Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 07:36:07
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2 3 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Miroslav Krleza  (Pročitano 40057 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Miroslav Krleža: Vjetrovi nad provincijalnim gradom
("Zora", Zagreb 1955; Sabrana djela Miroslava Krleže. Svezak osmi: Novele)

Već je punih pet dana duvala jugovina. Saharska, topla, nesnosna. Bilo je nedjeljno poslijepodne, starinsko, jadno, kao što samo može biti nedjeljno poslijepodne u malenom provincijalnom gradu s jednom jedinom ulicom: od kolodvora do ciglane i od vojničke bolnice do plinare. Očajni kao zvijeri u menažeriji, ljudi su hodali čitavo poslijepodne od kolodvora do plinare i od vojničke bolnice do ciglane, pognute glave i umorni od sitoga sna kao preživači poslije obroka.

Slavni brončani konjanički general na glavnome trgu crnio se kao sablast u polumraku; omnibus od "Janjeta" vraćao se prazan s popodnevnoga vlaka, te se livrirani hotelski sluga voljko protegnuo po naslonjačima od izlizana pliša i gledajući se u zlatnouokvireno ovalno zrcalo, što je plesalo na dnu omnibusa, veselo je istiskivao svoje bubuljice i prištiće na licu kreveljeći se majmunski.

Kod "Lovačkoga Roga" odsjela su dva trgovačka agenta, Židova, jedan sa svilenim kravatama, a drugi nije zapisao svoje trgovačke struke u putničku knjigu.

Rđavi gazometri plinare, oličeni mjestimice crvenom bojom, izgledali su bijedno kao pokrpani lonci; u pivovari svirala je vojnička glazba Verdija, i zvona su zvonila po svim crkvama na večernju. Sipila je proljetna mlaka kiša. Sve je bilo zatvoreno, a kolodvor, gazometri, blatne oranice, magle na periferiji nad dalekim parcelama šuma, tužna zvonjava i nemirne povorke ljudske po ulicama, sve se to slijevalo u neizrecivo tužno i otrcano provincijalno nedjeljno poslijepodne. Vrijeme se sukalo lijeno, kao dlakavo povjesmo, a Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na realnoj gimnaziji, sjedio je u kavani kod tamnoga kapucinera, osjećajući kao da će mu se glava raskoliti od dosade i praznine.

U modrikastom poluosvjetljenju predvečerja sve su pojave izgledale kao da plivaju preko jasne četvorine kavanskoga stakla; po ulici valjaju se vojnici u paradi i sluškinje sa crvenim i žutim svilenim rupcima i nabreklim dojkama, gospoda kraljevski podvornici i oficijali sa srebrnim palicama, sa ženama i djecom, sve par za parom, u pristojnom građanskom redu.

Cinkao je konjski tramvaj, i zvonce na vratu umotnog kljuseta razgovaralo se s kopitom i potkovama u blatu u beskrajnoj jednoličnosti zveckanja i odjekivanja. Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! Cin-klop, cin-klop, cin-cin, klop-klop; cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! Rafael Kukec, koga je otac, profesor matematike i fizike na ovoj istoj realnoj gimnaziji, na kojoj on sada predaje matematiku i fiziku osamnaest sati na tjedan, krstio imenom Rafaelovim iz nekog vidovitog zanosa prema slavnom slikaru (za koga u leksikonima piše da je umro od bluda i razvrata), slušao je tramvajsko konjsko zvonce, gledao preko prozornoga kavanskog stakla ljude kako prolaze i osjećao u sebi neizreciv nemir jugovine, očaja i izmučenih nerava. Poslije jadnog objeda u iskuhavaonici jedne udovice bio se prošetao starinskim ulicama, gdje je sve vonjalo po ribama i po mesnicama; gledao je masivna okovana vrata po kućama, razmišljao o tome, kako su pisci osamdesetih godina, što opisivahu život ovih smrdljivih i odurnih kućetina u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, bili loši pisci i kako su lagali romantično, jer ako te kuće danas izgledaju tako prljave i strašne, kakve su morale biti prije trista godina!

Jugovina je pritisnula sve dimnjake, te se sirov i opor vonj oštroga dima razlijevao po svim ulicama. Po onom fijukavom tlaku, što se bio nadvio nad četvorouglaste plohe zgrada i zidova, po reskom zvižduku vihorine iza uglova, na kojima su kameni sveci blagoslivljali prolaznike, imao je Rafael Kukec osjećaj, da hoda po ulicama primorskoga grada i da će za korak-dva iza zida ugledati zelenomodru pjenušavu vodu, na kojoj plešu i škripe jarboli usidrenih jedronjaka i trabakula.

Nemir se sve dublje zagrizavao u njegovo meso i žderao ga sve silnije, kiša je klokotala u žljebovima i cijedila se preko pločnika, a iz crkava dimili se mirisni pramenovi tamjana. Vrata crkvena zjala su poluotvorena; osjećao se dubok taman prostor s treperenjem žižaka, i to je krvavo svjetlucanje dalekih svjetala u polutmini privuklo Rafaela Kukca kao magnet i on je umoran zakoračio u crkvu kao u otvoren grob.

Crkva je bila prazna, i u dobroj se akustici čuo cvrkut ptica, što su lijetale oko tornja. Pokleknuo je Rafael Kukec u golemo trulo klecalo, priklonio glavu i dugo tiho slušao crva duboko negdje u dasci. U onom gnjilom raspoloženju počela se negdje u šupljini utrobe ispod dušnika kao stara rana razgarati u Rafaelu Kukcu čežnja za mrtvim vremenom blijedog, dalekog, imaginarnog i sretnog djetinjstva, kada se još nije ganjao kao sablast po maglama i praznini. Svrdlanje crva u hrastovini, svilene prašne zastave pozaticane po klupama kao u kakvom vojničkom muzeju, ti trofeji i znaci beskrajnih pobjeda i dobivenih bitaka, jugovina i kiša, sve je to djelovalo teško i nesnosno. - A tko može da zna, ne će li crkva još jedamput u životu razviti te svoje zastave i uzeti mač i topove, da nas pogane i bezvjerce sve pobije i zgazi bez traga? Eto gle! Dok ima ljudi, koji mogu da kleče pred prazninom tako lažljivo kao onaj tamo, sve je moguće, ništa nije isključeno! Doista! Pred velikim zlatnim raspelom netko je zapalio lojanicu, pokleknuo i spustio glavu duboko na prsa. Kao isklesan, nije se micao, a ruke su mu se ovjesile okomito, duboko, sve do kamenih crveno-bijelih četvorina na podu. Ta neobično polomljena poza (toliko puna potištenosti, kao da se ono klečeće tijelo potpuno zgnječeno u posljednjem očaju predalo na milost i nemilost) pala je u oči Kukcu i on je pomislio, da je ono mrtvac, koga je udarila kap, pak je ostao tako da kleči.

Spontana ta pomisao tako je snažno djelovala na nj, da je ustao i nervoznim i bučnim korakom pošao do te figure, da vidi, tko to tamo tako luđački kleči? Od jakog i surovog koraka smeten onaj se čovjek trgnuo i mrko pogledao prostaka, koji tako izazovno narušava sveti crkveni mir; kako se svjetlost lojanice razlila po profilu čovjeka, opazio je Kukec nečije nepoznato, zeleno, izmučeno lice. - Idiot prokleti! Kakvoga li to smisla ima ovdje, ovako, dan današnji klečati - razbjesnio se Kukec u sebi i došlo mu je da navali na toga čovjeka nogom, da ga pljusne, da zametne s njime svađu i skandal! Ali se onda svladao i postidio u isti mah i prekinuvši tu nijemu scenu neočekivano razdraženo s histeričnim smiješkom izjurio iz crkve. Bijesan sam na sebe, na svoje živce, na maglu, na blato, kišu, on se tako našao pred brončanim spomenikom jednog infanterijskog generala, koji je bio general i k tome još i lovorom ovjenčani poeta i držao u ruci svitak papira, po svoj prilici svitak lirskih pjesama. Tamo je bio kraj grada, kod toga spomenika, i vidjele se iza kolodvora ciglane, vrbici, oranice i blato. Nekakvi seljaci u kožuhu tjerali su blago u klaonicu, i sve je bilo prljavo, sivo i blatno, samo su odjekivali surovi glasovi goniča i muklo udaranje kijača po trtičnim kostima stoke. Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop, čuo se tramvaj kako mljesi blato i crvena se traka kolodvorske tramvajske svjetiljke vukla po mlakama kišnice, polagano, beznadno, lijeno, provincijalno, očajno. Vratio se Rafael Kukec preko glavnoga trga uz brončani spomenik konjaničkoga generala natrag u grad i stao na dnu ulice pred spomenikom jednoga fratra. I taj sveti otac franjevac bio je slavan pjesnik, pak ga je kipar ovjekovječio baš u svetom trenu nadahnuća, kako pisaljkom zapisuje u knjigu jedan stih.

Još prije dvadeset godina nekakav je pijanac izbio tu pisaljku iz ruke svetog oca franjevca, i sjetivši se toga, da taj fratar tu u centru grada već dvadeset godina stoji i zapisuje jedan te isti stih bez pisaljke, Rafaelu Kukcu objasnila se živa i jednostavna istina, kako je očajno živjeti u jednom gradu, koji ima u svemu tri spomenika. I to: dva generala i jednoga fratra bez pisaljke. - Uostalom! To su sve bizarne gluposti! Dva generala i jedan fratar! Što se to njega tiče? On već čitavo poslijepodne hoda ulicama kao hijena! Po crkvama hoće da se bije sa slaboumnim bogomoljcima! Razbija sebi glavu zbog nekih suvišnosti! Nervi su mu razdraženi od jugovine! To je sve jugovina! Trebao bi da sjedne, da se odmori, da odahne! Tako se sav prokisao zavukao u kavanu i gledao soldate i sluškinje, služnike i grobare, slušao cinkanje tramvajskoga zvonca, popio tri aspirina i opet slušao cinkanje tramvajskoga zvonca. Cin-cin-cin, klop-klop! Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! - Eno gle! Ono ide stari Hampelman! Doista! Ono je vani ulicom stupao stari Hampelman, i Rafaelu Kukcu se pričinilo, kao da je lice staroga izliveno od smolave zelene mase. Taj stari, kostobolni starkelja bio je vratar na državnom kolodvoru, a sin mu se još kao đak na sveučilištu spleo s nekom krojačicom, djevojkom dobroćudnom, ali neobično ograničenom; poživio je s tom ženom u braku i ustrijelio se jednoga dana, kada se tome nitko (ni u snu) nije nadao. Žena je bila trudna s trećim djetetom u visokom stepenu, te se u onim danima takozvane dramatske napetosti nahladila i umrla nedjelju dana po sprovodu mladoga doktora, a i mati doktorova umrla je od toga događaja pogođena u srce. Kukec je dobro poznavao čitavu tu žalosnu historiju, jer je stari Hampelman stanovao u istoj kući, gdje i on, i tako je starac, sjedobrad, pognut, s cigarom u ustima, prošavši preko okvira kavanskoga prozora, uzvitlao u njemu rojeve suvišnih i glupih misli i kombinacija. Zamislio se Kukec u to, kako je život kriminalna stvar, i da se onaj mladi čovjek nije oženio s onom jadnicom, ne bi se bio možda ubio i tako bi još i danas bio kraljevski sudbeni pristav i sudio građanske parnice u geroku, pod crnim raspelom, na kome visi zlatan Kristuš.

Stari njegov otac bio bi ostao vani na svojoj stražarnici na pruzi, u malenoj kućici od crvenih opeka, po kojoj se penje vinova loza, a na drvenim zaklopcima prozornih ploča izrezana su ljudska srca, kroz koja se nalijeva u sobu svjetlost za pasje žege.

Da se to sve nije tako dogodilo, stari bi pozdravljao na pruzi crveno-bijelom signalnom pločom vagone i parostrojeve, a sada eto samotuje u gradu među potpuno stranim i nepoznatim ljudima, dimi mu se cigara pod nosom i stupa u nedjelju poslijepodne po kiši tromo i zgaženo. Kukec je pokušao da varira te sudbine malih i neznatnih ljudi na neke bolje, sretnije i uspješnije kalupe: kako bi bilo, da se je mladi doktor, kraljevski sudbeni pristav, zaljubio u divnu, bogatu ženu, pa da je sretan, da se vozi u svojoj vlastitoj kočiji; ali mu se sve odjednom pričinilo slaboumnim, i on je, da se makinalno otrese te jalovosti, uzeo u ruke nekakve uokvirene novine i stao da čita, kako je predsjednik jedne izvjesne evropske republike otkazao ovogodišnji lov, jer je taj predsjednik republike član društva za zaštitu životinja i načelno ne lovi i ne prolijeva krv nesretnih životinja, i još je negdje potonula jedna teretna lađa.

Razbjesnio se Kukec violentno na tu vijest o predsjedniku republike i članu društva za zaštitu životinja, bacio novine i izišao natrag na ulicu, a kako je kiša još uvijek lijevala, skrenuo je kući. Kod kuće u dvorištu vikala su djeca, a na stubištu razgovarale glasno dvorkinje i sluškinje. Bila je to jedna od onih dvorišnih zgradetina u centru grada, gdje nema nigdje zelenila i snijeg se topi u sjeni dvorišnoj pod konac marta, a osvjetljenje je škuro i prljavo. Dvorkinje, žene podvornika, nadglednika i trhonoša služile su kod bogataša u prednjim uličnim zgradama, i po tim su hodnicima stajali crveni sagovi i svijećnjaci, kvake blistale i cvalo tropsko cvijeće.

Bogataši živjeli su okovani lokotima i patent-bravama, osigurani protiv provale i krađe visokim osigurninama, lancima, psima čuvarima, plaćenim noćobdijama, ključarima, električnim zvoncima, ocalnim blagajnama, revolverima i požarnim štrcaljkama, kao ljudi opsjednuti i utvrđeni u tvrđavama neshvatljivo tvrde i pozitivne demonske stvarnosti. U Kukčevoj sobi sve je vonjalo po gnjilim jajima i močvari, a prijeko kod susjeda u susjednom stanu svađali se neki ljudi o nečiju ostavštinu. Ti su se ljudi svađali o tu ostavštinu već puna četiri dana neprekidno, a kako su zidovi bili šupljikavi, dobro se čula svaka pojedina riječ. Slušajući te surove glasove čudnih, stranih i irealnih pojava iza zida, pričinilo se Rafaelu Kukcu, da je sve to zabuna i da to ne može biti konačna i jedina stvarnost, koja se svršava s ostavinskim svađama i grobovima, u kojima leže mrtvaci sa prst tankim svezanim kravatama, poderanima kao na smetištu.

Tu se neki, danas još privremeno živi kosturi, zaogrnuti krpama, svađaju o tuđim ormarima i zdjelama, jadni prosjaci bogomoljci, koji stanuju u dvorišnim zgradama, strojevi, koji miču donjim čeljustima kao drvene ptice-igračke, ti sebeljubivi kosturi na tom se proputovanju kroz ovaj glupi život svađaju usput o ostavštinama i ormarima. Bio je polumrak i Rafaelu se Kukcu činilo, da bi usnuti na jedan sat značilo za njega obnovljenje i ozdravljenje, ali to kraj ove paklene dosadne buke prijeko kod susjeda nije bilo moguće. On je ustao i opet izašao na ulicu. Još je uvijek kišilo, ali se osjećala nad dimnjacima i krovovima i telefonskim žicama ledena sjeverna struja, gdje se talasa i miješa s jugovinom, i u gustim mlazovima kiše lepršale su teške vodene pahulje snijega. Sjetio se Kukec, da za sjutra treba da ispravi matematičke zadaćnice šestoga A razreda (dvadeset i sedam zadaćnica) i da je te zadaćnice zaboravio jutros poslije mise u zbornici, te je tako pošao spram gimnazije po taj neugodni i dosadni posao.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Zbornica je bila otvorena i jasno osvijetljena svijetlom plinske svjetiljke, što je stajala tik pred prozorima sobe, na ulici. Tiho je bilo u zbornici i u čitavoj zgradi, i ta ugodna tišina tako je svečano djelovala na živce Rafaela Kukca, da je on odmah i ne skinuvši kaputa klonuo na divan poderane salonske garniture u kutu i zaklopio oči od slavne i spokojne tišine. Masa se neriješenih pitanja u posljednje vrijeme slegla na Rafaela Kukca kao gusta smola, i sve se pretvaralo u umor i duboku potištenost, što leži na moždanoj opni kao teška daska. Kukca je počelo u životu sve da intenzivno boli i sve su mu se pojave prikazivale okrutnima i krvničkima. S jedne strane osjećao je, kako stari, a s druge strane opet znao je, da još nije savršeno ništa doživio, i gubeći se tako u odurnoj i neshvatljivoj, glupoj, ali tvrdoglavo jednoličnoj praznini, on je iz dana u dan osjećao sve jasnije, kako stvar ide krivo, i kako se on sve jače i sve dublje utapa u mulju. Kao poludotučen polegnuo se on na onaj kratki zbornički divan, ali kako je divan bio suviše kratak, ostale su mu noge visjeti preko naslona u zraku; on se polomljen i satrt mučio na zborničkom divanu ni živ ni mrtav, nategnuvši sve živce, da bi našao onu jednu izvjesnu točku, koje nema, samo se tako čini, da bi ipak mogla biti, pak da stisne oko barem na jedan jedini tren i da se smiri.

U teškoj i zabrtvljenoj polusvijesti osjećao je, kako je sve to neizrecivo zagušljivo, kako nigdje nema ni jedne jedine mogućnosti ni otvora, da bi čovjek mogao da se istegne, da sve to poruši, da se digne, da uskrsne, i on bi se u onom bunilu bio mučio sve jače i sve bolnije, da u taj mah nije na zidu zazvrndao telefon. Tako se trgnuo i skočio sav odrvenjen, a u grlu mu je bilo sve zapečeno od suhoga zraka. Kako je usnuo, objesila mu se glava niz divan, pak su mu usta ostala otvorena i sve je zaudaralo po uskom i neizračenom prostoru, što je bio zasićen smrdljivim plinom. U meso Kukčevo usjekli se uvojci i kovrčice konjskih struna, što su provirivale kroz baršunaste krpe razderane divanske presvlake, i to ga je peklo. - Halo ! Halo! Na telefon nije se javio nitko, nego se čula daleka grmljavina telefonskih žica, i školjka je šumila, kao da su po njoj greble hiljade i hiljade okorjelih nokata! Kukec je makinalno držao slušalicu na uhu jedno vrijeme i slušao kroz crn i dalek nepoznat prostor, kako viču gradovi, telefonske centrale, željezničke postaje, gdje netko daleko madžarski kune, i taj otvoreni prozor u telefonskoj školjci, pun dinamičnih mogućnosti, zaveo ga je do ideje, da bi bilo dobro da se trgne, da izađe nekamo daleko van, u tminu, u samoću, u daljinu, van iz svega toga, što je teško i omeđeno. Tako je objesio slušalicu i pošao na zrak. Rafael Kukec bio je nervčik od naravi, i tu je žalosnu podlogu svoga značaja baštinio od svoga pokojnoga oca, Petra Kukca, čovjeka iz osamdesetih godina, koji je pisao geometrijske udžbenike za sve srednjoškolske zavode autonomne kraljevine.

