- Šta vidiš?


To je Šehagin glas.


Prišao sam mu:


- Kako ti je?
- Šta si vidio na ulici?


Rekao sam, u tri rijeci.


- Ne svidja ti se, izgleda.
- Ne znam. Zure da se izluduju, kao da ih sutra ceka zatvor.
- Izdvojen si, zato ti izgleda cudno. Da si s njima, bilo bi ti lijepo.
- Mozda.
- To je svacije veselje. Dovoljne su tri krpe da ne budeš ono što si svaki dan. I maska na licu, da sakriješ sebe pravog, i da se ne stidiš nikakve ludosti. Zato što ih svi cine. To je mudar dogovor: hajde da ne budemo pametni! Sve je dopušteno, ništa nije ruzno, ništa nije grijeh. Ne cini to pojedinac, za inat svima, da bi bio obiljezen. Vec svi. I onda grijeha nema, ni prijekora. Nekoliko dana i noci biti ono što hoceš, odahnuti od svega, od zabrana, naredaba, lazi, grubosti, stida, to je lijek za dušu. Mi to ne umijemo.
- A onda?
- Onda opet po starom, do novog ocišcenja.


Ne, nije to ono što ga boli, a nisam se usudio da ga pitam.


Rekoh da sam pustio Osmana Vuka, otišao je da se kocka s Grcima. Predao sam mu novac koji mi je dao Osman, i Šehaga je stavio pod jastuk, ne pogledavši.


Osmjehnuo se:


- To spadalo ce nam pronijeti slavu po svijetu. Ljudi ce misliti da smo svi takvi. A nekad mu zavidim na naravi. Njemu je svugdje dobro.
- A ja jedva cekam da se vratim kuci.


I odmah sam znao da sam pogriješio. Nije trebalo to da kazem.


Ništa ne odgovorivši, Šehaga je okrenuo glavu prema zidu.


Cuteci, slušao sam huk karnevala, raspusni vrisak, stotinu zapocetih a nedovršenih pjesama, preglasni smijeh, slušao kao i Šehaga, i gledao u njegovu bjelokosu glavu. Zalio sam ga, mozda i više što ne govori, što krije bol. A nicim mu ne mogu pomoci.


Na brodu je volio da mu pricam o ljudima, pomalo tuzno, pomalo smiješno, kako i jest u zivotu. O svojim ratnim drugovima s Hocina i o drugima koje sam poznavao, o knjigovescu Ibrahimu koji je pobjegao u rat od svoje tri zene, a bolje bi mu bilo da je ratovao s njima nego s Rusima; o hadzi-Husenu Pišmišu što se sklonio od povjerilaca u daleku Ukrajinu, ali je otplatio dugove s najtezim kamatama; o Avdagi Suprdi koga nije ubio rat vec kriva kruška, o Salihu Golubu i njegovoj jadnoj sreci, o Rabija-hanumi i njenoj kasnoj ljubavi, o Mahmutovom strahu i prolivu, o ljudima i stvarima koje najjasnije vidiš kad im se smiješ kroz suze.


Upitao sam ga:


- Hoceš li da ti štogod pricam?
- Bio sam ovdje sa sinom prije cetiri godine - rekao je iznenada. - Cijelu noc smo proveli na ulici, s maskama.


Provalilo je iz njega, nije mogao da ne kaze.


Ništa nisam upitao, ništa nisam rekao, neka kaze ono što mora.


- Za osamnaest godina što je rastao preda mnom, nikad nisam vidio da je tako veseo. Mislio sam da dodjemo svake zime. A onda je otišao u rat.


Ne znam .. . ne znam zašto je otišao. Nije htio da ostavi drugove, mozda. Ne znam.


Glas mu je suh, stegnut, tih.


Rekao je samo to, i opet se okrenuo zidu.


Prišao sam prozoru, da udahnem vazduha, da dodjem sebi.


Ulica se ispraznila, buka utišala, huk je negdje dalje, u drugom kraju.


Odjednom sam pretmuo. Jesam li cuo jecaj? I tezak uzdah što se otkmuo u plac?


Ali kad sam došao do njega, lezao je u istom polozaju, i tiho disao.


Kasno u noc, kad je zaspao, izašao sam na ulicu. Bila je pusta, zaprljana svime što je ludost bacila ili izgubila, cudno tiha poslije buke što je potresla kamene zgrade.


