Ne znam zašto, ali uvek kada kiša pada, setim se prošlih dana... i zapitam se:

Koliko je zvezda na ovom nebu? Da li svaka sija za nekoga? Za neko usamljeno srce koje čeka... i gleda u zvezde, isto kao ja sada.. i razmišlja... Svaki put kada podignem glavu iz ove sive svakodnevnice i ugledam taj beskrajni svod, ja pomislim na TEBE. Svaki put kada ugledam neki sjajni treptaj, pomislim na tebe i pitam se da li ti misliš na mene ili na neku drugu? Da li ta zvezda sija baš za NAS dvoje?
Znam da ću te voleti zauvek... Ta reč zvuči tako... dugo... Hej, kako je moguće nekoga voleti toliko? Znaš li da baš ona prava ljubav traje zauvek...
Tog trenutka kada sam te ugledala, znala sam da je potreban momenat jedan da mi oduzmeš dah... i jedan otkucaj srca da shvatim da bez tebe ne mogu dalje... A taj jedan momenat je momenat za sva vremena...
Ti si za mene bio sjajna zvezda, koja uvek sija u mom oku i mom srcu. Svaki put kada sam  pored tebe srce prestaje da kuca, a ti ga svaki put oživljavaš! Ti si zrak koji osvetljava put. I kada nema nikoga- tu si TI! Ti si moje sunce i daješ mi snagu da nastavim da koračam napred, bez obzira na sve. Ti si duga posle mračne oluje, senka koja krade svetlost. Daješ mi ljubav, koje sam gladna. Spremna sam sve da ti dam, a da ne dobijem ništa! To je ljubav na prvi i poslednji pogled. Na žalost- fatalan po mene. Uzalud pokušavam da spojim delove svog razbijenog srca... Koliko god se trudila, to je nemoguće! Jer kud god da krenem i šta god da uradim, ja mislim na tebe. Potreban si mi bio samo ti- tvoj topli osmeh i ljubavi do neba. Ali ti to nisi umeo da mi pružiš, jer ne poznaješ ljubav i nikada nećeš znati šta znače reči VOLIM TE! A mene si mogao da voliš... to je bilo tako lako. Trebalo je samo da imaš SRCE, koje oseća i koje nije hladno kao stena...
Sve je bilo isuviše dobro da bi bilo istinito. Nisam mogla da pronađem reči koje bi opisale kako sam se osećala i koliko sam bila SREĆNA! I sama nisam razumela kako tvoja ljubav može da učini ono što niko drugi ne može! Nikad sebi nisam bila jasnija kao tada. Zahvaljujući tebi uvek sam lebdela u oblacima, ali i još čvršće stajala na zemlji. Ti si bio ostvarenje mojih snova, sve ono što sam sanjala, maštala, trebala... Ti si za mene bio moja ljubav, čežnja, moje srce, moja požuda, moj DRUG...
Ispred tebe sam stajala takva kakva jesam. U mojim očima ti nikada nisi video lažni sjaj... Moji pogledi su ti govorili sve! Reči i nisu bile potrebne da shvatiš da volim te više od sebe! Takvog kakav jesi... Ne ni tvoje ime, prezime, već TEBE, u isto vreme tako jednostavnog i komplikovanog... Volela sam te kada ni jedan razlog za to nisam imala... Kažu da dok god volimo nekoga zbog njegovih vrlina, da to i nije prava ljubav. A ja sam volela svaku tvoju  manu. One u mojim očima nisu ni bile mane. Noću sam mislila na tebe, a danju sam živela za tebe... Naša dva života bila su data jedna drugome, a ipak je svako otišao na svoju stranu, da ponovo luta... I na kraju smo postali samo stranci i ništa drugo...
Želela sam da sa tobom doživim prve pahulje, i da zajedno budemo deo te snežne bajke... Kažu da kada padne prvi sneg, treba da se zamisli želja... Pala je i ta prva pahulja, samo što je nismo dočekali zajedno... A želja? Ostala je neispunjena i prazna- baš kao i moje srce. Ostavio si me na pustoj stanici. A ja sam čekala i čekala da se vratiš. Opet mi je duša sve o tebi sanjala... Prolazili su meseci, dani, sati, a ja sam i dalje čekala sama na peronu gledajući kako odlaziš, i kako nemaš nameru da se vratiš... Zamisli kolika je tišina nastala, kad je jedini zvuk koji se čuo bio plašljivi otkucaj moga srca. A još uvek na zidu preko puta ulice moja senka sa tvojom luta...
Neuspeh nije ako smo nešto učinili pogrešno, već ako nismo ni pokušali... Ali, kod nas je, na žalost, sve bilo pogrešno, iako smo pokušali... U ovom ludom talasu života smo se izgubili...
Nastavila sam da idem dalje, kao da te nikad nisam poznavala... Ostavio si rupu u mom srcu koju ne umem da zatvorim. Ali ne mogu da te pustim iz srca... Jer bole me i usne, i duša, i telo... I pogled mi se gubi... U gomili nepoznatih ljudi tražim TEBE.. ili lik koji će samo ličiti na tvoj. A možda vremenom i postanem slepa da primetim druge... Bez tebe sam postala tako obična!
I niko nije ni primetio da sam umrla zbog tebe... Moja duša je prazna, srce je pusto odkad te nema, odkad si samo otišao... I pitam se da li si ti dno mog najvećeg dna, osećaj koji me ubija iznutra, zarobljena misao u glavi???
Sada je sve protiv mene.. čak ni zvezde nemaju onaj isti sjaj... Doživela sam da imam rane koje ne krvare, a jako bole. Ti si se samo poigravao sa mojim osećanjima... U stvari, ti si se uvek poigravao sa tuđim osećanjima! Ali jednoga dana, kada se najmanje budeš nadao, platićeš sve svoje kazne. Jer je život jedna velika slučajnost i sve se u životu vraća. Bez obzira koliko ti bežao od stvarnosti i realnosti, ona neće pobeći od tebe! Onda si ništa- tek jedna čestica praha. I topiš se nestajući u tišini, gubeći se kao senka u daljini, a iza tebe ostaće tek prašine trag. Taj trag će biti dokaz koliko si nekad nekom bio drag.
Danas mislim da je sudbina nepažnjom promešala karte sreće...
Samo ti želim da pronađeš sebe i svoje snove.. i da budeš ono što jesi... Jer ja sam našla svoj novi san... I sada moja senka sa nečijom drugom senkom luta...

