Vjetrovi nad provincijalnim gradom


Već je punih pet dana duvala jugovina. Saharska, topla, nesnosna. Bilo je nedjeljno poslijepodne, starinsko, jadno, kao što samo može biti nedjeljno poslijepodne u malenom provincijalnom gradu s jednom jedinom ulicom: od kolodvora do ciglane i od vojničke bolnice do plinare. Očajni kao zvijeri u menažeriji, ljudi su hodali čitavo poslijepodne od kolodvora do plinare i od vojničke bolnice do ciglane, pognute glave i umorni od sitoga sna kao preživači poslije obroka.

Slavni brončani konjanički general na glavnome trgu crnio se kao sablast u polumraku; omnibus od "Janjeta" vraćao se prazan s popodnevnoga vlaka, te se livrirani hotelski sluga voljko protegnuo po naslonjačima od izlizana pliša i gledajući se u zlatnouokvireno ovalno zrcalo, što je plesalo na dnu omnibusa, veselo je istiskivao svoje bubuljice i prištiće na licu kreveljeći se majmunski.

Kod "Lovačkoga Roga" odsjela su dva trgovačka agenta, Židova, jedan sa svilenim kravatama, a drugi nije zapisao svoje trgovačke struke u putničku knjigu.

Rđavi gazometri plinare, oličeni mjestimice crvenom bojom, izgledali su bijedno kao pokrpani lonci; u pivovari svirala je vojnička glazba Verdija, i zvona su zvonila po svim crkvama na večernju. Sipila je proljetna mlaka kiša. Sve je bilo zatvoreno, a kolodvor, gazometri, blatne oranice, magle na periferiji nad dalekim parcelama šuma, tužna zvonjava i nemirne povorke ljudske po ulicama, sve se to slijevalo u neizrecivo tužno i otrcano provincijalno nedjeljno poslijepodne. Vrijeme se sukalo lijeno, kao dlakavo povjesmo, a Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na realnoj gimnaziji, sjedio je u kavani kod tamnoga kapucinera, osjećajući kao da će mu se glava raskoliti od dosade i praznine.

U modrikastom poluosvjetljenju predvečerja sve su pojave izgledale kao da plivaju preko jasne četvorine kavanskoga stakla; po ulici valjaju se vojnici u paradi i sluškinje sa crvenim i žutim svilenim rupcima i nabreklim dojkama, gospoda kraljevski podvornici i oficijali sa srebrnim palicama, sa ženama i djecom, sve par za parom, u pristojnom građanskom redu.

Cinkao je konjski tramvaj, i zvonce na vratu umotnog kljuseta razgovaralo se s kopitom i potkovama u blatu u beskrajnoj jednoličnosti zveckanja i odjekivanja. Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! Cin-klop, cin-klop, cin-cin, klop-klop; cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! Rafael Kukec, koga je otac, profesor matematike i fizike na ovoj istoj realnoj gimnaziji, na kojoj on sada predaje matematiku i fiziku osamnaest sati na tjedan, krstio imenom Rafaelovim iz nekog vidovitog zanosa prema slavnom slikaru (za koga u leksikonima piše da je umro od bluda i razvrata), slušao je tramvajsko konjsko zvonce, gledao preko prozornoga kavanskog stakla ljude kako prolaze i osjećao u sebi neizreciv nemir jugovine, očaja i izmučenih nerava. Poslije jadnog objeda u iskuhavaonici jedne udovice bio se prošetao starinskim ulicama, gdje je sve vonjalo po ribama i po mesnicama; gledao je masivna okovana vrata po kućama, razmišljao o tome, kako su pisci osamdesetih godina, što opisivahu život ovih smrdljivih i odurnih kućetina u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, bili loši pisci i kako su lagali romantično, jer ako te kuće danas izgledaju tako prljave i strašne, kakve su morale biti prije trista godina!

Jugovina je pritisnula sve dimnjake, te se sirov i opor vonj oštroga dima razlijevao po svim ulicama. Po onom fijukavom tlaku, što se bio nadvio nad četvorouglaste plohe zgrada i zidova, po reskom zvižduku vihorine iza uglova, na kojima su kameni sveci blagoslivljali prolaznike, imao je Rafael Kukec osjećaj, da hoda po ulicama primorskoga grada i da će za korak-dva iza zida ugledati zelenomodru pjenušavu vodu, na kojoj plešu i škripe jarboli usidrenih jedronjaka i trabakula.

Nemir se sve dublje zagrizavao u njegovo meso i žderao ga sve silnije, kiša je klokotala u žljebovima i cijedila se preko pločnika, a iz crkava dimili se mirisni pramenovi tamjana. Vrata crkvena zjala su poluotvorena; osjećao se dubok taman prostor s treperenjem žižaka, i to je krvavo svjetlucanje dalekih svjetala u polutmini privuklo Rafaela Kukca kao magnet i on je umoran zakoračio u crkvu kao u otvoren grob.

Crkva je bila prazna, i u dobroj se akustici čuo cvrkut ptica, što su lijetale oko tornja. Pokleknuo je Rafael Kukec u golemo trulo klecalo, priklonio glavu i dugo tiho slušao crva duboko negdje u dasci. U onom gnjilom raspoloženju počela se negdje u šupljini utrobe ispod dušnika kao stara rana razgarati u Rafaelu Kukcu čežnja za mrtvim vremenom blijedog, dalekog, imaginarnog i sretnog djetinjstva, kada se još nije ganjao kao sablast po maglama i praznini. Svrdlanje crva u hrastovini, svilene prašne zastave pozaticane po klupama kao u kakvom vojničkom muzeju, ti trofeji i znaci beskrajnih pobjeda i dobivenih bitaka, jugovina i kiša, sve je to djelovalo teško i nesnosno. - A tko može da zna, ne će li crkva još jedamput u životu razviti te svoje zastave i uzeti mač i topove, da nas pogane i bezvjerce sve pobije i zgazi bez traga? Eto gle! Dok ima ljudi, koji mogu da kleče pred prazninom tako lažljivo kao onaj tamo, sve je moguće, ništa nije isključeno! Doista! Pred velikim zlatnim raspelom netko je zapalio lojanicu, pokleknuo i spustio glavu duboko na prsa. Kao isklesan, nije se micao, a ruke su mu se ovjesile okomito, duboko, sve do kamenih crveno-bijelih četvorina na podu. Ta neobično polomljena poza (toliko puna potištenosti, kao da se ono klečeće tijelo potpuno zgnječeno u posljednjem očaju predalo na milost i nemilost) pala je u oči Kukcu i on je pomislio, da je ono mrtvac, koga je udarila kap, pak je ostao tako da kleči.

Spontana ta pomisao tako je snažno djelovala na nj, da je ustao i nervoznim i bučnim korakom pošao do te figure, da vidi, tko to tamo tako luđački kleči? Od jakog i surovog koraka smeten onaj se čovjek trgnuo i mrko pogledao prostaka, koji tako izazovno narušava sveti crkveni mir; kako se svjetlost lojanice razlila po profilu čovjeka, opazio je Kukec nečije nepoznato, zeleno, izmučeno lice. - Idiot prokleti! Kakvoga li to smisla ima ovdje, ovako, dan današnji klečati - razbjesnio se Kukec u sebi i došlo mu je da navali na toga čovjeka nogom, da ga pljusne, da zametne s njime svađu i skandal! Ali se onda svladao i postidio u isti mah i prekinuvši tu nijemu scenu neočekivano razdraženo s histeričnim smiješkom izjurio iz crkve. Bijesan sam na sebe, na svoje živce, na maglu, na blato, kišu, on se tako našao pred brončanim spomenikom jednog infanterijskog generala, koji je bio general i k tome još i lovorom ovjenčani poeta i držao u ruci svitak papira, po svoj prilici svitak lirskih pjesama. Tamo je bio kraj grada, kod toga spomenika, i vidjele se iza kolodvora ciglane, vrbici, oranice i blato. Nekakvi seljaci u kožuhu tjerali su blago u klaonicu, i sve je bilo prljavo, sivo i blatno, samo su odjekivali surovi glasovi goniča i muklo udaranje kijača po trtičnim kostima stoke. Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop, čuo se tramvaj kako mljesi blato i crvena se traka kolodvorske tramvajske svjetiljke vukla po mlakama kišnice, polagano, beznadno, lijeno, provincijalno, očajno. Vratio se Rafael Kukec preko glavnoga trga uz brončani spomenik konjaničkoga generala natrag u grad i stao na dnu ulice pred spomenikom jednoga fratra. I taj sveti otac franjevac bio je slavan pjesnik, pak ga je kipar ovjekovječio baš u svetom trenu nadahnuća, kako pisaljkom zapisuje u knjigu jedan stih.

Još prije dvadeset godina nekakav je pijanac izbio tu pisaljku iz ruke svetog oca franjevca, i sjetivši se toga, da taj fratar tu u centru grada već dvadeset godina stoji i zapisuje jedan te isti stih bez pisaljke, Rafaelu Kukcu objasnila se živa i jednostavna istina, kako je očajno živjeti u jednom gradu, koji ima u svemu tri spomenika. I to: dva generala i jednoga fratra bez pisaljke. - Uostalom! To su sve bizarne gluposti! Dva generala i jedan fratar! Što se to njega tiče? On već čitavo poslijepodne hoda ulicama kao hijena! Po crkvama hoće da se bije sa slaboumnim bogomoljcima! Razbija sebi glavu zbog nekih suvišnosti! Nervi su mu razdraženi od jugovine! To je sve jugovina! Trebao bi da sjedne, da se odmori, da odahne! Tako se sav prokisao zavukao u kavanu i gledao soldate i sluškinje, služnike i grobare, slušao cinkanje tramvajskoga zvonca, popio tri aspirina i opet slušao cinkanje tramvajskoga zvonca. Cin-cin-cin, klop-klop! Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! - Eno gle! Ono ide stari Hampelman! Doista! Ono je vani ulicom stupao stari Hampelman, i Rafaelu Kukcu se pričinilo, kao da je lice staroga izliveno od smolave zelene mase. Taj stari, kostobolni starkelja bio je vratar na državnom kolodvoru, a sin mu se još kao đak na sveučilištu spleo s nekom krojačicom, djevojkom dobroćudnom, ali neobično ograničenom; poživio je s tom ženom u braku i ustrijelio se jednoga dana, kada se tome nitko (ni u snu) nije nadao. Žena je bila trudna s trećim djetetom u visokom stepenu, te se u onim danima takozvane dramatske napetosti nahladila i umrla nedjelju dana po sprovodu mladoga doktora, a i mati doktorova umrla je od toga događaja pogođena u srce. Kukec je dobro poznavao čitavu tu žalosnu historiju, jer je stari Hampelman stanovao u istoj kući, gdje i on, i tako je starac, sjedobrad, pognut, s cigarom u ustima, prošavši preko okvira kavanskoga prozora, uzvitlao u njemu rojeve suvišnih i glupih misli i kombinacija. Zamislio se Kukec u to, kako je život kriminalna stvar, i da se onaj mladi čovjek nije oženio s onom jadnicom, ne bi se bio možda ubio i tako bi još i danas bio kraljevski sudbeni pristav i sudio građanske parnice u geroku, pod crnim raspelom, na kome visi zlatan Kristuš.

Stari njegov otac bio bi ostao vani na svojoj stražarnici na pruzi, u malenoj kućici od crvenih opeka, po kojoj se penje vinova loza, a na drvenim zaklopcima prozornih ploča izrezana su ljudska srca, kroz koja se nalijeva u sobu svjetlost za pasje žege.

Da se to sve nije tako dogodilo, stari bi pozdravljao na pruzi crveno-bijelom signalnom pločom vagone i parostrojeve, a sada eto samotuje u gradu među potpuno stranim i nepoznatim ljudima, dimi mu se cigara pod nosom i stupa u nedjelju poslijepodne po kiši tromo i zgaženo. Kukec je pokušao da varira te sudbine malih i neznatnih ljudi na neke bolje, sretnije i uspješnije kalupe: kako bi bilo, da se je mladi doktor, kraljevski sudbeni pristav, zaljubio u divnu, bogatu ženu, pa da je sretan, da se vozi u svojoj vlastitoj kočiji; ali mu se sve odjednom pričinilo slaboumnim, i on je, da se makinalno otrese te jalovosti, uzeo u ruke nekakve uokvirene novine i stao da čita, kako je predsjednik jedne izvjesne evropske republike otkazao ovogodišnji lov, jer je taj predsjednik republike član društva za zaštitu životinja i načelno ne lovi i ne prolijeva krv nesretnih životinja, i još je negdje potonula jedna teretna lađa.

Razbjesnio se Kukec violentno na tu vijest o predsjedniku republike i članu društva za zaštitu životinja, bacio novine i izišao natrag na ulicu, a kako je kiša još uvijek lijevala, skrenuo je kući. Kod kuće u dvorištu vikala su djeca, a na stubištu razgovarale glasno dvorkinje i sluškinje. Bila je to jedna od onih dvorišnih zgradetina u centru grada, gdje nema nigdje zelenila i snijeg se topi u sjeni dvorišnoj pod konac marta, a osvjetljenje je škuro i prljavo. Dvorkinje, žene podvornika, nadglednika i trhonoša služile su kod bogataša u prednjim uličnim zgradama, i po tim su hodnicima stajali crveni sagovi i svijećnjaci, kvake blistale i cvalo tropsko cvijeće.

Bogataši živjeli su okovani lokotima i patent-bravama, osigurani protiv provale i krađe visokim osigurninama, lancima, psima čuvarima, plaćenim noćobdijama, ključarima, električnim zvoncima, ocalnim blagajnama, revolverima i požarnim štrcaljkama, kao ljudi opsjednuti i utvrđeni u tvrđavama neshvatljivo tvrde i pozitivne demonske stvarnosti. U Kukčevoj sobi sve je vonjalo po gnjilim jajima i močvari, a prijeko kod susjeda u susjednom stanu svađali se neki ljudi o nečiju ostavštinu. Ti su se ljudi svađali o tu ostavštinu već puna četiri dana neprekidno, a kako su zidovi bili šupljikavi, dobro se čula svaka pojedina riječ. Slušajući te surove glasove čudnih, stranih i irealnih pojava iza zida, pričinilo se Rafaelu Kukcu, da je sve to zabuna i da to ne može biti konačna i jedina stvarnost, koja se svršava s ostavinskim svađama i grobovima, u kojima leže mrtvaci sa prst tankim svezanim kravatama, poderanima kao na smetištu.

Tu se neki, danas još privremeno živi kosturi, zaogrnuti krpama, svađaju o tuđim ormarima i zdjelama, jadni prosjaci bogomoljci, koji stanuju u dvorišnim zgradama, strojevi, koji miču donjim čeljustima kao drvene ptice-igračke, ti sebeljubivi kosturi na tom se proputovanju kroz ovaj glupi život svađaju usput o ostavštinama i ormarima. Bio je polumrak i Rafaelu se Kukcu činilo, da bi usnuti na jedan sat značilo za njega obnovljenje i ozdravljenje, ali to kraj ove paklene dosadne buke prijeko kod susjeda nije bilo moguće. On je ustao i opet izašao na ulicu. Još je uvijek kišilo, ali se osjećala nad dimnjacima i krovovima i telefonskim žicama ledena sjeverna struja, gdje se talasa i miješa s jugovinom, i u gustim mlazovima kiše lepršale su teške vodene pahulje snijega. Sjetio se Kukec, da za sjutra treba da ispravi matematičke zadaćnice šestoga A razreda (dvadeset i sedam zadaćnica) i da je te zadaćnice zaboravio jutros poslije mise u zbornici, te je tako pošao spram gimnazije po taj neugodni i dosadni posao.

Zbornica je bila otvorena i jasno osvijetljena svijetlom plinske svjetiljke, što je stajala tik pred prozorima sobe, na ulici. Tiho je bilo u zbornici i u čitavoj zgradi, i ta ugodna tišina tako je svečano djelovala na živce Rafaela Kukca, da je on odmah i ne skinuvši kaputa klonuo na divan poderane salonske garniture u kutu i zaklopio oči od slavne i spokojne tišine. Masa se neriješenih pitanja u posljednje vrijeme slegla na Rafaela Kukca kao gusta smola, i sve se pretvaralo u umor i duboku potištenost, što leži na moždanoj opni kao teška daska. Kukca je počelo u životu sve da intenzivno boli i sve su mu se pojave prikazivale okrutnima i krvničkima. S jedne strane osjećao je, kako stari, a s druge strane opet znao je, da još nije savršeno ništa doživio, i gubeći se tako u odurnoj i neshvatljivoj, glupoj, ali tvrdoglavo jednoličnoj praznini, on je iz dana u dan osjećao sve jasnije, kako stvar ide krivo, i kako se on sve jače i sve dublje utapa u mulju. Kao poludotučen polegnuo se on na onaj kratki zbornički divan, ali kako je divan bio suviše kratak, ostale su mu noge visjeti preko naslona u zraku; on se polomljen i satrt mučio na zborničkom divanu ni živ ni mrtav, nategnuvši sve živce, da bi našao onu jednu izvjesnu točku, koje nema, samo se tako čini, da bi ipak mogla biti, pak da stisne oko barem na jedan jedini tren i da se smiri.

