(Dnevnički zapisi - nastavak)


Srijeda, 15. maja 1991. godine


Zanimljivost (ali možda i tragičnost) čitave stvari u vez sa naklonostima   g l a v n o g   l i k a   prema NV, AE, VP, RA i CA sastoji se u tome što sa NV, AE, VP i RA nije ostvario   t j e l e s n i   k o n t a k t   u konačnom smislu (sa NV   n i k a k a v, sa AE sve osim klasičnog seksulanog odnosa, sa VP beskrajna ljubakanja, sa RA jedna divinizirana ljubav nastala usljed   j e d n o g   j e d i n o g   r a z g o v o r a   i   r u k o v anj a,   koja je ''kriva'' za nastanak jednog sonetnog vijenca. Tjelesni kontakt je ostvaren samo sa CA, ali je odmah poslije toga nastalo obostrano zahlađenje. Umrla je romantika kao osnov veze, pa se čitav slučaj mogao protumačiti kao gubljenje vremena, s obzirom na to da je CA bilo stalo samo da upiše još jedan slučaj u inventarsku knjigu svojih slučajeva.
Gospođa R dolazi u vrijeme kad su i uslovi i okolnosti drugačiji za   g l a v n i   l ik.   Kako?
Sve njegove velike ljubavi osim one između njega i CA zbile su se kad je on bio neoženjen. U vrijeme veza sa CA on je već bio oženjen, a ona je bila neudata.
Gospođa R prva je   u d a t a   žena prema kojoj   g l a v n i   l i k   ispoljava svoja osjećanja na način kako je to činio sa pomenutim. Time je čitava stvar tajanstvenija. On oženjen, ona udata. Zanimljivost te veze utoliko je veća što se oboje moraju vezati za čuvanje tajne, ali je intenzitet osjećanja i priroda veze takva da su greške zbog kojih bi tajna mogla biti provaljena - mnogostruke...Može li se izdržati takav napor? Smije li se griješiti? A oni su, bez obzira na to što se još ništa   v a ž n o   nije dogodilo, već grešni. Zašto se osjećanje čovjeka proglašava grijehom?
I zbog svega toga,   g l a v n i   l i k,   ima nesporno težak zadatak. I pravo da sumnja. Razlog: razlika u godinama. Kad se gospođa R rodila,   g l a v n i   l i k   je bio punoljetan. Osamnaest godina velika je provalija koja   g l a v n o m   l i k u   nameće pitanje: šta ako se gospođa R samo igra i ostavlja sve na nivou igre? Šta ako nema namjeru da igra do kraja i ako ''susret'' bude prekinut s njene strane, po sistemu ''hladnog tuša''?
(Pitam se da li je   g l a v n i   l i k, u koga želim da ''uguram'' i ponešto autobiografskog, jedna ipak nevjerovatna i rogobatna izmišljotina? Imam li prava da ga, uz svu želju da bude   u s p j e š a n   lik mog romana, opterećavam i nekim svojim pubertetskim diletantizmima? Inspiraciju nalazim u svom radnom okruženju koje nije nimalo idilično. Pokušavam da se identifikujem sa nekim trivijalnim licima i događajima, da im uđem u psihologiju, da njihov   r a z v r a t   nekako razgolitim. I sve što više činim, srljam u neke isuviše lične projekcije, jer nijedna stvarna ličnost nije bliska tim projekcijama. Moj napor da ih učinim uljuđenim mogao bi da bude promašaj, naročito kad je riječ o glavnom liku i gospođi R...

Sve oko mene je crno, sumorno...boli.
I sta god da dotaknem, rusi se I pada…
Trazim svetlost, nadu, za ljubav molim.
I kako sada, da se oduprem, da ne stradam?

Hocu da lebdim, da me vetar nosi.
Zelim da stignem tvoju plavu pticu.
I u trenu kada osetim vetar u kosi,
Videces osmeh na mome licu.

A ti ces me pratiti kao oblak tamni
I radovacu ti se kad mi u snove dodjes
Podsecaces me na poraz davni
Ali molicu Boga da me nikad ne prodjes.