Stao sam na rub kanala, nad tihu vodu, sam na ulici, utopljen u tišinu kao u ovu kanalsku vodu što ne otice, opkoljen sjenkama tudjeg mraka, bolestan od tuge kojoj nisam znao razlog.


Pobjegao sam od ove cudne noci, i od sebe nepoznatog.


Šehagu sam našao pred posteljom, na koljenina, glavu je naslonio na krevetsku dasku, pokušavajuci da se odupre nemocnim rukama.


Podigao sam ga i stavio na postelju. Licio je na samrtnika.


- Da pozovem ljekara?
- Ne! - šapnuo je.


Dao sam mu kamilice, i uskoro se smirio. Cak je i zaspao.


Ujutro se probudio gotovo zdrav. Nagovorio sam ga da ne ustaje, i da ne puši, jer se sa srcem nije šaliti.


- Misliš da je srce?
- Izgleda.
- Pa dobro, da te poslušam. A doktore ne zovi! Pustice pijavice na mene, ostacu i bez ovo malo krvi.
- Mozda ti ne bi škodilo.
- Boze moj, kako ljudi lako pristaju da se pusti tudja krv.


Šalio se. Pricao kako cemo nadoknaditi ovo lezanje i badavadzisanje, provešce me po ovoj venedickoj ljepoti, da ce mi oci ispasti.


Priznao sam iskreno:


- Volio bih da ovoj ljepoti što prije okrenem ledja..
- Zašto? Kud zuriš u onaj jad, ako boga znaš! Kad god kreneš, rano si krenuo.


Osman Vuk se vratio kasno, rdjavo se proveo u igri. Kad su im kola pošla nizbrdo, Grci su poceli varati, on ih opomenuo a oni bezobrazno nastavili, te ti on skoci, prebije ih kao macke, stignu policajci kad cuju njihovu dreku, odvedu u zatvor Osmana i Hercegovca, i jutros ih puste, ali im odrape debelu globu. Tako je Osman ostao i bez onog što je dobio i bez onog što je sam imao.


- Zar uvijek moraš da praviš guzvu? - smijao se Šehaga.


Ali ga je presjekao iznenadan bol, zgrcio se, sjedeci u postelji, bradom gotovo dotaknuo koljena, pa se ispravio, pocutao trenutak, blijed u licu, i rekao Osmanu:


- Igraj sa mnom!


Zacudili smo se.


- Kako, aga, s tobom? Odakle meni novac?


Šehaga je izvukao novac ispod jastuka.


- Ako dobiješ, sve je tvoje. Ako izgubiš, ne treba ti veca kazna.
- Nije pravo, aga.
- Znam da dobro igraš. Ali ovdje nema varke.
- Boze sacuvaj!
- E, onda, sjedaj!


Osman je privukao sto do postelje, i sjeo, zbunjen.


- Ruke ti dršcu - upozorio ga je Šehaga. - Smiri se.
- Kako da se smirim? Toliki novac!
- Hoceš li da odgadjimo?
- Nemoj da odgadjamo.
- Bacaj!


Gledao sam tu neobicnu igru u kojoj igraju jedan vješt kockar i jedan cudan covjek. Jednome kao da je sav zivot u pitanju, drugi se šegaci, ili hoce da pomogne ali nece da pokloni. Jednome duša strepi, drugi uziva u njegovoj muci. Jedan se pece na zeravici, zaprepašten neocekivanom srecom, drugi se zabavlja, i svejedno mu je da li ce dobiti i izgubiti.


Osman je bacao kocku drhtavo, kao uzetom rukom.


- Šta si se ukocio! - grdio ga je Šehaga. - Mucno mi je da te gledam. Ništa ne gubiš, mozeš samo da dobiješ.
- Mogu da izgubim priliku.
- Stotinu je prilika u zivotu. Ne moraš svaku da uhvatiš. A ti ceš svoju uhvatiti, kad bilo. Liciš mi na kopca, sve bi nas podavio.
- Ne bih, aga, šta to govoriš!
- Podavio bi! Zato si mi drag. I volio bih da dobiješ. Zašto da praštaš ikome?
- I ja bih volio da dobijem.


Ali je sreca okrenula ledja Osmanu kad mu je bila najpotrebnija. Smanjio se, zgrcio, oznojio, oci mu postale tuzne, izraz lica izgubljen.


