8

 
Prošli su kroz kravodersku graju jutarnju: sirov i oštar vonj amonijaka iz gnojnica i staja, mukanje krava i tapkanje goveđih papaka po mokroj cesti, gakanje gusaka po dvorištima, škripa vrata rakijašnice, na kojima se pomolila nečija bucmasta, salovrata tikva s lulom i šubarom da vidi tko se to provezao kroz Kravoder? Za one svinjske, zapečene oči svakako događaj neobičan: na jednom fijakeru nekakav stranac s koferima.
 
"Agent ili novi kotarski pristav u Jalžabetu? A možda i kakva uhoda? Ima sada svakog vraga po svijetu!"
 
Po oknima crvenjele se paprike još prošlogodišnje, u mrežama na kolcima po plotovima sušio se sir, pijevci su kukurikali i koke prestrašeno pretrčavale preko ceste, ispred kotača i između kopita, bilo je vlažno, rosno jutro, a kroz jutarnje oblake sve se jače probijalo toplo travanjsko sunce. Jedno crno ždrijebe, guste valovite uznemirene grive i lijepog oblog vrata, njištalo je veselo trčeći uz Jožine kobile, pa se kod ledine odbilo od kola i u suludoj trci udarilo spram zdenca gdje su momci napajali konje. U koritima ljeskala se voda, čulo se drveno udaranje kablića, metež ljudskih glasova, graja i galop crnog ždrebeta u oblahu prašine, sve je to bilo radosno i puno pokreta, veselo, pomično.
 
Na kraju sela susreli su dvije opatice.
 
— Hu, vrag ih dal i stvoril, prihvatio se Joža Podravec za gumb na svom lajbeku, ovih nam baš ni trebalo!
 
Svaka od časnih sestara nosila je po jednu korpu punu jaja i, sastavši tu nekakvog gospodina u kočiji, obadvije su pozdravile predano i preponizno, jer je to eventualno nepoznati predstavnik vlasti, a pred vlastima dobro je pokloniti se iz vlastite inicijative. "Crkva već dvije hiljade godina nosi ovako pune korpe jaja, a odonda se mnogo vlasti izmijenilo i po gradovima i po provincijalnim kočijama. Ta politika malih učtivosti nikada ne može škoditi."
 
Te dvije mračne žene s odsjajem sunca na svojim štirkanim kukmama, u svom toledskom kostimu, opet su uznemirile u Filipu njegove slike o paralelizmu zbivanja: ove dvije opatice, sa svojim suknjama i čislima i bizarnim bijelim kukmama, kao dvije čudne, nadnaravne papige, iskrsle su tu preda nj kao dva mračna simbola iz ovog kravoderskog blata. "Stoljeća mogu da žive jedno uz drugo stoljećima, kao dvije strane rase u kavezu: majmuni i papige! Vuku se ove crne žene po blatnim kolibama, kradu marvogojcima i kočijašima pune korpe jaja i odnose ih preko dalekih cesta u svoje mravinjake. Tu leži pethiljadugodišnja blatna Panonija, svinje rokću po njoj, konji ržu, ove antipatične papige kradu Panoncima jaja kao kune, a svaka ima svog viteza i sveca u oklopu kao patrona i nebeskog ljubavnika! Svjetovi jedan pokraj drugog na nepremostive daljine. On, bezbožna zapadnjačka uznemirena bluna, nervčik i dekadent, na kolima Jože Podravca u Kravoderu, a jutro je i proljeće je, i sve se miče, i cvate i pupa, sve se kreće kao ovaj točak što škripi pod njim i gazi novi kolosijek, valjajući se preko tolikih tragova i stopala na cesti kojom su već bezbrojne gomile nestale u maglama. A sve je zapravo besmisleni kaos!"
 
Kao zvuk gole srebrne sjekire, kao odjek parne pile, u sjajnoj metalnoj vrtnji oštrobride kružnice koja u višoj, nadstvarnoj vibraciji našega vremena kao britva siječe i stvari i pojmove, trepereći u svijetlom glasu visokog uzvika, kao »a« u štimgabelu, drsko, pobjedonosno zazvonio je visoko nad Filipovom glavom odzvuk elise i prosuo se kao odjek trube nebeske! "Dva svijeta: London—Bagdad—Bombay u tri dana, i kravoderska rakijašnica s opatičkim korpama punima jaja! Panonsko blato i civilizacija koja dolazi!"
 
"Iznad ovih svinjarskih koliba i dudova srebrna aluminijska gitara, s napetim platnenim krilima, leteće glazbalo iznad fijakera Jože Podravca s vrećama i Filipovim koferima. Iznad svega statičnoga i uz blago privezanog, nepomičnog, ogromni modri krugovi svjetlosti, sunca i vedrine! Iznad krovova i krošanja i gromovoda i tornjeva i taljiga što se vuku kao puž po blatu, škripe pretpotopno, a ne miču se s mjesta — sunčana divna munja!" I tako gledajući u onaj blistavi metalni sjaj što se micao iznad parcela kao potez srebrnom kredom preko nebeske ploče, Filipu je došlo da uzme rubac i da mahne letećem stroju na pozdrav! Da mu se javi, kao brodolomac bijeloj sunčanoj lađi što matematski sigurno plovi u jednu blistavu luku preko svega tog močvarnog i mračnog blata današnje stvarnosti.

9

 
Dva mjeseca minula su od Filipova povratka na kostanjevečki vinograd, a po dolinama cvale su već lipe i akacije. Život je gnjilio po tim blatnim jarugama oko Kostanjevca, razlistavao se kao močvara i trunuo kao blatna voda u kojoj se raspadaju potopljene stvari.
 
U Blatu prerezala je sebi Mica Trebarčeva pupak srpom rđavim, pak se zapalila sva i umrla u najvećim mukama, a u Blatu se misli da je tu nevinu smrt skrivila stara Mikleuška. Vidio je dudak Miško, kada se vraćao sa svinjama neku noć iz šume, kako je šepavi preskočio plot kod stare Mikleuške i otkasao niz cestu. Da li je bio potkovan, to svinjar Miško ne zna, ali da je stara tu noć kuhala vražju krampampulu, to je sigurno: svijetlozelenkast oblak dima pušio se kroz Mikleuškin dimnjak cijelu božju noć. A tu istu noć zaklopila je oči Trebarčeva Mica. I dijete je onda izdahnulo dan kasnije, hvala dragome Bogu. A stvar je jasna: stara Mikleuška je urekla pokojnu Micu jer nije htjela da pođe za Mikleuškinog ćoravog Franju! Pak je netko potpalio Mikleuškin štagalj i štagalj je bogme planuo, a nato je kod njenog susjeda Bolteka krepala krava. Jasna stvar: urok. Pregledao je veterinar Boltekovu kravu i veli: bedrenica. Do suda se dakle ne može, ali što veterinar zna, kada je Boltekova baba bacala žeravku i vidjela jasno u lavoru Mikleuškin obraz! Trebalo bi tu stvar svejedno pročistiti: da se vidi gdje je pravica!
 
U Jami su tri vuka navalila na kravu Ribara Lojza i pojeli je, baš na samu svetu nedjelju, o podne. Došli su preko gmajne, a to se nije dogodilo već dugo! Ercercog Franc je onda krenuo na Prajsa šezdeset i šeste, kada su u Jami bili vuci posljednji put po bijelom danu. To nešto znači. Ide glas po selima, smuca se uz plotove pod sumrak, skače preko blatne ceste, šapće pod strehama kad pada kisa, i tako raste glasina o zlim i mršavim godinama koje dolaze. Kao biblijski konjanici iz tamnih oblaka, tako će se pojaviti gladne godine: na kosturnim crnim kljusinama s nabrušenom kosom i svjetiljkama mrtvačkim, s grmljavinom, s potresom i kugom; tako dolaze gladne godine. A valjda se i rat opet sprema i mnogo strahota! Na krivoputskom farofu zdrobilo sebi lisasto ždrijebe župnikovo nogu pak su ga ustrijelili, a na Turčinovu i u Hasanu govore ljudi da su vidjeli to lisasto ždrijebe plebanuševo kako je protrčalo kroz selo! Na gmajni svetojanskoj vidjeli su ga gdje pase zdravo i živo! U Kolcu je jedan bijesni pas ili kurjak (nesnaga ga potrla!) niagrizao gotovo svu djecu u školskom vrtu i nestao netragom. Javlja se pokojni zvonar Jure: vidjeli su ga neku noć kako je stražio kraj crkvice batinske. Bila je mjesečina i čulo se dobro kako vrata od mrtvačnice škripe na noćnom vjetru. Bilo bi dobro zaliti mu grob! Otvaraju se grobovi, javlja se nemir, rastu glasovi: vratio se neko jutro Perekov Jura iz Rusije, a svi su mislili već deset godina da je mrtav i svi ga drže za Lazara; govori se po prelima da je uskrsnuo od mrtvih. Boje ga se ljudi. Došao neko veče u krčmu kod Siebenscheina i razbio Štijefu Brezovačkom flašom glavu da mu dokaže da nije mrtav! A šepavi Matija iz Blata kod mosta je bistričkog sastao neku noć jednu crnu kočiju. Sve je blistalo na njoj i zapaljena je imala četiri lampaša: sprijeda dva i straga dva. A nije bilo kočijaša, nego odostraga, na zlatnom federzicu, sjedio je jedan general sa zlatnim gajtanima i crvenim hlačama, u čaku. A tko je to bio? — Rudolf!
 
— Sam kronprinc Rudolf!
 
Samo se šepavi Matija toliko prepao od grmljavine (kako su kola preletjela preko histričkog mosta kao strijela), te se ne sjeća dobro je li to bio četvoropreg, a sve mu se čini da prvi lijevi konj nije imao glave.
 
— E, bogme se pokojni kroniprinc Rudolf vozika između Blata i Krivog Puta, a bio je na putu za Toplice, u biskupski dvor, kako po svemu izgleda! To se bogme, po svemu sudeći, bumo rekli, zla vremena spremaju!
 
Pšenica ljetos, bogme, nikako ne pokazuje na dobro, a i zob je sva zarđala od magle. Bolesti kruže, crveni vjetar, kozice, griža, vraštva smrtonosna, a planula je kaptolska šuma i lijepo gorjela tri dana i tri noći. Koliko je tu samo klaftrov planulo, a ako čovjek sebi odreže bičalo, kaptolski lugari odmah bi ga kao psa iz šlaga. A sada je sve izgorjelo do temelja: bilo je bar veselja za djecu!
 
Jedan je blijedi čovjek prošao sinoć kroz Kostanjevec. Psi su za njim nanjušili žvepleni trag. Opasni su ovi nepoznati blijedi prolaznici u sumraku! Ili su tati, ili grabancijaši, švarckinstleri! A i vukodlaka ima: hodaju kao živi, samo su im noge pod opankom, bumo rekli, da oprostiju, kozje! Zalili su grob pokojnom Šimunu Vugoreku i tri su mu glogova kolca zabili u glavu, ali on svejedno valja krumpire na tavanu svojoj udovici cijelu božju noć! U kostanjevečkoj šumi nađen je obješen Kranjac, ali je imao šrajtoflin u redu i u njemu tri stotine! Što je sada to? Hajka, tjeralice, uvijek se netko žicom traži: sami lopovi vrve svijetom, kao crvi u crvljivom mesu; sumnja velika i nepovjerenje na sve strane, a i dobro da je tako, jer je čovjek rođen kao lopov! 
 
***

 
Poživjeti s kobilama i s mačkama, sa seoskim glasinama, osjetiti hrapav jezik teleta na svome dlanu, gledati biljke kako rastu, iz dana u dan uvijek sve zelenije i sve sočnije, matematski mudro prilagođene maksimumu svjetlosti i sunca, to su sve bili umirujući motivi za Filipovu neurasteniju. Živeći jedanaest godina neprekidno sa surogatima graška, voća, vode, mesa, osjećajući jedanaest godina turobnu udaljenost od pravog graška i od pravog mesa, osjećajući se od sviju životnih neposrednosti izoliran tankom i hladnom pločicom pleha od konzerve (biti i sam u jednoj neugodnoj konzervi bez klorofila i bez kisika), u čovjeku prirodno da se razvijaju elementi potrebe za neposrednostima: kako mora da je dobro brati pravi zeleni grašak u vrtu, ljuštiti mirisne svilene komuške, zarezati nokat u graškovo mliječno zrnje, jesti trešnje s grane i jaje koje vonja po kokoši a ne po vapnu, pa spavati beskrajno dugo i čuti glas pijevca na krovu od kokošinjca, a ne otrcani glas kaučukove ploče gdje negdje plače kroz čađavi zid.
 
Pojave oko Filipa toliko su bile neposredne, toliko istinite i žive, te su ga podređivale sebi svojom golom istinitošću: on je poživio u modrom otvorenom prostoru, punom prave svjetlosti i nepatvorenih mirisa. Čapljin let, klepet rodina kljuna na susjednom dimnjaku, ljudi što su izlazili preda nj sivi kao iz mulja, sve to pred njim odigralo se kao čudna, fantastična predstava. Dolaze ljudi, smrde po gnoju, po mulju, po blatu, puni su slame i sijena, trave i trnja, a pojma nemaju o unutrašnjosti tijela i duše, sve je za njih samo izvana: mesnato i opipljivo, mekano ili tvrdo. Okorjeli, ogromni, sa svojim konjima i svojim taljigama, sa svojim vinom što izgleda da je pritjecalo iz bezdanih i neiscrpljivih lagava, ti polupijani obrazi u vječnoj polutami između pijanstva i straha, na nepremostive daljine od svega što je gradsko (a opet u nekoj glupoj isprepletenosti s tima najnovijim gradskim uspjesima i strojevima), sve je to Filipu izgledalo kao micanje u zgaženom mravinjaku.
 
"Postoji mravinjak sa svojim sivim nevidljivim snagama i micanjima, sa svojim višim redom i neshvatljivim stremljenjem, ali je nečiji ogromni papak zgazio to kretanje, i sada se sve nalazi u stravi i u bezglavom neredu. Što da se radi s tim zgaženim seoskim mravinjakom i kako da mu čovjek pristupi? Na koji način? S koje strane?"
 
Razmišljajući o razlozima seoskog zbivanja, Latinovicz se, sasvim prirodno, gubio u svakodnevnom utilitarizmu: "kako bi bilo da se gnoji umjetnim gnojivom, gipsom ili čileanskom salitrom? Da se ore traktorima, da se ta rasparčana, rasparcelirana zemlja stopi i spoji u ogromne, racionalne (kanadske) plohe, da se digne to dvanaesto stoljeće za dvanaest stotina godina više! Da se rasvijetli sve elektrikom? Zajmovi? Banke? Zadruge?" 

Gledao je neke bistrije pojedince kako se grizu i izgrizaju u jalovoj borbi s tim zadrugama, po vlažnim sivim sobama gdje obično nema ničeg: vreće gipsa, jedna vaga sa dvije žute mjedene zdjelice na kojima se važe zadružna galica ili zadružna sol. Knjiga o knjigovodstvu s debelim pečatima, u koju ima uvid svaki odbornik te čitave nedjelje poslije podne i ne rade drugo nego se natežu i ogovaraju za dva-tri dinara, da ih nije blagajnik prisvojio? "Odbori, pobijanje nepismenosti?"
 
"Već osamnaest milijuna godina hodamo na stražnjim nogama, a još smo četvoronošci uglavnom svi! I što to znači znati čitati i pisati kada pišemo već sigurno dulje od pedeset hiljada godina, a svakih stotinu godina rodi se po jedan čovjek koji umije doista pisati a njega ne čita nitko!"
 
"Da se organizira kongres vatrogasaca? Spremaju se Kostanjevčani na svečani kongres vatrogasaca, a vojvoda kostanjevečki, postolar i vinogradar Hrustek, ima zlatnu kacigu sa crvenim konjskim repom. Ili da on (lično) pomogne Kostanjevcu svojim koloriziranim platnama, slikanima po programu najmodernijeg fauvizma?" Svaka, pa i najbljeđa pomisao na slikarstvo izgledala mu je u ovim prilikama smiješnom.
 
"Sjedi masa slikara po velegradovima te razapinju svoja platna u gradskim gungulama, kao pauci mreže: hvataju dolare u metežu novca i robe. Ovdje u Kostanjevcu imalo bi smisla prodavati konjske gunjeve, lonce, petrolejke (a i to ide danas slabo), ali da čovjek slika tu, to je bespredmetno. Kome! Zašto? Fauvizam je ovdje čisti besmisao!"
 
Slikarsko gledanje uopće nije se javljalo već dugo. Ona kompozicija o golom ženskom trbuhu (kada se provezao pokraj kaptolskih frajlinskih prozora) bila mu je od povratka posljednja slikarska emocija. Izostale su slike, sve je dojmove racionalno izgrađivao: pokrene se negdje jedan neobično zeleni list ili se rasvjeta razlije preko kakve prljave plavkaste stijene, sasvim prozirno goblenski, a on gleda te rasvijetljene odnose ploha mirno, geometrijski, bez uzbuđenja. I novine su dolazile, ali ih nije čitao. Ništa mu nije suvišnije izgledalo nego gradske novine: neke mode, šeširi, nogomet, predstave, izložbe? "Sve ono glasno i nametljivo što grad čini gradom: kakvi glupi nerazmjeri! Ono što se danas događa po gradovima, ono glupo nagomilavanje robe, nered oko te robe, glupa glasna nametljivost tih privremenih vlasnika strojeva, sapuna, svjetiljaka, to vikanje, ta krv, to svađanje oko tih strojeva, gdje bi se to sve moglo prozvati životom u čovjeka dostojnom smislu? Blud oko usana umornih starih žena, čađavo granje isprepleteno gorućim slovima, prljavi novinski papir, njegov dugogodišnji vlastiti umor usred svega toga sajma. Kao vrapci po smeću i po konjskim jabukama, tako čeprkaju velegradske ženke po smeću sadašnjice, zaraženi krvni sudovi, saksofoni, alkohol, a sve čađavo i prazno."
 
"A ovdje je vječna, plava, vedra bonaca. Lahor je pomaknuo jedan kruškin list, a iza toga je duga, beskrajno duga tišina. Stolnjak je bijelo-modro isprugan, a stare bidermajerske šalice su intenzivno crvene: kraplak. I sunce se odražava na samovaru kao zvuk prve violine (preslatko za nijansu), a pčela zuji iznad trešanja u tanjiru: sve impresionistički štilleben. Ugodan je opor okus čaja na usni, kada se miješa sa prvim gorkim gutljajima dima, ugodno je ležati u ligeštulu, odmoren, okupan, u sirovoj svili, na blagom talasu jutarnjeg vjetra: zelena trava, pahuljice maslačka na lahoru, mahovinom obrastao krov, loza, vinjage, ruže, a sve je tako ugodno hladno kao rosnata čaša. Sve je puno peluda i vlažnog mirisa zemlje, dobro, tiho, spokojno, jednoličnoplavo."
 
Pokazalo se da mu mati ima u Kostanjevcu zapravo dvije kuće: dolje na trgu pred općinom jednu secesionističku jednokatnicu, gdje je u prizemlju ljekarna, a u prvom katu stanuje geometar, i ovu kuću u vinogradu, gdje živi sama u čitavoj zgradi, nad samim Kostanjevcem, na jednom brežuljku, dokle ima od župne crkve blagom, živicom obraslom serpentinom najviše sedam minuta vrlo lagane šetnje.
 
Ta stara drvena kurija, od pocrnjele hrastovine, obrasla mahovinom, sa starinskim, strmim čađavim krovom, ostala je prazna poslije smrti križevačkog notara i šljivara Letovanečkog i mati ju je kupila vrlo jeftino, kao što je već od prirode sretne ruke za sve materijalno. Uredili su za Filipa dvije sobe pod krovom ili, po frazi njegove majke: na prvom katu. Pod ovim čađavim stoljetnim tramovima, gdje su Letovanečki palili posmrtne voštanice jedni drugima prilično dugo, u tom dragom malom prostoru sa četiri okna, s izgledom na vinograd i na daleka plava brda na jugu, tu se Filip dobro i mirno osjećao. Pred prozorima cvala je lipa, sa cvrkutom lastavica, a u sobi gdje je spavao stajala je njihova stara crvena pliš-garnitura, s ovalnim stolom i starim okovanim baršunastim albumom. U toj zlatorezom okovanoj i starinskom kopčom zaključanoj knjizi bilo je mnogo duguljastih, plavih nepoznatih i stranih lica: sve Poljaci s mamine, Valentijeve linije. Sjećao se iz tog albuma neobično živo jednoga gospodina s visokim cilindrom i štapom od ebanovine, kako se desnom rukom dotaknuo pojastučenog, baršunastog naslonjača s teškim prevjesima. Tu je visila i jedna Filipu nepoznata uljena slika iz četrdesetih godina: mlada žena u bjelini, držeći u ruci svijetloplavu vrpcu svog slamnatog šešira. U sobi, za koju mu je majka rekla da »tu može raditi«, bila je modra salonska garnitura, sa sedefnim intarzijama iz ostavštine starog Letovanečkog, kupljena zajedno s ikurijom, a kao glavna dekoracija te sobe: sabor četrdesetosme s banom Jelačićem kao centralnim licem te predstave, sve uokvireno teškim zlatnim okvirom. Taj ban Jelačić, sa svojim saborom, kao nezgrapna slikarska deplasiranost, smetao je Filipa intenzivno, od prvog momenta, ali nije imao snage da zamoli majku da tu sliku ukloni: izgledala mu je ta želja ipak pretjerano samodopadnom, a čuvao se suvišnih razgovora od prvog dana vrlo pomno. Inače je sve izgledalo groteskno, ali ne sasvim neugodno: jedna vitrina s modrim šalicama, zlatnoobrubljeni porculan nebeske, svijetloplave boje, to nisu bili neugodni farbenfleki u ovom prostoru; na tim pastelnim, izblijedjelim pjegama bilo je vrlo ugodno odmarati svoj poluotvoreni pogled, još u polusnu, kada se čuje kako vani zuje pčele, a vjetar se poigrava zavjesom na karniši: jutro je, a ne zna se koliko je sati! Jedna je muha zaokružila preko sobe i nestala u ravnoj tangenti kroz otvoren prozor, a negdje tiho kvoca jedna koka. »Sve je lapidarno, sve stoji na nečemu, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. Živeći tako, čovjek bi i sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Buklida, razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti ponovno u tvar!" 

