Domine

svaki dan se njima sad na isto sveo,
otkako je ona izgubila veo.
ali ipak sada čekaju prinovu,
u dvorištu imaju kosilicu novu.

koprive lete,cvijet je bez maja,
paučini u domu ne vidi se kraja.
nošeni  su oni,da-nošeni vjetrom,
šta već godinama rade pričaće pred Svetim Petrom

Zarobljena u srcu...


Ispjevah ti pjesmu ljubavi
naj ljepsu od svih a mozda je neces cuti,
mozda je neces osjetiti,
mozda uz nju neces plakati,
ali...
ispjevao sam ti pjesmu moja ljubavi...

Napisao sam stih o sreci
lagan kao leptirov let proljetni,
srecan kao dusa koja te sanja,
i satkao sam u nju zelju ociju
kako bi bilo divno
moje ruke sa tvojim spojiti,
drhtati...
plakati...
napisah ti stih milo moje...

Sagradih pjesmom kolibu malu
bistri potocic u svome zuboru,
na livadi tebe kako mi mases
dok bosonoga samo za mene pleses...

Napisah ti pjesmu
zatocenice moga srca...
kljuceve nikada neces dobiti,
slobodu nemoj traziti,
zarobljena si u mome srcu do vjecnosti...

Srecan rodjendan...

Nekada ponikne cvijet neznan
bez mirisa,
bez ljepote,
u pustinji goloj
bez ikoga svoga...

I taj cvijet zivi
kapljicu rose
kao kisu dozivi,
ne milovan,
ne voljen,
osamljen,
samo on pamti kada je rodjen...

Ali zavolje taj cvijet
neko nebo daleko,
poce da zivi i blista
poce da voli i osjeca,
poce da place zbog neba svoga...

Tog dana svati cvijet mali
da nije sam na dan kada se rodi,
nebo mu lice umi
i tiho rece
srecan rodjendan
cvijetu moj jedini...

Ruza crna...


Tu u vrtu ruza
prosetah nosen mirisom sna,
tek ovlas rukom
dodirnuh latice mnogih,
ali njihov miris ne osjetih,
ruke povukoh,
u strahu,
u zbunjenosti,
zasto te premile latice
moji dlanovi ne zele...

Toliko paznje i ljubavi
vrtlar stari ulozi u njih,
tako divno izgledaju,
miris pustaju koji dusu plijeni
i tako zanosno,
ruke pruzaju...

A onda sred mirisa tog
u kutu vrta,
na osami bez ikog,
u trnje zarasla,
listovima prekrivena,
od ruke vrtlara ostavljena,
ne mazena,
ne okopana,
divlja,
samoj sebi prepustena,
rasla,
cutala,
miris svoj ugasila,
cvijet davnina nije pustila,
i sva u leptirima razigranim rasla
njih u svojim laticama napajala,
ta ruza ne mirisana...

Pozeljeh samo nju iz vrta ubrati,
a vrtlar me za ruku vracao,
ne strance,
ne prilazi njoj,
vidis koliko predivnih ruza
moj vrt ima,
pa svaka je na svoj nacin jedinstvena
zasto bas nju da uberes,
pa niti trnje,
niti lisce,
niti travu oko nje ne dopusta okopati,
divlja je strance,
njene latice ne mirisu,
njene boje u oblacima se skrivaju,
nju vjeruj mi tvoje ruke ne zele da imaju...

Ne,
njegove rijeci nisu dopirale do moje duse,
usne su ostale nijeme,
oci ukocene
prema tom kutu obraslom gledale,
trazile neki put
izmedju trnja i uvelog lisca
samo da tu ruzu ugledaju...

Pomisao u casu me obuze,
zasto se skriva ta ljepota njena,
zasto je usamljena,
nedokuciva,
zasto kada je toliko preljepa...

Noge izdrzati nisu mogle,
glas razuma i vrtlara nije dopirao
do njih,
same su krenule put trnja i glogova,
rukama golim i stopalima bosim
razgrtah put
samo da vidim te latice srece,
culima udahnem njen prekrasan miris...

I vrtlaru starom tad dah stade
vidjevsi sliku nestvarnu,
kako krocim u tu obraslu divljinu
i moje noge i ruke ostase ne ranjene
ruzine bodlje povijase se
ne zeleci povrijediti me,
uvelo lisce
postade zeleno,
i oci ugledase ono sto su dugo trazile,
blistava poput kisne rose na suncu,
u tisini tame,
povijena ka tlu,
rasla je ta crna ruza...

Kao da se stidjela svoje ljepote,
kao da se stidjela mirisati,
kao da se bojala
koliko mirisati moze...

U zanosu srece te
uspjeh samo vrtlaru reci rijeci ove,
"starce,
samo ovu ruzu zelim iz tvog vrta ubrati,
samo nju ponijeti,
samo nju milovati,
samo ovu crnu ruzu
starce moj,
zelim zauvijek na srce staviti
i samo nju vjecno usnama ljubiti"...