Jer bol koju mi donosis,
sladja je od lazne srece
i ta patnja koju sa sobom nosis
znam, slomiti me ipak nece.

Jer ti si ono cemu ja tezim
I ti si sve cemu se nadam,
Pa I cak I kada od tebe bezim
Pod tvoj uticaj padam….i lomim se!

Misli lebde samo ka tebi,
iako me tuga sve jace steze
Pokusavam da objasnim sebi
Ali ne vredi, sve mi je teze.

Hocu da nestanes i da prebolim
Hocu da ponovo budem stara
Ali ne mogu, ja tebe volim
I zalud samo sebe varam.

Al nadam se, ipak se nadam
Ili cu biti samo tvoja
Ili cu zbog tebe tuzno da stradam
Jer prevelika je bol moja.

A posle svega, sta mi ostaje?
Pokoja rec, laz, uvreda...
Srusice to snove moje,
Nestace na kraju svaka nada.

(Dnevnički zapisi - nastavak)


Četvrtak, 16. maja 1991. godine

G l a v n i   l i k   je danas divan dan proveo sa gospođom R. Ona je u   s t r a š n o j   tenziji. Ne može više da sakrije svoj odnos prema   g l a v n o m   l i k u.   To se očito vidi, ali ona još ćuti.   G l a v n o m   l i k u   se omaklo da joj kaže da ima oči koje potvrđuju njenu veliku dušu. Taj je majstor za   z a l e t e   u davanju   d i r e k t n i h   komplimenata. Gospođa R će prihvatiti sve solucije, ako ne bude dušmana. A njih ima - ponajprije u gospođi  RA. Dama pokušava da vidi i ono što nikako   g l a v n i   l i k   i gospođa R neće dati  da se vidi. Sutra gospođa R časti kafom...
Priča o   g l a v n o m   l i k u   i gospođi R zaokuplja me sve više. Ne da mi mira. Imam utisak da je zadatak za mene pretežak. Pokušavam   g l a v n o m   l i k u   da dam neka obilježja svog mentalnog sklopa, da ga nekako predočim kao svog dvojnika. Osjećam da je to teže nego smisliti u cjelini likove gospođe R i gospodina M, te cijele galerije sporednih likova. Neuporedivo teže, jer jedno je preživljavanje, a nešto sasvim drugo jedno mišljenje o preživljavanju komplikovanih životnih situacija...
O čemu li noćas razmišlja gospođa R? Dok napolju rominja dosadna kiša, ona vjerovatno spava. Možda već i sanja. No, kako li je u svojoj lijepoj glavi presabrala protekli dan? Da li je most između nje i   g l a v n o g   l i k a   nerazrušivo sagrađen, ili je to obostrana varka? Smije li ona više voljeti? Ima li za to snage, ili ocjenjuje da je tako nešto neoprostiva slabost?
Okolna stvarnost   g l a v n o g   l i k a,   opora i nervozna, stvara mu sliku gospođe R kao nestvarne, nemoguće sreće. On je danas, pri polasku na put, uhvatio jedan njen pogled za koji bi mogao kazati da znači molećiv vapaj: ne idi! Ili: kud smo to nas dvoje krenuli? Ili: smijem li da mislim na tebe?
G l a v n i   l i k   je opet mislio svoje misli: nesrećna ženo, bojim se da sve ovo nije samo moj i tvoj san. Bojim se da sam te izgubio onda kad sam te dobio. Smiješ li mi biti blizu, a da ti razum ne odluta daleko? Imam li uopšte pravo da mislim na tebe, da računam na poklone iz tvojih očiju? Oboje krademo ponešto tuđe, a hoćemo da budemo srećni. I oboje nas već šibaju zli jezici i pogledi, mada još nismo prešli Rubikon. Ili modru rijeku Dizdarevu, kako hoćeš. Ja znam i to da ti možeš donijeti i takav zaključak da te   n i   p o   č e m u   n e  zaslužujem. I spreman sam da otpatim svoje. A ti? Da li si u takvom stanju da bi morala da patiš zbog mene? Sav moj ukon prema tebi nije našao poriva u nekakvoj muškoj požudi, ja ti se klanjam zato što si mi očima priznala da u životu još nisi srela ljubav koju zaslužuješ. No, jesam li ja taj koji ti takvu ljubav može pružiti? Smijemo li satirati svoje porodice i preuzeti takvu odgovornost da pate naša djeca? Nepostojanje ljubavi koja bi nama odgovarala nikako ne znači da su nam djeca životna greška. Naprotiv! Tako bih žarko želio da ono što mi ne završimo u skladanju velike ljubavi, završe naša djeca! Makar bi mi grob bio miran.
(Ostavi se gluposti. Kakav si to ti   g l a v n i   l i k?   Van života, van ove raspojasane, vonjave, prljave   p r o z e.   Nema te osobe danas koja će razumjeti način na koji krvari tvoje srce. Ti si omeđen tradicijom, malograđanštinom, propisanom slobodom, licemjerstvom, zavišću, kukavičlukom, denuncijacijom. Taj ti tako udešen svijet lakše može oprostiti jednu krevetsku seansu sa gospođom R, nego tvoje tkanje neke vizije ljubavi za koju taj svijet jednostavno nema   p e t lj u.   Ubiće te ljubav koju tražiš. Ubiće te onda kad ti odgovori. Jesi li razmišljao da li možeš nositi teret takvog odgovora?)
Pusti me, sumnjičava nutrino moja, uvijek neitraženi bezdane, da se ni iz čega u te sunovratim. Pusti da ta žena i ja postanemo Jedno ni u Čemu. Ne otimaj mi vrenje srca onda kad ono hoće da popuca dragovoljno! Ja moram gospođi R podariti gotovost da za nju umrem, ako za nju ne mogu da živim. Ona mora znati da je moja duša zbunjena zbog nje, ja joj to otvoreno moram reći. Ona mora znati da je u meni otvorila sve brane i oslobodila od ledene kore života nepoznate gejzire. Pa neka onda sudi. Dao sam joj pravo da presudi. Na njen mig ja ću dignute glave krenuti u putanje žrvnja!
(Suicidna narav   g l a v n o g   l i k a   uvijek je bila povezana sa ljubavlju prema nekoj ženi. Ona će na kraju savladati taj gromadni teret samopostojanja. O tome gospođa R možda nema pojma).
Šta li će reći oni koji eventualno budu čitali ove stranice pisca devete sveske dnevničkih zapisa? Treba da kažu: buncao je o pokretačkim silama ljubavi, dok su drugi znali da buncaju samo o prozaičnoj smrti. onoj iz pušaka i sijevanja noževa...