Sanjao je bio neku noć o blijedoj, stranoj i nepoznatoj ženi, i kretao se s tom blijedom ženom jednom strmom ulicom koja je mogla biti negdje na jugu. A opet, sve je bilo sivo, ljepljivo, nejasno, teško, rasvijetljeno krvavim žaruljama što su izgarale sasvim tamnonarančasto, kao da se gase u staklenim kruškama. I mnogo je crnih stupova bilo tu, svi namazani svježom smolom i sve je gorko vonjalo po katranu. Prolaznici, glasni i znojavi, prtili su uz tu strmu južnjačku uličicu nekakav glomazan oklopljeni stroj, kao neku vrstu tenka, mamutski nepokretnog i teškog. Teške, nabrekle ljudske ruke hvatale su žbice na tim okovanim točkovima, nekakvi polugoli lučki barabe vukli su te okovane gvozdene ploče na kotačima i sve je izgledalo kao demontirani parobrodski kotao, a iz njega su sukljali plameni jezici benzina i palili tim ljudima meso, i kosu, i lice, i to je meso cvrčalo na ognju i tako su svi počeli da viču, digli su ruke, a ta se okovana grdosija od kotla skotrljala niza strminu: Filip je imao osjećaj da ore preko onog grada na terasama i da razvaljuje sve stvari pod sobom kao igračke. Elementarno se skotrljao taj čađavi kotao niza strminu, a upravo u onaj tren zaprepaštene vike Filip je osjećao onu nepoznatu ženu sasvim u sebi i tako mu je izgledalo da treba samo da posegne rukom i da će je uzeti kao naranču s grane. Kada se skotrljala ona grdosija, on se od one vike istrgnuo iz topla klupka i, osjetivši jak, intenzivan bol, probudio se odmah potpuno. Iz tmine kroz četvorine okanaca prodirale su u sobu rujne pruge svijetla: odsjaj je plamena potitravao preko lica Jelačića bana na četrdesetosmaškoj saborskoj slici i vidjelo se kako ban stoji i nešto govori hrvatskim velikašima i dostojanstvenicima, obasjan intenzivnim rumenilom vatre. Gorjelo je.
 
— Ogenj, ogenj, vikali su glasovi u tmini.
 
»Ogenj!« Ta stara zaboravljena riječ probudila je u Filipu jak osjećaj panonske podloge. On ni sam nije znao zašto, ali u taj tren osjetio je neobično jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi: osjetio se doma.
 
I kao da je to sve prirodno, on je, nošen zanosom svoje kostanjevečke pripadnosti i solidarnosti, navukao u brzini na sebe svoje stvari i izjurio u noć. Gorjelo je kod natcestara Hitreca, odmah pod vinogradom, na cesti. Štagalj, štala, ogromni plastovi sijena i kuća, sve je bilo u plamenu. Spasili su blago, samo je bik simentalac ostao u štali. Hitrec je očajno urlikao za tim svojim bikom. »Bik da nije osiguran, njega da izvedu, to je jedino njegovo blago na svijetu!«
 
Tramovi na krovu štale dimili su se već kao užareni stupovi i radilo se samo o jednoj minuti, i sve će se to stropoštati u lomaču: i rogljevi, i tramovi, i čitava drvena građa planut će kao slama. Bio je perverzan tren. Stajati spram paklene, goruće gomile greda i dasaka i osjećati svoju subjektivnu snagu kako raste do odluke: da se tu ispred čitavog usplahirenog Kostanjevca baci u oganj i da izvede Hitrečevog neosiguranog bika.
 
Poslije je Filip razanalizirao taj događaj do najneznatnijih detalja: i ono neobično drago, tajanstveno, starokalendarsko djelovanje mile, starinske i zaboravljene riječi »ogenj«, i mračan prekinuti i uznemireni san o čađavu kotlu koji se stropoštao kao lavina niza strminu (a nije bio zapravo drugo nego podsvijesno doživljavanje nemira, vike i zvonjave požarne), i njegovo nejasno subjektivno traženje pozitivne podloge u kompleksima vlastitih nemira, sve su to mogle biti komponente samoga luđačkog čina: ali što ga je zapravo bacilo u onaj pakao po Hitrečeva bika, to nije mogao da shvati. Prebacio je gunj preko glave i uletio u goruću štalu: u onom sjaju, u vulkanskom blistavom šumu, pod plamenim vatrometom, njemu je pala na pamet misao da bi bik zapravo mogao da ga razdere, a što će se onda dogoditi s njegova dva Modiglianijeva portreta? Nije mislio na svoje vlastite slike, nego na svoja dva Modiglianijeva platna i na to što će se dogoditi s tim platnima ako ga razdere Hitrečev bik koji nije osiguran. Bik je međutim instinktivno osjećao paniku toga momenta i pošao je za Filipom mirno kao dijete. Od Turčinova pa preko Kolca i Batine, od Mračnog do Krivog Puta i Jame pukla je Filipova slava preko noći. On je u ustima narodnim postao onaj gospodin koji je spasao Hitrečeva bika.

10

 
Neugodnim vrelom Filipovih novih nemira postala je vlastita njegova majka. Laž je da je život staraca idila uz odsjajivanje starih politura, prelistavanje uspomena i slatko pričanje u predvečerje uz blagi sjaj mliječnosjajne svjetiljke. Ova stara žena koja je prebacila šezdesetu neobično je mnogo polagala na svoj izgled, neprekidno se promatrala u ogledalu i govorila o »svom dobrom izgledu« kao kakva stara hirovita djevica. Njeno tijelo bilo je već mekano kao spužva, ali u njenim je žilama još uvijek tekla neshvatljivo žedna krv: ona se tužila na trganje u zglobovima, zamatala se preko noći u flanelne krpe, a po danu kretala se u kostimu od sirove svile i u bijelim haljinama i pod narančastim suncobranom. Iz njenih kostobolnih zglobova, iz tog umornog tijela izbijala je zapravo duboka životna snaga, zanos za doživljavanjem, nadarenost životna: veseliti se sporednim sitnicama, niz elemenata Filipovu temperamentu dalekih i stranih. Ona je uživala u kupovanju svakovrsne, pa i najneznatnije robe: svijeća, rozina, sapuna, čokolade. Ideali njenog života postali su paketi, i koliko god je to bilo glupo, njoj su s općinskog trga slali iz dućana robu u naročito zamotanim paketima. Ona se veselila izletima kočijom i priređivanju piknika: u društvu s illustrissimusom Liepachom plemenitim Kostanjevečkim i njegovom sestrom udovicom Rekettye de Retyezat Eleonorom, gospođom banskom savjetnikovicom, ta je žena čitavo ljeto aranžirala jedan piknik bedastiji od drugog! Imendani, rođendani, blagdani i razni crkveni sveci, to je bilo temom njene beskrajno sitničave evidencije, i od oltarske slave Svetoga Roka kostanjevečkog do turčinske Madone ona je znala za rođendan svakoga sveca i svake svetice. U tih sedamnaest do dvadeset godina otkada Filip nije poživio s tom ženom nikada dulje od pet-šest dana, ona se potpuno izmijenila; iz svog prvog djetinjstva Filip se sjećao te žene kao šutljive, mračne, zatvorene, mrke, nepristupačne, koju nešto iznutra grize, koja nosi u sebi svoju tajnu bolest, a preponosna je da bilo kome što prizna. Blijeda, u crnini, s mirnim, voštanim izrazom lica, s molitvenikom u ruci, ona je ustajala na rane jutarnje mise zimi i ljeti jednako ustrajno. Ona je klečala u crkvi okrutno hladno i tim svojim klečanjem znala je mučiti Filipa do besvijesti. On se dosađivao (osjećao je kako mu se koljena koče od klečanja, kako je hladan kao crkveni kamen, kako je gladan), a ta je žena klečala nijemo i nepomično i gledala preda se ne maknuvši usnom. I u trafici, prodavajući jedno vrijeme sireve, salamu i sardine (za gospodu od kotarskog suda i kotara), ona nije nikada ni jedamput dala Filipu ni jednog zalogaja, ali ga nije uzela ni sama. A sada, u toj kostanjevečkoj kući čitav dan odzvanjao je kotlić sa šlagom, svi su popluni bili ispunjeni guščjim pahuljama, sve je bilo mekano, pojastučeno, zaudaralo je po vaniliji i po mirodijama, i neobično se mnogo polagalo na kvalitetu jela; sastavljanjem objeda gnjavila je Filipa od jutra do večeri: hoće li kečigu s majonezom ili pečeni ementaler?
 
Od prvog dana stala je Regina da ga uzrujava: svojim neshvatljivim sklonostima za intenzivne mirise, za toaletne vode, za pomade, za parfeme. Sve te kolonjske flašice i soli po politiranim plohama stolova i noćnih ormarića, ta staračka životna pomagala i kozmetička sredstva: perike, jastučići, podlošci, ulošci za kosu, ukosnice, masti, ulja, boje za uvojke i obrve, sve je to počelo da ga nervira neshvatljivo i neobično živo. Stara se kupala dva puta dnevno, a debela Karolina, koja je kao udovica prešla u njenu službu, masirala ju je poslije jutarnjie kupelji po čitavu uru. I ti grijači za postelju, klecala, krunice, svete slike, blagoslovljene vode, ispremiješane sa pomodnim žurnalima i šarenim suludim krpama i krojevima, a kao najgluplja stvar u čitavoj toj suludoj kući: njen francuski grijač za postelju, koji je držao postelju u neprekidnoj mirnoj temperaturi od četrnaest Réaumura, sve je to Filipu izgledalo već od prvog dana vrlo čudnim i problematičnim. Život pod ovim krovom bio je više sličan životu voštanih lutaka nego nekakvom ljudskom stanju. Promatrajući taj u svakome pogledu abnormalni način života svoje majke, njemu se objasnilo da je mučenje u davnom paklu oko trafike bilo isto takva infernalna izvrnutost u patnju, kao što je ovo danas u nekakvo imaginarno »uživanje«.
 
Već prvog dana, odmah još isto veče, iznijela mu je na stol čitav svoj roman sa presvijetlim Liepachom Kostanjevečkim; ona, koja mu nikada u životu ni jedne riječi nije rekla o sebi ni o njegovom ocu, govorila je o presvijetlom Liepach-Kostanjevečkom, bivšem velikom županu i vlastelinu na dobru grofa Uexhuell-Cranensteega, s takvom vehemencijom, puna dva sata, da su joj se oko usana u kutićima zapjenili bijeli mjehurići sline: i koliko srce ima u promjeru, i kako bečki lijecnici misle da ne će preživjeti Božića, i kako to stoji s vapnom u njegovim žilama i s talogom šećera, i kako njihov odnošaj traje već treću godinu, a sad da je on navalio »da se uzmu još prije Male Gospe«! Ali ona to ne će da se tako brzo svrši. Prije svega, njegovo zdravstveno stanje je upitno u svakom pogledu, a zatim: on ima još i svoju sestru Eleonoru, a ona dobro pozna tu damu, i »čula je od jedne osobe« da se oni nadaju da će ona prepisati svoju dvokatnicu na Eleonorinu kćerku — što njoj naravno ni u snu na pamet ne pada! (Tu je Filip doznao da osim te dvokatnice u gradu u ulici jednog dubrovačkog isusovca ima i u kaptolskom predgrađu jednu prizemnicu s vrtom do pruge, a ta je porasla u cijeni jer hoće da je prekupi nekakva petrolejska kompanija da sagradi uz prugu svoju vlastitu stanicu.) 

A zatim je počelo dosađivanje s njenim portretom.
 
Da je presvijetli Liepach čitao jednu Filipovu knjigu o slikarstvu (i njoj je donio, ali ona nije dospjela dalje od treće strane), da je ona svima najavila: kada se njezin sin vrati iz inostranstva, kako će naslikati njen portret, kako je to prirodno da sin slika svoju rođenu majku (»ako već ne iz umjetničkih, a ono bar iz obiteljskih razloga — sebi na uspomenu«), da on njoj to ne smije odbiti, i tako je konačno razapeo svoje platno i otvorio paletu. Mučenje je počelo.
 
"Da naslika tu papigu s njenim ulošcima i mandarinskom perikom, s njenim umjetnoupletenim bujnim pletenicama, s njenim svijetlim srebrnim ukosnicama, to proždrljivo, pohotno lice s izbočenom gornjom čeljusti, tu sladostrasnu masku koja ga je rodila a da ni danas ne zna s kim, on bi trebao da naslika jednu parveniziranu bordelsku madame koja sjedi pred njim raširenih nogu, prstiju punih prstenja, sa zlatnim lornjonom i zlatnim zubalom, sa svim njenim harnadlama i mastima i grijačima, jednu psihoanalitičku karikaturu trebao bi da baci na platno, a ne protret slikan za ahcigerjare-ukus velikog župana, presvijetlog gospodina Liepach-Kostanjevečkog! A zatim: gdje da je slika?"
 
"U prirodi?"
 
"S narančastim njenim suncobranom u bijeloj sirovoj svili, s panama-šeširom i zelenom vrpcom, u sjeni jabuke, u vrtu? Kod čaja, s modro-bijelim stolnjakom u sjenici uz samovar? U njenom nesretnom Louis-XV-salonu, u onom nemogućem interieuru koji izgleda kao provincijalni izlog za pokućstvo?"
 
Počelo je tako njegovo tipično seljenje, ono sitničavo razmišljanje oko same stvari, nemoćno, dekadentno, šengajsterajsko strahovanje pred neposrednim zahvatom u slikarsku materiju. On je o njoj imao intenzivnu ličnu predodžbu, ali ona je bila sve prije nego konvencionalna: kada već ne može da je karikira, njemu je boja njenog mesa (kontrast između njene crne nafarbane kose i tjelesne masti) najbolje odgovarala u bijelom: on bi bio najvolio da je slika pred toaletnim ogledalom u bijelom staromodnom šlafreklu, ali ona o tome, naravno, nije htjela ni da čuje. Ona lično inzistirala je na slici u crnoj svili!
 
U crnoj svili je tu ženu jedamput davno, prije mnogo godina, neobično intenzivno doživio u onoj čudnoj zlatnoj kavani kad je čekao na nju čitav dan. Onda je tu ženu prvi put ugledao umornu i staru, a danas, trideset i četiri godine poslije onoga događaja, on je mnogo umorniji i stariji od nje. I koliko god to nije odgovaralo stvarnosti, ona njegova davna spoznaja da je njeno lice klaunsko, bijelo, kao brašnom namazano, sve je više dolazilo do izražaja pod njegovim kistom što je dublje ulazio u sliku. Njeno mačkasto kreveljenje, prenavljanje, njena namještena ljubaznost, protuprirodan, izvještačen smijeh, njena lažljiva pretvorljivost i namještena katolička trećoredaška skromnost, sve su to bile duhovne naslage u koje je prodirao snimajući masku te žene u crnoj svili pred sobom, kao da je posmrtna. Pod osnovnim potezom njegove ruke ostala je ta blijeda maska kao podloga blijedog klaunskog obraza u crnoj svili sa starinskim brošem. Zarezi oko usana neobično strastveni, oči žive, velike, upale, goruće, a pod tamnim očima umorni podočnjaci, kao sjenke poroka. A iza toga jedno umorno lice, nenaravno, neprirodno, lažno, lice zapravo majmunsko, neobične, zgužvane, nervozne fiziognomije. Prva dva dana, dok je to lice bilo još pod koprenom nabačenosti, u floteci prvog poteza, pod masom neizdiferencirane boje, dok su se samo nazirali mutni obrisi, a sve je još izgledalo na konvencionalnu distanciju, stara je bila zadovoljna i odobravala je frazama koje su graničile sa zanosom. Ali poslije, kada je taj kist pod rukom njenog sina počeo sve življe da zalazi pod kožu, kada se pod tim oštrim dlakama rastvarala epiderma kao pod britvom, kada su se rastapale boje pod prodirnom snagom pogleda, ona je pred tim obrazom u crnoj svili na platnu, što je tu nastajao pod rukom slikarskom, postajala sve nemirnijom. Što je taj kist namočen u terpentin sve više skidao s toga lica sve lutkasto, načinjeno, bazarsko, pozersko, onu gustu naslagu šminke pod tim potkožnim tajnama, što se tu sve više, kao pod anatomskim nožem, razrezivalo i skalpiralo jedno potajno, skriveno lice, njena je zlovolja sve više rasla. Ona je postajala nervoznom, nju su počele mučiti njene poslijepodnevne glavobolje, ona je izostajala zbog raznih smetnja, a konačno jednog jutra, prije posla, kada je Filip pušeći svoju prvu cigaretu i sav zadubljen u svoje platno (koje je već počelo da ga privlači) i zaboravio da ga mati čeka, ona je htjela nešto da mu kaže, ali nije dospjela dalje od prvih riječi. Iz nje je provalio plač, grčevito i iskreno.
 
Filip je htio da se objasni s njom. Govorio je nešto o subjektivnoj stvaralačkoj komponenti, osjećajući kako mu te fraze lažno zvuče, ali ona nije mogla da se svlada, a glas joj je bio ranjav i slomljen.
 
— Da jedan sin može da gleda svoju majku na takav način, kao njen jedini sin nju, to je žalosno!
 
Tu je on složio svoje kistove u kasetu, odnio započeto platno u svoju sobu, okrenuo ga iza ormara spram zida, i tako je pri tome ostalo.

Miroslav Krleža: In extremis
(Sabrana djela Miroslava Krleže. Svezak osmi: Novele,
"Zora", Zagreb 1955)

Kraj bijaše sivosmeđe i smolavo oličen, a prašina po cestama čađava i crna. Sve bijaše prljavo od glinena lignita i sve vonjaše gorko po toplim vrelima i po sumporu. Nad tim golim, ustalasanim bumovima, oglodanim danas plugom i sjekirom, gdje prije hiljadu i hiljadu godina rigahu vulkani lavu i isparivahu se beskrajne pretpotopne močvare, pojaviše se banke i dioničke kompanije s dalekosežnim osnovama. Stali su ljudi rovati po masnostaloženom gnjiležu i blatu dan i noć. Izrasle su iz zemlje rudarske kolonije kao veliki putujući cirkusi, i u tom kraju, gdje su zdenci bili otrovani i bljutavi, a zrak zasićen zaraznim parama, sinule su goleme crvene četvorine tvorničkih okana, iza kojih je šumjelo transmisiono remenje i grmjeli golemi točkovi, a po krčmama stale su da plaču rudarske harmonike. Nov i težak život počeo je da se odvija na dnu plosnatog i zamuljenog korita močvarnog, i prije svitanja, kada su jutra mlaka, i kada crni musavi rudari hodaju po poljima s trepetljivim uljenicama u jame na svakodnevnu patnju, tako izgleda, kao da se mrtvaci vraćaju u otvorene grobove, i kao da će se dogoditi nešto nadnaravno i neshvatljivo. Dvospratni elevatori i masivna nakatranisana strojarna žičare, tankovi kamenoga uglja i crvenozažarene koksove peći, sve je u sutonu u crnim, markantnim obrisima podsjećalo na strojeve i poluge prekomorske luke, pak je ona mala madžarska stanica od crvene cigle, obrasla akacijama i lipama, sa pet pari svojih tračnica i zelenožutim skretnicama i semaforima, izgledala kao lađa, koja je isplovila na pučinu i uperila preko brazda i oranica k dalekim otocima i horizontu.