Život je Rafaela Kukca u uzanom i sivom provincijalnom gradu protekao tako jednolično i dosadno, da je on u posljednje vrijeme potpuno rezignirao i stao se baviti suludim, ali iskrenim idejama, da bi ipak bilo bolje umrijeti nego živjeti! Izgledalo je profesoru Kukcu, da u grobu ipak ne će biti tako neugodno kao u ovom blatnom, panonskom i nevjerojatno dosadnom gradu, gdje je on osuđen da živi već iks godina.

U grobu će biti crna, španjolska tišina, dvorska, ceremonijalna tišina, i svi će ljudi ležati u najboljem, svečanom ruhu, kao da su došli na pir i slavu. Grad je ovaj izgledao Kukcu crnim mlinom, što melje sve velike daljine i prostore, i neprestano melje, svaki dan, od ranoga jutra, kada stražari vode blijede, lancima okovane bludnice i provalnike, i vojnici bubnjaju, do u kasnu noć, kada zijevaju bankovni trezori osvijetljeni crvenim žaruljama, i kada se po redakcijama i bolnicama pate noćne inspekcije.

Osjećao je profesor Kukec u posljednje vrijeme sve intenzivniju potrebu, da izađe iz toga mlina nekamo na "kraj" toga života i da se tamo na tome "kraju" negdje sunovrati u prazninu. Znao je on vrlo dobro, da u praznom prostoru stoje svijetle nebeske kugle na velikim astronomskim daljinama (što ih je on vrlo često ispisivao kredom na školskoj ploči u višim razredima), i ma da je on po svom građanskom zanimanju rukovao tim astronomskim daljinama, sve je to ustvari njemu bilo prilično mutno i nejasno, i on je vrlo često sanjario o tom svečanom "kraju" i konačnoj praznini, gdje više ničega po svoj prilici nema. Ni matematike, ni astronomskih daljina, ni ičega!

On je bio čovjek bolećivo dobroćudan i njegovo životno načelo, da bi trebalo ljubiti ljude, biti legendarno dobar i prilagodljiv, nije proistjecalo ni iz kakvih velikih, u posljednje vrijeme toliko razvikanih "svečovječanskih programa" već naprosto iz prirođene, slatke, gotovo slinave dobroćudnosti. On je volio ljude i žeđao za ljudima, zapijao s njima po kavanama novac, što bi ga zarađivao na instrukcijama bogataške djece, tražio ljude po ulicama i po krčmama, ali je samotovao ponajviše, i sve je izgledalo, kao da je zaključano lokotom pred njim i nitko ga nije puštao k sebi u blizinu. Ljudi su bili svi u glavnome sebeljubivi malogradanski filistri, što su povlačili sa sobom svoj slinavi egoizam kao puževi kućicu, i svi su preli svoje živote po mračnim zakucima obiteljskim kao pauci, i nitko nije shvaćao njegove mile i iskrene sveljudske i u čovječanstvo zaljubljene širine. Tako je i danas poslijepodne u očaju dosadne blagdanske osamljenosti pokucao na vrata jednoga svoga druga, profosora matematike, ali mu je taj otvorio tek poslije dugog i upornog kucanja, nabreklih žila, crven, krv mu se podlila pod očne bjelutke i treperećim glasom, gutajući gvalju u grlu, on ga je odbio surovo - da to nije način kucati tako naprasito, kada se ne otvara, jer da on ne može, pardon, ali on ima posjet... - Pa da! Naravna stvar! On je kucao tri puta, ali iz simpatije i samoće, a ne iz naprasitosti! Iz čežnje za čovjekom! Naravna stvar! Eh! Pa da! Ženka je u sobi! Eh! Da! Ženka! U Kukcu je bila praznina očajna, mračna praznina jednog nedjeljnog popodneva, on nije imao ženke, njega je razdirala melankolična glad za ljudskim društvom, za prijateljima, za glazbom, za smijehom, za rasvijetljenim dvoranama, i tako mu se smrklo sve i zgrčila mu se utroba, i on je izašao na ulicu.

To se sve dogodilo još rano poslijepodne, a odonda se do iznemoglosti nahodao ispod brončanih generala, naslušao tramvajskog zvonceta na konjskome vratu, bio je u crkvi, u kavani, pio aspirine, bio u svojoj sobi, ležao u zbornici, a sada je kao bijesna izmučena zvijer izjurio u prostor, i razmišljajući o svemu tome ubrzao svoj tromi korak, kao da se žuri spram određenog cilja. U jednoj sobi gospodske jednokatnice, što je nad ulaznom portom imala isklesan plemićki grb (jarca na stražnjim nogama), vidjele se kroz prozor mrtvačke crne draperije, i voštanice su potitravale po teškom crnom suknu. U sobi u prvome katu ležao je mrtvac. Zastao je Rafael Kukec na tren pred tim rasvijetljenim oknom i tako mu se čitav grad pričinio velikom mrtvačnicom i jaka ga je tuga zalila kao smola, a onda se trgnuo i pojurio dalje. - Voštanice, mrtvačke dekoracije, rasvijetljena okna, grad je prazan, sve je zaključano, a on hoda kroz ove tamne ulice, probija se kroz ovu maglu i blato, gleda ove irealno glupe kuće, što su rasvijetljene kao papirnati gradovi s raznobojnim okancima od želatin-papira na svjetlobranima petrolejskih svjetiljaka! Još je petrolejska rasvjeta po tim kućama i stoje žutocrveni škuro-osvijetljeni prostori, mutni kao upaljeni urin bolesnika, i u tim prostorima među nekakvim nemogućim, neukusnim pokućstvom žive ljudi.

I kakav je to život u tim kućama, što izgledaju kao kuće na papirnatim svjetlobranima petrolejskih svjetiljaka? Kakva je to prokleta arhitektura s tim balkonima i tornjevima, gdje sve izgleda kao kulisa u glupom, gluhonijemom baletu?. Po tim kućama sjede njegovi drugovi, ćelavi profesori s umjetnim zubalima, sjede svezani lancima građanske gluposti sa svojim ženama kod stola, i dok žena misli, što će kuhati sjutra (grah ili rezance), oni ispravljaju školske zadaćnice. To su ti njegovi ćelavi, gladni i otrcani, glupi drugovi, što predavaju djeci, da je Chile pusta, primorska, krševita zemlja, po kojoj duvaju slani vjetrovi s Pacifika, a nisu nikada još vidjeli ni kvarnerskoga zaljeva.

Oni govore po razredima uzvišenim glasom o Euklidu, o Koperniku, o Platonovoj Republici, a umorni su, hrču kao vreće i savršeno ih se ništa ne tiču ni Platon, ni Euklid, ni Chile, krševita zemlja, po kojoj duvaju slani vjetrovi s Pacifika. Zgadilo se to sve Rafaelu Kukcu, i vlastita sudbina doživotnog ispravljanja drugoredaških zadaćnica i dosadno vegetiranje po neizračenim sobama, i on je zagrabio niz blatnu, kestenovima obrubljenu cestu daleko izvan grada, a kako je cesta sjekla prugu i blato bivalo sve teže i gušće, zakrenuo je na prugu i pošao je željezničkim nasipom u noć. Na pruzi titrala su zelena semaforska svijetla, i jedna je crna lokomotiva u gvozdenom lomotu projurila, te se još dugo čulo, kako šine na zaglavcima pragova udaraju u jednoličnom razmaku kao da netko po njima bije kladivom. Iza plotova, štala i magazina, što su se samo naslućivali u tmini, svirao je sjever i u ledenim se talasima prelijevao preko sitnih i jedva zamjetljivih konstrukcija, što ih je čovjek povukao preko goleme zemaljske kore u svoje jadne, neznatne i prirodi savršeno indiferentne svrhe.

Slap se ledene vjetrovite struje nalijevao preko sjevernih brda u dolinu, po kojoj se pet punih dana valjala jugovina na dnu kao otrovan plin, te se pod udarom vihora na hrptu gorskog modela pjenili oblaci kao pliskavice preko talasa morskih, magle se stale kidati i pokazale se zvijezde.

Profesor Kukec sjetio se tih zvijezda s astronomskih karata (i mada je njemu uvijek bilo neugodno, kada bi netko stao da govori o zvijezdama, jer je on sve te zvijezde lično poznavao i znao, da je na njima sve isto tako besmisleno i prazno, kao i na ovoj našoj zvijezdi), on se ovaj put ipak obradovao tim dalekim lučima i duboko uzdahnuo, a ledeni sjever nalio mu se u utrobu kao čaša hladne vode. - Lijepo je to stajati okomito i prkositi elementima u zvjezdanoj vjetrovitoj noći! Čovjek se izgubi u smrdljivim pivnicama i ponorima, gdje su svi prostori zatvoreni kao kutije za cigarete! Ovdje na dnu nose ljudi u mozgovima predmete i stvari i staklene oči i federe ideja i interesa. A ipak ima zvjezdanih, vjetrovitih, elementarnih koncepcija, što ih u čitavome gradu ne shvaća nitko, nego dva-tri samotna čovjeka, koji ovako u eksodusu šeću u samoći.

Osjećanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeća nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znači stajati svima stran, osamljen, dalek, tuđ, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tući dan i noć za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, luđaka i prljavština probijati se do samoće i do ovakve čiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaći! Izaći treba u slobodne, plave prostore! Izaći treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tužno, mrtvački, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se žderali sa ženkama (i jednom i drugom i trećom), sve ostaje iza nas, psi laju, a čovjek s palicom šeće nebeskom vedrinom između Oriona i Plejada i šal mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kiše, ni crkava, ni zbornice, ni matematičkih zadaćnica, ni nekih bolesnih mozgova, što bale čovjeka kao slinavi puževi. Vjetar svira, čovjek hoda hrabro i silno, zvijezde škripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Čovjek sada nije jedan određeni čovjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj školi, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjeničave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spuštene zavjese, lokotima zaključana vrata, a po krčmama vino, samoća i dim. Oh, kako mora da je neugodno živjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjače, napunjene bljutavim bućkurišem, i gdje je sve ograničeno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više. Energično je grabio korak za korakom udarajući svojim drvenim štapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskričavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, što se dizao na površinu i pjenio kao mjehurići nad močvarama. Drugoga jutra našli su prolaznici Kukčevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobično duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom slučaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Smrt bludnice Marije - Miroslav Krleža

("Zora", Zagreb 1955; Sabrana djela Miroslava Krleže. Svezak osmi: Novele)

Dogodilo se sve to u jednoj civilizaciji, bog da nam prosti, takvoj, gdje se slicni dogadaji spominju u štampanim kronikama kao nešto, što je jedva spomena vrijedno. Istoga dana, kada su novine javile, da se u hotelu tom i tom otrovala mala bludnica Marija, citave su stranice štampe bile ispunjene docekom Njegova Velicanstva Kralja Schiavonije, nogometnim utakmicama, prevarama u ministarstvima, i tako smrt male bludnice Marije nije inspirirala nijednog reportera, da joj posveti nekoliko redaka i da tako sav onaj bol, što je razderao taj skromni subjekt nevine djevojke, zaustavi barem za dvadeset i cetiri sata u vrtoglavom ludilu zbivanja, senzacije i blefa.

Marija se otrovala rano ujutro, oko cetiri, i njeno je stenjanje kroz zatvorena vrata cuo hotelski sluga, koji se uspeo u treci kat da probudi na broju osamdeset i prvom jednoga gosta, koji je htio da otputuje ranom jutarnjom ladom. Onda dakle, kada je prvi covjek cuo stenjanje otrovane djevojke kroz zakljucana vrata njene sobe, onda je vec bilo uglavnom prekasno za svaki pomocni zahvat, jer su se kiseline želucane vec bile spojile s otrovom i onda se s ljudskog stanovišta više nije dalo uciniti ništa. Ali nekoliko sati prije toga, kada je nesretna i zaplakana djevojka pokucala na arhimandritova vrata broj sedamdeset i cetiri, onda su još sve mogucnosti bile otvorene, i izgleda nam, da nije pretjerano, ustvrdimo li, da je citav taj nesretni život djevojcice bio u arhimandritovoj ruci, kao porculanska figurica, što ju je ta medvjedina pijana držala u svojoj šapi i razbila, a zatim okrenula svijetu stražnjicu i zahrkala prostacki pretpotopno, podrigujuci se kao prase, pred koje je pala ruža. No kako ne mislimo da pišemo puritansku tezu o ovom dogadaju, vec bismo htjeli da damo report po kronicarskoj nam dužnosti, treba da postavimo sve te dogadaje pred citaoca u nekom redoslijedu više-manje istom (i od nas potpuno nezavisnom), kojim se taj zapletaj razvijao.

Bilo je, dakle, vec kasno u noci. Hotel je spavao, i putnici posljednjeg nocnog brzovlaka smirili se po svojim sobama kao po kajitama parobroda, kada se cuje samo stenjanje makine i svjetiljka treperi na prvom jarbolu. Iz dubljine, iz pivnice, odjekivala je glazba, ali prigušena, kao pod staklenim zvonom; na dnu dugih, mekanim sagom pokrivenih hodnika, sjale su zasjenjene žarulje, a od vremena na vrijeme zazujao je lift i nastajala bi tišina, a onda bi poslije neznatne stanke i opet zujao lift dugo i jednolicno.

Arhimandrit, ljudina u bundi podstavljenoj krznom, sa skupocjenim draguljnim krstom oko vrata na masivnom optocenom lancu, nije bio toliko pijan te bi bio zaboravio (zatvoren u staklenoj kutiji lifta s livriranim deckom), da se sjeti, kako je moguce da lanac lifta pukne i da se sve to zajedno s njegovih stotinu i osamnaest kila strovali u dubljinu. On je negdje citao jedamput u novinama prije mnogo godina, da se ovako stropoštao lift sa svima, što su sjedili u toj staklenoj škrinji, i otada ga ta neugodna misao ne ostavlja, te je sretno odahnuo, kada mu je livrirani djecarac otvorio staklena vrata i on je osjetio traverze i solidnu betonsku konstrukciju pod svojim nogama.

Arhimandrit dakle, koji je stanovao u trecespratnoj sobi broj sedamdeset i cetiri, covjek prosjed i bradat, masne valovite kose, kao kakva klasicna pojava svecenika grcke vjeroispovijesti (koga Musorgski vidi u blagom scherzu, a o kome Demjan Bijedni pjeva kao o pauku s rascvjetanim nosom i kamilavkom), arhimandrit dakle otvorio je svoju sobu široke volje kao poplava. Gundao je poluglasno neku kocijašku frivolnu pjesmu, skinuo svoju krznenu bundu, svoju crvenom svilom podstavljenu mantiju, i onako teško razrivene probave, sagnuvši se u pojasu i podrigujuci se skidao je debelim, krvlju natecenim mesarskim rucetinama svoje cipele. Pala je teška masivna cipela. Prva, pa odmah zatim druga, i arhimandrit, slavni propovjednik, koji je citavu noc pio sa tri ministra, sedam defraudanata, provalnika, tamnih nekih pojava, koji su svi nazdravljali Kralju i Državi i govorili o milijunima i krvi, arhimandrit, slavna pijanica, zamislio se, bi li izvadio iz svoga kofera kutiju sodebikarbone, da uzme žlicicu-dvije i da tako ispere neugodan tek iz usta, kada se na vratima oglasilo kucanje. Zacudio se arhimandrit, što to kucaju na njegova vrata.

U prvi mah pomislio je, da je to zabuna. Kada se kucanje ponovilo te potrajalo plaho i ustrajno, on je ustao te onako u gacama i teškim vunenim carapama pošao da otvori.

Pred vratima stajala je djevojka, slabokrvna djevojka, gologlava, u svili, a lice joj je bilo zeleno. Drhtala je kao u smrtnome strahu. - Što je? Vi ste se zabunili, gospodice! - Ne, nisam! Molim vas! Nikako se nisam zabunila! Ja stanujem ovdje pokraj vas na broju sedamdeset i tri! Ja sam vec prije vecere htjela k vama! Molim vas, kao boga vas molim, meni se radi o životu i smrti. - No dobro! Dobro! Razumem! Tiše! Samo tiše! Što ste toliko uzrujani? Zato nije potrebno da se toliko uzrujavate! Ja razumem! Molim! Izvolite! Samo tiše!

Djevojka se progurala u sobu; dovukla se do stolice i tamo klonula zaplakavši glasno. Taj njen plac bio je toliko grcevit, da je arhimandrit zastao, i polugol u carapama, zaogrnut crvenopodstavljenom mantijom (da su mu se vidjele gace i svitnjaci svezani na gležnju), nikako nije mogao da prosudi, jesu li te suze prave ili krive.

- Ako laže, vešto laže, svaka cast - mislio je arhimandrit u sebi i gledao djevojku ispod oka. A kada je to tako potrajalo, te se cinilo, kao da je vrijeme zastalo, i kada je djevojka primijetila, da se arhimandrit ne mice, bacila se na pod i na koljenima dopuzala do svecenika. Tamo je zaplakala ponovo, pred arhimandritovim nogama.

Prisutnost mlade, namirisane žene, mekoca njene kose, svila, kroz koju se osjecalo toplo tijelo, sve je to raspalilo krv u pijanici, i njegov je glas zatreperio u grlu. - Dete drago! Meni je to sve nejasno! Ja sve to ne mogu da razumem! Umirite se! Sada je noc! Tu se cuje preko i kada parketi škripe! Kakvoga to smisla imade, ovako sada? ..

Djevojka je bila posve mlada, jedva je prebacila sedamnaestu, i njen plac bio je plac djetinji. Nikako nije mogla da uhvati rijec od suza. Arhimandrit ju je pomilovao po licu, osjetio na dlanu svome vatru njezinih obraza i okrenuo se, pošao do umivaonika, natocio cašu vode i donio djevojci da popije. - Saberite se, dete! Saberite se! Što to sve znaci? - Gospodine! Dragi moj gospodine, oce! Molim vas, mene je strah, ja se bojim, ja bih htjela da se ispovjedim, mene hvata strah, ja sam bolesna, gospodine! - Ja da vas ispovedim, dete? A kako da vas ja ispovedim? Zašto? - Ja sam veceras vidjela, kada ste izašli, i cekala sam da se vratite. Bilo me je strah! Ja bih htjela da se pomirim, gospodine, oce, da se sa svojim životom pomirim! Mene je strah! Ja cu poludjeti! Ja cu umrijeti! Ja se bojim boga!

Arhimandrit, ženskar i pijanica, nije vjerovao u boga. Još od büchnerovsko-darvinskih nižegimnazijalnih vremena citava je ta takozvana nadnaravna nadgradnja ostala za nj definitivno oborenom, a kako ga je poslije život bacao amo-tamo, sve je to u njemu ostalo razvaljeno, i on je poživio u svecenickoj mantiji kao nevjernik i cinik. On je bdio po svome zanimanju nad moštima legendarnih svetaca i careva, a kada se napio, zbijao bi šale od tih kostura, pljuvao po ikonama, razbijao flaše o raspela, bljuvao po riznicama i lagao u crkvi. A sada je eto došla tu k njemu, kasno poslije ponoci, jedna bludnica, pijana žena, koja sva miriše po konjaku i po rakiji, i tu place pred njegovim nogama i hoce da se ispovjedi. Htio je arhimandrit da se nasmije, da se svojim zdravim i dubokim basom nasmije tako glasno, da bi svi gosti i putnici istrcali iz kajita kao da je brodolom i da hotel tone. Kako je ta mlada i nepoznata žena pred njim klecala sagnuta vrata, on se spustio do nje i rutiniranom kretnjom staroga oca dušobrižnika stao da je miluje po kosi, po frizuri, po tjemenu, po zatiljku, pa ispod zatiljka po pahuljasto obraslom žljebicu i po kralješcima, po ramenima, po vratu, po ledima, pticicu malu, sirotu malu, djevojcicu nesretnu, što place, što se boji boga, što se ispovijeda.