U teškoj i zabrtvljenoj polusvijesti osjećao je, kako je sve to neizrecivo zagušljivo, kako nigdje nema ni jedne jedine mogućnosti ni otvora, da bi čovjek mogao da se istegne, da sve to poruši, da se digne, da uskrsne, i on bi se u onom bunilu bio mučio sve jače i sve bolnije, da u taj mah nije na zidu zazvrndao telefon. Tako se trgnuo i skočio sav odrvenjen, a u grlu mu je bilo sve zapečeno od suhoga zraka. Kako je usnuo, objesila mu se glava niz divan, pak su mu usta ostala otvorena i sve je zaudaralo po uskom i neizračenom prostoru, što je bio zasićen smrdljivim plinom. U meso Kukčevo usjekli se uvojci i kovrčice konjskih struna, što su provirivale kroz baršunaste krpe razderane divanske presvlake, i to ga je peklo. - Halo ! Halo! Na telefon nije se javio nitko, nego se čula daleka grmljavina telefonskih žica, i školjka je šumila, kao da su po njoj greble hiljade i hiljade okorjelih nokata! Kukec je makinalno držao slušalicu na uhu jedno vrijeme i slušao kroz crn i dalek nepoznat prostor, kako viču gradovi, telefonske centrale, željezničke postaje, gdje netko daleko madžarski kune, i taj otvoreni prozor u telefonskoj školjci, pun dinamičnih mogućnosti, zaveo ga je do ideje, da bi bilo dobro da se trgne, da izađe nekamo daleko van, u tminu, u samoću, u daljinu, van iz svega toga, što je teško i omeđeno. Tako je objesio slušalicu i pošao na zrak. Rafael Kukec bio je nervčik od naravi, i tu je žalosnu podlogu svoga značaja baštinio od svoga pokojnoga oca, Petra Kukca, čovjeka iz osamdesetih godina, koji je pisao geometrijske udžbenike za sve srednjoškolske zavode autonomne kraljevine.

Život je Rafaela Kukca u uzanom i sivom provincijalnom gradu protekao tako jednolično i dosadno, da je on u posljednje vrijeme potpuno rezignirao i stao se baviti suludim, ali iskrenim idejama, da bi ipak bilo bolje umrijeti nego živjeti! Izgledalo je profesoru Kukcu, da u grobu ipak ne će biti tako neugodno kao u ovom blatnom, panonskom i nevjerojatno dosadnom gradu, gdje je on osuđen da živi već iks godina.

U grobu će biti crna, španjolska tišina, dvorska, ceremonijalna tišina, i svi će ljudi ležati u najboljem, svečanom ruhu, kao da su došli na pir i slavu. Grad je ovaj izgledao Kukcu crnim mlinom, što melje sve velike daljine i prostore, i neprestano melje, svaki dan, od ranoga jutra, kada stražari vode blijede, lancima okovane bludnice i provalnike, i vojnici bubnjaju, do u kasnu noć, kada zijevaju bankovni trezori osvijetljeni crvenim žaruljama, i kada se po redakcijama i bolnicama pate noćne inspekcije.

Osjećao je profesor Kukec u posljednje vrijeme sve intenzivniju potrebu, da izađe iz toga mlina nekamo na "kraj" toga života i da se tamo na tome "kraju" negdje sunovrati u prazninu. Znao je on vrlo dobro, da u praznom prostoru stoje svijetle nebeske kugle na velikim astronomskim daljinama (što ih je on vrlo često ispisivao kredom na školskoj ploči u višim razredima), i ma da je on po svom građanskom zanimanju rukovao tim astronomskim daljinama, sve je to ustvari njemu bilo prilično mutno i nejasno, i on je vrlo često sanjario o tom svečanom "kraju" i konačnoj praznini, gdje više ničega po svoj prilici nema. Ni matematike, ni astronomskih daljina, ni ičega!

On je bio čovjek bolećivo dobroćudan i njegovo životno načelo, da bi trebalo ljubiti ljude, biti legendarno dobar i prilagodljiv, nije proistjecalo ni iz kakvih velikih, u posljednje vrijeme toliko razvikanih "svečovječanskih programa" već naprosto iz prirođene, slatke, gotovo slinave dobroćudnosti. On je volio ljude i žeđao za ljudima, zapijao s njima po kavanama novac, što bi ga zarađivao na instrukcijama bogataške djece, tražio ljude po ulicama i po krčmama, ali je samotovao ponajviše, i sve je izgledalo, kao da je zaključano lokotom pred njim i nitko ga nije puštao k sebi u blizinu. Ljudi su bili svi u glavnome sebeljubivi malogradanski filistri, što su povlačili sa sobom svoj slinavi egoizam kao puževi kućicu, i svi su preli svoje živote po mračnim zakucima obiteljskim kao pauci, i nitko nije shvaćao njegove mile i iskrene sveljudske i u čovječanstvo zaljubljene širine. Tako je i danas poslijepodne u očaju dosadne blagdanske osamljenosti pokucao na vrata jednoga svoga druga, profosora matematike, ali mu je taj otvorio tek poslije dugog i upornog kucanja, nabreklih žila, crven, krv mu se podlila pod očne bjelutke i treperećim glasom, gutajući gvalju u grlu, on ga je odbio surovo - da to nije način kucati tako naprasito, kada se ne otvara, jer da on ne može, pardon, ali on ima posjet... - Pa da! Naravna stvar! On je kucao tri puta, ali iz simpatije i samoće, a ne iz naprasitosti! Iz čežnje za čovjekom! Naravna stvar! Eh! Pa da! Ženka je u sobi! Eh! Da! Ženka! U Kukcu je bila praznina očajna, mračna praznina jednog nedjeljnog popodneva, on nije imao ženke, njega je razdirala melankolična glad za ljudskim društvom, za prijateljima, za glazbom, za smijehom, za rasvijetljenim dvoranama, i tako mu se smrklo sve i zgrčila mu se utroba, i on je izašao na ulicu.

To se sve dogodilo još rano poslijepodne, a odonda se do iznemoglosti nahodao ispod brončanih generala, naslušao tramvajskog zvonceta na konjskome vratu, bio je u crkvi, u kavani, pio aspirine, bio u svojoj sobi, ležao u zbornici, a sada je kao bijesna izmučena zvijer izjurio u prostor, i razmišljajući o svemu tome ubrzao svoj tromi korak, kao da se žuri spram određenog cilja. U jednoj sobi gospodske jednokatnice, što je nad ulaznom portom imala isklesan plemićki grb (jarca na stražnjim nogama), vidjele se kroz prozor mrtvačke crne draperije, i voštanice su potitravale po teškom crnom suknu. U sobi u prvome katu ležao je mrtvac. Zastao je Rafael Kukec na tren pred tim rasvijetljenim oknom i tako mu se čitav grad pričinio velikom mrtvačnicom i jaka ga je tuga zalila kao smola, a onda se trgnuo i pojurio dalje. - Voštanice, mrtvačke dekoracije, rasvijetljena okna, grad je prazan, sve je zaključano, a on hoda kroz ove tamne ulice, probija se kroz ovu maglu i blato, gleda ove irealno glupe kuće, što su rasvijetljene kao papirnati gradovi s raznobojnim okancima od želatin-papira na svjetlobranima petrolejskih svjetiljaka! Još je petrolejska rasvjeta po tim kućama i stoje žutocrveni škuro-osvijetljeni prostori, mutni kao upaljeni urin bolesnika, i u tim prostorima među nekakvim nemogućim, neukusnim pokućstvom žive ljudi.

I kakav je to život u tim kućama, što izgledaju kao kuće na papirnatim svjetlobranima petrolejskih svjetiljaka? Kakva je to prokleta arhitektura s tim balkonima i tornjevima, gdje sve izgleda kao kulisa u glupom, gluhonijemom baletu?. Po tim kućama sjede njegovi drugovi, ćelavi profesori s umjetnim zubalima, sjede svezani lancima građanske gluposti sa svojim ženama kod stola, i dok žena misli, što će kuhati sjutra (grah ili rezance), oni ispravljaju školske zadaćnice. To su ti njegovi ćelavi, gladni i otrcani, glupi drugovi, što predavaju djeci, da je Chile pusta, primorska, krševita zemlja, po kojoj duvaju slani vjetrovi s Pacifika, a nisu nikada još vidjeli ni kvarnerskoga zaljeva.

Oni govore po razredima uzvišenim glasom o Euklidu, o Koperniku, o Platonovoj Republici, a umorni su, hrču kao vreće i savršeno ih se ništa ne tiču ni Platon, ni Euklid, ni Chile, krševita zemlja, po kojoj duvaju slani vjetrovi s Pacifika. Zgadilo se to sve Rafaelu Kukcu, i vlastita sudbina doživotnog ispravljanja drugoredaških zadaćnica i dosadno vegetiranje po neizračenim sobama, i on je zagrabio niz blatnu, kestenovima obrubljenu cestu daleko izvan grada, a kako je cesta sjekla prugu i blato bivalo sve teže i gušće, zakrenuo je na prugu i pošao je željezničkim nasipom u noć. Na pruzi titrala su zelena semaforska svijetla, i jedna je crna lokomotiva u gvozdenom lomotu projurila, te se još dugo čulo, kako šine na zaglavcima pragova udaraju u jednoličnom razmaku kao da netko po njima bije kladivom. Iza plotova, štala i magazina, što su se samo naslućivali u tmini, svirao je sjever i u ledenim se talasima prelijevao preko sitnih i jedva zamjetljivih konstrukcija, što ih je čovjek povukao preko goleme zemaljske kore u svoje jadne, neznatne i prirodi savršeno indiferentne svrhe.

Slap se ledene vjetrovite struje nalijevao preko sjevernih brda u dolinu, po kojoj se pet punih dana valjala jugovina na dnu kao otrovan plin, te se pod udarom vihora na hrptu gorskog modela pjenili oblaci kao pliskavice preko talasa morskih, magle se stale kidati i pokazale se zvijezde.

Profesor Kukec sjetio se tih zvijezda s astronomskih karata (i mada je njemu uvijek bilo neugodno, kada bi netko stao da govori o zvijezdama, jer je on sve te zvijezde lično poznavao i znao, da je na njima sve isto tako besmisleno i prazno, kao i na ovoj našoj zvijezdi), on se ovaj put ipak obradovao tim dalekim lučima i duboko uzdahnuo, a ledeni sjever nalio mu se u utrobu kao čaša hladne vode. - Lijepo je to stajati okomito i prkositi elementima u zvjezdanoj vjetrovitoj noći! Čovjek se izgubi u smrdljivim pivnicama i ponorima, gdje su svi prostori zatvoreni kao kutije za cigarete! Ovdje na dnu nose ljudi u mozgovima predmete i stvari i staklene oči i federe ideja i interesa. A ipak ima zvjezdanih, vjetrovitih, elementarnih koncepcija, što ih u čitavome gradu ne shvaća nitko, nego dva-tri samotna čovjeka, koji ovako u eksodusu šeću u samoći.

Osjećanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeća nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znači stajati svima stran, osamljen, dalek, tuđ, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tući dan i noć za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, luđaka i prljavština probijati se do samoće i do ovakve čiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaći! Izaći treba u slobodne, plave prostore! Izaći treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tužno, mrtvački, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se žderali sa ženkama (i jednom i drugom i trećom), sve ostaje iza nas, psi laju, a čovjek s palicom šeće nebeskom vedrinom između Oriona i Plejada i šal mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kiše, ni crkava, ni zbornice, ni matematičkih zadaćnica, ni nekih bolesnih mozgova, što bale čovjeka kao slinavi puževi. Vjetar svira, čovjek hoda hrabro i silno, zvijezde škripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Čovjek sada nije jedan određeni čovjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj školi, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjeničave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spuštene zavjese, lokotima zaključana vrata, a po krčmama vino, samoća i dim. Oh, kako mora da je neugodno živjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjače, napunjene bljutavim bućkurišem, i gdje je sve ograničeno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više. Energično je grabio korak za korakom udarajući svojim drvenim štapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskričavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, što se dizao na površinu i pjenio kao mjehurići nad močvarama. Drugoga jutra našli su prolaznici Kukčevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobično duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom slučaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako.

Povratak Filipa Latinovicza


1

Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj rnajci stotinjarku, tri dana i tri noći pio i lumpao sa javnim ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zaključanim vratama, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dlana: znao je kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom, i znao je kako se lišće miče u krošnjama kestenova, i čuo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čađav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada ne će zaboraviti onoga mračnog svitanja i one pijane posljednje, treće noći i onog sivog jutra — dok živi.
 
Na uglu gdje se kao mali dečko igrao sa svojim bijelim janjcem stajalo je gradilište obzidano kao čovjek visokim zidom i na tom visokom zidu bile su naslikane reklame za ženske steznike i koksove patent-peći: steznici su bili vitki, stegnuti u pasu, a ispod jedne gvozdene patent-peći lizao je plamen.
 
Da, tu pod zidom, tu je onog jutra stao i nije mogao dalje. Osjećao je srce u grlu, u nogama, u zglobovima, u prstima, među rebrima, u mesu, i tako sav samo jedno tamno krvavo srce, prislonio se uza zid da ne padne. Dugo je stajao pod vitkim ženskim steznicima, a prsti su mu bili puni prašine i maltera jer je zid bio star, pljesniv, s pjegama od salitre. Prošao je pokraj njega pekarski naučnik s mrežom topla peciva: zamirisale su žemlje i čulo se dugo kako iza ugla pekar vuče svoje papuče po asfaltu.
 
Zastao je Filip kraj toga starog i trulog zida i dotaknuo ga rukom, kao da dira dragi i zaboravljeni grob. Kiša je s vjetrom izlizala steznike: ispod morta provirivale su na sve strane cigle, a tek na jednome mjestu ostao je još modrikast jezičac koksovog plamena pod stalkom naslikane gvozdene patent-peći; ugledavši taj davno pokojni znamen, Filip je osjetio kako se u njemu rastvarajiu daleke, pomrle slike, i tako mu je bilo kao da pred neshvatljivo ogromnim prostorima stoji potpuno sam.
 
Čuli su se ljudski koraci iza ugla. Prošao je pekarski naučnik s mrežom topla peciva: zamirisale su žemlje i čulo se dugo kako iza ugla pekar vuče svoje papuče po asfaltu. Nigdje nije bilo nikoga. Prazna ulica, sa starim sivim tornjem na dnu drvoreda i tihim odsjajima blagoga jutra po zatvorenim oknima, zavjese, cvjetovi u loncima, zaključana vrata, verige, lavlje glave, kameni pragovi i mjedene ploče stanara; gdjegdje po koje starinsko zvonce. Pred jednokatnicom stajala je svjetiljka. Ona ista koja je svijetlila nad krevetom njegovih najpaklenijiih dječačkih kriza: taj upaljeni narančasti odraz promatrao je noći i noći na stropu između zmajskih obraza i glicinija i modrog jorgovana, a plamičak je svjetiljčin izgarao i micao se neprekidno, kao bolesna ribica između četiri stakla prljave posude.
 
Sve je bilo sivo, a kuća je izgledala neobično mračnom, upravo tamnosmeđom. Meduzina glava nad ulaznim vratima zgrčila se sva kao da umire, a usne su joj bile natečene, zmije riđovke na glavi tuste, uznemirene, a vrata ulazna ogromna, okovana, kao tvrđavna. Ta sjeverna strana jednokatnice bila je isprana vjetrom, a Filipu je bila potpuno tuđa pomasao da je pod krovom te sive, zelenkaste jednokatnice (jedamput davno) raslo njegovo vlastito krvavo, tako neizrecivo intenzivno djetinjstvo. Ovamo su se preselili već u gospodskoj fazi mamine karijere: kada je mati prodala trafiku u Fratarskoj ulici i kada je kanonik Lovro javno dolazio k njima na crnu kavu i domino.
 