Zapovjednik i šef te malene provincijalne stanice, stari Walter, umirao je na sjevernoj verandi u prvome katu već dva mjeseca. Njegov sin, mladi liječnik, neurastenik, kratkovidan i simpatičan čovjek, doputovao je u svoj roditeljski dom na stanicu, pozvan brzojavom, da mu je ocu jako zlo, da nema više nade, i da odmah dođe, prvim vozom. Putovao je mladi doktor čitavu prošlu noć i našao oca na verandi, u starom naslonjaču, u zlatom opšivenoj majorskoj bluzi šefa stanice, sa svilenim Merkurovim krilatim koturima na ovratniku od crnoga pliša. Stari je sjedio kao kostur, ispijen i žut; stakleni mu je pogled bio nepomično uperen na pletene kotarice pune poljskog cvijeća, što su visjele na dugim žicama s drvenog arapskog luka verande. Sjeo je mladi doktor uz umirućeg oca te se nijemo zagledao u pletene kotarice s poljskim cvijećem i u fantastičnu staru afresko-sliku na zidu, i tako je čekao smrt očevu čitavo prijepodne. Ta fresko-slika na zidu trule sjeverne verande bila je naslikana već onda, kada su Walterovi došli ovamo na stanicu, a tome ima mnogo godina. Izjela je tu sliku na zidu salitra i vlaga, i sada se pričinja, kao da se sa dna slike isparuju i puše sive magluštine, te one lađe na zelenoj vodi, ovjenčane raznobojnim signalima i zastavama, i ona procesija sa stjegovima, što se penje na brdo k crkvi, sve je to zavijeno pljesnivim parama i sve se razabire samo u obrisima. Slika gasne.

Na verandi bilo je tiho. Iz prizemlja čulo se od vremena na vrijeme tuckanje brzojavnog stroja, i tihi se lahor poigravao lišćem vinjaga i trnulja, što se penjalo uz verandu na starim i okorjelim čokotima. Lišće je bilo bolesno, ranjavo i staro. Iživjelo se. Izjele ga kišne rudače i soli, i voda je po njemu zarezala duboke izderotine i jaružasta koritašca; peteljke su trunule u srži, a po zelenom pletivu širile se žućkaste i gnjile mrlje smrti.

Preko puta vidjela se kroz vinjage na verandi krčma u sjeni okljaštrenih dudova. Tamo su čeprkale kokoši po smradu kvocajuči neprekidno, a od vremena na vrijeme uzrujano i kao u nekom paničnom strahu lepetale bi krilima i uzvitlavale čitave oblačine prašine. Gledao je doktor zelene oguljene letve plota pred krčmom i kokoši, kako se kupaju u prašini, i tako mu se pogled razlio niz cestu, po kojoj su stupale dvije crne žene i nosile na glavi u košarama ugljen. Kao dva crna magneta te su žene upile svu pažnju mladoga čovjeka, i on se zagledao za njima daleko niz cestu uz dudove i telefonske stupove, kao da se ovdje ne radi o nekim određenim crnim rudarskim ženama nego o optičkim prividenjima i pjegama, što se javljaju u kružnici njegova vidokruga.

On se zamislio, kako je to čudno, da su tu, pouzdano i matematički sigurno tu, na tom istom mjestu, gdje sada stupaju te dvije žene, cvale južnoameričke palme, lovorovi, čempresi i stabla mirišljive slatke kore. Sve je bilo tropski bogato i nabubrelo, zapareno ekvatorijalnim vrućinama kao u parnoj kupaonici, a sada je pusto, golo, otrcano, prljavo. Tu su ribe pjenile perajama vodu, praćakale se jegulje, zmijurine i pliskavice, a možda se baš na tome mjestu, gdje sada stoji veranda, valjao ogroman mastan nosorog. Sada gladne žene vuku ugljen i djeca su im slabokrvna, natečenih žlijezda, kostobolna. Teška smolava hrana, vodena, žablja, prozirna krv, glad, sušica, rahitis, umiranje u beskrajnim statističkim ciframa i skrižaljkama.

I sve je u tome, da postoji ta kružnica jednog izvjesnog vidokruga, i u njoj se odrazuju neke pjege, oblici, događaji. Nosorozi, ihtiosaurusi, rudarske žene i starci s krilatim i zlatnim Merkurovim koturima pod vratom, umirući šefovi provincijalnih stanica na verandi. A kada nema te kružnice, onda ničega nema.

"A što ja to činim? I lišće gledam, i o diluvijalnim živinama mislim, i o rahitičnoj rudarskoj djeci na jedan te isti način, kao o svom jadnom i jedinom ocu! Je li to ljudski? Gdje je u meni čovjek?"

Na to pitanje kao da se trgnuo oda sna; no bilo je u njemu još mnogo nekog logičnog prkosa, i tako mu se shvatljiva pričinila ta zapravo nevjerojatna pojava, da mu otac umire.

"Iživio se kao lišće i stara slika na verandi. Fenomen kao i svi ostali fenomeni, i tome je tako."

Ali ga onda ipak steglo u grudnome košu i postalo mu neugodno. On se patrijarhalnom ropskom kretnjom sagnuo, stisnuo očevu suhu desnicu i poljubio one nabrekle modre žile nad zlatnim pečatnjakom. Stari mu se nasmiješio blago i htio da ga pomiluje, ali mu je ruka klonula na jastuk, i on je tiho i bolno uzdahnuo. Bilo je sparno i sjenke su potitravale između lišća u sunčanim snopovima, punima čađavih iglica od dima parostrojeva, što su žalosno pijukali na stanici.

Mnogo se je bio napatio zbog svoga oca prošlu noć. U vagonu treće klase, u dimu, među barbarskim kletvama, omamljen monotonim gibanjem voza i dosadnopuzavim potitravanjem uljenice na daskama stropa, on je intenzivno nastojao da misli, kako će to biti, kada otac umre. Znao je, da se ovdje radi kod oca o konačnom i neizbježivom događaju, i htio je da predoči sebi sve to, kako će on oca pokopati i kako će ostati sam na svijetu, i kako će naslijediti neke bankovne knjižice, staro zlato i prstenje i očev zlatan sat s budilicom od rubina i sa tri tanana poklopca.

Zgadio se sam sebi zbog misli o tom očevom zlatnom satu sa tri poklopca i nije htio da razmišlja o tome, ali se taj motiv paklenski vraćao i mučio ga neobično živo čitavim putem. Na terenu vani bila je duboka tmina i samo od vremena na vrijeme u daljini bi protekla neka svijetla. U vodoravnom strujanju crnih krošanja i telegrafskih stupova svrdlao se voz u noć, i sve je ostajalo za njime: svjetiljke, mostovi i lavež pasa.

Nasuprot Walteru, licem u lice, sjedio je fratar, redovnik. Čovjek je taj već prebacio pedesetu, ali su mu obrazi bili zdravi, krvlju nabijeni, te je svojim masnim, salom pojastučenim prstima listao po molitveniku i poluglasno šaptao večernju molitvu. Walter nije nikada mnogo razmišljao o crkvi i o crkvenim pitanjima. Kad bi god ušao u crkvu, pričinjala mu se ona golemim kamenim prostorom, koji stoljećima već stoji nijem.

"Vani teče krv, padaju glave, valjaju se strasti, žene, knjige, ratovi, novac, sve teče vani kao rijeka, a crkva stoji kamena i nijema. I stoji. Eto i taj debeli redovnik pred njime, koji važe najmanje devedeset i devet kila i masnim prstima lista svoj molitvenik, dobro mu je, savjest mu je čista. Ne bavi se on kriminalnim idejama, kako će okrasti mrtvoga oca! Ne baca njega život iz sumnje u sumnju, iz jedne krajnosti u drugu, a sve bez rezultata."

— Oprostite mi, molim vas, oče, što vam smetam! Zanima me, što biste vi učinili sa čovjekom, koji se sprema da okrade mrtvoga oca? Putuje k ocu, da ga još nađe živa na mrtvačkoj postelji, a misli o krađi i o prljavim, gadnim zemaljskim stvarima! O baštini i zlatnini, što će je naslijediti!

— Kako, ne razumijem vas! Što bih ja trebao da učinim? Kome da sudim?

— Da imate vlast nad čovjekom, koji je toliko gadan, te putujući k teško bolesnome ocu misli o tome, kako njegov otac treba da umre, da bi on prisvojio i pokrao očevu zlatninu i novce.

Crni redovnik pogledao je Waltera ispod svoga staklenog i nabuhlog oka sa mnogo nepovjerenja. Po sjenama ispod nosnica i usana nalijevale su se fratru žute pjege uljenice, i ta je mesnata mješina, opasana isposničkim užetom, disala sipljivo i teško.

— Gospodine, čovjek čovjeku ne može da sudi, jer je vrhovni sudac svima nama gospodin bog. To je jedno. A drugo, ja vas ne razumijem! Čovjek, koji poznaje četvrtu zapovijed božju, da treba poštovati oca i mater, taj ne može da misli ovako bogohulno, da bi želio smrt svome rođenome ocu zbog nekih zemaljskih probiti! Da! Četvrta je zapovijed jasna i glasna!

(Doista! U taj se tren doktor Walter sjetio, da postoji i četvrta zapovijed božja, i to ga je posve smelo.)

— Da, ali pretpostavimo, oče, da je taj čovjek smetnuo s uma tu vašu četvrtu zapovijed. Zaboravio je naprosto. To može da se dogodi!

— Kakva moja zapovijed? Ta je zapovijed jednako moja kao i vaša! Uostalom, mislite li vi mene vrijeđati, moj gospodine, onda se varate! Sve vaše bezbožnjačke gadarije padaju vama natrag na vašu vlastitu dušu. Svi vi, koji ne vjerujete u boga, žderete sami sebe kao škorpioni!

— Pa nemojte se, molim vas, ljutiti! Nisam ja htio da vas vrijedam!

— I niste me uvrijedili! Sebe ste uvrijedili! Bog je naš gospodar, a svi smo mi njegove sluge, htjeli mi to ili ne! Tko je dobar i pokoran sluga, njemu je i gospodin bog dobar gospodar. A tko nije, sebi nije! Da! Tako je to!

Redovnik se bio uzrujao i stao da viče, i to je svratilo pažnju ostalih suputnika na tu scenu: podizale se mnoge glave u vagonu od radoznalosti, i doktoru je stvar postala neugodnom te je ustao i izašao van na platformu vagona. Voz se vukao polagano, da bi ga dobri konji bez muke prestigli kasom, i sve je vonjalo po čadi i mokroj paljevini; iz posječenih krčevina lijevo i desno od pruge odjekivala je grmljavina točkova. Stajao je doktor vani na vjetru, držao se za čađavu prečku ograde s jakom voljom, da ostane stojeći, da se ne sruši i ne padne među točkove. On je tu prugu proputovao nekoliko stotina puta i poznavao je sve zavoje, mostove, i tunele je znao napamet, kada koji treba da dođe; sve one stražarnice, što stoje sa crvenim zastavama i signalnim pločama na vjetru voza kao drveni sveci, i stanice, što zaostaju jedna za drugom u blatu kao pobacano crvene cigle. Sve je to doktoru bilo poznato kao stara i dosadna kutija puna razlupanih igračaka.

"Kako su ono bila divna putovanja njegovih prvih đačkih medicinarskih godina. Kada je polazio u sjeverne gradove pun megalomanske vjere u život i u pobjedu. U Evropu! U nauku! U velike i divne događaje i stvari! Vagon je onda tutnjio na toj istoj liniji preko devet metara dugih tračnica, od razmaka do razmaka, u ludom letu, te bi svaki treći hip pao preko okna telefonski stup, a krčevina odjekivala puna junačke gvozdene glazbe. A sada stoji tu kao poderana krpa bez volje, i ništa nije riješeno. On je svršio nauke, živi po bolnicama, i u đavolskom kaosu sam sebe ždere kao škorpion, kao što mu je dobro malo prije otkresao onaj crni redovnik, i nije dobar ni spram koga, a najmanje spram samoga sebe.

Ta mesnata fratarska mješina živi spokojno i mirno u ravnoteži. Ima svoje zapovijedi, dogme, stožere, osovine, njima se pokorava, po njima živi, oko njih se okreće i vrti kao zubati kotačić u stroju, i stvar je jednostavna i potpuno riješena. On lično nema nikakve dogme ni stožera, i to je temeljni nodostatak njegova života! A baš to treba imati u životu! Stožer! Dogmu!"

Htijući naći sam sebi odgovor, na taj postavljeni imperativ, doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i očisti od sviju svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri. Da samoga sebe vagne. Konačno: on sam o sebi nema ni pojma. Sve se to s njime događalo tako brzo u životu, da on nije imao vremena ni sekunde, da sam o svome životu mirno i objektivno misli. "A život ne smije da se živi bez smisla i bez svrhe, da se improvizira! Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u dan, po nekom određenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma, sveto pismo, paragraf, formula, zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj plan što mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u životu! I to se još može, jer nije ništa propalo, i jer je on mlad i još može da se izliječi od tih otrova, što mu grizu život već duge godine."

Bilo mu je, kao da je osjetio jednu svijetlu nit i nove mogućnosti, da se može još naći ravnotoža, i hodati uspravno, i ne dati se, i prkositi. I dok je minutu prije toga ležao u takvoj depresiji, da je i redovnika, koji čita svoj brevijar, osjećao kao nadmoćnu i sređenu snagu (te bi se bio mogao da baci onom sipljivom glupanu pred noge i da mu obujmi koljena i da se ispovjedi, kako je on ocoubica i hijena, koja krade mrtvačku zlatninu), on je sada osjetio u sebi nadnaravnu snagu posrknuvši mlaz noćne rosnate promaje punim plućima i nekom imaginarnom tjelesnom dubljinom. Između vagona lajali su točkovi i zvonili vijci vagonskih pladnjastih pufera, varnice su vrcale u rojevima i kao vatrene niti vijorile zrakom. Čađavi teški gvozdeni lanci, zubate kuke i šarafi, sva ona paklena mašinerija zjala je tako inkvizitorski crna, tako pakleno čađava, da se doktor umoran i neispavan, kao fasciniran, zagledao u crno lajavo ždrijelo, u kome su vrcali konci iskara. U taj je čas osjetio svu masivnu, teretnu glomaznost života, i to, kako je on sam suviše nemoćan i prenesposoban, da bi u svemu tome teškom i primitivnom mogao da pobijedi i da prkosi. Osjetio je neku perverznu ugodnost, koja se rađa u bolesnicima, kada im zgnječeni zglob zamataju u mekane povoje, i pomislio je na to, kako bi mekano i toplo bilo sklopiti oči i zauvijek nestati. A stvar je izgledala na jedan korak blizu, i smrt se pričinila doktoru Walteru vrlo jednostavnom i logičnom.

Kako se zagledao u onu tamnu i lajavu crnu rupu pod svojim nogama, pričinilo mu se, kao da se iz tmine, odozdo, ispod vagona, penje gore na daske platforme neka teška crna pojava i nikako ne može da se ispne gore, nego ga vuče dolje, među kotače. Osjetio je doktor jasno, kako ga je nešto crno uhvatilo za nogu, te ga vuče, vuče, sve jače, i on se obim rukama prihvatio za masnu čađavu štangu i posljednjim se naporom volje opro, da se ne stropošta u onu crnosivu masu i samljevenu krvavu kašu, koja bi se slijedeći tren cijedila po tračnicama uz tužne crne rakite opaljene munjama. U onaj čas, kad se istrgnuo crnome i udario ga petom, osjetivši oštru bol u nožnome zglobu, njemu se pričinilo, kao da je vidio koštunjave ruke svoga oca, kako mašu zrakom, i očevo blijedo lice, što je na čas kao fosforom obasjano zasjalo i ugaslo duboko dolje pod vagonom.

Sjetio se umirućeg oca i bilo mu je teško. Reski se fićuk parostroja razlijevao po tmini. Makina se u tupim krivuljama zmijuljasto svijala s dugim crnim vozom uz mračne okomite stijene tik uz prugu; sa soptanjem se stroja stapao mukao šum vode, što se valjala silna i crna uporedo s rasvijetljenim vagonima.

Stari Walter, šef stanice, umro je oko tri poslije podne. Sin ga je sam oprao, presvukao u najbolju paradnu odoru (koju je stari dao sebi skrojiti za preuzvišenu audijenciju, kada se bio spremao samome ministru), spustio platnene zavjese u sobi i zapalio dvije lojanice. Zujale su muhe u ljetnoj polutmini, rasvijetljenoj žutim sjajem svijeća, i počela je procesija staničnog osoblja, strojara, strojarskih žena i djece, i nosača u opancima i modrim košuljama s limenim brojkama na grudima. Žene su plakale poluglasno, jer je pokojni gospodin šef bio dobar čovjek; škopio je svima kokote, pisao molbe, posuđivao novce, cijepio voćke po stražarnicama uz prugu, i personal ga je cijenio i poštovao. Ljudi su dolazili, škropili mrtvaca stručkom ružmarina namočena u srebrnoj čajnoj posudi. Krstili se, molili i klečali, a onda se čulo, kako im teški i umorni koraci i okovana obuća muklo odzvanjaju na drvenim stepenicama. Doktora je boljela glava od prošle probdjevene noći, i on je sjeo na verandu i zagledao se umorno niz sivu cestu i krošnjate dudove; gušilo ga u grlu od neke njemu potpuno neshvatljive duboke tuge. Prijeko u krčmi svirali su cigani i čula se harmonika i cimbal, tamo se slavila rudarska svadba. Pratili su rudari mladence na stanicu i zastali na momenat u krčmi, pak je onda krenula povorka okićena dugim crvenim svilenim pantljikama i umjetnim cvijećem i zlatnim kristalnim bobicama u ružmarinu na klobucima. Svi su bili pijani, plebejski su poigravali i ciktali, te se malena čekaonica u prizemlju napunila cike i harmonike, i sve je izgledalo odvratno i glupo, kao sastavljeno i iskonstruirano od neke teške ljepljive tvari. Čekaonica ta stradala je u oktobarskim danima osamnaeste. Zidovi su bili rasparani brazgotinama tanadi, okviri prozora popaljeni i pocijepani, okna zabijena limom i papirom; sve je bilo vlažno i zaudaralo po kreču i mortu. U onom musavom paklu među zidarskim ljestvama, jarcima skela i kablovima vapna, gdje je pijesak škripao pod petama, stali su pijani rudari da igraju bijesno svadbeno kolo, i cijelo se stanično zdanje potreslo od mukle grmljavine; a onda je sve utihnulo kao presječeno. Bit će da je netko rekao pijanoj svadbi, da u prvom katu leži mrtvac. Potrpali se rudari u večernji voz i otputovali, pao je suton i čula se daleka grmljavina. Spremalo se na kišu. Sjetio se doktor svoje meblirane sobe u gradu, u onoj antipatičnoj blatnoj trokatnici, gdje se uvijek čuje isto tako mukla grmljavina praznih bačava, jer je u pivnici veletrgovina vinom, te čitava zgrada vonja po kiseljkastim sokovima patvorenih pića.

"Tako je! To je to! Tako će se on sada vratiti u svoju mebliranu sobu i slušati grmljavinu bačava, a dopodne pisati cedulje uvijek istih ili uvijek sličnih bolesnika, koji se njega savršeno ništa ne tiču. Stajat će po operacijama, i dok se na operacionom stolu tresu krvavi bubrezi i crijeva pacijenata, on će gledati kroz prozor tramvajsku liru, kako klizi po žici, i slušati glasove kolportera na ulici. To će biti sve! Slava mu budi i dika! A onda će i on leći u svijetlu žutih lojanica, sklopiti ruke i škiljiti ispod lijevog oka; ljudi će dalje plesati na svadbama i svirati harmoniku. Grmjet će, padat će kiša, pijukati lokomotive, i sve će ostati isto. Glupo. Golemo. Neshvatljivo."



Poslije jake kiše, što je bila u predvečerje udarila sa crnim oblacima i gromovima, razvedrilo se i razlila se mjesečina. Isprala je žitka svijetlozelena tekućina sve uvale i vododerine, i zemlja je zaronila u poplavu bujne sočnosti kao mlada bređa kobila. Zagnjurila se zemlja duboko u biljurnu mjesečinu; potopila svoje teške masivno izvajane obline negdje na modrim dnima i sjenama, i samo se na srebru površine lelujale plohe šuma kao zelene grive, po kojima se cijedila fosforna kišnica i svjetlucala. Svijetla na stanici sjala su narančasto jasno, tek na rubu nešto zakrvavljena gušćim bolećivo zapaljenim rumenilom, koje je obasjavalo sve predmete u prozornim staklenim kvadratima bolesnim grozničavokrvavim svetokrugom kao u spektru.