Djevojka je plakala, zarila svoju glavu u crvenopodstavljenu mantiju i govorila o nekoj banalnoj, svakodnevnoj historiji: kako se otac opijao, kako je mati citave noci zvrndala na mašini, kako je buknuo rat i ona se gladna skitala po velegradovima, i kako sada ne može više dalje. Sigurno je, da ona dalje ovako više ne može, i strah pred nekom neopisivom arhitektonskom težinom postojece metafizicke nadgradnje, nekog izvjesnog nadzemaljskog poretka, što ga ona nikako nije znala da opiše, vec ga je uvijek vrlo neinteligentno nazivala "božjim sudom", strah dakle pred tim nekim eventualnim antibüchnerovskim poretkom i svijetom, sve je to nju bacilo ovamo pred arhimandritove noge, da se ispovjedi, da skine teret sa sebe, da umre cista. Vjerojatno je, da se u njenom sedamnaestogodišnjem djecjem organizmu paralelno s time javljao jak i neiskorjenjiv poriv duboke i zdrave životnosti, neiživljenosti, i da je to, kako je ona pokucala u noci na vrata jednoga susjeda, bila gesta utopljenika, koji ocajno pruža ruku za spasom, kao posljednji bespomocni signal.

I doista, jedan momenat tako je i izgledalo, kao da ce arhimandrit ipak shvatiti to zbivanje i aktivno zahvatiti u to utapanje i izvuci tu moralnu utopljenicu. Ali prije svega ta ocajna namještenost same fabule, ta ocajno gola banalnost života jedne male, velegradske, nepoznate bludnice, prisutnost mlade žene kao takve, i još ono silno vino pa probdjevena noc, sve se to arhimandritu pricinilo duboko lažnim, i pod njegovom se površinom pokrenuo pijani, okorjeli nosorog sladostrasti i nagona, i on je podigao to zaplakano djevojce k sebi u krilo, kao ranjenika u povoju. Milovao je tako to ocajno nesretno dijete, gladio je rukom, govorio joj o bogu, koji da je, kako se po svemu cini, dobar i vjecan, i kako je on vec cuo za hiljade i hiljade takvih slucajeva, i da nema grešnih i negrešnih ljudi, nego da su pred bogom svi ljudi jednako grešni, i kako bog zapovijeda, da treba živjeti, samo živjeti, i kako živjeti nije grešno nego sveto, jedino sveto, jedino mudro, jedino spasavajuce. Govorio je arhimandrit tako o bogu, osjecajuci pod svojim mesarskim rucetinama ženske listove, stegna, bedra, podvezice (te proklete moderne podvezice, što se podvezuju ispod pasa), srkao je suze djevojcine, milovao je, ušutkivao je i najposlije je u sobi nastala tišina.

Još je bilo vrlo rano i kroz zavjese je probijala prva modrikasta svjetlost dana, kada se arhimandrit trgnuo iz teškog olovnog sna. Vani na hodniku vikali su ljudi i culi se glasovi, te je arhimandrit bunovan sjeo na hip u postelji i posegnuo u tminu da napipa pokraj sebe ženu. - Nema je. Da me nije pokrala!

Umoran, omamljen, u polusnu, on je ispružio ruku do nocnog ormarica, a kada je pod prstima osjetio svoj lanac i skupocjeni briljantni krst, i zlatan sat u kesici od jelenovine, i lisnicu, okrenuo se s lijevoga rebra na desno i glasno zahrkao dalje, kao da su mu sve ove kretnje bile mjesecarske i besvijesne.

Vani na hodniku brujala je graja zbog djevojke, koja se otrovala u pokrajnoj sobi. Netko je piskao na sluge da ne vicu. - Ps-sst. Tiše! Gosti spavaju.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
nastavak knjige Povratak Filipa Latinovicza


11

 
Krug oko presvijetlog Silvija Liepacha plemenitog Kostanjevečkog postajao je sve enervantniji. Ti su ljudi dolazili ovamo pod ovaj kostanjevečki krov kao da je to njihovo vlasništvo i tu su se vladali kao pod svojim vlastitim krovom. I stari presvijetli veliki župan, i njegova sestra, banska savjetnikovica Eleonora, i njena kćerka Medika, i njihov nećak doktor Tassillo plemeniti Pacak-Krištofi, nećak kaptolskog biskupa Silvestra Krištofija kod koga je Filipov otac služio kao sluga. Filip je gledao te ljude kako žvaču porculanskim zubalima, kako govore o najnovijim homeopatskim metodama liječenja, o veronalu, o glazbi, o spiritizmu, o antropozofiji, i na momente bilo mu je kao da sanja. "Da se između pedeset hiljada krovova on morao da namjeri na ovakav truli krov, i upravo taj truli krov mora da mu je takozvani »roditeljski dom«!"
 
Presvijetla Kostanjevečka, banska savjetnikovica gospođa Rekettye, bila je gospođa konzervativna u smislu devedesetih godina: njen svijet ostao je svijet staromodnih steznika s ribljim kostima i vazelina kao sredstva za poljepšavanje. Izgladnjela lica, s donjom čeljusti španjolskom, nerazmjerno visoka rasta, u staromodnim bijelim čarapama, presvijetla kretala se pod zvijezdama kao potpuno ishlapjela sjenka, u svijetu neobično slikovitom: u svijetu ljepote koja je vječna, boga koji je neshvatljiv, i kralja Ludviga Bavarskog koji je noću galopirao kroz šume u pratnji bakljonoša, kao furija. Ona se micala svijetom i govorila o Casalsu, o besanicama, o bizarnim spiritističkim seansama, a zapravo je umirala od fiksideje, da nosi u sebi rak. I njen suprug, gospodin banski savjetnik plemeniti Rekettye, i on je umro od raka prije tri godine, čitavih njenih pet posljednjih godina nije bilo ispunjeno ničim drugim nego prisluškivanjem kako to rak zapravo ždere tkivo gospodina banskog savjetnika i kako čitav ovaj svijet zubi, vjetrova, crijeva i kucanja srca nije zapravo ništa drugo nego jedan gadan i neshvatljiv rak koji ždere i proždire sam sebe od početka u sve vjekove. Ćelava od prošlogodišnjeg vrbanca, gospođa banska savjetnikovica nosila je bogatu tamnocrnu periku, a vrat je podvezivala crnom baršunastom pantljikom. Tako koščata i neobično duga, micala se po ovim sobama kao strašilo za ptice. Kao stari gavran, tako je žvakala svoje lijekove i neprekidno govorila o tome kako umire od raka.
 
— Ona da to zna, da je njoj svaka minuta odbrojena, jer ona vidi već po svojim modrim noktima da njen rak neprekidno raste. Sve je plaćena prevara oko nje i svi joj ljudi lažu u lice: i liječnici, i posluga! (Mačke su još najsimpatičniji stvorovi na svijetu!) Ona umire, a nitko njoj ne će da prizna istinu! Svi igraju pred njom, a ona sve to prozire i vidi.
 
***

 
Presvijetli gospodin veliki župan Liepach-Kostanjevečki proživio je svoje najsretnije dane u sjaju bečkoga carstva i tako je ostao čitavog života snatreći o onim davnim »nezaboravnim danima koji se ne će vratiti po svoj prilici više nikada«.
 
— Sve one divne radosti progutalo je ovo antipatično, gadno, demokratsko, materijalističko vrijeme, a da nikome nije postalo bolje, a ona uzvišena francjozefinska kultura leži — danas — razorena, kao kakav antički hram na Böcklinovoj slici.
 
Promatrajući ove gadne događaje oko sebe pomalo elegično, presvijetli je u sebi plakao nad razvalinama svojih uspomena od kojih je najveličanstvenija bila zlatorezom uokvirena pozivnica na previšnji dvorski objed prigodom previšnjeg boravka Njegova Veličanstva Cara i Kralja u našem glavnom gradu i prijestolnici Kraljevine, godine osam stotina devedeset i pete, mjeseca oktobra. Izrezak iz Narodnih novina od četrnaestog oktobra, gdje su bila štampana lica na previšnjem dvorskom objedu a gdje je između onih grofova, prinčeva, dostojanstvenika i biskupa i presvijetli gospodin veliki župan Silvije plemeniti Liepach-Kostanjevečki bio isto tako jedno dostojanstveno lice, taj izblijedjeli novinski izrezak čuvao je kao jednu od skupocjenih relikvija s ostalim takvim rijetkostima u pojastučenoj kutiji od ljubičastog baršuna. Slika tog previšnjeg dvorskog objeda u velikoj dvorani banske palače ostala je Silviju Liepachu urezana u mozak neizbrisivo, i njegovo sjećanje ostalo je zapečaćeno tim fantastičnim događajem, kao vosak previšnjim pečatnjakom i troslovčanim monogramom preuzvišenog carskog imena.
 
Uz Njegovo Veličanstvo lijevo sjedio je prejasni nadvojvoda Leopold Salvator u odori topničkog pukovnika sa znacima Zlatnoga runa, pa komorni predstojnik, konjanički kapetan plemeniti Szabadhegyi, pa Njegova Preuzvišenost kraljevski ugarski ministar predsjednik barun Bánffy, pa pravi tajni savjetnik; vrhovni dvorski meštar grof Pejacsevich, a s desne strane Njegova Preuzvišenost ban grof Khuen-Héderváry, pa pravi tajni savjetnik, ministar, Feldzeugmeister barun Fejérvári, i u slavnoj sviti grofova, guvernera, ministara, komornika, pravih tajnih savjetnika i vitezova Zlatnog runa, u uzvišenom krugu biskupa i predsjednika banskih stolova, krilnih pobočnika, vrhovnih meštara i dvorskih predstavnika, u onom sjajnom vijencu članova previšnje magnatske kuće i drugih, nižih zakonodavnih tijela, tamo kod previšnjeg stola, uz blistave zlatne zdjele i kristalne posude, sjedio je i veliki župan Silvije Liepach-Kostanjevečki, četrdeset sedmi po redu, između predsjednika kraljevskih ugarskih željeznica von Ludwiga i general-majora grofa Wuranbrandta, kao predstavnik svog lojalnog i vjernog županijskog koransko-glinskog tijela, pred vrhovnim meštrom previšnje dvorske kuhinje grofom Wolkensteinom.
 
Između dva dvorska lova, ustrijelivši sto šezdeset i dva gnjetela, sedamdeset i tri zeca, tri divlje svinje i jednu košutu u Konopištu, car je otputovao na Markov trg, da bi se brzim vlakom vratio u Ischl, gdje je zaklao četrdeset i tri jelena i sedamnaest srna, a međutim je kao polubog i nadnaravna pojava dao svoju živu carsku ruku presvijetlom gospodinu Silviju plemenitom Liepach-Kostanjevečkom i, dotaknuvši svojom posvećenom, pomazanom jeruzalemskom desnicom ovog plavokrvnog smrtnika, oduhovio ga i posvetio za čitav jedan život!
 
Sjedi gospodin Liepach-Kostanjevečki nad svojom baršunastom kutijom i prebire po dragim i skupocjenim relikvijama. Broj "Narodnih novina" s njegovim promaknućem na županijskog perovođu višeg plaćevnog stupnja: "Ban Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije obnašao je imenovati doktora Silvija Liepach-Kostanjevečkog županijskim perovođom."
 
Eto odlomka iz jednog davnog, mrtvog vremena, kada je mladi županijski perovođa Silvije Liepach stajao pred vratima tog života, kroz koji je sada prošao, kao kroz niz rasvijetljenih soba, i tako sada lista pismima i požutjelim novinskim izrescima, a sve je ostalo iza njega, kao sumrak iza jahača. Toga dana, dvanaestoga srpnja hiljadu osam stotina i osamdesete, po Narodnim novinama umrlo je u domaćim vijestima jedno novorođenče žensko, nekršteno, prezimenom Cerić, od majke služavke iz Mesničke ulice, a kako je dijete po nalazu gradskog fizika moglo biti zagušeno, služavka Marija je stavljena u pritvor, i to je u glavnom gradu kraljevine bio jedini događaj. Grof Uexhuell-Gyllenband-Cranensteeg, general konjaništva, doputovao je u grad i odsjeo u »Svratištu k caru«, a među onim potrošarinama, daćama i najamnim novčićima jedan županijski perovođa spremao se na svoju blistavu karijeru. A kada je bio imenovan velikim županom, Narodne novine donijele su čitav članak pod naslovom: Karijera doktora Silvija plemenitog Liepach-Kostanjevečkog. 

»Netom imenovani veliki župan županije koransko-glinske, doktor S. pl. L., rođen je trećega augusta 1856 u Zagrebu od oca Silvija plemenitog Liepacha veleposjednika. Svršivši pravne nauke u Beču, gdje je stekao doktorat, stupio je mladi doktor 1879 kao perovodni vježbenik k obstojaloj zagrebačkoj podžupaniji u političku službu, pošto je odslužio svoju jednogodisnju dobrovoljačku službu kod carske i kraljevske konjaničke ulanske pukovnije broj pet u Virovitici. Iste godine imenovan je podžupanijskim perovođom, godinu dana kasnije kotarskim pristavom, da bi godinu poslije bio imenovan županijskim perovođom višeg plaćevnog razreda, dodijeljenim Kraljevskoj hrvatsko-slavonskoj zemaljskoj vladi. Od toga vremena služio je kod Kraljevske hrvatske zemaljske vlade, gdje je imenovan perovođom prvog razreda, a 1889 tajnikom Zemaljske vlade. U tom svojstvu služio je sve do smrti svoga blagopokojnog oca, veleposjednika kostanjevečkog, kađ su ga obiteljske prilike sklonile da se odrekne državne službe i da se posveti upravi svoga gospodarstva koje je predstavljalo znatan i ugledan imetak. Previšnjim reskriptom od oktobra iste gođine ta je ostavka Silvija plemenitog Liepacha uzeta na znanje. Kako je međutim smrću poglavitoga gospodina Lentulaja, opata i narodnog zastupnika kotara lonjskopoljskog, ispražnjeno mjesto saborskog zastupnika, to se je gospodin doktor Liepach prihvatio ponuđene kandidature, te je na izborima godine 1894 od drugoga decembra jednoglasno izabran zastupnikom u Saboru Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Kao narodom izabrani narodni zastupnik (izabran jednoglasno od sedamnaest izbornika, opaska pisca), pridružio se naravno Narodnoj stranci, gdje je u klubu počeo da igra jednu od istaknutijih uloga, naročito se markantno istaknuvši u istogodišnjoj proračunskoj raspravi. Uživajući još iz vremena svoje upravne službe zasluženi glas odličnog, korektnog i nadasve savjesnog upravnika, on je sada imenovan za velikog župana županije koransko-glinske, kao osoba naročitog povjerenja Njegove Preuzvišenosti Bana, koji je ovim izborom opet jedamput posvjedočio da je neobično sretne ruke u odabiranju svojih glavnih suradnika. Presvijetli gospodin Liepach plemeniti Kostanjevečki stoji još u naponu snage, i svojim taktom, svojom neobičnom marljivosću i predanošću službi, on će na svome novom mjestu osvjetlati lice narodu kome služi i zemlji koja ga je počastila takvim povjerenjem.
 
»Naročito se markantno istaknuvši u istogodišnjoj proračunskoj raspravi«, ta rečenica Narodnih novina bila je ona sitnica koja je u velikožupanskoj karijeri gospodina Liepacha značila važan preokret. Za te iste proračunske rasprave donio je Pester Lloyd jedan članak s potpisom jednog l. p., to jest lonjskopoljskog veleposjednika — »von einem Grossgrundbesitzer aus l. p.«. Nije bilo nikada nigdje rečeno, ali se znalo da je taj slovima »l. p.« signirani članak napisao kostanjevečki vlastelin, koji je tim člankom — osim svog ukrasnog pridjeva kao »spreman upravnik« — dobio još i indirektan naslov »priznatog autoriteta u ustavnoj nauci«. U tome toliko razvikanom i po jednim opozicionalnim novinama prevedenom članku gospodin veleposjednik Liepach razvio je svoje »ustavnoučenjačke« ideje ovako: »Mi živimo danas u politici o pukih fikcijah. Zovemo zemlju neku Hrvatskom, koja uistinu nije Hrvatska, koja ima to ime istom od konca prošlog stoljeća; zovemo drugu zemlju Slavonija, koja također nije Slavonija, nego koja je, otkako postoji Kraljevina Ugarska, isto onako ugarsko zemljište, kao što je Bihar ili Szabolcs: sastavni dio Kraljevine Ugarske. I s tim pseudonimnim zemljama vodimo pregovore kao država s državom, prihvaćamo tvrdnje kojih je ništetnost znanost već davno razložila, kojima protivslove isprave i zakoni i protiv kojih se buni naše pošteno osvjedočenje, osnovano na dokazima priznatih autoriteta iz ustavne nauke.
 
»Naročito se markantno istaknuvši« tako tim nepotpisanim člankom u Pester Lloydu, lonjskopoljski i kostanjevečki veleposjednik Liepach bio je imenovan velikim županom i vrata su mu se otvorila pred najvišim mogućnostima. Da nije postao podban, skrivila mu je njegova supruga Eleonora, koja je prigodom previšnjeg cerclea na građanskom plesu u Hrvatskom Sokolu ostentativno odbila da se oprosti sa svijetlom banicom Margitom Khuen-Hedervaryjevom, uvrijeđena zbog aranžmana čitavog tog previšnjeg cerclea, kod koga je ona, kao supruga velikog župana i plemića i sama plemenita Somsich de Galdovo et Turocz, bila po svom subjektivnom uvjerenju zapostavljena u rangu za sedam mjesta. U kolu preuzvišenih, presvijetlih i visokorođenih gospođa, koje su pred Njegovim Veličanstvom trebale da predstavljaju elitu našega građanskog društva, gospoda Somsicheva stajala je po redu dvadeset i četvrta mjesto sedamnaesta, i kada je pristupila preuzvišenoj grofici Khuenovoj, da joj — kao banici — objasni taj očigledni nesporazumak, ova joj nije odgovorila ni riječi nego je prešla preko njene interpelacije kao da je uopće nije ni stavila. Stvar je bila jasna. Banica grofica Khuen-Hedervaryjeva, grofica Khuenova, iz godine hiljadu trista šezdeset i prve, grofica lichtenberška i barunica novolembaška iz hiljadu petsto sedamdeset i treće, gospodarica Nuštra, Hedervara i Vicze, rođena grofica Teleky, carska i kraljevska patronatska gospođa od madžarske plemenitaške linije, priznata od kralja Sigismunda prije pet stotina godina, stoji na balustradi sa barunicom Ludmilom Teodorom Marijom Gabrijelom Inekeyevom rođenom groficom Deymovom, kćerkom češkoga grofa Franca Paula Marije Zaharije Antona Wenzela Deyma i grofice Marije de la Fontaine i d'Harmoncourt-Uverzagt, i s groficom Julijanom Drašković-Erdödyjevom, suprugom gospodara trakošćanskog, damom reda Velikog krsta sa zvijezdom i kćerkom komtura ad honores kraljevskog bavarskog reda svetog Jurja, Erdödyja Štakorovečkog, i tu pristupa k njoj nepozvana »so eine hergelaufene Schlawoniterin, und spricht sie an, in einer Art und Weise« da banica i nije mogla drugo nego da joj ne odgovori ni slova. Prije svega: red ovog primanja nije aranžirala preuzvišena gospođa banica, nego veliki meštar dvorskog ceremonijala, a zatim: »Was will diese Person, wer ist sie eigentlich, und was ist eine Obergespansgattin? Lächerlich!«

Kada se poslije cerclea banica opraštala od prisutnih dama i kada je pristupila do »dvadeset i četvrte«, pruživši joj ruku, ova anonimna »dvadeset i četvrta« odbila je da se rukuje s groficom Margaretom, i tako je planuo skandal mnogo veći od spaljenja madžarske zastave.
 