(Dnevnički zapisi - nastavak)


Petak, 17. maja 1991. godine

(Roman možda nikada neće biti završen. Možda ga neće biti do boljih vremena. A boljih vremena za mene neće biti)

(Ambicije   g l a v n o g   l i k a   u odnosu na gospođu R posve su nerealne. On je izgubio tlo pod nogama. On bez nje više ništa ne može, a ona s njim i nije baš načisto. Daje mu nade, a onda ga, kao iscijeđenu krpu baci na zemlju, bukvalno rečeno. I kad bi htio - a tako bi to mnogo htio - da joj kaže da bez nje ne može, on to više ne   s m i j e.   A htio je u jednom trenu da vrisne, da ga ona dobro čuje: ''osjećam da sam na početku   g u b lj e nj a   p a m e t i!   Kako joj to reći, a ne ispasti preispoljna luda u uslovima u kojima je sasvim jasno da mnogi već sad primjećuju da se između   g l a v n o g   l i k a   i gospođe R    n e š t o   događa.Ona već pokušava da se distancira, a on je jednostavno lud. Umjesto da staloženo - barem za posmetrače - ode kući i čeka sljedeće viđenje, on izmišlja neko putovanje samo da bi dva ili tri kilometra išao sa gospođom R istim autobusom. Ona može da izvodi razne zaključke o tim nesmotrenostima   g l a v n o g   l i k a,   a prvi pravi zaključak biće - ne rizikuj! Stavi do znanja tom izgubljenom nesretniku da je pogubio sve orijentire, da se ponaša kao balavac! Ako je ne posluša, ona će početi da preduzima korake koji će značiti prezir, odbacivanje, ignoranciju...