Sve je znao kako dolazi: i kvaka u ruci, i težak, masivan otpor vratnica, i dugi neprozračeni hodnik namazan sivom uljenom bojom, i drvene stube, i veliki bijelo uokvireni prozor u međukatu s izgledom u vrt. Stojeći pred stranom i zaključanom kućom, Filipu je palo na um kako bi bilo da uđe. Pristupio je tiho vratima, primio za tešku hladnu kvaku, kvaka je popustila i vrata su se otvorila: kuća nije bila zaključana. Zatvorio je za sobom nečujno ulazna vrata i polagano kao tat, da se nije čulo savršeno ništa, na prstima, bez daha, dovukao se do prozora u međukatu. Prozor je bio otvoren, a vrt je već bio pun bijele jutamje svjetlosti. U starom ogromnom razlistanom orahu bilo je mnogo cvrkuta ptičjeg. Stajao je tiho taj stari vrt, sa svoje četiri simetrične bijele staze, sa rascvalim žutim ružama i staklenim kuglama i patuljcima i vodoskokom i zlatnim ribicama, kao netaknut, savršeno uredan, poliven, obrezan, kao da se nije ništa dogodilo i kao da se u životu uopće ništa ne događa. Pod zidom, obraslim vinjagom, iza gustog zimzelena, vidio se krov kokošinjca. »Tepih-klopfer« je bio pred kokošinjcem, onaj isti tepihklopfer na kome je Filip palio vatromet u predvečerje Karolinine svadbe. Karolina stanovala je sa svojim ocem u pivnici, i njen otac znao je da puni i preparira krepane ptice i da im ispunja oči šarenom staklovinom, a Karolina je bila debela, dvanaest godina starija od Filipa i prala je flaše u pivovari.
 
Filip bio se patio zbog te debele Karoline pune tri godine, jalovo i bolno. Kao prerano zrelo, razdrto, neuravnoteženo dijete, sa dubokim i mracniim kompleksima moralnog poniženja u sebi, pun nečiste krvi i osjećaja mračnog progona, rastrgan Ijubavnim motivima na razne blesave male, naivne djevojčice (svoje vršnjakinje), Filip je osjetio jednoga dana u zdjeli svoga krila debela, tusta stegna dobroćudne Karoline.

Dogodilo se to dolje u Karolininoj kuhinji, kod kipućih lonaca i usijane šparherdske ploče; on je sjedio na kuhinjskom stolcu i gledao Karolinu kako pere rublje, a Karolina, izlivši pun lonac kipuće vode u korito i čekajući da se ta voda ohladi, sjela je u Filipovo krilo, Filip je u ono vrijeme čitao Zolinu Nanu, slikao akvarele, pio prve čaše piva s gađenjem i bljuvao od pete cigarete, i taj mali dečko, koji je igrajući šah i nogomet bio s jedne strane sklon još najnaivnijem podjetinjenju a s druge rastrgan između najbjesomučnijih poroka, osjetio je iznenada u svome krilu debelu, mokru, znojavu, usijanu Karolininu stražnjicu. Ta slučajna, nesmotrena, bezazlena Karolinina kretnja ostala mu je najpadavičavijom, najsladostrasnijom emocijom čitavog djetinjstva. Koliko se samo nagledao blijedih obrisa kostanjevečkih vinograda kamo je Karolina otputovala sa svojim vincilirom, i, trčeći za psima, loveći školjke i gledajući kako se škope kopuni, on je prosanjao noći i noći u bunilu, snatreći o onom nepovratnom nadnaravnom užitku kada mu je Karolina bila u krilu. Paleći na tom tepihklopferu svoj posljednji vatromet u predvečerje Karolinine svadbe, on je bio na rubu samoubojstva od žalosti; čitavog tog ljeta skakao je s višeg ramena baroknog svetog Florijana u vodu pod mostom, samo da bi se voda zakrvarila nad njim. Jer je kolala među đacima legenda da je jedamput jedan mlinar skočio sa svetoga Florijana i da ga više nikada nisu izvukli nego se je samo voda zakrvarila nad njim.
 
"Vatromet u predvečerje Karolinine svadbe! Krvava voda pod mostom! Koliko se već vode zakrvarilo nad njim, a on još uvijek pliva i još se uvijek miče! I onog jutra kada se bio vraćao ovim stubama kao pokajnik, kao tat koji je ukrao stotinjarku (a dolazi od bludnih i prljavih pijanih žena), i onog jutra kada ga je rođena majka izbacila na ulicu s moralnim zgražanjem, i onda se nad njim zakrvarila blatna i sudbonosna mutna voda. Kako je tu treperio na tome prozoru onoga jutra, više mrtav nego živ, i kako je nesnosno dugo trajalo ono čekanje tu, na tome mjestu: noć prije toga, kada je imao još četrdeset kruna i kada je bila još i ta mogućnost otvorena da otputuje nekamo daleko, i ona noć bila je strašna! I ta posljednja noć, kada je nestajala forinta za forintom i kada se s matematskom sigurnošću približavala katastrofa, bila je sablasna i smrtonosna. Ali tada je tu pred njim stajalo ono najteže: trebalo je popeti se još četrnaest stepenica i pozvoniti na vratima lijevo na prvome spratu. On je stajao onog davnog svitanja nad ovim prozorom valjda više od jedne ure nepomično i ne bi se ni onda bio pokrenuo da nije čuo kako se otvaraju vrata negdje u prizemlju i kako netko dolazi. Njemu je izgledalo kao da taj netko dolazi ovamo na prvi kat. To je bila ustala jedna sluškinja i s tavom punom kukuruznog brašna pošla je hraniti piliće. Tako se je našao pred maminim vratima; smeđa, uljenom bojom namazana vrata, sa kvakom od žute mjedi i staklenim, žutom mjedi optočenim kolutom koji je izgledao kao minijatura prozora na lađi. Iza tog metalnog kotačića bio je poklopac spušten."
 
"Pločica u drvenom okviru."
 
"Ime i prezime njegove mame. Udovice. Njemu tako dobro poznato ime i prezime njegove mame."
 
"Tu stanuje ta gospođa koja hoda u crnini, udovica, njegova mama, trafikantkinja iz Fratarske ulice, a njen sin, sedmogimnazijalac, vratio se iz bordela, a sve je tek na početku."
 
"Kako je pozvonio i kada?"
 
"Dugo nije bilo nikoga; sve je bilo tiho, kao izumrlo."
 
"Pozvonio je opet. (Baterije električnog zvonca kod njih nisu nikada bile naročito pune i zvuk zvona bio je sasvim slab.) To mu je neobično prijalo. Spava. Dugo spava. I bolje je da se sve dogodi što kasnije."
 
"Onda su se poslije duge zvonjave otvorila vrata od sobe i čule su se papuče na drvenim daskama. To je bila ona. Otvorio se poklopac na mjedenom kotačiću, i on je osjetio njen hladni, neumoljivi pogled.
 
Javio se njen strogi i surovi glas. Zapitala ga je što želi? I to u pluralu:
 
— Što želite?
 
— Pa ja sam, otvori mi!
 
"Isti taj strogi i surovi glas opet se javio iza zaključanih vrata, da ga taj glas ne pozna i neka se vrati onamo odakle je došao. Tamo i spada. I opet u pluralu: — Tamo i spadate."
 
"Njemu je bilo kao da će se onesvijestiti, no za svega tog mutnog razgovaranja kroz rupicu dogleda usred drvene daske, na taj tajanstveni okovani kolutić, on je osjećao da se tu radi o nekakvim važnim neprekoračivostima. O demarkaciji. I kada se spustio poklopac i kada se opet čulo smucanje pustenih papuča po drvenim daskama, i to kako su se iznutra, u stanu, zatvorila vrata od sobe, Filipu je bilo jasno da su ostala jedna vrata zaključana pred njim konačno i nepovratno."
 
"Tako se okrenuo, spustio niza stube i tako je ostao na ulici dvadeset i tri godine potpuno sam."
 
"A sada se vratio u taj zabitni provincijalni zakutak, i jutro je proljetno, i on se našao na prvome katu te stare vlažne kuće, te ne bi bilo zgodno da netko primijeti tog nepoznatog prolaznika kako se u sivom svitanju vuče po tuđim praznim kućama." Onako isto na prstima, korak po korak, oprezno, sustegnutog daha kao što se uvukao, Filip se prokrijumčario opet natrag na ulicu gdje je pod gustim krošnjama kestenova još bilo sasvim tamno, zelenkasto i mračno.

2


Ptice, vode i livade, sve je to bilo lagano jutarnje, proljetno gibanje slika, kao san trepetljivo micanje sjena i osvjetljenja, a ipak Filip nikako nije mogao progutati svoje potištenosti, što ga je stegla u grlu kao neshvatljivo klupko žalosti. Brzovlak stigao je na kaptolski kolodvor nešto poslije tri, a sada je već oko grada stao da raste proziran sjaj modrog, svježeg, travanjskog jutra, punog svjetlosti nad njivama i nad oranicama. Svileni vjetar jutarnji, teški, bijeli, trudni travanjski oblaci, mirisi na poljima i boje u daljinama, sve je raslo kao tiha instrumentacija modrog jutarnjeg buđenja. Iz daljine, iz otvorenog terena, preko oranica razlijegala se brončana jutarnja zvonjava, a nad zelenkastom bakrenom jabukom kaptolske fratarske crkve gomilahu se teški, bijeli oblaci, te se vrapci pod krošnjama platana uznemiriše glasno, kao pred ranu jutarnju kišu.

Da, tu je ležao pred Filipom u miru jutarnjem Kaptol, sjedište gornjopanonskog i ilirskog biskupa, slavna protuturska tvrđava šesnaestoga vijeka, na rubu posavskoga blata i močvara, grad Filipova djetinjstva i prve mladosti, gdje ga nije bilo toliko godina, a gdje mu se jutros pričinilo sve tako poznatim, a opet toliko stranim, kao da je negdje davno več umro i kao da kroz koprene nejasne neshvatljivosti prozire zaboravljene obrise mrtvih stvari i događaja.

Preko šetališta, gdje su pod platanama cvali krugovi crvenih i žutih tulipana, vukla su se niz drvored polagano mesarska kola, pretovarena krvavim goveđim butovima; jedna se plavkasta teleća noga zaplitala među žbice, te je tako izgledalo kao da će tu plavkastu teleću nogu točak prelomiti u zglobu. Fasciniran tom plavkastom, oguljenom telećom nogom, zaputio se je Filip za mesarskim kolima preko mosta, pa uz mahovinom obrasle sive fratarske plotove našao se u Fratarskoj ulici. Na dnu dudovog drvoreda, pod strmim krovom jedne duge prizemnice, odmah kraj prvog prozora uz smeđi plot, stajala su visoka, zelenkasta, drvena vrata, zatvorena, zaključana lokotom i gvozdenom motkom, sa limenom tablom i natpisom: kraljevska mala prodaja duhana.

Tu je davno, prije trideset godina stajala trafika njegove majke, gospođe Regine, a tu stoji još i danas trafika kao u vrijeme njegova djetinjstva, kada su vode kapale po zarđalim žljebovima i čuli se ždralovi kako plaču u tamnim noćima visoko nad gradom. Tu još uvijek stoji stuba od trule cigle, a prag su izglodali štakori. I roleta je na oknu isto tako poderana kao i prije trideset godina, a tamo, iza rolete, ona vlažna, pljesniva, mračna soba s trulim podom, gdje se on toliko naklečao iza željezne peći u kutu.

Kleči Filip u polumraku i potpuno je sam u sobi, samo se izvana čuju koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog prozora i preko žljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda puna slame i pahuljica od živadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod drvenim mostićem, pun slame, smeća i pahuljica od živadi, a jedna mala lađica od novinskog papira, ta draga dječja pustolovna korablja, zapela je o ciglu, sva mokra i namoćena, pred potonućem. Sagnuo se Filip, da podigne svoju malu brodolomnu dječju lađicu iz smrdljive lokve (nad kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima), ali mu se to već u isti tren pričinilo preglupim: tako je stao pred trafikantičin prozor i zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomično, dugo.

Tu odmah iza zida stajao je mamin eliptični politirani stol, a na stolu crvenkasti baršunasti album s fotografijama. Crveni baršunasti album, ta skupocjena, tajanstvena knjiga bila je okovana zlatnim plehom, a imala je na prednjim koricama herolda u viteškom oklopu s trubom: preko trube bio je prevješen stijeg s dva raskriljena ogromna orla. Taj izblijedjeli baršunasti album s vitoškim trubačem, to je bila jedna od onih tajanstvenih svetinja, koju je bilo zabranjeno dirati. To se je svetogrđe kažnjavalo dugotrajnim klečanjem iza peći, gdje je zaudaralo po štakorima. A tu uz prozor, na drugoj strani te oguljene sive stijene visjela je neshvatljivo divna, ebanovinom uokvirena slika ženskog akta, koji nije imao više od trideset centimetara, a uljena ploha počela je već pokazivati prve pjege gnjileža: zelenkastosivo osvjetljenje gologa tijela stalo je dobivati nadnaravnu boju prozirne pojave, koja je izgledala kao da nije stvorena ljudskom rukom.

Njegova majka, ta najtajnovitija pojava njegova djetinjstva, trafikantica Regina, koju su svi zvali Regina, a ona se je zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja te nikada nije naučila dobro hrvatski, čuvala je ljubomorno tu tajanstvenu, ebanovinom uokvirenu sliku nepoznate gole žene, kao relikviju, a Filip nije nikada otkrio, ni što prikazuje ta slika ni odakle je njegova majka tu sliku donijela. Ta ga je slika mučila godinama, i to nije bila jedina tajna, kojom je sebi razbijao svoju glavu, sjedeći tu uz ovaj prljavi prozor, pod ovom razderanom roletom i slušajući vjetar kako urla na tavanu. Kraj ovog prozora razbolio se smrtno one jesenje noći, kada su prolazili gradom engleski konji u dugim povorkama za transwaalsko ratište, a noć je bila maglena, listopadska.

Čulo se, kako u pari toplog konjskog vonja tutnje kopita o daske drvenoga mosta na uglu Fratarske. Ti konji bijahu na putu za daleka, nepoznata, južna mora, na putu za ekvator, gdje blistaju tajanstvene zvijezde južne polutke. Crne nakatranisane lađe, što škripe po dalekim lukama, čekale su te konje, da ih progutaju i prebace nekamo neshvatljivo daleko, gdje plaze udavi i bodu otrovni komarci. Prošlo je bezbrojno mnogo engleskih konja te noći, protutnjala je šuma tih crnih, lomnih konjskih nožnih stabljika, što se gibahu uznemireno, više kao noge nekakvih čudnih, potkovanih ptica nego kopitara. Te noći mati nije spavala kod kuće čitavu noć. Odbila je već davno ponoć na fratarskom tornju, a povorci engleskih konja nije bilo kraja: konji su prolazili neprekidno, jedni za drugima, repovi, glave, kopita, u beskrajnim tamnim gomilama repova, vratova i kopita. Masa grivastog mračnog mesa i rzanja, od čega su počela zvoniti stakla na prozorima kao od grmljavine.

Uznemiren tom neobičnom grmljavinom, usplahiren od samoće i od bdjenja, Filip se dovukao do ovog prozora i podigao tu masnu, poderanu roletu samo toliko da mu je pogled dopro do konjskih trbuha: provirujući tako ispod rolete on se izgubio zastravljen onim neshvatljivo mračnim micanjem tamnih konjskih bedara, gnjatova, zglobova, kopita, u bolećivom treperenju od straha i od neobične, mutne, veličanstvene emocije. Pritisnuvši tako nos i čelo i glavu o hladno staklo, Filip je gledao povorku konja kako putuje u Južnu Afriku, a bila je duboka noć i mati se nije vraćala. Usnuo je spram jutra, kada su fratri već zvonili na ranu jutarnju misu, a majke nije bilo. Prvi pogled, kada se probudio: mamina postelja bila je prazna.

Trafikantica Regina došla je kući oko osam, pogladila ga po kosi i rekla mu neka obuče svoje baršunasto odijelo, jer da idu u grad. Majka ga je pomilovala i rekla mu je: Zygmusik! To je bio znak naročite milosti i blagonaklonosti, kad bi ona stavila svoju ruku na njegovu kosu, a pogotovo, ako ga je nazvala njegovim pravim imenom, a baršunasto odijelo bilo je (već samo po sebi) simbolom svetkovine i najneobičnijih događaja. U svom tamnomodrom baršunu, sa čipkastim okovratnikom, s manšetama i jabotom, Filip je sam sebi izgledao neobično svečano i otmjeno (kao kakav viteški sredovječni sokolar sa čipkama i baršunastim baretom), a trafikantica Regina, potpuno hladna spram svoga djeteta, mnogo je polagala na dekorativnu stranu njegova izgleda. (Time se je izdvajala iz kruga svojih sustanara oko trafike i u tome bio je naglašen nekakav naročit prkos iz socijalnog otpora, kao da ona ipak nije isto s ostalim siromasima u dvorištu i preko puta: trafikantičino dijete bilo je uvijek pomno oprano i najbiranije obučeno i baš taj fantastičan i lutkast potez ukusa njegove majke bio je poslije uzrokom teških sudara u krugovima Filipovih drugova. Za trafikantičino dijete govorilo se po gradu da mu je otac biskup, a taj glas otrovao je Filipovo djetinjstvo neizlječivo i gorko.)