Gubio je, i izgubio.


Igrali su kratko, svega u deset bacanja. Meni je izgledalo dugo, kao bolest.


- Sudbina ti ne da - rekao je Šehaga ozbiljno.
- Vidim, aga.


Osman je ustao i kroz prozor bacio kocku u kanal.


- Nikad više! - rekao je potišteno.
- Zakuni se! Ne u dušu, ne u rijec, vec u srecu!


Zakleo se, kao da se kaznjava, i izašao iz sobe.


Bilo mi ga je zao.


- Zašto si to ucinio? - upitao sam Šehagu prijekorno.
- Gatao sam: ako on dobije, dobicu i ja. Izgubili smo obojica, cini mi se.
- Kako to? Ne razumijem.


Odmahnuo je rukom, ne zeleci da odgovori.


Vidio sam da je njegove kratkotrajne bodrosti nestalo, ruke je nemocno vukao po pokrivacu, nemajuci snage da ih podigne, lice mu se oznojilo i poblijedjelo, usne se zgrcile.


Uplašio sam se. Je li to smrt?


- Šehaga, šta ti je! Šehaga!


Spustio sam mu glavu na jastuk, jer je poceo da se naginje u stranu, kao da ce pasti s postelje.


Mirovao je nekoliko trenutaka, a onda polako podigao ocne kapke i otkrio ugasle zjenice, gotovo mrtve. Uspio je i da se osmjehne, cak je rekao da se ne plašim. Jaci je i hrabriji nego što sam mislio. Nije dopustio da odem po doktora.


- Ovo je naša stvar, i ne treba miješati strance - rekao je šapatom.


Nisam razumio o cemu govori.


A kad mu se u zjenice vratio zivot, gledao me dugo i oštro. Kao da je nešto trazio iza moga cela. Zašto ne upita? Sve bih mu rekao. Vjerovatno bih rekao.


- Ne boj se - rekao je tiho, ali tvrdo, kao da prijeti. - Necu umrijeti. Nisam ucinio sve što treba. Moram da platim za zlo koje su mi ucinili. Nepošteno je ostati duzan.
- Zašto misliš na osvetu? Zar je sreca u osveti?
- Nije sreca ni u zivljenju, pa evo, zivim.
- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta. I odakle ti baš sad ta misao?

Viknuo je, ljutito:


- A o cemu bi trebalo da mislim?


Ali je naglo zastao, zaprepaštenom kretnjom uhvatio rub pokrivaca, i poceo da vuce prema isturenoj bradi, oglasivši se krikom bola. Kao da mu je tezak grc stegao utrobu. Zacudo smirio se ubrzo i otklonio peškir kojim sam mu brisao oznojeno celo.


- Ne treba - rekao je tiho. - Gdje je Osman?
- Ne znam, nekud je otišao. Mogu li ti ja pomoci?
- Gdje je Osman?
- Ne znam gdje je Osman. Šta hoceš? Reci meni.
- Nisi ti za to.
- Za što?
- Mozda sam ovo ocekivao, ali drugom prilikom, na drugom mjestu. Ne ovdje, ne ovako.
- O cemu to govoriš, Šehaga?


Bio sam bolesno uzbudjen zbog njegovog izgleda, zbog nerazumljivog razgovora, zbog muzike i veselih glasova s ulice, zbog tuzne sobe, zbog tajne koja me plaši.


Bolovi su nalazili sve cešce, kriveci mu lice u bolan grc, a tijelo kao da je postojalo sve slabije.


Mucio se, izgledalo je da ce povratiti, duboko je udisao vazduh širom otvorenih usta, borio se da odrzi dah, ali nije skidao pogled s mene. Uskoro ce mu bolest potpuno prituliti sjaj sivih ociju kojih su se ljudi bojali.


- Znaš li šta je sa mnom? - upitao je šapatom, kad je grc popustio. - Otrovan sam, izgleda.
- Kako otrovan, ako boga znaš? Šta to govoriš!
- Utroba mi gori. I grlo. I mozak.
- Ko? - kriknuo sam. - Ko te mogao otrovati?
- Ko nije! Mozda ti. Ili Osman. Ali, ne. Ti si slab da to uciniš. Osman nije bio s nama, a pocelo je da me sazize na putu. Mozda su momci.
- Zašto mi nisi rekao? Sve si krio u zivotu. Zašto i ovo?
- Mozda je neko nepoznat, placen, na putu, na konacima, u krcmama. Ali pravi krivac je u Sarajevu.
- Prokleti bili!
- Neka Osman dodje! I ostavi me nasamu s njim.
- Znam zašto ga zoveš. Nemoj, molim te! Ne misli na osvetu! Ozdraviceš!
- Zovni mi Osmana!