— Ja sam bio četrdeset i sedmi, a tebi nije dosta ni da si dvadeset i četvrta, uzrujavao se Silvije Liepach, raspravljajući o tome događaju sa svojom ženom, osjećajući sasvim točno svoj brodolom.
 
Preuzvišeni gospodin ban, koji je velikožupanskim imenovanjem presvijetlog gospodina Liepacha »pokazao svoju neobično sretnu ruku u odabiranju svojih doglavnika«, svršio je s tim svojim doglavnikom poslije te scene vrlo brzo: veliki župan Silvije plemeniti Liepach vratio se na Kostanjevec na božićne svetke i sa Kostanjevca se poslije više nije micao. Tu je doživio nenadanu smrt svoje supruge Eleonore Somsicheve oko Duhova pred rat (od upale slijepog crijeva), tu je preživio i svoga jedinca Silvija koji je pao kod znamenitog konjaničkog juriša pred Rawa-ruskom godine petnaeste, kao poručnik carske i kraljevske Pete ulanske regimente. Dočekao je i to da vidi jedne oktobarske noći polugol, u svojoj spavaćoj košulji, bez kaputa, u gaćama, kako »nekakvi barabe« pale njegov kostanjevečki krov, kako su došli »nekakvi demokratski korteši« i razdijelili »nekakvim barabama« njegovih četiri stotine jutara najboljih oranica i kako sada prtlja i kuburi na Kostanjevcu prezadužen, u neizvjesnosti ne će li ga jednoga dana Jakob Steiner jednostavno deložirati i ne će li tako svršiti u grabi kao beskućnik. (Ona teza Filipove majke da »ovi na Kostanjevcu računaju s njenom dvokatnicom« u ulici jednog dubrovačkog isusovca, nije dakle, po svemu, bila sasvim neosnovana).
 
Silvije Liepach-Kostanjevečki nije se više snalazio među događajima i stvarima: shvaćanje životnog tempa polagano je prelazilo njegovu snagu. Sanjajući tako nad svojim relikvijama i vrijednosnim papirima, on je gledao u blijedoplave tiskanice austrijske srebrne rente i u založnice austrijskog Kreditnog zavoda kao u igraće karte fantastičnih, dalekih i davno izgubljenih igara: "sve te velike i važne stvari danas su bezvrijedne kao izigrane igračke, i što će mu ti papiri s potpisima guvernera i ministara i dostojanstvenika jednog carstva, koji danas vise po ormarima u naftalinu, kao njegova magnatska surka! Koliko se on nagnjavio oko izgradnje velikožupanskog aparata osamdesetih godina, a gdje su sve one mase trabanata, udvorica, slugana, štrebera, aspiranata, kandidata i apsolvenata, koji su u gomilama prodefilirali kroz njegova predsoblja? U kakvim su se tminama ishlapila ona vremena kada se nad onim kraljevskim prometom i prugama i cestama i uredima pjenio banski šampanjac, kada su se polagali temelji novom nagodbenom upravnom aparatu i kada su doista »nezainteresirani idealisti« htjeli da pridignu tu našu nesretnu »seljačku marvu«."
 
"Od kolere i od močvara i od poplave na jedan simentalski stepen. A zahvalnost tih krava i te bagaže? Da su mu provalili u dvor i zapalili krov! Eigentlich unfassbar!"
 
Još kao mladi džentlmen i bečki doktor osamdesetih godina, on je mnogo polagao na svoju garderobu. Njegov chesterfield s obrubljenim reverima padao je sa tri linije u struku vrlo vitko; karirane hlače, švedske šiljaste cipele, cilindar, sve prvorazredni bečki posao iz ruku najboljih krojača, sve je to ovoga mladog vlastelina isticalo (vrlo diskretno) kao čovjeka koji ima smisla za naglašen ali nenapadan potez nošnje. Još i danas je njegov crni paletot iz onog vremena njegov najsolidniji odjevni predmet, a njegovi frakovi, njegov Wales-kamgarn-havelok, njegov peštanski salonrok, sve je to visilo vrlo uredno u ormarima i iznosilo se svake druge nedjelje na vjetrenje, premda je među tim krpama bilo i takvih koje nije dodirnuo četrdeset godina.
 
Dolazeći tako gotovo svakodnevno u posjete svojoj prijateljici gospođi Latinovicz-Valenti (Filipovoj majci), u svom svijetlosivom sakou, sa svijetlim kremgamašama, sa štapom od ebanovine, bijelom kravatom i neobično sjajnim okovratnikom i manšetama, on je izgledao kao siva lutka iz čudnog starinskog albuma. Brižljivo okupan, sasvim sijed, pomno obrijan, još prilično pokretan, on zapravo nije bio lice antipatično, ali Filip nije nikako mogao da se pomiri s njegovom egzistencijom. Prije svega, naslov njegove majke, madame Latinovicz-Valenti, izgovarao je stari uvijek neobično razgovijetno, polagano i ceremonijalno naglašeno, kao da izgovara nekakvo naročito otmjeno i društveno visoko istaknuto ime, očito naglašujući prezime Valenti, kao prezime njenog brata bečkog Feldmarschalleutnanta, koga je on svojedobno lično poznavao i u generalovoj se kući kao gost vrlo ugodno osjećao. A osim toga Filipu je izgledalo da taj stari poznaje njegovu majku još iz onog mračnog biskupskog vremena, znajući tako o toj ženi mnogo više od njega i promatrajući je iz jedne, Filipu savršeno nepoznate perspektive. Sve je na tom starcu bilo još kako-tako pomadama i mastima prilično zalizano, osim ruku. Ruke toga čovjeka izgledale su doslovno osuđene na smrt. Neobično senzualne, grabežljivo i sebeljubivo uznemirene, ruke toga starog bonvivana pružale su se plaho za stvarima kao da hvataju za životom iz mračnoga već predgroblja; kako je on proždrljivo grijao svoje beskrvne dlanove na toploj plohi porculanske čajne posude, kako se neugodno doticao Regininih ruku (i u prisutnosti stranih ljudi), kako je strastveno frkao svoje cigarete, i oblizujući se, stavljao ih u svoj cigaršpic od slonove kosti, sve je to na Filipa djelovalo odbojno i enervantno. Njemu je zbivanje u toj kostanjevečkoj kući počelo izgledati sablasnim: tu se odvijala jedna igra nad grobovima i oko grobova, mukla i podmukla, sasvim mutna i nezdrava. Oko nekakvih dvokatnica, loših bečkih viceva, čajeva i večera, igra prikrivena i konvencionalna, koja je pod površinom napukla kao stara posuda iz koje se polagano cijedi bolesna i gnojna ljudska strast. Stari dolazio bi u predvečerje, još za vrijeme toplog čaja, ostajući onda obično i preko večere do u kasnu noć. Tu se razgovaralo o sazivanju duhova, o pokornosti spram dragog nam Gospodina Boga, o nekoj izvjesnoj, kao višoj staračkoj rezignaciji kojoj sve ljudske strasti i napori iz njene perspektive izgledaju prilično smiješni. Govorilo se o davnim mladostima i zabludama, o psima, o mačkama i o sluškinjama, o odijelima, o kuhanju i o koncertima. O važnosti pasje probave, o psima uopće i vrlo mnogo, a i o tome kako je služinčad nezahvalna! O bolestima uha i grla, o neshvatljivim slabostima srca, o sljezovim oblozima i o dijetama. Sve to učtivo prikriveno i lažno brbljanje trajalo je beskonačno jednolično, a kada bi ono dvoje ostalo samo u sutonu u Regininoj sobi, na njenom pliš-divanu, nad sobom bi se natkrilila duga i nepomična tišina. Vrativši se jednog predvečerja iznenada kući, Filip je prošao na vrtnoj strani pokraj majčina prozora, i kako je povjetarac u taj tren uznemirio zavjesu, on je u polumraku vidio svoju majku gdje sjedi na koljenima toga starca. Pozlilo mu je i još je isto veče htio da se spakuje, ali je onda ipak ostao. Počeo je samoga sebe da svladava u svojim pretjeranostima, a njegova prenadražena stidljivost spram tjelesnih dodira (pa i vlastitih) od početka mu je bila izgledala nezdravom. On se tako uvijek vlastitim razumom morao da prisili da dotakne svojom rukom tijelo koje žene s kojom bi stajao u intimnom odnosu, jer se takvih javnih dodira ruke bojao kao naročitih besramnosti.

"Glupo. I život staraca, kao i drugih organizama, nije ništa drugo nego otvaranje tijela i tjelesnog. To je nagon u čovjeku, koji nas goni za produženjem života! Za trajanjem! Za produženjem trajanja! Osuđivati te nagone kod staraca nelogično je, ako ih čovjek ne osuđuje kod mladosti!"
 
To je bilo razumno, ali inače, po svemu iznutra, on nikako nije mogao da se pomiri s tim starcem. A starac, osjećajući u tome neugodnom došljaku jednoga svog (eventualnog) protivnika, iskazivao mu je naročitu, šarmantnu blagonaklonost. Dva mjeseca pozivao ga je k sebi na kostanjevečki dvor, da mu pokaže svoje knjige, svoju zbirku oružja, svoje obiteljske slike koje bi trebalo da se obnove, a on nije dovoljno upućen kako da se prihvati toga posla, i dva mjeseca Filip nije htio da se odazove.
 
Stari je imao jednu, navodno vrlo skupocjenu kopiju Palma Vecchija, a kako se našla u gradu prilika da je proda, ponovno je zamolio Filipa da dođe i da mu je procijeni. Prvi put od njegova povratka došlo je između njega i majke do vrlo žestoke (i gotovo neukusne) prepirke zbog te slike, a onda je popustio i zaputio se slijedećeg poslijepodneva u dvor.
 
Taj takozvani kostanjevečki dvor bio je simpatična barokna jednokatnica, sagrađena svojedobno na rubu šume kao stan Cranensteegova upravitelja dobara, a Cranensteegov Kostanjevec, ogromna zgradurina od stotinu soba, stajao je od Liepachove kurije tri kilometra, podignut na jednom brdu kao tvrđava, sama za sebe, sa svojim mostom i tornjem te neobično širokim horizontom. Liepachovi kupili su tu gospodarsku zgradu sedamdeset i pete u vrlo trošnom stanju, ali, obnovivši je i posadivši oko nje jablanove i breze, dali su toj jednokatnici sasvim pristojno lice: s peronom za kočije i s terasom na prvom spratu, ta je kuća izgledala kao kakav ljetnikovac u parku. Stari Liepach dočekao je Filipa šećući pred nasadima ispred dvorca, objeručke, intimno, kao svog dobrog i dragog znanca koji mu je tim svojim posjetom iskazao ne samo naročitu čast nego i neobičnu uslugu, i, pošto je sproveo Filipa kroz prizemlje (urešeno starim škrinjama i brokatnim prevjesima i crkvenim svijećnjacima), ispratio ga je na terasu. Tamo je Dominik servirao čaj sa slatkim vrhnjem, tortu od čokolade sa šlagom i dinje, i taj starac u izlizanoj svijetlosmeđoj livreji kavine boje, s ogromnim bijelim rukavicama, plosnatim kao stare kornjače, i ovaj drugi starac u svom svijetlom sakou, koji govori Dominiku Ti, a Dominik njemu Presvijetli, taj čaj i taj šlag i te dinje i ta dva starca, sve je to ispalo neizrecivo glupo. Palma Vecchio bio je naravno očajan, a i obiteljski portreti bez neke naročite vrijednosti: kič osamdesetih godina, slikan s pogledom unatrag, da bi se liepachovska loza prikazala što starijom! Knjižnica je bila potpuno bezlična i prazna, sa tri u kožu uvezana godišta Ephemerides politico-statisticae Posonienses, kao jedinom rijetkošću za naše prilike. Za jednu nijansu malko pretjerano naglašeno, gotovo svečano, uzeo je stari Liepach jedno u svinjsku kožu uvezano godište toga požunskog informacionsblata i, patetično rastvorivši jednu stranicu, naznačenu ešarpom od teške crvene moarirane svile, obratio se Filipu: »Ako Filipa zanima jedan kuriozum, on je tako slobodan i ima čast da ga upozori ne bi li posvetio pažnju na jednu za Liepachovu lozu tako važnu činjenicu kao što je bila požunska objava da su Liepachovi dignuti na čast plemstva godine osamsto i osamnaeste.«
 
Doista! Pod datumom od godine osamnaest stotina i osamnaeste dne petoga decembra, tu je bilo štampano ovo:
 
MAJESTAS SSMA D. ANTONIUM LIEPACH AD EXC. CAMERAM HUNGARICO-AULICAM RATIONUM CONSULTOREM OB PRAECLARA ULTRA 40 ANNORUM IN REGEM ET PATRIAM MERITA UNA CUM FILIO ITIDEM ANTONIO BELLICO CONCIPISTA IN NUMERUM R. HUNGARIAE NOBILIUM REFERRE DIGNABATUR."
 
G. Antoniju Liepachu, savjetniku slavnog ugarskog dvorskog računarskog ureda, radi dičnih za kralja i domovinu zasluga tečajem više od 40 godina, udostojalo se Njegovo Veličanstvo dopustiti da se zajedno sa sinom Antonijem, vojnim bilježnikom, uvrsti u broj plemića Kraljevine Ugarske.
 
Na naslovnoj stranici toga požunskoga vjesnika, ispod sivog ocalnog otiska polunage simbolične žene u oblacima s knjigom i krilima na glavi, stajao je kaligrafirani potpis prvoga plemića od Loze Liepachovih, napisan guščjim perom, oštrim, neobično pedantnim potezom: Antonius Liepach, nobilis in Monarcham et Patriam meritissimus. Preko toga olovkom, sasvim izblijedjelo, po svoj prilici ženskom rukom, stajalo je: Flossmann: Tombola potpurri. Seitz: Die Hexe von Boissy.
 
"Glupo kao ovaj Tombola potpourri" mislio je u sebi Filip, promatrajući posivjelu štampanu vijest o liepachovskoj plemićkoj povelji, i nije znao što da kaže tom starom plavokrvnom vitezu, kome je sudbina odredila da bude jednim od posljednjih kavalira njegove majke.
 
Iznad bibliotečnog ormara, u zlatnom okviru pod staklom, stajala je tu na zidu kao oleografija u četvorobojnom tisku reprodukcija znamenite Benczurove slike: »A millenniumi Hódolat«, poklon staleža i redova Kraljevine Ugarske i Hrvatske i Slavonije i Dalmacije pred Njegovim Veličanstvom, madžarskim kraljem, prigodom proslave Hiljadugodišnjice Ugarskog Kraljevstva, u baroknoj dvorani budimskoga dvora. Između te rulje u magnatskim galama stajao je vitez Zlatnoga runa grof Khuen-Héderváry kao dvorski zastavnik Kraljevine, i u ljubičastom preljevu prelatskih i biskupskih plašteva, u poslastičarskom rumenilu brokatnih stijena i kardinalskih rukavica, u lelujavoj stravi stjegova, standarta i cilindara, isticalo se naročito blijedo lice blagopokojne Carice Jelisavete, u crnini, pod baldahinom, i upravo nedaleko od njenih nogu preko poda polegla je i Hrvatska Zastava u patosu hiljadugodišnjeg poklona pred Suverenima.
 
"Taj senilni gospodin ima u svojoj biblioteci Benczura, a sa mnom hoće da govori o slikarstvu", to je bila jedina impresija koju je Filip osjećao negdje u sasvim dalekom i nejasnom predjelu svoga mozga; tako je prelistavao Ephemerides posonienses, promatrao nekakve temperamotive na stropu i nije znao što da kaže ovom brbljavom starcu koji ga je obasipao frazama i priznanjima »da je čitao jednu njegovu knjigu i da je doznao za njegov veliki londonski uspjeh, i da to nije mala stvar biti kontraktualnim crtačem jednog velegradskog dnevnika, a potpuno sam i goloruk progristi se u dalekom inostranstvu do takve pozicije kakvu je Filip uspio da osvoji u inostranstvu«.
 
Pustio je staroga da se tako muči od neprilike, nešto je i sam mucao, kao da govori s kakvim inostrancem, a onda je iznenada ustao i oprostio se od Liepacha, a sve je ispalo neobično nezgrapno i glupo. Idući kući, imao je u ustima neugodan tek, kao da je pojeo komad starog i pokvarenog mesa.
 
"Odakle su samo doputovali baš ovamo u Kostanjevec", razmišljao je Filip o Liepachovima, spustajući se laganom serpentinom od šume spram vinograda na rubu ravnice koja je već sva plivala u ranom ljetnom večernjem osvjetljenju. "Po čemu se ovakav stari siromah razlikuje mentalno od natcestara Hitreca, na primjer? Natcestar Hitrec ima u svojoj sobi pod tramom isto takvu zlatnouokvirenu sliku u trobojnom tisku, koja se zove: »Aus meiner Dienstzeit«. Da, taj ulaner, na bijeloj kobili, u modroj ulanci, s nalijepljenom svojom fotografiranom glavom, taj cugsfirer Hitrec von k. und k. Ulanenregiment No. 12 Tolna, taj natcestar u propnju na bijeloj kobili s izvučenom konjaničkom sabljom pod grbovima Carstva i zastavama carskim i madžarskim, to je jedna isto tako načinjena lutka, kao i onaj njegov presvijetli veliki župan sa Benczurovom zlatnouokvirenom legendom u baroknoj dvorani budimskoga dvora. To je sve savršena tmina. I ta bi se tmina mogla rasvijetliti samo nijagarskim vodopadima i falangama nekakvih novih, imaginarnih lica, ali to ne bi smjeli biti Liepachi niti Liepachima slični plemići iz godine osamsto i osamnaeste. To je inteligencija koja zapisuje sebi Tombola potpourri, kao dragu uspomenu na nekakav umjetnički doživljaj, a ima starog livriranog Dominika i igra svoju ulogu kao da se nije ništa dogodilo u svijetu."
 