Kao da me nešta ustreptalo zove,
kao da su snovi deo moje jave.
Ona je kraj mene, njena kosa meka, njene oči sjajne...
Kao da se znamo pogled mi svoj pruža,
nežan, tako mio, tajanstveno setan...
Ona je za mene kao majska ruža,
ja sam deo nečeg, ja sam sada srećan!

Epitaf Tvojoj ljepoti


Kad se u kose Tvoje usidri jesen života i prospe inje,
možda će tada rastinje nad mojim grobom,
kao oblak nad Posavinom,
kao godine nad Tobom,
raznijeti moj skelet...

Kad se u misli Tvoje uvuče saznanje o dotrajavnju ljepote,
nećeš više prkosno strijeljati očima meni slične i uboge slabiće.
Umrijeće u Tebi ksantipsko biće
i kao dažd tupe nemoći prokrstariti tijelom.

Postaćeš neveselom...
I kad već zorom prebrajanje bora molitva bude Tvoja,
zalazićeš niz tvrda sjećanja u guste magline nespokoja.
Pogurena besmislom svojih sanja nestaćeš nepovratno
u stisku nezavršenih misli...
Z n a  d o b r o  O d i s e j  k a k o  p a d a  T r o j a!

Kad se u dušu Tvoju useli ova pjesma kletvom nakostriješena,
kad s pozornice Tvoga lica siđe berićetna bjelina,
kud ćeš onda s umornim očima u predvečerja sama?
Kad umjesto vjenčanice poneseš bijelu kosu bremenom godina osuđena,
pa pred ogledalo zovneš čelo prepuno usjeklina,
kud ćeš s molbom za novo djevojaštvo što vapi na usnama?

Kad umjesto vjenačnice poneseš bijelu kosu i babinski zamišljena
budeš stajala kraj plota,
tada Ti ništa ostati neće od negdašnjeg života,
od moje svetinje...

A korov i rastinje nad mojim grobom,
kao oblak nad Posavinom, kao godina nad Tobom,
raznijeće natruli skelet,
D a n i c e....


Mori Šamački

“Ti zivis, gde zvezde tkaju sag od srebra”…
Uvek cu samo tebe voleti…
Valjda mi nisi sudjen, ali necu se predati.
I ne znam da li je teze kad sanjam, al ipak se nadam da
Ces i ti mene jednom zavoleti.
Sama kad sam, prepustam se tebi i
Lagano ti dopustam da me gazis…
Osecam tada da si moj…ali
Boli me kad shvatim da je sve iluzija.
Odnesi ovu tugu sto razara me,
Dodji mi, dodji u snove, zajedno bice nam lepse.
Ali nemoj da me povredis.
Ne zelim da te zaboravim, ne mogu…

Snom povratak neizbježan

Već su mrtvi svi Cezari, preplivani Rubikoni
i sve kocke pobacane, svi ruleti odigrani.
Samo ona iz potaje handžar-oko na me goni,
zaostala u mom mozgu, na njegovoj lijevoj strani.

Samo ona rane vrijeđa, one rane bez imena
što se tako usput kupe - zacjeljuju, pa pucaju.
Samo ona ima dušu da mi noćas vrh tjemena
svevremene jeze sadi, da se misli zavađaju.

Samo ona ima dugu koju noćas vidjet mogu,
između dva oka pukla u nesnosne bezbroj boje.
Samo ona zna da prijeti i slutnjama i razlogu
stalne tuge novembarske što porađa nespokoje.

