A onda sam se okrenuo, iznenada, nizašto, i ocima se susreo sa serdar-Avdaginim pogledom.


Eto odakle izvire moja nelagodnost!


Mozda sam taj pogled vidio i nešto ranije, bez svijesti o njemu, ne zapamtivši ga, mislima u necem vaznijem, a mozda i nisam, nego me, lijepeci se pogledom za moj potiljak, upozorio na sebe prije nego što sam ga vidio. Naslutio sam ga, kao neprijateljskog vojnika.


Tako smo stajali, kao metak i cilj.


Poslije, kad sam prišao Omeru Skakavcu, vidio sam da Osman razgovara s Avdagom.


Upitao sam ga, kad smo se opet našli:


- Šta si to govorio s Avdagom?
- Pitao sam ga, da li je poznavao Avdiju.


Pa on je lud! Ili oblijece kao nocni leptir oko svijece!


Rekao sam, opominjuci ga, i prekoravajuci:


- Poznavao sam jednog vojnika, postajao je strašno uznemiren cim pocne bitka. Jurio je u najveci okršaj, samo da ne ceka. Poginuo je, uskoro.
- E, ja ti nisam taj tvoj usplahireni vojnik. Avdaga je mene zelio da upita isto, pa sam ga preduhitrio. Upitao je i on mene, poslije. Ti i ja poznajemo svakoga - rekao sam mu. - Ti zbog svojih poslova, ja zbog svojih. Samo što se moji poznanici ne kriju preda mnom.
- Cijelo vrijeme je gledao u mene.
- Gledao je svakog, to mu je posao. Baš te briga!


Zamolio sam ga da odemo do Mahmuta Neretljaka, sasvim je blizu, u Kujundziluku, da mu kaze dvije lijepe rijeci, još nije zaboravio ni prebolio što ga momci na Bajram nisu pustili u kucu.


- Budala je taj tvoj Mahmut. I što se zakacio baš za mene?
- Jedina mu je zelja da mu prijatelj bude neki vazan covjek.
- I ja sam taj vazan covjek?
- Danima govori samo o tebi.


Osman je poceo da se smije, kao da je cuo najludju šalu.


- E veca je budala nego što sam mislio.


Pristao je ipak da se vidimo s Mahmutom, mada nije mogao da razumije moje razloge, i sigurno je mislio da sam malo caknut ili da nešto krijem. On ne zna šta je sazaljenje, smatra da je uvredljivo i za onog ko ga pokazuje i za onog kome je namijenjeno. Napomenuo je da nema mnogo vremena, i da ne zna zašto gubi vrijeme na ludosti, ali, eto, reci ce te dvije glupave rijeci, samo radi mene, sigurno mi to zbog neceg treba, a onda ce za poslom, dosta je izgubio i ovako.


Mahmut je bio u ducanu. Vidjeli smo kako je jedan mladic izašao pa opet ušao, neko ga je pozvao ili se necega sjetio.


Kad smo se priblizili, culi smo kako mladic, mršav i visok, govori, drzeci se rukom za kvaku nezatvorenih vrata, kao da je htio samo još to da kaze pa da ode. Ali kad smo culi šta govori, zastali smo, pogledali u odškrinuta vrata, pogledali jedan u drugoga, i nismo znali šta da radimo. Ja nisam znao, pa sam mislio da ni Osman ne zna. Odmah mi je bio jasno, to je Mahmutov sin, zlatar iz Mostara, došao je na razgovor s ocem. Ali kakav je to razgovor, gospode boze! Pa nije ni razgovor, vec bijesno rezanje, u koje je Mahmut ponekad plašljivo ubacivao poneku rijec.


- To mu je sin - šapnuo sam Osmanu nelagodno. - Hajdemo odavde.
- Cekaj, hocu da cujem!


Stao je sa strane, pored vrate, i slušao napregnuto, ruzno isceren, mrmljajuci nešto nerazumljivo.


- Sramota je, veliš, što tako govorim? Sramota je ono što ti radiš cijelog zivota! Otkako znam za sebe, znam i za stid, zbog tebe. Danima sam placao zbog oca lopova, djetinjstvo si mi uništio. Kazem, otac si mi. Jesi, na zalost. Zato sam i pobjegao od kuce, zbog takvog oca, bio sam izgnanik, kao i ti, ni kriv ni duzan. I sada, kad hocu da otpocnem novi zivot, imam prava da trazim svoj dio.
- Evo ti radnja, eno ti kuca, dovedi zenu ovamo, zivjecemo zajedno.
- Skocio bih u Neretvu, a ne bih se vratio ovamo.
- Pricekaj dok ne nadjem novac.
- Necu da cekam, i neceš naci novac. Prodaj ducan, prodaj kucu, šta ce vam onolika, uzmite manju.
- Zar pod starost, sine! Zar ne mozeš cekati da umremo? Necemo dugo.
- Ne mogu cekati, novac mi treba.
- Jea li razgovarao s majkom?
- Razgovaracu ja s kadijom, sudski cu traziti svoj dio. A majku cu povesti sa sobom u Mostar.
- Njoj je dobro sa mnom.
- Nikome nije dobro s tobom.


Osman se krto nasmijao, iskezivši zube, i poceo udarati nogama o prag, da otrese snijeg s cipela, da ga cuju.


Uhvatio sam ga za ruku, da ga sprijecim, otrgnuo se.


U ducanu je nastala tišina.


- Ne pominji da smo culi razgovor.


Ušao je u radnju. Hoce li sve pokvariti? Mahmut je šašav, ali je ponosan. Cak je sakrio da ima sina! Precutao ga je, da ne bi otkrio svoju nevolju s njim.


- Smetamo li? - upitao je Osman, gledajuci u mladica.
- Ne smetate, taman posla!


Naravno da ne smetamo. Nikad mu pomoc nije došla u bolje vrijeme.


A ipak je šarao ocima.


- Ko ti je ovo, Mahmute?
- Sin.
- Lijep ti sin.


Mahmut je gledao u nas zbunjeno, ne znajuci da li smo culi šta su on i sin govorili.


Pozurio sam da ga umirim, i da sknenem razgovor, jer je Osman bijesno udarao stegnutom pesnicom desne ruke o dlan lijeve, i lako se moglo desiti da mu vlastiti dlan ne bude dovoljan.


- Svratili smo da te vidimo.
- Hvala vam - promucao je Mahmut.
- I da ti kazem zbog Bajrama - dodao je Osman neprirodno ljubazno. - Zao mi je što se nismo vidjeli. Baš kazem Ahmetu, navalili poslovi, glavu ne mogu da podignem.
- Znam, rekao mi je.


Mladic se okrenuo ocu:


- Ja sad idem.


Sad idem, a srešcemo se ili cuti uskoro!


Zazvucala je prijetnja!


I izašao, ne pogledavši nas. Nismo ostavili na njega bogzna kakav utisak, a mozda nas je otpisao cim je cuo da smo Mahmutovi prijatelji. Zao mi je Mahmuta, ali nisam osudjivao mladica, jer njegova zivotna staza nije bila ravna.


Mahmut je pozurio da opravda njegovo nedolicno ponašanje:


- Zeni se, pa ne zna kud glavom udara. Baš razgovaramo maloprije, da prodam ovaj ducan, a on da kupi štogod u Mostaru.


O, muko roditeljska!


- Prodaj! - rekao je Osman odlucno.
- Ma ne znam, nije lako ni prodati. Kad prodaješ, sve je jevtino, kad kupuješ, sve je skupo. A nekako mi i zao, dodjem ovamo, sjednem, i cini mi se da nešto radim.


Osman se odjednom necega sjetio:


- A zašto sjediš u ovom praznom ducanu, varaš sam sebe da nešto radiš. Zašto nešto zaista ne radiš?
- Ostarilo se, moj Osmane. Šta bih ja mogao da radim?
- Znaš li onu Šehaginu magazu gdje drzimo zito? Da li bi mogao zapisati koliko vreca primiš?
- Kako ne bih mogao!
- E, onda, nabavi mangalu, i dodji po kljuceve! Dedo odlazi, otvara svoju radnju.


Mahmut je progutao pljuvacku, pa mu je guka dugo silazila niz tanki vrat, pogledao u mene, da me pogledom upita je li to šala, pošao prema Osmanu, pa stao, sasvim zbunjen.


Hoce li zakolutati ocima? Hoce li zamahati rukama? Hoce li pasti?


Ali ne! Mahmut se hrabro drzi. Uzbudjen je, ali se drzi!


I ja sam uzbudjen. Šta se to desilo s Osmanom?


- Ako se ne šališ - rekao je Mahmut drhtavo, trudeci se da izgleda obicno - ako se zaista ne šališ... Pa, pristajem, naravno. Kako ne bih pristao! Ako se ne šališ... I ne znam kako da ti zahvalim!
- Šta imam da se šalim, i šta imaš da mi zahvaljuješ. Ne postavljam te za muftiju. A ovaj ducan prodaj!
- Prodacu. Idem da kazem zeni. Prodacu. Odmah! A kuca? Da li da prodam i kucu? Gubio je glavu!
- Zašto bi kucu prodavao?
- Velika je, šta ce nam onolika? Kupio bih manju.
- A kad ti dodju sin i snaha? Bilo bi vam tijesno u maloj kuci.
- Pravo imaš! Zaista bi bilo tijesno.


Išli smo, poslije, caršijom, cuteci. Osman je odmahivao glavom, kao da se još cudi i ljuti.


Rekao sam mu ono što sam mislio:


- Iznenadio si me. Mislio sam o tebi drukcije.
- Naljutio me onaj magarac.
- Bojao sam se da ga ne udariš.
- Umalo. Ili ga udariti, ili uciniti nešto glupo, druge nije bilo.
- Nisi ucinio ništa glupo.
- E, nisam djavola! Vidjeceš kakva ce tarapana nastati u magazi, Mahmut nije ni za kakav posao.
- Ne daj mu novac u ruke - rekao sam nerado, ali je pošteno da mu to kazem, pošteno i zbog Mahmuta.
- Zar ti tako o prijatelju?
- Bolje bi bilo da ne dodje u iskušenje. Prilika stvara lopova.


Osman se nasmijao. On se smijehom lijeci, izgleda.


- I lopov stvara piliku. Doci ce u iskušenje, naravno. I podleci ce. Novca nece imati, jer ja sve isplacujem. Ali ce odvaditi kilu-dvije iz svake vrece, i njemu dosta. Tako je i Dedo radio i, eno, otvorio svoj ducan. I uradice svako, taman da sveca dovedeš. E, pa, vrlo vazno. Svaki dobar trgovac uracuna kalo, uzimajuci u obzir tu ljudsku slabost. Bilo bi pametno kad bismo kalo uracunavali na sve u zivotu. Znaš da tako mora biti, i ne ljutiš se.


I tako, prvi put sam vidio da i Osman ima slabosti. I prvi put se prevario za Mahmuta.


Od magaze za zito Mahmut je stvorio svoje carstvo.


Okrecena, ocišcena, prozracena, postala je ljepša i svjetlija, a mala soba u kojoj je sjedio, pretvorila se u ugodno prebivalište. Na sredini sobice je mangala puna zara, oko zida lijepa secija, pod je opran, zidovi bijeli, Mahmut veseo.


- Lijepo ti je ovdje - rekao sam ono što je Mahmut sigurno volio da cuje.
- Nije bilo lijepo.
- Vjerujem.
- Kad sam prvi put došao, smucilo mi se, prljavo, mracno, ruzno, gadno ti da udješ a kamoli da ostaneš. Gdje cu primati prijatelje? - mislim. Pa nagovorim Osmanagu, te majstori okrece, ja i zena ocisitimo i operemo, donesemo ove stvari od kuce, i eto, sad je ovako. Sigurno se cudiš što ce mi ovolika secija, i Osmanaga se cudio...
- Ko ti je taj Osmanaga?
- Osmanaga Vuk. Ova secija je za komšije, trgovce i zanatlije. Vec su jutros bili. Juce sam ja njih posjetio, i pozvao na naselje.
- To ti je prvo što si uradio?
- Prvo sam ocistio, a onda ih pozivao. Takav je trgovacki red.
- Hoceš li im davati savjete o poslovima?
- A ne! To se medju trgovcima ne radi. Osim ako te neko upita. A imam dosta i svoga posla.
- Ni rakiju ne osjecam.
- Ovdje ne pijem, nije red. Popijem kod kuce, ali malo, pa na spavanje. Na posao valja uraniti, a valja i okasniti.
- Cekaj, molim te! Da nisam zalutao? Da ne govorim s nekim ko je slican Mahmutu? Zar baš ništa nije ostalo od starog Mahmuta?
- Došao sam pameti, to je sva promjena. Na bolje, nadam se. A bilo bi vrijeme da se i ti smiriš.


Šta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen, bio je svraka brbljivica, sad je pametna sova. Nekad je kršio sva pravila, kao nedorasli djecak, sad zna šta je caršijski red, kao svaki trgovcic. Šta je od njega ucinio Osman? Je li leptiru išcupao krila, i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv, sad je dosadan. Bio je socan, sad je sparušen. Bio je jedan jedini, sad je jedan od mnogih. Zar to znaci: opametiti se?


- Sanjaš li još da ceš se obogatiti?
- Ne sanjam - odgovorio je pametno. - Zašto bih lagao sebi? Ovako je sigurnije, i bolje, i lakše. Posao nije tezak, o plati s Osmanagom još nisam govorio...
- Ko ti je Osmanaga?
- Osmanaga Vuk, brate. O plati, velim, još nismo govorili, ali ako bude kao Dedina, ne bojim se sirotinje pod starost. A nece biti manja, sigurno, vjerujem da ce biti i veca, Osmanaga zna kako je bilo prije mene a kako je sad. Jesi li vidio macke u magazi?
- Kakve macke?
- Donio sam cetiri macke iz komšiluka. Posla je malo više, mijenjam im vodu, cistim što unerede, ali je korisno. Love miševe.
- To ti je pametno! - rekao sam, ne krijuci da se rugan.

On je to primio sasvim ozbiljno:


- Pa i jest pametno. Vidim, miševa citava vojska, vrece izgrizene, zito pojedeno, šteta, i kolika. Ovako racunam: neka ih je u magazi dvije stotine, a ima više, za godinu ce ih biti dvije hiljade, za deset godina dvadeset hiljada.
- Pa šta su cekali dosad? Zašto ih ima, samo dvije stotine?
- Lani su sigurno bila samo dva miša, muško i zensko, a kote se strašno. I tako, bice ih dvije hiljade. E pa, neka jedan miš pojede samo dvadeset zrna na dan, dvjesta miševa dnevno pojede cetiri hiljade zrna, godišnje oko miliom i po zrna. Neka u svakoj oki ima dvije hiljade zrna, to je sedamsto pedeset oka. Ako još toliko dodje komšijskih miševa na cast, a sigurno dodje i više, koliko je to tovara zita? Tovara! Osmanaga je zinuo kad sam mu to izracunao.
- Ko ti je taj... a, znam! Nikako da se naviknem na tog Osmanagu.


A Osmanaga je sigurno zinuo kad je cuo koliko ce tovara zita Mahmut izvuci iz magaze, sve optuzujuci miševe!


Ni to nije istina! I ja sam zinuo kao i Osman, i iz istog razloga, jer Mahmut više nije Mahmut. Ništa nece odnijeti!


- Zatvorili smo sve rupe, donijeli macke, i sad ce tri tovara više ostati u magazi.


Nebesa, otvorite se! Sam sebi je zatvarao odstupnicu!


- Jesi li tom svom Osmanagi iznacunao koliko ce macke uništiti miševa?
- Jesam. Neka svaka uhvati samo deset na dan, cetiri ce uloviti cetrdeset miševa.
- Godišnje toliko i toliko, u redu, i tako ce u ovoj borbi macaka i miševa pobijediti miševi, nadam se.
- Nece, jer, vidiš...
- Vidim. Jesi li prodao ducan?
- Imam nekoliko mušterija, cekam bolju cijenu. Na lijepu je mjestu.


Srce me zaboljelo od zalosti. Ovo više nije moj Mahmut. Onaj moj bio je lazljivac-pjesnik, ovaj je sitni racundzija. Moj Mahmut je lovio oblake, ovaj lovi miševe. Moj Mahmut je bio šašav i drag, ovaj je dosadan i mrzak.


Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio sanjar o nemogucem, vec varalica koji je samo cekao priliku da postane ono što jest.


