomerna oblika, od kojih je delta-1-tetrahidrokanabinol važniji. To su spojevi dibenzopiranske strukture, koji za razliku od većine drugih halucinogenih supstancija ne sadrže u svojoj molekuli dušik i nisu alkaloidi. U konopljinoj smoli ima i velik broj (više od 40) fiziološki neaktivnih sastojaka kemijski srodnih tetrahidrokanabinolu, za koje je usvojen zajednički naziv kanabinoidi. Sadržaj THC u marihuani može jako varirati i kreće se u rasponu od 0.2 do 3%, dok hašiš može sadržavati do 15% THC. Tetrahidrokanabinol je tek 1964. izoliran u čistom stanju, a proizveden je i sintetskim putem.

Djelovanje

Djelovanje THC-a zasniva se na vezivanju za anandamidske receptore - vezna mjesta nedavno otkrivenog neurotransmitora anandamida. THC izaziva euforiju, nekontroliran smjeh, stanje slično snu, a u velikim dozama (već pomenuti "skunk" i hašiš) mogu nastupiti halucinacije. Karakterističan je poremećeni osjećaj za vrijeme jer se čini da vrijeme proriče puno sporije. Nastaje i poremećaj ravnoteže, što sve zajedno može izazvati smanjenu sposovnost upravljana motornim vozilima. Kakakteristični izvanjski simptomi jesu crvenilo spojnica i ubrzani puls. Zanimljivo je da se tijekom intoksikacije THC-om javlja žestoka glad i povećani apetit pa se osobe koje su uzele "frulu" prežderavaju bez osjećaja za sitost - to ukazuje da THC utječe i na centar za glad i sitost.
Kod kanabisa je posebno zapažena činjenica da je neiskusnom pušaču za isti subjektivni učinak potrebna veća doza nego iskusnome. Ta pojava "obrnute tolerancije" suprotna je onome što se zna o razvijanju ovisnosti kod pravih toksikomanogenih droga, a tumači se time što se jedan psihoaktivni metabolit koji nastaje razgradnjom THC razmjerno dugo zadržava u organizmu i time smanjuje prag sljedećim dozama THC.
Treba naglasiti da je kanabis najblaže i najslabije halucinogeno sredstvo (neki autori ga uopće ne ubrajaju u tu skupinu halucinogenih tvari).U malim dozama, THC, djelatna supstancija kanabisa, uzrokuje tek lagani osjećaj ugode, a samo ako je u organizam ušao u većoj količini (u obliku hašiša) dovodi do efekta sličnog drugim "pravim" halucinogenima. Unatoč tome, THC, u strukturi nema nikakve srodnosti s drugim karakterističnim halucinogenim spojevima (s LSD, meskalinom, psilocibinom, STP).

Medicinska primjena kanabisa

U 19. stoljeću kanabis je u zapadnim zemljama služio kao priznati lijek. Upotrebljavao se kao opće sredstvo za smirivanje, protiv bolova i grčeva, kod epilepsije, amenoreje (izostanak menstruacije kod žene koja nije trudna), za smirenje kašlja i posebno kao lijek kod migrene. Tadašnji medicinski izvještaji nigdje ne spominju eventualnu toksičnost kanabisa, a nije uočeno ni razvijanje tolerancije kod produžene uporabe. Početkom 20. stoljeća terapijska se primjena kanabisa postepeno napušta., najviše zbog neujednačene fiziološke jakosti droge, zbog netopljivosti smole koja sadrži djelatne sastojke, a zatim i zbog naglog porasta upotrebe morfina, aspirina i barbiturata. Tako se znanstvena medicina praktički odrekla upotrebe te droge još i prije nego se počelo vjerovati u njezina toksikomanogena svojstva. Kao rezultat opće hajke na kanabis četrdesetih godina, droga je izbačena iz farmakopeje većine zemalja. U novije vrijeme ponovo se u ponekim zemljama liberaliziraju zakoni i dopušta primjena kanabisa u određenim slučajevima, pogotovo kao lijeka od glaukoma, jer kanabis smanjuje pritisak na očne živce i time usporava nastupanje sljepila, te uz citostatike kod liječenja raka. Vrše se i istraživanja i sinteze novih spojeva sličnih THC, u pokušaju otkrivanja novih, aktivnijih lijekova. Tako je 1981. u Kanadi odobrena za bolesnike od raka upotreba sintetskog preparata nabilona, s molekulom vrlo srodnom THC-u. U Velikoj Britaniji se vrše brojna istraživanja jer je primjećeno da THC može pomoći kod oboljelih od multiple skleroze!