Samo ona zna šta mjesec noćas zemlji poručuje,
kome bogu da se molim, kad da gledam s oba oka.
Samo ona čuti može ono što se kroz san čuje,
sva od nekog trajnog zova, čežnja moja preduboka.

Zato kocke opet bacam, za nju igram ruski rulet,
vrh tjemena jeza raste,mozak lijevo stalno zvoni.
Na grudi joj svojom zebnjom doživotno plaćam namet,
njene oči nadošle su kao novi Rubikoni.

Mori Šamački

(Izvodi iz dnevnika)


Subota, 4. maja 1991. godine

Jedna je dama danas izrazila maliciozan odnos prema mojoj sklonosti da vodim dnevnik. Kaže: ''Bez veze!'' Sticajem okolnostiu firmi smo poveli razgovor o tome kakve ko hobije ima. Odgovorio sa da mi je   j e d a n   od hobija vođenje dnevnika. Dama se zove RL, rođena A, iz NJS. Radi u računovodstvu. Kad sam kazao da je njeno mišljenje prilična nesreća (šta bi bilo kad bi svi mislili na njen način - značilo bi da ne bismo znali ni ko smo ni odakle smo), ona je ćutala. Takav njen odnos zaslužuje da i ona uđe u ''istoriju'', pod pretpostavkom da se ove moje bilješke sačuvaju. Bježanje od pamćenja mora da je neka loša navika pojedinih pripadnika ženskog dijela svijeta, čiji smisao života protiče na potezu kojeg čine tri tačke: kuhinja, krevet i porodilište...Badava što mogu biti sasvim simpatične - neke žene su fanatici trivijalnog na kugli zemaljskoj. RL nije nikakav specifikum što se takvog odnosa prema životu tiče - ona je samo jedan ženski primjerak koji zastupa teoriju zaborava. Doduše, fizički sasvim dobar i privlačan primjerak, upravo onaj kome sjećanje lebdi od ''sadašnjosti'' do ''sadašnjosti'', dakle, ne lebdi uopšte. Mnogo je ''crnih rupa'' u vremenu takve pameti. Pamćenje kao teret dama ne voli da nosi. Tipično za one koji osam sati provedu radeći na računaru.


Četvrtak, 9. maja 1991. godine

Gospođa R - kao ona Laura Ferli iz romana ''Žena u bijelom'' (Vilki Kolins) - na nju me, naime, sve više asocira - zatražila je da joj donesem moja ''Romorenja damar rijeka''. Učiniću to, ali ću joj knjigu iz ladice u radnom stolu dati tek onda kad ona po tu moju svetu knjigu dođe. Danas sam je ponovo prelistao i neskromno konstatovao - u poeziji i ne moram više da se nalazim, ima svakako ''proročkih'' mjesta koje ne vrijedi ponavljati. znenađuje me da moja poetska ličnost može privući pažnju gospođe R - niti sam ja učitelj crtanja Volter Kartrajt, niti je ona Laura Ferli...


Petak, 10. maja 1991. godine

Čovjekova potreba da bude prorok svoje nesreće jača je od svake sreće kojoj kraj počinje najavom njenog velikog početka. Sreća je predigra svakoj nesreći, samim tim što je sreću vuijek teško sačuvati, upravo u onoj mjeri u kojoj je teško otarasiti se nesreće. Bolje je biti srećan zato što samo gledaš to što voliš, nego nesrećan zato što ne voliš to što imaš. Jedna Velika, Neponovljiva i Neuništiva Ljubav - to je ono za što nemamo dokaze da postoji. Svakome je Ljubav zapravo jedina Smrt koje se živi stvorovi ne plaše.
Gospođu R od jutro su 11 časova ne vidjeh, a moje se male knjižice nalaze u ladici. Čekaju čiaoca, aon nikako da ih zatraži...

(Nastavak dnevnika)