Mozda nije pravo što ovako mislim, jer je, nesrecnik, dobio ono o cemu je sanjao, malo manje, malo prizemnije, ali se smirio. Zašto sam ga zamišljao kao maštala koji i ne zeli ništa da ostvari? Ovako je prirodnije. Ali je u zivotu jedan zanimljiv covjek manje, a to je nenadoknadiv gubitak. Nije šteta ako nestane jedan od jednakih, to list ljudski opada. Ali ako umre onaj ko se izdvojio svjezinom, ostaje zastrašujuca praznina. Što je više sivih ljudi u sivom zivotu, sve je sivlje, sve tuznije zivjeti.


Umro je pjesnik, svejedno kakav, rodio se jos jedan trgovac.


Mozda nije ni postojao, mozda sam ga izmislio, mozda sam ga izdvojio bez njegove zasluge i krivice. A opet sam ja izgubio najviše. Njegova vjecna ceznja o sreci, mozda i zamišljena, bila je san koji se nece nikad ostvariti, i zato lijepa. Njegova rasutost, njegova rašivenost, njegova vedra bespomocnost, njegova naivna laz, njegova nedosljednost, njegov strah i nesigurnost, njegovo smušeno brbljanje, sve je to bilo ljudsko. Ovo je suviše obicno. S ovim covjekom necu imati šta da razgovaram. I odvojicemo se, na njegovu radost. Ja, ovakav, njemu ovakvom, nisam više potreban. Ni on meni.


I dok sam s nešto ogorcenja i mnogo tuge, sahranjivao jednog covjeka, koga više nema, a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo, razmišljao sam kako da odem, da ne uvrijedim onog bivšeg, jer me se ovaj ne tice.


Tada je u magazu ušao serdar Avdaga. Nije me ni obradovao ni razalostio, pomislio sam da cu lakše otici, bez ikakva objašnjenja.


Ali nisam otišao, izgledalo bi da bjezim.


Mahmut je ustao, stavio ruku na prsa i poklonio se, više i usluznije nego kad je bio stari Mahmut, ali s mnogo više dostojanstva. Nekad ga je sacekivao jadan i uplašen, nemajuci mogucnosti da misli o svome drzanju, sad je miran, siguran, zašticen, i zna šta je red.


Nešto mu je i rekao, nisam zapamtio rijeci, ali znam da je lijepo i skladno, drago mu je, pocašcen je, tako nekako. I baš zato sam odlucio da ja ne ustanem, uvrijedjen Mahmutovim ponašanjem, njegovom zalosnom promjenom koja se, eto, vidi u svemu, ogorcen njegovom spoljašnjom poniznošcu i stvarnom sigurnošcu, najneprihvatljivijom mi od svega što je Mahmut mogao izmisliti. Ne izmisliti, vec postati. Ništa on više nece izmisliti. A onda mi je palo na um da je ovakvo moje ponašanje neprikladno, i nije prkos Mahmutu vec Avdagi, a bez ikakva razloga i smisla, pa sam nesigurno ustao, i opet sjeo, i opet ustao, i sjeo, kad je Mahmut doveo Avdagu do secije, kao nevjestu. Tako mi je pokvarilo raspolozenje i Mahmutovo i moje ponašanje, a moje smiješno ustajanje me uvjerilo da je u nevaznim stvarima najbolje uciniti ono što i drugi cine, jer bi mogao uciniti ono što niko ne cini.


Šteta što ne mogu da odem odmah, bilo bi nezgodno, izazovno, i mozda bih opet nekoliko puta polazio i odustajao, kao što sam sjedao i ustajao. Najgore je što covjek, zbog jedne sitne greške, pocne da ih nize, kao djerdan. Ništa toliko ne mrzi usamljenost kao pogreška.


Najmanja je mogucnost da pogriješim ako budem cutao.


Cutao je i serdar Avdaga.


Srecom, govorio je Mahmut. Pricao je isto što i meni, cak istim rijecima, ne tice ga se što ja slušam (ranije to nikad ne bi ucinio), o krecenju, o pranju, o stvarima, o miševima, o zrnima zita u jednoj oki, o šteti, o mackama iz komšiluka, i o koristi od njih, što je priznao i sam Osmanaga.


Jedva sam se uzdrzao da se ne nasmijem, kad je Avdaga upitao: koji to Osmanaga? Samo on nije pitao podsmješljivo i gorko, kao ja, on zaista nije znao ko je Osmanaga, jer Osmana niko tako nije zvao.


Mahmutovo pricanje je bilo glupo i sitnicavo, kao i maloprije, mozda još nepodnošljivije, jer sam slušao drugi put, a ovi zidovi ce ga slušati svaki dan, ja necu nikad više. Ali je sada, i ovakvo kakvo je, ovo dosadno trabunjanje bar imalo nekog smisla, sluzilo necemu, ispunjavalo je mucnu tišinu koja bi nas mogla poklopiti.


Izbjegavao sam Avdagin pogled, toboze slušajuci Mahmutovu pricu. A kad bih ga pogledao, vidio sam da cuti i sluša. Cuti sigurnije nego što sluša, pogled mu je prikovan za zar u mangali. Cutanje mu je teško, teretno, mucno, puno zle volje i, zacudo, tuge. Tuge, zaista!


Odakle tuga u srcu i na licu ovog covjeka koji ni ubijenog brata nije pozalio, koji nikog svoga nema jer mu ne treba, kome je njegova sluzba i zena, i djeca, i ljubav, i sreca? A ipak, tuga i potištenost vire mu iz ociju, iz drzanja, iz svake crte lica, isti kao kod svakog drugog covjeka.


Ali, što mu je muka na licu izgledala teza, glava mu je padala sve nize, i kad se cinilo da ce zaspati, odjednom je digao ruku usred Mahmutove price, i prekinuo ga, ne sacekavši ni kraj recenice o mackama i miševima.


Mahmut je poslušno zacutao, ni zbunjen ni uplašen, i mirno cekao njegovu rijec.


Avdaga je upitao tiho:


- Zašto ti je Osman dao ovo mjesto?
- Zna da sam pošten i vrijedan. Zato mi je dao ovo mjesto.
- A zašto nije njega uzeo? - pokazao je na mene. - Ne voli da radi, kao ni ti, ali je pošteniji od tebe.
- Nije red da mi to pominješ, Avdaga. Svakome se svašta dešavalo u mladosti, a i platio sam, i previše. Što me ne sudiš po onome kakav sam bio i kakav sam sad?
- Za ovo poslije ne znam. Ne zna ni Osman. Za ono prije znam. Zna i Osman. Zašto ti je onda dao mjesto? A nisi ni trgovac.
- Znaš šta, Avdaga - rekao je Mahmut, kao svaki covjek od ugleda kome su udarali na ponos. - Kako bi bilo da pitaš Osmanagu a ne mene. On ce najbolje znati.
- Mozda cu pitati i njega. Sad pitam tebe. Zašto ti je dao ovo mjesto?
- Pravo da ti kazem, tvoje pitanje je uvredljivo.
- Ne znam je li uvredljivo, ali je potrebno.


Pa su zacutali.


Mahmut je poceo da trlja svoju bolesnu nogu, strah i uvrijedjenost ga uvijek na nju podsjete.


Avdaga je tuznim mrtvim ocima gledao u Mahmuta, sigurno zaleci što mu glava nije od stakla, ili što je ne moze razbiti, da bi u Mahmutovu mozgu našao odgovor na pitanje koje ga je i dovelo ovamo.


Ni jedan ni drugi nisu, izgleda, znali ništa. Mahmut je uvjeren da ga je posluzila sreca, jedan covjek je konacno otkrio njegovu trgovacku sposobnost, i zato mu dao mjesto. Svaka druga pretpostavka, ma kakva da je, a ne moze ni da se nasluti, za njega je uvreda. Avdaga je, opet, mislio, da je samo lud covjek mogao iz cista mira uzeti Mahmuta u sluzbu. Osman nije lud; onda mora da postoji neki razlog za taj nerazumni postupak. Koji razlog? Je li ga necim zaduzio, je li mu ovo plata za neku uslugu? Mahmutova usluga je uvijek sumnjiva, Avdaga to dobro zna, u tom slucaju ucinjeno je nešto ruzno, i vrijedilo bi znati šta je to.


Da li on uvijek trazi ovako naslijepo?


Dugo je cutao; i to je nacin da uznemiri covjeka.


Mahmut je drhtavim prstima sve jace gnjecio bolesnu nogu, ucutkan Avdaginim cutanjem o nejasnoj sumnji, nemiran zbog Avdaginog teškog pogleda, uplašen zbog Avdagine upornosti kojoj nije znao razlog. Mozda je pomislio: zar prepreke vec na prvom koraku, zar ce pokušati da stanu na put mojoj sreci? Tako ojadjen, poceo mi je licitti na starog Mahmuta.


Moglo bi biti i zanimljivo da nije mucno.


Avdagino cutanje ispunjava zrtvu strahom zbog onoga što ne kaze i ne otkriva, ostavljajuci joj dovoljno vremena da misli o mogucim krivicama, i da klone. A mozda je to i štedljiva paljba, zbog malog broja metaka. Ako postoji samo sumnja, napad ne moze dugo trajati. Vrtjeli bi se u sumanutom krugu istih pitanja i istih odgovora, i sumnja ne bi postala sigurnija.


Ali Avdaga još nije bespomocan: poceo je da kruzi oko zrtve, suzavajuci krug. Upitao je:


- Jesi li poznavao dizdara?
- Kojeg dizdara? - upitao je Mahmut, nemocno lukav.
- Dizdara.
- A, dizdara!
- Jest, dizdara.
- Poznavao sam ga.
- Dobro?
- Samo iz vidjenja.
- Jesi li cesto s njim razgovarao?
- Nikad, a ne cesto. U zivotu s njim nisam progoviorio ni rijec.
- Sjeti se!
- Znam dobro.
- Da li bi se mogao zakleti?
- Mogao bih.
- A kad si bio zatvoren u tvrdjavi?
- A, to! Ne znam, mozda me pitao za ime.
- I za krivicu.
- Zaboravio sam.
- Jesi li zaboravio još štogod?
- Ne znam na šta misliš.
- Kad si posljednji put govorio s njim?
- Kazem ti, onda, u tvrdjavi.
- Ne kazeš ti, vec ja. A sad, uskoro?
- Poslije onog, nikad više, djece mi moje.
- Vidio sam koliko vrijedi tvoja zakletva.
- Upitaj dizdara, i on ce potvrditi.


Opet je naišlo cutanje, kao oblak.


Mahmut je grcevito odbijao da je razgovarao s dizdarom, kao da je to samo po sebi sumnjivo. Tako bi odricao da je šetao pored rijeke, da je jeo sarmu za rucak, da ima pet umjesto cetiri macke, samo kad bi ga Avdaga o tome pitao, jer ko zna šta sve moze biti sumnjivo i opasno.


A meni je tek tada postalo jasno. Avdaga vrši istragu zbog otmice, i misli da je Mahmut razgovarao s dizdarom! Za tu uslugu Osman mu je dao posao.


Zao mi je Mahmuta, znam da nije umiješan ništa, a ne mogu mu pomoci. Kako da kazem Avdagi: Osman Vuk nije znao za Mahmuta, sreli su se tek u noci kad je otmica izvršena.


Zašto mu je dao posao, ne znam. I mene i Mahmuta je iznenadio, mozda i sebe, tim trenutkom slabosti, koji se nece skoro ponoviti.


Avdaga ne moze razumjeti ljudsku nedosljednost ni neocekivanu odluku, on vidi samo uzrok i posljedicu, uslugu i nagradu. On misli: neko je nagovorio dizdara da pusti otmicare u tvrdjavu; poslije toga je Osman Vuk dao ovo mjesto nesposobnom Mahmutu. Zašto? Zato što je Mahmut nagovorio dizdara. Po Avdaginoj logici, to je toliko jasno, da je siguran dokaz cak i Mahmutovo zbunjeno odricanje.


A tuzan je zato što mu ne moze dokazati krivicu. Potreban je dokaz, suviše je pošten da bi covjeka kaznio bez dokaza, potreban je svjedok, potrebno je priznanje, a gdje su? Nema ih, još nema, al više nece pustiti Mahmuta, do njegova ili svoga pada. Slijedice ga kao što gladni kurjak slijedi starog jelena, posrtace obojica bjezeci i goneci, disace isprekidano od straha i od sladostrašca, mozda ce zrtva klonuti, mozda ce pristati da strada, samo da se oslobodi umora.


A ni zbog cega, zbog sumnje koja je krivo spojila neke cinjenice. A ja slušam, cutim, ne smijem da kazem: ostavi covjeka na miru, ne zna cak ni šta ga pitaš, i zato ce postati još sumnjiviji.


I kad bih rekao, bilo bi uzaludno. Avdaga je bolesnik svoga poziva, to mu je jedina strast, on zivi zato da goni i hvata ljude, kao što drugi zivi da ih tješi i lijeci. Samo što Avdaga u svom poslu cešce dozivljava radost uspjeha.


Ali, zašto sumnja na Osmana? Da li mu ja pozajmljujem svoje znanje o Osmanu, a on o njemu i ne misli? A mozda i misli: ako je Mahmutu dao ovo mjesto, nešto je platio. On sumnja na cio svijet, sa sumnjom zivi, sumnju sanja, i ne uvijek bez razloga. Zla djela se dešavaju svaki dan. Ako krivac nije uhvacen, svi ljudi su moguci krivci. On dobro zna da ni za jednog zivog covjeka niko nece svjedociti da nece uciniti zlo. Avdaga traga, Avdaga sumnja, to je njegova kob, duznost i zadovoljstvo, i nije mu lako, jer je najcešce mrak oko zlocina, i pravi krivac prolazi pored njega, gleda mu u oci, mirno obavlja svoj posao, smije se, mozda cak sjedi s njim, on samo sluti, miriše, osjeca, mozda se priblizava i ponovo udaljava, siguran pa nesiguraTi, sirecan kad nadje tnag, ooajan kad ga izgubi, i samo bi ga amrt mogla natjerati da prekine traganje. Jer zna, ako odustane, ako se umori, ako ne uhvati i kazni krivca, zlocin ce zavladati svijetom, tama ce pasti na zemlju, doci ce sudnji dan.


Kod Mahmuta je našao na tanušnu nit, ali se ipak cvrsto uhvatio za nju. Najzalosnije je što je Mahmutova sreca razlog Avdagine sumnje. I Osmanova plemenitost, za koju se i sam kaje. Neki ljudi su zaista baksuzi. Toliki su uspjeli u zivotu, bez pameti, bez sposobnosti, i bez poštenja, i niko se ne cudi. A zalosini Mahmut, samo što je ušao u svoju mracnu magazu, punu miševa i brabonjaka, misleci da se oslobodio straha od gladne starosti, odmah je postao sumnjiv. Uvijek je bio jad i nesreca, kako sad da se smiri! Nije ga Osman doveo zbog lijepih ociju.

I zaista, zašto mu je Osman dao ovo mjesto? Ruzno je što ovo pitam, ali zaista, zašto? Obradovao me kad je to ucinio, ali zašto?


Šta znam zašto! Ja sam zamolio Osmana da ga one veceri povede u mejhanu, ja sam ga zamolio da mu kaze nekoliko lijepih rijeci, ja sam kriv što smo culi svadju zbog koje se Osman naljutio. Sve to znam, pa ipak, zašto? Zar samo zato što je sin bio drzak prema ocu? Osman ne moze dirnuti ni mnogo teza stvar od jedne obicne svadje.


Eto, kako je tudja sumnja zarazna, podriva te i kad znaš da je covjek prav.


Ako je prav.


A šta onda ako nije, ako je iskusni lovac Avdaga na pravom tragu?


Ta misao me porazila.


Nemoguce, znam da nije tako!


Ali se misao više nije mogla zaustaviti, i protiv moje volje je prelazila granicu koju joj je postavljala moja dobra volja, uvlaceci me cijelog u ponor stvorene mogucnosti.


Ako je tako, onda je sve lako sklopiti, i sve je jasno.


Osman je poslao Mahmuta da razgovara sa dizdarom, on mu je najpogodniji, jer Mahmutu niko ništa ne bi vjerovao ako bi i izdao, Mahmut je poslije uporno navaljivao da se vidi s Osmanom, da bi naplatio svoju uslugu. Osman ga je odbijao, da ne bi sve postalo sumnjivo, a Mahmutov jadan polozaj pred sinom posluzio je Osmanu kao dobar izgovor da mu da obecanu nagradu.


Sve se slaze. Samo se ne slaze što sam ja ispao budala, ali to se njih ne tice. Vješto su se pretvarali, krijuci sve, a ja sam im sluzio kao spona i zaklon.


Sve se slaze. Tacno onako kako bi Osman mogao zamisliti. Ljudi su za njega samo sredstvo, zašto bih ja bio izuzetak?