Putovali su u grad dugo u hladnom i nezagrijanom vagonu, a u gradu ostavila je mati Filipa u jednoj kavani pod staklenim lukom izloga, kod mramornog stola; naručila je za njega čokoladu i rekla kelneru neka pripazi na maloga, da će se ona skoro vratiti. Već u kavani, Filip je bio u vrućici: sve okomite crte nestajale su pod njegovim pogledom u beskrajnim vertikalama, a vodoravni potezi kružili su oko njega vijugavo kao neprekidno i uznemireno talasanje linija. Mati se vratila tek poslije podne. Oči su joj bile mutne, umorne, natečene od suza, krvave. Obrve izlizane, lice upalo. Tu je Filip po prvi put ustanovio da mu je mati naprahana brašnom kao clown, a pod tom bijelom brašnjavom obrazinom da ima jedno drugo, žalosno, sivo, izmučeno lice. Mahao je nogama, jeo već treću čokoladu sa slatkim vrhnjem, a mati ga je u kavani ponovno pogladila i rekla mu tiho, kroz suze, da sada idu u posjete jednoj gospođi i da tamo mora biti vrlo učtiv.

"Ti si moj dobar, mali Zygmusik, zar ne?"

On je dobar i malen i Zygmusik i to još njen? O, kako je sve to bilo neobično i svečano! Tada je primijetio da je stavila na sebe svoj starinski zlatni nakit, i starinske okovane naušnice, što ih je čuvala u svilenoj, pojastučenoj kutiji, a Filip se nije sjećao, da bi ih bio ikada vidio na svojoj majci. U teškoj crnoj svili, sa starinskim nakitom, njegova mati izgledala je vrlo otmjeno. Lice joj je bilo potpuno beskrvno, bijelo kao da je mrtva.

Bilo je sasvim mlačno listopadsko poslijepodne. Idući s majkom on je u jednom parku na tratini ubrao tri tratinčice i držeći tako u ruci ta tri topla, uvela cvijetka, ušao je za majkom u visoku, čađavu, mračnu kuću sa staklenim vratima. Stakla bila su na tim ulaznim vratima crvenozelenkasta, a vrata, na kojima je mati pozvonila, lakirana, blistava i neobično visoka. Ušao je u sjeni svoje majke, osjećajući njenu končanu rukavicu u svojoj ruci, i to, kako kroz onaj konac mamine rukavice bije neka neobična toplina. Ulazeći tako za majkom kroz mračne sobe i predsoblja, otirući se o sagove i ogledavajući se na razne stalke i neobične predmete, njemu je bilo jasno samo to, da tu ima mnogo soba i da je to sve neobično visoko: i vrata, i peći, i pokućstvo, i zavjese, i prozori! Debeli sagovi, odsjaj politura i porculanskog posuđa po staklenim ormarima, slike koje pokazuju zečeve i srne na srebrnim pladnjevima, teški, dlakavi, sukneni stolnjaci i naslonjači, sve ga je to neobično uznemirilo i on je čupkao nervozno one tri tratinčice svojim znojnim prstićima.

Gospođa, koja ih je primila, imala je surovo, dlakavo lice i ogromnu, sasvim kao ugljen crnu frizuru: zlatne zube, zlatne narukvice, zlatan lorgnon, a prste krcate prstenjem i draguljima. Kada ga je dotakla svojom koščatom rukom za podbradak, Filip je na svom usijanom obrazu osjetio neugodan i neobično hladan dodir zlata. Ta crnokosa gospođa dala mu je u srebro zamotanu pločicu čokolade i poslala ga u drugu sobu, jer da ima nešto da govori s mamom, a on će se dotle u drugoj sobi igrati s Faraonom. Faraon, to je bila šojka u krletci od žute mjedi, i kada je Filip stupio preko praga, Faraon mu se javio promuklim i hrapavim glasom: Bon jour, monsieur!

Protrnuvši od tog ptičjeg glasa, bez daha, nepomično, Filip se pripio uz jedan ogroman pojastučeni starinski naslonjač, osjećajući kako mu prsti polagano ulaze u staniol, kako se čokolada topi u njegovoj ruci, kako ne zna što da počne sa svojim zgužvanim cvjetićima (da ih baci), kako mama plače preko u sobi, tiho, sasvim tiho, ali plače, a šojka čeprka po svojoj krletci, vrti vrtaljku, lupi lješnjake, brusi svoj kljun o blistave žbice i sve je tako neugodno, zagušljivo, mračno, pretoplo, sve se lijepi kao rastopljena čokolada, sve zaudara po gadnoj kreštavoj sivoj ptici. Bon jour, monsieur!

Te noći zaurlao je vjetar s prvim snijegom. Lomio je granje, rušio žbuku u dimnjaku (te su se i štakori na tavanu primirili od straha), ždrijebe je kod pekara preko puta prebilo nogu, a Filip je čitavu noć bulaznio o engleskim konjima, o gavranu, koji govori francuski i o tome da je čuo mamu gdje plače. Vidio je svoju mamu gdje je mrtva, u neobično sjajnom ogledalu kako sjedi kao u staklenom izlogu, a pred njom na stolnjaku stoji paketić banknota (crvenozelenkasti sveščić banknota svezan ljubičastom vrpcom, to je neobično jasno vidio pred sobom na dlakavom, suknenom stolnjaku), a gavran iz druge sobe viče francuski: Bon jour, monsieur!

Vjetar u dimnjaku, tmina i mamin plač u tmini.

Nikada se nije usudio da bilo što zapita tu šutljivu ženu, ali te noći, već više u zagrljaju smrti, on je zapitao majku sasvim prirodno, zašto plače?

Nije odgovorila ništa. Tihi jecaji. Ustao je i pošao do mamine postelje. "Mama! Što je tebi? Zašto plačeš!"

Kako je stajao uz majčinu postelju, bosonog, u svojoj dugoj spavaćoj košulji, mislio je da će ga mati potjerati natrag, ali dogodilo se obratno: ona je uzela obje njegove ruke i stala ih cjelivati i tako (ni sam nije znao kako se to zapravo dogodilo), našao se u njenoj postelji, osjećajući samo to, kako je mamino tijelo hladno, a suze vrele kao rastopljeni vosak; tako je plakao s njom, a vani je urlao vjetar, rušio dimnjake i nosio mrtve ptice i uvelo lišće. Te noći je pao u tešku upalu pluća i ostao tako između života i smrti dugu jednu zimu, upropastivši svoje bronhije i lijevo plućno krilo za čitav život.

A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noći s engleskim konjima.

"Drama jedne provincijalne trafikantice! Gavran koji govori francuski! Banknote na stolnjaku i ona antipatična stara baba sa crnom perikom! Kakva je to bila drama? Kakav je ono bio tajanstven posjet u onoj mračnoj palači? Gdje je to sve danas i kamo se to sve rasplinulo kao magla?"

Stojeći uz taj prljav prizeman prozor, sasvim uz staklo, tako da je čuo kako negdje iza stijene u sobi kuca sat, Filip je osjetio kako se netko iza zavjese u sobi miče, i kada se iza poderane rolete pojavilo nečije žuto, pospano, bradato lice, Filip se trgnuo i sav zbunjen i uznemiren hitrim je koracima pošao niz ulicu, do fratarske crkve. Crkva je bila prazna. Jedna je prosjakinja glasno uzdisala pred žrtvenikom Blažene Djevice, barokne carske figure, s krunom na glavi i žezlom u ruci, u crvenkastom brokatnom plaštu, izvezenom zlatnim ljiljanima. U ogromnoj zgradi bilo je vlažno, hladno, vonjalo je po mokrom pepelu i po gnjilim krpama. Iza glavnog oltara izgledalo je kao što izgleda iza kazališnih kulisa: stare prnje, škrinje, daske, ljestve, paučina, petrolejke, flaša s terpentinom, kliješta. Sve jedna stara, već odavno odigrana predstava, koja još uvijek traje, a ne zna se zapravo zašto. Zastave na žrtvenicima, likovi svetaca, mramorni andeli, vlažan sumrak i daleki cvrkut ptica oko tornja. A vani oko crkve travom obrasli grobovi. Ogromne plohe bijelih baroknih zidova, isprane kišom i vjetrom, s lastavičjim gnijezdima i tragom vrapčjih, a uz porušenu i zimzelenom obraslu ogradu od crvene cigle stari grobovi kovača i kovačica, poštovanih cehovskih majstora i gospode opata i kanonika panonskog kaptola, sa zvučnim naslovima i sredovječnim grbovima njihovih crkvenih časti.

Pod ogromnom granitnom pločom u sjeni apside leži tu jedan grof Uexhuell-Cranensteeg, koji je dojahao ovamo na tursku granicu u čipkama Luja Petnaestog a onda umro u ovom panonskom blatu i ostavio za sobom na Kostanjevcu stodvadeset praznih soba, koje stoje tako iza njega već dvjesta godina prazne i netaknute. Tu leži i opat Blažene Djevice kanonik Lovro, pod već visokim čempresom, prijatelj njegove majke Kazimiere, za koga je Filip jedno vrijeme sumnjao da bi mu mogao biti ocem, a tamo negdje uz glavnu stazu lijevo, sav obrastao travom, sa crnom ovalnom pločicom na teškom masivnom križu, tu je grob njegova legitimna oca Filipa, sobara i ličnog kamerdinera Njegove Presvjetlosti Biskupa Silvestra, po kome se on sam iz vlastite inicijative prekrstio u Filipa, premda je bio kršten na ime poljskog kralja Sigismunda, a i u školi su ga sve do gimnazije zvali Sigismund. Filipov otac umro je kada su Filipu bile dvije godine i on nije zapravo znao, sjeća li se on svoga pokojnoga oca doista ili samo po fotografijama iz baršunastog albuma. Otac Filipov bio je sluga biskupov, sobar, koji je navodno došao u biskupsku službu na kaptolskom gradu na preporuku jednog madžarskog grofa, a fotografija u maminom albumu prikazivala ga je u galoniranoj grofovskoj livreji kao "valet de chambre-a", u lakiranim polucipelama i bijelim končanim čarapama, što su pod koljenom bile podvezane bogato urešenom zlatnom podvezicom. Obrijano, blijedo lice, s jakim strastvenim zarezima oko usana i zdravim zubalom, jedna je savršeno bezlična pojava, s hladnokrvnim pasivnim pogledom rođenoga sluge, taj Filipov tajanstveni otac stajao je nad njegovim djetinjstvom kao sjena, pred kojom je on godinama strepio. Taj mrtvac, koga se Filip sjeća samo sa odra, kada je ležao između maćuhica i papirnatih čipaka, počeo je da živi u Filipovoj fantaziji kao sve teže i sve mračnije pitanje. I eto ni danas, nakon četrdeset godina, Filip nema na to pitanje odgovora: da li je ta trula livreja pod tim hrastovim križem doista njegov otac ili je to bio samo jedan potez njegove majke trafikantice, za koju se govorilo po gradu mnogo, ali koja nije nikada ni na jedno njegovo pitanje dala nikakav odgovor, po kome bi se moglo bilo što zaključiti, što se ne bi pokrivalo sa strogim zakonskim dokumentima. A po tim zakonskim dokumentima taj madžarski grofovski sluga Filip uzeo je botelsku sobaricu Kazimieru (koja je pred tim služila po zapadnoevropskim velegradovima i govorila nekoliko evropskih jezika) i tu u biskupskoj službi na kaptolskom gradu rodilo im se dijete u desetom mjesecu zakonitog braka, kršteno u krstionici ove fratarske crkve na ime Sigismunda Kazimira. 

3

 
Sunce se već probilo kroz krošnje lipa i dudova, kada se Filip vratio niz Fratarsku ulicu. Trafika je bila otvorena, i on se našao pred pultom; ono neugodno bradato lice nalilo mu je njegovu šljivovicu mrko i sumnjičavo, promatrajući ispod oka tog blijedog stranca koji se već za rana jutra vuče pod tuđim prozorima. Popio je šljivovicu, i još jednu, zapalio cigaretu i sjeo na visoku praznu bačvu, upijajući u sebe čitav taj slap starih i tako dobro poznatih mirisa.
 
"Oni davni isti, nepromijenjeni mirisi! Čitava ta mala prizemna soba obavijena je tananom horizontalom dima što se povija oko ormara i slamnatog stalka sa žemljama kao koprena: iz svega struji oštar i osjetljiivo vlažan vonj duhana koji je tu natopio čitav prostor svojim mirisnim prostrujivanjem. Miris cigara, miris starih vaserica, kiselkast miris crnog kruha, miris šljivovice, petrolejke i prostog bagoša u ružičastim paketima na posljednjoj dasci stelaže! I lovačka kobasica visi još uvijek na onom istom čavlu na vanjskoj dasci staklenog ormara, sa šupertlima i lojanicama!" Promatrajući te stare i tako intimno poznate stvari, Filip je pomirisao svoje prste ne će li na njima osjetiti miris mokre dječje spužvice i čuti škripu pisaljke što se teško i nezgrapno miče po vlažnoj plohi pločice. Tu, odmah uz pult pred staklenim ormarom pokraj slamnatoga stalka za žemlje, bila je od zida do zida prevjesena crvenkasta zavjesa što se pomicala duž limene štange na bakrenim kolutićima i tako dijelila sobu na dva dijela: na samu trafiku i na prostor odvojen zavjesom gdje je Filip učio da piše svoja prva slova, a ogromna dječja sjena padala je preko zavjese i puzala po stropu kao neman. Sada nije bilo nikakve zavjese, ali stari naslonjač, nekada presvučen crnom kožom, još je uvijek stajao ondje prislonjen naslonom o stijenu, prebačen gnjilim smrdljivim gunjem kao stari konj. Već mu je onda, prije tradeset godina, provirivala utroba, ispunjena gurtama, perastim kolutima i čupercima suhe, oštre, bodljikave morske trave, a danas je to samo gnjili kostur jednog naslonjača, ispunjen krpama i pokriven guiijem. I onaj stari, olupljeni politirani stol još je tu! Ladicom toga starog oguljenog stola igrao 'se Filip punih sedam godina. Otvoriti ladicu toga crvljivog i pod politurom tako tajnovito živog stola (punog nevidljivog micanja) bilo je strogo zabranjeno. Ali ta ladica bila je tako silna i tako se neobično teško otvarala, kao tajanstvena vrata, a u polutmini toga mračnog prostora blistao je oštar, goli nabrušeni kuhinjski nož, te, promatrajući onu blistavu solingensku oštricu, Filip je imao osjećaj kao da je prestupio prag paučinaste, mračne sredovječne oružarnice. Zapeo bi mu dah i čulo se srce kako mu lupa u grlu od straha da ga ne bi čula mama prijeko iz trafike, i da mu ne bi tako u jednu jedinu sekundu propao napor polaganog i nečujnog pomicanja ladice, što bi često znalo da traje i više od pola sata, s napetim dahom i uznemirenim, treperećim prstima.
 
Sve je stajalo u tome vlažnom grobu na svome mjestu, samo jedne stvari nije bilo: starog paravana! Bio je to starinski engleski petorokrilni paravan, s okvirima od crvenog mahagonija, ali mu je svila potpuno sagnjila, pak je netko preko draperije nalijepio stare ocalne otiske i litografije iz ilustriranih listova: engleske kraljeve s Marija-Stuart-okovratnicima, gole ropkinje, sokolare, konjanike, grofove, grofice, lovce, jelene i generale. Crnci i crnačke luke: daleke plohe plitkog mora što se kotrlja preko žala pjenušavim zelenim talasima, a tu je jarbol, na jarbolu vijori se zastava na vjetru a Filip ima tropsku bijelu kacigu i hrabro gazi preko zelenog Konga s povorkom robova; prašuma diše i čuju se majmuni kako viču po granama. Vani je zima. Dvostruka telefonska žica ispružila se preko ceste ispod starog, mahovinom obraslog krova na drugu stranu ulice, i puna je teškog, mokrog snijega što pada u lisnatim pahuljama jednolično i neprekidno. Jedna je ptica dodirnula lepetom svog toplog krila žicu, i mokar snijeg stresao se sa žice. Snijeg pada, i to se vidi kroz nezavješeni gornji dio staklenih vrata, i čitava trafika plovi okomito kao gondola zrakoplova, trafika sa svojim mračnim mirisima, cigarama, zavjesama i starim naslonjačem diže se okomito uvis i leti, a paravan pred divanom raste u nadstvarne dimenzije. Pred Ladysmithom grme topovi. Suklja oganj iz željeznih ždrijela i miriše barut: jedna se šestoroprežna baterija napela iza sve snage da ispne težak top na postav; dlakava stegna konjska, krvave ranjene butine, uznemirene crne repine, raskrvavljene nozdrve, fijuk bičeva i stravične maske konjanika u odsjaju zadimljene topovske grmljavine: opsada Ladysmitha, general De Wet sa svojom pratnjom na ogromnom crnom pastuhu promatra opsadu Ladysmitha, a vani pada mokar snijeg, zvone negdje na dnu ulice saonice. Filip, omotan starim vunenim pledom, tako da mu rese padaju preko koljena kao pravome putniku, putuje na svojoj stolici i gleda one grofovske konjušnike, sokolare, kneginje i kraljeve, gleda sablasti u oklopima kako gasnu u polutmini sutonjoj. Od vremena na vrijeme zvonce na vratima trafike; otresanje snijega sa čizama kakvog foringaša, koji kupuje vasericu i pije svoj fraklić drožđenke, ili je netko skočio po jednu virđiniju za gospodina doktora; miris duhana, rakije, a iznad glave malog baroknog Crnca s bijelim turbanom potitrava modrikast plamičak za cigare ako baš tko od poglavite gospode želi da odmah pripali cigaru kao stalna konta gospe Regine, trafikantkinje na uglu Fratarske ulice. Te slike sa sivog starinskog paravana, to su zapravo bile jedine prave slike što ih je ikada doživio u svom životu. Slikajući poslije i sam i pišući mnogo o slikarstvu, Filip je mnogo toga napisao i pročitao o problemima slikarske tehnike, ali, ipak, on je uvijek nejasno, duboko, negdje u nepoznatome sebi osjećao kako bi slike, kada bi doista bile prave, žive slike, trebale da govore bar tako glasno kao što su njemu govorile one sive poderane krpe u onim sumracima, tu, u toj smrdljivoj sobi. Ni na jednoj slici nikada više nije umro nitko tako tragično kao Pšemislav, kralj češki s lavljim grbom na grudima od oklopa, tu u ovoj trafici, u žućkastom i čađavom osvjetljenju petrolejske svjetiljke. Tigarske kretnje u doskoku, čudna ljepota brončanih crnačkih leđa ronilaca bisera, nakostriješena lavlja griva, burske baterije pred Ladysmithom, maršali, konji, divne mlade žene, čitav taj uzbuđeni san ključao je tu na onom španjolskom zidu kao zelenkast otrov u čarobnjakovoj retorti, i s tim gledanjem spram unutra, s tim neprekidnim snatrenjem u sebi i o sebi, tu je počela njegova tako kobna izolacija od svake stvarnosti. Tu se odbio od životne neposrednosti još davno, odmah na početku, i trideset godina goni se za tom životnom neposrednošću, a još je nije stigao.
 