Petak, 10. maja 1991. godine

Gospođa R je vrlo važna ličnost za moj eventualni roman. Mi smo se, po sižeu onoga što sam zamislio, trebali da nađemo danas u 11 časova da bismo raspravili pitanje mog pristupa poeziji kao umjetnosti. Međutim, godpođa R nije došla. Sad ja treba da nađem razlog da taj nedolazak pred samim sobom opravdam, umjesto (što bi bilo normalno) da se naljutim. A nije došla zato što je otputovala zbog jednog ljubavničkog sastanka van grada, zaboravila je umjetnost. Ja, naravno, pokušavam da to razumijem na drugi način, jer ne smijem samom sebi da priznam da je ni ja nisam zvao zbog - poezije, a još manje da priznam da je odjurila sa nekim drugim.
Karakterologija žene u životu i njeno mjesto u umjetnosti uvijek su mi se činili interesantnom temom, ali ne kao tema u kojoj bi žena u umjetnosti bila idealizovana. Čak mislim da su muškarci umjetnici vrlo malo učinili na tome da ženu ''spuste'' na nivo nekog realiteta. U svojoj osnovnoj ideji, ja pokušavam, preko kritike zabluda   g l a v n o g   l i k a   da ženu i u životu i u umjetnosti prikažem kao emitora i pozitivne energije stvaranja i negativne energije rušilaštva. Ideja se rodila kad je u jednom nevezanom razgovoru koleginica s posla pokazala interes za moj poetski rad, a onda je radne obaveze sutradan odvode u trivijalnosti zbog kojih zaboravlja taj svoj interes. Naizgled banalan povod za razmišljanje o romanu, ali je moguće, sa mog stanovišta, sagraditi konstrukciju jednog štiva koje bi bilo   n o v i n a   u književnom tretmanu žene i koje bi pokazalo da je   f u n k c i j a   ž e n a   u   u m j e t n o s t i   z a p r a v o   j e d n a   m u š k a   p r o j e k c i j a   k o j a   j e   p o p r i l i č n o   d a l e k o   o d   i s t i n e.
O svemu tom, potom.... Nego, sinoć sam zapisao jednu misao, čini mi se o tome da su svijet sklepali lupeži, a ne bogovi. Bog je časno ime ''stvoritelja'', dato od časnih ljudi i sva iskustva svijeta kao cjeline, za koja je moja malenkost saznala, u suprotnosti su sa tim imenom. Ako su svijet pravili ''stvoritelji'' onda mislim da su to učinili tako da ga naprave kao svoju igračku, da u raspolaganju   n e o g r a n i č e n i m   v r e m e n o m   uživaju u glupostima svoje igračke. Svijet je pajac u kosmičkoj ravnoteži, proizvodi neke kretnje koje, sa pijedestala gospodara vremena, ''stvoritelji'' posmatraju sa velikim zadovoljstvom. Mislim da je svijet tvoračka zamisao statične volje, to jest, volje koja se snažnom prikazuje kao neko ko emituje impulse neograničene snage, a ne može sebe da pokrene iz svog ležišta. Toj volji je kretanje potrebno zbog ubijanja sopstvene dosade.   S e b i č n o s t   j e   k r i v a   z a   p o s t o j a nj e.   Živimo opet u epohi kad bi postojanje htjelo da se obračuna sa sebičnošću, po onom istom sistemu po kome djeca ne smatraju da im je otac dobar samo zato što ih je napravio. Uostalom, sam čin pravljenja djeteta ocu predstavlja ogromno zadovoljstvo. Docnije, on možda dođe i u situaciju da to zadovoljstvo ponekad i vrlo skupo plaća. Otud izlazi zaključak da kretanje zapravo i jest pobuna   s t v o r e n i h.   Ekstaza koja prethodi izbacivanju sperme nema veze sa razumum. Otuda uživanje uopšte nema veze sa razumom. Razum je roditelj sumnje, razum je u odnosu na uživanje statičan. Uživanje je suprotstavljeno razumu. Zato razum uvijek kasno stiže da bi raščistio ponekad vrlo teške učinke uživanja i ekstaza.
Pustimo to neka se odmara u mome malom mozgu kao skladištu budućnih ideja. Treba filozofirati s vremena na vrijeme. Ekscesno i kapriciozno.

Subota, 11. maja 1991. godine

...stvori se ispred mene gospođa R u nekoj vrsti svečanog odijela. Moje su se sumnje pokazale ispravnim, jer joj je krivica virila iz očiju. Bila je, kaže, juče u B zbog neke kupovine i nije mogla da pretpostavi da se neće vratiti do 14 sati. To da je bila u pratnji gospodina M, nije morala ni da kaže. Bila je iskrena u pogledu mjesta u koje je išla. To praktično znači - gospođa R stavlja do znanja da je za mene uzaludna svaka nada, bez obzira na to koliko bi eventualno i ona sama željela da je ispuni. Moje knjige ne pominje - zaboravila je da je tako nešto tražila. Gospodin M je ličnost kojoj se ona ne može oduprijeti. Jednostavno, sva su ženska bića oko njega nešto kao njegovo privatno vlasništvo. Takva mu je pozicija i prava je sreća što nisam žensko...
...dan ranije gospođa R me je ponudila da sjednem u njenoj kancelariji. Razgovarali smo opušteno, sve dotle dok se nije pojavio gospodin M. Njegova primjedba na naš razgovor i na mene svela se na to da ne bi bilo dobro da sjedim na malom stoliću, na kome sam inače sjedio. Naravno, to je za gospođu R značilo nešto sasvim drugo. On u njenoj blizini nije trpio drugog muškarca, ali je bio naivan u tome što je mislio da sam ja bezopasan i da sam se tu našao - slučajno. Ipak, već sutradan je gospođu R poveo sa sobom u B. Ne bi me iznenadilo da je vodi ubuduće uvijek kad ide na svoja putovanja, pogotovo ako utvrdi da mi nije svejedno što gospođu R smatra svojom dragom igračkom, s kojom se igra s vremena na vrijeme. Moje nije da se u te bitke upuštam. Pogotovo ne smijem da dozvolim da gospođa R zaključi da prema njoj nisam ravnodušan...