Nad jablanovima i oranicama pušili se gejziri bijelih oblaka u nebotičnim vertikalama. U nerazmjeru spram tih visokih maglenih okomica, protkanih vrtoglavom jurnjavom zvijezda, tamnosmeđa slabo ustalasana kora zemlje raspuzla se u beskrajnu vodoravnu crtu, na kojoj su se sve stvari, i pruga s rasvijetljenim stanicama, i mjesečinom okrečeno seoce s baroknom crkvom, spljoštile do nevidljive sićušnosti. Daleko nad brdima, na obzorju, sijevalo je bezglasno. Ljeto je bilo rano, lipe su ocvale, a u golemom močvarnom krugu kreketale su žabe u korovima, kao što to već biva po močvarnim panonskim stanicama, poslije kiše, na mjesečini. Osjećao se vonj zemlje, a ugljen, što su ga izlopatali iz utrobe praznog vicinalnog parostroja, pucketao je vlažno i cvrčao natopljen kišom.

Da bi na čas odahnuo od sumorne mrtvačke sobe i teških događaja popodnevnih, izašao je doktor Walter pokraj staklene stražarnice skretničara i semafora van na prugu. Tu na ravnoj pruzi, na beskrajnom zelenom bedemu, posutom tratinčicama i modrim zvončićima, na toj beskrajnoj liniji tračnica, što se gube među akacijama i jablanovima, tu je protekla mladost doktorova. Deset punih godina ležao je u sjeni tog željezničkog nasipa, slušao kravlje klepke i čeznuo u svojim gimnazijskim depresijama i očaju i jalovim samoćama za većim i intenzivnijim životom. A sada eto i to je prerastao i sada u sivom špitalu, gdje se puše smrdljive juhe i opatice šume čislima i krstovima, sada tamo živi taj takozvani veliki i intenzivni život. Tu se na toj pruzi žderao i klao godinama s Marijanom, sinom mesara i krčmara pod dudovima, ima li boga ili boga nema? A Marijan je postao ratni svećenik, i on je sastao toga feldkaplana s revolverom o bedru, ratobornog, kao da je rođeni ratnik i oficir; taj mu je isti Marijan govorio o javnim ženama i kelnericama jezikom pravoga konjanika, mesarskog sina, s ostrugama i browningom, kao brutalan ratnik, koji ratuje po jamama i tvrđavama već duge godine. Sjetio se toga suhonjavog žutog dugonje, s tananim beskrvnim usnama i neugodno namreškanim vjeđama i podočnjacima, sa ovalno izglodanim prednjim zubima, i toga se sjetio, kako se taj Marijan spremao za neotomističku filozofsku tezu, na jedan motto iz enciklike Leona Trinaestoga "Aeterni Patris" od godine 1879.

"A eto, gle, od toga se neotomista idealnog izrodio pijanica feldkurat, koji nosi revolver o bedru, govori stručnjački o ženskoj robi i pokapa mrtve vojnike kao da broji poderane prazne vreče. Tvrd je život! Tvrd je život!"

Iz svega toga teškoga hodanja u zelenoj polutmini isticalo se plastično samo to, da je život tvrd, i da je teško i primitivno ovako živjeti.

"On nije izrastao ni u što vrijedno, i sve to "njegovo" nije nikako arhitektonski svladano. Sve su to još uvijek trudni uzdisaji i gorčine umornoga čovjeka, koji hoda, hoda, pun prošlih stradavanja, okrutno ravnodušan spram svega, pa i spram krvave rezultante svoga najintimnijega i rođenoga najunutarnjijega "ja"". Zaustavio se daleko vani, u onoj mlakoj zelenoj glicerinastoj rastopini mjesečine, i došlo mu je da digne ruke i da zajaukne kao pseto; ali se postidio i teškim se korakom vratio natrag na stanicu. U bijeloj svjetlucavoj rasvjeti, kao polivena čudestvenom esencijom rastopila se paklenost crvenočađavog zdanja stanice i smrdljivih magazina obijenih teškim rešetkama, i tako se sve pričinjalo za čitavu skalu snošljivijim i mekanijim. Nije sve izgledalo tako očajno beznadno kao danju, kada pali reflektor ljetnoga sunca i kada loču vodu prljavi teretni vozovi s transportima dasaka i debelih crnih svinja. Bio je tihi zeleni mol, i netko je na dnu stanice kod skretnica mahao svjetiljkom. Zastao je tako doktor i zagledao se u ove tračnice i u ove svjetiljke. U onu crvenu staničnu zgradu iza lipine krošnje, gdje u prvome katu iza zavjese leži njegov otac, pokriven bijelom mrtvačkom ponjavom. To je njegov roditeljski dom, ta stanica, i sada će otputovati za koji dan, i nikada se više ne će vratiti na taj komad zemlje. A ipak, ne će na toj stanici ostati pokopani samo sanduci s kosturima njegovih roditelja, nego i dvije trećine njegova života, po tim magazinima i po tim verandama. Život, koji se još nije ni razlistao, a već jedva tinja u gnjiloj i bolesnoj rezignaciji, bez goriva i bez plamena.

Između dva masna, uljem i katranom polivena pružna praga, puzala je velika krastača i htjela je da se popne preko mamutskih teško okovanih tračnica na glavinu skretnice. Žaba se napela da se prebaci preko tračnice, ali je pala nekoliko puta i onda se vratila natrag do toploga ugljena, što se pušio i izgarao u zagasito krvavim pjegama. Osjetivši strani topli elemenat, jadna je živina izgubila smjer i u bezglavoj panici stala da vrluda u velikom prostoru između pragova nasutih šiljastim kremenom i hrpe gorućeg još ugljena. To se očajno traženje izlaza, penjanje preko tračnica i padanje i nenalaženje smjera ponavljalo dugo i ustrajno; doktor je stajao nad žabom i gledao tupo u taj proces. Gadilo mu se to žablje plaženje, a opet je osjećao, da je ta krastača na mjesečini ozbiljna i krvava stvar. Popela se bila žaba konačno na prvu šinu i plazila je baš preko svjetlucave cakline, kada je iza doktora duhnula silna vjetrina, i on se instinktivno bacio ustranu, zapeo za neku skretničku prečku i tako se stropoštao na topao ugljen i žeravicu. Živo ožežen na lijevoj podlaktici, on se trgnuo i odskočio, kad su se od svečano rasvijetljenog ekspresnog voza, što je protutnjio kroz stanicu, pušili još samo bijeli oblaci dima nad rasvijetljenim paralelogramima išaranim crvenim pjegama, a po stijenama magazina odzvanjao rezak fijuk lokomotive na drugom kraju kolodvora kod semafora. Doktora je žestoko peklo na laktu, gdje mu je bilo progorjelo sukno, i sve je vonjalo po paljevini. Žabe je nestalo bez traga.



U sobi gore bilo je sparno. Kao da se počeo osjećati neugodan vonj mrtvoga mesa, te je doktor otvorio oba prozora. Od lupe stakala i šuma platna zavjesnog prestrašile se ptice u krošnjama, što su intenzivno obasjane svijetlom svjetiljke stajale pred prozorima u žućkastoj rasvjeti; razlio se očajno izgubljeni cvrkut i lepet krila u tmini, a onda je bila duga tišina. Leptir je jedan uletio i kružio nad mrtvačkim svijećama i čulo se, kako bijesno bije čitavom nadnaravnom snagom svog organizma o strop i o ormare. Dolje u prizemlju tuckao je morze. Na noćnom stoliću pokraj mrtvačeve postelje, na crvenoj svilenoj papučici opšivenoj školjkama I sedefnim pužićima, blistao je starinski zlatan sat. To je bio onaj isti sat, koji je prošlu noć mučio doktora u vagonu čitavim kompleksom nezdravih ideja o krađi i o kriminalu. On je ustao, i kao uspavan, gotovo žmireći, najbržom kretnjom, što je uopće bila moguća, uzeo sat, napipao pod mrtvačkom bijelom ponjavom džep od bluze, spustio ledeno klizavo zlato u prazninu džepa i vratio se natrag do stola, a srce mu je tuklo u grlu. Tamo je onda klonuo i dugo mislio o tome, ima li sve to smisla i nije li to sve bizarna neka smiješnost i pretjerana neurastenična glupost?

"Jer sigurno je to, da taj sat neće ostati u mrtvačevom džepu. Ukrast će ga nosači, ili podvornikovica, ili stolari, kada sjutra donesu lijes, i mnogo bi pametnije bilo, da ga on uzme k sebi, da se sabere, da uredi neke atvari, da obavijesti rodbinu, da brzojavi, neka mu šef produži dopust, da napiše neka potrebna i važna pisma, da se makne, da ne gnjije tu kao na smrt bolestan.

Tako je ustao i pošao do mrtvaca, uzeo opet sat natrag iz džepa i postavio ga na crvenu papučicu opšivenu školjkama, gdje je bio prije toga. U taj mu je tren palo na um, da bi najmudrije bilo da legne pa da se temeljito ispava. Okrenuo se da pođe do ormara, da uzme rubeninu za noć, kada je netko pokucao, kratko i energično.

— Naprijed!

Bio je to Viktor Kunej, sin staničnoga nadstrojara, doktorov drug iz djetinjstva, kada su još praćkama razbijali stakla po magazinima, postavljali kamenje pod lokomotive i igrali šah u sjeni akacija uz prugu. Taj je Kunej bio pred maturom bačen iz gimnazije zbog politike, a poslije se i nisu viđali nego su tek čuli od vremena na vrijeme jedan za drugoga. Čuo je doktor za Kuneja još kao vojni medicinar, dodijeljen galicijskoj kužnoj bolnici, da taj Kunej ratuje u Krasnoj Gvardiji od Urala do Aserbejdžana i da je bio dodijeljen nekoj delegaciji, koja je pregovarala s austrijskim generalima negdje u južnoj Ukrajini, i tamo su ga vidjeli znanci i razgovarali s njime. Kolao je glas, da je on s tim generalima kod zelenoga stola razgovarao izazovno kao s ordonancima i da ih je tukao dijalektikom kao neznalice i obične nepismenjake. Poslije sloma Austrije čitao je u nekoliko navrata, da je taj Kunej uhapšen, a eto, sada je pokucao i stupio u sobu.

Kunej je bio čovjek koštunjav, slabokrvan, blijed i upalih obraza, tako da su mu se jasno zapažale mišičave laloke kao nabrekle nad gornjom čeljusti. Jaka čeona kost nije bila suviše otvorena, ali tvrda i markantno žljebasto izbočena odavala je jaku volju i tvrdoću značaja. Kunej je bio jedan od onih naših ljudi, bujne, crne, četinjave kose, opore kože i zdravoga zubala, kojima je kostur građen tvrdo i prkosno, a temperamenat bujan, prejak i agresivan. Dvije godine mlađi od doktora, Kunej je Waltera mlatio kao bijesan, i u pitanju baruta za pištolje i flobertice, poslije u prvim ljubavnim zapletajima, razrednim sukobima, dugovima, Kunej je bio pokretač i inicijator sviju njihovih pothvata.

Rukovali se i poljubili. Cjelov im je bio iskren te je ispao pomalo dug i nekako svečan. Kunej je pošao do mrtvaca, otkrio ga i dugo se zagledao u onu zelenkastu masku, koja se oko nosnica i sljepoočnih plitica već laštila voštano i nadnaravno. Onda se vratio do stola, sjeo i zapitao doktora, ima li što za piće? Sjetio se doktor, da već puna dvadeset i četiri sata nije založio ni mrve, i da će i to biti jedan od razloga njegovu umoru. Izašao je u smočnicu i donio neko suho meso, pergamentom zatvorenu staklenku kiselih krastavaca, te zapečaćenu bocu stare rakije. Jeli su i pili; ovi su se kiseli krastavci s rakijom dobro slagali, i tako su razgovarali o pokojniku, kako ih je vozikao na motoru po pruzi, kako je bio dobar čovjek, i čitava se rana mladost tih dječaka rasula po mrtvačkoj sobi, gdje je vonjalo po uvelom cvijeću, suhom mesu i rakiji, kao na karminama.

A poslije, kad se žganica razlila žilama, riječi su im sve dublje i dublje svrdlale u životno gradivo, i oni su počeli raskapati po tim naslagama događaja, odnosa, pitanja i čežnja sve neposrednije i sve silnije. Pucali su tu veliki i beskrajni izgledi i širile se dimenzije sve veće i veće, i dva se druga izgubila pod bezgraničnim kupolama uspomena kao dva dječaka pod vedrim nebeskim svodom.

Bila su to dva mozga sagrađena od dviju potpuno oprečnih tvari. Dva značaja, dvije naravi i dvije sudbine, koje su potekle iz ove provincijalne stanice kao iz mutnoga izvora prije mnogo godina, da se probijajući kroz velike životne daljine i komplekse opet sliju u jedan tok intimnih i sudbonosnih događaja.

Doktor Walter osjećao je unatrag nekoliko godina kao najveći nedostatak svoga vlastitoga života to, što nije u njemu postojala nijedna stvar, nijedna misao, nijedan predmet, da bi on o njima imao precizno odsječenu predodžbu i neko tvrdo staloženo znanje. Bile su to u njemu sve same razderane moždane krpe i sjećanja, namočena u tekuću rastopinu nekih takozvanih intuitivnih slikovitih poimanja, što su se razlijevala uvijek u široke maglene i neodređene obrise, te se nikada nije moglo točno i golo odrediti: ovako jeste, a ovako nije; nego je sve bilo istodobno i — da, i — ne, i — moguće da, a moguće i ne! Da! Postojalo je duboko negdje u doktorovoj ličnosti zakopano osjećanje istinitosti, ali to on nije mogao nikada izraziti ni sebi ni drugima, te svoje unutarnje spoznaje istinitosti. To je on osjećao u sebi na svome dnu, tu svoju stvarnost, golemu i neshvatljivu kao sumrak, u kome se stvari gledaju, ali ne vide. Pa kada bi se i dogodilo, da je on te svoje istinitosti htio da primijeni u životu, onda mu se život pričinjao mnogo težim i mnogo večim i problematičnijim, a dokazi njegove istinitosti izgledali su mu tako šupljikavi, spužvasti, neodređeni i jadni, da on nikako nije mogao da zahvati u stvarnost i uvijek je ostajao izvan onog pojasa, koji bi bilo potrebno pregaziti prije svake djelatnosti. Iz toga su se pasiviteta onda rađali nemiri, nespokojna grizodušja i bolesno trajno glodanje samoga sebe iznutra, a sve se staloživalo u lijenjivu zlovolju i besciljno lunjanje, nad kojima su ležale kao kamenje silne i sablasne količine praznoga i izgubljenoga vremena. U toj se dakle razdrtosti bjesomučnoj kao otrovna vulkanska para isparivala dosadna i negibljiva trajna sumnja u sve vlastite lične sposobnosti, skrućivalo se bolno osjećanje bespomoćnosti i nepokretnosti, i prerez kroz samoga sebe izgledao je doktoru u njegovim autoanalizama bijedan, tako neizrecivo bijedan, da mu je bilo da zaplače nad samim sobom.

I večeras, kada je pričao Kuneju o svojim dubokim krizama: o očevom starinskom zlatnom satu, što tamo sja na zlatnoj papučici, o svojim mutnim kriminalnim maglama, koje osjeća u sebi i koje onaj debeli fratar u vagonu prošle noći, naravno, nije mogao da pojmi, o bolesnoj krastači na tračnicama, koju je pregazio ekspres, on je toliko patničkog osjećaja ulio u ove ispovijesti, te mu je glas bio tih i jedva čujan, i tako se činilo, kao da se zagrcava od suza.

Kunej je otprije još poznavao te nastranosti svoga druga, ali mu je takvo ekscentrično doživljavanje uvijek izgledalo pomalo kao bolesno i književno dekadentno, dakle, daleko i tuđe. Jer Kunej je još u gimnaziji, čitajući velike materijaliste osamnaestoga stoljeća, mislio o tome materijalizmu, kao da je taj materijalizam vrsta nekog protestantskog, luteranskog pokreta, u koji se treba svrstati kao borac i protestant u veliku jednu četu, i tu svoju koordinaciju u velike redove materijalističkih legija treba shvatiti vojnički stegnuto i pokoravati se pravilima i intelektualnim vježbovnicima. Taj mu je materijalizam izgledao genijalnim novim matematičkim udžbenikom, i on je mislio, da u te formule treba vjerovati od devetnaestog do dvadeset i drugog stoljeća, kao što se vjerovalo od devetog do trinaestog stoljeća u Sveto Pismo. To je jedan nazor o svijetu i sistematski istesan pogled na život; do posljednjega treba povjerovati u njegove formule i vjerovati kao da vjeruješ do posljednje konzekvencije.

"Jer stvar je jasna kao kristal. Sve leži na ekonomskoj podlozi, to je jasno. Ekonomska podloga znači stvaranje i razmjenu robe. Roba se najprije zamjenjuje za Robu. To je najprimitivnije stanje civilizacije uopće. Iks Roba — Ipsilon Roba. Ali Iks Roba se ne zamjenjuje samo za Ipsilon Robu nego i za Alfa Robu, Beta Robu, Gama Robu i tako dalje. Dakle je alfa, beta, gama, delta jednako iks. Sve se svodi na Iks Robu i mjesto Iks Robe uzima se "Zlato", "Aurum". Tako nastaje Muneta, i sve historijske civilizacije, deset hiljada godina unatrag do dana današnjega, sazdane na Moneti, civilizacije su nedostojne ljudskog dostojanstva. Čovjek danas više nije na tako niskom stupnju te bi trebao da podnosi nad sobom vladavinu tako mrtvog predmeta, kao što je novac. Dakle formule optjecaja monete i Robe: Roba-Moneta-Roba, i obratno Moneta-Roba-Moneta, to su ključevi za shvaćanje današnjega zamršenoga života. Jer onaj momenat, čim u drugoj formuli optjecaja Robe: Moneta-Roba-Moneta postane Roba Radnom Snagom, znači da je Moneta, pošto je prošla kroz Radnu Snagu, narasla do Profita, dakle formula Moneta-Radna Snaga-Profit znači, da moneta može da naraste do Prafita samo u onom slučaju, ako joj pođe za rukom, da cijenu Radne Snage snizi ispod ekvivalenta. Ta je formula jedna od osovina historijskih, kao što su Krist, Kolumbo, Kopernik bili prekretnice i osovine historijsklh poglavlja, i sve ovisi o brzini, kojom će se ta formula raširiti do subjektivne svijesti po čitavoj zemaljskoj kugli. Onoga dana (pojam toga dana treba shvatiti u biblijskom, dakle vremenski neodređenom smislu) sve će biti riješeno!"

Nepokolebljivo i sigurno povjerovao je mali i naivni gimnazijalac Kunej u tu marksističku formulu, i ona ga je bacila iz gimnazije u zatvor i njegovu životu dala jak romantični zamah, koji ga je kao vjetar zavitlao od Lavova do Krasnojarska i od Čeljabinska do Bajkala, od Moskve do Arhangelska i Berlina, kao varnicu i gorući iver novih požara velike evropske međunarodne kataklizme.

U njemu nije bilo sumnje. Kunej je intolerantno mrzio sve mozgove i sve dokaze i sve ljude glupane, kojima se klišeji njihovih pogleda ne bi podudarali s njegovim betonskim, tvrdim, na traverzama dvadeset i pet proljeća mlade logike konstruiranim sistemima. Čitav život ove naše panonske Mezopotamije izgledao je Kuneju tako mekanim i gnjilim, da je imao osjećaj, da se od toga života dade izmodelirati "u dvadeset i četiri sata" sve, što se hoće.

"Preorati treba te naše podmukle močvare kao jednu veliku farmu, postaviti po vodama električne centrale, rasvijetliti zemlju sa sedam milijarda volta, sazidati goleme aerodrome, na kojima će pristajati leteći strojevi zrakoplovne linije Velebit-Šangaj-Peking-London i zrakoplovne linije Helsingfors-Kartaga-Kongo! Raditi treba, raditi!"

Kunej je duboko osjećao temeljno protuslovlje našega malograđanskoga, bijednoga, provincijalnoga života s tim međunarodnim i velikim evropskim pitanjima i projektima, i bjesnio je na taj naš zaspali domaći dosadni život iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su još knjige bile pune staromodnih drvoreza, a parostrojevi zdepasti s pladnjastoplosnatim dimnjacima, kao lijevci starinskih mlinaca za kavu. On je mrzio tu blaženu, pospanu idiličnu zemlju, gdje se po krčmama sa mnogo straha još i dan današnji govori o mrtvim razbojnicima, koji su čekali "šezdeset i treće godine na poštansku diližansu pod tim i tim mostom" a po stropovima salona u takozvanim boljim kućama namaljani su štigleci i crvendaći na granama okićenima narodnim trobojkama. Gospoda mažu mustače briljantinom prst debelo i oblizuju se poslije špricera, podrigujući se u basu, a gospodične "mački slične" čitaju gnjile i pljesnive knjige, u kojima se ljubav rimuje na ubav i česma s pjesma. Jede se panonski opasno dan i noć; pite i pohanci, palačinke i gibanice i kosano meso, pečeno meso, krvavo meso, meso; rokću svinje, klokoće vino po pivnicama, muču krave pod mesarskim sjekirama, sviraju harmonike, zvone zvona po crkvama, živi se idilično, kao da se sanja i kao da ne postoje istodobno kristalno jasne formule o Moneti, o Robi, o Profitu i o materijalizmu.