Nisam mogao da se maknem, nisam mogao da se saberem, nisam znao šta da ucinim. Covjek mozda umire preda mnom, otrovan, a ja ne mislim toliko na njegovu nesrecu, koliko na surovost, njegovu i njihovu.


- Pretekli su me, nadmudrili, to je sve - šaptao je modrim usnama. - Prevario sam se negdje, u nekome. Ili se nije moglo izbjeci.


Da li je bolje da ga ne poslušam, pa da umre, zaleci na mene, ili da ga poslušam, pa da se mrznja produzi?


- Da odem po doktora?
- Zovni mi Osmana!


Izašao sam u hodnik.


Osman je razgovarao s gazdom, Talijanom, na nekakvom neobicnom jeziku koji nije nigdje postojao, ali to kao da nije smetalo ni jednome ni drugome. Gazda se zabrinuto raspitivao za bolesnika, strahovao je da mu putnik ne umre u gostioni, to bi odbilo druge goste, a Osman se mucio izmedju zelje da ga baš time uplaši, i straha od kobi rijeci koju bi izrekao, pa je slijegao ramenima i zadovoljavao se opštim filozofskim razmatranjima (»sve je u bozijoj ruci«), i, pokazivao prema nebu, a gazda je zbunjeno gledao u oguljeni strop, za Osmanovim pogledom.


Rekao sam Osmanu da je Šehaga vrlo bolestan, i da ga zove.


- Šta mu je? - upitao je zabrinuto.
- Idem po doktora.
- Zar je dotle došlo? A mozda si se ti samo uplašio. Nego, vidje li ti: moga baksuzluka! Djavo mi ne dade da stanem na svoje noge, da se upišem medju ljude.
- Idi Šehagi!
- Odmah cu. A pravo da ti kazem, cudna mi je te njegova bolest.


Kao da je njušio zlocin.


Gazda me snabdio sa dvije-tri rijeci, i objasnio mi gdje stanuje doktor, treca ulica lijevo, pa druga desno, pa dole, pa gore, pa desno, jedva sam pronašao, reuma što ga je stegla baš danas pomogla mi je da ga stignem.


Sjetio sam se Mahmutovog bolesnog travara, koji lijeci druge a sebe ne moze da izlijeci, ali nisam mogao da biram. Nekako sam ga nagovorio da podje bolesniku: dukati, koje nisam štedio, pokrenuli su mu škripave kosti. Dukatima sam ga i ubijedio, jer niti je on znao moj jezik ni ja njegov (sve naucene rijeci su mi pospadale iz glave, zapamtio sam samo molim i bolesnik) i zahvaljivao sam bogu što ima stvari koje su svima ljudima zajednicke. Ne znam kakav je i koliko se razumije u bolesti, niti mi vrijedi da znam, jer je, eto, sudbina upravo njega odredila nesrecnom Šehagi. O reumi, ocevidno, ne zna mnogo, ali Šehaga i ne boluje od reume, a u ovoj njegovoj bolesti više bi mu mogla pomoci sreca nego doktor. Po srecu nisam mogao otici, po ovog šepavog debeljka jesam. Ako Šehaga bude imao srece, mozda ce mu on biti sreca.


Kad smo došli u gostionu, vidjeli smo kako u Šehaginom predsoblju stoje gostionicar i njegova zena, ocajni zbog nesrece koja je njih zadesila bolešcu ovog stranca, a ipak toliko iznenadjeni onim što se dešavalo u sobi, da su stajali kao ukopani, i samo su kratko objasnili doktoru da momak vraca bolesniku.


Ne osvrcuci se na njih, a mozda i ne znajuci da su tu, Osman Vuk je klecao pred Šehaginom posteljom, i drzeci Šehaginu mlitavu ruku, polako izgovarao svoju poznatu litaniju imena bosanskih sela, ali ne veselo i posprdno, kako je to obicno cinio, rugajuci se našoj bijedi, vec muklo i odsutno, kao da je obavljao mucan posao.