Poklon za vecnost


Poklonicu ti
tren
koji putuje
okolnim
sokacima
mrseci note
do savrsenstva
simfonije.
Oblak
da plovis
kroz polje
bezbriznih
maslacaka.
Kada se umoris,
cekacu te
uz poj
carskih slavuja,
u dolini vecnosti,
jer kosmos
je spleo
kolevku za
neumorne
cuvare
ljubavi i
sna.
Gde razum
prestaje
da gospodari,
gde samo srce
govori
vatrom iskonskom.
Da zamrsimo duse,
spletemo ruke
u vremenu
sto stalo je
zbog nas.
Nisu potrebne reci,
svemir je vec
spevao
svaki stih
za nas.

Zid tisine...

Polako cu navuci
ovu zavjesu na bini,
predstava je zavrsena,
oprostite ljudi
idem putem svoga
zida placa...

Iza sklopljenog paravana
necete vidjeti moje suze,
niti moje sklopljene ruke
kojima svijecu
u ledenom domu palim
usamljen...

Tiho poput aveti cu nestati
neki ce pamtiti,
a neki brzo zaboraviti,
ali pjesme ce ostati
kao poklon mojoj ljubavi...

Tada kada odem
iz vasih zivota
napustim i moju dusu
spomenite moje ime
u prohujalom vjetru
spomeni i ti
moja ljubavi,
bio neko
i zelio samo voljeti...

Nemojte crne ruze nositi
nemojte plakati
nemojte ni ceremonije praviti,
samo me pokopajte
tiho i necujno
da se ne bude ostali mrtvi...

Grumen ledene zemljice
stavite na moj kovceg
stavi prva ti
moja ljubavi,
neka zemljica bude
negdje sa visoke planine
pored neke kolibe
to neka bude
zadnje od moje zelje...

Da mi mirise dole
gdje ne znam kako je,
neka me podsjeti
na cvijece i livade
kamin i zore
ljubav i zagrljaje,
neka me podsjeti
kako je bilo zivjeti...

Oprostite mi svi,
oprosti mi i ti
moja ljubavi
ako sam volio previse
i samo zelio
da budem voljen...

Cekao sam te...

Cekao sam te
u vrtu gdje ljubav se ceka,
ispod vrbe ususkanih zelja,
na ledini mekoj,
na travcici rosnoj...

Cekao sam te
kao Vilu,
da dodjes sa osmjehom na licu
napijes moju dusu zednu,
u cekanju dugom zaspah ti
i jos uvijek spavam,
cekam tvoje oci da me probude,
cekam...jer tebe vrijedi cekati vjekovima...znam...

U Tebi me ima

U tebi me ima
vise nego srce malo moze da podnese...
u svakom koraku,
u svakoj ceznji,
u svakoj zelji,
u tebi me ima...vise nego tebe same...

I nisam bolest,
ali postaces bolesna od mene,
i nisam pokrivac,
ali pokrit ces se sa mnom,
i nisam dragocjen,
ali zeljet ces me vise od bilo koje zelje!

Jer...u tebi me ima...

Iza tvojih ociju koga si skrila,
ko Ti snovima hara,
koga pod kozom cuvas
i kao krv vrelu nikome nedas!

Da...u tebi me ima...
dali to znas?
ili moram da ti sapnem
koliko Te u meni ima...

Probudjena

Njene oči su videle sutra.
Okamenjena na hramu mora
Umiruje talase svojim pogledom
Dok joj se klanjaju oblaci
Zašiveni za njen vodeni svod.
Njene usne su okusile čežnju
Voće koje ne stišava glad.
Oprečnog ukusa izmamilo je
Tek osmeh, otkrilo zube
I na njima meso zabraljenog.
Onako usnula, sada mirna i daleka
Ne zna da li je bila srna ili lovac.
Njeno telo obasjano čedno
Drhti u vrelini strasti
Još uvek se ne smiruje srce u grudima
Još uvek pesme njenog daha
Plaše galebove.
Zar je tek sada probudjena
Ona što se skrivala pod haljinama?
Zar joj je samo ovo trebalo
Da se priseti odakle potiče?
Da je rodjena iz utrobe zemlje
slične sebi,
Da je sačinjena od penaste strasti
Slanih voda
I da se danas, toliko godina
Nakon rodjenja, ponovo srela sa
Svojim postankom?
Zar joj je bio potreban baš on
Da je prizove sa udaljene obale
Smesti u uzljuljkani brod i poveri joj
Davno zaboravljenu istinu?
U budućnosti je videla sebe
Kako se vraća ovoj osvojenoj obali,
Svom novom domu,
Kao boginja sa očima srne,
Ponosna na svoju istinu,
Ponosna na mesto odakle dolazi
Ponosna što u sebi nosi novi život.

Vilo...


Tebi koja u tisini spavas
samotne korake ceznje brojis...

Tebi ruzo ne ubrana
roso ne gazena
djevo ne ljubljena
tebi pisem ovaj stih...

Tebi kojoj su oci toplinom okupane
ruke poput djecijih mekane...

Tebi zeljo moja daleka
tugo nikome ne recena
sreco ne dokucena,
tebi pisem ovu ljubav...

Tebi gorska Vilo uspavana
moja suzo skrivena,
tebe...
tebe zelim pitati
moze li srce tvoje
barem malo da me voli...