"A inteligencija? Kakva je to inteligencija? Tu i nema inteligencije! Tu nikada nije ni bilo nikakve inteligencije! Kakva je to inteligencija, da je đavo što prije odnese! Debeli popovi, koji za sebe sentimentalno govore, da su slabije plaćeni od proletera i da su oni zapravo proleteri, a vuku puna teretna kola brašna, i butina, i lukna, i desetina, pa neki glupani, škribenti petolizi, i gnusni štreberi činovnici, a ne književnici! I političari madžaronski, koji su prodavali narod peštanskim magnatima i feudalcima, kao što ga danas prodaju suvremenim političkim boljarima, i koji će ga sjutra prodavati u drugoj konjunkturi i samom nečastivom, samo da zvone cekini i ordenje! Oh, ti naši novopečeni veliki župani ad hoc, sa svojim prefaranspartijama kartaškim i jakobinskorojalističkim ideologijama, ti naši bezbožnjaci-rimokatolici u jednoj te istoj osobi, zar je to neka inteligencija? Ljudi, kojima je jedna zgažena žaba problem. Sentimentalni liječnici, koji ne znaju što zapravo hoće. Sve to treba baciti na smetište kao staro smeće!"

Stoji tako Kunej po pet stotina i peti put pred crnim gomilama i govori ljudima pluga i tvornice, kako su ih kao marvu nagnali da se kolju, i kako su svemu krivi bankari, generali i ministri! Govori o automobilima, o izvoznicama, o Berlinu, o Parizu, o Moskvi. O tome, kako smo bili austrijanski robovi i kako su Srbi bili pariski robovi i lutke, i kako se ni danas nismo oslobodili, jer da se ne radi o tome, da li novine pišu, da smo slobodni ili ne, nego o tome, jesmo li bogati ili su nam kese prazne, pak prodajemo svoju radnu snagu; a o tome novine uopće ne pišu. Govori narodu o tome, kako treba uništiti veleposjed, centralizirati sve banke u jednu narodnu banku, organizirati sindikate, zemlju dati seljaku, a tvornice radniku, i govoreći tako on ima osjećaj, kao da drži u ruci ručice pluga i da pluži. On je stjegonoša i zabada zastavu novih orijentacija ovdje u ovoj zaspaloj staromodnoj kraljevini, gdje vise limeni Kristuši na raskršćima, i gdje se u vrijeme petkontinentalnoga Spartakusa slave vatrogasne svečanosti s vatrometom i tamburicama.



Već je bila kasna noć, a razgovor se u mrtvačkoj sobi nad truplom pokojnoga šefa stanice još uvijek kretao oko jednog te istog pitanja: može li se život pretvoriti u nešto drugo, u nešto više i intenzivnije nego što je ovo danas?

Postavljene su bile analitičke teze ovoga našega života, ovoga kaosa bezglavoga i luđačkoga, i doktor je neprestano tvrdio, da tu pojedinac apsolutno ne može ništa ni da unaprijedi ni da pomogne, ni da ukoči ni da zaustavi.

On jedino može da svoj lični život baci na kocku i proigra. A njemu lično svega je toga dosta, i on je odlučio da se seli. On stoji u dopisivanju s jednom hrvatskom kolonijom kalifornijskom i on će se iseliti još ove jeseni i tamo na oceanskoj obali počet će da živi iznova. Za sebe lično, potpuno odijeljen od svijeta i od kaosa, tamo će se on preporoditi i odahnuti. Što da on otpočne u ovim trgovačkim prevarama i političkim konjunkturama, kada nije varalica ni trgovac? Tu po ovim našim blatnim jarugama teku sive prljave vode, i neki se neukusni gradovi zidaju, s beskrajnim kamenim paralelogramima ulica, rasvijetljenih zelenim plinskim svjetiljkama. Dvokatnice, trokatnice, petorokatnice rastu u groznici novogradnja, a beton, traverze, skele, balvani, zidari, banke, sve to leži na putu čovjeka, sve je to život, koji tek nastaje i koji se tek sada organizira. Što će biti rezultat toga, tko to može da zna? A njemu kao subjektu nije stalo ni najmanje do tog života, koji će se organizirati pristojno tek poslije sedam ili sedamdeset decenija, a pitanje je, hoće li i onda? U tom vječnom tegljenju i škripi teretnih kola, u oblacima vapna i maltera, žbuke i prašine, politike, automobilskih nesreća, barova, vinotočja i samoubojstava, u tome nije života čovjeku, koji se najbolje osjeća u samoći podnevnoj i šumskoj. Njemu treba mora, borove šume, guste sjene crnogorične, a burze, parlamenta i štampe on je savršeno sit, sve je to za njega bespredmetno i sve mu se to neizrecivo gadi. I zato će se on iseliti i pustiti to sve do vraga!

Kuneju je Walterovo gledanje izgledalo malograđansko, sentimentalno, ženkasto i jednoga muškarca nedostojno.

Jer što je ovo danas? Ovo je jedna neosporna konjunktura prosperiteta. A život ekonomski treba shvatiti mehanički! Postoji dakle ta konjunktura prividnoga prosperiteta! Ali po istom načelu, kao što na jedan uvis bačeni kamen djeluje gravitacija, tako i na jednu konjunkturu (prividnoga) prosperiteta djeluje gravitacija krize. Onaj momenat, kada pod konjunkturom nestane podloge, rađa se padanje, koje kako znamo (po zemaljskim zakonima) raste u akceleraciji devet i osam. Stvar se dakle giba iz prosperiteta u katastrofu, i to je propadanje ubrzano sa devet i osam akceleracije: iz dana u dan mi se u katastrofu strovaljujemo sve brže!

I to je matematički sigurno. I ekonomska teža ima svoju protutežu i svoju akceleraciju u padanju spram kritičkih zona, u kojima se ljudi obično pokazuju kao životinje nerazmjerno gluplje od kokoši. To je jasno kao kristal. A u tome svemu biti lirski raspoložen i čeznuti za morskim tišinama, to nije muževno. Eto, što se to s njime zbiva već punih sedam, osam godina!

Iz gimnazije na optuženičku klupu, pa u zatvor! Iz zatvora u vojarnu, pa u bolnice, pa u jame, na frontu! Pa opet u ruske bolnice, pa u sibirske zarobljeničke tabore, pa opet u Odesu, na frontu. Onda revolucija, pa s revolucionarnom baterijom opet u Sibiriju; onda revolucija u Evropi, i opet natrag ovamo u zatvore; kakav je to pakleni cirkulus? Te kada gleda ovako natrag na ovih teških sedam godina, već i sam misli, kako bi bilo vrijeme, da se negdje smiri i odmori i odahne — neko vrijeme. Ali gdje da stane? Gdje da se odmori? Eto! I sada ga ganjaju. Izdana je opet tjeralica za njime, i on je došao ovamo da vidi svoju staricu majku, da se ispava kojih četrdeset i osam sati, jer policija ne zna, da mu je ovdje majka živa! Pa će onda opet dalje kao Ahasver! To je tako! I tu nema što da se misli! To treba podnijeti! Mora netko i to na sebe uzeti! A o tome, da ovako živjeti znači svoj lični život baciti na kocku i proigrati, o tome nema spora. To znači sa sobom obračunati! Uzeti spužvu i izbrisati se s tablice, kao kad se djeca igraju oslića pak se brišu. Da! I to je teško! Čovjek bi lagao da kaže, kako to nije teško. Javljaju se u takvim ljudskim krizama mračni, subjektivni glasovi sumnje, neki glasovi puni napasti, da se ovdje o životu radi, o jednom jedinom životu, ali takve se krize nadvladavaju. Jednu od najtežih svojih subjektivnib kriza izvojevao je bio prije nekoliko noći, na moru. Bilo je to u jednom masliniku. Tu u tome masliniku oblijevao ga je — doslovno oblijevao — getsemanski znoj. Stvar je naime bila u tome, da je trebao biti izbatinan.

Srknuvši gutljaj rakije, stao je Kunej da priča, kako je to bilo u masliniku, kada je očekivao da dođu i da ga izbatinaju do krvi.

On se bio spustio prije nekoliko dana u kvarnersku kotlinu. Nebo bijaše mračno, javljali se prvi cvrčci i cvale su trešnje. Buknuo je bio štrajk u šumskim revirima, planuli su požari, onda stali transporti tesanoga drva u luci; u željezničkim je radionicama počelo isto neko sumnjivo gibanje, kada je pogranična komanda izdala nalog, da se Kunej uapsi i dobro izmlati. Našao se netko na demarkacionoj pograničnoj komandi, tko je poznavao Kuneja i upozorio ga, da se ne vraća u hotel, jer da ga tamo čekaju i da će ga po nalogu još ovu noć istući do krvi. Nije se dakle vratio u hotel nego je izašao van, u tminu, na more, i sjeo u jednom masliniku na grebene i slušao jugovinu, kako muklo i duboko tutnji pod nogama. Četiri pune godine nije vidio mora, a uvijek se silno zanosio zelenom vodenom masom. More ga je u mislima uvijek ispiralo od opasnog precjenjivanja svoje vlastite ličnosti, i on je na moru, zanesen silnim horizontalnim obrisom zemaljske kugle, uvijek osjećao, kako je zemlja zvijezda, i kako jedan čovjek kao pojedinac na toj zvijezdi ne znači savršeno ništa. No ovaj put nije bilo mora ni zvijezda; sve je bilo tmasto i crno. Pjenila se voda bijesno, i u onoj olujnoj tmini, u zapljuskivanju crnih tintastih talasa, sve je izgledalo prljavo i gadno. Kunej je u sebi osjećao veliko poniženje. Kao da ga je netko zgazio, kao da mu je pljunuo u lice, on se svijao na talasu proljetne crne vjetrine i zurio u vodu tužno i slomljeno. Sve je bilo razdrto u njemu. Htio je da ustane, da digne ruke i da nadviče i jugovinu i more, a gutao je gorke sline i borio se sa samim sobom sve do poslije ponoći.

Kada je bio ovdje na Kvarneru posljednji put, onda su topovi grmjeli, a on je u soldačkoj špitalskoj rubači slušao vojničku glazbu na terasi, rasvijetljenoj šarenim svjetiljkama i lampionima. Na terasi su maršali i generali pili skupocjena vina, slavili pobjede i ljubili žene. A on je sjedio na grebenu pod terasom i (bizarne li gluposti, ali koja korist, tako je to bilo) držao u ruci revolver i borio se u sebi, da opali po onim pijanim kondotijerskim živinama. Da im pokaže, on, gladan, bolestan, sušičavac, da ima netko, kome se gade i tko pljuje po njima. Nije onda ni u snu mislio, da je ta kondotijerska internacionala tako jaka. Nije se nadao, da će se on ovdje na ovim grebenima žderati kao bijesan pas, kada ovima maršalima i kondotijerima više ne će biti ni traga, ali će zato drugi kondotijeri biti tu i ganjati ga, da ga izmlate do krvi! Kako je to glupo! To je bilo onda, kada je, bačen vojničkim austrijskim transportom s Kvarnera na zavislanske mučvare, posljednji put bio u Fijumi i tamo se napio kao vreća. Ekscentričnih li ludorija ima u životu! U rulji pijanih pješaka, mornara i konjanika (svi izbačeni iz bolnice u nove skandale i u novu krv kao svježe rezerve protiv prodora ruskoga generala Brusilova), napio se on do nesvijesti kod djevojaka, tako da je glasno ridao i tukao od očaja glavom o pod. Tamo negdje u jednoj od onih strmih južnjačkih uličica, gdje su tinjale crvene svjetiljke, tamo je on onu noć silno osjetio Supila Frana i njegovu beznadnu "apoštolsku" koncepciju. (Još su bili u "nižoj gimnaziji, golobradi dječaci, kada ih je zanijela ta romantična supilovština te su razbijali madžaronska stakla i nosili baklje na bakljadama i političkim povorkama.) U pijanom, suludom, ludačkon, bordelskom bjesnilu, on je onu noć osjetio sablasnu daljinu od svih naših predratnih političkih ideala i onaj pakleni očaj, što znači zapravo biti jadan gušavi samouk — apostol i samozvanac — predstavnik balkanskih nepoznatih plemena i panički se krvao znojiti po predvorjima crnih, ukrutnih i ciničkih međunarodnih kabineta. U rulji divlje soldateske, ciktanju pijanih djevojaka, zveketu teških konjaničkih sabljetina, on je vidio jasno tog našeg "Apoštola" kako se znoji u zlatnome predsoblju, gdje stoje nijemi, zlatom opšiveni lakaji i drže u rukama petorokrake girandole. "Apoštolu" su rukavice za tri broja prevelike, štirka mu se na ovratniku rastapa od plebejske panike, guši ga u grudima, i on se svija u paraboli ispod ključanice, kucajući na zlatnim rokoko-vratima, i kao kljast bogalj ulazi pred lice jednog "velevlasnog" ministarskog fraka. Crnome fraku, tom odvratnom predstavniku zapadnjačkih velegradskih banaka i civilizacija, tom plaćenom advokatu međunarodnih laži, toj krvoločnoj bestiji oči su staklene, brci prosjedi kao otrcana kefica za zube, i čitavo to naše "apoštolsko pitanje" ne znači za toga gospodina međunarodnoga diplomata savršeno ništa: neku šarenu, nepoznatu, stranu i mračnu mrlju na balkanskoj etnografskoj karti. A ipak, onaj naš apoštolski bogalj prosi za ove pijane konjanike, za ove bijesne mornare, za ove djevojke iz uzanih uličica, za čitav ovaj jadni i nesretni život, za ovo patvoreno vino i smrdljivu kavu i za njega, infanterista bez čina, Kuneja, koji sada kao austrijski vojnik putuje u Galiciju protiv kozačkih divizija generala Brusilova. Tako je to Kuneju izgledalo onu noć, kada je tukao glavom o daske bordelskoga poda i glasno jeremijski plakao i naricao.

— A što se dogodilo? Pokazalo se, da su sve ove "apoštolske" metode zapravo jedine i prave metode! "Apoštol" je sišao s uma! morao je sići s uma! Umro je! Morao je da umre! To je jedino logično, da čovjek ovdje, u svemu ovome, poludi. I ovdje u našim bijednim, zaostalim i balkanskim prilikama ne može ništa drugo da se dogodi nego to! Ili čovjek poludi, ili mu prerežu grkljan, te diše dva-tri dana na cjevčicu; ili krepa od gladi. Sve je crno! Ustane po koji sedmogimnazijalac, s debelim naočarima, puca po nekakvom austrijskom ili madžarskom političkom manekenu od pilovine. Manekenu iscuri šaka pilovine i dalje ostaje na zlatnoj stolici, kao da se nije ništa dogodilo; a sedmogimnazijalac umre za dvije godine od sušice! Javi se koji mladić, piskara po provincijalnim novinama, umre! Objasni kome arhimandritu, da je crkva vrsta glupe i suvišne nesuvremene predstave i kazališta! Govori narodu, obustavlja procesije, kamenuju ga! Dižu se bolesni đaci, samouci-slagari, jadnici! Kao u bunilu iz teškoga sna probuđeni govore neke jasne istine, ali ih zatvaraju i okivaju. Stotinu godina naši najbolji i naši jedini ljudi zvone lancima!

Kako jo ono naivno bilo od njega, što je htio da puca po pijanim austrijskim kondotijerima! Što je plakao za "Apoštolom"! Jer ono nije značilo nikakvo rješenje! Stvar je ostala ista, kao što je i bila. Premetačine, policija, detektivi, progoni, zapisnici, sve je to ostalo na vlas isto, kao što jo i bilo. Tko može da dokaže, da ove premetačine i ovi detektivi nisu one premetačine i oni detektivi? To, što danas ovim strojem upravljaju neki provincijalni tvgovci šljivama, medenjacima i svijećama i nepismeni novinari, a jučer su ovim istim strojem upravljali blesavi austrijski baruni i paralitici, što se to njega tiče? On nije bio jučer barun, isto kao što nije danas medičar i ne trguje lojanicama ni gvercom ni politikom. Jučer i danas on je predmetom progona. Otvorena pisma! Beskrajne istrage, što on misli i kamo se kreće! Stalna detektivska pratnja! (Koliko samo troše na to? Da to upotrebe na potpore bolesnim đacima! Da pobijaju nepismenost!)

"Opet su vas tražili", veli mu stanodavka, nervozna gospođa, dobra katolikinja, koja žali svakoga, koga ganjaju.

"Tko me je tražio?"

"Detektiv!"

"Bili su opet ovdje!"

"Tko je bio ovdje?"

"Detektivi!"

"Odnijeli su vam opet sve knjige! Razbili su ladice od stola i lokot na koferu! Njima je dopušteno razbijati lokote! Da bi ih nesnaga božja!"

— Njima je sve dopušteno, draga gospođo! Sve je njima dopušteno!

A koga đavola ga traže? On im je već toliko puta jasno napisao i rekao, što o njima misli! Da su od ovoga ideala naše mladosti stvorili najveći skandal, koji uopće može da se zamisli! Da su sve profanirali, što je u ovoj zemlji izglodalo svijetlo i zanosno! Pak što hoće još od njega? Hoće li to, da stane u njihove redove, da se ovjenča lancem kakvog visokog ordena i da sjedi u dvadeset i drugom fijakeru španjolske povorke? Da stane pisati članke, kako je sve to, što oni rade, državotvorno i mudro? Idioti prokleti! Strojevi glupi! Čovjek ne može ni da pljune, da ne bi pljunuo na kakvog detektiva ili poltronsku kakvu krastaču! A tako nije samo s njime nego sa svima mu znancima i prijateljima. Jedan mu se javio glasnikom iz nekog očajnog gorskog sela, gdje medvjedi mumljaju, sedamdeset i sedam kilometara daleko od prve stanice poštanske. Ne smije da piše pisma, ne smije da šeće, i pet puta na dan treba da se javlja na žandarskoj postaji! A jedan, koji je bio toliki romantik i glupan, da je prolio dvije litre svoje rođene krvi na Balkanu, taj sjedi u okovima od prvoga dana, kako smo se probudili u ovoj zemlji. I drugi mu intimni drug sjedi ranjen i izbatinan u kazematama, a sušičav je još iz austrijskih kazemata! I toliki drugi, beskrajni, bezimeni! Zatvori! Vječni zatvori! Od najranije mladosti do dana današnjega, uvijek samo zatvori! I što je čudno u toj historiji, to je to, da uvijek isti ljudi zatvaraju, a isti su zatvoreni!

— To i nije čudno! To je prirodno! To su dvije klasne linije, a ostalo sve je samo laž i dekoracija!

Tako je Kunej sebi razbijao glavu u onom masliniku, i sve to u Kuneju nije bilo neko određeno razmišljanje, nego se sve talasalo u njemu kao uskipjela crna jugovina pod nogama. I hotel, u kome titra lojanica i plaze stjenice po zelenom zidu, i ona mesarčina oficirska, koja je biljarila u kavani sa sabljom i ostrugama (ljudeskara, medvjedina, tamo se kao nevino igra crvenim i bijelim biljarskim kuglama na zelenom suknu, a tu hoće da ga izmesari do krvi), i ti čempresi crni i masline, što šume i tajnovito se svijaju kao detektivi, i crno, debelo more, sve se to elementarno talasalo i prelijevalo u Kuneju kao potop i poplava. Istodobno osjećao je on duboku i iskrenu potrebu, da tu buru i talasanje nadjača, da ispliva iz svega toga, da se dohvati nečega, što je tvrdo, pouzdano, logično. Do neke formule, do neke konstatacije, do oduška iz ove astme, koja mu je legla na prsa kao da će ga zagušiti.

Goli se krš velikih kamenih gromada u tmini lomio u jakim obrisima, kao glacis golijatske silne tvrđave, i one crne baterije na pograničnoj crti, i očaj pogaslih svjetionika na golom kamenu, i šum tamnozelena mora, sve se to pritajilo do neugodne kriminalne tajnovitosti, onu noć. Mrtva luka, s lancima, s napetim jedrenjacima, što su škripali na talasima, crnomodre, zelenkasto isprugane široko-akvatinte, što su se razlijevale na svijetlu dalekih munja, pa onaj rasvijetljeni hotel u noći, sve se to pričinjalo odurnom vizijom, kakvu je mogao da zamisli valjda sam nečastivi u svom najgorem raspoloženju. Hotel je izgledao kao mlin u paklu. Debeli mlazovi svijetla iz rasvijetljenih balkona i prozora cijedili su se po masliniku, čula se muzika i puzale su sjene po zavjesama. Sjene odvratnih nakaza, agenata i krijumčara, što šapću u valutama i o vagonima robe, žvaču debele cigare, a na rukama im blista prstenje s draguljima krupnima kao lješnjaci ili tuča o Ilijinu, sjene ruskih knezova-carinika, vrangelovskih aristokrata-žandarma s polugolim damama u svili i pleuresama, sjene cigana i mornaričkih operetnih oficira u bijelome platnu, glupi karneval hotela, gdje ga čekaju detektivi i lisičine, što se zarezuju do krvi u meso, i udarci pod rebra i kletve! A tu vani vije saharska jugovina, zasipava oči kremenom i bodljikavom prašinom, zaljepljuje pore smolom, škripe teretna kola i ojkaju kočijaši, primitivno kao ljudi neandertala! Šume masline crnoga maslinika, udara more, valja se Roba po marijaterezijanskim cestama, ojkaju kočijaši na putu iz sjevernih provincijalnih tvrđava, sazidanih na šest stotina turskih glava; Roba se valja preko šuma punih kurjaka, Roba škripi u glavinama točkova, sve je zasmrađeno blatom i patrolama, iz svakog grma svjetluca goli nož, crno more, batine, van, kamo i kako van iz ove klopke?