Ali Mahmut? Kako je Mahmut mogao toliko da se pretvara? Mislio sam da znam sve o njemu, vjerovao sam da je svakakav i nikakav, ali da ništa skriveno u njemu ostati ne moze. Skrivao je, toboze, svoje bezvrijedne tajne, cutao o njima dan ili sat, a onda je sve iznosio na dlanu, oslobadjajuci ih se olakšano, kao da je skidao teret sa sebe. Bio je za mene nesredjeno matoro dijete s golubijom dušom, i zato mi drag. Ali ako je igrao ovu ruznu igru, onda je smrdljivi matori lupez koga moram što prije zaboraviti. Raskinuo sam s jednim Mahmutom, ovim sadašnjim. Hocu li raskinuti i s onim nekadašnjim, nepostojecim?


Pogledao sam u njega, mracan od sumnje. Pogledao je i on mene, iznemiren, kao da je naslutio moje misli, i kao da se branio kajanjem. Izgleda bespomocan, kao i nekada, i ponovo sam zazalio za mojim, Mahmutom, ali ovome nisam oprostio. Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.


Avdaga je cutao, dzarajuci mašicama po zeravici što se gasila. Šta ceka, zašto ne ode? A mozda nece ni otici, ni on ni Mahmut, sjedice obojica kraj mangale, ohladice se kao zeravica, cuteci, umrijece, cuteci. Tuzilac ce ostati bez dokaza, optuzeni bez kazne.


Ali je polumrtvi Avdaga, još ziv, na zalost, ispravio svoja jaka ramena, i pogledao u mene.


Je li na mene došao red?


Glas mu je tih, umoran, tuzan. Ja sam razdrazen i gorak. Nismo za razgovor ni ti ni ja, šta hoceš od mene?


Ali on vrši duznost, i ne zna šta je umor. Upitao me:


- Zašto Osman nije tebi dao magazu?
- Šta bih ja s magazom?
- Ti traziš nešto bolje?
- Ja ne trazim ništa.
- Od cega ziviš?
- Kradem, otimam, ubijam, kako kad.
- Vidio sam te na dzenazi Avdije Skakavca.
- I ja sam vidio tebe.
- Zašto si bio?
- Nisam znao da je zabranjeno.
- O cemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem u njegovoj avliji?


Sreca da sam na ovo mislilo ranije, Osman mi je to pomenuo.


- Cuo sam da ima dobrog duhana, trazio sam da mi proda.
- Jesi li kupio?
- Nisam. Nije imao.
- Poslije su njegovi sinovi s konjem otišli po Avdiju.
- To ne znam.


Sjetio sam se Osmanova savjeta, da je ponekad dobro pucati prvi. Upitao sam:


- Od cega je umro mladic? Kazu da je bio zdrav.


Pogledao me, zivlje i pazljivije nego sad, i ja sam se pokajao što sam istrcao. Mozda nije pametan, ali ne da od sebe praviti budalu. Nije mi odgovorio, i to je najgori odgovor, kao da je rekao: ti mene pitaš!


Posjedio je još malo, zagledan u mangalu, a onda se polako digao i, ne zureci, izašao iz sobe.


Mahmut ga je ispratio, bez volje i bez sigurnosti, i vratio se zabrinut. Odmah mi se obratio, cim je zartvorio vrata:


- Zašto me ono pitao o dizdaru?
- I mene je pitao o Omeru Skakavcu.
- Ali, zašto?
- Mozda ce nam sutra reci.
- Misliš da ce doci i sutra?
- Sigurno.
- O, brate, kako gleda, kako cuti! Strah te uhvati.
- Zašto bi te hvatao strah ako nisi kriv?
- Kako kriv, pobogu, šta to govoriš? I za što kriv?


Ustao sam i pozdravio se, da podjem. Nisam više mogao da ostanem s njim. Duboko me zaboljela njegova moguca izdaja.


Uplašio ga je moj odlazak, a mozda i moja hladnoca. Opet je licio na starog Mahmuta, ali mu moja pozlijedjenost nije dala da se digne iz mrtvih.


- Ostani još malo - molio je.
- Moram da idem.


Ostavio sam ga samog, s miševima, s mackama, sa strahom, na ulici sam pomislio kako nije trebalo da to ucinin, ali se nisam, vratio.

16.


Nadgrobni natpis
 
 
Sutradan, kad sam u podne došao kuci, Tijana je rekla da me Mahmut trazio.


Objasnio sam joj zašto me trazi, opet se osjeca sam, trgovcima ne moze govoriti o svom strahu, nešto je, izgleda, petljao s Osmanom, pa serdar Avdaga sumnja.


Nagovještavao sam izdaleka, da se ne uplaši, ali ona jedva da je cula, kao da su joj dosadile gluposti koje cine muškarci. Imala je precih poslova nego što su naša podmetanja i naše lazi. Pokazala mi je maramu koju joj je poklonila Mahmutova zena Paša, radjenu tankom iglom na svili, sa sitnim lancicima zutog i plavog cvijeca u sredini i na rubovima. Zar to nije ljepše od naših petljavina?


Medju njima se stvorilo lijepo prijateljstvo, pa i više od prijateljstva. Postale su potrebne jedna drugoj. Ako Tijana ne bi otišla na Vratnik, Paša bi došla njoj, i odmah bi se razvezao razgovor, nastavljao se od juce, da bi se produzio sutra. Najviše su govorile o djetetu koje je Tijana nosila, spremale se da rade djeciju opremu, nagadjale da li ce biti muško ili zensko, pominjale bezbroj imena, iz pjesama, iz istorije, iz zivota, da bi za taj dan izabrale jedno, obicno najgore, kao što ce uciniti i kad se dijete rodi, pa ce to nemoguce ime novi covjek vuci za sobom, kao teret ili porugu, kroz cio zivot. Paša je izivljavala svoje nescrpno materinstvo (malo joj je svoje djece, zalila je što nije rodila desetoro), a Tijana je u tim radosnim brigama zaturila strah i crne slutnje, ozbiljno zabavljena sitnicama, zacudjeno obuzeta osjecanjem srece i ponosa.


Mene je pomalo zaboravila, potisnula me u stranu, nisam više vazan kao ranije. Svu njenu paznju zaokupljao je taj zivi a nerodjeni stvor, zivlji od mene, znacajniji od svega na svijetu. Ma šta govorila, znao sam da misli na njega. Kad je pitala, ima li izgleda da cu se zaposliti, bilo je to zbog njega. Ako se sjecala oca, to više nije bila ona teška tuga koja me plašila, vec zaljenje što djed nece vidjeti unuce. Ni naša soba više nije valjala, zbog njega, moracemo na proljece potraziti nešto bolje, bez zohara, bez vreline, bez tjeskobe. Sve što je cinila, govorila, mislila, imalo je jedan povod i jedan razlog. Vec je voljela taj plod, to buduce dijete, nerazumno je pitala i mene da li ga volim, i morao sam reci da ga volim, da me ne bi smatrala cudovištem, jer ne bi shvatila da majka voli i misao o djetetu, a da ce otac zavoljeti zivo stvorenje, mozda tek od njegovog prvog osmijeha. Ja nisam znao ništa o njemu, bio mi je stran i dalek; ona ga je neprestano osjecala kao dio sebe. Ja sam o njemu mislio kao o brizi, zbog nje, i zbog zivota koji ce se promijenila; ona je o njemu mislila kao o smislu svega, i bilo joj je prirodno da se zivot prilagodi njemu i njegovoj sreci. Ja sam bio uznemiren, sa strepnjom sam mislio šta bi bilo s njom kad bi pobacila, kao prvi put, ona je mirna, sve u njoj i oko nje je sredjeno, ništa nije nahero u svijetu, ništa nije prazno ni besmisleno. Njeno dijete u njoj u sve je unijelo red i smisao.


Gledao sam kako u poslu oko rucka zastane, iznenjadjena, široko otvorenih ociju, blazeno osmjehnuta, i polako sjeda na seciju, uspravljena, sabrana, svecana, i rukom pazljivo dotice okruglinu trbuha.


- Mice se - kaze presrecna. - Osjetila sam nozicu.


Nikakva radosna vijest, nikakav poklon, nikakvo bogatstvo ne bi joj moglo priciniti takvu srecu, kao taj tihi udar zivog stvorenja u njoj. Cekace da se ponovi, kao blazenstvo, sanjace ga, kao ljubav.


Dirnut tim njenim zanosom koji ne shvacam sasvim, prišao sam joj, spreman da budem svecan kao i ona, uzeo je za ruku, rekao da je volim. Lako je stisnula moje prste, zahvalna što sam joj prišao zbog njega, što je volim zbog njega, što postojimo zbog njega. Širokogrudo primam tu njenu nepravdu, potiskujuci nezadovoljstvo što sam postao sporedan, gušeci u sebi zalost što sam je izgubio, nadajuci se da ce mi je vratiti njegovo rodjenje.


Zao mi je što više ne razgovaramo o svemu, što joj ne pricam ono što mi se desi i što osjecam, bilo da je radost ili strah ili srdzba. Sad to nosim sam, za nju je beznacajno, sluša bez zanimanja i bez paznje, odgovara bez volje i bez ucešca. Ostavlja me samog s mojim mislima, a mozda je uvjerena da osjecam što i ona.


Trazio me i serdar Avdaga, srecan sam što me nije našao. Ne našavši mene, sigurno se naslonio na ledja Mahmutu, izludjujuci ga, kao i juce.


Oni su trazili mene, ja sam trazio Osmana Vuka. Nije ga bilo, momci su znali samo da je nekud otišao na konju, i ništa više. Ni Šehaga nije bio kod kuce, sigurno su na nekom poslu. Osman je pominjao otkup vune, ili je Šehaga u lovu, jer je sav posao prepustio Osmanu.


Osmana sam našao tek treci dan, i ispricao mu kako serdar Avdaga ispituje mene i Mahmuta. Odmahnuo je rukom, ne pridajuci tome nikakav znacaj, a nasmijao se kad sam rekao da na Mahmuta sumnja zbog dizdara.


- Kakav Mahmut! Ko bi se na Mahmuta oslonio u takvom poslu!
- A ko je?
- Otkud ja znam!
- Kako znaš da nije Mahmut?
- Nije za takve poslove, cini mi se. Moze da sjedi u magazi i da mjeri zito. I bolji je nego što sam mislio. Znaš li da je nabavio macke, zbog miševa? Smiješan je, ali je za ovaj posao dobar.


Skrenuo je razgovor, nece da govori o svojim poslovinia, cak to i ne krije, ostavlja me po strani od svega, mozda i za moje dobro. Što ne znam, ne mogu ni kazati nikome.


Rekao sam da mi se ucinilo kako su on i Mahmut sve sakrili od mene. A sve mi je otkrio serdar Avdaga. Uplašio me koliko zna. Zato vec tri dana trazim njega, Osmana, da mu to kazem.


Nije bio ovdje, kaze. Zbog otkupa vune, i zbog Šehage. Trazio ga je, opet ga nema. Prije nekoliko noci, pred zoru, otišao je na konju, i niko ne zna gdje je. Hanuma je izludjela od straha, po cijelu noc ne spava, ceka hoce li aga doci. Jadnica, ili tuguje zbog sina, ili strahuje zbog muza. A i on se boji, snijeg je, noci hladne, a kako Šehaga u picu ništa ne zna (zato i pije da ne zna), moglo bi se svašta dogoditi. A bilo mu je sumnjivo, trazio mu je racun o poslovima i spisak svih potrazivanja, iako mu je obracun podnio prije dva mjeseca, a onda je poslao po Mula Ibrahima, izgleda da je mijenjao testamenat. Zato je Osman pazio na njega, kao strazar, ali eto, umakao mu je dok je spavao.


- I šta ceš sad?
- Ništa. Cekacu.


A bilo mu je sumnjivo još zbog neceg. Dan prije nego što je pobjegao, dolazio mu je Dzemal Zafranija, molio da mu Šehaga pomogne, i njemu i kadiji. Kadija je trebalo da postane muftija, a Zafranija naib. Desila se, medjutim, ta nevolja s Ramizovom otmicom, i neprijatelji za to okrivljuju njih dvojicu, i ucinice sve da ih ometu. Ali ako bi Šehaga, koga oni veoma cijene, rekao samo jednu rijec, valija bi ga poslušao. I kadija i on bili bi mu zahvalni do groba, i znali bi kako da vrate ucinjenu dobrotu. Jesu li na nešto pucali, jesu li nešto nagovještavali, Osman ne zna, ali Šehagu je, izgleda, baš to razbješnjelo. Docekao ga je na noz, sasvim neuobicajeno, jer se cuva da ne uvrijedi covjeka bez potrebe, i rekao da Zafranija trazi pomoc, a u stvari trazi da im on ne stane na put. Zašto da lazu jedan drugome? Nece im pomoci, sprijecice njihovo unapredjenje, samo ako bude mogao, jer ne smatra da su zasluzili i ovo mjesto na kojem sjede, a kamoli više. Neka miruju i cuvaju to što imaju, jer pametniji i pošteniji od njih hodaju bez posla, ili gledaju u njih dvojicu sa strahom. I neka pripaze šta rade, ljudi se zale na njih, a sirotinjska suza je teška. Zašto da im pomogne? Cime su to zasluzili?


Osmanu je cudno što je Šehaga tako rekao, mogao je obecati pa ne uciniti, i sve bi ispalo na isto, ali je Šehaga vec bio zapao u svoju muku, i u Zafraniji je vidio onog nepoznatog i bezimenog sudiju što je njegovog sina osudio na smrt, ili ce osuditi nekog drugog, i nije mogao da se uzdrzi, nije mogao da ne istrese mrznju i tugu. Zafranija je izašao blijed, drzeci se rukom za zid. A Šehaga je otišao valiji, da sprijeci to unapredjenje koje ga se ne tice. Da se sa Zafranijom susreo u nekom srecnijem casu, kad nije otrovan mrznjom, mozda bi sve bilo isto, ali uljudnije. Ali Šehaga više ne vlada sobom, i sve je teze što je stariji, muci ga misao da iza njega nece ostati ništa, cak ni ime. I eto, sad smo u otvorenom ratu, svejedno je, doduše, da li je otvoreni ili skriveni, ali se valja pricuvati, jer ni oni nisu andjeli, i vratice udarac, samo ako mognu.


- I ti se pricuvaj - rekao je smijuci se - jer si na ovoj strani.
- Jesu li zato poslali Avdagu da me ispituje?
- Avdaga je od njih najgluplji i najpošteniji. Cestit je kao divlji vepar, napada ne misleci zlo. Mozda su ga i poslali. Traze dokaze, bez sigurnih dokaza ne smiju na Šehagu. A gdje ce ih naci?
- Hoce li Skakavci reci?
- Ako su oni umiješani, nece ništa reci. Nemaš razloga za strah.
- Nemam ni razloga ni straha.
- Hvala bogu. Strah je najgora izdajica.


Cudan je covjek Osman, mirno govori o svemu, sve vidi ali se ne plaši, cak kao da uziva u ovoj guzvi. Izaziva poštovanje svojom smišljenošcu i hladnocom. Kao da je oklopljen Šehaginom moci, svojim nebojanjem, nadmocnim preziranjem ljudi, drskim lukavstvom, bezobzirnošcu, spremnošcu da ucini ali da cuti, jer ga zanima djelo a ne glas o njemu. Vjeran je Šehagi, izgleda, zato što poštuje njegovu snagu, zato što mu je potrebna njegova zaštita, zato što radi šta hoce. A mozda su po necemu slicni, godinama su zajedno, ništa ne kriju jedan od drugoga, niti mogu sakriti, toliko se poznaju, jednako su nemilosrdni, jednako opasni, jednako daleki od ljudi, mada svaki na svoj nacin, Šehaga s vrelom mrznjom, Osman s hladnim prezrenjem.


Rastavši se s Osmanom, i razmišljajuci o njemu, kasno sam primijetio serdar Avdagu, i nisam rnogao promijeniti pravac. Našao je valjda slucajno, ili je cekao nekog drugog, a mozda je znao gdje sam bio, ali ma zbog cega da ga je djavo doveo baš ovamo, nismo se mogli mimoci bez rijeci. Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo. Gledao je u mene kao covjek s kojim me veze tajna, ili kao dobar poznanik koji ocekuje da stanem i pocnem razgovor, svejedno o cemu. Mozda je po mome drzanju ili po kiselom licu vidio da nisam baš srecan što smo se sreli, i da bih mogao proci ako me ne zaustavi.