Čitavo veče čuo je još staroga Liepacha gdje mu govori »kako se u njegovo vrijeme upotrebljavala aromatische Karbolessenz kao univerzalno dezinfekciono sredstvo, kako je caherlin nestao iz prometa, kako je madžarski sistem županijske administracije bio najbolji administrativni sistem na svijetu, pak su Englezi i u kolonijama uveli — molim pokorno — taj madžarski sistem«, i tako se mučio još dugo u noć i nije mogao da usne. Već su se nad šumama stale javljati prve pjege svitanja i prepelice se oglasile u žitu kada je bacio svoju posljednju cigaretu.
« Poslednja izmena: 14. Jun 2006, 01:39:56 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
12

 
Bila je topla ljetna noć, u punoj mjesečini. Sjedio je Filip do ponoći u kavani »Kod Krune« na općinskom trgu, prelistavao Daily Mail i inostrane ilustracije, ispio svoj peti konjak sa sodom i plativši zaputio se u zelenu mjesečinu, u prostor. Osjećao je kako je lagan, kako dobro svladava zemlju pod svojim nogama i kako mu se ide daleko, u tišinu. Imao je tjelesnu potrebu da se udalji od svega ljudskog i da bude sam sa treperećim krošnjama i zelenim tihim daljinama. Jedamput davno, prije dvadeset i tri godine, jedne ljetne noći, isto je tako hodao sam, po ogromnoj bijeloj cesti, a rosa je blistala lijevo i desno od puta, kao staklovina. Bila je topla ljetna noć, mirisalo je sijeno, valcer su plesali dječaci s toplim bijelim djevojčicama. Mirisalo je sijeno, bili su svi pijani: od ljetne noći, i gusala, i polutmine, i mekanih djevojačkih stasova; mladost bistra kao kaplja, sama kao rosa u rosnatoj noći i lagana kao vjetar u noćnim krošnjama. Daljine su bile zelene, prozirne, žitke, a zvjezdano staklo tako usijano, tako fosforno, tako sasvim blizu kao pod rukom. I smijeh, i djevojački glasovi, i tamni obrisi gardedama, sve je to ostalo iza njega: mali grad s balkonima i bakrenim jabukama tornjeva i otvorenim prozorima na kojima su lepršale bijele zavjese. U tangenti mesa, u zanosu topla tijela, u gibanju po bijeloj mjesečini, uz žubor potoka, uz šum crnih krošanja, gdje se čuo topao lepet krila, on se gibao u prostoru kao usijana gvalja tjelesnog nečeg u sebi, pun glazbe, pun tople blizine jednog dječjeg ženskog tijela, i sam još dijete u djetinjastom ushitu. Tako se otkinuo one noći u svoju fatalnu patnju, u svoj glupi roman s onom naivnom malom provincijalnom guskom zbog koje je onda prolumpao maminu stotinjarku i proigrao čitavu svoju mladost!
 
"Kako je čudno to slijepo kretanje u nama, kako su ljudska tijela tajanstveni galvanski stupovi i kako se svi mičemo po nekim mračnim i neshvatljivim zakonima u svome mesu! Krene se tako nešto u onakvom sedamnaestogodišnjem balavcu, otkine se kao sudbina, i jedna onakva mala mačka, posuta pjegama, onakva plitka, ograničena djevojčica postaje sudbinom koju čovjek vuče sa sobom čitav život kao mlinski kamen!"
 
Odbio se tako u mislima od ceste, te hodajući uz potok, kroz mračnu i vlažnu guduru punu zapaha vlage i mokrog slapa, našao se na otvorenom proplanku na rubu hrastove šume. Tu je, u sjeni crnogorice, u sjeni ogromnih tamnih omorika, stajala koliba sa slamnatim krovom, sva bijela kao platno na tratini, obasjana punom mjesečinom, kao polivena vapnom.
 
Tu je stao. Sve je bilo u krugu nepomično i tiho.
 
Noćna tmina i osjetljivo lupanje srca u grlu od uznemirenog, uzrujanog hodanja. Kroz sasvim mrtvu zelenu tišinu, iz kolibe, ispod slamnatog krova, gdje je vonjalo kiselkasto po ogromnim kukuruznim hljebovima, po čađavim ćupovima i po dimu ispod strehe, čulo se otkucavanje ure. Tiho, jednolično micanje drvenoga stroja s teškim zarđalim gvozdenim češerom kao utegom na lancu.
 
Tik, tak, tik, tak.
 
Tišina i ugodno, mudro, dekadentno protjecanje vremena kao klokot klepsidre. Vapnenobijele četvorine stijena pod slamnatim krovom, dalek žubor potoka i lepet krila jedne ptice što se probudila u krošnjama, sve je to stajalo pred Filipom kao ogromna, monumentalna emocija. U dalekim zelenim blistavim tkaninama zrele ljetne noći micala su se svijetla nebeska, a Filip je disao mirno i slobodno, osjećajući u svome tijelu sigurnu logiku toga kako mu kola krv i kako kipti u njemu usijano i svježe, neiživljeno meso. Osjećao je kako polagano svladava u sebi svoju nemoćnu potištenost i kako mu se vraća emotivna snaga. Danas je, poslije duge stanke, opet naslikao jedno platno. Vraćao se o podne s kupanja na rijeci, kada je primijetio pred ogromnom okrečenom plohom jedne stijene, na suncu, okrenuto spram sunca jedno dijete kako mu je sjena pala preko stijene a dijete drži obje ruke vodoravno i svojim dječjim glasom nešto neartikulirano mumlja. Bio je strašan prizor, jer je odmah utvrdio da je dijete gluhonijemo, i to nerazgovijetno vikanje bilo je životinjski grozno. Držeći obje ruke vodoravno, to gluhonijemo dijete, više grlom nego sluhom, imitiralo je glas svećenički kada pjeva pred oltarom. Ruke su se širile kao da blagoslivlju, ruke su se dizale kao sjena po zidu, kao neke čudne i neshvatljive zmije, tako su puzale te sjene po tom zidu, micale su se kao samostalna stvorenja što se miču gipka, sjenovita, začarana, a dijete je urlalo očajno, kao iza glasa, opsjednuto, suludo, oprženo od sunca, kao u bunilu sunčanice, i sve je bilo više grč nerava, padavičavo priviđenje nego stvarnost. Drhtao je taj životinjski glas dječji na punoj svjetlosti, treperio je u bolećivim kolutima, širio se u krugu pred punim sjajem suncem polivene stijene, razlijevao se po prostom, pod krovom, inad tornjem, nad drvoredom i kao dim se pušio pod nebom pritisnut suncem i sparinom. Tako opsjednut tim paklenim priviđenjem, Filip je došao kući, uzeo platno i naslikao to dijete kako urla na podnevnom suncu pred jednim bijelim zidom. Glas toga gluhonijemog djeteta mumljao je nad njegovim platnom kao napuklo zvono, no upravo to prljavo, zgrčeno, kretensko tijelo obasjano suncem, taj stravićni grč pred nečim tamnim i gluhonijemim u nama samima i oko nas, to treperenje crvenih glasiljki u grlu gluhonijemog djeteta, to je bacio na platno s takvom neposrednošću izražaja da se poslije i sam prepao demonske snage svoga vlastitog poteza. Ono gluhonijemo ždrijelo s malim crvenim mesnatim jezikom, ono slinavo micanje gluhonijemih usana i sluznica, ono besmisleno i slijepo mahanje rukama na suncu, a sve pred jednom kao sir bijelom stijenom, to je bio daumierovski motiv, ali mnogo teži od Daumiera! Nije ni ručao slikajući sve do bijele kave i, stojeći sada na mjesečini, u prostoru, među zvijezdama, noćnim pticama i treperećim krošnjama, njega podilaze trnci od uzbuđenja: iz njegovih tuba još teku boje, u njegovim živcima još ima snage i u krvi zanosa! Živi i osjeća kako je dobro biti živ.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
13

 
Vraćale su se emocije i dolazile jedna za drugom, kao ptice kada se vraćaju iz Egipta, u šumnim jatima. Sjedi Filip u sutonu (u slamnatom naslonjaču pred verandom), gleda u predvečernjem zelenilu lastavice kako kruže oko krova u strmim i smionim krivuljama i misli o tome kako je život zapravo krvoločan i okrutan kriminal.
 
"I ta najidiličnija i ljudima tako draga ptica, čije gnijezdo donosi ljudima legendarnu sreću, a djeca već po pučkoškolskim pisankama pišu o njoj zanosne pjesme, ta mala crnolika ptica, što cvrkuće oko naših tavana i naših tornjeva ne razlikuje se zapravo ni po čemu od morskog psa. Njen, nama tako dragi i intimni cvrkut, tu, u predvečernjem zelenilu, znači zapravo stravičan signal u svijetu mušica, te ima stvorova koji strepe pred njenim strelohitrim zamahom krila, kao mi pred tigrovim glasom kada se javlja iz prašume. I tako: neko neshvatljivo rikanje i plivanje, jedrenje, letenje i žderanje, u svemu i oko svega. Morski psi jedu tuninu, a tune se hrane malom ribom, a mala riba jede muhe, a lastavice jedu komarce, a komarci prenose zarazu, i sve se to prenosi i grize po sasvim čudnim zakonima, glupo kao Ezopova basna za djecu. I gljive rastu pod starim hrastovim krošnjama, a ljudi jedu te gljive i onda se grče po tri dana od otrovanja, kao šoštarova Anka što se otrovala u četvrtak i ne zna se hoće li ostati živa. A krave su bedreničave, i sve je slinavo i šapavo, metiljavo i blatno, sve gnjije u močvari, i sve ima rogove i krzno i dlakavo je i kožom obraslo, samo čovjek stoji u tom životinjstvu gol i mramoran kao helenski kamen, s nekakvim svojim u prirodi nevidljivim i nepostojećim slikama o ljepoti svoga vlastitog tijela i o ljepoti tjelesnog oko sebe. Oko toga golog čovjeka neprekidno treperi nekakav neshvatljiv svetokrug metafizičkog nečeg u nama, i može se gledati na stvari jednosmjerno, uzročno, u krugovima slika koje se rađaju jedna iz druge kao talasi na vodi kada je netko bacio kamen, a može se gledati i nadstvarno, kao onaj stari toranj što sada pjeva na Kostanjevcu svoju staru renesansnu pjesmu o kardinalima i o rimskim crkvama. A onda postoji još i panonsko blato i nad njim zrakoplovna linija: London — Bombay, onda postoji još u svemu tome i on, akademski slikar Sigismund Latinovicz, koji se prozvao Filipom a potpisuje se Philippe i doputovao je ovamo svojoj majci trafikantkinji, a tamo dudak Miško vodi Sultana, bika natcestara Hitreca, koga je on spasao iz goruće štale, i sve je to prilično nejasno i zapleteno; ako (uopće) ima nečeg jasnog u tome zbivanju, to su slikarske emocije. Formalno svladavanje materije u emotivnim prijenosima, i drugo ništa!"
 
Sjedi tako Filip u sutonu, sluša rodu na susjednom dimnjaku kako klepeće kljunom kao kastanjetom, kako jasno odjekuju pastirski glasovi s potoka gdje se napaja blago, kako lastavice proždrljivo kruže oko dimnjaka kao grabilice, i osjeća u sebi prelijevanje tih životnih odraza, živo i zanosno. Kruže slike oko njega kao ptice i oko njegova pogrebnog raspoloženja i unutarnjih potištenosti, i oko vinograda i oranica, i šumskih parcela što gasnu u teškom, baršunastom zelenilu starinskog damasta i nestaju u smeđim tkaninama daljine.
 
Cestom, s onu stranu živice i plota, prošli su vinogradari sa špricom na leđima, a jednom je lula zasjala u sumraku neobično ognjeno, i zacrvenio mu se obraz kao da je skalpiran. Tiho i nečujno nestali su vinogradari u pepeljastoj rasvjeti sutonjoj, u teškim okorjelim opancima, sasvim pozelenjelima od modre galice, kao da su bakreni. Zeleni, bakreni opanci prolaznika, tiho odmicanje sjena u sivim koprenama sa crvenim odsjajem lula, to je ispred Filipa opet prošla jedna slika: jedan akvarel, malo prenježan, gotovo suviše ženkast u preljevima, ali neizrecivo bogat u boji, upravo prepun jedne bolećive ali goruće rasvjete. I sve je oko njega postajalo sve punije slikama: tri zrele breskve na zelenkastom, modrim cvjetićima obrubljenom tanjiru, na crveno-modro ispruganom stolnjaku, obasjane posljednjim rumenilom večeri: paleta bogata koja se gasi u predvečernjem zlatu smiraja. Ustalasane ploče zrelih usjeva na talasu vjetra, kao vibracija tkanina u vodoravnom talasanju, na suknu zagasito tihe, beskrajne vedrine. Krvave ribe, sa neobično crvenim škrgama, ispred zelenkaste stijene, na zdjeli od starog posivjelog cinka, pokrivene sivim i mokrim listom prljavih vlažnih novina, te se još razabiru rastopljeni natpisi prljavih, crnih okomitih hijeroglifa. I lišće, i granje, i perspektive s bogatim zavjesama sunčanih dana, tihi životi na ispranim stolnjacima, micanje blijedih i bolesnih lica, rasvjete i tišine sutonje, sve je to bilo previranje slikovitosti, a kroz sve to kao kroz zlatno-srebrnu koprenu osjećala su se dva plava uznemirena ženska oka. Ženu je njušio iza svega toga nemira Filip, svim svojim čulima osjećajući kako to preobilje emocija u njemu budi žena, svojim nervoznim prstima, lomnim stasom i čudnim, neshvatljivim živim pogledom.
 
Od početka, još od najranijih dana njegove mladosti, žena je bacala Filipa iz najmračnijih potištenosti u ekstazu i iz suludih zanosa u očaj, i on bi puzao na rubu samoubojstva, zgažen i sasvim slomljen kao zgaženi puž bez kućice, slinav i blatan i ranjav. Jutarnje mise, pričesti i ispovijedi onih davnih i nestalih kaptolskih dana, sve je bilo natopljeno snatrenjem o ženkama, kao djevojački spomenari mirisima pletenica i maćuhica. I one davne pričesti i ispovijedi bile su već prva svetogrđa i laži, jer se u njima prešućivao najveći smrtni grijeh: zapjenjeno snatrenje o djevojčicama, grešno suludo snatrenje o tjelesnim dodirima i o užicima koje ta neshvatljivo tajnovita stvorenja skrivaju u svojim krilima. I službe božje i večernji blagoslovi, kada su ti mali ministranti gospodnji mahali srebrom kadionica i nosili zlatnosvilene baldahine i crkvene zastave, sve je to još onda bilo ispretkano bludnim snovima o najvećim tjelesnim tajnama, i te su tajne kao otrovnice puzale po prvim knjigama, po svetim slikama i u prvim intimnim razgovorima po sakrivenim zakucima iza stijena i štagalja. Biskupska crkva i njene sjene, tornjevi kaptolski i zvona blagdanja, između Korizme i Kvaternog Posta, a sve u gnojnoj ravnici, govedarskoj, blatnoj, s njuškama blaga Gospodnjeg i grajom marvinskih sajmova, a kroz sve to promiču mali gimnazijalci, sa potajnim izrescima iz kalendara i tajanstvenih molitvenika: tu đavolska prikaza u bludnom klupku s vješticama, tamo zlatovlasa Venera u faustovskoj retorti ili divan akt u trobojnom tisku, ukraden ne zna se gdje i iz kakvog zaključanog ormara, snivajuća gola boginja s labudom, a ruku drži svinutu neizrecivo zavodljivo ispod pupka.

U preobilju seljačke barbarske ravnice, između gomila kupusnih glavica, tikava, graha, riba, mesa i slanine, u naslagama masnog krvavog svinjskog mesa, debelih masnih ribetina, zelja, janjetine, sala, masla, jaja i živadi, živi jedan mali gimnazijalac koji čitave dane čeprka i traži po pijesku na obali rijeke ne bi li mu sreća dala da i on nađe u naplavini i blatu kakav mali brončani rimski kip Afrodite što spava s uzdignutom rukom iznad bujne frizure. (Jedan je Filipov drug našao golu rimsku Afroditu u pijesku kod kupanja, i to je bio najveći događaj u analima biskupske gimnazije za posljednjih pedeset godina). Čitava atmosfera oko trafike bila je nezdrava, naročito u tjelesnom smislu, te se u nervoznom djetetu, sklonom već od naravi tjelesnim nastranostima, morao taj dodir s ogromnim i mračnim pitanjem tjelesnoga u njemu utanjiti i raznježiti do najtrepetljivijih nemira. Već samo osnovno pitanje, tako delikatno, a tako i neizrecivo zamašno, koje ga je mučilo čitav život a koje nikada nije imao snage da odlučno postavi te je za njega ostalo sve do danas neriješeno: tko mu je zapravo otac? Neugodan pramen mirisa duhana iz trafike u Fratarskoj ulici obavijao je sva ta čudna i nejasna zbivanja između njegove majke i raznih prolaznika, na divanu iza zavjese i paravana, što su mu ostala neshvatljiva i nepoznata, zamatajući te tjelesne tajne iz dana u dan sve to misterioznijom koprenom. Oči čitavog grada, te uznemirene i sitničave oči čitavog maloga grada nad mračnom i sivom trafikom, nad njegovom majkom, a naročito nad njim, kao djetetom bluda i grijeha, sve je to u Filipu razvilo čudne i bolećive priklone upravo spram toga bludnog i grešnog u nama, tako da je onaj njegov javni bijeg u javnu kuću na kraju Krajiške ulice bio provala jednog jakog karaktera koji hoće da se pred svima zaprlja blatom iz prkosa. Oko crkve i biskupskoga grada plaze sjene klerika, fratara, opatica, crne se pojave javljaju i nestaju sa biskupskog pločnika, a njegova majka Regina sjedi za trafičkim pultom i trguje cigarama i žemljama, ulaze kanonici, oficiri, kancelisti, kočijaši i razgovaraju s njegovom majkom na način koji Filipa neizrecivo vrijeđa, te ne zna jesu li sve te glasine oko njegove majke paklene izmišljotme ili istina?
 