Stala su kola pred trafikom. Ušao je kočijaš po fraklić rakije, i taj hrapavi glas, težak bat kočijaševih čizama, to je trglo Filipa i on se uznemirio kao da ga je netko probudio. Vani je blistalo vedro travanjsko jutro, lajali su psi i čuo se kokot preko ulice kako kukuriče veselo i izazovno. Platio je svoju šljivovicu i zaputio se spram šetališta pod bedemom stare tvrđave, osjećajući toplinu sunca i vonj vlažnog dima u nosnicama.

4

 
Kavana pod platanama na šetalištu bila je već otvorena. Bila je te noći nekakva dobrotvorna zabava i sve je vonjalo po prolivenom vinu i ukiseljenom jelu, a jedna je grbava starica dizala oblak prašine skupljajući zlovoljno i gunđajući zgužvani staniol, rastrgane serpentine, kosti, ostatke jela i čikove. Filip je naručio čašu mlijeka. Kidajući vršcima prstiju već treću kiflu, žvačući to vlažno, razmočeno, bljutavoslatko tijesto bez okusa i bez volje, potpuno rastresen i odsutan, on je zurio u platane pred prozorima kavanskim, u nasade s tulipanima i u prazna mesarska kola što su se krvava vraćala uz fratarske plotove. Promatrajući sivo i namreškano lice grbave smetlarice, njene okorjele obraze, tvrde kao od slonove kože, njene groteskne kretnje, njenu tužnu pojavu, Filip se gubio u detaljima, te nikako nije mogao da tim detaljima oko sebe udahne neki dublji smisao.
 
Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca, stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Sve sami detalji i neki neizrecivo težak, neshvatljiv umor. Već dulje vremena primjećivao je Filip kako se sve stvari i dojmovi pod njegovim pogledom raspadaju u detalje; samo za najrastvorenijih ratnih dana, kada je sve bilo u raspadanju i kada se nije ništa drugo osjećalo nego prenagomilavanje tvari u slijepim količinama, i to, kako čovjek sam po sebi i nije ništa drugo nego neka neznatna i sitna količina, samo za onih najmračnijih i najosamljenijih dana događalo se Filipu da se nije snalazio u zbivanju, gubeći pregled nad svojim vlastitim trajanjem. A u posljednje vrijeme nemiri su u Filipu sve više rasli i to uznemirivanje postajalo je sve nesnosnije.
 
Boje, na primjer, to živo vrelo njegovih najtoplijih emocija, počele su u njegovu oku sivjeti: dok bi se boje prije javljale Filipu snažno, kao mlazovi vodopada, ili kao udari pojedinih glazbala, sada, u posljednje vrijeme, ta je životna snaga pojedinih boja polagano venula i njemu je izgledalo kao da boje ne oživljavaju predmete, kao da to nisu koprene kojima su omotane životne pojave, nego samo obrisi pojedinih oblika, obojadisani vrlo blijedo, pravilno, kao obrisi crteža ispunjeni vodenim bojama po dječjim crtankama, bez odnosa, bez pastozne instrumentacije, bez zanosa. Prazno. Dok su mu se prije toga boje javljale kao simboli stanja i rasvjeta, sada se sve to obojadisano doživljavanje pretvaralo u nemirno i neshvatljivo kretanje obojadisanih ploha po ulicama, po sivim i čađavim gradovima: kobalt-ploča tramvajskih kola u vodoravnom kretanju, tamnožuta platnena mrlja bluze prometnog redara, svijetlozelena košulja jednog prolaznika i sasvim blijedi akvamarin Tihog oceana na ogromnoj zemljopisnoj karti u izlogu jedne knjižare. Kobalt, tamnožuto, svijetlozeleno, u odnosu spram blatnosivog obruča pneumatika na točku automobilskom u hitroj vrtnji, spram svijetloružičaste bois-de-rose-krpe na tijelu jedne mlade djevojke ili tamnozelene zavjese kao draperije jednog izloga, prenatrpanog politiranim pokućstvom, samo odnosi tih boja u neshvatljivom micanju, bez djelovanja, mrtvo, glupo, nevjerojatno prazno, bez doživljaja, bez emotivne podloge: ništavno, isprazno.
 
Teku ljudi po ulicama, miču se lica u povorkama, lica naprahana, blijeda, klaunska, sa zarezima gorućeg karmina oko usana, kratkovidne maske žena u crnini, lica grbavaca, donje čeljusti, voštani dugi prsti sa crnim, modrikastim noktima, sve prilično ružno. Gadna lica, zvjerske njuške, žigosane bludom i porocima, zlobom i brigama, lica smolava i ugrijana, glave mrkvaste, gubice crnačke, zubala tvrda, oštra, mesožderska, a sve je sivo kao fotografski negativ.
 
Sjedi tako Filip iza gradskog prljavog kavanskog stakla u izlogu, gleda micanje gomila na ulici i sanja o svom posljednjem kolorističkom doživljaju prije godinu i pol u južnom jednom malenom baroknom gradu, kad je bila tiha, zlatna jesen, a njegovi živci nisu još bili u tako dekomponiranom stanju kao proljetos. Bila je sasvim mirna, uljena, blaga jesen, i ono smeđe drvo u kamenom dvoru samostana (sasvim tamnosmeđe kao izlizana brokatna tkanina), onaj mramorni vitez u oklopu na sivoj brončanoj ploči i one tri voštanice pred jednom zlatnouokvirenom slikom i crvenom, sepijom oličenom i kišom ispranom crkvom u tmini, to je bio poluzlatan bogomrak sutona, punog sjaja jedne blagoslovljene inspiracije! Dogorijevala je na mramornoj četvorini crkvenog poda jedna voštanica, i njeni posljednji proplamsaji gasnuli su u širokim polumračnim krugovima u dubljini crkvenog prostora kao proplamsaji pogašene buktinje, i miješali se s odsjajem zlata na propovjedaonicama i s odjecima redovničkih sandala na mramoru praznog hrama u neobičnu i intimnu grobnu harmoniju. Filipu je bilo kao da je ušao u svijetlozelenkasti prostor jedne svježe od ulja još mokre slike, i u onoj praznoj crkvi on je osjetio potrebu da podigne od unutrašnjeg uzbuđenja svoje obje ruke, uznemiren i ponesen bogatstvom nove palete što se pred njim otvorila kao kakva dragocjena okovana kutija. U onom egzaltiranom trenu, s uzdignutim rukama na mramornom crkvenom podu, izgledao je kao kakav tajanstveni delfijski kip, s dvije masivne, okomite, kao prikovane noge na crkvenom mramoru, s rukama u oblacima trepetljive inspiracije koja je izgledala sasvim blizu pred njim, nadohvat: samo da se namoče kistovi i otpočne slikanje. U očekivanju te svoje nove slike, toga svog egzaltiranog polaska u nove prostore i okvire novih izražajnih mogućnosti, čitava ona jesen prošla mu je sretno i blago kao na toplom ženskom dlanu. Crne helebarde na tvorničkim dimnjacima, bazaltni trijemovi s mramornim tramovima i izgledom na zelena tiha ogledala alpskih voda, vlažne šume s jesenjim mirisima i zamagljenim gorskim masivima ledenjaka, sve je to izgledalo već kao »s onu stranu realizacije«! Topli titraji posljednjih zrelih jesenjih podneva nad starim krovovima gradskim, mramorni stolovi po tihim gorskim krčmama, zaboravljene davne ranjave žalosti jalovih umora, sve je to izgledalo tako blistavo, tako zrelo, tako konačno svladano, da se Filip osjećao mnogo bliže maglama, ribama, bregovima i crvenim jabukama po voćnjacima, nego bilo čemu ljudskom u sebi i oko sebe. Odonda je prošlo već mnogo vremena, a on nije naslikao ništa; poslije ona dva-tri sretna jesenja dana, on nije dugo već doživio ništa što bi bilo vrijedno da se uopće doživi: vuče se po kavanama, živi među ovim dvonošcima koji nose kišobrane i uvijek, kada govore, govore o nečem stvarnom (o kruhu ili mesu), miču čeljustima i zubalima od kaučuka, a sve je jalovo i nema nikakvog višeg razloga za opstanak. Sjedi tako Filip u kavani i gleda ljude kako prolaze ulicom i misli o tom ikako je to micanje ulicama zapravo čudno i zagonetno. 

"Prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave, žalosne ptičje oči, kravlje butove, konjska stegna, a sinoć još te su životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale su u predvečerje svoje smrti u kokošinjcima, a sada se sve svršilo u ljudskim crijevima, i to se micanje i žderanje u jednu riječ zove: život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije."
 
"Ruke. Kako samo izgledaju te mase ljudskih ruku što se miču gradskim ulicama? Te ljudske ruke kolju, puštaju krv drugim životinjama, stvaraju strojeve, bodu iglama, drže usijane pegle, svjetiljke, zastave, britve, instrumente, ljudi ih pronose ulicama i ne znaju što bi s njima? Skidaju suknene šešire, mašu palicama, nose u rukama kišobrane, cigarete, knjige, jedna ruka drži drugu u magnetizmu tjelesnog dodira, tople su ruke ljudske, znoje se, krastave su, ranjene, okupane, nafarbane, njišu se u mrtvim njihajima, prate kretnju ljudskoga gibanja kao mesnati uresi u jednoličnim amplitudama, i tako se miču ljudske ruke ulicama zajedno s ljudima, po tom dugotrajnom i jalovom ljudskom putu koja teče i koji navire između zidova gradskih kao voda. A ljudi vuku sa sobom svoje ruke, svoje dugove, svoje gnjile zube i brige, i žene, i djecu, i umorne noge, i nezdravo, žalosno tijelo, i tako se miču u bokovima i u zglobovima, otvaraju usta, govore, viču, a gdjegdje javlja se na usnama ljudskim smijeh. Još uvijek ima mnogo krvoločne prašume u obrazima ljudskim i taj protuprirodni smijeh što se tu i tamo javlja među ljudima, taj smijeh zvom kao srebrno zvonce nad tminama, ali uglavnom lica su ljudska umorna i nepomična: više drvena nego mesnata. Čudni su ti obrazi ljudski, ukočeni, tvrdi, kao dlijetom tesani, a lanci i tkanine i krzna, sve to visi na ljudima kao suvišan ukras i plete se zajedno sa suknjama, sa grivom i dlakama, stakalcima i očima u čudnom neraspletivom kolopletu i zapletu: kratkovidno, umorno, zlobno i dosadno uglavnom. Lijeno i sivo zapravo, kao što je dosadno ovo čađavo pastelnosivo nebo nad krovovima i prljava olovnosiva boja na tintastim obrazima stakala po zatvorenim prozorima."
 
Promatra tako Filip iz kavane ljudsko kretanje na ulici i misli o tome "kako bi zapravo sve to gibanje trebalo zaustaviti na jednom platnu i naslikati. I kopita na asfaltu, i škripu teretnih osovina pod težinom točkova, i grmljavinu metala na granitu i šinama, kako bi sve to stvarno i istinito trebalo nekako zaustaviti u gibanju, fiksirati u nekoj višoj objektivaciji", a istodobno osjeća kako je nemoćan spram svih tih količina i kako se pasivno gubi pod njima kao pregažen i nemoćan detalj. "Jer: kako bi bilo moguće da se svi ti razliveni mirisi pilovine, benzina, ulja, praha, dima, bagoša, glicerina i pneumatika naslikaju u onom žamoru i kašljanju, u onim trenutačnim neshvatljiviim polutišinama kad se ne čuje ni zvuk gumene trube ni zvono tramvajskog gonga, kao da je čitav grad stao i zaustavio se pod potplatom jednog paralitika koji vuče svoju mrtvu cipelu po asfaltu, i ne čuje se u taj tren drugo ništa nego samo to kako taj paralitik vuče svoju poderanu cipelu po pločniku." Pretjerano jaka akustična razdraženost smetala je Filipa u posljednje vrijeme; on se već dugo borio s tim pitanjem kako da izluči čitave komplekse zvučnih dojmova iz svojih slikarskih zamisli. Ti akustični
 
motivi sve su ga jače smetali u njegovim koncepcijama i njemu je izgledalo da bi mogao ponovno da slika samo da je gluh! Preko njegove slike, koju bi od vremena na vrijeme ugledao, prelio bi se obično koji akustični efekt i u taj tren u njegovoj glavi nestalo bi slikarskog spoja; njega bi taj novi zvuk zanio u nove asocijacije, i on se gubio u jalovom kruženju nad slikama kao ptica grabilica kad joj se sakrio plijen i nestao iz vidokruga. Kao fijuk vjetra, tako bi znao Filipa zanijeti po koji neočekivani zvuk, i on se rasplinuo u lebdenju po prostorima što su nestajali u jalovoj mračnoj praznini. Sjediti tako nepomično već godinama po kavanskim izlozima, gristi svoj nokat na lijevom kažiprstu i razbijati sebi glavu nad osnovnim pitanjem: treba li uopće sllkati, a ako bezuvjetno treba, onda kako?
 
"Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike? Još zveckaju ostruge, a i cvjetići od papira se vide u zapučcima ženskih kaputa, a sise se ženske miču pod bijelim platnom kao voštane kugle, glasovi su tihi, obrazi prolaze i govore, a on prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nikada ni jednog prolaznika nije čuo da bi govorio o slikarstvu. Bijedu svoju nose sa sobom ta ljudožderska, gruba i žilava lica, a slikarstvo im nije nikakvo pitanje, nego njihova bijeda. Miču se ljudi kao voštane lutke, grebu se po zatiljku, žvaču duhan, a za njima se sve dimi od cigara, od tijela i od žalosti. Svako pojedino lice vuče sa sobom ogromne krugove svoga postojanja i svoju toplu utrobu i strane tople utrobe iz kojih je promiljelo kao gusjenica, i sada se vuče i prti sa svojim otrovnim žalcem, i grize, i bode, i jede, i proždire, i žderu ga, i zapregli su ga i biju ga bičalom po glavi, i sve se miče u krugovima otpora i gladi i strave, a u svemu tome je slikarstvo uglavnom nepoznata i suvišna stvar!" 