Upitao je mrtvo, kao da ga se ne tice:


- Gdje si to bio?
- Šetam.
- Bio si s Osmanom Vukom.
- Zašto pitaš kad znaš?
- Jesi li mu rekao o cemu smo razgovarali?
- Rekao sam.
- I šta kaze? Sigurno se smijao. On se uvijek smije.
- Smije se i cudi šta to traziš od mene.
- Onda zna od koga treba da trazim.
- Pitao sam ga: šta to serdar Avdaga hoce? Ne zna.
- I šta ste još govorili?
- O Šehagi. Opet je otišao od kuce.
- Šta se tebe tice Šehaga?


Strpljiv je i uporan, kao pas barak, koji ne pušta ono što uhvati zubima, pa makar mu celjust razbili. Zar ce ovako škljocati oko moga grla dok jedan od nas ne klone? Kruzi oko mene, kao zvijer, nesigurna u svoj skok, ali cim bi osjetio da nece promašiti, slomio bi mi kicmu.


Zna da smo ja i Mahmut najslabije tacke u lancu, i tu grize. Nece nas pustiti.


Led mi se uhvatio oko srca, zbog te lijepe buducnosti, a mozak se pretvorio u teretnu pihtiju, bez ijedne misli, ma kakve, ma o cemu. Potrajalo je to samo trenutak, dug i mucan, gotovo sam zaboravio disati zbog nespokojstva i uzasa, u mislima sam se poceo osvrtati oko sebe, slijepo i prestravljeno, spreman na bijeg, kud bilo, samo da se spasem od ovog casa i od ove strepnje.


Ali kako je naišla praznina u mozgu, kako sam osjetio strah u srcu, nenadno i bezrazlozno, tako se u meni javila srdzba, kao navala krvi nakon naglog zastoja, kao stid zbog ponizavajuceg straha. A kad je srdzba izbila, bio sam svjestan da mi nije korisna, ali suviše vreo da bih je zaustavio. Naljutio sam se i na sebe, zbog malodušnosti. Šta on moze znati o meni? Ako zaista nešto zna, zašto ne trazi, na pravom mjestu? Glodje konop gdje je najtanji, lomi mene nezašticenog.


Našavši tako oslonac ljutini i uvrijedjenosti, ucinio sam je sigurnom i iskrenom.


- Pitaš, šta me se tice Šehaga - zarezao sam pakosno, sa zeljom da unizim i sebe i njega. - Znaš li koliko sam vremena bez posla? Obigravam oko Šehage, gledam mu pokorno u oko, govorim ljubazne rijeci, samo da mi nadje kakvo mjesto, kakvo bilo, samo da ne jedem sebi utrobu što su me svi odbacili kao pseto! Eto zašto me se tice Šehaga! Cudo je što nisam otišao u hajduke, Beciru Toski. Šta hoceš od mene? Lako se titrati sa sirotinjom, Avdaga!
- Zašto se ljutiš? - upitao je mirno. - Šta sam ti rekao?
- Zato se i ljutim. Obilaziš oko mene, nešto pipkaš, nešto traziš. Što, brate, ne kazeš otvoreno, to i to. Reci cu sve što znam.
- O cemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem?
- Htio sam da kupim duhan, rekao sam ti. Ako ne vjeruješ meni, zašto njega ne pitaš?
- Pitao sam. - On kaze isto.
- Eto vidiš! Šta onda hoceš?
- To i jest sumnjivo, što govorite isto. Eto ti sad! Nasmijao sam se od muke:
- Oprosti, Avdaga, što ti ovo kazem, stariji si od mene, ali, brate, baš si cudan! Ono što je svakome dokaz, tebi je razlog za sumnju.
- Meni je sve razlog za sumnju. I što se toliko ljutiš - dodao je razlozno. - Ko nema ništa na duši, odgovara mirno, a ko je kriv, on se ljuti, zato što je uznemiren.
- Ali, za što sam kriv?


Nije zurio s odgovorom, cutao je i gledao me onim svojim teškim pogledom, sazaljivo, uvrijedjeno, tuzno, ni sam ne znam kako, kao da sve vidi u meni, i krivo mu je, i zao, što necu da priznam. E pa, i necu, mislio sam. Izdrzacu, stisnucu zube, sacekacu da prodješ mimo mene kao svaka nepogoda.


Ali ako ne prodje?


Kad me se nagledao, kao da me je zeljan, poceo je opet da glodje.


- Kazeš, lako se titrati sa sirotinjom. A s kim se to nije lako titrati?
- Ja znam svoju muku, drugi me se ne ticu.
- Imaju li ti drugi ime?
- Avdaga, ponovo ti kazem: ne znam šta hoceš. A to što govoriš, lici mi na bajanje. Kao da me zeliš ucarati.


Još jednom me pocastio svojim umilnim pogledom, ptice bi se pred njim ukocile i obamrle, kao pred zmijom, i polako pošao niz sokak.


Srecom, jer mi je vec bilo mucno, kao da me uhvatio za grlo, pa mi je nestalo vazduha.


Sjetio sam se price, nena mi je pricala, davno, o karandjolozu, crnom demonu, koji o Bozicu sacekuje ljude na mracim raskršcima, i popne im se na ledja, smrdljiv i tezak. Covjek ga nosi i posrce pod tezinom, zagušen smradom, obamro od straha, a karandjoloz ga pita: jesam li tezak? Covjek stenje i kaze ono što misli: tezak si. Karandjoloz postane još tezi. Ujutro nadju covjeka mrtva. Ali ko odgovori: nisi tezak, spašce se, jer karandjoloza odmah nestane, i covjek je slobodan. Zbog te rijeci hrabrosti, zbog rijeci prkosa. Docnije sam mislio da je to prica o zivotu: ako se tuzimo kako nam je teško, klonucemo; ako kazemo zivotu: izdrzacu, neceš me slomiti, muka postaje lakša.


Mene je na nekom zivotnom raskršcu presreo karandjoloz Avdaga, i popeo mi se na ledja. Dah mi se krati od njegove tezine, kao da planinu nosim na sebi. Necu reci da mi je teško, ali nisam rekao ni da mi je lako. Još cemo se nositi, i necu ga se osloboditi sve dok ne osjetim slobodu u sebi. Još je ne osjecam, koci me strah.


Cak i kad zaboravim razlog, strah je u meni, i nemir. - Šta je to? - pitam se. - Zašto? - pitam se. I onda iz tame ispliva Avdagina slika, kao objašnjenje.


A kako je Mahmutu? Ako ne zna ništa, izludjece zbog Avdagine sumnje. Ako zna, kako ce izdrzati da ne kaze? Priznace, da bi skratio mucenje, skocice u ponor, da ne bi poludio. A mozda je zaista nevin u svemu ovome. Zar bi se Osman drzao onako mirno da Mahmut išta zna? Mahmut je prodrta vreca, i sve bi iz njega ispalo zacas, a Osman odmahuje rukom. Onda ga serdar Avdaga przi na vatri ni kriva ni duzna. Otici cu do njega, sigurno je usamljen i nesrecan, a ja sam se ponio kao derište. Pa cak i da je sve krio od mene, nije trebalo da ga ostavljam samog kad mu je najteze.


Ali magaza je zakljucana, nekud je otišao, bjezeci od svog straha i od Avdage, ostavivši nenahranjene macke da ganjaju neuništivu vojsku miševa. Kratko mu je trajala trgovacka radost.


Njegov komšija, bakalin, obavijestio me da je Mahmut u Zajkinoj mejhani, nešto ga boli stomak, pa je otišao da popije rakiju travaricu.


Zaista sam ga našao u Zajkinoj mejhani, sjedio je u jednom uglu, sam, podnimljen na mršavu ruku, stanjen, porušen, prava slika nesrece.


Kad sam stao pred njega, podigao je pogled, i lice mu se odjednom ozarilo.


- Oh, hvala bogu! - rekao je olakšano.


I ustao, uhvatio me za ruku, kao da bih mogao pobjeci, ponudio da sjednem s njim, i neprestano me gledao, dodirivao mi rame, lakat, peš rukava, da bolje osjeti moju blizinu.


- Trazio sam te. Bio sam i kod kuce.


Glas mu je tih i nemocan, kao da je prelezao tešku bolest.


- Kad te covjek vidi tako ojadjena, zakleo bi se da ti je nešto teško na duši.
- Teško i preteško. Cini mi se da cu precrknuti.
- Rekoše mi da te boli stomak, i da si otišao na travaricu, tako sam te i našao.


Porucio je dvije caše rakije, za sebe i za mene, i popio obadvije.


- Neka si došao, zbog tebe sam i ostavio poruku, znao sam da ceš me potraziti. A stomak me zaista boli. Onaj mi je opet dolazio.
- Zato te boli stomak?
- Zato!
 

Onaj, to je Avdaga. Ni ime mu ne valja pomenuti, kao necastivom.


- I meni je dolazio.
- Kako ono prvi put dodje u magazu, dobih proliv kao da sam se tatule najeo. Pa malo primirim kahvom i nanom, al kako na njega pomislim, samo mi nešto uzburlja u crijevima, a iz mene ko cesma.
- Od straha.
- Jest, od straha. I kazem sebi, e necu da mislim na njega! Pocnem misliti o poslovima, o nevoljama koje su me pratile, o drugim ljudima. Al koga god zamislim, a ono njegove oci, njegovo lice, njegov glas. A u stomaku opet kljuc. I samo mi ova travarica pomaze.
- Zato što zaboraviš.
- Zaboravim i ne zaboravim, ali mi lakše. Sjedim ovdje, pravo da ti kazem, pobjegao sam od njega iz magaze, i mislim: pa dobro, šta sam ja to bogu skrivio da me ovako muci? Kriv sam za one bakrenjace, i mozda za još poneku sitnicu, al šta se to boga tice? I nije valjda bog toliko sitan da me kinji iz pasjaluka. Nego, takva mi sudbina, grebena. Al što, opet, da samo moja bude grebena? Nije pravo. Nikome zlo nisam ucinio, pa što onda? Godinama sam u snu snio ovo što mi je sad slucajno palo šaka, i nisam se ni na miris u magazi navikao, a ono nevolja. Eto, ti reci, zašto?


Glas mu je placljiv, tuga teška. Svašta je dozivljavao, i ,sam sam svjedok, ali ni pola ovog jada nije bilo u njemu. Zivio je neozbiljno, spreman na varku, ispunjen nadanjem, a sad mu je sve crno pred ocuma. Sreca mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega.


- Šta hoce Avdaga od tebe? - upitao sam, da vidim šta ce reci.
- Da znam šta hoce, lakše bi mi bilo. Ovako me udavi baš zato što ne znam.
- Jesi li ucinio štogod, šta bilo, što bi on zelio da zna?
- Mislim neprestano, glava mi puce od razmišljanja. Dzaba, ništa nema. Al vidim, on nešto sumnja. On sumnju ne moze dokazati, zato i ne kaze šta je, ja je ne mogu odbiti, jer ne znam kakva je.
- Šta te se tice! I ostace na sumnji.
- Nece, moj Ahmete, nece, na zalost. Vidim, nešto je krupno, ne bi toliko vremena gubio oko sitnica, a nad nekim se mora štap prelomiti. A nad kim ce nego nada mnom? Ako ne mogu naci pravog, posluzice ko bilo, Moci ce posluziti Mahmut. Mene niko nece uzeti u zaštitu, niko se nece cak ni zacuditi, niko nece ni pozaliti. Posluzicu kao kurban, vidim ja to. Neko je rodjen za srecu, neko za belaj. Ja sam ti kurban.


Iz uskih ocnih otvora pocele su da kaplju suze, strah i rakija su ga sasvim razmekšali.


- Ne luduj! - rekao sam oštro. - Nisi kriv, i ne mogu ti ništa. Kakav kurban, kakav djavo! Ti misliš da Avdaga samo u tebe sumnja. On sumnja u svakoga.


Pomoglo je, izgleda, baš zato što ga nisam zalio.


- Misliš? - upitao je s nadom.
- Ne mislim, vec znam. Ali ako ti budeš ovako pio i cmizdrio, postaceš zaista sumnjiv.
- Misliš?
- Sigurno. Idi u magazu, radi svoj posao. Ako ti opet dodje, upitaj ga lijepo: šta trazis? I navikni se na njega. Ja tako radim. On pita jedno te isto, ti odgovaraj jedno te isto! Dosadice mu kad-tad.
- Misliš?


Vec treci put pita tako, ne protivurjeci, zeli da bude kao što ja kazem, trazi da ga ubjedjujem. Ne voli tugu, a ovaj trenutak slabosti je kratkotrajno sazaljenje nad sobom, i nece u njemu ostati dugo. Vec gleda vedrije, vec izgleda sigurnije, vec govori ludje. Kao da mu pogled u prijateljske oci daje snagu, makar i laznu. Za njega je stvarna, i dobrodošla. Pomislio sam da bi ovaj šašavi covjek uginuo ziveci sam, bez prijatelja, ili bez ljudi za koje misli da su mu prijatelji. Uspravila ga je moja prazna rijec zato što odgovara njegovoj lakomislenosti, i zato što je prijateljska.


- Imaš pravo - rekao je bodro. - Kad mi dodje, upitacu ga: šta to njuškaš? Skim mi se s vrata!


A onda je valjda vidio Avdaginu sliku u mislima, i bodrost mu se sparušila:


- A mozda i necu reci. Ti smiješ, ja ne smijem.
- Pravo da kazem, ne smijem ni ja uvijek. Ali u ljutini covjek ponnisli: e vala, radi šta hoceš, jednom se mre!


Nije mu se svidjela takva hrabrost bez izlaza ni takav ludacki prkos bez smisla.


- Ma to i jest ono, moj Ahmete, što se jednom mre. Da je dvared, trired, pa da i ne pozališ jednu smrt. A ovako, treba biti junak, ili budala, pa se ne bojati. Ne ponosim se suviše što nisam budala, a ne mogu biti junak i da hocu, petlja mi slaba... Eto, samo što se sjetih... Cekaj, sad cu ja...


I odjuri u nuznik.


Nasmijao sam se njegovoj nevolji. Neugodna je, sigurno, ali nekako suviše smiješna. O svome strahu govori kao dijete, sasvim otvoreno i neposredno, bez ikakva dostojanstva. Strah je ruzan kad ga vidimo kod drugog.


Necu tako! Rekao sam, prilicno neiskreno, da bih njega ohrabrio: jednom se mre. Ali sad zaista mislim tako. Nije to hrabrost, vec stid od sebe ponizenog. Strah je najgora izdajica, rekao je Osman. A meni se cini da je strah najveca sramota ovog svijeta, i najvece ponizenje covjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bic, uperen u grlo, kao noz. Covjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajuci zakon, plaši ga mocniji covjek, i on nije ono što bi htio biti, vec ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smijesi mrskom mocnom covjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sacinjena od straha i pristajanja.


Ako je ponekad tuzan, to je zato što se sjeca sebe zeljenog, sebe sanjanog, kakav bi mogao biti da nije ovo što jest. I da svijet nije ovakav kakav jest.


Necu tako!


Kazem: ne bojim te se, sudbino! Ne bojim te se, sutrašnji dane! Ne bojim te se, mocni covjece! Ali to kazem u sebi, i kazem strepeci. Upola slobodan, udvojen. Jedan se usamljuje, jer ne moze da pristane, drugi cuti, jer ne zeli da strada.


Onda sam i ja kukavica, kao i Mahmut. Samo na drugi nacin.


Sloboda je u ljudskom cinu, a ne stizem do njega.


Moje snage su slabe, malo šta bih mogao da ucinim. Ne znam ni šta bi trebalo da ucinim, da ne budem ni nekorisna zrtva ni cutljivi nezadovoljnik. Zla je mnogo, a moja ruka kratko doseze.


Zašto onda mislim o tom cinu svoje slobode, kad je neostvarljiv?


Treba li da kazem i da više ne progovorim?


Treba li nešto da ucinim, pa da više nikad ništa ne ucinim?


Treba li da cutim, zadovoljan što sam ziv?


Pa ako bih i pristao na zrtvu, a ne znam za što, kako mogu biti siguran da ne bih naškodio nekome?


Pokrenuo sam se da spasem Ramiza, uništio sam Avdiju.


Treba li onda da ostanem nepokretan, i da ostavim svijet da ide svojim tokom, svakako ništa izmijeniti ne mogu?


Svi razlozi govore da je to najbolje, samo mi jedan ne da mira: razlog savjesti. Ne znam odakle mi, ne znam šta ce mi, smeta mi da zivim, a ne mogu da ga se otresem.


