Rajsko svetilište - Sonetni vijenac







I


Julske vatre nisu što su bile, ljetnjem suncu nedostaje vida
da sve vidi što se vidjet smije sa nebesa na Zemlji načetoj.
Čemu tlapnje o smislu stvorova onoj misli od Boga otetoj,
čemu sreća silnika nad noštvom koje trajno, od Adama rida.

Recite mi, pa da mudar budem, mnoge tlapnje Bogu u obraze
povratiti kao znake bola, uznesenu moju opomenu,
da vaskrsne zjene bespomoćnih, u prah Zemlje posije promjenu.
Hoću doba Zemlji za tlačene - povećene kosmičke oaze.

Pjevaj, Bože, sa mnom makar noćas, kad si zorom obično umoran,
predaleko od mojih svitanja i pod morom zbog vlastitog djela.
nemam više čega da se plašim, gubim razlog biti besprekoran.

Nagorio u paklu na Zemlji, sve puteve vječne preorao,
rastočio dušu na ostatke, metak zvao na muke tijela
otkako sam bijeljinskim putem nekom novom svjetlu koračao.


II


Otkako sam bijeljinskim putem nekom novom svjetlu koračao,
dok se ratom Božje djelo vuklo na tri strane uzavrelog pakla,
činilo se da je tu ne biti - sjena straha koja se izmakla -
bio tren za samoporicanje, dio mene koji se ukrao

bitnom meni i zlu oko mene, da okončam na način kukavan.
Nije išlo, ona je naišla i u vid mi Boga povratila
tako strasno kako munja može raskoliti bezlična sivila
nasukanim oblaka na Mjesec - bi dovoljna da joj budem ravan.

Mislio sam da je Nebo sišlo, da li Sedmo ili neko drugo,
ne pitah se, a Očenaš smjestih u krst svojih zunjenih zjenica.
Vidom sam se Tvorcu pomolio, na njoj oltar ostao je dugo.

Zaboravih na kosmos sustali, ko zna šta sam okom raskopčao?
Kao soko gađao sam zjenom, tom gnijezdu nisam dao ptica.
Kako da ga na nebesa smestim, da se grijem, a da nije žao...

III

Kako da ga na nebesa smjestim, da se grijem, a da nije žao
ni mom grešnom praocu Adamu što se grijeh grijehom obnavlja?
Na Zemlji su zemaljski razlozi za spoznaju svih nebeskih slavlja,
zašto da mi jabuka u grlu izmiče od onog što je znao

Adam sveti sa smokvinim listom na Evinom smislu postojanja?
Završi se, legendo, na meni, makar onu progutao zmiju
što je rajske zidove rušila - odbravila paklenu kapiju -
da bi grijehom postalo stvaranje, a iskupom - vječna razaranja!

Bijeljina okupana suncem, u dnu grudi nova vatra gori,
juli mi se sakrio pod čelom i kroz zjene blješti njenim rajem.
Dođe doba da srce ratničko s vrelim ljetom u sebi sagori

ili da se otme svojoj ćutnji, da preskoči preko lažnog zida
zlih tumača nebeskih načela - čemu naklon, kome da se kajem:
Istrošenim vremenima ovim što sam sunce gurnuo bez stida?

IV

Istrošenim vremenima ovim što sam sunce gurnuo bez stida,
što ne želim da oprljim zjene nečim mnogo vrelim i dalekim?
Nema takvog kosmičkog udara da njen pogled zamjenjujem nekim
prostranstvima kojim neću ići - u njoj spava razlog moga vida.

Možda buncam, možda rušim kule jezuitskog staništa za Boga,
možda ne znam da sam davno umro, a smrt trpim kao nesanicu?
Možda slutim da sam Otkrovenje sam smislio na njenome licu,
možda strepim da je ona u tren mojim okom već našla drugoga?

Onda opet u barut upadam - mrtav čovjek, a mrtva čaura
nekog metka, vrela od očiju presretnoga nalazača meta.
Trebaju li Bogu te vreline, ili je to nesuvisla bura

koja lomi i svoje ishode, uvijene u plašt Uskrsnuća?
Gori moja zemlja kao vosak, kao opšta svijeća svijeta
crvotočnom, umirućem vijeku, da mu javlja krvava svanuća...

V

Crvotočnom, umirućem vijeku, da mu javlja krvava svanuća,
premalo je vosak upaliti i u nova otići vremena.
Ženo vječna, imaš vječne skute, samo onda kad si bezimena
i na tome Raj treba sazdati, da bi umro razlog za klonuća.

A ja opet ištem ime tvoje pod platanom i pred restoranom,
tek što prispjeh sa klanice vrele, tek što licem tvojim umih oko.
Rekla si ga tiho i sa stidom, pade šapat u doba razroko,
samo ono što se tada zbilo - krstim svojom vječnošću prostranom.