Nedjelja, 12. maja 1991. godine

...progoni me građa za roman. Gospođa R i gospodin M su likovi koji su u mom planu za roman vrlo iznijansirani, već zgotovljeni kao likovi o kojima se više ništa ne treba reći. Međutim, nedefinisan je još u potpunosti glavni lik, koji bi se u romanu javio u tzv. Ja-formi. Imao bi dvije uloge: jedna je da odigra ulogu emocionalne žrtve, a druga, da objašnjenjem svoga žrtvovanja praktično potuče ostala dva lika, na planu razobličavanja njihovih minornih karaktera. To se može izraziti na više načina. ja imam zasad dva: da sve tri lika završe kao   g u b i t n i c i   sa podjednakim šansama da nađu puteve izlaza; da glavni lik bude   m o r a l n i   pobjednik, ali da izgubi sve   m o t i v e   poslije te pobjede. Dosta protivrječan položaj i pristup; možda da zaglibim tamo gdje nijedan završetak ne bi bio smislen. No, vidjećemo još, šta bi tek bilo da se sve to u životu zaista i događa!  (Lazeš, licemjeru! Zašto hoćeš da pišeš o nečemu što se ne događa? Šta je posrijedi da bi se Ti toliko upinjao da napraviš konstrukciju, ako te konstrukcije već nema; ako si   b e z b j e d a n   na frontu osjećanja? Biće posrijedi nešto drugo: nisi spreman da se boriš za svoja osjećanja, komformist si, hoćeš   s k e p t i č k i   razum, a ne    r i z i k   emocija!)
Da li bi dobro bilo uplesti u sve nešto nalik na političku intrigu? Uzmemo li kao političku činjenicu da su gospodin M  i glavni lik romana pripadnici   i s t e   političke partije, da su u tom pogledu osobe kojima je stalo jednoj do druge i da nema elementarnih mogućnosti da neka vanjska sila političkog predznaka unese razdor među njih, onda bi zadatak gospođe R mogao da bude takav da taj razdor izazove zaobilaznim putem - na ljudskom planu. Ona je privlačna žena, ali dolazi iz sredine koja je ne samo   o d b o j n a   već   i s k o n s k i   neprijateljska prema političkoj partiji kojoj pripadaju glavni lik i gospodin M. Dok je partija kojoj njih dvojica pripadaju bila alfa i omega svekolike politike, glavnog lika u blizini ospodina M i gospođe R nije bilo. Tada je gopođa R mogla da bude zadovoljna i smirena ljubavnica gospodina M, koji je u njenoj okolini bio suveren. Međutim, ona je mlada udata žena, koja odlazi na porodiljsko odsustvo, politička karta društva u kome živi za to vrijeme radikalno se mijenja i gospođa R se sa porodiljskog odsustva vraća kao subjekt sredine u kojoj dominira agresivna, nacionalistička partija. Ona njoj možda i ne pripada, ali, dolazeći u firmu, saznaje dvije stvari: prvo, gospodin M i dalje je čelna figura, ali natjerana da vodi surovu političku borbu, kako za firmu, tako i za sebe; drugo, u firmu je u međuvremenu došao   g l a v n i   l i k   koji tu, bez obzira na to šta radi, politički nije beznačajan. Gospođa R, za čije se veze sa gospodinom M nekako zna, biva zadužena (ucijenjena!) od agresivne nacionalističke stranke da oslabi pozicije gospodina M. U prozivnom, muž će da bude obaviješten o   s v i m   d e t a lj i m a   njenog dvostrukog života. Preporučeno joj je da   u v e d e   n a   s c e n u   novodošavšeg, pošto za njega saznaje da nije ženskar u smislu gospodina M, već jedna   z a lj u b lj i v a   priroda, pogotovo ako žensko stavi do znanja da joj je zanimljiva. Gospođa R plete mrežu, polako ali sigurno. Nenametljivo se, skoro u bizarnim detaljima, približava glavnom liku koji još uvijek ništa ne zna o njenim odnosima sa gospodinom M. Ovaj nasjeda, počinje sve više da vjeruje da je gospođa R iz nekih razloga našla povoda da s njim očijuka i da ga izluđuje. Svjesno ili nesvjesno, on je već postao plijen. Druga faza igre jeste stvaranje utiska kod gospodina M da je kao muškarac postao dosadan i on onda traga za povodom. Nalazi ga u   g l a v n o m   l i k u   koga odjednom prečesto vidi sa gospođom R. On kao   m u ž j a k   to mora presjeći:   m u ž j a k   je u njemu jači od političkog identiteta sa glavnim likom. Odvodi gospođu M u B, da bi glavnom liku stavio do znanja da je, svojom voljom ili ne, stupio u zabran gospodina M.
Međutim, igra gospodina M i gospođe R, uz svu   e m o c i o n a l n u   naklonost prema gospođi  R  i   p o l i t i č k u   naklonost prema gospodinu M, bivaju kao   b lj u t a v e,  b e s k a r a k t e r n e   i   n e lj u d s k e   pročitane od glavnog lika. On se sa scene povlači: ne želi da dobije gospođu R u takvom hazardu, niti želi da   p o l i t i č k i   naškodi gospodinu M, podastirući mu skandal. On ostaje iznad i izvan svega toga i prepušta nekom drugom učešće u toj prljavštini.
(Može to i tako da se vidi. No, ni pobjednici ni poraženi ne bi bili životna i literarna čuda kad ne bi pravili   m e t a s t a z e   svojih uloga. ''Glavni junak jedne knjige pošao je da se žali...što ga nisu pročitali'' - čini mi se da je moj stari drugar Duško Trifunović jednom negdje tako nešto zapisao. Glavni junak ne treba ni gospođu R ni gospodina M, ali traži da ga svi   p r o č i t a j u.   On je uvijek   g l a v n i, čak i njegova smrt mora da bude   g l a v n a   s t v ar).
Ima li opasnosti za gospodina M veće od dominantnog duhovnog svijeta glavnog lika? Ima, ali on tu opsanost ne smatra mogućom! On od svoje želje da jednu od svojih konkubina sačuva od ''ugroženosti'', ne vidi: prvo, da ta konkubina gospođa R tu čast s njegove strane više ne zaslužuje; drugo, povrijedio je svoju konkubinu RA, čije gubljenje tla pod nogama za gospodina M može biti opasnije od bilo kakvog političkog linča.
Gospodin M mnogo griješi što hoće da sačuva status   s e k s u a l n e   m a š i n e.   Sve druge statuse koje ima on ne smatra spornim, ne smatra potrebnim da njih dokazuje! Tolika zbrka u pameti je prosto šokantna. Za razliku od svih drugih statusnih znakova, status   s e k s u a l n e   m a š i n e   ograničen je nezavisno od bilo koga u ljudskoj aparaturi zla. Ograničeno trajanje   s e k s u a l n e   m a  š i n e   je osnovni dokaz čovjekove smrtnosti.
No, šta da radiš sa gospodinom M? Prepustiti ga zabludama nakon kojih će slijediti ubistvena zbilja: slobodno viseći,   u   z e m lj u   g l e d e ć i   i neupotrebljivi - kurac!
Gospođa M naći će neki drugi kurac.
Glavni lik romana vodi računa o dostojanstvu - makar se radilo i o dostojanstvu sopstvenog kurca!