Postoji jedno temeljito rješenje sviju zapleta i kaosa, a to su formule: Roba-Moneta-Roba i obratno: Moneta-Roba-Moneta! Uostalom, to je već i Aristotel znao, ne samo Marx! A gdje je Aristotel, do vraga? Te bi formule trebalo podučavati u osnovnim školama uporedo s jedamputjedan! Moneta-Roba-Moneta. Ljudi bi onda to znali, i sve bi bilo riješeno, to je jasno! Ali kako da se ova formula primijeni na ovu određenu situaciju tu u masliniku? Kako da se primijeni na hiljade i hiljade zapletaja i čvorova, koji u ovaj čas ne muče samo njega nego istodobno tolike hiljade drugih ljudi, u čitavom ovom prostoru demarkacije i tvrđave i čitave zemlje. Sve su te patnje i besane noći gladnih štrajkaša objektivni i neopozivo svršeni dogadaji! Prolivenim suzama pomoći nema.

— Kako da se riješi zaplet transportne tvrtke Hajniš Comp.? Jedni viču, da je stari Hajniš lopov, jer njega plaćaju po kubiku, a on ljude na dan! (Sasvim logično, uostalom! To je načelo dobitka!) Ljudi hoće da i oni budu plaćeni po kubiku! (Sasvim logično, to je otpor roba i radne snage, koja je izrabljivana!)

— Tako je! Po kubiku on, po kubiku i oni! I još će mu ostati čistoga tri stotine i šezdeset hiljada!

— Stari Hajniš naravno ne da ni krajcara od svojih proračunanih čistih sedam stotina hiljada! A gdje bi pao na tri stotine čistih, za punih četiri stotine čistih niže? I tako baca tri stotine i dvadeset robova (i s njima čitavu karavanu žena i djece) na ulicu, i radi po danu uz vojničku pratnju i mitraljeze! Neka samo smetaju slobodu rada! Postrijeljat će ih kao pse!

— Stoje nemoćno gladni robovi izbačeni na ulicu, i jedan glas se javlja, da je čuo, kako je u hotel došlo pismo od jedne grofice, koja traži za sebe dvadeset i dvije sobe! A drugi veli, da je njemu ovdje glupo živjeti, i da mu je bolje bilo u Rusiji. Tamo je, veli, na zidu njegove kasarne bilo napisano: "Slava Platonu, piscu Republike! Slava Tomi Moreu, autoru Utopije! Slava Lavoisieru! Slava Babeufu!" Tamo je bio oficir, a ovdje radi kod Hajniša! Vratit će se natrag radije nego da ovdje krepa!

Svi stoje kao izbijeni psi i očekuju od Kuneja, da im on pomogne! A Kunej je od njih sedam puta jače izbijeni pas! Kako da im pomogne! On voli te crne, nepismene, jadne ljude! Ti porivi simpatija za ovo obijaško balkansko meso provaljuju iz njega vulkanski. Bol mu onda steže grlu, i on mora da se bije sam u sebi, da ne zaviče glasno.

Putovao je bio s jednim Amerikancem i njegovom ženom. Radio čovjek sedamnaest godina po majnama losangeleškim i livnicama ocalnim pa se bolestan i ispijen vratio sa ženom i petoro malene djece kući, u domovinu, da sagradi sebi dom na rodnoj grudi i da poživi kao čovjek. Djeca u novim žutim cipelama jela su čokoladu i keks. Usta su im bila zaprljana gnjecavim tijestom keksa, sve je slatko vonjalo po mlijeku dojenčeta na majčinim prsima, i sve je bilo sivo i čađavo, prljavo i izmučeno dugim putovanjem.

Sjedio je čovjek u svom širokom amerikanskom dresu, sa zvjezdanom značkom USA u zapučku i malom hrvatskom trobojnicom iznad toga šarenog emajla, i ta njegova žuta ćelava lubanja, sva iscijeđena brigom za dolarima (koje je prodao duboko ispod tečaja, a kako dolari rastu bijesno, on je proigrao svojih sedamnaest godina, kao da ih je bacio kroz prozor), i ona šepava žena u barhetnoj bluzi s malim kratkovidnim gimnazijalcem, što su ih dočekali na stanici te udarili u plač kao na sprovodu, sve se to zgusnulo u Kunejevu srcu u tihu i beznadnu tugu. Kunej je pritisnuo glavu o staklo prozora, zagledao se u onu jadnu dramu na peronu stanice, iznad koje se povijali gusti magleni pramenovi gorske kiše, i mislio o tome, kako je težak život, taj naš život!

"Jadni ovi naši robovi, koji gube na burzama svojih sedamnaest godina u jednoj minuti! Jadna trobojnica iznad USA-emajla u zapučku! Jadne šepave žene u barhetnim bluzama! Kako je sve to teško, putovati po razbijenim vagonima ovako raspet, bolestan i prevaren! Elektrike bi trebalo! Turbina! Parostrojeva! Ideja! Svijetla! Jadni ljudi! Nesretni ljudi!"

Pritisnuvši tako glavu o staklu vagonskoga prozora, jedna mu je suza zapuzala po kristalu, blisava i teška. Najprije polagano, a onda se sunovratila u okomici kao kaplja kišnice. On je uzdahnuo, trgnuo se i namočivši kažiprst u suzu jakim zamahom mahinalno htio da napiše — glupost. Ali se suza rasplinula pod prstom, i tako je na staklu ostalo samo veliko slovo G, a do njega jedno maleno l.



— Da, mili moj! Tako je to bilo! Sjedio sam na grebenu i sove su vikale na crnoj sredovječnoj kuli, što su je preudesili za kasarnu, te se o njen vjetrobran razbijali teški talasi kao crni kitovi jedan za drugim. Gore na kuli bdjela je (po svoj prilici) noćna inspekcija, jer se jedan četvorouglasti trak svijetla razlijevao po vodi, i to je s gromovima, što su se razbijali o pećine i tutnjili muklo, i s onim zapjenjenim morem i vjetrom sve izgledalo nevjerojatno i neugodno. U onom nemiru i razdraženom raspoloženju ganjane zvjerke, u neizvjesnosti, da li će me uhvatiti i do gola svući i izbiti do krvi, ja sam se stidio i grizao nokte i sam sam neprekidno i kao slaboumno postavljao sebi jedno te isto pitanje: a što onda, ako sve to nije žalosno nego smiješno?

— To, da je sve to smiješno, izgledalo mi je u onaj čas nekim opasnim ključem, kojim sam lično, subjektivno, solipsistički u tvome smislu mogao da u jedan tren istupim iz ove cjelokupne situacije i da riješim za sebe subjektivno sve!) A što onda, ako je to sve doista smiješno i ako svega toga nema i sve to ne postoji ovako, nego ja samo to gledam kao da je tako, a nije tako, nego je smiješno? Smiješno je, da ja goloruk tu stojim protiv onih silnih baterija i tvrđava i sredovječnih kula, u kojima bdiju do zuba naoružane inspekcije! Smiješno je, da ja govorim i lajem i deklamiram crnim analfabetima neke stvari, koje oni ne pojme i koje te ljude najposlije ništa ne zanimaju! Njih zanimaju ona dvadeset i dva krajcara povišice po satu, samo ta dvadeset i dva krajcara povišice po satu i ni za vlas više, i ja sada čekam ovdje da me istuku, samo zbog ona dvadeset i dva krajcara! I to je smiješno! Ja sam potpuno nemoćan i sam, a gdje su moji ljudi? Gdje su one moje legije teških pesnica i zgrčenih šaka? Gdje su te čete? Gdje? Hrču pod perinama! Hrču! Ovako ironično osvjetljenje izgledalo mi je onda u masliniku lično jedino pošteno i iskreno. A meni je bilo potrebno da iskreno mislim do posljednjega, da progutam sve, ma kako gorko bilo! Kao medicinu u djetinjstvu!

— U onaj čas, kao još nikada doonda, meni se objasnio tužno smiješan očaj našega života! Tragikomika našeg sedamnaestoljetnog očaja ovdje na Balkanu! Sijevalo je, i kod svake zelene munje, što je sinula (a duboki tutanj odzvanjao je pečinama), zinuo je onaj crni bezdani katran kršnih vrleti s bijesnim jalovim zapjenjenim morem. To je to — "naše"! Samo to! Pećine i gromovi i kamenje! Tu smo se mi žderali i tukli kao divlji zvjerovi, tu se i dan današnji bijemo u prnjama i opancima kao divlji zvjerovi! I samo šumi more i urla vjetrina i stoji crno kamenje! A oni naši sitnoslikari činkvečentisti i naši filozofi reformatori i protureformatori po sveučilištima od Ravenne i Pise do Amsterdama i Rima, ti su stajali u ono vrijeme spram ovog katrana i ove kule i ove crne bijesne vode u istom nerazmjeru, kao što današnji kulturni ljudi stoje spram današnje stvarnusti u istom nerazmjeru. I znači biti smiješan ne vidjeti te disproporcije! Značilo je biti smiješan, u vrijeme banske karlovačko-varaždinske strateške baze, kada su banski arkebuziri i španjolski plaćenici zabijali logore u zveketu mačeva i topova po toj jadnoj zemlji, htjeti u ovim prilikama biti nešto kao lampadefor evropski, ili što ja znam! A eto, to je i danas smiješno!

— U onom i onakvom raspoloženju, kraj pogaslih svjetionika i crnih topovskih ždrijela na keju, škripali su jedrenjaci svezani lancima, i u meni se javila jedna misao puna napasti i iskušenja. Kao krv, tako mi je silno sinula u glavi jedna ideja, i ja sam živo osjetio potrebu bijega! Neodoljivu, duboku potrebu, da se spasim u one tvoje "imaginarne kalifornijske daljine"! U nekom skandaloznom klupku samoobmane i lažljivosti, u slaboumnoj, histeričnoj anarhiji i blasfemiji svega, što mi je izgledalo dotada jako i pouzdano, ja sam strasno poželio da skočim na lađu, da razapnem jedra i da se otrgnem od ovih paklenih pećina i tmine, da se spasim, da otplovim zauvijek!

— To je sve bilo glupo i smiješno i u groznici (jer sam čitavo to vrijeme gotovo histerički osjećao krvave palce vojničke na svom golom mesu i masnice, a otploviti po onom moru ionako nije bilo moguće), no ja sam ipak ustao i htio da pođem. U taj sam mah pokraj sebe osjetio čovjeka!

— Prva mi je misao bila, da su došli po mene! Još se i danas stidim te misli! Bila je obalna straža. Vojnik. Pozdravio sam ga, a on mi je odzdravio s makedonskim naglaskom, tiho, u nekom nadnaravnom molu. I sada mi još zvoni onaj njegov mol u uhu. Ja ga i danas još osjećam nadnaravnim. Pitao sam ga, kako je pao ovamo, a on mi je odgovorio, da ne zna. Iz Makedonije je i tu već stoji dva mjeseca. Zapitao sam ga, čuvši, da je iz Makedonije, je li Srbin, i najposlije nije mi potrebno da naglasim, da uopće nisam mogao imati nikakve specijalne namjere s tim pitanjem. Dogodilo se to sasvim nehotice, asocijativno, u vezi s Makedonijom, a on mi nije odgovorio ni jedne jedine riječi, nego je samo duboko uzdahnuo.

"No, dragi! Što je? Što šutiš? Ne ću ja tebi ništa! Meni je potpuno svejedno, što si ti."

"I meni, gospodine! I meni! Ja bih htio samo da se vratim! Eto! Već sedam godina kako služim. I svi mi služimo. Kud koji, kamo koji, ama i opet samo služimo."

"A tko ti je ostao na domu?"

"Nitko, gospodine! Moj stariji brat bio je pod turskom zastavom, pa su došli Srbi i oteli nam sto i sedam ovaca. Još u prvom ratu. A ja sam srpskoga kralja služio tri puta i povukao se u Albaniju. Pa su Bugari došli i mater mi odvukli. I sestru. I oca su mi ubili komite još prije. Sve su nam uzeli."

— Dugo smo šutjeli, a onda je on ponovio da služi sedam godina. I četiri jarma da su imali i zemlje, a on da sada tako tu stoji. Čuo je za mater, da mu je negdje u maloj Aziji umrla od tifusa. Oca su mu ubili. Brata su mu ubili. I sestru su mu ubili. Marvu su mu oteli, kuću zapalili. A zemlja prazna stoji. Oh!

— Čudno je to bilo sa mnom i s tim stražarom u onom masliniku. Sijevalo je, i ja sam se zagledao na hip u ono sivo vojničko lice, kao osvijetljeno zelenim magnezijem; ali ja se više ne sjećam toga lica. Bila je to crna i tvrda pojava, i čovjek je po luku vonjao Možda su moji nervi bili razdraženi onim bdjenjem i onom toplom jugovinom i neizvjesnošću (gledajući unatrag ja i sam tako mislim, da je to bila ekscitacija živaca), no eto, mene je sve to tako potreslo, da sam glasno zaplakao i bacio se onom čovjeku pred noge. Postidio sam se, brate, toga, što hoću da dezertiram i da počinim veleizdaju na tome čovjeku! Jer ako i ja odem, tko će ostati s njim?

— Scena se uostalom svršila glupo. Vojnik je mislio, da je našao nekog luđaka na grmljavini i nešto je prokleo kroz zube, što ja nisam razumio. Istupio je stražarski surovu i strogo: da je zabranjeno noću na obali sjediti, i tako me protjerao iz onoga maslinika. Ja sam se vratio u hotel. Tamo su me čekali i uhapsili i prenijeli u onu sredovječnu kulu i odmah me polegli Na, eto, gledaj, brate!

Kunej je skinuo rubaču i pokazao golo meso izbrazdano modrožutim krvavim masnicama, a na tri se mjesta platno košulje zalijepilo za otvorene rane, gdje se pod upaljenim pjegama bila zgrušala gnojna sukrvica.

— Ali jedno mi vjeruj na moju riječ! Čitavo ono vrijeme na daskama (dva puta sam se onesvijestio) ja sam znao, zašto ležim tamo i nisam žalio! Nisam žalio, na svoju riječ!

Miroslav Krleža: Smrt Rikarda Harlekinija
("Zora", Zagreb 1955; Sabrana djela Miroslava Krleže. Svezak osmi: Novele)

Pio sam čitavu prošlu noć i prespavao ručak teškim i umornim snom, kad se najednom trgnem. Netko je pokucao. A da se nisam ulazniku ni javio, otvorila se vrata, i u sobu stupi jedna gospođa.

Gospođa je bila u crnini, a ja sam ležao gol. - Oprostite, ja spavam! - Molim vas, jutros u devet sati umro je Rikardo Harlekini! ("Rikardo Harlekini" izgovorila je gospođa s nekim naročito patetičnim naglaskom, kao da izgovara ime Vasca da Gama).

- To je lijepo od Rikarda Harlekinija, gospođo, to je od njega vrlo lijepo, ali ja još spavam!

- Rikardo Harlekini umro je jutros u devet sati - ponovila je gospođa na vlas isto tako patetično kao i prvi put i sjela na stolicu, preko koje je poput nesretnog samoubojice bilo prebačeno moje jedino odijelo.

Ja sam htio da objasnim toj crnoj dami, da sam pospan, da sam gladan, da sam lumpao čitavu noć, da je nepristojno provaliti u sobu golog čovjeka i sjesti na njegovo jedino odijelo, da se mene savršeno ništa ne tiče, što je umro Rikardo Harlekini, ali dama u crnini nije htjela da shvati nijedne moje riječi. Ona je neprekidno i ustrajno ponavljala, da je Rikardo Harlekini umro jutros u devet sati i da se mora nešto poduzeti "da ovaj naš talent" ("ovaj naš talent", to su njene vlastite riječi) bude pokopan dostojno i reprezentativno.

- A zašto baš ja da pokopam tog vašeg Harlekinija? Ja nisam grobar, do vraga! Ja nemam novaca! Ja sam pijan! - Vi ste odbornik književničkog kluba, i dužnost je Kluba književnika da se pobrine, da ukop pokojnika bude dostojan tog "našeg talenta"!

- A gdje ste vi to čuli, da je taj "vaš" pokojni Harlekini bio "talent"?

Gospođa me je pogledala sa mnogo začuđene neizvjesnosti, i ja sam kod toga primijetio, da joj oči nisu zaplakane. (Bile su to ono isto irealne plave oči, za kojima sam ja nekoć davno toliko plakao.)

Stanka. - Da! Što me tako nevino gledate? Tko je to vama rekao, da je Harlekini bio "talent"? Magare lijeno, a ne talent! I kako dolazim najposlije ja do toga, da se brinem za njegov ukop?

- Bila sam kod gospodina predsjednika, ali on nije htio da me primi! Poručio mi je da spava i neka dođem sjutra!

(Između ove gospođe, gospodina predsjednika i mene bila je prije desetak godina na dnevnom redu vrlo neugodna trokutna afera. Od lirskog talenta gospodina predsjednika priklonila se ova gospođa mojoj - nazovimo je tako - duhovitosti. Poslije me onda prevarila s jednim najobičnijim infanterijskim lajtnantom i ostavila me u velikom bolu sa nekoliko stotina pjesama, a eto, danas, nakon dugih deset godina, ja sam se uzrujao, što gospodin predsjednik nije htio da je primi u stvari ukopa njenog posljednjeg kavalira.)

- A tako? On nije htio da vas primi? On spava? No dobro! Pokazat ćemo mi njemu, kako se to spava, dok ovdje na drugoj strani umiru "naši talenti"!

Dok je ona tako zamišljeno uzdisala i gledala u prilično prljave daske poda, ja sam joj ponudio da izađe, da bih mogao ustati, no ona je to melankolično prečula i opet duboko uzdahnuvši ostala nepomična. Izvukao sam dakle ispod nje svoje hlače s hlačnjakom (ona je i dalje sjedila nepomično i zurila u daske poda), navukao sam te svoje nesretne hlače, isprao oči vodom na brzu ruku, dugo tražio gumb za kravatu i lijevu cipelu, zijevnuo, popio čašu vode, isprao grlo grgljačom (jer su se od prošle noći pokazivali znaci upale), zapalio cigaretu, bacio je i opet zatim zapalio novu cigaretu, i tako smo se zaputili do gospodina predsjednika književničkog kluba.

Duvao je antipatičan topao vjetar, što povija dim nisko, zabrtvljuje pore prašinom i masnim zrakom te nosi glavobolju i šum lišća po drvoredima. Sparina je bila ljepljiva, i sva su pseta dahtala isplaženih jezika. Po kavanama zijevali su kelneri, zavjese po stanovima bile su spuštene, asfalt se topio pod nogama. Fijakerski konji i stražari priklonili su glave, a vjetar je tresao limenim cimerima vinotočja i brijačnica te zanosio zvonjavu u dugim i zategnutim plosnatim odzvucima. Sve sluškinje, tri po tri, škripale su u svojim novim žutim cipelama i tvrdoštirkanim podsuknjama s molitvenikom u desnoj, a rupcem u lijevoj ruci.

Tek vani na ulici, na onoj dosadnoj i prašnoj sparini, spopala me reakcija na prošlu probdjevenu noć, na prespavani ručak, na razbijeno poslijepodne, i ja sam se uznemirio nad tim faktom, što se eto s tom gospođom u crnini žurim ulicom u jednoj stvari, koja me se lično ništa ne tiče. Umro je tu nekakav Harlekini, stvorenje suludo, lažljivo, ograničeno. Čovjek bez ikakva talenta, lijenčina, što je piskarala svekoještarije. Pijančevao je taj pokojnik od straha pred svojom vlastitom stvaralačkom nemoći, krao, varao, ogovarao, i sada, kada je umro otrovan i ispijen ovom ovdje ženom, sada će naši ljudi početi kao drveni mlinovi da melju nekakve fraze, da ova naša provincijalna atmosfera ne prija "talentima".

- Prorekao sam ja tom vašem Harlekiniju da će lipsati kao marše negdje kraj kakve pljuvačnice. - Vi ste cinik!

- Nisam ja nikakav cinik, draga moja, nego sam mu to doslovno tako prorekao. A najočajnije kod toga je to, što to nije važno ni po život našega grada, ni po njega samoga, a niti po vas. On je zbog vas napustio studij, upropastio se, a vi ćete večeras još ležati s nekim drugim u postelji!