Ostavi me, kazem toj nezvanoj savjesti, šta ceš mi nemocnom! A ona cuci u nekom kutu mene, ponakad pospana, ponekad budna, ali me ne napušta. Smiješna si, kazem, tako nekorisna. Ti si moj suvišak. Ne radujem se što te imam, ne osjecam zadovoljstvo što si se nastanila u meni, ti nisi moja plemenitost vec moje oštecenje. Zašto nisi našla nekog mocnog, snaznog, neustrašivog a poštenog? Ako takvog nema, šta sam ja kriv? Sklonila si se u mene, kao siroce, i cutiš, kao siroce, ništa ne traziš, ninašto me ne nagovaraš, sve ostavljaš mojoj odluci, i dobro je dok te zaboravljam, ali osjetim stid cim te se sjetim. Ne znam zašto, nicim me nisi zaduzila. Ne znam ni šta si, prisustvo koje nema oblika, cutljiva opomena koja se ne poziva na razlog, nevidljivi putokaz prema nevidljivom pravcu: moje srce mora da ga pronadje. Kako da ga pronadje, i kako da ne klone, ako ga i pronadje? Ti si razumna, ne tice te se tudje teško iskustvo, prezireš opasnost, vuceš na opasne staze, i ne smatraš to podvigom vec duznošcu. A kome sam ja to duzan? I zašto baš ja? Pronadji nekog pogodnijeg, sa mnom uzalud gubiš vrijeme.


A ona cuci, cuti, ceka svoj cas. Cas moga oduševljenja, ili moje ludosti. Mogla bi da ga ne doceka, sve je manje izgleda da ce ga docekati.


Kad je Mahmut izašao iz nuznika, prekinuvši moj razgovor sa savješcu, i zatrazio još jednu travaricu, da smiri grceve u stomaku, rece da je tamo, da oprostim, razmišljao o meni, i da je zakljucio da imam pravo. Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prodje covjeku zivot u strahu, pa kao da nije ni zivio. Šta ce mu onda i zivot? Al opet, ne vrijedi se ni istrcavati, a najbolje bi bilo da razgovaram sa Šehagom, da nam nekako skine Avdagu s vrata.


Odgovorio sam, da je izabrao zgodno mjesto gdje ce razmišljati o meni, i nije uzalud gubio vrijeme, dobro je smislio to sa Šehagom, samo je šteta što Šehage nema, ali cemo sacekati. Ako Avdaga htjedne da saceka. Cast hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepjeti ni pred kim, ako se moze, a još bolje ako se ne mora. Junaštvo traje tren, strah cijelog zivota, i pametnije je brinuti se za cio zivot nego za tren. Najbolje se bojati unaprijed, da se ne bi ubojao unazad.


Pricao sam šta bilo, ne brinuci se o smislu, jer je svejedno, a Mahmut me slušao zadivljeno baš zato što sam govorio nejasno, i smiren pošao u radnju. A onda se sjetio da mi kaze da me trazio Mula Ibrahim. A rekao mi je i da je uhapšena zena kod koje je stanovao Ramiz. Po tome sam vidio da mu je vlasitite muka postala lakša, pa je stigao da pomisli i na mene.


Vijest o nepoznatoj zeni me porazila. I za njenu nesrecu sam ja kriv!


Sad sam imao dva razloga da odem do Mula Ibrahima, jedan, što me trazio, drugi, što bih i ja njega potrazio.


Htio sam da ga upitam, mozemo li štogod uciniti za zatvorenu zenu. Nisam ni znao da postoji, a uvalio sam je u nevolju. Mozda bi je zatvorili i da Ramiz nije pobjegao, ali je ta pretpostavka suviše nesigurna da bi me oslobodila osjecanja krivice. Nije pretjerano velika ni teška: kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom, i udario nekog u podnozju. Nisam svjesno ni posredno kriv, nisam ni znao ni vidio udarenog, ali sam pokrenuo kamen. I evo, pokušavam da pomognem. A docnije cu misliti o cudnom poretku u svijetu u kojem cesto, cineci dobro, uciniš i zlo. A vrijedi li dobro ako ne moze proci bez zla?


Ne mislim na cilj vec na covjeka, zato mi je svaki korak nesiguran.


Znam, Mula Ibrahim ce odbiti i razgovor o zeni, ali ja cu biti uporan. Makar i zato da se uvjerim, ponovo, kako ni pošteni ljudi nemaju mnogo volje da pomognu drugome. Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas. Moja savjest ce odbiti to opravdanje, kao necasno, upozorice me da svako odgovara sam pred sobom, ali bi mogla biti kakva-takva utjeha, makar i trenutna.


Mula Ibrahima sam zatekao u radnji, i rekao mu da sam došao zbog zene. Rekao sam to šapatom, kako drugi ne bi culi da molim za nju, a zelio sam da kazem glasno, zbog njega, da i drugi cuju kako odbija da pomogne.


Odbio je i pomoc i razgovor, cutke, odricno mašuci glavom, odmahujuci rukom.


Nisam se obradovao što sam pogodio. Zar joj zaista niko nece pomoci?


Rekao sam da je grehota, niko se za nju nece zauzeti, moja rijec nigdje ne vrijedi, a on bi mogao nešto uciniti, zna kadiju, zna Zafraniju, zna sve ljude na sudu i policiji, neka je puste, zar je ona pitala Ramiza šta misli i šta radi kad mu je dala sobu, dosta joj je njenih muka, muz joj lezi bolestan, komšiluk ga obilazi radi sevapa, ali ljudska milost je kratkotrajna, neizdrzljiva, i jadnik ce ostati sam i bespomocan, a i ona je bolesna, šta hoce od nje?


Mula Ibrahim je samo odmahivao glavom i rukom, a ja sam navaljivao kao osa, sve upornije što sam bio sigurniji da nece ništa uciniti. Znao sam unaprijed, mada bih volio da sam se prevario.


A uzalud sam ga mucio. Ništa ne smije, od straha. Sigurno bi rado pomogao nesrecnoj zeni, dobar je covjek, ali se boji da ne izazove neciju sumnju. Ko se to još zauzima za zatvorene ljude? I moliti za njih je opasno. Je li to nepovjerenje u sud? Neslaganje s mjerama koje on preduzima? Ili se iza toga krije neka veza s optuzenom? A mogli bi pomisliti i da je poznavao Ramiza. E, tu bi vec svaka plemenitost uplašeno uzmaknula. Zeni ne bi pomogao, sebi bi mnogo odmogao.


Napokon je rekao, da ce je sigurno pustiti ako nije kriva, a ako je kriva, uzalud je govoriti. To je opravdanje, staro koliko i svijet, da se ne umiješa, iako zna da je nestinito. Laz je da puštaju svakoga ko nije kriv, i on to dobro zna, ali pominje nacelo nepostojece pravde, da bi mirne savjesti mogao ostati po strani. A pred onim što se moze desiti, svakako je nemocan.


Tako smo i on i ja rekli što smo htjeli, što smo mogli, što smo smjeli, i sve je ostalo kako je i bilo. Malo smo se poigrali sa savješcu, mada mi je zao zene, a onda je Mula Ibrahim rekao da me trazio radi posla. Rodjaci ubijenog imama iz Zupce podizu nišan na pokojnikovom grobu, i traze ko ce im sastaviti nadgrobni natpis, a oni ce urezati u kamen. Pa se on sjetio mene, sigurno cu to dobro uraditi, a nije ni badava, za smrt seljaci dobro placaju, kao i za tuzbe.


Zahvalio sam mu, misleci kako smo, umjesto zadušnih stvari koje se ne mogu riješiti, zacas svršili korisne poslove od kojih se zivi. U tome se ljudi još jedino mogu sporazumjeti.


Kad sam rekao Tijani da cu sutra u Zupcu, slegla je ramenima i nasmijala se:


- Nisam znala da ce mi muz sastavljati natpise na nišanima.
- Nudili su mi da budem, muftija, pa sam odbio.
- Dobro si ucinio. Kakva bih ja bila muftinica!


Rano sutradan pošao sam u Zupcu. Koracao sam polako, opijen blistavim snijegom pod suncem, i vidikom što se otvarao na visinama, zaboravljajuci na umor nogu nenaviknutih na dugo hodanje, oslobodjen jucerašnjih briga u tišini širokog prostora i mocnih brda. Tijesno nam je, guramo se u zagušljivim gradovima, mrzimo se, smetamo jedni drugima, a ovdje miruje nekadašnji svijet, cist i netaknut, prastari zakon zaboravljene ljepote i nadmocnog mira uvlaci se u kolanje krvi. Odavde, sve izgleda sitno i nevazno dole u nizini, u donjem svijetu. Juce sam išao drugom nesrecniku, da bih se oslobodio misli o zatvorenoj zeni, a vratio sam se gorak, nisam uspio da prevarim sam sebe. Danas sam je gotovo sasvim zaboravio. Pa ako i nisam zaboravio, sve mi izgleda lakše.


U Zupci su me primili srdacno, Mula Ibrahim ih je obavijestio da cu doci. Brat imamov me nahranio, napojio, htio da mi pokaze gdje cu spavati, i veoma se zacudio kad sam rekao da necu prenociti i da cu posao odmah završiti. Bio je malo i razocaran, jer nije volio brzinu ni u cemu, a pogotovu u onome što se radi za vjecnost. Umirio sam ga rekavši da sam kod kuce sve smislio, da sam se posavjetovao s Mula Ibrahimom i drugim ucenim ljudima, i tako u glavi nosim nekoliko natpisa, pa cemo izabrati najbolji.


Htio sam da mu cijela stvar izgleda ozbiljnija, ako bi mu se ucinilo da sam premlad i nedovoljno ozbiljan za taj posao. Gotovog natpisa nisam imao, ni jednog jedinog, u glavi mi je bilo bezbroj rijeci, svakakvih, ali ne znam koje bi mrtvom imamu pristajale. Zapravo, pokojniku je svejedno, pristace na sve što napišem, ali treba zadovoljiti njegove rodjake, njihovu sujetu, mozda i bol, a to nije lako. Najmanje cu pogriješiti ako o pokojniku kazem sve najljepše, ali ne znam šta rodbina misli da je najljepše i šta zeli da ostane zapisano.

Upitao sam, da ne bih odlucivao sam. Ali mi je imamov brat, tvrd seljak, cija je rijec spora a misao skrivena, prilicno otezao posao.


- Je li volio ljude? - poceo sam od najsigurnijeg.


Zbunio me odgovorom koji nisam ocekivao:


- Neke volio, neke mrzio. Ko i svako.
- Da li je znao šta ga ceka kad se suprotstavio carskoj naredbi?
- Ma jok! Da je znao, ne bi se miješao. Ko je mogao pomisliti da i za to ide glava! Ma jok, kako znao! Dogovorili smo se, ako pritisnu, dacemo.
- Ali je sigurno bio hrabar covjek.
- Pa i nije. Svega se plašio.
- Zašto je onda bio protiv ratne pomoci?
- Kako zašto? Svako je protiv ratne pomoci, mi rat ne zelimo, a nema se odakle ni dati. On je samo rekao što svi misle.
- Onda je bio dobar covjek.
- Lako je biti dobar covjek. Teško je ostati ziv.
- Je li mrzio vlast?
- Boze sacuvaj! Zašto bi mrzio vlast?
- A ti?
- Šta ja?
- Mrziš li vlast? Ubila ti je brata.
- Odvalila se stijena i ubila covjeka. Mrziš li stijenu?
- To su ljudi, nije stijena.
- Nisu ljudi, vec vlast.
- Hocemo li napisati da nišan podize brat, ili porodica?
- Zašto bi to pisao? A ko bi drugi podigao?
- Šta cu onda napisati?
- E, to ne znam.


Zbunjen, bez ikakvog pravca, bez sigurnosti koju sam osjecao ranije, pisao sam i precrtavao, dok nije, osim godine rodjenja i smrti, ostala jedna jedina recenica:


»Bio je dobar covjek, umro je nevin.«


Ni to mu se nije svidjalo. Imam je bio dobar covjek, to je tacno, ali zašto treba reci da je umro nevin? Svako umire nevin, pod krivicom je samo dok zivi.


Pa smo se jedva slozili da ostane ovako:


»Bio je dobar covjek, umro je bez krivice. Neka mu Alah da vjecno blazenstvo.«


Za ovo posljednje nismo znali ni šta znaci ni cemu sluzi, ali je zvucalo svecano i lijepo, i njemu se dopalo.


Zahvalio mi je, platio pošteno, i spremio sam se da podjem kuci. Ali on je htio nešto da mi kaze, primijetio sam to i ranije, ali bi uvijek odustao, pa sam mislio da nece ni reci. Ovi ljudi mnogo više precute nego što kazu. Rekao je, ipak:


- Poznaješ li Halila Kovacevica?
- Ne znam da sam ikad cuo to ime.
- Njegov brat sluzi kod Šehage Soce. Cuva mu kucu.
- Vidio sam ga, cini mi se. Visok, koštunjav covjek.
- Halil je molio da svratiš do njega. Blizu je, treca kuca od moje.
- Zašto da svratim?
- Neki covjek je pitao za tebe.
- Koji covjek?
- Ne znam.


Pomislio sam da se izgubljeni Šehaga sakrio u ovom brdskom selu, i seljaci zele da ga povedem, da ga se riješe. Šest dana je prošlo kako je pobjegao od kuce.


Halila Kovacevica sam odmah poznao, licio je na Šehaginog momka, kao da su iz jednog jajeta rodjeni.


- Ja sam Ahmet Šabo. Zašto si me zvao?
- Nisam te zvao, govorili smo o tebi. Htio sam da te vidim.
- Sigurno imaš neki razlog kad si htio da me vidiš


Pogledao je u mene, pogledao u kucu, ucinilo mi se da oklijeva, a nešto se bio odlucio pa odustao, još uvijek nesiguran.


- Neki narocit razlog nemam - rekao je smiješeci se oporo, nenaviknuto. - Nego onako.
- Imamov brat mi rece da je neki covjek pitao za mene.
- Koji covjek?
- Odakle bih ja znao!
- A, jest, pitao je, onako usput.
- Šta je htio?
- Šta je htio? Ne znam šta je htio.


Odustao je, izgleda. Nece reci.


- Dobro - kazem mu. - Eto, vidjeli smo se, nagledali, narazgovarali. A sad idem, da zaranije stignem do grada.
- Jest, zimski je dan, rano se smrkava. Pošao sam putem, niz brdo.
- Da te malo ispratim? - upitao je.


I krenuo za mnom.


- Nešto si htio da mi kazeš, pa si odustao - rekao sam otvoreno.


Halil se nasmijao.


- Pa jest, htio sam, al mi se ucinilo da nije vazno.
- Mozda je i vazno.
- Nije.
- Ko je pitao za mene? Da nije Šehaga?
- Koji Šehaga? Odakle Šehaga?
- Nego ko je?
- Ko je? Pa, ne znam. Ne znam ni ko je ni šta je, navratio slucajno, danas, i valjda te vidio. Pa kaze: je li ono Ahmet Šabo?
- Mlad, crnomanjast, mršav?
- Tako nekako.
- Da nije Ramiz?
- Ne znam. Mozda je i Ramiz.
- Je li taj rekao da me dovedeš njemu?
- Ko? Taj mladic? Nije rekao da te dovedem, otišao je odmah nekud dalje.
- Kuda je otišao?
- Bogami, nisam gledao.
- Pa, dobro, ako ga vidiš, pozdravi ga.
- Ne vjerujem da cu ga vidjeti.
- Znaš, Halile, drugi put razmisli šta ceš reci prije nego što covjeka zovneš. A sad cu sam, a ti se vrati.
- A dole, u gradu, kako je? Mislim, onako.
- Onako, cunjaju, ispituju, traze Ramiza, eto kako je.
- A zašto ga traze?
- Ne znam zašto ga traze, ali bi bilo dobro da ga ne nadju.


Ustao je na brezuljku, osvijetljen suncem izvana, taman iznutra, a ja sam pozurio prema gradu uvijenom u sivu izmaglicu.


Izmucio me ovaj nesrecnik, zeleci da mi kaze a zeleci i da sakrije. A onda je htio da dozna od mene šta je bilo, da dozna a da sebe ne izda. Sigurno se Ramiz skriva u njegovoj kuci, vidio me kad sam ušao u selo, mozda je i znao da cu doci, i rekao mu da me dovede. Mozda je odbijao, pa pristao, cekao me pred kucom, razmišljajuci, i kad je sve izracunao, predomislio se, govorio izokola, dopustio da prepoznam Ramiza, ali se od svega ogradio i sve sveo na slucajan susret: odnekle je došao, nešto pitao, nekud otišao. Ramiz je sigurno zelio da se vidi sa mnom, Halil je zakljucio da je bolje ovako. Bolje je i sigurnije i za njega i za Ramiza. Obecao je Ramizu da ce me dovesti, stajao sam pred kucom, da nas Ramiz mozda vidi, i sad ce mu ispricati kakvu bilo laz, da sam zurio u grad, da sam se uplašio, da nisam htio da dodjem, i bice zadovoljan svojom ujdurmom. Ima pravo. Sakrio je Ramiza u svojoj kuci, zbog Šehage, zbog svoga brata, mozda i zbog novca koji je dobio, i dosta mu je straha što je odbjegli buntovnik u njegovoj kuci. Samo bi još trebalo da pocne pricati o njemu svakome ko nadje!