(Nastavak dnevničkih zapisa)


Ponedjeljak, 13. maja 1991. godine

(M u s t r a - od njemačkog ''Muster'' ; 1. uzorak, primjerak, primjer, proba, pokus - pokusni primjerak; 2. katkad u podrugljivom smislu i za čovjeka - ''Baš si mi ti neka mustra''; Veliki rječnik stranih riječi; Bratoljub Klaić; ''Zora''; Zagreb 1966; strana 839).

Dakle, građa za roman dobija i takve dimenzije da se mora prelistati rječnik stranih riječi. Junak budućeg (eventualnog!) romana, gospođa R glavnom liku se obratila sa ''gdje si, mustro'' i pri tome, po svom običaju, namignula, otišavši bez objašnjenja. Bilo je jutro, jedva da je prošlo 7 časova. Tačno u 08.40 časova gospodin M i gospođa R otišli su negdje luksuznim automobilom (ojađenom individuumu, koji je dobio status ''mustre'' nije promaklo da se radilo o nekom ''Sitroenu''). Nisu dugo ostali, no glavni lik romana ne bi ni bio glavni da je bilo čime pokazivao da je ututčen i razočaran. Naprotiv, čitav dan je bio vrlo raspoložen, pokraj gospođe R tokom dana jednom je prošao kao pored ''slučajnog uzorka''.
(Ovaj grčivrat sa nekom romanesknom građom traje od 26. aprila. Naime, od tada je stvaran lik gospođe R od jedne obične žene. Ocjene o kvalitetu lika davane su 4. maja, 9. maja, te 10, 11. i 12. maja. Danas je trinaesti - u socijalističko vrijeme - Dan bezbjednosti. Nije li romanopiscu, koji te tek namjerava da bude, suludo ići dalje, sa stanovišta lične bezbjednosti).
Izbjegavati ili tražiti razgovor? Zna li gospođa R nešto o glavnom liku što bi je nagnalo da ga nazove mustrom? Treba li to provjeravati i gdje? Čini se svakom normalnom da ne treba. Nisu li izleti gospođe R i gospodina M samo način da se provjeri čvrstina glavnog lika? Ili (daleko bilo!) glavni lik s tim nema nikakve veze? Možda se jednostavno radi o potezima koji treba da ožaloste nekog drugog? Naprimjer, konkubinu gospodina M, koju okolina poznaje u ličnosti RA.
Glavni lik ne bi smio da dozvoli sebi nikakvo neprirodno ponašanje. Gospođi R ne smije da skreće pažnju na sebe ničim, ako ne želi da ispadne glup. On mora da bude katalizator čitavog tkiva romana. Kad griješi, to ne smije da bude iz ličnih pobuda. On ne smije da griješi zato što eventualno gubi gospođu R kao ženu. Može da pogriješi samo toliko što će uložiti snagu da   o b j a s n i  taj gubitak. On mora da zna da postoji uzrok što se našao u priči, a mora da učini sve da spriječi druge da povjeruju da je uzrok u njemu samom. Sve što smije priznati jest pokušaj drugih (gospođe R u prvom redu) da ga uvuče u priču. Zato glavni lik čini najbolje ako se postavlja kao gospodar priče. Da je u njoj upravo zato što može da bude i izvan nje.
Igre već treba da prestanu. Ostaje još ova sedmica da se u mozaik poslažu neki kamenčići i da kostur romana bude gotov    p r i j e  r a t a.   U ratu će likovi romana biti vukovi u svojim čoporima - niko ih više neće sastaviti.
Spavanje glavnog lika sa gospođom R? To još nije ušlo u konstrukciju. Neće ni ući ako se ne pokaže svrsishodnim. A to će biti prilično teško - ta svrsishodnost. Za sada - ona bi se mogla zamisliti samo izvan klišea koji zajedničko spavanje svodi na snagu gospođe R i slabost glavnog lika. Dok je   k r e t a nj e   ka takvom klišeu moguće, od romana neće biti ništa. Glavni lik u krevetu sa gospođom R može se zamisliti samo u slučaju u kojem je gospođa R njegova u cjelini, u smislu u kojem postaje univerzalni motiv stvaralačkog integriteta glavnog lika. Krevet ne smije biti cilj, on mora biti sredstvo za uljuđenje nagona gospođe R, to jest likvidacija svake potrebe za promiskuitetom