...no,   g l a v n i   l i k    opet sanja da će gospođa R još večeras čitati njegovu knjigu, da će ona proizvesti na nju neki utisak. Ne očekuje li valjda taj ranjeni duhovni div da gospođa R stavi svima do znanja da je njegova, da svi oko njih grade svoj intrigantski svijet na toj činjenici. Ako bi se desilo da sutra gospođa R dođe   g l a v n o m   l i k u   - a nema razloga da dolazi, kad joj nije radni dan - onda bi to bio   d o k a z   neoboriv   d o k a z   da dobrovoljno predala sebe jednom rizičnom lelujanju, dvoru kratkotrajne, ali i neponovljive ljepote. Neponovljive zato što bi ih potom oboje uništio onaj intrigantski svijet, za njih više ne bi bilo vremena. Nema nade da gospođa R uradi nešto tako. Gospoda RT i TA danas  su   g l a v n o m   l i k u   stavila do znanja da su njegove namjere u odnosu na gospođu R pročitane. Sreća je što nema nagovještaja da li misle i to da gospođa R te namjere prihvata. Više nikad - o, kakva kazna -   g l a v n i   l i k   ne smije dozvoliti sebi da se i   j e d n o g   s e k u n d a   zadržava u kacelariji RT kad je tamo gospođa R!

Ostaje da  u vidokrugu   g l a v n o g   l i k a   gospođe R neće biti dva dana!  To je dvadeset dana zatvora! Svaki sat bez nje je desetorostruko duži. Ali, tako mora da bude!

Dnevnički zapisi-nastavak)


Subota, 18. maja 1991. godine

...Staze gospođe R i   g l a v n o g   l i k a   se pomalo razdvajaju. Dovoljno je da nema susreta pa da sve stvari počinju da izgledaju drugačije. Više niko nije tako idealan kako je izgledao.   G l a v n i   l i k   radi u preduzeću, gospođa kod kuće pravi ručak, pere sudove, presvlači djecu, čisti, a možda i veze kakav goblen. Realitet proždire proizvode fikcija i ekstaza. U realitetu svi postaju licemjeri.   G l a v n i   l i k   je danas u odnosu na prethodne dane   n e o p r o s t i v o   hladan, miran, sabran, pomalo i bezobrazno negira stanja u kojima je koliko juče bio. Nešto se omaklo u njegovim vjerovanjima, posrnulo i strovalilo se u bezdan zbilje.   G l a v n i   l i k   se vraća tamo gdje stvarno i jest mjesto svakom sluganu licemjerstva - hramu za svetkovine poraza. Bilo bi dobro da neko sasvim neutralan već prekosutra, kad    s t i c a j   o k o l n o s t i   koji se zove   p o s a o   u   p r e d u z e ć u   ponovo ukrsti poglede gospođe R   i   g l a v n o g   l i k a.   Hoće li ti pogledi priznati sve dosad emitovane laži, ili će se nadmudrivanjem i dalje udvarati novim lažima? Prosto je nevjerovatno da ljudi vole da maštaju o onome što nisu u stanju da ostvare. Zapravo, ne radi se o tome da se nešto ne da ostvariti. Ništa nije   n e o s t v a r i v o,   ništa nije   n e o s v o j i v o.   Problem je u komformizmu. Ostvariti nešto novo uvijek znači poricati već ostvareno. A na tako nešto spreman je malo ko, naročito ako mu se ono već ostvareno čini dovoljnim. Kad je čovjek kod kuće, shvati ipak da mu je tu sve najbolje. Često i skromno, ali dobro.   G l a v n i   l i k   i gospođa R i večeras su kod svojih kuća. Za dublje zone poniranja u novo potreban je, uz ostalo, dodir kože.

...U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga - i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo''...

Ovaj isječak iz proslova Jevanđelja po Jovanu spada u najljepše bisere literature. Mislim da nije lako na neki bolji način opisati moć riječi. Mene, međutim, interesuje   k o j a   t o   R i j e č   bijaše u početku od koje je   s v e   postalo?