Ostacu kriv pred Ramizom, bice mu zao na mene.


A onda sam se sjetio Mula Ibrahima. Zašto me poslao u Zupcu? Da li i on zna gdje je Raaniz, pa me okrenuo u tom pravcu, ništa ne govoreci? Ili mu je sam Ramiz po nekome porucio da dodjem, bogzna zašto? Uzalud bih ga pitao, Mula Ibrahim bi odmahivao glavom i rukama, odricao bi, cudeci se kako mogu i da pitam, on ništa ne zna, niti zeli da zna.


Oprezni Halil je pokidao sve konce, i po jedan dio tajne ostao je u mnogim ljudima.


Da li sam zelio da vidim Ramiza? Ne znam, mozda bih se opteretio novom opasnošcu i novom strepnjom da kogod ne docuje za taj susret. Vidio sam to i ranije, jedan korak a bezbroj posljedica.


A ipak mi je bilo zao što se nismo vidjeli. Imao bih da mu postavim mnogo pitanja o ljudima i o zivotu. Znam šta bi mi odgovorio, ali bih mozda i povjerovao njegovoj dobroj volji i cvrstoj nadi. Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da zivim s laznom nadom nego sa sigurnim beznadjem.


A u gradu me Mahmut docekao s ruznom viješcu. Bio je u kuci zatvorene zene, da obidje bolesnog muza, i da mu odnese nešto hrane. I našao na zalost: zena je umrla, u zatvoru. Ko zna od cega, od straha, od bolesti, od mucenja.


Ruzna vijest, besmislena smrt.


Nisam se sjetio da se upitam, odakle Mahmutu toliko hrabrosti da ode u prokazenu kucu. I zar je tolika njegova potreba da pomaze jadnijima od sebe?

17.


Vjecni tragac
 
 
O tajni je Osman Vuk sigurno znao sve, Šehaga koliko je htio, serdar Avdaga koliko se domislio. A domislio se, na zalost, mnogo, kao da mu je sam djavo išaptao.


Nisam ni sanjao da ce mi Ramiz biti išta više od nekog drugog covjeka o koga se u zivotu ocešem, koga zapazim i zaturim, bio je i nema ga, kao prijatelj koga smo rado susretali a onda se mirno razišli, kao zena koju smo voljeli, a onda joj i ime zaboravili. (Ne kazem ovo za sebe, ni o prijatelju ni o zeni, nisam ih mnogo poznavao, to sam cuo od Osmana, i zapamtio, iznenadjen njegovom vedrom bezocnošcu.) A vezao sam se za Ramizovu sudbinu toliko da ni o cemu drugom nisam mogao misliti.


Na to me prisilio serdar Avdaga.


Vrijeme je prolazilo, a on otmicu nije zaboravljao. U pocetku sam mislio da su tu njegovu revnost podsticale starješine, ali sam se prevario. Oni su imali toliko nevolja sa Šehagom (vratio se sa svog neobicnog stranstvovanja, nikome ne govoreci gdje je bio, došao je bez novca, bez konja, bez curka, prljav, mršav, cutljiv, ne pominjuci ni da je negdje bio), toliko im je jada zadao, toliko su se uplašili njegove mrznje, da su, misleci na svoje glave, sigurno zaboravili i studenta Ramiza i serdar-Avdagu. Sve zbog Šehagine zelje, saopštene valiji, da ih djavo odnese. Ne znam da li je baš tako receno, ili kao molba u ime naroda, u ime koga se cini i zlo i dobro, da se stane na put njihovoj tiraniji, tek, culo se da ce kadija biti premješiten u siromašni zvonicki kadiluk, a Dzemal Zafranija u srebrenicki, i ostace tamo dugo, jedan kao olinjali kadija, drugi kao ostarjeli pisar, ako ih ne izbavi srecni slucaj, da valija bude smaknut ili smijenjen. Takav islucaj nije rijedak ni neobican, ali zasad nije bilo izgleda da ce se skoro desiti, i njima su visile noge, kao u obješenika, hodali su gradom zeleni od srdzbe i jada, pisali zalbe u Carigrad, na molbu i prijetnju hvatali ljude da šalju predstavke višim vlastima, da ih ostave u Sarajevu, jer boljih sluzbenika i narodnih prijatelja (kao da se to moze sastaviti) niti je bilo niti ce ikad biti, trazili zaštitnike i saveznike, a sve uzalud. Odgovori iz Carigrada nisu stizali jer niko nije mislio da im pomogne, saveznike i zaštitnike nisu našli jer ih nisu trazili kad su bili jaki vec kad su poletjeli niza stranu, i tako su se pekli na vreloj vatri Šehagine mrznje i ledili na mrazu sveopšte ravnodušnosti, nadajuci se u ono što je nemogucno, da se mrznja i ravnodušnost pretvore u naklonost, i cekajuci ono što je neizbjezno, da sagnu glavu i krenu u gluhi mrak malog mjesta, kao u progonstvo.


Šehaga ih je potopio kao macice, bez narocitog razloga koji bi se baš njih ticao, zbog ruznih stvari što ih je o njima cuo, zbog njihove uobrazenosti i zakašnjele snishodljivosti, a sigurno najviše zbog mrznje na sve cinovnike. To su za njega najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podrzavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah, bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao noz, kao psi vjerni svakoj drzavi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude, nema srece na svijetu, jer ce uništiti sve što je isitinita ljudska vrijednost.


Oni su osjetili Šehaginu mrznju i neprijateljstvo, ne jednom, ali uvijek napreskok, zaboravljao ih je na dugo vrijeme i iznenada se sjecao da postoje, kad bi se, izgleda, sjetio svoje muke, i svetio se namilosrdno ma kome od njih, svi su mu krivi, i svi isti, kao zmije. Sad su slucajno na redu kadija i njegov prvi pisar, i ništa ih ne moze spasti. Svi su znali da su njih dvojica zrtvovani, cim je Šehaga pomenuo njihovo ime.


Valija ga je poslusao, zato što Šehaga nije pominjao vracanje duga, ostavljajuci ga kao zalog svoga uticaja, i zato što se za sudbinu svojih cinovnika, osim iz svoje najblize okoline, nije mnogo brinuo. Šta ga se ticu jedan kadija i jedan pisar, koji su mu postali smetnja? Naci ce takvih na stotine, malo boljih ili malo gorih, svejedno, a Šehaga je jedan.


Kadija i Zafranija se nisu nicim izdvajali izmedju ostalih, obiljezila ih je samo njihova nesreca što ih se Šehaga sjetio u nekom svom mracnom casu. Sjetio i upro prstom u njih. Mozda slucajno, kao što grom udara u neko stablo za pedalj više od drugih. A mozda su i oni pogriješili što na tu mogucnost, uvijek zivu, uvijek opasnu, kao vulkan, nisu pomislili ranije, i nisu pokušali da nekom lijepom rijecju ili nekim lijepim cinom skrenu sa sebe Šehagin pogled, da bi se strašni covjek, u casu bjesomucnog praznjenja, sjetio nekog od njihovih prijatelja a ne njih. Poklonili bi tu njegovu nezeljenu paznju i ocu rodjenom, samo da njih mimoidje. Ali eto, moc im je oduzela pamet i zaslijepila ih osjecajem nepovredivosti, a Šehaga je bio daleki oblacak na nebu. Bilo je vec kasno kad su primijetili da je to crna oblacina koja nosi oluju. Branili su se, brani se i utopljenik, udarajuci rukama po vodi što ga vuce na dno. To što su pisali na sve strane, moleci pomoc i milost, otkrivajuci cak i razlog Šehaginog uticaja, kobnog po najbolje ljude (mislili su time na valiju, ali nisu mislili da je najbolji), samo je pogoršavalo njihov polozaj. Svi ugrozeni cinovnici pišu pisma, trazeci pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. Sumnjivi vec zbog toga što traze milost, još više griješe što sebe predstavljaju andjelima a druge sotonama, jer svako zna da nisu andjeli, a te sotone su obicno vazni ljudi koje nije pametno tako nazivati dok ne pocnu da posrcu. Tada se vec mogu nazvati i vampirima. Prije nikako. Sad oni posrcu, i na njih pada poruga. To je vrijeme nezašticenosti, samoce, nemocne mrznje. Sve što ucine, pogrešno je, i mutna voda ih odnese u zaborav. I opet se ništa ne mijenja, na njihovo mjesto dolaze drugi sivi ljudi, i jedva ce iko primijetiti da to nisu oni raniji, ali ako nekim cudom ustanu iz mrtvih, postaju surova cudovišta. U ljudskom rodu gorih nema.


Sada su na klizavici, ova dvojica, zabavljeni sami sobom, zaprepašteni i uvrijedjeni nesrecom koja ih je zadesila. I nije cudo što ne mogu misliti ni na što drugo.


Ali je mislio serdar Avdaga. Bez naredjenja, bez koristi, iz unutrašnje potrebe, kao naucnik, kao umjetnik, kao istrazivac, zbog same stvari, zbog osjecanja duznosti, zbog neceg što je teško razumno objasniti. Imanje mu je propadalo, a on je nesebicno ganjao vještice. Nije to bila upornost izazvama nekim teškim dozivljajem, nekom nesrecom, nekom mrznjom koja bi imala korijen u njegovom zivotu, zato je teško razumljiva. Ako ce neko dobiti pohvalu za ono što ucini, on nece. Ako ce neko dobiti nagradu, on nece. Ako ce neko dobiti unapredjenje, on nece. Nagrada mu je prezir i strah drugih ljudi. Nagrada mu je njegovo cisto zadovoljstvo što pošteno cini ono što mora. On ne mrzi ljude koje goni, ne zna tacno ni u cemu je njihova krivica. Pa sam mislio, kakva je to šteta što su glupi ljudi obicno vrlo uporni. Da je s tom upornošcu kopao zemlju, za godinu dana bi skinuo polovinu trebevickog brijega, da ne zaklanja Sarajevo od sunca, pa bi ga ljudi pamtili po dobru, ali on je vecom dobrotom smatrao hvatanje krivaca ciju krivicu nije mogao da shvati, ali je znao da su krivi zakonu. Bio je fanaticki vjernik utvrdjenog reda, ciji smisao nije ispitivao, kao što religiozni vjernici ne ispituju boziji smisao.


U ime svoje vjere, vrijedno je lovio ljude.


Narocito se okomio na mene i Mahmuta.


Svaki dan je u Mahmutovoj magazi, cuti, gleda, ili pita, uvijek isto, Mahmut se procjepio, pozutio, smršao, pod ocima mu se objesile kesice, gleda izbezumljeno, ruke mu dršcu, noge ga bole, proliv nikako ne prestaje, pa svaki cas trci iz magaze, ostavljajuci Avdagu usred recenice, i vraca se klonuo, poslušno sjeda, pred serdara, i ceka da se mucenje nastavi. Primio je to kao sudbinu, kao kaznu za mnoge grijehe, mada je ispaštanje preteško.


Ali za neke svoje grijehe ispaštao je i Avdaga. Ako ubije Mahmuta sumnjom, koju Mahmut odbija, i njega ce ubiti ta ista sumnja koju ne moze da istjera nacistac.


Ostavio je, izgleda, svaki drugi posao, i zaboravio sve druge krivce, pa bi pravi lopovi samo mogli pozeljeti još koju takvu otmicu, njuškao je jedino za Mahmutovim tragom. I za mojim. Ili se meni tako cinilo, da smo mu samo mi ostali, jer mi je postao pretezak. Neumorno je kruzio istom stazom, razgovarao s istim ljudima, postavljao ista pitanja, nadajuci se da ce u jednom casu srece, kad zvijezde dodju u povoljan polozaj, kad bog prosvijetli nekog od nas, uhvatiti za pravu petlju, od koje ce sve lako isparati. Trazio je pravi dokaz.


Pošto bi obišao tvrdjavu, razgovarao bi s bivšim dizdarom, pa sa Skakavcima, pa s Mahmutom, pa sa mnom.


Nije mi uvijek prilazio. Došao bi u kafanu, i sjeo prema meni, uvijek sam, uvijek cutljiv, uvijak pogruzen, gledajuci me neprestano, kao da ce na meni otkriti nešto što mu je potrebno. Ili bih ga najednom osjetio iza sebe, po danu, po mraku, kao svoju sjenku, kao zaljubljenika, tuznog zbog neuzvracene ljubavi. Neki put bih stao, da ga sacekam, smetalo mi je to pracenje na istom odstojanju, kao da vucem teg za sobom, više sam volio razgovor, makar i mucan. Ali bi i on zastao, mirno sacekao da krenem, i opet polazio za mnom. Pred mojom dvorišnom kapijom bi stao, poslije bih cuo kako polako koraca ispred kuce, onda bi otišao.


Ponekad mi je prilazio, da cutimo ili razgovaramo. Ali nikad nije progovarao nijednu drugu rijec osim o otmici. Postalo mi je obicno što me prati i ispituje, ali se nikako nisam mogao naviknuti na iste rijeci, ista pitanja, isti izraz lica. To je bolest, mislio sam, to je opsjednutost, to je ludilo, on ni o cemu drugom ne misli, on o tome sanja. Kao što ja sanjam njega i njegov tuzni teški pogled. Mozda je to njegov nacin na koji iznurava zrtve, ali tim nije stekao nikakvu prednost, jer me uvijek zatice spremna. Ali mi nije lako.


Mijenjao sam vrijeme izlaska i staze kretanja, ali ga nisam mogao izbjeci. Nanjušio bi me, kao da sam ostavljao vonj za sobom, i sreo bi me na ulici, ili cekao u zasjedi, pitajuci sumorno:


- Zašto si bio kod Omera Skakavca? O cemu ste razgovarali?


Moj je odgovor uvijek isti, kao i njegovo pitanje, a on se nije ljutio. Zadrzao bi pogled na meni, kao da se cudi što tako tvrdoglavo odgovaram jedno te isto, ili bi oborio oci, kao da se stidi što lazem. I otišao bi bez pozdrava.


Postao sam njegova potreba, a on moja navika, i bio sam uznemiren ako ga ne bih vidio cio jedan dan. Gdje se to izgubila moja sjenka? Da nije izmislio nešto novo? Njegova ludjacka upornost nije bezopasna, ali sam navikao na nju, a umirivalo me i ponavljanje istih rijeci i postupaka, dosad bez ikakvih posljedica. Medju nama se cak stvorio cudan odnos trpeljivosti, nisam mrzio ni ja njega ni on mene. Istina, dešavalo se da osjetim tezak nemir zbog toga što me stalno drzi na oku, u stomaku kao da mi je gorjela glavnja, srce se zaustavljalo od crnog predosjecanja.


A grad se okrenuo oko mene kad mi je otkrio da sve zna o meni i o Skakavcima.


Zar mu je neko rekao?


Odgovorio sam, da to prvi put cujem, i da mi je cudno kako neko moze izmisliti tolike lazi, ali sam poslije zaprepašteno mislio kako se umalo nisam odao, strahom, nespremnom rijecju, neocekivanom klonulošcu i zamorom, kad se, valjda, odustaje od borbe. Ali to je samo naknadno iskrenuto sjecanje, ponovo prezivljeni strah zbog potpunog iznenadjenja, trenutno gubljenje daha, zato što je promijenio ustaljeni nacin.


Prilagodio sam se odmah, ne pristajuci da se predam.


Ali, koliko on zaista zna?


Dugo me drzao u nedoumici, a onda me jednog jutra sreo na ulici i pozvao da podjem s njim. Išli smo caršijom cuteci, nijednu rijec nismo progovorili, on zato što nije htio, ja zato što nisam smio. Plašilo me njegovo cutanje, a bojao sam se da ce osjetiti moj strah ako upitam kuda me vodi, i zašto, ili ako pocnem razgovor ma o cemu. Obespokojio me taj njegov novi potez, iza kojeg se krila nepoznata namjera.


Ledio sam se od pomisli da me vodi u tvrdjavu, odlaknulo mi je kad me uveo u svoju sobu.


Bio sam tu i ranije, sva je licila na njega, teška, cutljiva, odbojna, opasna, samo mi je sad izgledala tvrda i hladnija.