U gostionickoj sobi, nad Velikim kanalom što je proticao kroz grad Šehaginih snova, usred zaglušne karnevalske buke, cule su se sumorne rijeci o našoj sirotinji:


- Zloselo, Crni vir, Blatište, Glogovac, Paljevina, Gladuš, Vukovije, Trnjak, Kukavica, Zmijanje...


Šehaga se odjednom zgrcio, skupivši se u cvor od nevidjenih muka, modar u licu, i povratio guku ruzne tecnosti na peškir koji je podmetnuo Osman. Na usta mu je udarila pjena.


Doktor je prišao bolesniku i pazljivo gledao, ne dodirujuci ga.


- Znate li šta mu je? - upitao je kratko, sa strahom, cini mi se. Ako ne znamo, i on ce se praviti da ne zna. Nije mu potrebna petljanija sa sudom.


Slegnuo sam ramenima. Neka ostane da ne znamo.


- Srce - rekao je Osman - udarajuci prstima po lijevoj strani grudi.


Doktor je klimnuo glavom. Tako ce i zapisati: umro od srca.


Svejedno je i nama i njemu. Svejedno je i Šehagi.


Ovo nije njihova stvar, rekao je Šehaga. Nemamo se cime hvaliti, a pomoci vec niko ne moze.


Šehaga se malo smirio, jedva mu se pomicala samo ruka, trazeci Osmanovu.


Osman se okrenuo:


- Zelio je da pjevam naše pjesme, pjevao sam. Zelio je da govorim naše rijeci, govorio sam. Ne znam više.


Ruka je još dozivala, tiha, klonula.


Osman ga je uhvatio za prste. Pokušali su da se stegnu. Nešto je htio.


Osman me pogledao.


Klimnuo sam glavom: govori, šta bilo!


Tiho, naginjuci se prema Šehaginom licu što je sve beznadnije blijedjelo, i samo oko stisnutih usana stajao je modar kolut, Osman Vuk je glasom promuklim od uzbudjenja poceo da izgovara brojeve!


- Jedan, dva, tri, cetiri, pet...


Nešto kao olakšanje prešlo je preko blijedih obraza, sjenka tuznog zadovoljstva pokrila je samrtnicko lice, a ispod spuštenog ocnog kapka kliznula je suza. Još je bio ziv, još je drzao Osmanovu ruku, još je zelio to govorenje, tu skrivenu ljubav.


Odjednom sam shvatio sve, i jeza me prošla cijelim tijelom, duša mi se potresla. Osman Vuk, lupez, kockar, ubica, obavljao je najplemenitiji posao u zivotu. U Šehagi se javila potreba za zavicajnom toplinom, ovdje u tudjini, pred konacnom tudjinom što ga je cekala, neumitna, za tren, za dva. Ili potreba za ljudskim govorom, za covjekovim glasom, što mu tiho plazi do uha koje sve manje cuje, da ne bi bio sam pred velikom samocom, da ne bi bilo sasvim gluho i pusto pred velikom pustoši.


Njegova mrznja prema zavicaju i prema ljudima, bila je samo povrijedjenost. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti, isplutala je sama od sebe njegova skrivena suština, ljubav prema korijenu i ceznja za blizinom ljudi.


Kakve misli, posljednje, prolaze njegovim mozgom što se gasi? Koje slike, koja tuga, koja radost, mozda? Da li zamišlja rodni kraj, iz kojeg je bjezao, bjezeci od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li zali što nije drukcije zivio? Da li se posljednje mrvice njegova sjecanja lijepe za zavicajno nebo djetinjstva, koje nikad ne zaboravljamo?





U pocetku ljubav,
u zivotu mrznja,
na kraju sjecanje.





Ljubav je ipak jaca od svega.


A onda me ledeni znoj oblio zbog misli što mi je kao munja sijevnula u glavi. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu?


Ne, necu tako da mislim, nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom, sam je trazio da naša rijec, kakva bilo, bude posljednje što cuje. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom casu, i sjetio se onog što je volio a krio.


Ili se sjetio tek pošto je zelju za osvetom saopštio Osmanu, umiren, siguran da ce dug biti surovo vracen.


Nisam saznao, obojica su cutali, jedan mrtav, drugi ziv ali nepovjerljiv, a zelio sam da znam, rijetko sam kad nešto toliko zelio, kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima.