(Gospođa R možda večeras čita Riječi. Kako li joj zvuči ona: ''i neću moći da ti šapnem doba moje vječne tuge, neslućenu stravu, sa one strane mog usahlog groba, u mrtvom oku nosim tvoju glavu''. Zbilja, zar se tako morbidno mogu opisati neka   o n o s t r a n a   zbivanja bez iskustva? Može li se proniknuti u onostrano iz tjelesne sfere?)

Ne negiram mogućnost nekog onostranog uskladištenja energije nekad živućih. Nije riječ o sujevjerju.   B e s m i s l e n o   j e   n e g i r a t i   o n o   š t o   s e   n e   d a   u t v r d i t i.

(Gledam, ona plače. Kao da je u njenom obličju oblak)...

U početku bijaše Riječ...

(Poštovana gospođo, iznenađen sam Vašom moći da upravljate mojim vremenom. Time što Vas volim vi kradete moje vrijeme, prisvajate mi trajanje, angažujete čula. Trgujete mojom nemoći da se suprotstavim koristoljublju. Vi moju ljubav ne prihvatate kao dar, nego kao   f i s k a l n u   obavezu. Vi ste oporezovali moje duhovno stanje. Ja moram svako jutro sa moja dva oka uperena u vaše jedno tijelo da prijavim količinu ljubavi prema vama za to jutro. Vi to pokupite i odete u nepoznatom pravcu. Ja Vas trebam kao zvijezdu na vedrom nebu, onu probranu jednim jedinim pogledom. Nemam vremena za sve zvijezde, a izabrah pogrešnu. Ona koja pali sa nešto hladnog sjaja, zorom nestaje, a moje oko prepušta usahnuću).

Kao da hoću da spavam! Kad neko bude čitao ove redove (ako bude), vjerovatno će pomisliti na iščašenje uma moje malenkosti. Mora imati na umu jednu stvar: ja ne pravim umjetnost. Ja se od gliba u kome živim odmaram na taj način što se igram riječima. Pri tome me uopšte ne zanima da li su te riječi lijepe, funkcionalno raspoređene, smislene u nekoj logičnoj vezi. Ja ih ispisujem, pritiskujem da izjure iz mozga kao ptići iz gnijezda. Ko kaže da ptići izlijeću iz gnijezda nekim propisanim redom? Oni izlijeću, a hoće li letjeti u formaciji nekog simetričnog jata, to se nikad ne zna.

Volio bih da napravim takvu gomilu riječi koje se sudaraju i prepliću kao mravi u razorenom mravinjaku. Riječi unezvijerene, riječi zaplašene   l o g i č n i m   rasporedom.

Buncanje je najviši stadijum slobodnog izražavanja. Hoće li poslije njega možda biti slobode, to je pitanje na koje pospan čovjek ne može odgovoriti...



 

Prije nego što nastavim sa unošenjem mojih dnevničkih zapisa, htio bih da kažem da sam sa velikom pažnjom pročitao šta su pisali  mistyque, uranka, spadalo i jelenabns. Bez ikakavih lažnih razloga, sa željom da ovi ljudi nastave bilježiti svoja spisateljska dostignuća, moram da kažem da sam oduševljen što ovdje ima divnih riječi, rečenica, poruka, zapažanja o ljubavi kao iskonskoj čovjekovoj potrebi, a naročito bola koji izaziva njena neostvarenost ili pogrešna ostvarenost. Riječi ovih autora su iskrene, čim su našli potrebnim da ih ovdje ostave. Uranka je napisala izvanredan prozni tekst, proživljenu patnju...mistyque očigledno dugo i plodno druguje sa stihom i svojim razlozima da ga ispisuje, spadalo se javio samo jednom, vrlo kratko, ali iskreno i sjetno, jelenabns je u mladalačkom zanosu koji je dobro odslikala svojim stihovima. Jednom riječju, ne bih htio da se monotono ovdje pojavljujem sam, forum je zato da komuniciramo, da o međusobnim stvaralačkim naporima raspravljamo, da razmjenjujem mišljenja i jedni drugimabudemo od pomoći. Nadam se da će ove moje riječi biti pročitane i uvažene.