(Dnevnički zapisi - nastavak)

Utorak, 14. maja 1991. godine

...a gospođa R, šta je s njom? Hladna, bešćutna, nepredvidiva, a možda i začuđena! Glavni lik možda i jeste ''mustra'', ali posebne vrste, ona koja ne dozvoljava da joj se u dušu zaviruje kao da su joj oči od stakla...
...Gospođu R sve ovo uopšte ne zanima. Ona je lik sasvim drugog romana. Ona ignoriše rat, ali nisam siguran da joj je sasvim stran - razvrat. Ima se utisak da je kod nje seks način napredovanja u karijeri. A možda glavni lik i griješi. Možda nepravedno optužuje jedno krhko žensko biće, koje se od opasnosti ponekad brani odurnošću. Uglavnom, roman sazrijeva. Možda će sutrašnji dan, dvadeseti po redu od kada se rodila ideja, neke elemente u njegovoj kompoziciji definitivno da raščisti...

Srijeda, 15. maja 1991. godine

...Gospođa R spava. Ja prelistavam Vasu Pelagića (Istorija bosansko-hercegovače bune) - a glavni lik smišlja dalje zaplete u vezi sa gospođom R. Uglavnom, nema nekog dobrog načina da se spasim nesanice. Treba li mi uopšte takav misaoni napor oko glavnog lika, gospođe R i gospodina M? U životu ne postoji racionalna osnova za zaplet koji namjeravam da napravim. Sve je počelo od običnih rečenica bezličnih ljudi oko mene. I sad bih ja da od toga napravim filozofiju...
...Gospođa R počinje na   g l a v n i   l i k   da gleda sa zanimanjem. Obavještava ga o tome da voli da čuva svoje tajne. Voli literaturu. Svoju okolinu u kojoj radi smatra leglom malograđanskog trača. Rada je sa   g l a v n i m   l i k o m   da popije i kafu, da malo popričaju. ''Mustra'' nije tako strašna riječ kako je izgledalo. Njene su omiljene izreke ''mustro'' i ''draga dušice''. Zavisi od situacije. Uzela je da pročita nešto što je   g l a v n i   l i k   svojevremeno napisao. Ispada da je on prema njoj bio nepravedan, a nije mu prvi put da donosi brze zaključke. Uvijek zaboravlja da je sve   s p o r i j e   od njegove moći da   p r a v i l n o,   ali   m n o g o   u n a p r i j e d   zaključuje. A kad je   m n o g o   u n a p r i j e d   , onda nije   p r a v i l n o.
''Boj se onog ko je sviko bez golema mrijet jada''. A   g l a v n i   l i k   za danas može da se smjesti u rubriku ''srećan čovjek''. Sa gospođom R popio je kafu. Malo je pri tome (namjerno, ili slučajno, zasmetao gospodin RT, ali je brzo otišao. Gospođa R ima oči koje upijaju ljubav i zrače ljubavlju. Možda je malo i vragolasta, upravo onoliko koliko se to mjeri osjećajem prijatnosti. Žali se na težak porodični život (''onaj moj nikada nije kod kuće''). Žensko vajkanje kad obaveze prerastu moći, a djeca - jedna i tri godine. Pitao se   g l a v n i   l i k   da li je gospođa R - ravnodušna? Učinilo mu se da ipak nije, da traži podršku u sferi   o s j e ć a nj  a, da je otupjela od proze života i da joj trebaju promjene. One mladalačke, osamanaestogodišnje vibracije. Potreba za povratkom u doba koje je nepovratno prošlo. Može li   g l a v n i   l i k   odgovoriti takvom zadatku? Gospođi R su 24 godine... 