"U svakom ljudskom oku ima tuge, s kakvom događaje promatraju životinje iz kaveza; kretnje su ljudske hijenske i ranjave, jer je sve rešetkom okovano i sve je u kavezu zaključano, a u kavezima je slikarstvo potpuno nepotrebno. Kako bi čovjek mogao da zaustavi ove ljudske bujice po ulicama i da im progovori o životu na slikarski način? Ženke nose jantarne ogrlice i zmijske cipele i šarene pete, a oči su im plave kao proljetne vode. Ženke sanjaju o krznu, o svilenim čarapama, a ne o slikama. Vuku se ljudi ulicama okovani lancima, promiču žbice na točkovima, odjekuju kopita i ima nečeg gušterskog u licima, lutkastog, sivog, pijanog, i sve je umorno i mamurno i neispavano, a u tome kretanju netko je podignuo svoj štap sa srebrom okovanim drškom kao pukovnijski tambur i tako se kreće kao da stupa pred limenom glazbom i kao da znade kamo je pošao: kako bi to bilo moguće da se naslika takav jedan glupi prolaznik koji hoda ispred gomila a ima polucilindar, a naročito je važno pri tome to da izgleda kao pukovnijski tambur i da mu je jasno kamo se to kreću i on i ulica, i zajedno s njime svemirski uređaj koji kuca tako pravilno kao sat između niklenih pločica u džepu, i kazala odmiču pravilno i sve teče i sve promiče kao navinuti sat u džepu jednog glupog prolaznika." Gubeći se tako u nizovima nastranih i bizarnih zapažanja, Filip je i sam znao da se gubi u neslikarskom gledanju i da se sve to njegovo razmatranje polagano rasplinjuje u ništetnoj analizi detalja, ali taj proces raspadanja, to neprekidno zastranjivanje izviralo je iz njega sve bujnije i imperativnije. Netko nosi u ruci dinju, a netko puši lulu; jedna ženka žmirka očima kao vidra i sigurno će još noćas uloviti ribu u mutnim vodama, a jedan čovjek izgleda kao da je stupio iz tirolske slike: ima kratke hlačice od jelenje kože i harmoniku. Glodavci, termiti, sitničavi, žuti, kancelistički kratkovidni mravi s okovratnicima od prljava kaučuka, koji se međusobno uništavaju otrovnom kiselinom po smrdljivim i neprozračenim sobama gdje plaču plinske svjetiljke, trbušine nalivene pivom, svjetlucave biciklističke žbice i frizura jedne gospođe kao stare egipatske mumije, sve to pospano i gladno režanje u pogledima, ta rugoba tijela, ta žalost mesa, ta glupost prometala, sve se to micalo pred Filipom bezbojno, sivo, neshvatljivo i mračno. Sve tegobniji postajali su ti nemiri i sve češći!
 
Javio bi se tako u njemu stari i zaboravljeni miris prljavog vučjeg kaveza, sive i otrcane smrdljive menažerije koju je vidio nekada davno u jednom provincijalnom panonskom predgrađu. Padala je kiša. Krotiteljica zvjeradi, u crvenoj galoniranoj husarskoj atili, gladila je debelu pospanu zmijurinu pod crvenkastom ispruganom platnenom perinom, i čula se kiša kako klizi po zelenkastom jedru menažerije, a negdje je pjevao jedan limeni žlijeb. U krugovima slika što su značile život njegovih posljednjih godina, u dimu popljuvanih krčama i rakijom polivenih kavanskih stolova, nad praznim drvoredima i besmislenim jutarnjim zvonjavama dalekih zvona, nad teškim, probdjevenim noćima javio se Filipu takav jedan zaboravljeni vučji miris prljave i žalosne provincijalne menažerije kao žalostan zvuk i kao kap otrova, i njegovo bi stanje postajalo još žalosnije i još otrovanije. Pod dojmom tog odvratnog životinjskog vučjeg mirisa, što je bio natopio polumračan prostor ispod mokrog zelenkastog jedra, zajedno sa zagušljivim smradom nedogorjele acetilenke i mokre pilovine, on bi zastao i, kao da mu se preko polutke moždana prelila oštra glavobolja, on bi se uhvatio za glavu i ne bi mogao dalje. Iz takvih stanja mogao je da se spasi samo alkoholom. Napiti se i zaboraviti.
 
Sjedi on tako negdje u predgrađu i pije već drugi dan. Suton je u krčmi i polumrak, a uz plinsku peć na divanu dremucka crni mačak i prede. Krčma je pod mostom, a ispod tamnog kamenog luka mosta vidi se kroz staklo prozorno kako se na blagoj proljetnoj kiši vuče siromašan židovski sprovod: drvena urna na krovu pogrebne kočije smiješno se miče nad crnom škrinjom, a rabi ima potpuno crnu kovrčavu, biblijsku, asirsku bradu. Iznad te žalosne povorke dugih zgužvanih salonroka i kišobrana potitrava na uznemirenom talasu vjetra pastelnoplava zastava jedne reklame za sterilizirano mlijeko: ono ogromno, nadnaravno dojenče na tom pastelno plavom platnu, natečenih i izbuljenih vodenih očiju, ona modra zastava razapeta preko ulice sa crvenim kućama od cigle, rakijašnice, izlozi staretinara, onaj ubogi židovski sprovod i zaboravljeni miris vučji (vonj nagnjilog ornog mesa na limenom tanjiru na podu kaveza), sve te slike stoje pred Filipom kao neobično živi detalji, bez ikakve jedinstvene unutarnje spojne snage koja bi sve to mogla da spoji do nekog smisla i suvislosti. Snaga spajanja te rastvorenosti osjećala bi se na momente u alkoholu, a opasnost te neurastenije bila je upravo u tome da su otrežnjenja iz tih pijanih stanja postajala sve praznija i sve sivlja. Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove: u njemu je neprekidno rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije, to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo od svoje svrhe, i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje sve teže i sve zamornije. 

5

 
Filip je stanovao u jednoj petorokatnici gdje je sve vonjalo po guščjoj masti, po plinskim svjetiljkama i po dječjim tragovima, a lift je izgledao žalosno, kao staklena kočija drugorazrednog pogreba: crno lakirana škrinja sa jastucima od tamnog izlizanog pliša. Stajati kraj prozora i zuriti u čađave sumrake, to je bio Filipov život posljednje dvije-tri godine: gledati bolesnu djecu zamotanih vratova kako kopiraju nekakve uzorke na staklu prozorskom, čitave dane. Kako su mračni ljudski stanovi, kako su smrdljivi brlozi ti ljudski stanovi, a djeca zamotana u flanelne krpe kopiraju glupe crteže i drže ruke nad glavom, neumorno, visoko, čitave kišne dane. Dimnjaci, krovovi i gusta koprena čađe nad tim mračnim zidinama kao zavjesa, i svaka mrlja čađe ostavlja za sobom trag kao stjenica. A dim se vuče iznad krovova žućkastosiv i prljav kao gladno seosko pseto, težak kao vreća cementa i zelen kao blatna voda. Kacige čađavih dimnjaka na vjetru, gudala tramvajskih lira, mokre, tamnosive, slinave ulice, polumrak. Filip stoji kraj prozora i razmišlja o tome kako sve te koksove peći i hidranti i gazometri, tako glupo nagomilani na jednome mjestu, zapravo nemaju smisla: sve te industrijalne naprave prljave su kao zahodi i sve te gomile izmetina, robe i sirovina trebalo bi odvojiti od ljudskih stanova! Šume vodovodne cijevi, plaču pipe i plinski kokoti, zvrndaju telefoni i bakrene žioe na krovovima, udara se vratima, zveče glazbala, laju psi, a negdje u zidu pjeva jednolično jedna te ista kap, u pravilnim razmacima, kao otkucaj sata. Pjesme kapljica, odjeci koraka ljudskih u nerasvijetljenim hodnicima, daleki glasovi negdje u dubljini petorokatnice, plakanje crnačke ploče na gramofonu i treperenje Filipovih živaca u tome zvučnom paklu što zuji oko njega infernalno, a on je prestao da shvaća zašto se sve to zbiva i gdje leži zapravo razlog što on nema snage da se otime svemu oko sebe i da otpočne nešto novo sa sobom i sa životom oko sebe.
 
Leži pod njegovim nogama ogroman čađavi velegrad u oblaku čađe i dima, u polusutonu februarskom, i to je ta toliko razvikana Evropa, ta zlatna blagoslovljena zemlja, s modrim toplim južnim zatonima gdje cvatu naranče, i s tim sjevernim strašnim čađavim tvrđavama gdje boluju djeca od angine, a po mokrim ulicama se vuku škrofulozne djevojke. "Kako su žalosne sadrene Hygieje po prašnjavim ljekarničkim izlozima! Kao lim dječjih igračaka, tako su tanke i prozirne i besmislene sve ograde ljudskih shema kojima se ljudi ograđuju od životne istine i od istinite životne stvarnosti. To su zapravo sve pločice dječjih igračaka, religija, božićnih bedastoća, idila koje uznose kult čiste laži, a iza svega proviruje roba: kupujte margarin, čokoladu, naranče, vaniliju, sukno, gumije! Ljudi su izmislili tapete, sagove, parkete, cijevi s ugrijanom vodom, staklena vrata, zlatne ribice, kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima, koje nitko ne čita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku, akvarele, damastne stolnjake, svilene čarape, krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni istočnjaci, kupaju se u mramornim kupaonicama, voze se u ugrijanim kočijama, piju gorke želučane likere, ali pojma zapravo nemaju što je to životna stvarnost i kako bi trebalo živjeti?"
 
Sve češće i sve intenzivnije javljala se u posljednje vrijeme u Filipu misao: "kako bi bilo da se otkine od sve te čađe i od tog smrada i da otputuje kući u Panoniju gdje nije bio već davno. Da proživi dolje kod majke na kostanjevačkom vinogradu jednu jesen, bogatu, mirnu, vinorodnu! Mračna tintasta jugovina, blijeda mjesečina, mlačna noć s dalekim titranjem luči u dolini. Crne krošnje hrastova na raskršćima, uznemirene zvjezdane niti iza maglenih mrlja, a gdjegdje u dalekim vinogradima po koji osamljeni pucanj što se onda dugo razlijeva jarugama i poljima i nestaje u jarku kod mlina kao daleka grmljavina. Tišina u polju. Gdjegdje se čuje po koji list kukuruza kako se maknuo, kao da je prošla žena sa štirkanom podsuknjom preko staze i šušnula preko brvna. Teku vode kaljave, blatne, panonske i klokoću pod mostovima, a raspeto tijelo visi pod topolom nijemo, plehnato, pod drvenim krovićem sa papirnatim cvijećem pod staklom u škrinjici, kao u staklenom lijesu: tu je čitavo poslijepodne plakao jedan slijepac s harmonikom, a sada je tiho i nema nikoga. Spava Panonija i nema čađe, ni jurnjave, ni živaca. Ondje su noći tihe kao ugasla lula: bez svjetala, bez dima, bez čađe. Samo se psi kreću noću uz plotove, podvinuta repa, uvijene hrptenice, sasvim na prednjim šapama, na skok spremni, blistavih očiju, drugovi plotova i graba, u mreži mirisa i svježih tragova: tu miris opanka, tamo trula kost, tamo plot a za plotom mlada patka u kokošinjcu."
 
Tako se Filip dugo trzao u svom čađavom snatrenju kad je neku noć osjetio da je došlo vrijeme da krene. Iznad čađavog oblaka nad zadimljenim kolodvorom stajala je rasvijetljena ploča kolodvorske ure; ona crna kazala na tamnonarančastoj staklenoj osvijetljenoj ploči probudila su u Filipu osjećaj vremena, on je osjetio kako vrijeme prolazi, i kako bi bilo dobro da krene. Tako je krenuo i tako sada sjedi tu u kaptolskoj kavani i, kao dim njegove cigarete, oko njega kolutaju se pramenovi umornog snatrenja o prolaznosti čovjeka u prostoru i u vremenu, i o tome kako je životna stvarnost neshvatljivo ogromna spram ovakve trepetljive pojave koja se zove subjekt, i nekih sitnih, posve neznatnih, izvan subjekta nepostojećih detalja koji sačinjavaju spoznajne krugove ovakvog subjiekta koji i sam nije drugo nego detalj u nizu detalja, a sve je zapravo neko ogromno kretanje puno umora i žalosti. 

"Gdje nam je dokaz da naše »ja« traje, da smo »mi« još uvijek trajno i neprekidno »mi«, gdje nam je zapravo mjera? Da on kao subjekt nije otputovao definitivno iz ovih prljavih i zaostalih prilika kada je prije jedanaest godina posljednji put sjedio u ovoj smrdljivoj kavani, čekajući na svoj vlak? Onda je imao kraj sebe na stolici špagom svezani zamotak u novinskom papiru: jednu košulju i jednu keficu za zube. A ona se košulja već davno razderala i ona kefica za zube davno se već otrcala, i njegovo meso (tjelesna građa uopće), sve se to već davno izmijenilo, i kako zapravo može da dokaže i po čemu da je on ostao onaj isti on koji se tu prije jedanaest godma nervozno trzao očekujući onaj tren kada će ostaviti sve to za sobom?"
 
"Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti »sebe« s nekom izvjesnom, izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da to on doista mjeri »sebe«? Po licu? Pa to se lice potpuno izmijenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje danas, to su kretnje jednog sasvim drugog čovjeka! Po tjelesnom kontinuitetu? U njemu nema danas više ni jednog atoma od onog tjelesnog stanja prije jedanaest godina."
 
Nasuprot Filipu na zidu stajalo je ogromno zlatnouokvireno kavansko ogledalo, a s lijeve i desne strane toga zrcala na zlatnim konzolama dvije su ampir-karijatide nosile na glavi dvije zlatne helenske posude sa zelenim paunovim perjem i paominim granama. U perspektivi zrcaonog musavog amalgama, u dubokom prostoru ispod srebrnastog daška, stajala je u dubljini čitava dvorana: sa dva zelena paralelograma biljarskog sukna, s grbavom smetlaricom, što pomeće prorešetane tombole, zmije i korijandole, s gologlavim pekarskim naučnikom koji broji na mramornoj kružnici stola kavansko pecivo na ruke pospane kelnerice. A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosjed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijen, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu svoga vlastitog »ja«. Taj čovjek sumnja u identitet svoga vlastitog »ja«. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije, a jutros je doputovao, i tu u toj kavani nije ga bilo već jedanaest godina.
 
"Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni »netko« u jednom ogledalu, naziva samoga sebe »sobom«, nosi to svoje sasvim mutno i nejasno »ja« u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, kolutaju mu se oko pogleda čudni zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!"
 
Sasvim refleksivno, primijetivši da taj blijedi i nepoznati čovjek puši i da mu je to sigurno već pedeseta cigareta noćas, Filip je posegnuo za zapaljenom cigaretom što mu se prilijepila za usnu, i bacio je taj smrdljivi gorući papir u pepeonik, osjetivši tek sada da mu se nikotin cijedi u grlo kao smola i da mu je jezik zapečen od tog odvratnog smrdljivog taloga. Gucnuvši ponovno gutljaj mlijeka i izgubivši se u čitavom talasu protumisli što su se javljale u njemu protiv tog hipohondričnog nemira (kao protugibanje jednog dijela njegove ličnosti), on je udahnuo slap vjetrovitog talasa što je kao svježi dah proljetnog jutra prostrujao kroz gusti oblak dima, prolivenog vina i parketnog ulja.
 
"Dosta! Identitet jednog subjekta ne da se utvrditi ni po licu ni po grimasama, ni po nekim vanjskim pojavama. Njegovo lice, potezi te njegove fiziognomije, kretnje njegova tijela, to nisu više kretnje ni potezi njegova tijela od prije jedanaest godina, ali kontinuitet njegova »ja« svejedno negdje postoji, duboko, sakriveno, nejasno, ali stvarno i intenzivno!" 

"To su oni vrapci na starom dvorišnom orahu, onaj Karolinin tepihklopfer, miris one smrdljive trafike u Fratarskoj ulici, ona trula kamerdinerska livreja na fratarskom groblju, ona gnjila i potopljena novinska lađica u kanalu pod prizemnim sivim prozorom, gdje je gledao engleske konje! Taj neshvatljivi identitet se tu miče pod njegovim engleskim suknom, ispod ove vanjske naprave, gdje se čuje kako kuca njegov sat pod naborom njegova prsluka, pod ovim mesom, u ovim nemirnim, trepetljivim prstima (u kojima se osjeća svaki kucaj srca, a na jastučcima hladni dodir mramorne kružnice kavanskog stola), pod ovim bujnim pletivom, u kopreni tih prozirnih odnosa, u neshvatljivoj tkanini toga stanja, pod njom negdje zamotan, tajnovito sakriven, kuca i bije taj njegov identitet, i to nije fantom nego meso, kavana, čaša mlijeka, stvarnost jutra i povratka. Tkanina njegova ruha je oko mesa topla, i vodu osjeća da je hladna na caklini zuba, i kaplje voda sa čaše po njegovom dlanu, i to je ugodno. Ura kuca u prsluku i odvija se pero u mehanizmu sata, on pije celuloid srčući mlako mlijeko, osjeća svoju mekanu parisku košulju..."
 
