Ljubavna tajna

Nikad ne otkrij Ijubav svoju,
Za nju znat' nitko ne bi smio;
Jer i blag vjetar dira hvoju
Tih i nevidljiv cio.

Ja otkrih, otkrih svoju Ijubav,
Otkrih joj srce sve;
Drhteći, hladna, u strahu ona,
Ah, ode, nesta nje!

Čim sam joj Ijubav otkrio bio,
Putnik se pojavi tu,
Tih i nevidljiv cio:
S uzdahom uze nju.

Luka Paljetak

Ljubljenoj

S pravom, kada te napustiti mogah,
Sad valima vičem, što se šumeć roje
Bijući o Alpe, dok jecaje moje
Nose vjetri gluhi mora Tirenskoga.

Nadam se, napušten od ljudi i boga,
Bačen u progonstvo protiv volje svoje
Iz lijepa kraja, gdje provodiš tvoje
Dane, uzdišući rad odsustva moga,

Nadah se, da će vrijeme, zgode dnevne
I hridi, kroz koje umorna me takla
Divlja ravnodušnost, zatim šume drevne

Bit okrepa srcu u tolikoj bijedi.
Ah, prazna nado! Ljubav i sred pakla
Besmrtna, moćna znat će da me slijedi.

Ugo Foscolo

  Napustena devojka

                                   
    Otišao je jutros
    preko svih prešao pragova,
    ostala sam sama;
    ali sja od zlatnih tragova
    života moga tama.

    Otišao je jutros
    sa prvim lišćem niz vodu,
    niz mutni talas rečni;
    ali oni što zauvek odu
    kao bogovi postaju večni.

    Njegovo srce je od kosti
    tvrđe bilo i od kremena;
    ali ja plačem od samilosti,
    ja bih težinu njegovog bremena
    na sebe uzela.

    Otišao je jutros,
    mirno je prošao kraj raspeća,
    kraj ruže što uz stazu cveta;
    ali moja ljubav još kao sveća
    praznična gori sveta.

Desanka Maksimović

Necemo vise tako kasno

Nećemo više tako kasno
Lutat u noćni sat,
Premda će grud još ljubit strasno
I mjesec jednak sjat,

Jer korice mač troši jak,
A duša troši grudi,
Predah i srcu treba čak,
I ljubav odmor žudi.

Noć je za ljubav doba strasno,
Al' brzo dan stić' zna,
nećemo više tako kasno
Dok blistav mjesec sja.

                  (L.Paljetak)

Neverna supruga

I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.

Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.

Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.

Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.

Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa
lajao daleko od reke.

Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.

Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.

Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!

Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.

Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.

Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.

I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.

I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.

Federiko Garsija Lorka

Nisam spavao

Nisam spavao; lutao sarn limbom
u kom predmeti mijenjaju oblike,
tajanstvenim prostranstvom koje dijeli
san od besanice.

A misli što su oko moga mozga
obilazile u kruženju tihom,
stišavale su ples svoj polagano
sve sporijim ritmom.

Vjeđe skrivahu odraze svjetlosti
kojom kroz oči ispunja se duša,
no svijet vizija od drugoga svjetla
sjao je unutra.

Tada odjeknu u mojemu sluhu
šum neki, sličan onom što zamršen
po hramu luta kad vjernici s amen
molitvu završe.

I čuh glas neki ugodan i tužan
gdje me imenom zove izdaleka,
osjetih miris tamjana i vlage
i pogašenih svijeća.

Spusti se noć; u ruke zaborava
padoh, ko kamen, u krilo mu tmurno.
Tu usnih, a prenuvši se viknuh:
"Netko moj je umro!"

Gustavo Adolfo Bécquer

Nokturno i Elegija
(odlomak)

 Ako upita za mene, nacrtaj na zemlji
znak križa od tišine i pepela
preko mutnog imena koje podnosim.
Ako upita za me, kaži da sam umro
i da se raspadam ispod mravinjaka.
Kaži joj da sam sada grana naranče
i krotka zastavica na nekome tornju.

 Nemoj joj reći da još uvijek plačem
grleći prazninu njene odsutnosti
gdje je njen slijepi oblik ostao utisnut
uvijek čekajući da se tijelo vrati
Krv je lovor koji pjeva i pati
i ja ću uzalud čekati pod njegovom sjenom.
Već je večer.A ja sam nijema riba.

 Ako upita za me, daj joj ove oči,
ove sive oči i ove prste;
I kaplju krvi u ovoj maramici.
Kaži da sam nestao,da sam se pretvorio
u tamnu jarebicu, u patvoreni prsten
na nekoj obali zaboravljenih sita:
reci joj da lutam od šafrana do ljiljana.

 Reci joj da htjedoh sačuvati njene usne
i nastaviti palaču njena čela.
Ploviti jednu noć u njenim kosama.
Naučiti boju njenih zjenica
i blago se ugasiti na njenim grudima,
potonuti kao ponoć, obamrijeti
uz mrmor gostionica i sordina.

                       *
Ako upita za me, reci da boravim
u listu primoga i u akaciji.
Ili, ako ti je draže, reci da sam umro.
Daj joj uzdah moj i moju maramicu,
moju utvaru u brodu ogledala.
Možda plačem u lovoru ili tražim
svoje sjećanje u obliku jedne zvijezde.

Oči bez svjetlosti

Lijepe oči bez vida, o topazi
svjetlosti mrtve, lune u kristalu,
blizanke tužne, beskrajni prolazi
vode vas, njišu kao zipku malu

vizija tajnih, znamenja i slutnja
svijeta što tone. Pred vama se stvara
od tmine mnoga staza mračna, mutna,
što maglu žive svjetlosti razara.

Lijepe oči bez vida, kada gleda
anđeo svjetla u vaš sjaj blistavi,
uzdasima se bestjelesnim preda,

vid bez očiju uputi tvrđavi
božjoj i pripjev, sladak poput meda,
na liri svira o vječnoj ljubavi.

Miguel de Unamundo

Okrutnost

Bila je tako lepa one večeri
i tako vedrih očiju.
U smionoj igri dopustila je
da joj skinem s ramena
belu maramu.

A kada je noć spustila preko nas
svoju crnu zavesu,
postao sam još odvažniji.
No onda mi se istrgla
i rekla: - "Pričekaj - do sutra!"

Drugog dana, kada sam je sreo,
bila je još divnija.

I ja joj - uzdrhtavši od sreće -rekoh
što mi je obećala.
No ona mi je na to odgovorila:
- "Mutne reči što se kazuju u noći,
gube danju svaki smisao!"

I nasmešivši se blago reče mi
na odlasku: - 'Budi strpljiv
i ne gubi nade nikada!"

Abu Nuvas

Onoj koja ocajava

 Ti plačeš, a on je iščezao tko zna s kim i kuda,
Sklonio se od tvojih predbacivanja i tvojih suza.

 Ti sušiš rubac, rupčić mokri, isplakani,
On trati dane, u zaborav lete mu dani.

 Ti čekaš list, k'o prosjak što čeka zbog groša.
Kući se vašoj uklanja listonoša,

 I ruka ta na vrata zakucat neće više.
Penelopo!

 Samo tu pi bol kojim zacjeljuje rana:
I bit ćeš ponosna u žalosti, izravnana.

 No možda jednom . . .

 No možda jednom . . .(za vrijeme pljuska na ulici)
Krov nad glavom netko će u vas zamoliti.

 Netko, tko u tami promatra vaš dom.
Bit će to on.

 I tišina tvoje tuge njega će obaviti.
Moleći podići pogled i ti ćeš mu oprostiti.

 I ti ćeš mu oprostiti.