A poslije, za onih mršavih i gladnih dana oko pete gimnazije, u biskupskom sirotištu, na stjeničavoj postelji, sa žednim i suhim grlom, čitave su noći prolazile u besanicama, pune trzaja i bunila. Sivozelenkaste stijene, teške rešetke na okovanim prozorima, crna lakirana raspela s bijeloružičasto oličenim likom Spasiteljevim i čitavi nizovi drvenih svetaca po hodnicima (svetaca nezgrapnih u svijetloplavim togama i crvenim plaštevima sa papirnatim cvijećem u ruci), a Filip leži budan, gleda dosadno i jednolično potitravanje kandila na stropu i sanja o Reziki. Jedina svijetla pojava u čitavoj toj smrdljivoj kući, punoj mučenja i stjeničavih postelja, bila je Rezika. S jakim, nabreklim, kao natečenim, crvenim mesnatim bosim nogama, Rezika je sa šuštanjem svoje podsuknje i crvenim, iznad lakata zasukanim, ispucanim, masivnim rukama bila san čitavog sirotišta; a pročulo se od prošlogodišnjih maturanata da nije nesklona ljubavi te čovjek ne zna gdje ga čeka sreća? "Trebalo bi eventualno riskirati, prokrasti se u blagovaonicu, a kroz blagovaonicu spustiti se liftom, tim pustolovnim putem moglo bi se do Rezikine sobe." Tako je ustao, bosonog, nečujno, odšuljao se do blagovaonice u prizemlju gdje je kraj ulaznih vrata na zlatnoj konzoli blagoslivljao pitomce biskupskog sirotišta drveni sveti Josip. Hladna i prazna, sa stolovima od meka drva, s prljavim stolnjacima polivenima grahom i prežganom juhom, s razbijenim solenkama i beskrajnim redovima tanjira nanizanima tu već za sutrašnju juhu, blagovaonica stajala je prazna i tamna. Stolac što ga je srušio odjeknuo je glasno, kao srušeno klecalo u crkvi, s muklom i dugom grmljavinom. Tišina. Izvana, iz daljine, čulo se kako negdje plače parostroj na otvorenoj pruzi. Tu su stajali redovi dugih stolova pokriveni bijelim stolnjacima kao lijesovi, a lift je bio zaključan. Kroz pukotine drvene kutije probijala je svjetlost: opatice su već ustale i u kuhinji spremale đačku prežganu juhu.
 
Svitalo je. Kakve su ono bile glupe, jalove melankolije jednog zapaljenog dječjeg srca, zaključanog u sivoj smrdljivoj zgradurini. Tamo su jeli raskuhanu govedinu (i štakore bi našli u varivu i stare čarape), ogromne plohe dvorišnih zidova bile su polivene kišom, pokvareni žljebovi plakali bi čitave noći, pjege vlage i plijesni puzale su po svodovima prizemnih učionica gdje su se pušile žute čađave petrolejke, a kao što je onda sanjao o djevojačkim glasovima, kretnjama, šeširima, pletenicama na neke nedohvatljive daljine, tako je ostao glup do danas. Svi njegovi tjelesni zanosi ostali su nestvarni i uglavnom neostvareni! Sanjati o ženama moglo se u samoćama, po toplim posteljama, ali pri svakom stvarnom tjelesnom dodiru Filip je imao neugodan osjećaj buđenja: u hladnu smrdljivu sobu ustati neispavan i gol, pospan i umoran skakati preko golog kamena, a cijelu noć svirao je vjetar oko zgrade iza zidova, na žicama i po gromovodima. U pari rezanaca ili nad škafom mokra rublja, nemirna kao prikaza, nedohvatna a živa, kroz koprenu polusna, tu je još s njim bila topla Rezika, a sada dolazi stvarnost: dugi hodnici obavijeni mirisom prežgane juhe, prokleta prežgana juha sa suhim crnim kruhom, žalosna jutra kada je polja prekrio mraz, a Filipa tjeraju na ranu misu, u hladnu crkvu gdje se dah dimi u gustim loptama i smrzavaju se dlačice u nosu, a sveta se voda sledila u škropionicama. Tu će klečati na hladnom klecalu i poludremovan u kacenjameru jedne bunovne noći prepisivat će matematske primjere, smrznutim prstima, na svijetlu oltarske svijeće. Tajna mesa, nezdrava tajna mesa u gnjilim dječjim tijelima, vani pada mokar snijeg, a iz matematike ga čeka siguran popravak!
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
14

 
Stari Liepach dao je južinu u počast svoje drage prijateljice grofice Orcyval i na tu južinu bila je pozvana i Kazimiera Latinoviczeva sa svojim sinom, a Filip se na najveće začuđenje svoje majke odazvao. On je znao da je pozvana na taj neobično otmjeni sastanak kostanjevečke elite i gospođa Ksenija (kasirica »Kod Krune«, ili kao što ju je sam vlasnik kavane Steiner zvao, »virtšafterica«), Bobočka Radajeva, rastavljena supruga ministra Pavlinića, koja je kod kavanara Steinera preuzela mjesto kasirice prije nekoliko mjeseci. Ta gospođa Ksenija, sa svojom prosjedom kosom, promuklim altom i svijetlim, djevojačkim, vedrim akvamarinskim očima, bila je glavni razlog da Filip nije krenuo iz Kostanjevca još odmah na početku. On je o toj ženi čuo od sviju Kostanjevčana toliko zla i skandala (kako je upropastila nekoliko banaka, kako je uništila i onemogućila svoga supruga ministra Pavlinića, kako je ona jedina kriva što je njen posljednji ljubavnik, advokat Baločanski, pao u zatvor, a Baločanskoga žena se onda bacila iz drugoga kata), da ga je ta tajanstvena, uvijek u crno obučena kasirica počela zanimati. Upoznavši je, njemu je prijalo dolaziti u »Krunu«, razgovarati s njom o najobičnijim svakodnevnostima i disati u njenoj blizini. Njen blagi akvamarinski pogled unosio je u njega neki naročit mir, tako da mu je sjedenje u »Kruni«, prvi stol uz kasu, s Daily Mailom i cigaretom, postalo svakodnevnom potrebom. Na ovu liepachovsku južinu u počast stare Orcyvalove (Ksenijine daleke tetke po majci) gospođa Bobočka je sama upozorila Filipa i zamolila ga neka dođe da bi se tamo sastali i da će joj time učiniti veliku uslugu. Bilo je pozvano mnogo Filipu nepoznatih ljudi, a od sviju najglasniji bili su Liepachov nećak Tassilo plemeniti Pacak i kćerka Liepachove sestre Eleonore, Medika, udovica artiljerijskog majora. Ta Medika u svakoj drugoj riječi toliko je nametljivo naglašavala svoju obiteljsku pripadnost velikožupanskom imenu ujaka Liepacha plemenitog Kostanjevečkog po liniji svoje visokorođene majke, da je to s jedne strane bilo smiješno a s druge neugodno. Za nju je pojam Liepachovske Obitelji bio u tolikoj mjeri u svakom smislu impozantan, kao da bi pripadnost toj organizaciji garantirala, u najmanju ruku, jednu, izvan svake sumnje, oklopljenu sigurnost kako se tu pod zaštitom liepachovskog imena živi u sjeni teških i okovanih, dvostruko izoliranih gvozdenih blagajna, krcatih zlatom. Od prirode prilično slabo nadarena, ona je živjela još uvijek u sjeni svoje mame, gospođe Eleonore, koja je o liepachovskom stanju imala sliku iz osamdesetih godina: sve su probave u redu (od gospode, od mačaka i od pasa), izgleda za neka naročita pitanja uopće nema, vinograd je urodio dobro, dimnjaci su čisti, a pivnice pune! Crna kava se pravilno kuha u kafemašini. Dominik je priredio domino i karte na crnom stolu, pridolaze nova djeca s modrim liepachovskim očima, doskora će biti svatovi, a za mladog županijskog perovođu Silvija svi su izgledi da postane barun. Zar može biti ljepše perspektive?
 
Grofica Orcyval (koju su tu pod liepachovskim krovom — ne zna se zašto — zvali kuzinom), rođena de la Fontaine-Orcyval et Doga Ressza od žabokrečkih de la Fontainea, centar tog kostanjevečkog kruga, stara dama od skoro sedamdeset godina, držala se još uvijek dobro i nitko živ ne bi rekao da joj ima više od pedeset! Bivša gospodarica na majoratima galgócz-tarjánskom, szóllós-monyoro-kerečkom i sargasóm-lóvárskom, vlasnica dvorca i imanja žabokrečkog, pesničkog i grabarskog, nasljednica grada kisasszony-fabaranjskog i donjovaradinskog, ta histerična starica danas je ostala na ulici i putuje kao beskućnica po južinama, konverzirajući s kavanarom Steinerom i trafikantkinjom Reginom kao sa sebi ravnima, ali ipak, intimno u sebi, savršeno izolirana od svega tog pučkog blata, svojom unutarnjom kisasszony-fabaranjskom izolacijom slavnog stoljetnog grba de la Fontaine et Orcyval.
 
Primivši iznenada neka hitna pisma iz New Orleansa (kamo je još prije godinu dana poslao svoje nacrte za prozore jedne katedrale, a sada je stigao glas da su nacrti primljeni, te je valjalo odmah odgovoriti), Filip je malo zakasnio na tu južinu i tako stigao upravo na nedostojnu i prilično neugodnu scenu.
 
Već se dulje vremena šaputalo među kmetovima kostanjevečkim da stari grof Uexhuell-Guillenband-Cranensteeg obilazi po kostanjevečkom gradu, a u posljednje vrijeme vidjeli su ga oko liepachovske kurije. Jaga, mlada djevojka od devetnaest godina, pomoćna radnica u Liepachovoj vrtlariji, vidjela ga je prošlu noć kako je prošao pokraj staklenika, pak su je na zahtjev grofice Orcyval pozvali da im ispriča kako je to bilo. Grofica se za to naročito zanimala, jer je taj grofovski duh bio njen »onkl«, i nju je dražilo da čuje nešto o prekogrobnim doživljajima svoga dragog pokojnog »onkla«. Filip je stigao upravo na salvu ogromnog smijeha kada su se svi od srca glasno nasmijali Jagi koja je stajala u krugu gospode sva crvena, zbunjena, na rubu plača, od sramote i podsvjesnog osjećaja nemoćnog stida. Oborivši pogled i gužvajući svoju pregaču objema rukama, Jaga je ponavljala nervozno da ona ništa ne zna, ali da je sigurno da je ona grofa vidjela i da drugo ne zna da kaže nego da je gospodina grofa vidjela svojim očima.
 
— Man musste sie fragen, wo sie ihn gesehen hat! Sie soll uns genau angeben, wo sie ihn gesehen hat — javila se stara nećakinja toga grofovskog duha Guillenband-Cranensteega svojim visokim piskutljivim glasom, kao krepavajuće pile.

A Tassilo plemeniti Pacak, nećak velikožupanskog kućedomaćina, savršeni lawn-tenisač, osvajač žena, plesač i ljevičar, preuzeo je u tom veselom događaju neku vrstu uloge tumača između mucavog i zbunjenog medija Jage i ovog visokopoštovanog gospodskog društva. On je stajao tik uz Jagu, držeći je za lijevu ruku, da Jagi bude lakše pri tome ispitivanju:
 
— Prosim vas, Jago, bute spametni! Mi bi šteli znati gdi ste vi vidli pokojnu ekscelenciju? Otprilike da nam rečete gdi je to bilo? Pri glashauzu, pri kapeli, vu dvoru, na ganku, gdi otprilike?
 
Jaga nije znala da navede ni jedan momenat. Ona je ostala pri svojoj prvoj formulaciji:
 
— Prosim ih, milostivi gospone, ja sem z mojimi očmi vidla Njihovo Gospodstvo, kak sad njih, ter im drugo povedati nemrem! Kak duha gledati treba, to ja nemrem znati. Kak se to dela, naj se skerbe spametneši ki razmeju!
 
— Was sagt sie, ich versteh' sie kein einziges Wort, opet se javio grofičin glas, a njena se grlena jabučica maknula pod crnom baršunastom pantljikom, kao da joj je tamo pod kožom nešto živo pak se miče.
 
— Sie kann nicht wissen, sagt sie, wie man Gespenster schaut! Sie hat den seligen Grafen gesehen, aber wie man Geister eigentlich schauen soll, für das sollen sich kümmern, die solche Sachen besser verstehen!?
 
— Možda bi bilo dobro da nam opišete kostim pokojnoga grofa, javila se sto i sedam kila teška supruga općinskog liječnika, sva crvena od treme što i ona sudjeluje pri tome duhovitom događaju.
 
— Jaga, čujte me, prosim vas, gospoda bi štela znati, da nam velite kak su pokojna ekscelencija bili oblečeni?, sagnuo se Tassilo plemeniti Pacak spram Jage i ljubezno je uštinuo sa dva prsta za podbradak.
 
— Imeli su dugi surtuk z rukavi, a črlen kak pomagranate, branila se Jaga nemoćnim i sapetim kretnjama, da se otme Pacakovoj nametljivosti, a nije znala kako da ga se riješi.
 
Grofica je opet nije razumjela ni riječi. — Ich verstehe sie kein Wort! I kao da je gluha, njen piskutljivi glas samo je povećavao Jaginu nervozu. Vidjelo se da se Jaga počinje osjećati krivom što ne zna njemački.
 
— Eine Art granatapfelroten Mantel hatte er gehabt mit Armeln, Grafin, okrenuo se Tassilo spram grofice s takvom slinavom gestom (dostojnom jednog provincijalnog učitelja plesa), da je Filip, koji je od početka promatrao taj događaj prilično hladnokrvno, osjetio potrebu da stupi iza jorgovana i da ispljuska tog blesana. I stari Liepach se već uzrujao.
 
— No dobro, Jaga, to je dobro, to ste nam već rekli, sad bi samo šteli znati gdi je to otprilike bilo gdi ste vidli pokojnog gospona?
 
— To ja nemreni znati, milostivi gospone! Ja sem z mojimi očmi vidla Njihovo Gospodstvo, a se je najemput tak kmično postalo kak da je kakšni hmajni ajngel preletel ili pozoj, a se mi se vidi da je to bilo pri vugorišču!
 
— Wenn wir nur wüssten, was eigentlich dies unglückliche vugorišče bedeuten soll, preokretala je svoje ljubazne oči Medika Liepach Rekettye de Retyezatova, kao da nikada nije čula za tu nesretnu riječ i kao da nije odrasla na tom istom vugorišču!
 
— Eine dumme Gans! Von der žerden wir nicht gescheiter, uzrujao se sada glavni govornik i tumač ove spiritističke seanse, Tassilo plemeniti Pacak.
 
— Jaga, znate kaj ste vi, vi ste jena kmična i bedasta guska, pozoj vas vaš stvoril hmajni! To smo već jenkrat čuli da je bil črlen i hmajni i da je letel, ali gdi je letel, to bi milostiva grofica šteli čuti, je li razmete?
 
— Pri vugorišču, prosim ih, milostivi gospone!
 
Filip nije mogao više da se svlada i, osjećajući da je zapravo deplasirano da se on miješa među te bornirane papige, čista simpatija za tu, od stida znojnu i rumenu djevojku njega je potakla i on se umijesao u tu glupost temperamentno i neposredno. Kako je stupio iznenada i neočekivano iza jorgovana, sve je ispalo oštro i mnogo odrješitije nego što je on bio odlučio.
 
— Ja mislim, gospodo, da nema smisla da dalje gnjavite ovu siromašnu djevojku! Konačno, ona nije kriva što gospoda još uvijek vjeruju u duhove! Teško je o prekogrobnim pojavama davati podatke za policajni zapisnik, a ovo, što se s njom stvara, jedno je vrlo neugodno preslušavanje!
 
Nastalo je iznenađenje, pa kretanje, pak radosno domahivanje, čuđenje i klanjanje, upoznavanje, rukovanje, i tako su se svi sa starim Liepachom složili u tome — »dass dieser Menschenquälerei wirklich schon genug wäre, und dass es allerbeste ware das Madel wegzuschicken«.
 
— Baš mi je drago, maestro, da ste me riješili ove situacije! Baš ste mi učinili veliku uslugu, objeručke ga je prihvatio stari Liepach, prikazujući ga nepoznatim damama i vodeći ga do gospođe Ksenije, »svoga kumčeta, svoje mezimice«, koju je držao na krstu, »svojim vlastitim rukama«, i koju voli kao »svoje vlastito dijete«, i tako se Filip našao uz Kseniju, a bilo mu je sve neizrecivo neugodno.
 
— Jago draga, od vas se nismo niš navčili! Bu vas Dominik otpelal, fala vam lepa, od vas čovek niš doznati nemre! Hote lepo sad z Dominikom!
 
— Fala njimi, presvetli, ljubim im ruke ponizno, em znaju kak je! Ja sem rekla se kak sem vidla i znala! Kistijant im ponizno!

Gledajući za Jagom, kako nestaje u Dominikovoj pratnji iza jorgovana, stari Liepach nije mogao da zaboravi one strašne oktobarske noći kada je sakriven u grabi, u gaćama i košulji slušao kako mu »muži« razbijaju stan, kako zveče razbita stakla, a ispod krova suklja gorući dim. Nije bilo dana da se nije nekoliko puta sjetio tog neugodnog prizora.
 
— Ja, ja, das ist unser »liebes«, »gutmütiges« und »intelligentes« Volk! A kada dođu na čovjeka s kosama i sjekirama, to se onda zove »sloboda« i »demokracija«! Zu blöd eigentlich, wo man leben muss!
 
Njegov nećak Tassilo Pacak osjetio se odmah od Filipova nastupa ugrožen u svom liberalizmu. On je u ovom krugu važio za nekog pustolovnog socijalnog prevratnika i ljevičara, te je imao potrebu da se pred ovim strancem »socijalno« odredi.
 
— O tim stvarima je, naravno, prilično teško govoriti akademski, dragi onkl, zar ne? A ako se pravo uzme, u okviru svoga veltanšaunga, ta Jaga i nije tako glupa kao što se čini. Svakako, jedno treba bezuslovno razumjeti: ona je govorila s nama kao s inostrancima. Eigentlich zwei Welten und zwei Sprachen, die nebeneinander reden!
 
— Tako je, das hast du sehr gut gesagt! Zwei Welten und zwei Sprachen! I to je, vidite, gospodo, što u moju glavu zapravo ne ide i što ne će ići dok sam živ: da bih ja, na primjer, s ovom božjom mužačom bio jedno! Kakve glupe fraze o jednakosti? Was für ein demagogischer Schwindel!
 
I grofica Orcyval je mislila da je potrebno da progovori poslije stanke.
 
— Ich meine, das alles über meinen seligen Onkel hat sie ausgedacht.
 
— Ali, obratno, puk gleda sablasti! Plebs živi u petnaestom stoljeću! Onda su ljudi još bili vrlo intimni s duhovima! Ja apsolutno vjerujem da je ona vidjela pokojnog grofa. Ona se samo nije znala pred nama izraziti! Između nas leži najmanje četiristo godina i prilično je — čini se — daleko sa jedne na drugu obalu!
 
Slušajući ovog snoba pokraj sebe kako govori o puku i kako s naročitim naglaskom upotrebljava riječ »plebs«, osjećao je Filip kako mu nadire krv u glavu.
 
"Konačno! I on sam mislio je o tom istom »plebsu« na isto takav aristokratski način, i on sam svakodnevno osjećao je između sebe i toga »plebsa« distancu i veću od četiri stotine godina, a sada se najedamput osjetio postiđen: do vraga, kako je moguće da bi on isto mogao da misli o tim pitanjima kao i ovaj snob? On doduše ne osjeća sebe odvojenim od Jage na socijalnu distancu, on ne pridaje riječi »plebs« nikakav socijalni prizvuk, no pokraj svega moglo bi biti da su to dva snobizma, ali — nažalost — dva neobično slična snobizma!" Osjećao je kako mu se nalila krv u glavu i kako mu na vršcima prstiju izbijaju kapljice znoja. Pod njim počeli su se otvarati ponori! 
 
Doktor, glupi kratkovidni doktor, govorio je svojim dubokim gušavim baritonom kako je to posve naravno da Jaga nije ništa vidjela!
 
