Detetu

Imam previše mesta.
Malim se čini bokal neba
Što kaplje na dlanove.
Ipak, hodam na prstima
Da ne narušim let oblaka,
Što mi dolaze.
Put je otvoren
I za svaku kap krvi
Imam bar jedan dan nežnosti.
U željama, kao i u umirućoj
Svetlosti, traka mira
Otvoriće novi par očiju.
I one će biti najlepše.
A onda mi ništa ostati
Neće da sa sobom ponesem.

    Čekajući   zoru

Probudi ga san.Sneg.Hladnoća u sobi u kojoj je do pre nekoliko trenutaka bio uspavan morem koje polako talasa.Iznad njega sunce veliko i jarko.On sjedi na terasi nekog restorana i posmatra brodove koji odlaze.Na pijaci je kupio domaćeg vina i masline.
Snovi kao snovi ili se odagnaju ili  ih čovjek proba pretvoriti u javu ako se ne daju odagnati.
A ovakav san u januaru i nije neko čudo.Ali njega pored Drine ,snjegom zasutom gradiću ponio je  i umio se a san pred očima kao što ga je usnio.E istina je da jutro pametnije od večeri.Ali noći su duge.Odlažući vatricu u maloj peći,mislima je hrlio moru,suncu,maslinama,vinu....
Nije mogao da otrpi  to unutrašnje koje ga je nadimalo iznutra oko srca poput  teškog tereta koje neće da stane i od kojeg srce lupa.Čekao je da ga prodje ali kao uzinat njemu ono se vraća a studen u sobi polako popušta od one vatre u peći.Kako bilo da bilo zimi se ne putuje!
A onda osjeti da nekako izdaje sam sebe.
Na brzinu upakova u ranac   ono što je mislio da mu treba na putu i izadje na onaj snjeg,mraz,zimu,hladnoću.
Na mostu gdjese prelazi  Drina uvije duva vjetar:U januaru on je tako leden da oči suze.Pogleda na sat bojeći se da ne zakasni na šinobus.A onda ču pisak šinobusa koji polako ulazi na stanicu.
Udje u šinobus a učima mu more,sunce,brodovi....
Kad krenu šinobus on se pozdravi sa Drinom
’Zbogom čamotinjo i hladnoćo’
I šinobus lagano klaj-klaj prugom a on u mislima negdje na moru daleko dokle ga pruga nosi.
I pruga se otegla satima preko Rume,Beograda,pa put Bara....Smenjuju se razgovori sa putnicima i putnicama koji razgovorom prekraćuju vrjeme.
A na  kraj puta izbi tunel posle koga se vidi more.Neka magla se spustila pa ono more se može samo čuti..Izidje iz voza.Vjetar ga ošinu preko lkica.Na ulicama nema žive duše.Na prozorima kapci zatvoreni da vjetar ne razbija prozore.
Otide do pijace da kupi masline i vino.Pijaca takoreći pusta.Nadje jednog čovjeka koji prodaje svašta na svojoj tezgi :
’’imaš li vina i maslina’’
’’Ako hoćeš imam lozu a maslina idi sebi pa naberi’’’
Pogleda ga odozdo.Pa nekako odozgo.Pa iskosa.Ne vjeruje sebi da mu je onako lažljiv san ispao pred oči.Okrenu se  i prošeta rivom tražeći kakav bilo ugostiteljski objekat.More se dizalo po dva metra u jakim talasima.I nadje zavjetrinu koja radi.
Unutra ista čamotinja.
’’bi li mi skuvali kafu?’’’
’’Sjedite nedje,biće’’
I onu kafu,toplu ispija polako.More bije o rivu.Ne vidi ga ali čuje.Ovo je gore nego pored Drine.Samo čekajući večer kada voz     istim onim šinama koje su se satima pružile vozi negde dremljive putnike.I kupivši kartu za kušet kola,rješio je da prespava put do Beograda.Da nikom ne govori o snu,ni kako je na moru zimi,ni da se oprostivši na neko vrjeme od čamotinje i zime
otišao u još goru i veću.Nije hteo,nije mogao a nije mu se nešto ni dalo da priča.Ćutao je.Našao je broj kreveta   i legao.Umoran i samotan.Pogledao je po kušet kolima i video ženu sa djeteom kako rasprema za spavanje a onda se i on uspavao.
Probudi ga vriska djeteta.Ono vrišti i raduje se snjegu nedje oko zlatibora.Ona žena majčinski se izvinjava meni i objašnjavajući mi da njen Petar prvi put vidi snjeg.
’’Neka,neka se raduje,ne smeta mi a ionako bi se probudio jer u ta doba obično sanjam nešto što me probudi’’
Iz onog kupea pukla snježna idila kroz prozore.Rječ po rječ i saznam da su Sarajlije poreklom.Kad je puko rat došli na more.I umjesto granata slušali udaranje mora o rivu.A sada putuju u Zvornik da obidju njene roditelje koji su posle dejtona  obreli u Zvorniku.
Ono djete koje se odaziva na Petar gazi onaj snjeg preko mosta na Drini ne skrivajući oduševljenje.
E to ti je tako.Nikako drugčije.Karakter ljudi odredjuju njihova jutra!A šta nosi noć?Šta nosi dan.Izmedju toga sanjamo.A san dodje.Ko lopov uvuče se pod kapke.I ukrade nam vremena.Sa   okolnih dimnjaka put neba izvija se dim.Januar prolazi.Duža dan.Proleće daleko.Izmedju dana i noći ispreče se snovi.Ko da ih razume.A ja vratio sam se u Zvornik bez vina,bez maslina.Umoran od puta u svojoj sobici zapalih vatru.Ona tinja polako zagrevajući vazduh.
’’Zdravo,čamotinjo,zdravo hladnoćo!!! Vratio sam se’’                                                                                                                                                                          

Samo zena...