(Dnevnički zapisi - nastavak)

Nedjelja, 19. maja 1991. godine

Sumorna i kišna nedjelja. G l a v n i   l i k   i gospođa R muče svoje samotničke kišne muke. Kako su se na ''klavijaturi'' osjećanja pomiješale i dirke i sile koje po njima dobuju! Od te muzike haosa oba lika naći će se u svojevrsnoj pomami ludila specifične vrste: ludila nesposobnosti da se osjećanja pretvore u stvarnost.   G l a v n i    l i k   se plaši sutrašnjeg dana i susreta sa gospođom R. On je ubijeđen da protekla dva dana nisu radila za njega. Procjenjuje situaciju tako što misli da ono što se u nekoliko dana susretanja izgradi, dani samovanja izbrišu. Možda bi bilo dobro zaboraviti tu idilu što prije, dok se stvari nisu iskomplikovale nekim jednostranim, ili obostranim postupkom...

Ponedjeljak, 20. maja 1991. godine

A krvari i   g l a v n i   l i k   romana, sumnjičav kao i autor mu: hoće li ikad biti romana i njega u romanu? Uprkos svome ludom osjećanju koje prema toj ženi dođe kao Niotkud, riješio je da više ne viđa gospođu R. Zatvorio se u svoj svijet kao orahova jezgra, ali ne zato da sazri, već da istrune. Nagnali su ga na taj očajnički korak drugi neki ljudi, čije postojanje i ne znači ništa drugo već banalizovanje tuđih svjetova. Skrnavljenje tuđih ljubavi. Zato mu je dan bio očekivanje sodomsko-gomorske sudbine. U jednom momentu gospođa R otvorila je vrata njegove radne sobe, pogledala ga, vidjela da je okružen nekim (da li ljudskim?) primjercima, blago se nasmiješila (možda i podrugljivo?) i ponovo zatvorila vrata! Kao ključar samice postupila je gospođa R, misleći valjda da je bar za nijansu bila milosrdnija od ključara koji je držao ključeve Dantesove samice na ostrvu If (Taj Dima opsjeda   g l a v n i   l i k) Neko mu je kazao da su gospođu R zavitlavali što on ne dolazi do nje. Pravi način da se vidi svo njeno   r a v n o d u š j e,   ali on ne zna da li su zavitlavali prije ili poslije njenog dolaska na njegova vrata. A kad to ne zna, ne zna da li je gospođa R u   r a v n o d u š j u   ili u istom položaju kao i on. Uz sve greške koje može napraviti prema sebi,   g l a v n i   l i k   još može ispasti i nedostojanstven, može trajno (kako suludo i strašno dobuje u mozgu ta nesrećna riječ) izgubiti gospođu R zbog nespremnosti da malograđansku rulju obuzda na taj način da joj vraća istom mjerom, a ne protestom u svojoj orahovoj ljusci. No, još ima neki dan da se nabroji, možda bitke i ne moraju da budu izgubljene zato što ''generali'' tako misle. U svakom slučaju,   g l a v n i   l i k   će se ubuduće kloniti seansi sa malograđanima koje se sastoje od ispijanja jedne šoljice jutranje crne kafe...

Kako? kad nesto ne zelis,
sama mi dolazi
kad se trudim da je prezalim,
lazem druge da je ne volim

Svakoj se osmehnem
onako, zbog svih oko mene
pravim se da sam srecan
a srce mi vene.

Nekad je bilo, nece biti vise
srce se topi, snjega liju kise
bila je moja, nece biti vise
srce se topi, snjega liju kise...

Ni sam sebi nisam bitan
idem sam od srece skitam
kuci me nista ne zove
ali nemam snage za neke nove.

Hteo bi da probam, samo jednom jos
dobar sam ja nisam toliko los,
Probao sam jednom, necu stvarno vise
A srce ludo se topi snjega liku kise.

Srecu sam pokvario svima oko sebe
i sada bi zrtvovao sve za tebe
ali bilo je jednom MOZDA nece vise....

E, krenulo je. Pozivam i druge koji dolaze na ovu stranicu i nešto pišu, da ostave svoje zapise, da se dalje ovdje ispoljava raznovrsnost ideja, stilova...