"Tu se doista mnogo izmijenilo u ovih posljednjih jedanaest godina iz temelja. Kada je on posljednji put sjedio u ovoj neugodnoj kavani, onda su prilike oko njega a i u njemu bile mnogo žalosnije nego jutros. Onda se ponovno i konačno raskrstio s majkom, onda je putovao u nepoznato, gladan, pokrpan, mladenački glupo neiskusan, čovjek koji zapravo nije sam znao što hoće, a danas on više nije onaj isti »ja«, to je istina! Iz ogledala gleda u njega jedno drugo lice; spram onog poderanog, sušičavog, propitog, ingeniozno samouvjerenog mladog pustolova, to je danas jedan gospodin u engleskom suknu, prosjed, okupan, koji putuje u spavaćem vagonu, a u kolodvorskoj garderobi čeka na njega prtljaga u svinjskoj koži s prevlakom od jelenovine. Ali između ta dva lica: onog pijanog sušičavca s jednom košuljom i jednom keficom za zube i ovog gospodina koji nosi u svojoj lisnici rendgenološku snimku svog lijevog plućnog krila (snimljenu u jednom skupom južnošvicarskom sanatoriju) postoji, ipak, nevidljivi most: to su ove slike i ovi predmeti oko njega! Ovo zlatnouokvireno zrcalo sa dvije karijatide s paunovim perjem, ovaj blatni panonski zakutak, ovo žalosno kaptolsko stanje s tulipanima i vjevericom u krletki usred rondoa pod svjetiljkom; ova kavana, ovo žalosno fratarsko zvono što tu jalovo plače nad praznim tavanima i dimnjacima već tako mnogo godina! On se jutros vratio u jednu svoju staru i nesavladanu sliku, u stare brige i nemire, i odatle ta žalost u njemu i ta potištenost, kao da se probudio u svom vlastitom grobu."
 
Pred kavanom, pod starim bedemom carske princeugenske tvrđave, cvali su već prvi kestenovi: crvene cigle tvrđavnih zidina što se rumene kroz intenzivno zelenu tratinu glacisa, to su danas još jedini svjedoci slave te stare tvrđave o kojoj su nekoć po Evropi pjesnici pisali heksametre, kao o jednom od osnovnih ugaonika zapadne kulture. Tu je gospodin gradonačelnik i starosta vatrogasaca zasadio maćuhice u lijehe oko glazbenog paviljona, a na kući opančara Bolteka napisano je ogromnim verzalom ispod raspona čitavog krova: Humanic. Dvokatnica advokata doktora Siebenscheina sa nürnberškim erkerom na uglu još je uvijek jedina dvokatnica na ovoj šetališnoj strani, a ova blatna cesta vodi niz Fratarsku ulicu u Kravoder, pa u Bikovo, na Biškupec, pa preko Lisjaka, Jame i Turčina u Kostanjevec, kamo putuje on lično, u selo Kostanjevec, da vidi svoju gospođu majku, trafikantkinju Reginu, koja ima tamo jednokatnicu i vinograd i klijet u vinogradu i zove ga svojim monotonim pismima već nekoliko godina. "Sada je konačno krenuo, i sada sjedi tu pod tim strašnim ogledalom i čeka na foringaša, a sve je zapravo suvišno, i umorno, i žalosno. A najžalosnije od svega je tamo usred rondoa ispod platana ona mramorna žena što se sagnula nad umom kao ikakva figura nadgrobnog spomenika, a zapravo to nije nikakav nadgrobni spomenik nego lik Pobjede koja polaže palmu na piramidu »Velikoga Vremena 1914 — 1918«. S postolja je netko nepoznat dlijetom sa betonske ploče sastrugao natpis »Veliko Vrijeme«, te sada ta Pobjeda tuguje zaogrnuta velom bez patetičnog natpisa." Pri otkriću toga spomenika stajao je Filip ukočen u dvoredu počasne kompanije, stegnut remenjem i nabojnjačama, obuhvativši vrat kundaka sa pet prstiju, kao da su mu se zalijepili za okovanu hrastovinu, a gospodin jedan u salonroku, s kišobranom, govorio je nešto na motiv poznatog požunskog marijaterezijanskog citata i bubanj je zvučao muklo kao poderan.
 
Promatrajući tu sagnutu mramornu ženu, jednu neobično slabu, diletantsku kasnosecesionističku radnju, Filip se prenio u sasvim daleke komplekse. Počeo je misliti o tome "kako se suvišnost svake prigodničarske umjetnosti, a naročito kiparstva, vidi osobito dobro po provincijalnim šetalištima gdje stoje postolja raznih oborenih spomenika, podignutih u čast tome tako glasnom vremenu, a danas je skinuto sa njih sve što je bilo oko njih prividno veliko, i tako su ostali još samo mali i slabi kipovi (više oprani mokrom kiparskom spužvom nego izvajani rukom), zapravo obična cehovska prevara i loša roba! Svi ti orlovi i natpisi, sve to glasno i nametljivo zveketanje broncom spomenika kao mačem, i kipom kao ratnim uvodnikom, sve bi to trebalo gledati iz deset-petnaestogodišnje retrospektive: kako malen razmak, a kako su se perspektive izmijenile! Čovjek je stajao tu stegnut remenjem i olovom, a danas se više ne sjeća ničeg i nikog oko tog spomenika! Samo toga, da je padala hiša i da je bubanj zvučao kao poderan. Sve je pojela teška, gusta, siva panonska magla."

6

 
Foringe nikakve nije bilo, kao što to obično biva u ovakvim zgodama. Jedan fijaker odvezao je gospodina geometra na komisiju, a kod drugoga našao je Filip u jednoj malenoj svijetlozelenkastoj izbi, kraj goruće peći, staru krezubu babicu i ta mu je, žvačući žemlju natopljenu kavom iz crvenkastog politrenog lonca, rekla »da se japica buju popoldan vrnuli, ali gda, da to ona reči nemre«. Još je bila jedna mogućnost: da telegrafira u Kostanjevec po kola i da prespava u kaptolskom hotelu do te foringe kostanjevečke. Umoran, neispavan, uznemiren dugotrajnom dvodnevnom vožnjom, u strahu pred odvratnom, stjeničavom hotelskom sobom, u teškoj potištenosti, samo da što prije krene iz ovog svračjeg zakutka, Filip se vukao sivim grbavim uličicama oko šetališta, gledajući zatvorene štagljeve, gnojnice, plastove sijena i kukuruzne klipove po kukuržnjacima, osjećajući se izgubljen u ovoj glasnoj jutarnjoj idili i nemoćan da stvori bilo kakvu odluku. Preko puta odjekivao je glas nakovnja: u dvorištu kovačevu potkivali su debelu podravsku kobilu, situ, prežderanu, jogunastu, s modrim pantljikama u grivi. Cvrčale su potkove, mirisalo je po ugljenu i spaljenim papcima.
 
Tu je stajao nekakav žuti fijaker: to bi mogla biti prilika! To je bio biškupečki foringaš, Joža Podravec, koji je sinoć iz biškupečkog farofa dovezao gazdaricu velečasnoga na bečki brzovlak, a jutros se vraća s vrećom cementa natrag u Biškupec. Pokazalo se nakon duljeg pregovaranja da je Joža Podravec spreman da poveze gospodina do Biškupca, »pak ako, rečemo, gospodin hoće, on može da krene s Jožinom prilikom do Biškupca, a i do Kostanjevca, ako mu je, rečemo, kak bi rekli, z voljom«, kamo poprečnim putem preko turčinske livade i nije tako daleko: »bumo rekli dve ure otprilike«. Tako su konačno sklopili pogodbu, potkovali Micu, kirenuli do Löwingera po vreću cementa i po plehnati škaf, ukrcali su Filipove kofere na kolodvoru, i tako iznad vreće cementa i svojih ogromnih kofera, na visokom federzicu fijakera Jože Podravca, konačno su krenuli niz Fratarsku, pa preko Ilirske na Krajišku spram malte, kod pruge, već sasvim na kraju grada. Tu je tekao uz široku cestu drvored starih jablanova, a na onoj niskoj bidermajerskoj prizemnici kod malte svih šest prozora u fronti bilo je pomno zatvoreno teškim gvozdenim pločama.
 
— Frajle!
 
Joža Podravec okrenuo se na zicu spram gospodina i, namignuvši mu lukavo, on je svojom lulom prezirno odmahnuo spram te zaključane i gvozdenim pločama obijene prizemnice »gdje frajle još sigurno spavaju«.
 
Kakva sablasna riječ: frajle!
 
A ipak! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj riječi koju panonski foringaši izgovaraju skupljajući pri tome pljuvačku pod jezikom od gađenja i moralnoga prezira! Tajne jednog davnog i žalosnog djetinjstva kada je ta riječ kružila nad dječjim brigama kao tajanstveni zrakoplov koji je netko jedamput vidio a nitko nije imao pojma gdje bi se bio mogao zapravo spustiti! Tu negdje iza živice stoji onaj šipkov grm gdje je veterinarov Aurel vidio jedno poslijepodne jednu frajlu kako leži gola pod crvenim suncobranom. Istražili su poslije toga događaja drugovi čitavo polje sve do potoka, po živicama i po grabama, a nitko nije našao ni traga toj frajlinoj pustolovini. Jednu su svijetlomodru, sasvim izblijedjelu vrpcu našli kako je zapela na glogu, i jednu limenu »harnadlu«, ali da li su ti predmeti bili baš od one pustolovke što se sunčala pod šipkom, to se nije moglo utvrditi! Kao psi podvinuta repa, taho su gimnazijalci obilazili tu sivu i neugodnu kuću gdje nije nikada bilo nikog, sve zatvoreno i zaključano, a ipak se govorilo da frajle piju kavu pod orahom u sjenici.
 
U šestom razredu, nakon jednogodišnje bjesomučne borbe, Filip je jednog podneva riskirao čitavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k frajlama. Bilo je srpanjsko podne. Race po mlakama u dudovoj sjeni, slak s modrim zvončićima na koncima uza strehe klonuo je od okomita sunca, po svim su kućama bile spuštene zavjese. Zamisao je bila smiona, ali logična. Upravo u podne, to je najzgodniji momenat kada ne će nikome pasti na pamet da je on krenuo frajlama! Grad je ležao potpuno prazan, a Filipu je bilo hladno, kao da hoda po mračnoj pivnici. Ogromno plavo nebo, plotovi, mak cvate po vrtovima, jablanovi, lipe pred crkvom, jedan je pas pretrčao preko ulice i, preskočivši lijeno plot, nestao u peršunu i paradajzu, a Filip se miče, drven, kao u narkozi, obamro iznutra, hladan, ali nošen nekom okrutnom i strašnom, smrtonosnom snagom, te bi sada na mjestu umro, ali ne bi mogao da se zaustavi! Nigdje nema nikoga, samo on jedan jedini ide preko Biskupskog trga: on ima neugodan osjećaj da je izložen i žigosan, da je proziran i da svi znadu kamo se zaputio, te iza svake spuštene rolete viri sada po jedno poznato oko i gleda trafikantkinjinog sina kako se zaputio u kupleraj, kamo konačno i spada, »jer ni sam se nije rodio ni u čemu boljem«. Preko pločnika pred biskupskom crkvom pretrčala mu je preko puta bijela mačka, a kroz otvorena vrata slastičarnice na uglu čulo se kako netko tuče šlag u kotliću.
 
Nošen svojim nemirom, fiksidejom svoga stravičnog nemira, kao mjesečar, voštanih ruku i hladnoznojavih članaka, Filip se gibao u bunilu, poluslijep, dršćući, klecavih koljena, niz Krajišku, u smjeru ove sive grozne kuće kod malte, sa šest prozora u fronti, zakrivenih teškim ocalnim pločama, zarđalim od vjetra i kiše. Zaokrenuo je preko dvorišta popločenog ciglom gdje je vonjalo na kokoši i golubove, i sve je izgledalo idilično u sjeni ogromnog oraha, a sve je bilo potpuno prazno, kao izumrlo. Kućna vrata, bijela, staklena, prijazno rastvorena, zlatno ogledalo u predsoblju sa crvenim suknenim zavjesama, a na mramornoj ploči ispred ogledala porculanska Crnica koja nosi na glava zlatan vrč, a u vrču papirnate ruže od svilenog krepa. Tišina. Jedan je kunić doskakutao iz polutamnog hodnika, pomirisao trag Filipov i opet nestao u tmini. Od tajanstvenog micanja toga tamnog krznenog klupka Filipu je počelo da bije srce u grlu, mislio je da je jež, a onda je i kunića nestalo, i sve je opet bilo mirno i mrtvo. Nepomično. Iza jednih vrata čulo se glasno micanje lonaca i tave, i kao da je netko zalupio vratašcima od šparherda. Filip je pristupio i pokucao (a već mu je došla misao da se vrati natrag na ulicu), kad je jedna stara baba s modrom pregačom i naočarima na čelu otvorila kuhinjska vrata i, miješajući u ruci u crnom gvozdenom loncu kukuruzno brašno, zapitala ga ispod oka, vrlo suzdržljivo i hladno, što želi? Koga traži?

Odložila je zatim lonac na stol, obrisala ruke i, smucajući se u pustenim papučama kroz polutminu hodnika, nestala za jednom zavjesom. Kuhinjska vrata ostala su otvorena: na ploči štednjaka jedna je rupa bila nepokrivena i kroz čađavu kružnicu sukljao je tamnorumeni plamen, sasvim čađav i mračan kao lomača. Iza zavjese čula se škripa vrata, pregovaranje, dogovaranje, polusmijeh, a onda se Filip, uz strogo nepovjerljive poglede one stare kratkovidne babe, zaputio drsko, više slijepo nego svijesno, spram vrata na koja je stara uprla prstom.
 
U vlažnom kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnog sjaja kao oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je pri škurom osvjetljenju otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice po stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas da pristupi bliže k postelji.
 
Tu, obasjana snopom svjetlosti što je padala kroz maleni kolut na prozorskoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj lopati. Samo to da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan i nagnjio kao kvasac pod prstom, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.
 
"Frajle! Gdje je ono davno vrijeme čudnih frajlinskih tajna i tog bijelog prijesnog trbušastog ženinog hljeba s pupkom?"
 
Klima se Filip na federzicu Jože Podravca i gubi se u mislima da nađe konkretnu mogućnost kako bi se dao taj motiv zapravo slikarski riješiti?
 
"Crno-bijelo?"
 
"Preslabo. Prejednostrano. Kod onog davnog događaja bila je glavna rasvjeta onog nečeg gnjilog, prijesnog, naduvenog, ogromnog, onog tajanstvenog nečeg ženskog što bi trebalo da se donese toulouselautrecovski ali opet osvijetljeno jednim naročito nezdravim, nadnaravaim osvjetljenjem gnjile puti. Taj trbuh trebalo bi da se prelije preko platna u sasvim gnjilom, žitkom stanju, kao prezreo camembert, i to ne bi smjelo da se donese kao slika običnog, banalnog bordelskog prereza: taj trbuh treba da bude umoran, ogroman trbuh jedne stare, izmučene rodilje, ozbiljne, žalosne, ispijene žene koja je prestala biti kaptolskom frajlom, već je simbol, formula stanja u kojem živi suvremena žena, sakrivena kao dječački sanktuarij, a popljuvana kao pljuvačnica koja se gadi i jednom Joži Podravcu. Oko toga kreveta trebalo bi omotati sve one nevidljive koprene potajne goruće pohote, stravu nevinog straha i očekivanja nečeg neobjavljivo nadnaravnog, a kad tamo, to je hladan sumrak u kome sve vonja kiselkasto po octu! Trbuh ženski bila bi tema, ali tema potpuno otvorena, opasna: tema ženske golotinje što bi je jedamput trebalo fiksirati bestidno istinito, s najčulnijim zanosima, s naročitim neprikrivenim potcrtavanjem tjelesnog. Jedno bijelo golo tijelo trebalo bi naslikati, morbidno, suludo, perverzno, kao torzo zamočen u rasvjetu straha, nemira, groznice, malodobne strave, tmine, smrada, bordelskog vonja kiselih perina, šnelzidera i prljavih šalica na kojima se razmočila žemlja, a jedna zelena neugodna muha zuji u tmini i bije krilima o ogledalo."
 
Razmišljajući o onom davnom događaju pod onim starim krovom što je ostao za jablanima iza pruge, Filip je osjećao kako se u njemu šire krugovi asocijacija: te asocijacije rastu do oluje, do furioznog fijuka prenapete vidovitosti koja obično svojim intenzitetom uništava sve njegove stvaralačke klice u zametku: "kada je taj govor na platnu suviše vezan o jednostranost slikarskog sredstva! Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamislive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa! Smrdljivi, kiseli prostor one mračne sobe, onaj bordelski clair-obscur treba da se ispuni treperenjem jednoga glasa, slavnog sifilitičnog, promuklog alta koji se koluta kroz dušnik kao stari piskut razibijene svirale, glasa koji bi trebao da bude tako siv, kao što su bile sive one poderane vreće pod ženinom posteljom. Najvažnija podloga onoga kobnog događaja bio je taj promukli ženski alt: on je ispunio sliku onog davnog srpanjskog podneva kada se tu jedan mali dečko prepao golotinje ženskog trbuha i pobjegao iz sobe kao kradljivac, a srce mu je tako lupalo kao da je iz postelje posegnula za njim neshvatljivo dlakava, grabežljiva zvijer."
 