Sjeo je prema meni, i dugo gledao u sklopljene prste. A onda je, bez uvoda i suvišnih rijeci, ne gledajuci me, rekao da sve zna, i krivo mu je na mene što necu da priznam. Ucestvovao sam u zlocinu, i on bi me predao sudu, ali bi cijenio moje poštenje i iskrenost. (Pomislio sam, kako je bolje da me ne cijeni, nego da me preda sudu.)


Kad sam upitao kakav je taj moj zlocin, o kojem ja sam ne znam ništa, prijekorno je odmahnuo glavom, i ispricao mi sve o otmici, od pocetka do kraja.


Noge su mi se odsjekle, stomak mi se zgrcio kao u Mahmuta.


Rekao je:


Osman Vuk, sam ili sa znanjem Šehaginim, ali prije sa Šehaganim znanjem nego sam, smislio je kako ce oteti Ramiza. Ne zna zašto su to ucinili, mozda zato što misle kao i Ramiz, ili zato da napakoste vlastima, ali to nije vazno, niti se njega tice. Najmili su starog Omera i njegova tri sina, sigurno za dobre pare, da izvedu Ramiza. Mahmuta su poslali dizdaru, s novcem, da pusti Skakavce u tvrdjavu. Skakavci su ušli lijepo, kroz otkljucanu kapiju, pretukli strazare, i na konjima odveli Ramiza u nepoznatom pravcu. Zasad nepoznatom, jer ce se Ramiz sam otkriti, on ne moze da miruje. Poslije otmice, Omerov najmladji sin je zasjeo u Zajkinoj mejhani, napio se i poceo da prica o svemu. Hvalio se kako on, i još neko, znaju ko je oteo Ramiza. Hamal Mujo Dušica se ne sjeca tacno koga je mladic pomenuo, a kad su ga upitali da nije Osman Vuk, rekao je da bi moglo biti. Zajko je javio Osmanu, i Osman je mene poslao starom Skakavcu, da mu kazem za sina. Dvojica mladjih Skakavaca otišla su s konjem odmah po brata, i odnijeli ga kuci. Ne zna šta se medju njima dešavalo, zna samo da su ga ubili, svi smo mu bili na dzenazi.


Ne vjerujuci svojim ušima, slušao sam istinitu pricu o otmici. Ponegdje je ostala neka nevazna praznina, ali smo svi smješteni na prava mjesta.


Eto što je on sklopio, sastavljajuci dio po dio!


- Je li tako? - upitao je gotovo vedro.
- Ne znam - odgovorio sam, osjecajuci kako mi huji u glavi. - Mogu samo za sebe da kazem: nije tako! Što puta sam ti rekao da ništa ne znam.
- I što puta si slagao.
- Znaš, Avdaga, mene se ne tice, ali mi tvoja prica izgleda vrlo sumnjiva. Hamal se ne sjeca, niko ništa ne zna, svjedoka nema nizašto, a ti govoriš kao da si sve vidio.
- Dvadaset godina sam u ovom poslu. Poznajem ljude, i znam šta ko moze da ucini.
- Pa dobro, Avdaga - rekao sam srdito - zašto nas ne predaš sudu kad sve znaš?


Visoko je podigao guste obrve, opet tmuran.


- Znam sve, a još vam ne mogu ništa. Nemam pravih dokaza. Skakavci ne govore. Mujo Dušica se ne sjeca. Mahmut zanijemi kad mu pomenem dizdara. Ti kriješ. A ni kadija sad nece na Šehagu, još se nada da ga nece otjerati iz Sarajeva. A je li pravo da zlocin ostane nekaznjen?
- Je li ti poznato šta je ucio Ramiz?
- Poznato mi je da je govorio protiv vlasti i da je bio zatvoren. Drugo me se ne tice. I znam ko ga je izvukao iz tvrdjave. To je zlocin. A ako se zlocin ne bi kaznjavao, propao bi svijet. Ništa nemam protiv vas, vec protiv onog što ste ucinili. I naci cu dokaze. A onda ti necu pomoci. Nisi ni ti meni. Rekao bih kadiji da nisi ništa znao, i da si im posluzio kao coravi glasnik. Ovako necu.
- Uradi kako ti savjest kaze. Ali ja ne mogu lagati.
- Hocu da ti kazem: uskoro cu imati dokaze. Jedan od sinova Omera Skakavca pomalo vec progovara. A ako kadija pristane da ih zatvorimo, svu trojicu, pa Mahmuta, a i tebe, sve cemo za cas saznati. A pristace, to bi pomoglo i njemu.
- Jednom sam ti vec rekao, lako je udariti po sirotinji, Avdaga.
- Ako ta sirotinja progovori kako treba, a progovorice, nadam se, niko nece ostati nekaznjen. Niko! Znam na što misliš, i ne bojim se nicijeg imena ni polozaja. Meni je vazna samo pravda.
- Da ne uciniš nepravdu, trazeci pravdu!


Nije odgovorio, samo je mahnuo rukom, da idem.


Otišao sam, kao na drvenim nogama, udarajuci o kamenje neravne kaldrme. Porazila me njegova otvorenost. Zar je toliko siguran, da mu lukavstvo i oprez nisu potrebni? Došao je do istine, doci ce i do pravde. Svoje pravde. Opasan je zato što je tvrdoglav, i što je uvjeren da spasava svijet. Uporan tragac koji iznurava i sebe i druge, surov ali nimalo nizak, ogranicene pameti ali jake volje, pošten na svoj nacin, bez licemjerja, nekoristoljubiv, cist u svojoj nesuvisloj odanosti, i uzasan baš zato što je takav. On ne zna cemu sluzi, ali sluzi casno. On ne zna zašto kaznjava, ali kaznjava zestoko. Mozda se navikao na jedan zakon, ali bi jedva primijetio kad bi se uspostavio drugi. Rodjen je davno, predavno, i radja se ponovo u svakom vremenu, vjecan. I strast mu je ista, kroz stoljeca, da lovi neposlušne, a ako ti neposlušni dodju na vlast, da goni druge neposlušne. I pitao sam se, zbog njega, da li je covjek pošten ili nepošten, ako se casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. I da li je pošten ili nepošten, iako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve?


O svemu tome sam mislio poslije, a tada sam osjecao samo strah, i vrlo odredjen i vrlo neodredjen. Ako Avdaga nadje što trazi, a naci ce sigurno, moja koza nece vrijediti ni koliko ovcija. Ali iznad te neposredne opasnositi, i oko nje, kao magla i tama, opkoljavala me nesagledljiva prijetnja. Kao da su stotine sjenki i stotine ociju oko mene, nr mozeš ih ni izbjeci ni podnijeti, krug je sve uzi, njihova blizina sve teza, okrecem se bespomocno, izlaza ne vidim, ni spasa. A sve te bezbrojne oc i sjerake su Avdagine, ustostrucio se, postao vojska aveti. I mucnije mi je to osjecanje bespomocnosti nego ono što znam, o cemu mogu da mislim. O toj kobi se ne misli, ona se nosi kao tezina, kao bolest.


Dozivljavao sam tu paniku duše i ranije, u ratu, u mraku, na ravnom polju, u gustoj šumi, nisam vidio nijednog covjeka, nisam cuo niciji glas, ali je opasnost svuda oko mene, ni oblik joj ne mozeš odrediti, ni blizinu, ni namjeru, zato je još strašnija. Strepnju pred nepoznatom slutnjom razum ne moze ublaziti, nemocan pred njom, kao oko u potpunoj tami.


I ko zna dokle bih gazio u glib kukavicluka, da se nisam zgadio nad sobom, i pljunuo na tu bapsku nemoc. Neka ide do djavola taj izmaštani strah! Covjek sam, nisam mrtva meta koja ceka pogodak, nesrecu ne mogu sacekati na koljenima. Ni zbog sebe, stidio bih se, ni zbog drugih koji vjeruju u mene, razocarali bi se.
 

Ucinio sam malo, ali sam ucinio svjesno. Zar da uprljam i to malo?


Necu da drhtim, necu da se bojim!


I zar sve mora biti najgore?


Avdaga sve zna a ništa ne preduzima (mislio sam mirnije), i navodi me da priznam, kako bih mu olakšao posao. E pa, necu priznati, niko nece priznati, i Avdaga ce do smrti ici za mnom, i sve tiše ponavljati svoje pitanje. On ce umrijeti od muke, a ne ja na mukama.


Ili ce Šehaga uciniti nešto da ga zaustavi i onemoguci. Sjetice ga se kad mu se mrznja nakupi u srcu kao otrov u poskoku, i tako ce tudja osveta pokopati i serdara i našu krivicu.


Vracajuci opasnost na zemlju, medju ljude, gledao sam je hrabrije. Nije beznacajna, ali je sagledljiva, znao sam dokle doseze i cime mi prijeti, ali se više nisam osjecao izgubljen.


Avdaga se bori da me uništi, ja cu se boriti da sacuvam citavu kozu. Ne vrijedi mnogo, ali je jedina koju imam, i dobro mi sluzi, a njemu ne bi posluzila nizašto. On meni priprema propast, ja njemu zelim samo neuspjeh, i s obzirom na snage, moju nikakvu i njegovu svakakvu, dobro ce biti ako on ništa ne dobije a ja ništa ne izgubim. Kockamo se nepravedno, ja na sve, on ninašto, za njega je neuspjeh samo poraz, za mene kraj. E pa, bolje da on podnese poraz nego da ja dozivim kraj. Do mog zivota mi je prilicno stalo, do njegova uspjeha ni najmanje.


S olakšanjem koje mi je donijela zelja da sacuvam glavu, i odluka da ne cekam mirno noz iza vrata, pošao sam da potrazim Osanana Vuka. Na njega sam pomislio cim sam se riješio na odbranu. Ako iko moze zaustaviti Avdagu, to je on.


Našao sam ga u Mahmutovoj magazi, punoj vune, koju ranije nisam vidio. Nadgledao je kako momci uvezuju bale sargijom.


Mahmut se gegao po magazi, prstom povezuci vezove od kanapa, bez ikakve potrebe, ali se ocito trudio da pred Osmanom pokaze strucnost i dobru volju. Imao je, doduše, više dobre volje nego strucnosti, pa je Osman ponovo sve provjeravao, naredjujuci da se bolje pricvrsti.


- Vuna je za Venedik - obavijestio me Mahmut, sa zaljenjem u glasu, cini mi se. - Idu Osman i Šehaga.
- Zašto nisi zamolio da i ti podješ? - upitao sam, znajuci da je zalostan.


Slegnuo je ramenima: ko bi njega poveo!


I otišao da cima kanap na balama.


- Gdje si dosad, da pomogneš? - nasmijao se Osman.
- Htio bih da razgovaram s tobom.
- Dok ovo svršimo.
- Volio bih odmah.
- I ja bih volio mnogo štošta.


Ali je pošao prema Mahmutovoj sobici. Krenuo, sam za njim, i zatvorio vrata.


- Je li prica duga?
- Kako god hoceš.
- Onda, skrati! Posao ceka.
- Razgovarao sam s Avdagom.
- Ma šta mi kazeš! Zar tek danas!


I sad se šegaci. Uozbiljice se kad mu kazem.


- Avdaga sve zna. Zaprepastio sam se...


U sobu je ušao Mahmut, gledajuci nas ponizno, otrovan radoznalošcu. Godinu dana zivota bi dao da cuje o cemu razgovaramo.


- Treba li vam štogod? Hocete li kahvu?
- Ne treba ništa - grubo ga je odbio Osman. - Imamo neki razgovor.


Mahmut je izašao ojadjen, zbog tog razgovora je i ušao.


Ispricao sam šta je Avdaga rekao o otmici, ne propustivši ništa. Slušao je, ne prekidajuci me, ali s nekom podrugljivom paznjom koja me iznenadila. Mislio sam da ce biti mnogo zabrinutiji.


Cak se i glasno nasmijao, sasvim neocekivano, kad sam završio.


- Šta kaze? Mahmut je razgovarao s dizdarom! Mnogo ti on zna, pogodio je kao prstom u balegu!
- Nego ko je?
- Kokalo!
- Zašto sve kriješ od mene? Valjda se ne bojiš da cu nekome reci?
- Ne bojim se, brate, nisi lud da kazeš. Sa dizdarom je razgovarao Muharem bajraktar. Je li ti sad lakše?
- Odakle baš on?
- Mrzi ih, sve. A sa dizdarom se dobro poznaje, bili su zajedno na vojni, jedan star, drugi mlad. Sad su obojica stari...


Muharem bajraktar! A jadni Mahmut se procijedio od proliva, ni kriv m duzan!


- A za ostale? Je li pogriješio za ostale?
- Za tebe nije.
- Avdaga je opasan. I postaje sve opasniji.
- Znam.
- Pa šta da radimo?
- Uzdacemo se u boga.
- Ako nam je to jedino uzdanje, teško nama.


Osman se nasmijao, prijateljski me udarivši po koljenu:


- Ni djavo nije crn kao što se prica.


I veseo, nimalo zabrinut, otišao da nadgleda kako momci vezuju vunu u bale.


Izlazeci, vidio sam kako Mahmut razgovara s Osmanom, i zalosno gleda za mnom, jer ne moze da me upita o cemu smo razgovarali. Ne podnosi tajnu, ni svoju ni tudju, a najviše ga je izmucila ova u koju je neduzan upao, ne znajuci i kakva je.


Ali, šta bih mogao da mu kazem? Da nije kriv, i da je Avdaga pogriješio? To on sam najbolje zna, ali mu mnogo ne pomaze. A da mu otkrijem kako ispašta zbog bajraktara Muharema, ni na um mi ne pada. Ne bi bio ponosan što su ga zamijenili s junackim bajraktarem, a mogao bi pozeljeti da se riješi proliva i da skine s vrata serdara Avdagu, otkrivši mu pravo ime.


Ne znam, mozda bi i bilo pravo da, se oslobodi nepravednog tereta, a mozda i ne bi. A eto, od moje odluke zavisi da li ce biti kriv Mahmut ili bajraktar. Ako kazem, skinuo bih s Mahmuta muku pod kojom vec kleca, ali bih upropastio drugog nesrecnog covjeka. Šta je bolje? Ili, šta je gore? Ako otkrijem Mahmutu istinu, a on je ne zadrzi za sebe, serdar Avdaga bi objerucke prihvatio dokaz za kojim odavno traga, i poceo bi da odmotava klupko. Bajraktar bi umro u mukama, ili bi priznao. Bogzna koliko bi ljudi stradalo. A ovako, Mahmut je vezan sa svima nama, nepravedno, doduše, ali je opasnost manja. Neka ostane kako je sad! Mahmut ništa ne zna i ne moze ništa otkriti. Sve drugo bilo bi gore.


Ali se nisam smirio poslije te odluke. Ma koliko da je mudro to što sam riješio, nije pravo. Ostavio sam na mukama neduzna covjeka, i time ga mozda osudio. Tješio sam se da cu reci istinu o njemu, ako se sve otkrije, i tako ga spasiti makar u posljednjem casu, ali osjecanje krivice prema prijatelju nije nestalo.


Teško je odlucivati o sudbini ljudi. Nesposoban san za to krojenje pravde, u kojem se uvijek krije makar malo nepravde, ma za koga. Nikad nisam zelio da presudjujem medju ljudima, jer u tome pravde nema.


A eto, prisiljen sam da presudim, i osjecam se kao gubav. Kriv i pred sobom i pred drugima.


A zbunilo me i Osmanovo ponašanje, kad je cuo da Avdaga sve zna. Bezbrizno se nasmijao, i sve prepustio bozijoj milosti. Lako je njemu da se pouzda u boziju milost, u koju ne vjeruje kao ni ja, kad je zašticen Šehaginim širokim ledjima. Da li onda nas ostale prepušta našoj tankoj sreci? Ne mogu vjerovati u toliku bezobzirnost, mada se od njega svašta moze ocekivati. Ali ne vjerujem ni da je toliko lakomislen, jer ne bi bilo lako ni njemu ni Šehagi kad bi se otkrila cijela istina.


Zašto je onda onako neozbiljno primio moju pricu? Pogotovu što i sam zna da Avdaga postaje sve opasniji.


Prozivio sam tri teška dana, ništa ne govoreci Tijani. Kao i svi ostali, i ja sam se pretvorio u opsadjenu i zatvorenu tvrdjavu, tmurnu i nijemu. Šta bih mogao da joj kazem? Samo bih je nepotrebno uznemirio. Ne bi mi pomoglo da uzdišemo zajedno. Neka bar ona bude poštedjena.