- Lažete! Vi uvijek samo lažete i sve samo prljate! Pokojni Rikardo bio je velik talenat! On je bio genijalan! Njegova pjesma, što ju je posvetio meni, ostat će u svim našim antologijama.

Rutinirano, kao stara glumica, dotakla me gospođa lijevom rukom i sklopivši oči u hodu i spustivši glavu još dublje ona je tiho recitirala pjesmu Rikarda Harlekinija, koju je on posvetio Njoj:

Stajati pred ženom ispružene ruke

i znati, da su sve te naše muke

na vjetru krpe, pokidane niti,

o, ljubavnik je takav tužno biti.

Čekati tako. Čekati ko dijete

i gledati, kako duga ljeta lete,

i htjeti reći riječ i htjeti naći ton

i htjeti, htjeti, uvijek nešto htjeti,

dok život tako gasne i žalosno svijeti...

Nisam mogao da se svladam: - To je on meni ukrao. To su moji stihovi! - Lažete! - Ne lažem! Što bih lagao? Zašto? To je jedan motiv iz onog vremena, kada ste pronašli, da je onaj luckasti lajtnant imao više talenta od mene. Ja sam onda držao svoje pjesme u jednoj veškorpi, i Harlekini mi je ukrao čiste košulje i stihove. I to, što ste tako lažljivo tu deklamirali, to je moje skromno vlasništvo.

Stanka.

- Da! Ja se štoviše precizno sjećam, kada sam vam to napisao. Bilo je to u kavani jedne jeseni, a kod drugog stola razgovaralo je devet gluhonijemih. Sjećate se onih gluhonijemih kod peći? Onda sam ja još čuo u vašem glasu svileni tremolo prve violine, draga moja! I kad bih vas čitave noći čekao po krčmama i kavanama, kazaljke su se micale na ciferblatima panično, a vi ste se vukli i podavali ništarijama, dangubama i modiokritetima!

Gospođa je stupala pokraj mene pognute glave i sa svojim krivim i iznošenim petama, u otrcanoj crnoj svilenoj bluzi, sa zatiljkom, po kome se osule crvenkaste pjegice, ona je davala dojam nečeg bijednog i, da se blago izrazim, nečeg neispranog.

Prošla je pokraj nas četa vatrogasaca s glazbom, sa zastavama i crvenim repovima na kacigama, i to ljudoždersko udaranje limenih ploča i napete teleće i pasje kože na bubnjevima potpuno je dotuklo moje raspoloženje. Nisam više htio da govorim i čitavo mi se vrijeme vrzlo mozgom, kako je to ipak glupo, da ja sada s ovom ženom idem do predsjednika književničkog kluba. On je hidrokefalos, glupan, i prije dvadeset i sedam godina izdao je knjižicu stihova s patetičnim naslovom "Uvehli pupoljci". Pisao je on još jezikom "b'jaste l' b'jela" ili "sastaste l' se s crncem"; o lahoru, o slavujima i o leptirima je pisao, a istodobno je bio direktor banke i spremao se, da se oženi eto s ovom ovdje osobom! Onda sam se pojavio ja, i sve je planulo u dvadeset i četiri sata. On dakle o meni misli, da sam piskaralo, megaloman, tamna figura, i kada govori sa svojom sadašnjom zakonitom ženom (nekom malograđanskom guščicom), on mora da me fantastično psuje. Ja sam za nj utvorljivi idiot, nemam talenta, piskaram za novac, podmitljiva hulja, prodana duša bez ikakva uvjerenja, ali kada se sastajemo na ulici, on, gospodin predsjednik, "naš priznati talent", ja, gospodin odbornik, opet "naš priznati talent" ("dva naša priznata talenta"), onda skidamo šešire u velikom zaobljenom luku, razvlačimo svoja draga lica u neke vodoravne bezizražajno crte i klanjamo se duboko "svojim priznatim talentima".

- Sluga sam pokoran, gospodine predsjedniče! Kako vaš "priznati talent"? Cvate li kao aloj svaku stotu godinu?

- Sluga najpokorniji, gospodine odborniče! Kako ste vi sa svojim "talentom"? Dobro! Je li? Hvala dragom gospodinu bogu! He-he! Sluga pokoran! Sluga! Klanjam se! Moj poklon!

Sve nam se cijedi ljubaznost kao pomada, a zašto, to neka sam vrag zna! (Da me taj gospodin predsjednik književničkog kluba neobično sistematski i podlo prlja u takozvanom krugu svoje obitelji, to znam po neobičnoj, namještenoj ljubaznosti njegove legalne gospođe i po pogledu njegova sina, devetogodišnjeg derana, koji me, kad prolazi s ocem, gleda s neopisivom mržnjom, prezirom i omalovažavanjem. Dijete još ne razumije, što znači kod nas društveni odnos "naših priznatih talenata", i dječji je pogled iskreno ogledalo.)

- Uostalom! Sve je to malogradanski zapleteno i bijedno! Ah, da! Harlekini! Fond posmrtne zadruge! Sprovod drugoga razreda na trošak književničkoga kluba. Besplatan grob u ime Grada! Vijenci s natpisom: "Našem talentu!" Obavijest novinama: "Smrt našega talenta!" Evo nas! Tu smo! Treći kat lijevo!

Pozvonio sam na masivnim i okovanim vratima, gdje se na blistavoj pločici svjetlucalo ime gospodina predsjednika književničkoga kluba, bankovnog direktora s grbom i krunom i kutijicom s graviranim natpisom: PISMA.

Zvonio sam ponovo. Dugo. Nije se javio nitko.

- Danas je nedjelja! Sluškinje su izašle! Gospoda spavaju! Ali to je izvanredan slučaj! Kako je glup ovaj malograđanski stroj. Sve je u njemu zapisano, uređeno i određeno! Čemu je ovdje na ovoj kutijici gravirano, da je to kutijica za pisma? Što bi drugo moglo biti u njoj nego pisma? Preglupa slaboumna nametljivost! Što je? Nitko se ne javlja!

Duga zvonjava odjekivala je neugodno u praznom hodniku. Bila je duga tišina. Poslije stanke ponovo je odjeknulo zvonce, a onda se iza staklenih vrata čulo, kako parketi škripe i kako se netko tajnovito primiče k vratima. Ja sam kroz onu staklenu, žutom mjedi uokvirenu kružnicu na vratima osjetio nečiji antipatični pogled, kako leži na nama, i pod dojmom toga pogleda ja sam pozvonio izazovno i demonstrativno. Htio sam da turim prst kroz onu špijunsku, nesimpatičnu, renesansnu škulju, da probijem ono odvratno oko iza stakalceta, i tako od bijesa nisam skinuo ruke sa zvona vrlo dugo. Onaj netko iza vrata udaljio se tiho (ali se to koračanje čulo po škripi parketa), i dugo zatim nije se čulo ništa. Već mi je to čekanje pred tuđim zatvorenim vratima postalo odvratnim i već sam stao da se bavim idejom, kako bi najbolje bilo da napišem nekakvu ceduljicu i da na njoj odredim sve, što da se uradi kod te nenadane smrti, ali nisam imao ni olovke ni papira. Ni dama nije imala olovke. Ona nije ni pogledala u svoju tašku, već je samo mehanički zanijekala pokretom glave, da nema olovke, i ja sam na to pozvonio još jedamput srdito i agresivno.

Čuo se poslije toga korak iza staklenih vrata. Korak ovoga puta nije bio prikriven, i vrata su se doista otvorila, ali tek toliko, da je kroz otvor mogla da proviri nečija glava. Bio je to onaj deran gospodina predsjednika, debelo ugojeno dijete s nesimpatičnim izrazom starmalog dangube požderuha, dijete arogantno, sa svim znacima lošeg odgoja. Dijete je pogledalo najprije mene, a zatim damu u crnini pogledom punim mržnje i prezira, a onda se izazovno izderalo, da nema nikoga doma! Da sada svi spavaju! Sada nije vrijeme za vizite! Sada se ne može govoriti s tatekom.

- Slušaj, mali! Reci ti svome "tateku", neka bude tako dobar pa neka se javi, kao da je - slučajno - doma! Mi ne trebamo njega kao "tateka", znaš? Ja i ova gospodična trebamo ga silno! Mi nismo došli u vizitu! Reci "tateku", da je umro gospon Harlekini i da ga trebamo. I to još reci "tateku", da ću zvoniti cijelo poslijepodne neprekidno ovdje na vratima, dok se "tatek" ne probudi ili dok ne dođe doma. Da, pozdravi lijepo "tateka", slatki mali dečko! Važna je stvar! Znaš? Umro je gospodin Harlekini!

Mojoj lažljivoj slatkorječivosti kao da je mali deran popustio; stavljen pred neke vrste novi fait accompli, za koji - čini se - da nije imao od svoga "tateka" nikakve smjernice, on je zalupio vratima i nestao po novu uputu. Ja sam se okrenuo i pošao do prozora, a gospođa u crnini ostala je tiho i nepomično na istom mjestu. Po prozornom staklu, uokvirenom crvenim i zelenim stakalcima, šetale su se muhe. Debele, zlatoglave muhe, neki neobični primjerci, kakvi se viđaju kod nas samo ovako u sparnu nedjelju poslijepodne, kada hodnici zaudaraju po pečenju i po spirinama, i kada se odnekud iz prvoga kata iza zatvorenih vrata čuje fonograf. Počela me mučiti žgaravica, i to me je još više ozlovoljilo. Gledao sam tako na kuhinjskom balkonu prijeko na drugoj strani zgrade jedan probušeni, modri limeni lavor pun smeća i jedan fikus, kome je lišće otpalo, te se na stabljici ponovo javljale nove mladice žućkastocrvene i nabubrele, i tako pod dojmom tih žalosnih manifestacija životnih ja nikako nisam mogao da se otmem svom pesimističnom nastrojenju. Muhe su se šetale po prozornom okviru i bivale čas zelene, a čas crvene (već prema tome, kako bi se micale ispred crvonozelenih stakalaca), fonograf je svirao, a fikus oguljen i očupan stajao je očajno žalosno u probušenom lavoru.

- Gledajte, molim vas, ove odvratne muhe! Htio bih samo to jedno da znam, odakle dolaze ove proklete muhe u ovaj naš grad? I kakav je to grad i kakva je to civilizacija? Ovakvi fikusi po lavorima, ovakvi fonografi, ovakve banalne smrti u nedjelju poslijepodne!

- Vi biste umrli na mjestu, da se svemu ne narugate! Imade u vama nešto neizrecivo gadno! Vi sada nemate drugoga posla, nego da gledate ove muhe i ove lavore! Eno vam tamo lijepa crkva, lijepa zelena aleja, nebo vedro, eto, tamo je netko pustio crveni balon, ali ne, vi baš morate da gledate u te zelene muhe! Idete mi na živce tim svojim načinom!

Doista. Vidjela se preko ravnine nekakvog dvorišnog magazinskog krova jedna evangelička crkva od crvene cigle, pravilna, kao sazidana od Ankerova kamenja, a pred evangeličkom crkvom u drvoredu simetrično obrezano krošnje kestenova: jedna do druge, jedna do druge, sve u jednom potezu, pravilno, u redu i disciplini i građanskoj pristojnosti. Sjetio sam se onog infanterijskog lajtnanta, zbog koga me je ova ovdje gospođa ostavila uvjerivši se (u postelji), da je taj lajtnant "talent" dostojan brončanoga spomenika na jednom od naših najljepših šetališta. Pokojnik je ovu istu evangeličku crkvu od crvene cigle naslikao u akvarelu valjda više od trideset puta, uvjeren, da je neobično nadaren akvarelist, a osim toga vježbao je regrute, pisao beletristiku i bio "naš talent, u koga su se polagale najveće nade". I on je bio "naš talent" kao i Harlekini, i trebao je da postane neka druga vrsta našega Preradovića, general, pjesnik i akvarelist, a onda je nenadano umro! Šetao je po korzu u bijelim glac -rukavicama (uvijek držeći ukočenom ljevicom sablju za balčak, tako da je između njegove nadlaktice i podlaktice nastao kut od devedeset stupnjeva), oteo mi je ovu nesretnu ženu, u koju sam bio zaljubljen do ludila, i tako nestao u vječnost u dvadeset i četiri sata. To su asocijacije! To je život kod nas! To su naši akvareli, naše evangeličke crkve, naši talenti, naše ljubavi i smrti! Prekrasno!

- E, ja nikada nisam imao talenta za akvarele! Ja mrzim evangeličke crkve od crvene cigle i aleje kestenova! Za mene nema na svijetu ništa gluplje od jedne aleje kestenova pred evangeličkom crkvom.

- Da, razumijem vas! Vi mislite pokojnika! Iz vas govori onaj vaš prljavi "Ja"! Da! On je bio velik talent! Živa šteta, što je umro tako mlad. Ja imam od njega sedam akvarela ove iste evangeličke crkve! Jedan ljepši od drugoga! I tri velika paketa rukopisa!

- Te rukopise možete mirne duše prodati na vagu! Ne vrijede ništa! - O ne, gospodine, vi se varate! O njegovim stvarima naša kritika vrlo je povoljna pisala! - Naša kritika je krava!

Vrlo je vjerojatno, da bismo mi svoj razgovor o ovoj delikatnoj temi "naše kritike" bili nastavili dalje, da se iza vrata nije čulo praskanje parketa pod težinom nečijeg nevidljivog koraka. Pojavio se glavom gospodin "tatek", predsjednik književničkog kluba sa svojom vodenom glavom, u ispranoj platnenoj pidžami, s izlizanim svijetlomodrim portama, u mekanim šlapama, crven još od sna, nasmijan lažljivo, s bezbojnim očima pospanog vodozemca, te je samo žmirkao iz svoga sala kao nasukani tuljan. Na pidžami gospodina predsjednika manjkao je srednji gumb, pa je kroz rasporeno platno provirivala masna, dlakava trbušina u tustim naborima. Ja sam, pruživši toj pojavi ruku, imao osjećaj građanske mesnate solidnosti i društvene neoborivosti. Pravi stup društva! Nešto svakako vrijedno neobično dubokog i iskrenog poklona.

- Klanjam se, gospodine predsjedniče! Sluga sam najpokorniji!

- Moj naklon, gospodine odborniče! Moj najdublji naklon! Milo mi je! Neobično mi je drago! Oprostite, ja nisam ni slutio, da ste to vi! Klanjam se, gospođo, moj naklon! Ljubim ruke! Izvinite, jedna mala zabuna! Djevojka me je krivo izvijestila! A što vi ovdje po drugi put, molim vas? Molim lijepo! Izvolite! Molim lijepo!

U čitavom ovom kompleksu malograđanskih gesta, poplave fraza, neuglađene zbunjenosti, krvnih naljeva i nesretnoga gurkanja i klanjanja (kako se već valjaju i sastaju na vratima naši ljudi, koji glume uglađenu udvornost), mi smo se gurkali i valjali i rukovali i bučili glasno na prolazu kroz uzano predsoblje, iskićeno lovorovim vijencima, trobojnicama, garderobom presvučenom crvenim suknom, bijelonamazanim ormarima, zrcalima, ispunjenim vjevericama, diletantskim platnima (lopoč i krizanteme), i u tom gibanju kroz polutamni prostor, u kome je zaudaralo po toplini kuhinje, po jelima, po neizračenosti, dimu i blizome klozetu, mi smo se međusobno ispričavali i uvjeravali o uzajamnoj simpatiji i poštovanju. Debeljko u svijetlomodroj ispranoj pidžami propustio nas je kroz neobično uska pokrajna tapetirana vrata, i mi smo se našli u salonu. U sobi je bila polutmina i zavjese spuštene.

Sve je mirisalo po parfemu, te ja nikako nisam mogao da se dosjetim, kakva bi to mogla biti marka. Bili su tu kožnati, mekani naslonjači sa mnogo jastuka: crveni, modri, žuti, ljubičasti sa zelenim i crnim resama; jastuci svileni, izvezeni, šareni, bezbrojni, sve vatirano, sve mekano, sve hemoroidalno gnjilo i pojastučeno. I sagovi i presvlake od pliša i svile, svjetiljke, zlatnouokvirene slike, knjige, mramorne tintarnice s brončanim lavovima, cvijeće, vaze, porculanske figurine, bibeloti; jedan tedi baršunast, drugi tedi čupav, još jedan tedi sa crvenom njuškom; jedna krinolina, čajne lutke, jedan kineski paravan s dugorepim modrim pticama, ružičaste rokokolutke s bijelim naprašenim perikama - a la Watteau - jedan melankolični pantin s gitarom u ruci, smeđi rutavi tedi, još jedan pantin u crno-žutoj pidžami, a između tih jastuka i tih pantina i lutaka i ptica i lampiona kao blijedi klaun u ispranoj svijetlomodroj pidžami, kao irealna sablasna pojava, zadihan, nervozan, sipljiv, lažno dobroćudan, još pospan, zavaljen u naslonjač među jastuke i dva baršunasta medvjeda, gospodin predsjednik književničkog kluba, i nepoznata crna gospođa, tiha, u pokornoj tuzi.

- Dakle je umro gospodin Harlekini? Šteta je za tog talentiranog mladića! Vječna šteta!

- Da! Umro je Harlekini! I sada bi trebalo nešto učiniti u interesu njegova pokopa, gospodine predsjedniče! Eto i gospođa se potrudila u toj stvari do vas, gospodine predsjedniče!

- Da, da! Znam! Naravna stvar! Samo će to teško ići, jer Klub književnika - kao što vam je uostalom vrlo dobro poznato - nema, da tako kažem, raspoloživih sredstava! Da! A i nedavno se iscrpao baš čitav fond na jedan sličan slučaj! Kada smo mi tako nesretan narod, te nam eto umiru naši talenti jedan za drugim! Da, i pokojni Harlekini dobio je već iz toga fonda zimski kaput, ako se ne varam, i to će vrlo teško ići ...

Tako je počelo to natezanje oko toga, da li je pokojni Harlekini dobio zimski kaput ili nije, i da li je još jedna namira ostala protupropisno nepotpisana (a to je bila namira nekog većeg predujma, što ga je pokojnik protupropisno podigao), i kako će to teško ići, jer je fond - da tako kažem - iscrpen, i tako se sva nevjerojatna stvarnost ovoga zbivanja stala otkrivati u sve bjesomučnijem, luđem i napetijem obliku.

Po nekom višem i neshvatljivom zakonu ljubavnih zapletaja i afera, nas troje okretali smo se po svim pravilima ljubavnoga trokuta, kao što to dolikuje mužjacima, kada se kočopete oko ženke, što zbunjeno nešto kvoca u sredini i prevrće očima. Mi smo doduše govorili o našoj prokletoj sredini, "koja nema ni najmanjeg kulturnog smisla za poštovanje naših talenata", i o smrti mladića Harlekinija, koji je nenadano umro ostavivši za sobom tako "najopravdanije nade", no uza sav taj namješteni napor, u prvome planu naše svijesti stajala je činjenica, da smo nas troje ipak srepljeni nekim dubljim i neriješenim problemima. Gospođa u crnini i gospodin predsjednik zaobilazili su se kroz čitavo to vrijeme konvencionalno i glupo, te kada se gospođi nehotice izmaknulo i kad je gospodina predsjednika nazvala Bogumilom i rekla mu intimno ti, on se zarumenio u svojoj malograđanskoj krokodilovštini sav zbunjen i nesretan.

- Sad bilo kako bilo, Bogumile, ja se nadam, da ćeš ti biti tako dobar i poduzeti u ovoj stvari sve ...

- Da, gospođo, da, da, naravna stvar - uzrujao se gospodin predsjednik kao da se boji, da ja ne bih otkrio, kako je između njega i ove dame jedamput nešto u životu bilo, što opravdava ovakvu namještenu intimnost! Idiot!

- Da, da, gospođo, ja ću učiniti sve, naravna stvar, sve što mogu...

Zbunjen i uzrujan on je žmirkao na gospođu kao na neshvatljivu sablast, što se javlja ovdje nenadano u ovom građanskom redu i harmoniji kao mrlja iz prošlosti, kao zaboravljen skandal, te ga sada uznemiruje u mojoj prisutnosti.

- "Ovaj tip ovdje" (to jest "ja"), "nesimpatična, nametljiva, nepouzdana, tamna figura, novinar, piskaralo, ova žena, siva djevojčura iz polusvijeta, prljava, neoprana, siromašna" - što mi tražimo kod njega? Što mi hoćemo od njega? Što ga budimo i uznemirujemo u njegovu Redu i Karijeri? Što se tu javljamo kao prikaze iz mladih dana? Kako neugodno! Kako je to sve neizrecivo neugodno!