Vidio sam smrt mocnog covjeka, ubila ga je tuga, vidio sam mozda, ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mrznju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav?


Kao da je o tome visio sav moj zivot.


Odlucio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I zivot.

19.


Tvrdjava
 
 
Gledao sam zvijezdu vecernjacu, u tudjoj noci, u tudjoj zemlji, tuzan.


I mislio, izgubljeno:





zvijezdo poznata,
ne poznajem te.





Prepoznao sam sve, i sebe, vrativši se u zavicaj.


Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje.


Šaptao sam u sebi uzbudjeno, kao voljenoj zeni:


bez tebe je moja duša gubava, bez tebe moje srce vapi, izgubljeno, bez tebe je moja misao osakacena, bez krila.


To isto sam mislio grleci Tijanu, njenom blizinom lijececi se od strepnje, njenim mirisom oslobadjajuci se od tudjine.


Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji. Mislio sam o dobrim ljudima, mislio sam o dobrom rodnom nebu. Mozda zato što je jedan nesrecan covjek krio da ga toliko voli.


Ucinili su me osjetljivim tudjina i jedna cudna smrt. I groznica što je pocela da me trese još na putu.


Pao sam u postelju istog dana kad sam se vratio. Teška vatruština me odvojila od Tijane, od prijatelja, od svega svijeta, od mene poznatog.


Mislio sam da lezim u staroj sobi nad pekarom, mislio sam da lezim u pekarskoj furuni, nisam mislio ništa, gorio sam kao glavnja, tijelo se raspinjalo od navale bolesnih slika i glasova, jurili su pobješnjeli konji, propinjuci se nada mnom, iz tame su izlazili iskrivljeni, sitni likovi mojih drugova sa Hocina, bez ruku, bez nogu, bez glava, i rasli pred mojim ocima, pretvarajuci se u ogromna cudovišta, iz beskrajnih praznih prostora culi su se raspameceni krikovi, ponekad i ljudski, zbog straha što vlada svijetom, sve je crveno, sve je uzareno, sve je dubok bezdan, sve je širina bez granica i medja, a onda se sve vracalo u obicne ljudske mjere, izokrenute ali prepoznatljive, kao u snu, osjecao sam sitnu ruku na svome ogromnom celu, i znao da je Tijanma, cuo sam njen šapat, i smijeh, Osmanov, vidio sam njihove glave kako se priblizavaju jedna drugoj, ne! - vikao sam, ubicu! - vikao sam, a kad je teška groznica prošla, ostao je mucan zamor u tijelu bez snage.


- Je li dolazio Osman? - pitao sam Tijanu.
- Jest. Svaki dan.
- Cuo sam kako se smije.
- Nisam ni znala kako je dobar covjek.


Dolazio je, nije to bolesna utvara moje groznice. Jesam li i sve ostalo zapamtio?


Nemoguce, moj uzareni mozak je sve izmislio, u strahu. Nemoguce! Ali se nisam usudio da pitam.


I Mahmut je dolazio, njega nisam zapamtio, nisam ga se bojao. Treci dan, kad sam došao sebi, suzio je od srece.


- Hvala bogu, hvala bogu - šaputao je, srecan.
- Je li dolazio Osman? - pitao sam i njega.
- Dolazio je. I Osman, i Mula Ibrahim, i moja zena, svi su dolazili.


Gledao me prijekorno što sam odlazio, i oduševljeno, što sam prezdravio. I šta cu u tom bijelom svijetu? Ljudi ko ljudi, kuce ko kuce. A covjeku su od svega najvazniji prijatelji. Bilo mu je pusto i teško bez mene, izlazio je na drum, u polje, iako je znao da još necemo doci, tako mu je bilo lakše, cinilo mu se da nam je blizi, a kad me bolest oborila, neprestano je sjedio nada mnom, ljut na mene. Šta mi je trebalo da trazim nevolju po tudjim zemljama? Ima je dosta i ovdje. Ako umrem, mislio je, šta ce on? I šta ce ova moja jadna zena što je oci isplakala zbog mene, pa su je on i Osman satima tješili. Doduše, njoj je lakše, mlada je, lijepa, udala bi se i lako i brzo, ali šta bi on? Dobrog prijatelja nije lako naci.


Za koga bi se udala? - mislio sam. Za Osmana? E pa, zao mi je, nece se udati ni za koga. Ziv sam, ovdje sam, i ostacu ovdje, ziv.