Društva i marihuana

U obilju tekstova za i strogo protiv ove droge lomila su se koplja kroz 20. stoljeće. Tridesete i četrdesete godine išle su u krajnost progona i sotoniziranja proglašavajući marihuanu ubojicom omladine, uzročnikom ubojstava i silovanja, krađa, impotencije, delirija, ludila, i svih ostalih strahota. Danas znamo da marihuana ne potječe na agresivnost niti ubilački nagon. Tako, međutim djeluju lijekovi iz grupe amfetamina, koji su da apsurd bude veći, upravo u to vrijeme sintetizirani i pušteni u legalnu prodaju bez ikakvih uzbuna i upozorenja. Jedan fanatični borac protiv marihuane piše: "Vidjeli smo osobu u ranom stadiju upotrebe marihuane koja izgleda kao savijena zmija čegrtuša, kao nešto što može postati opasno u djeliću sekunde. U kasnijem stadiju ta je osoba potpuno poludjela". Prva ozbiljna studija toga vremena o djelovanju marihuane je tzv. La Guardia Report, izvještaj njujorškog gradonačelnika (1944), u kojem je na temelju eksperimenata obavljenih sa zatvorenicima dobrovoljcima, između ostalog navedeno da osobe koje su više godina pušile marihuanu nisu pokazivale nikakvih zamjetljivih tjelesnih niti duševnih oštećenja.
Šezdesetih godine s kultom psihodelika, "trava" se opet masovno puši i širi svijetom sa sve jačim pokretom za legalizacijom ove droge. Jedan od argumenata koji se navodi u prilog legalizacije marihuane statistički su izvještaji objavljeni u Kanadi, iz kojih se vidi da je tamošnja omladina, u vrijeme kada je marihuana bila teško pristupačna i kada je ponestala na tržištu, orijentirala na LSD, bez sumnje daleko opasniju halucinogenu drogu. Mnogi danas dopuštanje alkohola i duhana uz istodobnu zabranu marihuane nazivaju društvenom hipokrizijom. Možda je takva razlika u tretiranju ove tri droge i znanstveno neopravdana, ali prohibicija marihuane ima socijalno opravdanje, jer su upravo primjeri alkohola i duhana pokazali da se jednom dopuštene droge nikada više ne mogu valjano kontrolirati. Dokazana je kancerogenost dima marihuane, eksperimentima na životinjama uočeno je teratogeno djelovanje (malformacija potomstva), a intenzivno pušenje može imati i mutageno djelovanje. Kronični pušači marihuane obolijevaju od bronhitisa i emfizema pluća prije od pušača duhanskih cigareta. Činjenica je da kod djece između 11 i 15 godina pušenje marihuane usporava psihičko i fizičko sazrijevanje. Posebno je, međutim, pitanje opasnost od trajnog navikavanja. Istraživanja su definitivno utvrdila da su pušači marihuane MANJE izloženi toj opasnosti od uživalaca duhana i alkohola!
Sve je više zemalja (uz pionirsku Nizozemsku) koje dekriminaliziraju posjedovanje malih količina kanabisa za vlastitu uporabu. Tako se i kod nas polagano probija takav pokret i dobiva pristalice u političkim krugovima pa i u Hrvatskom Saboru. Međutim, mala je vjerojatnost da se u Hrvatskoj ipak progura zakon koji bi dekriminalizirao posjedovao manje količine kanabisa jer je Hrvatska još uvijek zemlja gdje je pragmatična praksa "harm reduction" karakteristična za moderne europske demokracije daleko ispod dogmatske konzervativne histerije.

Fenciklidin (PCP ili "anđeoski prah")