(Dnevnički zapisi - nastavak)

Srijeda, 15. maja 1991. godine


...G l a v n i   l i k   je ponovo ćaskao sa gospođom R. Stvar dobija dimenzije koje su, po svojim posljedicama, nepredvidive. Knjigu će čitati preko vikenda, a iz očiju se vidi da čita   g l a v n i   l i k   od glave do pete, upija ga očima. Kad se on našalio da bi skoro mogao da zaglavi u bolnici, ona molećivo reče: ''Nemoj u bolnicu''. U ćaskanju ih prekide gospodin M.   G l a v n i   l i k   ga pozdravi i reče: ''Kako si, mladiću?'', a ovaj odgovori: ''Čuj, mladiću, pa ti to, oslovljavajući mene tako, hoćeš da kažeš da si i ti mlad''. Dobra ''kvrga'' i dobar dokaz da je gospodinu M sujeta pogođena. Kad je izlazio, gospođa R mahnu rukom kao da ga otjeruje iz svog vidokruga! Kao osu koja oblijeće oko glave! To je glavnom liku bio   d o v o lj a n   d o k a z   da sebe i gospođu R treba čuvati. Nikad više ne dopustiti da ih gospodin M vidi zajedno!...

(Roman o gospođi R počeo je u pogrešno vrijeme. A možda i nije. Ljubav pomjera sve zidove među ljudima)

Ne vjerujem da je gospođa R naivna i da ne razumije namjere   g l a v n o g   l i k a.   Prihvatanje igre s njene strane ne znači da je pakt sklopljen, ali svakako znači da se u tom pravcu može ići dalje. Iako maskirane nekim ''sitnim pažnjama'', namjere   g l a v n o g   l i k a   morale bi da budu jasne i manje iskusnoj ženi nego što je gospođa R. Ako ona ne želi igru, već bi našla načina da to stavi do znanja i namjeru romanopisca usmjeri u sasvim drugom pravcu. Ovako, gospođi R i samoj postaje jasno da se našla u situaciji iz koje nema povratka. Igru valja igrati dalje. A po svemu sudeći.
, njoj   g l a v n i   l i k   i jest zanimljiv zato što joj pruža laganu, trepteću, opreznu igru, onu poslije čijeg svakog poteza igrači pitaju: a koji je sljedeći potez?  G l a v n i   l i k   se ne nameće kao   m u ž j a k   čiji je krajnji cilj odmah jasan. Utisak je da su namjere gospodina M otpale odmah zbog - jasnoće. Razlika između gospodina M i   g l a v n o g   l i k a   sastoji se u tome što onaj prvi neće   p a t i t i   ako bude odbijen, jer on   u p o t r e b n u   v r i j e d n o s t   polnog organa žene može da pronađe na drugom mjestu. Na to su njegove namjere isključivo i bez okolišenja usmjerene. Prosipanje spermatozoida glavni je zadatak gospodina M i on ne zahtijeva   č i t a v o   b i ć e   žene. Njegove su sve one koje se podaju sa lakoćom i iz nekog sebičnog interesa. Vrijeme pokazuje da gospođa R, ma koliko bila svjesna svojih fizičkih kvaliteta i seksualnih atributa, nije osoba te vrste. Njoj je potrebna   n e i z v j e s n o s t,   p r i ž e lj k i v a nj e   k o j e   d u g o   t r a j e,   o n a   p r i j a t n a   j e z a   o č e k i v a nj a   n o v o g   d a n a,   ona hoće da doživi sve faze kroz koje prolaze   p r v e   ljubavi. U toj svojoj igri, iako majka dvoje djece, ona želi da doživi ponovno  žrtvovanje   n e v i n o s t i,   hoće da smisli način na koji će nekome pripasti onako kako   d j e v o j k a   postaje   ž e n a. I zna da sa svakim tako nešto ne može postići. Onda traga. Sada joj se možda čini da je   g l a v n i   l i k,   po svom načinu vrednovanja žene, upravo osoba koja je može vratiti u osjećaje iz doba djevojaštva. Makar to bilo samo jednom.
No, pozicija   g l a v n o g   l i k a   je znatno složenija. On pamti samo nekoliko treptaja svoje duše koji su slični ovim prema gospođi R.. Nijedan, pa ni ovaj sada, nije bio kao treptaj prema NV. Taj je treptaj trajao dugo i postao neopisiv, jer se ukotvio u svaku poru njegovog duha. Slijedili su treptaji upućeni AE, VP, RA i CA. Treptaj prema CA bio je posljednji nalik na ovaj sada prema gospođi R.