Za sebe je Mahmut rekao da nece ostati na ovom poslu, jedva je cekao da se Osman vrati, da mu preda magazu. Ne moze više da izdrzi, dosadilo mu da sjedi na jednom mjestu, kao da je drvo, kao da je kamen. Škodi mu i nogama, mora više da se krece, a voli i da se vidja s ljudima.


Šta je to sad?


Ovaj smiješni sanjar više voli nesigurnost sa snovima nego sigurnost sa samocom. Divio se neobicnim poslovima, a zapali su ga najobicniji i najdosadniji. Dospio je dotle, da hrani macke i ganja miševe, on, koji je maštom letio po oblacima, i osjecao se prevaren, teze nego da je i dalje tavorio u bijedi, gajeci neostvarivu nadu.


Sad namjerava da gaji kanarince, to je ugodan posao, cist, lijep, zanimljiv, kanarinci vode ljubav, pjevaju i mnoze se. Toliko se mnoze, da ce od prodaje mladih dobro zivjeti.


A onda je zacutao, i rukom nemirno prešao preko mršavog lica.


- Nešto si precutao - opomenuo sam ga.
- Šta sam precutao?
- Ne znam. Tebe pitam.
- Sve glavno sam rekao. Drugo je nevazno.
- Šta je to nevazno?
- Pa to. Davao sam zito na veresiju. Osman se ljuti.
- Zašto si davao na veresiju?
- Zašto! Zima teška, a ljudi bez para, eto zašto. Platice, kad imadnu.
- Jesi li zapisao imena duznika?
- Zapisao sam. Gotovo sva.


Ne, nije on zapisao nijedno. Kako bi velikodušni bogataš, kakav je zaista bio u tom casu, zapisivao duznike?


Ne znam šta je to u njemu što ga pokrece na neocekivane postupke. Je li to zelja za zahvalnošcu i poštovanjem? Je li zelja za necim neobicnim: niko to nije ucinio, ucinice on. A mozda je i dobrota.


- I šta ceš sad?
- Prodacu kucu.
- Koliko si vec puta prodavao kucu?
- Sad cu prodati.


On zna samo za sadašnji trenutak, ne pamti ono što je bivalo, ne misli na sutrašnji dan. Upropašcuje se svime što ucini, i zlom i dobrom. Rekao je Osmanu da ce prodati kucu i namiriti manjak, nadajuci se da Osman nece na to pristati. Ali Osman nije Ahmet Šabo koji ima više duše nego pameti. Briga Osmana za dušu! Pristao je, cak je trazio da se odmah proda. Mahmutova zena se slozila, grdeci Mahmuta dobrodušno: ostario, a nije sazrio. Šta moze!


- Lako je biti dobar na tudji racun - rekao je Osman i mirno primio novac, ali je njegova misao bila zauzeta drugim brigama.


Ispricao mi je kako su sahranili Šehagu. Otišli smo s njim zivim, a vratili ga mrtvog, u okovanom hrastovom sanduku.


Mnogo svijeta je došlo u veliku kucu da vidi okovanog i nevidljivog Šehagu, a vidio ga je samo kadija s pisarima i svjedocima, ucinio je cast mrtvom Šehagi svojom posljednjom posjetom, a sebi priredio ogromno zadovoljstvo, jer mu je mrtav neprijatelj sigurno miliji od zivog prijatelja. Izgledao je ozbiljan, ali mu je srce pjevalo, kao ševa.


I Zafranija je došao s kadijom. Mozda je i vjerovao onima koji vide, da je to Šehaga i da je zaista mrtav, ali se, za svaki slucaj, sasvim priblizio Šehaginu zutom licu, da bi se sam uvjerio, da bi pomirisao leš, kao cvijet.


Svi su izrazavali saucesce njemu, Osmanu, i molili ga da prenese njihovo zaljenje Šehaginici, koja je pala u postelju zbog ove konacne nesrece. Osman se zahvaljivao, kadiji i Zafraniji najusrdnije. Cak je rekao kako se Šehaga, na samrti, sjetio svih svojih prijatelja i molio ih da mu oproste ako je koga uvrijedio, kao što je i on svima oprostio.


Teško onima koje je pomenuo, pomislio sam. Dobro sam znao Osmanovu kurjacku cud.


- Jesu li kadija i Zafranija krivi za Šehaginu smrt? - upitao sam Osmana.