Žena mu je rekla da pristupi. On je pristupio.
 
Da sjedne na postelju, i on je sjeo.
 
A kad ga je uzela za ruku i doznala od njega da je Reginin sin, ona je počela govoriti o toj trafikantkinji načinom i glasom tako intimnim kao da se tu radi o nekoj osobi koja se ni po čemu ne razlikuje od ovih osoba po ovim mračnim sobama.
 
— Zašto? Zato jer ljubaka s kanonicima? S biskupima? Kao da »trafikantkinjin« gospodin kanonik Lovro ne dolazi i k njima i kao da se ne tuži djevojkama na tu svoju Reginu da mu je preskupa!
 
Slušajući taj promukli, ispušeni glas iz kiselkaste polutmine, kako iz olovnosivog oblaka prljave plahte i vlažnih perina govori o njegovoj mami, gledajući kako tu leži pod njegovom rukom jedan ogroman prijesni ženski trbuh, blijed kao pivnička gljiva, a smrdi na prosti svileni sapun, sve to, i ta neshvatljiva klopka u toj gadnoj kući, i ona mračna i tajanstvena drama u trafici i oko nje, sve se to na Filipa naleglo kao smrdljiva mokra plahta. Osjetivši neizrecivo odvratan vonj, on se istrgnuo onoj blijedoj pojavi i istrčao iz sobe. U trku nije zaboravio da baci za sobom srebrnu forintu i čuo je još zvek srebra na nekakvom staklu.
 
Na nasipu pod prugom plakao je čitavo to poslijepodne, kao da mu je netko umro. 

7

 
Od jednoličnih, slamom pokrivenih panonskih koliba i košnica, od kobila i krava po livadama i pašnjacima, od uzoranih polja i svinja, od žalosnog droncanja spopala je Filipa duboka i neshvatljiva melankolija: ono njegovo tjeskobno raspoloženje s kojim je uvijek pristupao najsretnijim ostvarenjima svojih slikarskih zamisli.
 
Roje se pčele, rokću svinje, tele se krave po štalama, bolesna telad slini u povojima, šumi vjetar pod svježim, mladim grabrovim i hrastovim krošnjama, teški proljetni oblaci plove nad šumama, a Filip putuje na kostanjevečki vinograd poslije jedanaestogodišnje skitnje po evropskim gradovima i sanja o svojoj novoj kompoziciji jednog prijesnog ženskog trbuha u škurom osvjetljenju morbidnog i žalosnog dječačkog doživljaja.
 
"Jedina stvaralačka stvarnost jesu isključivo prvotna oskvrnuća naših sjetila: čovjek vidi samo onda kad je nešto ugledao. Slikanje nije i ne bi trebalo da bude ništa drugo nego vidovito otvaranje prostora pred nama, jer ako to nije, nema zapravo smisla. To je inače lijepljenje i priljepljivanje poznatih već i naslikanih slika: kvantitativno umnožavanje već viđenog! To je ono dosadno zimsko zanimanje djece kada lijepe klebebildere po papiru i razmaču ih mokrim prstima. To priljepljivanje i razređivanje, to su slikarski smjerovi, pravci, škole, a što se to sve njega tiče kada on ne će da pripada ni jednom slikarskom smjeru, ni pravcu, ni školi. I zato: pitanje toga golog trbuha treba osloboditi njegova ličnog psihološkog balasta akustične i mirisne naravi. Taj trbuh treba intonirati kraftebingovski kriminalno: mora se osjetiti kako je pod tim golim trbuhom ostala oskvrnuta i zaklana jedna dječja duša!"
 
Rokću svinje, muču krave, roje se mušice nad gomilama toploga gnoja, mnogo se bijele boje odražava na žitnim plohama od dodira sa sviijetlim, bijelim travanjskim oblačnim gomilama, a kočijašu Joži Podravcu je dosadno na boku. Lula mu se ugasila, kobile su pametne i poznaju taj put bolje od kočijaša, "a ovaj čudan svat tu, kraj njega na zicu, tako uporno šuti kao da spava. A ne spava, vidi se, nego nečim razbija svoju gospodsku glavu! Ima mnogo kofera: to bi mogao biti cirkusant i švarckinstler! Ili je Židov i to mu je roba u tim škrinjama! Tu su pantljike i češljevi ili svileni rupci za žene!"
 
Da bi razbio tu dugočasnu šutnju, kada su se spuštali kroz kravoderske jaruge korakom, Joža Podravec počeo je da govori o sebi, o svojima na domu i stvarima oko sebe, kako je bilo s njime! O tome kako je bio u Americi dva puta, »ali niškoristi cela ta Amerika, da ju vrag stvoril i da tam gdje je«. Rekli su mu stari i iskusni moreplovca koji su već nekoliko puta pomokrili onu veliku vodu, neka pazi, jer da će vidjeti divlje jelene gdje plivaju uz lađu. On je stajao na palubi dva dana i dvije noći i nije htio da legne: čekao je da vidi divlje jelene kako će isploviti iz vode, ali nije bilo ni jednog divljeg jelena! Lađu su njegovu pratile do polovine vode bijele ptice (»bumo rekli, to je istina, to sem videl svojimi očmi«), a onda su joj u susret izletjele crne, američke (»bumo rekli, črne kak pozoji«), i po tome su onda oni mornari na lađi znali da su sada upravo na pola puta!
 
Joža Podravec bio je ulaner. Služio je kod carske ulanske regimente u Madžarskoj, u Tolni, i u Galiciji, i bio petnaeste kod Dobre Noči zarobljen, a u feldflaši mu je još ostalo pol litre ruma! U Teheranu je bio i u Tiflisu. U Tiflisu su same gole Turkinje, a u Taškentu je prodavao ribe i borio se na devama pod generalom Dutovom protiv onih crvenih Moskovića. Tako se vratio (»bumo rekli — kak bi rekel — bogu hvala«) u Biskupec, dva puta ranjen, dva puta »smrtno bolestan«; ali sad je zdrav, »bumo rekli, niš mu ne fali, a baba mu ima zingericu, i se šlingeraje more sama na zingerici zešlingati skup«!
 
Slušajući tu jednoličnu i praznu životnu shemu svoga kočijaša, Filip je osjećao spram Jože Podravca neku neizrecivo indiferentnu daljinu. "Dvije stotine milijuna ovakvih iz drva izrezanih kočijaša živi ovdje po ovim livadama od Tihog oceana do ovih panonskih močvara: lica jednaika, ruke jednake, sudbine jednake."
 
"On u mislima slika svoj imaginarni trbuh, spajajući upravo one prijesne i mekane pojase mesa oko kukova i iznad butova u cjelinu poteza, a ovaj tu »bumo rekli kak bi rekli« govori o tome da »mokriti, a da čovjek ne pusti vjetra od sebe, to je tako kao ići na ispovijed a da se čovjek ne pričesti." 

"Joža Podravec ima zingericu i šlingeraje, a on, Filip, rješava stvari na simboličan način: igrajući se obojadisanim plohama kao formulama, rješavajući zapravo probleme jedne apstraktne, potpuno imaginarne aritmetike. Jako je daleko između njega i ovog panonskog kočijaša: zapravo neshvatljivo daleko! Daleko je između njega i onog kasnosecesionističkog spomenika na kaptolskoj promenadi. I to su dva svijeta. A ona žuta graničarska, erarska, barokna crkva ondje na livadi, i ona je svijet za sebe. Stoja tu kao neka vrsta utvrde u ovom blatu i govori već nekoliko stotina godina ovim Panoncima neke svoje osnovne programe i rezolucije, a bez ikakvog naročitog rezultata; način mišljenja ovih kočijaša nije se ni u čemu izmijenio sigurno već dvije hiljade godina. Taj čovjek pokraj njega na boku bliže je panonskoj prapojavi nego Matisseu! To je marvogojac doslovno, i kako je daleko od tih njegovih žuljavih dlanova do Filipova osjećaja tkanine ili svile među prstima! Sjede tu tako dva čovjeka na boku, ovakav nastrani neurastenik, slikarski sektaš, relativist, fauvist, kolorist, i govore istim jezikom, a to su zapravo dva jezika i dva kontinenta! I ona mramorna žena ondje na šetalištu kao veltanšaung, i ono je kontinent za sebe. I ono čitavo »Veliko Vrijeme«, i ono je plovilo među stvarima kao santa za sebe: jedan čitav svijet otkinula je ta santa i potopila. A ona slavna Bakačeva tvrđava kaptolska i biskupov dvor, i njegov pokojni otac kao sobar biskupov, i njegova majka Kazimiera Valenti koja se tu iz nepoznatih razloga prozvala Reginom, a bila je trafikantkinja, sada je sve postavljeno u prostoru kao čitav niz svršenih i odvojenih činjenica i sve stoji u nerazmjeriima, razbacano i nesuvislo! Prilično je daleko između takve jedne i druge pojave i sve se miče jedno pokraj drugog: nepremostivo, glupo, đavolski zaipleteno i žalosno. Ovaj čovjek pokraj njega na boku bio je ulaner i ratnik onog takozvanog velikog vremena. Ljubio je gole teheranske Turkinje, tukao se na devama po azijatskim pješčarama, vidio je opet jedamput logorske vatre toliko razvikanog Valmyja i vratio se poslije dvadeset hiljada kilometara natrag u svoj Biškupec. Taj kočijaš nije ni katolik, ni carevac, ni ruski vojenopljeni! On nije ni rodoljub, ni građanin, ne vjeruje u boga ni u crkvu, hrvatski je zaboravio, a ruski nije naučio, on ne poznaje nikakve svetinje u runskom smislu, ni crkvene, ni pravne, preopterećen je smrtnim grijesima u raznim smjerovima, i sigurno je ubio, krivo prisegnuo, sagriješio bludno, a boji se jedne jedine pojave na svijetu kao demona: mjenice! A ipak: kao otrovani štakori i pod njegovim tavanom klopoću dvije mjenice! Zove se Podravec, ima četiri kobile i jednog oldenburškog pastuha, žena mu kuha štrukle, »bumo rekli i šlingeraje šlinga na zingerici«, i tako sjedi na boku, puši lulu, pljucka i čeka morske jelene. Dvije stotine milijuna takvih kočijaša čeka morske jelene a valja se na svojim taljigama od Dona do Blatnje i od Volge do Liaoyanga, i sve se to miče, sve je to zapregnuto, sve to ždere sijeno i izlučuje gnoj, i to se onda u knjigama zove: nacionalna ekonomija."
 
"Dvije stotine milijuna takvih kočijaša, to su zapravo pristaše nadrealističkog pokreta u najdekadentnijem smislu. Žive u prostoru koji je prapojava, bez razuma, bez svjetlosti, a sami su još uvijek prapojava tamna i prapočetna! Bez trajanja u vremenu, bez ikakvih pokretnih unutranjih razloga, zapravo i bez svrhe! Trajanje tvari kao takvo. Zbivanje među stvarima i događajima. Njih uvjeravaju da su sagrađeni na sliku i priliku božju, i te su empirike gotovo zbunili tom pričom o nadnaravnom podrijetlu. U jednom dijelu svoje egzistencije, u kočijaškom, u sajmarskom, u gospodarskom, oni su zbunjeni i drže se stvari i predmeta, ali i to samo kako-tako i donekle. S jedne strane pogani, prilijepljeni na panonske blatne močvare, gdje gnjiju već nekoliiko hiljada godina nepomično, ti Jože Podravci govore o svom oldenburškom pastuhu patetično, kao o polubožanstvu. Oni gledaju u pastuhovo oldenburško spolovilo kao indijski ljudi, kao Kongo i ljudi u tropima: vrlo jednostavno i posve prirodno. Tako prirodno, kao što evropske malograđanske djevojčice mirišu cvijeće: isto tako jedna bestidnost u rimskomoralnom smislu zapravo. Rascvale ruže na djevojačkim stolovima u čašama: simbol vječno spolnog. Ovo, kako Joža Podravec govori o spolu, to je nepokvarena prirodnost biblijska, i njemu je pastuhovo mljezivo sok skupocjen što ga on prstima skuplja i čuva svaku kaplju, prodavajući je po priskoku, kao njegova žena vrhnje."
 
"Kakve su to protuprirodne daljine između njega koji je još kao sedamnaestogodišnji dečko počeo gledati žene na Toulouse-Lautrecov način (a da ni pojma nije imao o Toulouse-Lautrecu), i ove nepokvarene prirodnosti ovoga kočijaša? Kakvo je to razmicanje i udaljivanje, kakvo je to rastenje? Kamo se otrgla takva jedna odvojena čestica kao on, kada se otkinula od okoline, od stanja, od podloge; koja je to tangenta i kamo se putuje tim smjerom? Je li to razdvajanje, rastavljanje ili ludnica? Psihoza u opasnom smislu? Sve je zapravo izgubilo svoj prvotni smisao! Eskimi ili Crnci kad jedu još toplu i krvavu slaninu nosoroga ili tuljana, grizu prirodno, kao zdrave životinje. Crnački zubi sijeku ono krvavo meso naravno, crnačko žvakanje prijesne slanine vodenog konja je prirodno, i njihovo spavanje u mnogoženstvu je prirodno, a gradski ljudi jedu kao bolesne mačke: imaju trulo zubalo, umiru od raka, a o svojim crijevima napisali su debele knjige. Sve je gradsko bolesno i krastavo. I ovih dvjesta milijuna kočijaša već je nagrizeno od grada! Grad znači bezuslovno nezdravo udaljivanje od prirodnog i od osnovne prirodne podloge neposrednog života. A gdje je zapravo podloga neposrednog života i postoji li nešto što bi moglo biti neposredno?"
 
U tim umornim i pospanim slikama, što su zujale oko Filipove glave kao otrovni komarci, spopala ga strava pred idejom što mu se javlja sada jasnije, a zatim opet mutnije već posljednje dvije godine neprekidno: ideja o infernalizaciji stvarnosti.
 
"Ideja o tome (paklena i nezdrava ideja, nema sumnje) da pojave u životu zapravo nemaju nikakve unutarnje logične ni razumne veze! Da životne pojave leže i da se odvijaju jedna pokraj druge istodobno: kao neka vrsta paklenog simultanizma na priviđenjima Hieronymusa Boscha ili Brueghela; jedno u drugom, jedno pokraj drugog, jedno nad drugim, u metežu, u bunilu, u nemiru, koji traju od početka. Ogromni čađavi zvonici, sa zmijskim glavama, izbijeljenim vodorigama, mramornim stražnjicama, i debela Karolina, engleski konji, bon jour, monsieur — glas šojke u krletki, a sve se topi kao čokolada u srebrnom papiru, sve se polagano vuče kao taljige Jože Podravca, sve je glupo i močvarno kao Panonija! Goli trbusi, sakrivene drame, bolesna djetinjstva koja se vuku kroz jedan čitav život i traju četrdeset godina, sve se to gruda kao oblačna para u beskrajno mnogo varijacija, a onda se sve jednoga dana raspline kao magla i ishlapi kao smrad zahoda: sve jedno neshvatljivo ogromno prelijevanje nečeg što se razlilo u prostoru i ispreplelo kao siti udav, te samo sebe proždire i bljuje i vulkanizira u smoli i u smradu! Raznosmjerno gibanje, zbunjeno previranje tvari, bez osnove i bez ikakvog unutarnjeg smisla: samo od sebe, po sebi hoda i zakapa se, i opet ponovno rađa i izvire, kao voda, kao blato, kao hrana. Kolje se, ždere se, probavlja se, izlučuje se, guta se, giba i putuje, po crijevima, po cestama, po jarugama, po vodama! Na jednome mjestu počinje da vene, na drugom buja kao drač na smetištu, i to je sve, pakleno ustvari, ali mesnato i jako, neiskorjenjivo iz nas. Nema jednosmjernosti ni izgrađivanja, nego je sve isprepletenost prašumska, močvarna, panonska, bezizlazna i mračna. Tu Filipove slike, knjige, studije, eseji o slikarstvu, o problemima boje, o stvaralačkim poticajima svjetlosti, a tamo košnice i slamnate kolibe i spavaći vagoni brzog vlaka! Tu njegove morbidne ideje o ženstvu, a pokraj njega čeka njegov kočijaš na morske jelene. Nekakvi debeli crkveni dostojanstvenici kao astmatični ljubavnici u roketama i ljubičastoj svili, koji rađaju nezakonitu slugansku djecu s trafikantkinjama, male životne prilike, s razornim djelovanjem. Sve sami isprerovani mravinjaci, truli krovovi, gnjili grobovi!" Tako se dronca Filip muzirajući u svojim mislima kao ugljična kiselina u čaši sode u dodiru s kisikom; proces šuman i pjenušav i živčano osvježavan: misliti u slikama i opajati se mnogolikom izmjenljivošću slika.