Fenciklidin, po kemijskoj strukturi fenilcikloheksilpiperidin, supstancija poznata pod skraćenim imenom PCP, bijeli je kristalni prah, koji je početkom šezdesetih godina 20. stoljeća američka firma Parke-Davis & Co. stavila u promet kao sredstvo protiv bolova i kao lokalni anestetik kod manjih operacija. Međutim, pokazalo se da već u dozi od 10 mg PCP, uz analgetički i anestetični učinak, uzrokuje halucinacije, osjećaj lebđenja izvan vlastitog tijela, stanje slično shizofreniji, delirij te opću depresiju centralnog živčanog sistema. Dokazano je i teratogeno (malformacija potomstva) djelovanje te droge.
Uskoro se upotreba PCP počela širiti, najprije među hipijima u Kaliforniji, gdje je droga nazvana anđeoski prah. Vrlo brzo došla je u ruke narkomanima u New Yorku. Poslije zabrane medicinske upotrebe i povlačenja PCP kao lijeka iz prometa (1965), širom SAD niču tajni laboratoriji. Ovi proizvode nečisti PCP, koji je navodno zbog toksičnih onečišćenja, kod izvjesnog broja slučajeva izazvao komu i smrt. Početkom sedamdesetih godina naglo se po gradovima SAD proširila ulična prodaja anđeoskog praha i to u obliku kapsula koje su ponekad sadržavale primiješani amfetamin, kokain, meskalin, THC ili LSD, pa su te kapsule često prodavane pod imenom tih dodatnih primjesa. Droga se uzima u mnogo oblika: ušmrkavaju se kao prah (slično kokainu i heroinu), gutaju kao tablete, sprejem od PCP posipaju marihuanu, duhan ili peršin i tko ih puše. Najbrže djeluje otopljeni PCP u obliku intravenskih injekcija. Droga se primjenjuje čak i rektalno, u obliku supozitorija.

Procjenjuje se da je do kraja sedamdesetih godina PCP isprobalo najmanje 5 milijuna Amerikanaca, i to većinom između 12 i 25-te godine starosti. Bilo je više od 200 smrtnih slučajeva izazvanih anđeoskim prahom. Neki su pod djelovanjem PCP skakali s kućnih krovova, drugi su doživljavali zastrašujuće halucinacije, a spominje se slučaj jednog studenta koji si je pod djelovanjem PCP izrezao i iskopao oba oka.
Pasivno pušenje cigareta s anđeoskim prahom također je opasno. Godine 1981. u jednoj bolnici u Kaliforniji bilo je liječeno desetero djece (između 8 mjeseci i 5 godina), koja su bila intoksicirana boravljenjem u istoj prostoriji gdje su se pušile takve cigarete.
Neka novija istraživanja pokazuju da se PCP prenosi od majke na plod, a budući da se droga vrlo sporo metabolizira, moguće je da žene prenesu drogu na djecu čak i ako su je uzimale prije začeća.

Glavni razlog što se anđeoski prah tako brzo proširio je njegova niska cijena. Sinteza PCP (za razliku od LSD) jednostavnija je i jeftinija, pa je droga već i za to bila pristupačnija od LSD ili heroina. Drugi je razlog popularnosti te droge u tome što ona djeluje vrlo brzo i intenzivno. Kao i kod drugih droga, djelovanje ovosi o uzetoj dozi, načinu uzimanja i konstituciji ovisnika.

STP



Supstancija koju je 1964, s namjerom da se primjeni u psihijatriji, sintetizirao američki kemičar Alexander Shulgin, po strukturi je 4-metil-2,5-dimetoksimetilpentilamin, i kemijski je povezan s meskalinom i amfetaminom. STP nije kemijska oznaka (kao što je LSD ili PCP), već akronim od "serenity, tranquility, peace" (vedrina, tišina, mir). Kasnije se pojavilo tumačenje da ta tri slova znače "specially treated petroleum" (posebno obrađena nafta).

Taj se preparat pojavio na ilegalnom tržištu krajem šezdesetih godina i ubrzo stekao glas da je prema LSD ono što je hidrogenska bomba prema atomskoj. Efekti STP su produženi i mogu se vratiti nakon pauza za vrijeme kojih se intoksicirana osoba osjeća gotovo normalno. Droga je jedan od najotrovnijih halucinogena i pokazuje izrazito neugodna sporedna djelovanja. Događalo se da intoksicirane osobe dožive nekoliko zastrašujućih dana što ih potpuno iscrpu, a zabilježeni su slučajevi teške paralize. Izlječenje intoksikacije od STP nije moguće klorpromazinom, kao što je to slučaj kod LSD. Točna djelatna doza ove supstancije nije poznata (jer se djelovanje STP na ljudima nikada nije naučno istraživalo), no smatra se da se kreće oko 3-8 mg.

Droga se naveliko počela konzumirati u jednoj hipijevskoj četvrti San Franciska, gdje se za vrijeme svečanosti solsticija, slavio početak ljeta ljubavi. U jednom danu razdijeljeno je 5000 tableta STP, a većina prisutnih koji su progutali drogu nije naslućivala njezino djelovanje. Poslije tri dana mnogi su i dalje ostali na "tripu", a bolnice u San Francisku bile su prepune hipija koji su strahovali da se nikad više neće vratiti u normalno stanje. Zbog toga je STP, nakon prvotnog oduševljenja među američkim psihodeličarima, ubrzo kao halucinogena droga sasvim napušten.