Samo ono što se tada zbilo, bez prošloga i bez budućega,
bez sjećanja i predosjećanja, bez mitova i bez predskazanja
potvrdi mi vječnost u damaru i diže me Bogu, iznad svega.

Treba li me vraćati u sjenke, da li trpi iza mene nemir,
čemu teret pretka i potomka, kad sam s tobom u času sveznanja?
A Božji mi skiptar u rukama, novim svjetlom prekađujem Svemir.

VI

A Božji mi skiptar u rukama, novim svjetlom prekađujem Svemir
kao stećak pod platanom skriven, obilježen svojim vječnim stanjem.
Ne mogu mi poreći prostranstvo koje nosim svojim postojanjem,
iz pepela nemira preselih, u pepeo mogu samo za mir.

Sapletoh se na njenim usnama, u oku joj vidim ponornicu
kojom ću se otisnuti u nju - raspamećen od pameti ploda
što se u mom leđnom krstu budi kao iskon bez Božjeg povoda.
Biće tamo dok se ne useli u božanski grč na njenom licu.

Dani idu, od nesklada bolni, osuđeni da sunce prihvate
kao iskru nad hljebom i vinom, nad krštenjem žrtvi i dželata.
Zalud svaki doluta u noći - mrak im samo brusi sve inate.

Mene mogu da pozovu na red, trebaće im mnogi dani za vir
gdje me traže s preboljenom patnjom. Stanovnik sam njenog toplog vrata
i koračam bijeljinskim putem - Bogom poslan njenom sjaju nemir.

VII

I koračam bijeljinskim putem - Bogom poslan njenom sjaju nemir,
ponekad se zalijem i vinom nakon što joj svu kožu naježim.
Njoj se čini: razlio se Sibir, a ja samo od vreline bježim,
da što duže nedogoren trajem i svoj vječni ustoličim Svemir.

Plašila se hoću li otići - već taknuta u vrele dubine.
Razmaknuta u karličnoj kosti, sa bedrima kao zastavama,
pitala se je li novi čovjek samo ono djetinje u nama,
što se prospe uz vrisak bez znanja, kao komet kad pada s visine?

Taj je vrisak vazda dio smrti, uživanje - podsvjesni sarkazam,
rastakanje radi nastajanja, zlobni razum u fazi ekstaze.
Iz smrti se život razgranava, a hropac je posljednji orgazam.

Pa je opet u naručje uzeh - drhtav bokor provjetrenog pruća -
srčano je ubrzanje smjesti svu slomljenu, na rajske bogaze,
da razaznam, vjeruje li srcem, umije li da spali bespuća?

VIII

Da razaznam, vjeruje li srcem, umije li da spali bespuća
neizvjesnog moga koračanja od čovjeka do Božje promisli.
Uživao Bog u svome činu, pa se i ja pridružujem misli
da je onda negdje otišao - propituje šta iza svanuća,

kako li će slika i prilika da objasni sliku svoga Oca?
Ona vrišti u mome vrištanju, ovaj sekund ima njenog Boga.
Vrele munje u crnim rupama - ovo čudo ima dva razloga:
oba su se ispunila smislom pradavnog i mrtvog stvaraoca.

Nakon svega mora da se spava - vrele munje u crnim rupama
traže tačku oslonca za Svemir, tu počinje patnja svjesnog stanja.
Sekund strasti, milenijum bola - vječna priča o Bogu u nama.

Ona opet hoće da me budi, da bez misli utrobu talasa,
samo svojim pokretom govori, vrelom zjenom prosipanja sanja.
Eto, čekam, kao Božja volja, sve molitve djevojačkog glasa.

IX

Eto, čekam, kao Božja volja, sve molitve djevojačkog glasa,
a ona se u vir pretvorila, čitavog me sobom usisava.
Ne moli se, nego sveg me ište i u meni Boga vaskrsava,
kao da sam sa drugog svijeta - zov nebesa, obilježje spasa.

Da ostvaren budem u stvaranju, svaki sam joj damar poljubio.
Sve je svoje dveri otvorila, a oči joj kao od kristala.
Ona ne zna koliko je sati u okviru Božjeg ogledala,
primila je bijelu maglinu, kao da se Kosmos ukočio.

Ima li me u Kumovoj slami za nju tako vječno razuzdanu,
kližem se niz bedra u svanuće kao zora u dan dolazeći.
Grčem sebe smjestila u Nebo, a Mjesec joj blješti na tabanu

sav zagledan u čudo pod sobom. Možda nikad ni vidjeti neće
u čemu se čudo ovaploti. Kao svjetlo u slavskoj svijeći,
žurim u san da je ne izgubim, zurim u dan jave dolazeće.