Svijestan svega toga ja sam bio zapao u pasivnu i blesavu kontemplativnost i odbivši se na takozvanu intelektualnu distancu od tog bizarnog zbivanja, zinuo sam i zaboravio, da i ja treba da igram ulogu društvenog odbornika što reprezentativnije, da se smješkam, da razvlačim usne, a ne da sjedim u tome trokutu kao gluhonijem. Ja sam se bio odrvenio gledajući toga debeljka u toj polutamnoj sobi između tridesetak baršunastih medvjeda i bibelota, lutaka i jastuka i pantina. Sjedi mekušasti debeljko sa svojim podvoljcima, zlatnim plombama, četiri metra skraćenim crijevima, masnim i dlakavim ušima, zijeva, guši se te nema ni pojma o cijeloj toj drami, što se odigrava u njegovu salonu. On nema ni pojma, da je njegova ljubovca ubila mrtvog mladića i našeg "nesretnog talenta" Rikarda Harlekinija. On nema ni pojma, što to znači ležati kao sušičava propalica pod krpetinom ovakve pišljive civilizacije, u kojoj stoji jedna evangelička crkva od crvene cigle i jedan uredan drvored kestenova kao na akvarelu mrtvog infanterijskog lajtnanta.

Leži pod svim tim jedan mladić, zbunjeno, glupo, lažljivo dijete, ali leži, i oči su mu izbuljene u toplu jugovinu, u sivu prazninu, po kojoj sluškinje škripe novim žutim cipelama u nedjelju poslijepodne. A ovdje u salonu u ugodnoj polutmini razgovaraju nekakvi bijedni predsjednici i pijani odbornici književničkih klubova o pristojnom građanskom ukopu drugoga razreda, kakav dolikuje najposlije "jednom našem talentu", u koga su toliki polagali nade. Kako je sve to bestidno glupo! Kako idiotski besmisleno!

Kada smo se poslije tog neugodnog i suvišnog razgovora našli na ulici, zamolila me gospođa, da je otpratim do mrtvačnice. Ne volim mrtvačnice, a nisam imao ni novaca (već po prilici baš točno toliko, koliko će me oguliti fijaker), ali kada je propalo cijelo poslijepodne, neka vrag nosi i mrtvačnicu i fijaker!

U mrtvačnici ležao je Rikardo Harlekini između šest voštanica i bio je zelen. Gospođa je pokleknula na klecalo do mrtvačevih nogu i tako ostala dugo, sagnuta u pasu, kao rutinirana glumica. Bio je već počeo da se toči suton, a meni je postalo dosadno.

- Izvinite, gospođo, ali ja skromno mislim, da ste dovoljno klečali. Ja idem! Meni je dosadno! Klanjam se!

- Vidite, kakav ste vi odvratan tip! Ja već godinama klečim ovako nad našim mrtvim talentima, a vama je odmah dosadno! Nesnosan čovjek!

- Vi ste po svoj prilici plaćeni za tu funkciju od kakvog pogrebnog društva! Zato i liferujete svake godine po dva-tri "talenta" za pristojan građanski sprovod s govorima i člancima po novinama, uz trideset posto od brutto prihoda.

- Ja se ne dam vrijeđati. Vi imate najmanje prava da me vrijeđate - usplahirila se žena, skočila sa crnim suknom presvučena klecala i stala mi okom u oko. Mačkasto se onda trgla i uzela me za ruku intimno i toplo.

- Zašto ste tako surovi sa mnom? Vi imate najmanje prava na to!

Zgadila mi se ta žena, i ja sam protrnuo od njena dodira i stao dva koraka natrag.

- Gospode bože! Toj nakazi sam ja pisao pjesme!?

- Zašto me gurate od sebe? Vi mene uvijek gurate od sebe, a kada se ja povučem, onda ste ljubomorni! I danas poslijepodne, ti si opet bio ljubomoran!

- Istina je! Ona je rekla živu istinu. Danas poslijepodne ja sam bio ljubomoran! Nepoznata ova privlačiva i odvratna žena, koja se kao bludnica vuče sa svim i svakim, ta žena znači za mene već godinama neopisivu, mutnu i žalosnu hamletovštinu!

Ja ljubljah Ofeliju,

i četrdeset tisuć braće joj

sa cijelom snagom svoje ljubavi

nadmašit moju ne mogu.

- Ali ja bih odrezao svoj rođeni jezik prije nego da joj to priznam! Prvo, jer je preglupa da to shvati, a drugo, jer mi se ne da biti suparnikom raznih "tateka", lajtnanta i Harlekinija!

- Idite, molim vas! Ja sam bio ljubomoran danas poslijepodne? A na koga? Na "tateka"? He-he! Pustite me, da ne puknem od smijeha! Zar biste se vi, kao pristojna žena, povlačili s onakvim tipovima, kao što je predsjednik? Zar niste primijetili, da se je zarumenio preko ušiju, kad ste mu rekli ti? On se danas stidi, što je s vama imao bilo kakvu vvzu. Da može da od vas otkupi svoju prvu knjigu pjesama, što vam je posvetio u slijepam zanosu, on bi danas platio svoju jednomjesečnu plaću.

- On je glup i star! Ali on nije ništa gluplji od tebe! Nitko od vas nije nikada pokazao ni najmanje interesa da zapravo sazna, tko sam ja!

- Tko ste vi? Vi ste provincijalna frajla, a glupi ste kao Atlantida ili bilo koji drugi funtroman po groš. Vaš šarm još djeluje po kaptolskim krčmama, tu još uspijevate kao zavodnica mladih lajtnanta i megalomana, ali inače, sve to vaše bludničenje savršeno je nezanimljivo i nevažno, a vaš identitet je potpuno bespredmetan!

- Tako? Moj identitet je vama bespredmetan? E, onda izvolite uzeti do znanja, moj gospodine, da sam ja hrvatska književnost lično! - Vi ste guska! - Što?

- Guska! Vi se ovdje držite patetično teatralno kao da ste mi revolver ispalili u glavu. Ja sam međutim neranjiv za takve smicalice, poštovana moja! I najposlije, ako ste vi doista hrvatska književnost, kakav, je to način, da ste se usudili da me uznemirujete, vi histerika prokleta? I tko ima najposlije nešto od toga što ste vi lično hrvatska književnost? Što ima ovaj pokojni mladić od toga? Otrovali ste mu život i živce, a nad tim skandalom vi tu afektirate i nešto buncato, da već godinama klečite nad mrtvim talentima! Kakve su vam to samo krive pete? Kako to izgledate mizerno? Niti okupani niste kako treba, vi frajla provincijalna! Vas bi trebalo policajno istjerati iz zemlje, da ne upropašćujete mlade ljude!

- Vi ste cinik! Takvi ste vi bili uvijek! Uvijek ste nešto vikali protiv mene, gledali me s mržnjom i psovali me bezrazložno i glupo. I politika i etika i nacionalna ekonomija i sve ono drugo, sve vam je to bilo preče od mene! Uvijek ste me gurali i zanemarivali, a tako smo mogli biti sretni! Svemu je tome kriv taj vaš boljševizam prokleti! Zar je to ljudski, stajati ovdje nad otvorenim grobom tako tvrda srca?

- Da! Boljševizam! Nisam ja lajtnant! Ne znam ja slikati akvarele! Ne kradem ja tuđe pjesme! Ja gledam stvari, kakve one jesu, i to vama nije ljudski, što ja radim, ali neodgovorno upropašćivati jednoga mladog čovjeka za drugim, to je ljudski! Ja ću vas prijaviti policiji, ja ću vas uništiti...

- Oprostite, gospodine, zašto vi vičete? Na koga vičete? Ovo je mrtvačnica! Ovdje je zabranjeno glasno govoriti! - Kako! Molim?

Doista! Stajao sam do nogu jednoga od naših mrtvih talenata, i mrtvačnica je bila potpuno prazna. Na vratima, s maršalskim dvorskim štapom, stajao je podvornik mrtvačnice u španjolskoj gali i čudio se čovjeku, koji govori sam sa sobom u praznom prostoru. Bio je suton, i voštanica je jedna zapucketala, kao da je jedan nevidljivi duh pljucnuo na plamen.

Miroslav Krleža: Smrt bludnice Marije
("Zora", Zagreb 1955; Sabrana djela Miroslava Krleže. Svezak osmi: Novele)

Dogodilo se sve to u jednoj civilizaciji, bog da nam prosti, takvoj, gdje se slični događaji spominju u štampanim kronikama kao nešto, što je jedva spomena vrijedno. Istoga dana, kada su novine javile, da se u hotelu tom i tom otrovala mala bludnica Marija, čitave su stranice štampe bile ispunjene dočekom Njegova Veličanstva Kralja Schiavonije, nogometnim utakmicama, prevarama u ministarstvima, i tako smrt male bludnice Marije nije inspirirala nijednog reportera, da joj posveti nekoliko redaka i da tako sav onaj bol, što je razderao taj skromni subjekt nevine djevojke, zaustavi barem za dvadeset i četiri sata u vrtoglavom ludilu zbivanja, senzacije i blefa.

Marija se otrovala rano ujutro, oko četiri, i njeno je stenjanje kroz zatvorena vrata čuo hotelski sluga, koji se uspeo u treći kat da probudi na broju osamdeset i prvom jednoga gosta, koji je htio da otputuje ranom jutarnjom lađom. Onda dakle, kada je prvi čovjek čuo stenjanje otrovane djevojke kroz zaključana vrata njene sobe, onda je već bilo uglavnom prekasno za svaki pomoćni zahvat, jer su se kiseline želučane već bile spojile s otrovom i onda se s ljudskog stanovišta više nije dalo učiniti ništa. Ali nekoliko sati prije toga, kada je nesretna i zaplakana djevojka pokucala na arhimandritova vrata broj sedamdeset i četiri, onda su još sve mogućnosti bile otvorene, i izgleda nam, da nije pretjerano, ustvrdimo li, da je čitav taj nesretni život djevojčice bio u arhimandritovoj ruci, kao porculanska figurica, što ju je ta medvjedina pijana držala u svojoj šapi i razbila, a zatim okrenula svijetu stražnjicu i zahrkala prostački pretpotopno, podrigujući se kao prase, pred koje je pala ruža. No kako ne mislimo da pišemo puritansku tezu o ovom događaju, već bismo htjeli da damo report po kroničarskoj nam dužnosti, treba da postavimo sve te događaje pred čitaoca u nekom redoslijedu više-manje istom (i od nas potpuno nezavisnom), kojim se taj zapletaj razvijao.

Bilo je, dakle, već kasno u noći. Hotel je spavao, i putnici posljednjeg noćnog brzovlaka smirili se po svojim sobama kao po kajitama parobroda, kada se čuje samo stenjanje makine i svjetiljka treperi na prvom jarbolu. Iz dubljine, iz pivnice, odjekivala je glazba, ali prigušena, kao pod staklenim zvonom; na dnu dugih, mekanim sagom pokrivenih hodnika, sjale su zasjenjene žarulje, a od vremena na vrijeme zazujao je lift i nastajala bi tišina, a onda bi poslije neznatne stanke i opet zujao lift dugo i jednolično.

Arhimandrit, ljudina u bundi podstavljenoj krznom, sa skupocjenim draguljnim krstom oko vrata na masivnom optočenom lancu, nije bio toliko pijan te bi bio zaboravio (zatvoren u staklenoj kutiji lifta s livriranim dečkom), da se sjeti, kako je moguće da lanac lifta pukne i da se sve to zajedno s njegovih stotinu i osamnaest kila strovali u dubljinu. On je negdje čitao jedamput u novinama prije mnogo godina, da se ovako stropoštao lift sa svima, što su sjedili u toj staklenoj škrinji, i otada ga ta neugodna misao ne ostavlja, te je sretno odahnuo, kada mu je livrirani dječarac otvorio staklena vrata i on je osjetio traverze i solidnu betonsku konstrukciju pod svojim nogama.

Arhimandrit dakle, koji je stanovao u trećespratnoj sobi broj sedamdeset i četiri, čovjek prosjed i bradat, masne valovite kose, kao kakva klasična pojava svećenika grčke vjeroispovijesti (koga Musorgski vidi u blagom scherzu, a o kome Demjan Bijedni pjeva kao o pauku s rascvjetanim nosom i kamilavkom), arhimandrit dakle otvorio je svoju sobu široke volje kao poplava. Gunđao je poluglasno neku kočijašku frivolnu pjesmu, skinuo svoju krznenu bundu, svoju crvenom svilom podstavljenu mantiju, i onako teško razrivene probave, sagnuvši se u pojasu i podrigujući se skidao je debelim, krvlju natečenim mesarskim ručetinama svoje cipele. Pala je teška masivna cipela. Prva, pa odmah zatim druga, i arhimandrit, slavni propovjednik, koji je čitavu noć pio sa tri ministra, sedam defraudanata, provalnika, tamnih nekih pojava, koji su svi nazdravljali Kralju i Državi i govorili o milijunima i krvi, arhimandrit, slavna pijanica, zamislio se, bi li izvadio iz svoga kofera kutiju sodebikarbone, da uzme žličicu-dvije i da tako ispere neugodan tek iz usta, kada se na vratima oglasilo kucanje. Začudio se arhimandrit, što to kucaju na njegova vrata.

U prvi mah pomislio je, da je to zabuna. Kada se kucanje ponovilo te potrajalo plaho i ustrajno, on je ustao te onako u gaćama i teškim vunenim čarapama pošao da otvori.

Pred vratima stajala je djevojka, slabokrvna djevojka, gologlava, u svili, a lice joj je bilo zeleno. Drhtala je kao u smrtnome strahu. - Što je? Vi ste se zabunili, gospođice! - Ne, nisam! Molim vas! Nikako se nisam zabunila! Ja stanujem ovdje pokraj vas na broju sedamdeset i tri! Ja sam već prije večere htjela k vama! Molim vas, kao boga vas molim, meni se radi o životu i smrti. - No dobro! Dobro! Razumem! Tiše! Samo tiše! Što ste toliko uzrujani? Zato nije potrebno da se toliko uzrujavate! Ja razumem! Molim! Izvolite! Samo tiše!

Djevojka se progurala u sobu; dovukla se do stolice i tamo klonula zaplakavši glasno. Taj njen plač bio je toliko grčevit, da je arhimandrit zastao, i polugol u čarapama, zaogrnut crvenopodstavljenom mantijom (da su mu se vidjele gaće i svitnjaci svezani na gležnju), nikako nije mogao da prosudi, jesu li te suze prave ili krive.

- Ako laže, vešto laže, svaka čast - mislio je arhimandrit u sebi i gledao djevojku ispod oka. A kada je to tako potrajalo, te se činilo, kao da je vrijeme zastalo, i kada je djevojka primijetila, da se arhimandrit ne miče, bacila se na pod i na koljenima dopuzala do svećenika. Tamo je zaplakala ponovo, pred arhimandritovim nogama.

Prisutnost mlade, namirisane žene, mekoća njene kose, svila, kroz koju se osjećalo toplo tijelo, sve je to raspalilo krv u pijanici, i njegov je glas zatreperio u grlu. - Dete drago! Meni je to sve nejasno! Ja sve to ne mogu da razumem! Umirite se! Sada je noć! Tu se čuje preko i kada parketi škripe! Kakvoga to smisla imade, ovako sada? ..

Djevojka je bila posve mlada, jedva je prebacila sedamnaestu, i njen plač bio je plač djetinji. Nikako nije mogla da uhvati riječ od suza. Arhimandrit ju je pomilovao po licu, osjetio na dlanu svome vatru njezinih obraza i okrenuo se, pošao do umivaonika, natočio čašu vode i donio djevojci da popije. - Saberite se, dete! Saberite se! Što to sve znači? - Gospodine! Dragi moj gospodine, oče! Molim vas, mene je strah, ja se bojim, ja bih htjela da se ispovjedim, mene hvata strah, ja sam bolesna, gospodine! - Ja da vas ispovedim, dete? A kako da vas ja ispovedim? Zašto? - Ja sam večeras vidjela, kada ste izašli, i čekala sam da se vratite. Bilo me je strah! Ja bih htjela da se pomirim, gospodine, oče, da se sa svojim životom pomirim! Mene je strah! Ja ću poludjeti! Ja ću umrijeti! Ja se bojim boga!

Arhimandrit, ženskar i pijanica, nije vjerovao u boga. Još od büchnerovsko-darvinskih nižegimnazijalnih vremena čitava je ta takozvana nadnaravna nadgradnja ostala za nj definitivno oborenom, a kako ga je poslije život bacao amo-tamo, sve je to u njemu ostalo razvaljeno, i on je poživio u svećeničkoj mantiji kao nevjernik i cinik. On je bdio po svome zanimanju nad moštima legendarnih svetaca i careva, a kada se napio, zbijao bi šale od tih kostura, pljuvao po ikonama, razbijao flaše o raspela, bljuvao po riznicama i lagao u crkvi. A sada je eto došla tu k njemu, kasno poslije ponoći, jedna bludnica, pijana žena, koja sva miriše po konjaku i po rakiji, i tu plače pred njegovim nogama i hoće da se ispovjedi. Htio je arhimandrit da se nasmije, da se svojim zdravim i dubokim basom nasmije tako glasno, da bi svi gosti i putnici istrčali iz kajita kao da je brodolom i da hotel tone. Kako je ta mlada i nepoznata žena pred njim klečala sagnuta vrata, on se spustio do nje i rutiniranom kretnjom staroga oca dušobrižnika stao da je miluje po kosi, po frizuri, po tjemenu, po zatiljku, pa ispod zatiljka po pahuljasto obraslom žljebiću i po kralješcima, po ramenima, po vratu, po leđima, ptičicu malu, sirotu malu, djevojčicu nesretnu, što plače, što se boji boga, što se ispovijeda.

Djevojka je plakala, zarila svoju glavu u crvenopodstavljenu mantiju i govorila o nekoj banalnoj, svakodnevnoj historiji: kako se otac opijao, kako je mati čitave noći zvrndala na mašini, kako je buknuo rat i ona se gladna skitala po velegradovima, i kako sada ne može više dalje. Sigurno je, da ona dalje ovako više ne može, i strah pred nekom neopisivom arhitektonskom težinom postojeće metafizičke nadgradnje, nekog izvjesnog nadzemaljskog poretka, što ga ona nikako nije znala da opiše, već ga je uvijek vrlo neinteligentno nazivala "božjim sudom", strah dakle pred tim nekim eventualnim antibüchnerovskim poretkom i svijetom, sve je to nju bacilo ovamo pred arhimandritove noge, da se ispovjedi, da skine teret sa sebe, da umre čista. Vjerojatno je, da se u njenom sedamnaestogodišnjem dječjem organizmu paralelno s time javljao jak i neiskorjenjiv poriv duboke i zdrave životnosti, neiživljenosti, i da je to, kako je ona pokucala u noći na vrata jednoga susjeda, bila gesta utopljenika, koji očajno pruža ruku za spasom, kao posljednji bespomoćni signal.

I doista, jedan momenat tako je i izgledalo, kao da će arhimandrit ipak shvatiti to zbivanje i aktivno zahvatiti u to utapanje i izvući tu moralnu utopljenicu. Ali prije svega ta očajna namještenost same fabule, ta očajno gola banalnost života jedne male, velegradske, nepoznate bludnice, prisutnost mlade žene kao takve, i još ono silno vino pa probdjevena noć, sve se to arhimandritu pričinilo duboko lažnim, i pod njegovom se površinom pokrenuo pijani, okorjeli nosorog sladostrasti i nagona, i on je podigao to zaplakano djevojče k sebi u krilo, kao ranjenika u povoju. Milovao je tako to očajno nesretno dijete, gladio je rukom, govorio joj o bogu, koji da je, kako se po svemu čini, dobar i vječan, i kako je on već čuo za hiljade i hiljade takvih slučajeva, i da nema grešnih i negrešnih ljudi, nego da su pred bogom svi ljudi jednako grešni, i kako bog zapovijeda, da treba živjeti, samo živjeti, i kako živjeti nije grešno nego sveto, jedino sveto, jedino mudro, jedino spasavajuće. Govorio je arhimandrit tako o bogu, osjećajući pod svojim mesarskim ručetinama ženske listove, stegna, bedra, podvezice (te proklete moderne podvezice, što se podvezuju ispod pasa), srkao je suze djevojčine, milovao je, ušutkivao je i najposlije je u sobi nastala tišina.

Još je bilo vrlo rano i kroz zavjese je probijala prva modrikasta svjetlost dana, kada se arhimandrit trgnuo iz teškog olovnog sna. Vani na hodniku vikali su ljudi i čuli se glasovi, te je arhimandrit bunovan sjeo na hip u postelji i posegnuo u tminu da napipa pokraj sebe ženu. - Nema je. Da me nije pokrala!

Umoran, omamljen, u polusnu, on je ispružio ruku do noćnog ormarića, a kada je pod prstima osjetio svoj lanac i skupocjeni briljantni krst, i zlatan sat u kesici od jelenovine, i lisnicu, okrenuo se s lijevoga rebra na desno i glasno zahrkao dalje, kao da su mu sve ove kretnje bile mjesečarske i besvijesne.

Vani na hodniku brujala je graja zbog djevojke, koja se otrovala u pokrajnoj sobi. Netko je piskao na sluge da ne viču. - Ps-sst. Tiše! Gosti spavaju.