— Prekjučer je bila godišnjica grofove smrti, govorilo se o tome među slugama, tipična asocijacija i ništa drugo! Konačno Jaga konkretno nije znala da kaže ništa! Ni gdje je to sve bilo, ni kako je to izgledalo!
 
Obratno od doktora, Tassilo plemeniti Pacak bio je uvjeren da je Jaga grofa doista vidjela!
 
— Da li kao asocijaciju ili materijalno, to je sporedno! Ona se samo nije usudila da grofu pogleda u lice! On to može savršeno dobro da pojmi: kad običan smrtnik vidi kakvoga mrtvog grofa gdje šeće po svom parku, prirodno je da sklopi oči i da pobjegne! S mrtvim grofovima ne mogu obični smrtnici voditi konverzacije! Da bi čovjek mogao da konverzira s mrtvim grofom, treba da je u najmanju ruku pretplaćen na Gotha-almanah!
 
— Sie machen immer dumme Witze, Herr von Patzag, osjetila je grofica potrebu da se umiješa, čuvši da je gospodin plemeniti Pacak spomenuo Gotha-almanah.
 
— Das sind keine Witze, Gräfin! Mein heiliges Ehrenwort! Ja vjerujem da je Jaga vidjela pokojnoga grofa! Grof Uexhuell nije za Jagu obično građansko lice od koga se može kupiti sedamdeset rali oranice; kada ovakva Jaga vidi jednog Uexhuella, ona se od smrtnog straha prekrije rupcem preko glave. Za Jage (nažalost) nisu grofovi Uexhuelli nikakav vic! Uexhuelli su Jagama sjekli uši kroz pet stotina godina! Das muss man verstehen, meine Herrschaften!
 
— I onda si upravo ti pozvan da braniš te Jage pred historijom, zar ne?, uzrujao se presvijetli veliki župan, kućedomaćin gospodin Liepach, tako da mu je krv jurnula u glavu, a u sljepoočicama mu počelo udarati i u svim kucavicama kao bat.
 
— Je li? Upravo tebe je historija odredila za Jaginog advokata, zar ne? Du bist der einzige, der die Arme versteht? Ti si tu i bio najarogantniji spram nje. Djevojka je posve normalno govorila, dok je ti nisi prvi zbunio. Ti u razgovorima uvijek briljiraš tom svojom pišljivom demokracijom, a u praksi ispreskakuješ ljude spram dolje, da i meni postaje često neugodno. Geh, ich bitte dich! Dominik mi se, na primjer, već dulje vremena tuži da ga tituliraš kao gospodina doktora! Und das ist auch vielleicht nach deinem demokratischen Rezept, was?
 
— Pardon, oprosti, Dominik i mene titulira kao gospodina doktora, premda sam ga već hiljadu puta molio da me poštedi tim svojim »glupavim doktoratom«. Ja nisam nikakav »doktor«, moja građanska oznaka nije nikakav glupi »doktorat«! Das hat Adolf Loos sehr gut bemerkt, dass dieses ins achtzehnte Jahrhundert passende Doktortitulieren gerade so blöd ist, wie wenn man einen Schuster mit: habe die Ehre, Herr Schuster, begrüssen wurde! To sve spada u staru kramu, gospodo!
 
— Der Loos, der ist ja ein verrückter Kerl, pobunila se grofica de la Fontaine-Orcyval protiv Loosovog autoriteta, u čitavom krugu vjerojatno jedina koja je čula za ime toga »verrückter Kerla«!
 
— Dominik ima pravo da se buni protiv tvog postupka, moj dragi! Posluga nije za to na svijetu da joj se ljudi rugaju!
 
— Ja Dominika upravo zato ne volim jer je tako savršen sluga! Ja ne mogu da sebi pomognem, oprosti mi, dragi moj onkl, ali ja sluge uopće ne volim! To se ne slaže s mojim karakterom!
 
— Dominik ist kein Sluga, er ist mein guter Freund und ich hab' ihn sehr lieb! Er ist ein netter und ehrlicher und sympatischer Mensch!, ustala je grofica Orcyval odlučno u Dominikovu obranu.

U centru toga glasnog dvoboja riječima pred čitavim krugom kostanjevečke elite, gospodin doktor Tassilo plemeniti Pacak osjećao se kao hidalgo na opernoj rampi, osvijetljen sa sviju strana žaruljama, s oštrim rapirom svoje superiorne duhovitosti u ruci. Tako je počeo grofici punim glasom objašnjavati kako između nje i kamerdinera Dominika postoji oklop Gotha-almanaha i kad se ona, grofica de la Fontaine-Orcyval, spušta do Dominika da mu bude blagonaklona prijateljica, to je za Dominika, allerdings, samo počast! Kad jedna grofica Orcyval pruža svoju ruku na prijateljski cjelov jednom livriranom sluzi, to je isto tako simboličan događaj kao kad bi ona heraldička lavica, što sjedi na modrom polju njenog orcyvalskog grba, pružila svoju lavlju šapu na cjelov jednom običnom, plebejskom prolazniku. Ali mi ostali smrtnici, koji nismo tako sretni te bi nam mjesto krvi u žilama tekao šampanjac kao grofovima, mi imamo pravo da nas vrijeđaju naročito servilne lakajske prirode, jer smo mi po svojoj vlastitoj prirodi bliži servilnosti od rođenih grofova!
 
Likvidiravši tako groficu, gospodin Tassilo Pacak posvetio je svoju naročitu pažnju Filipovoj prisutnosti: »kako ga poznaje iz razgovora s jednim svojim prijateljem skulptorom koji je naročito oduševljen Filipovom neobičnom i daleko natprosječnom, moglo bi se reći, izvanrednom nadarenošću. Kako su takve rijetke i izvanredne, u svakom smislu evropske pojave, kao što je Filip, neobično važne po naš sveopći kulturni razvoj s naročitim obzirom na našu sveopću žalosnu kulturnu, a naročito likovnokulturnu zaostalost, i kako se on raduje što mu je pala u dio čast i sreća da je mogao upoznati lično našeg znamenitog maestra!«
 
Tom svojom lakom, prividno nenaučenom i kao nenamještenom elokvencijom, Tassilo plemeniti Pacak je između svojih riječi prosipao jednu masu imena, citata, podataka, datuma, on je rastvorio tu pred Filipom u dvije minute čitavo skladište dokaza svoje izvanredne načitanosti i kulture, kao manufakturni pomoćnik kada razastire tkanine na pultu pred svojim mušterijama. Spomenuo je Plehanova i Roland Holstovu i to kako se nedavno pod dojmom jedne svoje amerikanske dobre znanice upoznao s najsuvremenijom literaturom o psihoanalizi, s obzirom na izagrobne, poslijesmrtne probleme. Teozofija, antropozofija, Hodgson, William Crookes, William James, Sir Oliver Lodge: The Survival of Man! Medij u kontaktu!
 
Gledajući pred sobom tog brbljavca u sivim kamašama s monoklom, Filip je neprestano imao jedan te isti osjećaj »da tu pred njim stoji nekakav levantinski poludivljak i da ga gnjavi kupnjom najjeftinijih igračaka i ogledala, a on nije došao ovamo da kupi nekakva šarena stakalca od poludivljaka, i nije došao da se razgovara na sajmu s trgovačkim pomoćnicima, i što ga do vraga smeta, i što mu ne vidi u očima da mu je sve to dosadno i neka ga pusti na miru!" Odbijajući tako nervozno jedan dim za drugim, Filip je gledao u Tassila plemenitog Pacaka ne maknuvši ni usnama ni trepavicom, a ovaj je govorio o unutarnjoj logici forme, o crnačkoj plastici, o suvremenoj ekspresivnosti s obzirom na danas tako modernu aktivističku stvarnost i kolektivizam u umjetnosti, i opet je spomenuo Roland Holstovu i Zamjatina, i tako je to dugo trajalo, a postajalo je sve neugodnije. Sve su oči bile uprte u Filipa i svi su očekivali da će on nešto odgovoriti. Ali Filip nije odgovorio ni riječi; pušio je, odbijao dimove i od vremena na vrijeme pogledao je gospođi Kseniji u oči. Svi su ti ljudi pred njim izgledali kao namazane mesnate lutke, samo su njene oči imale bistar sjaj akvamarina, a trepavice su joj bile tako bujne, tako crne, tako metličaste, te je Filipu izgledalo kao da su umjetne. Te su se čađave, masne trepavice rastvarale, a iza njih je prosjajivalo plavetnilo, kao da tamo negdje duboko sviće, a sve ostale oči oko te žene bile su mrenave, slijepe, kao kokošje.
 
"Ljudi su lutke i sjede po raznim civilizacijama kao po izlozima", mislio je Filip promatrajući ovu elitu na liepachovskoj terasi. "Kao manekeni sjede te lutke po izlozima, a odostraga, u pozadini, nekakvi nevidljivi aranžeri preoblače te lutke uvijek iznova u druge krojeve i u druge običaje, i to se onda zove, a da nitko zapravo nema pojma zašto — »napredak«! Da se sada jedna od ovih prisutnih baba pojavi sa svojim predratnim gnijezdom od čipaka, papendekla, lakiranih trešanja, voća, grožđa, bresaka, s onim pantljikama i ajnlagima i glokenšosima i volanima, svi bi se smijali. A kad bi se za deset-petnaest godina pojavila opet koja od ovih kostanjevečkih girls-imitatorica negdje na čaju obučena po danas najnovijim propisima hollywoodskih šešira, opet bi se svi smijali. Te se ljudske opice smiju same sebi gledajući se petnaest godina unatrag! Sve je to neshvatljivo zapravo! Između bezbrojno mnogo hiljada i hiljada lutaka nađe se od vremena na vrijeme po jedna, koja to čudnim slučajem nije! Ova žena u crnini, na primjer, sa svojom prosjedom kosom i akvamarinskim očima, nije lutka! Ona je sigurno jedan živ i krvav čovjek! Ona puši kao čovjek i njene kretnje su ljudske! Ona je bila ministrovica i upropastila je nekoliko banaka! Govore za nju da je nimfomanka i da je jednog čovjeka strpala u zatvor! Ako netko nije lutka u izlogu, onda o njoj druge lutke iz izloga nikada nemaju dobro mnijenje! Zatvori, ubojstva, blud, razorene blagajne, samoubojstva, brakolomstvo, nevjera, kakve glupe malograđanske predrasude! Ta žena ima smionosti da u ovom smrdljivom provincijalnom zakutku u jednoj mračnoj kavani sjedi za kasom kao kasirica, a jedan otpušteni kažnjenik, paralitik, pacijent, bivši čovjek, vuče se za njom kao sjenka; da nije bila ministrovica, ni jedna od ovih kostanjevečkih činovničkih dama ne bi toj kasa-frajli pogledala u oči, a sada svi imaju o njoj svoje uzvišeno mnijenje, ali ipak sjede s njom jer je bila žena jednog aktivnog ministra!"
 
Promatrajući starog Dominika kako umorno vuče za sobom svoje plosnate tabane kao pingvin, kako je doktorica proždrljivo obliznula veliku žlicu sa šlagom, kako stara banska savjetnikovica gospođa Eleonora gnjavi veterinarku svojim nevjerojatno dosadnim rakom, Filipu je postalo nesnosno. Osjetio je potrebu da krene. Djeca su geometrova pretrčala ispred terase za paunom i tako u razgovoru i dovikivanju s veterinarovom djecom, pod izlikom da ide da ulovi djeci pauna, on je nestao iza gustog jorgovana i zaputio se kroz park spram stare hrastove šume iznad dvorca.
 
Na proplanku u šumi, u krčevini, sjeo je na povaljeno deblo i tu je dugo ostao u mislima. Do nogu ležao mu je zgažen kravljim papcima šumski mravinjak. Ispod trulog hrastovog panja, sprženog gromom, ležao je pred njim mrtvi mravinjak, kao trula, prhka, sasvim porozna stvar, i taj grobni mir nad mrtvom crnom građevinom (u kojoj se nitko nije micao) ispunio je Filipa blagom melankolijom. Tu je nekada stajao voćnjak Cranensteegov i jedna stara žilava jabuka ostala je sama na tom proplanku, crvljiva, siva, bogata crvenim jabukama u teškoj zelenoj krošnji, kao simbolima rane jeseni. Između zelenila crvenjeli su se pojedini plodovi na granama, crveni kao Reginine staromodne šalice za kavu. Na staroj kupini preo je pauk mrežu i spuštao se u pravilnim razmacima na duboku okomicu kao čunj nevidljivog šivaćeg stroja, a sve je bilo tiho. Daleko iza šume dopirao je sopran pastirice i zvuk klepke. Pod proplankom u dolini vijugala se Blatnja između vinograda i livada u dubokom koritu, a u daljini, u pepeljastoj maglici ljetnog sutona, sve jasnije u obrisima rasle su konture gorskih bokova, plavkaste i prozirne kao na japanskom crtežu. U gibanju predvečernjih boja postavljale su se vrbe u dalekoj ravnici jedna za drugom, plastične kao ugljenom osjenčene, a boje su se slijevale u jednoličnu horizontalu nad plastovima sijena i nad dalekim tamnozelenim usjevima. Osjećala se nad proplankom gorka, sumračna ljepota samoće. Udišući taj vlažni šumski sumrak, Filip nije mislio ni o čemu nego "kako je dobro i mudro ne misliti ni o čemu i mirno udisati taj vlažni šumski sumrak. Sve ostaje na tome: zariti tijelo što dublje u te sumrake i ta svitanja. Osjećati oko sebe klokot vrela i miris raslinja i tako ne misliti ništa. Disati."
 
Sagnut nad mrtvim mravinjakom, s glavom među rukama, osjetio je na svojoj koži topao dah. Kraj njega, sva u crnini, blijeda, prosjeda, stajala je Ksenija. I kao da je to posve prirodno, sjela je do njega i tako su dugo ostali bez riječi
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
15

 
Kada je Filip upoznao Kseniju Radajevu, sve je već uglavnom bilo iza te žene. I dva sasvim nesretna suluda braka, i tragedija s Vladimirom Baločanskim, čovjekom za koga Ksenija nije zapravo nikada osjećala ništa. Spram tog Baločanskog odnosila se ona savrseno neodređeno, po liniji neke njoj samoj nejasne samilosti, i po liniji te neodređene samilosti ona je u životu tog zbunjenog i nesretnog čovjeka odigrala razornu ulogu. Za svog prvog supruga, doktora Pavlinića, advokata i ministra, udala se Ksenija Radajeva potpuno hladnokrvno, iz interesa, s računom, kao što se tako udaju mnoge građanske djevojke. Ali po svom divljem temperamentu, ona, za razliku od tolikih svojih građanskih vršnjakinja (koje su isto tako po računu mogle da se godinama pomiruju s lažima u svojim bračnim posteljama), nije izdržala u svom lažnom kompromisu i razderala je taj svoj bračni ugovor bez nekog konkretnog razloga, više hirovito nego od stvarne potrebe. Kako je njena rastava braka pala upravo paralelno sa stečajem Kreditne zadruge (kojoj je njen suprug predsjedao kao jedan od najzainteresiranijih kreditora toga zavoda), govorilo se mnogo o tome da je slom tog novčanog zavoda prouzročila ona sama i predvidjevši katastrofu pravodob no se povukla. Konkretno se o toj stvari protiv nje nije znalo ništa i sve je ostalo kod glasina koje kruže oko čajeva i oko večera, a onda nestanu kao mrlje sa starih krpa.
 
Advokat Vladimir Baločanski, sin bivšeg odjelnog predstojnika Baločanskog, zaljubio se u tu ženu dječački naivno i savršeno nevino. Od prvog dana on je njoj bio više dosadan nego zanimljiv, no upravo, odbijajući toga slabića često na nevjerojatno okrutnu distancu, ona ga je fatalno dotukla; moglo bi se reći doista, kao što se govorilo na ulici vulgarno: uništila. Zbog nje je Baločanski pao u teške novčane neprilike, u pronevjerenja većega stila, u krivotvorenja mjeničnih potpisa, a kad je dospio u zatvor, a žena mu se (prilično kukavno i namješteno) bacila osim toga još i kroz prozor, on je ostao Kseniji Radajevoj kao ostavština jedne drame: ona ga je jednoga dana naslijedila kao pošiljku iz kaznionice. Na njenim vratima pozvonio je slomljen, bolestan čovjek, kratkovidan, bez cvikera, s prosjedom bradom, uzet, u zgužvanom haveloku, s masnim halbcilindrom, i ona nije znala što da počne s njim? Da ga uzme k sebi na stan i na hranu, da pobjegne, da mu se zataji, da ga baci na ulicu, pošto su njemu »zbog nje« jedamput izbacili sve na ulicu? Tako se Baločanski preselio k njoj, a poslije, kad je novaca nestalo, povukli su se ovamo u Kostanjevec, gdje je ona još imala nekakav vinograd s jednom zidanom prizemnicom; kad se i taj vinograd s prizemnicom našao među prizemnicama Steinerovim, ona je uzela od Steinera u podnajam kavanu na Općinskom trgu i tako je ostala za kasom kao kasirica, stanujući danas s uzetim Baločanskim u toj kućici, od čiste samilosti i milosti kostanjevečkog kavanara Steinera. One tri godine, dok je Baločanski ležao u Lepoglavi, proživjela je Ksenija Radajeva furiozno, vjenčavši se civilno s jednim politikantom i ratnim bogatašem i bacajući novac tog veleindustrijalca kao korijandole, te se ne bi moglo reći nije li već onda, u tom u svakom pogledu nerazumnom i razornom samouništavanju, bilo nečeg od samoubojstvene, visokouznemirene, upravo sulude naklonosti spram smrtonosnih užitaka koji su joj konačno jednoga dana tako žalosno zavrnuli vratom.
 
U ono vrijeme, kada je Baločanski osjetio u toj ženi svoju sudbinu, Ksenija, koju su tada svi zvali Bobočkom, bila je u dvadeset i sedmoj godini. Imala je duguljastu, meku glavu ruskog hrta, na tijelu neobično nježnog, filigranog rasta. Plavokosa, s dubokim sjajnim očima, ta žena micala je svojim tananim, nepohotno rezanim, oštrim usnama mudro i nervozno: iz slabog, bolećivog rumenila njene vlažne sluznice romonile bi teške i otrovne laži, kao najčistija lirika. Bobočkino tijelo, posuda puna dubokih i mutnih strasti, bilo je androgino, čisto tijelo jedne djevojčice koja stoji na pragu proljeća. Ona je kao bolećiv cvijet cvala, nagnjila, i njeni mirisi gnjilog i mokrog sijena, njene opijumom poškropljene cigarete, njen gustim dimom omotan napukli alt, sve se to pušilo oko glave naše u prvoj i drugoj generaciji pogospođene gospode, kao najtajanstveniji tamjan. Pretvarati ružne i bolesne stvari u šarm ljubavnog doživljaja, gnusne i mutne pojave obavijati čarolijom plave krvi, obmanjivati tom plavokrvnom magijom našu pučku gospodu bankire i parvenije, a istodobno ispražnjivati njihove masivne i okovane blagajne, to je bila Bobočkina tajna.
 