Odgovorio je prijekornim pitanjem:


- Kako bi oni mogli biti krivi? Šehaga je umro od zalosti za sinom.
- Sam je rekao da je otrovan. Zvao te da ti ostavi u amanet osvetu.
- Bog s tobom, kakvu osvetu! Zvao me zbog poslova.


Rekao je to hladno, s ledenim i šiljatim osmijehom.


Uvijek je na strazi, uvijek u odbrani: zatvorena tvrdjava.


Rekao sam mu to, a on se nasmijao:


- Kao i svako. I hvala bogu što je tako. Na što bismo licili da smo razvaljen obor. Neprijatelji su oko nas.


Da li mu je Šehaga zavještao osvetu?


Ako jest, uskoro ce se rasprsnuti ovaj prividni mir.


Ko ce od njih biti brzi? Ko ce prvi optuziti Becira Tosku za još jedan zlocin?


Ipak cu upitati Tijanu o onome što mi se ucinilo da sam vidio. Nemoguce je, ali cu upitati. Lud sam što o tome mislim, ali cu upitati.


Odgodio sam dok se u meni ne stiša strah.


Samo sam zelio da što prije odem iz ove kuce.








A u mome dragom zavicaju opet su se razvili vojni barjaci i kupili ratni nameti. Ljudi su psovali sve ratove na svijetu, ali su placali danak i išli u vojsku.


Pobunili su se samo seljani iz Zupce. Otjerali su carske sluzbenike, i nisu dali ni namet ni ljude.


Ramiz nije uzalud sjedio u Zupci!


Moj dobri Mula Ibrahim, do kraja uplašen surovošcu ljudi, govorio je samo o vremenu i o zdravlju, pa i to tiho i oprezno, jer sve moze biti sumnjivo, i kad kazeš da je vrijeme ruzno, i kad se pozališ da se ne osjecaš dobro. Ali mene nije zaboravio. Našao mi je jevtin stan, malen, ali nama dovoljan, i sluzbu djecjeg ucitelja, nikakvu drugu ne bih mogao prihvatiti. Ucim djecu citanju i pisanju, pokušavam da ih naucim dobroti, nadajuci se da ce u njima ostati štogod od mojih naivnih rijeci.


Medju djecom sjedi ponekad i Mahmut Neretljak, savijenih šiljatih koljena, i cuteci, trlja bolesnu nogu, sluša, klima glavom, i ne znam da li potvrduje ili sumnja.


Narocito je pogruzeno klimao mršavom glavom kad smo se vratili djeci, kao da sam trazio lijek medju njima, pošto smo ispratili deset vezanih Zupcana na putu u tvrdjavu. Pored njih je išao bivši austrijski zarobljenik, veseli Ferid, sa strazarima. Preuzeo je poslove pokojnog Avdage, ali ne i njegove navike. Dobio je svoje imanje, uselio se u kucu, istjerao zenu i svog bracnog zamjenika s petoro djece, postao muselim, i sad je zadobijenu pravdu placao surovošcu.


Zupcani su išli izmedju naoruzanih strazara kao da su zacudjeni: zašto ih vode? šta su ucinili?


Zene i rodjaci su ih pratili na odstojanju, cuteci.


A s Mejdana su vojnici odlazili u rat.


I njih prate majke, ocevi, sestre, djevojke. Placu, ili cute ubijeno.


Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. Je li saznao istinu o sinovima, ili se još nada?


Koji ce poginuti od ovih što odlaze? I gdje? U dunavskim mocvarama? U besarabijskim šumama? Na dalekim nepoznatim poljima?


Gledao sam, ozalošcen. Je li medju njima neki Ahmetaga Misira, koji je postao aga, i platice to tudjom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bjezi od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih zena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog berbera Saliha s nekog drugog Alifakovca, je li Husein Pišmiš, Smail Sovo, Avdija Suprda?


Svejedno kako im je ime, sudbina im je ista.


Svejedno da li su tuzni ili lazno veseli, nece se vratiti. Ni moji drugovi nisu se vratili. Izginuli su, svi.


Hoce li i ova moja djeca ici tim istim zalosnim putem, kad odrastu?


Hoce li zivjeti glupo kao i njihovi ocevi?


Vjerovatno hoce, ali u to necu da vjerujem.


Necu da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.

 
KRAJ