Zar si stvarno mislila da me mozes toliko razocarati?
Zar si stvarno mislila da je ljubav toliko jadna,tek jedna suza iz oka?
Ne mila moja,
jer sam jos uvijek dijete koje svakog ko pruzi osmijeh...voli.

Znas li da tvoje rijeci mi sada ne znace nista...
tvoja topla soba
sada je ledena dvorana kojom igraju sjenke sjecanja,
nekada bila hram snova...sada ucmala tisina.

Znas li mila moja i pored nekoga kako si sama?

Ogrni se plastom tisine,
spavaj kao po navici uz nekoga i cuti...
plakati znala si da niko ne vidi,
znam opet ces plakati,
ali sta vrijedi kada nema ko suze brisati...

Od svega pamtim ljepotu i ljubav,
divan pogled i tople ruke,
trenuci tisine i zagrljaj,
to mi nemozes uzeti...

Nemozes uzeti niti miris upaljenih svijeca,
ruze razbacane po krevetu...divota,
i grlila si me...
drhtala bojeci reci volim te...
suza te izdala...

Znas...
tesko je ovo reci...
zelio sam te vjecnost voljeti...
a sada zbogom...ipak samo si zena.

Put pokajnika

Čini mi se da ovom svetu
Dajemo samo trun sebe
A želimo da nam je svaki
Dan najlepši uriv u vode mira.

Puni poštovanja i obzira
Prema sopstvenim čarkama i delima
Trljamo svoja tela o koru
Stvarnosti koju sami biramo da vidimo.

Kako se otvara cvet, zna on sam.
Zna gde nastaje kap soka
Koju će pronaći kolibri.
Zna kuda će niz vetar
Odleteti njegovo seme –
- nevidljivi dar svetu
što ga je stvorio.

Kakve to krugove pravimo
Ako je dan prožet željama
I pokajanjima?
Kakve to krugove pravimo
Ako molitve posvećujemo sebi?

Sveća zna zašto toplina
Plamena topi njeno meko telo.
Zna da joj je poverena sudbina
Da ispari u tečnost voska
Za rad samo jednog imaena.
Dar svetlosti poklanja Suncu
Koje ju je stvorilo.

Samo mnogi u potrezi za
Sudbinom ne vide da su tako
Od sebe pobegli.
Znam da mnogi jureći po svetu i
Savladavajući vetrove zaboravljaju
Da njihova sreća leži tamo odakle su krenuli.

Primjetio sam raspravu-kako objaviti knjigu i mogu da iznesem moje iskustvo!Poplava je u književnosti tako da postoji more izdavača.(ponuditi nekog izdavača ali oni najčešće traže i novac što po meni prikladno rješenje).Ja sam štampao knjigu na divljaka!Odnio u štampariju i oštampao trista primjerka bez ibsn(a to je obaveza čuvanja u biblioteci pet primnjeraka) Uvod sam sam napisao a onda sam nekim čudom uspeo da prodam posle četiri godine tih trista primjeraka i vratim uloženi novac i nešto zaradim.Najviše sam knjiga prodao na autobuskoj stanici.A zaista je lako objaviti knjigu(papir je pojeftinio i štamparije imaju sve manje posla!) nego šta će te sa tim tiražom posle?

Odavno

Odavno sam prestao sa bilo cim
prestao smijati,
prestao sanjati,
prestao vjerovati...

Odavno kula u rusevini stoji,
prestao kamen na kamen stavljati,
prestao glog cistiti,
prestao ognjiste loziti...

Odavno ime ti u tisini spominjem
prestao pricati,
prestao ljubiti,
prestao zivjeti...

Odavno te volim
odavno te zelim,
ali sta vrijedi
kada moja nisi...

Ide Mile Lajkovackom prugom,
bez' od mene, idi s nekom drugom.
Kuje Mujo konja po mesecini
kuje al psuje meni se cini.

A Ti pitas gdje si?

Vi ste tu,
da i ja sam tu,
cas mi nalaze da se s Vama smijem
podignem casu
i polako gutljaj ispijem
veceras ste tu za gozbu
dok ja zalutah na Vasu pir pobjedu...

Vi imate svoje pjesme koje glasno bi pjevali
pomalo nalik horu krestavih glasova
od kojih svaki se trudi da bude prvi,
jadna je ova gozba
ali cutim
jer ja sam tu
a oci odaju kako sam u drugom svijetu...

A Ti pitas gdje si?

Roletne spustam za novo sunce,
kisobranom prizivam kisu,
i cutim...tisinom plovim
uvijek sam to volio
a sada se tog muka bojim...

Ne,nemoj me pitati gdje sam...
jer zivim...nekako,
kako to samo ja znam...

Nadam se poju slavuja
koji ne slecu na okna moga prozora,
jorgovan ne cvjeta vise,
zima toplinom ne odise,
i sta mislis gdje sam?

Spavam ti mila moja,
spavam i cekam...nasa proljeca...

Miris zene

Volim te kada sutis
tisinom brsljan oko mene pletes
da ogoljenu istinu
prvi progovorim u bunilu

Volim te naslutiti
kao postojanost
u svijetu popucalih snova
gdje smisao zavrsava

Volim te udahnuti
neskladom duse svoje
kojoj donosis harmoniju
i koncem idile zasivas zjapecu jamu...

Dok te volim gubec' sebe
pomislim kako te otimam
od korova u kojem rastes
stidljivo sred ljepote svoje
i zelim...da toliko zelim
da samo meni mirises...

KRAJ

Evo,tu
vena kuca
za samo jedan rez.
dajte mi oštricu
da godinama
pomutim
sled.