Bobočka bila je plemkinja. U njenom krhkom porculanskom tijelu šumio je krvotok prozirnoplav, kao što su bili prozirni akvamarini njene ogrlice. Ta bujna krv, ljubičasta kao tinta, kojom je pisala svoja fatalna pisma, taj njen čudesni temperament i nemir mesa, sve to bijaše slika uokvirena okvirima od nepatvorenog zlata, i po pričanju ulice dvije su banke: Kreditna zadruga ministra Pavlinića i Jugo-holandsko d. d., završile svoje poslovanje sa stečajnom nagodbom ispod trideset postotaka uložene svote, a sve uglavnom zbog Bobočke i njenih plavokrvnih zahtjeva.
 
U prvom stadiju rastave s ministrom Pavlinićem, Bobočka je držala stan od devet soba u prvome katu jedne palače u donjogradskom centru, gdje je na zavjesama titrao zeleni odraz drvoreda iz gradskog perivoja, a kroz otvoreni balkon čuo se klokot vodoskoka i žamor večernjeg korza. Tih devet soba bilo je meblirano u nenametljivom ampiru, za koji je Bobočka govorila da je iz njene radajevske djedovske kurije, a u stvari kupio ga je ministar Pavlinić u Beču prilično jeftino, na dražbi ostavštine nebakvog bečkog gospodina. Još iz Verböczyjevih vremena svađali su se Radajevi »po obiteljskoj predaji« za »Prava Kraljevine«, a prava slika tog radajevskog rodoljublja bila je ona kada je Bobočkin pradjed Radaj Ambroz s Turopoljcima svirao čardaš i Rakoczijev marš od veselja nad ilirskim porazom kod restauracije 1847. Radajevi su po »obiteljskoj predaji« stajali uvijek protiv svog vlastitog naroda i od Raucha, prvog nagodbenjaka, pa preko grofa Khuena do običnih plemića Czuvaja i Tomassicha i Rakodczaya i Skerlecza, uvijek je po jedan Raday igrao ulogu prvog madžarskog doglavnika. Rezalo se meso i na malo prodavalo tuđincima, a Radajevi su bili uvijek dobri rodoljubi, doglavnici i dvorjanici tuđinske vlastele, a po »obiteljskoj predaji« govorilo se »da brane Interese i Prava Regni C., S. et Dalmatiae«.
 
Bobočka je imala u svome stanu čitav pozlaćeni barokni oltar »iz radajevske pradjedovske dvorske kapele«, prerađen u kredencu, te bi iz tog baroknog oltara svojim gostima točila whisky i pjenušava vina. Nad njenom posteljom visio je portret jednog Radaya u svečanom ornatu stolnobiogradskog biskupa, a u salonu dominirao je Makartov portret tajanstvene gospođe u žutoj svili, navodno bečke plesačice, zbog koje se jedan von Raday ustrijelio. Sve je to bilo namješteno u Babočkinu stanu zapravo kao u kazalištu, gdje su svjetlucale luči dubrovačkih lukijernara na ampir-politurama, gdje su ploče pokućstva bile pokrivene indijskim šalovima, gdje se u dekorativnom polusvijetlu pušilo, pilo i lagalo čitave dane i noći. Lagalo se o glazbi: od Schumanna do Honeggera i Milhauda, i sva su se imena vulgarizirala do savršeno prazne i blesave konverzacije kod čaja ili kod šampanjca. Lagalo se o knjigama, lagalo se o lirici, lagalo se o ukusu i o modi, govorilo se o Ljepoti, kao da je Ljepota naslovna stranica u trobojnom tisku kakvog ženskog pomodnog lista, i tako se lagalo i brbljalo, tako se trošilo mjesečno oko sedamdeset hiljada i tako su se razbila tri braka i propale dvije banke, a sve u nevinim razgovorima o Ljepoti, o Ukusu, o Vječnosti i o Bogu.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
16

 
Još u Budimu, kad nije bila navršila ni trinaestu godinu i kad se tukla s dječacima kovrčave kose i zdravih zubi, otkrio se Bobočki motiv tjelesne tajne. Ogroman, kao što su ogromne tjelesne tajne.
 
Bile su ferije, Bobočka je ljetovala kod svoje tete. Bila je nedjelja. Mirisale su omorike i zvonila su zvona budimska, a Bobočka, nježna, plava, lagana, s golim nogama, s tvrdim jabučicama na koljenima i nježnim, mekanim zglobovima, ostala je ležeći na rukama baruna Reményija, ujaka njene tete, barunice Reményijeve, koja je, udata za jednog von Radaya, visokog činovnika na budimskog prezidijalu, živjela u budimskom gradu, iznad Krvave poljane. Bilo je divno sunčano jutro. Poslije teške olujne noći, zrak je bio providan, sjene, golubovi, zvona. Nikoga nije bilo kod kuće. Svi su otišli na misu osim ujaka i Bobočke. Ona se njihala na njihaljci u vrtu, a barun (stara protuha i kartaš) čitao je novine. Kako se dogodilo da je pukla karika njihaljke i da je Bobočka pala i razbila čašu koju je netko zaboravio pod njihaljkom i sva se raskrvarila, to je ostalo nejasno; ona je zaboravila sve detalje: pala je, razrezala koljeno staklovinom i prilično mnogo je krvi proteklo. Tako krvavu odnio ju je stari barun gore u stan i, položivši je na divan, brisao je vatom i alkoholom njenu krv, a sve se to izgubilo u bunilu čudne omaglice o kojoj je Bobočka oitala, ali da se omaglica puši kao dim i da se pri tome tijelo diže kao zrakoplov, iznad svega što je stvarno i tjelesno, o tome nije do onog intenzivnog doživljaja imala pojma. U kasnijem, prilično nezdravom sljepilu tijela, u zanosu nagona i svim tajanstvenim pijanstvima dječje pohote, to sunčano nedjeljno jutro ostalo je Bobočki najintenzivnijom uspomenom iz njene rane mladosti: spuštene rolete, polutmina u sobi, daleka zvona u gradu, miris alkohola i topla dječja krv na koljenu, znojave ruke, plamen u mozgu i u zglobovima, ona slatka nesvijest, od toga što je plakala, što se privila uz ujaka i što ju je ujak dignuo i odnio na divan gladeći joj krvavu nogu svojim tankim od duhana i od alkohola mirisnim prstima.
 
U sedmom liceju pala je u jak bronhitis i otputovala s majkom na Taorminu. Bila je topla proljetna noć na lađi, a neki berlinski bel esprit, sin carskog bankira, danguba i velegradski vještak u ljubavnim stvarima, objašnjavao je Bobočki gotiku, porculan, govorio joj o zbirci svojih čaša i o zvijezdama. Među užetima, visoko na kljunu bijele lađe, u toploj zvjezdanoj noći pred Taorminom, tu je Bobočka popustila tom nepoznatom dečku da je zapali u divljem, tropskom, tuberkuloznom, ognjičavom stanju. Taj berlinski mladić bio je doktor, velegradski dekadentni tip, koji je bojadisao obrve i koji je čitava dva dana hodao po palubi s knjigama uvezanim u kožu i sa zlatorezom. On je vrlo pametno i iskusno govorio Bobočki još od Genove o naročitoj tehnici bakroreza, o skupocjenim čašama i o tome kako je živjeti dosadno ako čovjek ne živi slobodno i inteligentno kao što žive majmuni po tropskim šumama. Tako su se našle dvije srodne duše na kljunu lađe i, u razgovoru o Symposionu i o ljubavi u Bangovim novelama, sve ono mutno, lažljivo, duboko sakriveno i intezivno što se u Bobočki valjalo tri-četiri godine provalilo je te noći iz nje konačno i elementarno. Lažna sjenka, dekadentna, puna tajnovitosti i bljutavog stida, što se vukla kroz Bobočkine misli kao velo straha i nemira, nestala je one noći iz njene glave, i ona se vratila u kabinu kao čovjek koji je odbacio od sebe »posljednji balast glupog, sredovječnog odgoja i predrasuda«. Prolazeći preko rasvijetljene četvorine salona gdje je njena majka igrala bridž, Bobočki je pala na pamet suluda zamisao da ode do majke i da joj prizna sve što se dogodilo. Ali njene vlastite noge pričiniše joj se u taj mah kao da su od olova, a ta misao tako bizarna, tako nezdrava, da je nastavila svoj put dalje, do kabine u prvom spratu pod palubom.
 
"To je sve bolesno!"
 
"A što je uopće zdravo u životu? Sve su to fraze! A onaj mladi berlinski sibarit mogao bi imati pravo! Najinteligentnije žive majmuni po tropskim šumama!" Po užetima lađe svirao je južnjak i lađa se polagano stala valjati: jednolično i dosadno kao da joj se ne će. A Bobočki je postalo mučno. Počele su muke morske bolesti sve do Taormine. Njena majka kartala se do svitanja, a kada se vratila, Bobočka se pričinila kao da spava, s ustima punima gorčine i krvavim mutnim očima. Kroz otvorenu, žutom mjedi uokvirenu kružnicu kabine osjećao se slan miris talasa i čuo se šum mora. Bilo je lipanjsko jutro, a u ovalu od žute mjedi izmicala su pepeljasta ostrva i gasnuli svjetionici. 
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
17

 
Vladimir Baločanski, ili kao što se njegov otac potpisivao: Ballocsanszky, bio je pristojno, uredno, dobro odgojeno mamino dijete. Njegova majka, presvijetla gospođa Patricija Ballocsanszka, supruga odjelnog predstojnika, bila je dama koja je čitav svoj život posvetila savršenom odgoju svoga jedinca. Njen jedinac bio je uvijek prvi u razredu, odlika sa najmanje pet izvrsnih, od prirode nadaren, jasan, otvoren, dobroćudan, pristojan, u jednu riječ: dečko jednog presvijetlog sastavljen od samih presvijetlih superlativa. Njegov interes za slikarstvo bio je visoko iznad prosječnog diletantizma, njegov savršeni engleski izgovor, uvijek ispeglane hlače i nezgužvana kravata, njegove pismene radnje, red na pisaćem stolu i po ormarima, njegov studij u inostranstvu i ispiti, koje je polagao s nadnaravnom lakoćom, sve je to govorilo za visoku karijeru mladoga gospodina, plemenitog porijekla i otvorenog značaja.
 
Vladimiru Ballocsanszkom bile su dvadeset i četiri godine kad se kao zamjenik kotarskog predstojnika u Križanovcu zaručio s gospodicom Vandom Dvorak-Agramerovom, kćerkom znamenitog kirurga doktora Dvorak-Agramera, kućevlasnika i bogataša srednjoiličkog. Rođen osamdeset prve, Vladimir je kao vladin tajnik kod odjela za unutarnje poslove otputovao prvoga dana mobilizacije godine devetstočetrnaeste svojoj virovitičkoj konjaničkoj pukovniji; otac troje djece, on je proživio u Galiciji sve do polovine sedamnaeste kada se vratio kao odlikovani konjanički ritmajstor u civilnu službu. Protektorat njegove majke, presvijetle gospođe Patricije, koja je budno bdjela nad svim njegovim mislima punih trideset godina, savršena sreća njegova braka s Vandom Agramerovom, činovnička karijera i potpuna izolacija obiteljskog i društvenog života, sve su to bili elementi koji su ogradili Vladimira Ballocsanszkoga od neposrednosti životne čudnim i nevjerojatnim stijenama od kartona. On je kao zamotan u frankiranoj kutiji, zapakiran po svim pravilima odgoja, određenog činovničkog pogleda na svijet, u dresuri svojih živaca, sklonosti i temperamenta, putovao svijetom kao primjerak visokog gospodina kraljevskog činovnika koji se giba i misli po navinutom stroju običaja i takozvanog uvjerenja. Poslije rata otvorio je odvjetničku pisarnu, bacio kapital svoje supruge u industriju, sjeo za zelene stolove ravnateljskih vijeća i tako poživio dalje udobno, uredno i jasno. Ballocsanszky Vladimir i njegova supruga Vanda bili su savršeno sretni ljudi. Njihova djeca, najstariji Vladimir, pak dvije djevojčice Dagmar i Alis, njihov stan od jedanaest soba s troje ženske služinčadi i slugom, posjeti presvijetle gospođe Patricije, propisna ljetovanja u Lovranu i na Bohinju, uobičajeno sezonsko zajedničko putovanje u Beč (»da se malo osvježe od provincije«), solidna industrijalna klijentela i uređeno kućanstvo (»samo osamnaest hiljada mjesečno«), sve se to gibalo tiho i uredno iz dana u dan, iz godine u godinu po programu točnom kao vozni red. U toj lakiranoj, pristojno uređenoj kutiji sve su igračke bile na svome mjestu. Znalo se gdje stoje note s Beethovenovim sonatama, gdje su saldirani računi, što je rekla guvernanta, kada se javila mama Patricija razglednicom iz Salzburga; znalo se što bi trebalo kompletirati u kućnoj ljekarni a što u dječjoj garderobi, kako stoji s Alisinim kutnjakom a kako sa grčkom zadaćom očeva ljubimca i imenjaka. Znalo se u tom životu i za klasike koji su tim dragim ljudima izgledali dosadni i veličanstveni kao sadrene figure i bakrorezi pod staklom, znalo se da postoji glazba u formi abonmana kod koncertne ili kazališne poslovnice. Kupovali su i slike po Vandinu ukusu, s motivima uznemirene i ustalasane olujne pučine, jedine bure u koju bi se ta mudra i oprezna gospođa znala zagledati poslije večernje svirke klavira, kada je prošlo jedanaest i kad bi ona očekivala svoga supruga da čuje njegov ključ u ulaznim vratima, kako se vraća s kasne večernje konferencije ili poslovnog razgovora.
 
A onda se kroz tu tišinu prosuo fijuk vjetra. U tom politiranom životu otkucavanja ure, topline sagova i zatvorenih soba, javile se u početku neznatne i jedva vidljive laži koje su svojom opasnom, upravo termitskom upornošću stale da ruju pod tom idiličnom tišinom, slijepljenom od kartona i caklenog laka. Vladimir Ballocsanszky upoznao je Bobočku i prvi put u životu predao se jednoj ženi po zakonu svoga tijela, bez razuma i bez logike, prosto po zakonu tijela, kao što se predaju dječaci ispod sedamnaeste: na milost ili na nemilost! 

Osjećala se ta nesretna Ksenija Radajeva u pozadini već prilično dugo kao konvencionalna pojava, kao klijent, kao odvjetnička stranka, a poslije stala je da se javlja kao pozvani gost, kao kartaška partija, kao posjet u loži, kao intimna znanica na večernjoj zabavi u restoranu, kao motiv koji je stao da bruji na svim telefonima Vladimirova privatnog i poslovnog života. Vladimir Ballocsanszky počeo je s Bobočkom kao njen odvjetnik u pitanju njene vrlo zapletene rastave, jer je gospodin ministar prijetio nekakvim pismima, kao dokumentima preljuba, a ta su se pisma kasnije pokazala kao običan advokatski trik.
 
— Zvala te je danas oko pola pet gospođa Boba!
 
— Da! Hvala! Nazvala me je u pisarni!
 
— Pa zar njena stvar još nije uređena? Meni je govorila Tekla da je to već svršena stvar!
 
— Da! Radi se o višoj instanciji! Ta su crkvena i ženidbenopravna pitanja vrlo zamršena! A postupnik je staromodan, stvoren u jedinu svrhu da smeta! Stvari koje izgledaju gotove mogu iz posve neznatnih razloga biti vraćene u predstanje. To je sve komplicirano!
 
— Ja ne znam! Meni ta žena ide na živce! Ona nije dobar čovjek!
 
Šutnja. Dim cigarete. Nijemo kretanje od prozora do klavira. Stanka. Schumann: Fantazija.
 
Ili:
 
— Kamo ideš?
 
— Imam konferencijiu u Palaceu! Jugo-holandsko društvo! Pretkonferencija!
 
— Mislim da je doktor Klanfar telefonirao da je večeras kod njega partija! Ti ne ideš onamo?
 
— To je nesporazumak! Večeras je konferencija za Amsterdam! Uostalom, to su poslovne stvari! Klanfar je mogao da telefonira! Njega se to ništa ne tiče! Klanfar je tu samo firma! Zbogom, Bibi! Ja idem! Laku noć! Ti samo lezi, nije potrebno da me čekaš!
 
— A ti se ne ćeš vratiti poslije konferencije?
 
— Ne znam, dijete! Ako budem morao dalje s gospodom, eventualno i ne ću! Laku noć!
 
I tako jedan nesporazum za drugim!
 
— Ja sam naručila auto i preko tog jedinog dječjeg veselja ti sada prelaziš kao da je to sitnica! Djeca te u posljednje vrijeme uopće ne viđaju! Ta tvoja zaposlenost je upravo namještena! Ja ne mogu da ti to ne kažem!
 
— Pardon, ja sam dogovorio taj izlet uslovno! Što sam ja kriv da radim? To su sve pretjerane riječi! To je suvišna elokvencija s tvoje strane, draga moja!
 
— Da, ja se svladavam koliko mogu, ali kada je riječ o dječjem...
 
— Zbogom!
 
I tako nesporazumi i rječkanja o tome »je li kupljena loža po dogovoru ili nije, nije li svejedno da on pred Vandu i djecu dođe poslije Toske ili da zijeva na Toski, da se on dogovorio jer nije znao, jer je zaboravio, jer je mislio, jer nije mogao da znade, da je on čovjek poslovan, da radi kao pas za druge čitav dan, da i on ima pravo na svoju partiju i na svoju crnu kavu, da je to minimum«. I tako sitan ljubomor među riječima, nepovjerenje, dim i alkohol. Mnogo dima i mnogo konjaka i whiskyja i čega dosada nije bivalo: pijanstva i grube violencije u pijanstvu. Glasovi po gradu, glasovi oko Bobočke, glasovi oko Vladimira. »Da je bio kod Bobočke na soareji, da je plesao na stolu obučen u kostim španjolske plesačice! Da je viđen s Bobočkom i njenim trabantima u kabaretu one iste večeri kad je Vandi odbio da ode s njom na koncert nekog francuskog klavirista! Da nije bio u Beču poslovno nego u Opatiji gdje je Bobočka kupila luksuriozno uređenu vilu! Da gubi na kartama i da baca novce! Da se preopterećuje izdacima i financijalnim obvezama! Da sve to s njim nije dobro ni normalno!« Nemir i nepovjerenje! Sve veći nemir i sve dublje nepovjerenje, i sasvim novi, nepoznati kompleksi razmišljanja, logični i neobično negativni, čega dotada nikada nije bivalo.
 
Vanda je u tome trenju stala da razvija masu kombinacija i ona je u svom suprugu počela otkrivati novog, njoj sasvim nepoznatog čovjeka. »Kako nema volje, kako je lažljiv, kako je sve kod njega zapravo osnovano na vanjskoj, papagajskoj formi, kako je sve to prazno i nesolidno i sebeljubivo, zapravo okrutno. Kod njega, naravno. A ona je majka, ona živi za svoju djecu, za ideju jedne uzvišene čistoće svoje vlastite obitelji, u posljednjoj konzekvenciji i za njega. Ona je mučenica i preko nje se prelazi kao da ona nije čovjek nego stvar. Preko nje se jednostavno prelazi.«
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 3 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 07:36:07
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.123 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.