X

Žurim u san da je ne izgubim, zurim u dan jave dolazeće,
da ne budem s one strane svjetla kad joj usne prošapuću ime
novog sveca u njenoj nutrini. Nesvestico, moja, razori me,
da uzmognem opet da se budim, dosižući umom prazačeće.

Nema ničeg izvan njenog kruga osim mene u samome sebi,
a vječno sam sebi nedovoljan, uvijek ću tamo gdje me hoće.
Strah me goni da se uzjogunim i pobjegnem od Božje samoće
svakoj onoj koja Boga traži i kad grijeh učinila ne bi.

Otvrdnuo u javi ratova, u moralu kao u zasjedi
varao sam Boga po kanonu praznih priča o božanskom pretku.
Pronalazim sebe u božanstvu o kom crkva ništa ne besjedi.

Na dalekom bijeljinskom putu, uskovitlan u vrtlogu spasa,
nađoh crkvu sazdanu od mesa i povode mom novom početku.
A bojim se da Nebo ne varam, da se Svemir greškom ne talasa.

XI

A bojim se da Nebo ne varam, da se Svemir greškom ne talasa
usljed njenog zova u izazov. Odgovor je kraći od pitanja
ako u njoj ima uskrsnuća za sva moja nepoznata stanja.
Volim da sam tamo gdje je stalna, sav poboden usred njenog stasa.

Da li mi se ludilo omaklo i postalo imanje svijeta
nakon mojih julskih koračanja, biće glasa na svetim mjestima.
Ostalo je da u njoj dokončam Božje djelo mojim ulazima.
Nepovrat bi bio ponajbolji, nikom više ne bih bio meta...

Svijetu je neuređen razum, uneređen propisanim stidom,
haotičan, hotimično lažan. Vosak žežem raspetom proroku
da vaskrsne u mom izdisanju - bez krvi na krstu i svevidom.

Ne daj moja usrećena zjeno da te opet s nekom tugom vjerim,
razapni me na njenim grudima, blagoslovi u novom doskoku.
Radostan sam što u oku nosim njenu sliku, a opet treperim.

Jedino prokletstvo koje se ne može sakriti

Ako ti kažem da je kraj,
da li ćeš mi poverovati,
sve kapi kiše, sve bele pahulje
bi se otopile!

Dugo, jako dugo, odlažem sudbinu,
ona stoji tu pred amnom,
a ja, na nju, puštam prašinu.

Neka pada, neka ne prestane,
ja volim samo jednom, dok mi srce ne stane.

Volim sve što jesi ti,
volim kako znaš da ostaviš,
volim kako znaš da vratiš
sve one dane, u mom sećanju izbrisane.

Poznate su bore i ruke,
poznat je pogled,
poznat protret u njima,
poznate su zore i muke,
poznati su odrazi
u našim ogledalima.

Mnogi zaboravljaju sitnice,
crvenim laticama su posute naše stepenice,
mnogi zaborave da naše stvari traju,
sve što smo stvorili,
stvorili smo u zagrljaju.

Ako ti kažem, gotovo je
sta bi uradio?
Da li bi me ikada zaboravio?

Ljubav ume prokletstvo biti,
jedino prokletstvo koje se ne može sakriti,
od kog se ne može pobeći
i koje se ne može poreći.

Ako ti kažem:‚‚Kraj!`,
da li bi mi poverovao?
Ako ti kažem: ‚‚ Gotovo je`,
da li bi preboleo?

Pogledaj mene, odgovor ćeš znati
moje srce dok ne stane, jedno će voleti...
                 ... voleti ono što jesi!

Ja nikada ne očajavam, jer očaj ničemu ne vodi,
samo se osmehnem i nastavim svoj život dalje.
Nikada me nećete videti da plačem,
jer plač predstavlja odlaganje rešenja.
Samo ću tiho ćutati i u duši se potajno nadati.

Ja sam jaka, neustrašiva ali u duši toliko krhka,
Ne ja neću plakati, samo ću u mraku po koju suzu pustiti.
Nisam ja izgubljena i ne treba mi da me neko pronađe.
Želim samo da budem tu gde sam, i da na nekog
slučajno naiđem.

Nisam ja hrabra, samo nemam šta da izgubim,
volela bih da volim i da me vole,
ali ja za ljubav nisam rođena, moje rođenje
je samo za zaborav pogodno i neodložan je moj već
dugo poznati bol.

Zašto bih krila da sam oduvek glavni maler bila
i da je ljubav za mene uvek isto što i bol,
ali i pored svega ne mogu da živim bez osmeha tvog.
Ne ja neću plakati, ja nikada ne plačem ,
samo ću u tišini ćutati i u mraku po koju suzu pustiti.