Pred njom sam se, doduše, trudio da izgledam veseo i bezbrizan, kao i obicno. Nisam uspio da ja prevarim, kao i obicno. Da li zato što je briga grcila moje lice u smijehu, ili što sam nevješt da se pretvaram, tek, ona je primijetila da nisam kakav sam uvijek.


- Šta ti je? - upitala me zabrinuto.
- Šta bi bilo? Nije mi ništa.


Prvi put je primila to odbijanje, ali je uvece bila odlucnija:


- Zašto mi ne kazeš šta ti je? Nešto kriješ od mene.
- Ništa ne krijem. Šta bih imao da krijem?
- Da se nisi zaljubio u drugu? I neceš da mi kazeš, iz sazaljenja?


Da li zene sve objašnjavaju ljubavlju?


Nasmijao sam se od muke. Toj mojoj ljubavi ime je serdar Avdaga!


- Ma kakvo zaljubljivanje, zeno! Mani me!
- Ako ti se desilo, reci slobodno. Volim da znam nego da sumnjam. Ne bih se ni cudila, poruznjela sam, vidim sama.
- Proljepšala si se a ne poruznjela. I nikad te nisam toliko volio.


Rekao sam to uzbudjeno, jer je istina. Ona mi je jedini zaklon, ali je i ona ugrozena sa mnom. Šta bi se s njom desilo ako mene zatvore?


Smirila se, povjerovala.


- Pa šta ti je onda? Nešto jest, sigurno.
- Krivo mi je što ne mogu da nadjem posao. Besposlicim, kao posljednja baraba. Dokle cemo izdrzati ovako?


Prihvatila je objašnjenje, vedro, koreci me zbog malodušnosti i tješeci me da cu sigurno naci posao. Zasad ne treba da se brinem, s novcem koji imamo i koji ona propušta kroz najgušce sito, mozemo zivjeti i godinu dana, ako treba. Tanko, ali zivjeti. Mladi smo, zdravi smo, šta nam treba više! Neka nije nešto drugo, a to joj je najmanja briga.


Sigurno joj to nije najmanja briga, ali je hrabro potisnula nespokojstvo, zbog mene, da me utješi i umiri, ne zmajuci da to nije moja najveca briga. Nije lijecila pravu ranu, ali me dirnula njena privrzenost. Ljekovita je sama po sebi, i lijepa, i draga, kao ljubav.


I tada, kad više nisam morao, rekao sam sve o Avdagi.


Zamislila se malo, ali je te veceri odlucila da bude hrabra do kraja. Umanjila je moju krivicu kad je naišla opasnost; uvecala bi je kao zaslugu kad bi se za nju davale nagrade.


Olako me odbranila:


- Ne znaš ni šta se zapravo desilo. Kako mozeš biti kriv?


Razlog nije narocito uvjerljiv, ali mi je pomogao da zaspim mirnije.


A onda se sve riješilo dogadjajem koji niko nije mogao ocekivati.


Treci dan poslije onog mucnog razgovora, serdar Avdaga je iza jacije ubijen kod Darive. Pricalo se da ga je sacekao razbojnik Becir Toska, kad se Avdaga vracao od dizdara kroz mracnu klisuru, i ubio iz puške.


Doznao sam ujutro, od pekarskih radnika i, zaboravivši i hljeb da kupim, pozurio do Mahmuta.


Docekao me uzbudjeno veseo, gotovo slomljen od srece.

- Istina je, istina! - ushiceno je odgovorio na moje pitanje. - Jutros idem ovamo, i mislim, hoce li serdar i danas doci, kad Abaz, stolar, preda me: - Jesi li cuo, veli, da je serdar Avdaga ubijen? Mene nešto presjece, hocu da upitam, da kazem šta bilo, da se zacudim, a ne mogu, samo krkljam. A Abaz prica: ubijen je kod Darive, iz puške, ubio ga je, kazu, Becir Toska, i onda se mirno vratio u planinu. Dizdar je cuo konjski kas baš u to doba. Tako Abaz, a ja slušam, dolazim sebi, hocu da se nasmijem, hocu da ga zagrlim, nisam se toliko obradovao ni kad mi se sin rodio. Pa pozurim u magazu, zatvorim se i pocnem hodati izmedju vreca zita i bala vune. Smijem se, govorim: - Nema ga više! Samo to: - Nema ga više! Kao da sam pobenavio od srece. Pa se sjetim, kleknem ovdje na seciju i zahvalim bogu: - O, boze milostivi, hvala ti što dokusuri onog necovjeka! Odavno mi nisi pao na um, oprosti za to ali ti nisi na kraj srca, kao neki neljudi, vidio si koliko me krvnik muci, i priskocio si mi u pomoc baš kad je trebalo. Dosta si se i skanjivao! A da si zakasinio samo malo, ne bi mi više nicija pomoc bila potrebna, pa ni tvoja. Dzaba je, ima pravde na svijetu, moj Ahmete!
- Cujem u pekari, i ne mogu sebi da dodjem.
- Baš sam mislio da dodjem tebi, na muštuluk, a ti na vrata. E pa, neka je srecno!
- A odakle Becir Toska tako blizu grada? I to baš kad naidje serdar Avdaga!
- Ne tice me se, niti je vazno. Vazno je, najvaznije od svega na svijetu, da više necu gledati u vrata i umirati kad neko uhvati za kvaku. Sad neka ulazi ko hoce! Ulazite, ljudi! Danas sam se ponovo rodio!


Dok sam smušeno mislio kako je cudan ovaj svijet u kojem jedan covjek likuje zbog smrti drugoga, oslobodjen njome, u radnju je ušao Osman Vuk. Izgledao je ozbiljan.


- Jeste li culi za serdara Avdagu? - upitao nas je obojicu.
- Jesmo, hvala bogu! - odgovorio je Mahmut radosno.
- Nije lijepo da se raduješ tudjoj simrti - prekorio ga je Osman. - Ma kakav da je bio za zivota, sad je mrtav, i treba samo reci: rahmet mu duši!
- Radujem se što mogu reci: rahmet mu duši! Maloprije Ahmet pita: ko ga ubi? A ja velim: bozija milost. Dotuzio je i bogu i ljudima.
- Kazu da ga je ubio Becir Toska. Kako da Becir naidje baš u to vrijeme?


Osman me pogledao kratko, oci su mu sive i hladne. Rekao je kao da izgovara prijetnju a ne rijeci pokornosti:


- Bog je tako htio. Ili Avdagina nesreca.


I tada, u tom trenutku, bio sam siguran da je on ubio Avdagu. Dotle sam se pitao, tada sam sigurno znao. Zbog rijeci koje su obicne, ali nisu njegove, zbog prijetece opomene koju sam osjetio u njegovu glasu, zbog hladnog bljeska suzenih zjenica, zbog misli koja se u meni javila bez truna sumnje. Kao da su se susrele dvije zrake iz mog i njegovog mozga, ukrstivši se kad smo mislili o jednom. Medju nama više nije bilo tajne.


I odmah poslije toga, rekao je Mahmutu da ce danas doci jos nekoliko tovara vune, i da treba pripremiti sargiju i konope.


Gledao sam za njim, da vidim kako izgleda ubica u miru (u ratu smo ih nazivali junacima). I ne vidim ništa osobito: lijep, miran, obican, poslovan, zauzet brigama od danas, juce ga se ne tice. Ne znam kako mu je u duši, ali ne bih rekao da je uznemiren, ili da misli o ubijenom. Ako i misli, zadovoljan je: svršio je vazan posao, otklonio ozbiljnu smetnju, nad glavom mu više ne visi opasnost.


Kad bi se udruzilo deset ovakvih bezobzirnih ljudi, zavladali bi svijetom. Ogromna vecina su slabici, kao ja. Šta bismo im mogli?


Mahmut je izgledao surov, a nije. Neposredan je kao dijete, gotovo je igrao od srece koju mu je donijela tudja nesreca, i zahvaljuje zaboravljenom bogu što ga je oslobodio bijede, od koje on sam nije znao da se odbrani. Osman više vjeruje u svoju vještinu nego u boziju milost, ne ceka bespomocno da mu slucaj pomogne, surovo sijece uzlove koji se pletu oko njega, i mirno koraca dalje.


Nije ubio sam, ali je djelo njegovo. Ko zna koliko je posrednika izmedju njega i smrti koju je pozelio. Izmedju njegove namjere, koja je odredila tu smrt, i onog posljednjeg, koji je potegao obarac, stoji citav lanac skrivenih ljudi. Taj posljednji mozda nije nikad ni cuo za Osmana. Ali, bez Osmana, Avdaga bi još bio ziv. Osman je njegova crna sudbina.


Kad sam pošao, doviknuo mi je:


- Šehaga te trazi. Rekao je da odmah dodeš.


Izašao sam na ulicu, i koracao oborene glave, zaobilazeci ljude, da ne bih cuo pricu o mrtvom Avdagi. Volio bih i da ne mislim o njemu, a mislim, neprestano.


Više se nece pojaviti na kraju ulice, visok, usukan, teška pogleda koji sve vidi, nikad me više nece presresti da me upita šta sam razgovarao sa starim Omerom Skakavcem, necu se buditi sumoran zbog dana koji ce mi donijeti susret s njim.


A ne osjecam radost, mislim: jesam li ga ja ubio?


Zelio sam da se oslobodim straha i opasnosti, ali nisam zelio njegovu smrt.


Plašeci se docnijeg kajanja, nemilosrdno sam ispitivao sam sebe: da nisam ipak, u dnu svijesti, ocekivao upravo ovakav izlaz? Jer, kakav bi drukciji mogao da bude? Je li ga Osman mogao ubijediti, potplatiti, uplašiti? Nije, sigurno. Avdaga bi sve odbacio s prezirom. Šta je onda ostalo bezobzirnom Osmanu Vuku? Da se uzda u srecu i boziju milost, kao što se rugao, smišljajuci ubistvo? Ne, to nije Osmanovo. Našao je rješenje u onome što je ucinio, drugog nije bilo. Ni za Osmana ni za Avdagu. Da je Avdaga bio pametniji, uplašio bi se; da je bio nepošteniji, primio bi novac; da je bio lakomisleniji, digao bi ruke. Ali je bio ono što je bio, i mogla ga je omesti samo smrt. A smrt je mogao smisliti samo Osman.


I sve sam to znao, poznavao sam ih obojicu. Šta sam onda htio, šta sam mislio?


Prevrcem po sebi, posrcem, rovim, trazim tu skrivenu namjeru, i ne nalazim je, siguran da je nije bilo. Drugog rješenja nije moglo biti, sad to vidim, ali nisam pomislio na njega ni jednog trenutka, Morao sam pomisliti, a nisam.


Zar moze covjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar moze prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama, ne zeleci da zna za njih? Eto, izgleda da moze. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mucenja zbog odgovornosti. Sve sam predao u tudje ruke, Osmanove, da on sam riješi, bez mene, bez moga ucešca!


Ako je tako, a drugog objašnjenja nema, onda je covjek prilicno prljav stvor, cak i kad nije svjestan svojih postupaka. Jer, nece da ih bude svjestan!


Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo sam kiseo i tezak, ali se ne osjecam odgovoran. Ne mogu biti odgovoran za ono što nije moja svjesna odluka i misao. Cak sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene, (koji vec put tako!), jer je Osman znao sve o Avdagi. Bilo bi nevjerovatno da je cekao na moje upozorenje, i tek onda se odlucio.


Tako je moja pristrasna misao, moj uporni branilac, trazila nova olakšanja za moju savjest. A savjest je prihvatala odbranu, doduše sa sjenkom lake sumnje i sa nešto nelagodnosti, poštenja radi, ali na dobrom putu da se sasvim smiri.


Kad sam Tijani ispricao o Avdaginoj smrti, rekla je ozlojedjeno:


- Kako su ljudi glupi! Cine zlo, da im se zlo vrati.
- Nekad je govorila: - Kako su ljudi nesrecni.


Sad vjeruje da svako zlo mora biti kaznjeno. Ne moze i ne zeli misliti drukcije kad stvara svoju porodicnu zajednicu.


I tako, jedna smrt, a toliko mišljenja o njoj. I nikome nije vazna ta smrt, vec ono što misli.


Šehaga Soco me poziva da podjem s njim na put u Venedik. Zato što mlad covjek treba da vidi svijeta, zato da on ne bi bio sam, zato što bi htio da me primi u sluzbu. Ako ne zelim sluzbu, mada je vrijeme da se necega prihvatim, nece mi škoditi ovo putovanje, lakše cu poslije zivjeti u ovoj cami. Ostavice mi novac za Tijanu, a ona moze zivjeti u našem sadašnjem stanu, ili moze preci u njegovu kucu. Misli da bi to bilo najbolje. Imace svoju sobu, imace poslugu, ni o cemu nece brinuti, porazgovarace s njegovom zenom, kad hoce i ako hoce. Njih dvije ce se lako sloziti, o Tijani je cuo sve najbolje (od koga li je cuo? od Osmana?), a i njegova zena je dobra, kao da nije od ovoga svijeta. Ako zaplace, zbog sina (nikako da ga zaboravi, s njim razgovara, kao da je ziv), neka je Tijana utješi ili ostavi, nece joj zamjeriti ni na cemu. A njemu ce biti lakše kad zna da je neko poznat s njom. Ako se Tijani dopadne, mogli bismo i ostati ovdje, i djetetu bi bilo bolje, avlija je široka, kuca velika, a ima i druga, manja, u dvorištu, mozemo i tamo stanovati. Necemo smetati ni njemu ni zeni, a ni oni nama, nada se. Nece smetati ni dijete; kad se rodi, neka kmeci, neka se dere, bolje nego da je pusta kuca.


Pomenuo je sina samo kao zeninu zalost, ali sam znao da ga ni on ne zaboravlja. I mene vodi umjesto njega, nekako nas je povezao, bili smo na istom ratištu, istih smo godina, rodjeni smo u istom mjesecu, ucinili smo istu ludost samo s drukcijim posljedicama, pokušao je da stiša svoju tugu mrznjom, sad pokušava da je ublazi brigom o drugima. Nece uspjeti, bojim se, mozda ce mu cak njegova nesreca postati teza zbog naše srece, ali on trazi lijeka, kao beznadni bolesnik koji nema šta da izgubi.


Necu dopustiti da me zanirzi kad se razocara, kad vidi da lijek ne pomaze, na vrijeme cu se sam ukloniti, ali sad nisam mogao da odbijem.


Dirnula me njegova tuga koju krije a ne moze da sakrije, i trazenje smirenja koje ne moze da nadje. Ni sad ga nece naci. Ja ne mogu biti neko drugi, ni ono što on nosi u sjecanju, i sjenka mrtvog sina bice mu uvijek milija i ljepša od mene zivog. Ali cu mu biti olakšanje, makar i za kratko vrijeme. A i to je dobitak.


Pa, neka bude, poci cu na taj put nade. Ja cu biti samo prisutan, on ce izmišljati sve ostalo. Sve što mu bude trebalo.

18.


Smrt u Venediku
 
 
Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put? Pošao sam olako, bez zelje i potrebe, zbog drugoga. A mozda ce mi i koristiti da vidim taj cudni franacki svijet. Kazem: mozda, jer ne vjerujem. Osim trgovaca, putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom, jure za novim slikama nepoznatog svijeta, koje nude svojim ocima, ali im duša ostaje prazna.


Šta cu tamo vidjeti, srecu ili rugobu? Srece ne mogu prenijeti ni komadic, a tudja rugoba me nece utješiti zbog one u kojoj zivim. Pa ipak, mozda.


Ali što sam se više udaljavao od Sarajeva, i od Bosne, obuzimala me sve veca malodušnost i gotovo strah. Narocito pred vece, i nocu. Nije postojao vidljiv razlog, nisam se plašio niceg odredjenog, a nesigurnost je neprestano rasla. Kao da se sve u meni ispremetalo, kao da sam obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom vec strepnjom. Osjecao sam prazninu u duši, i tugu, sve je tudje, kraj tuzan, ljudi hladni, nebo daleko, svijet nesiguran, misao usplahirena.


Ono što vidim, nije moje, sve je zatvoreno nedodirljivo.


Sve sam nespokojniji.


Sjecam se dobro kako sam u jednom takvom casu krajnje nesigurnosti teško dozivljavao i najobicnije stvari. Prilazili smo obali, bosanski snijeg je ostao dva dana iza nas, surov ali sada mi drag kad ga je daljina istopila, sivi kamenjar je izazivao na povracanje, i tada sam na brdu ugledao primorsku kucu, kamenom plocom pokrivenu, jedno dvorište ogradjeno suhozidinom, i crnu priliku stare zene isturene prema oblacnom nebu; vikala je nešto nekome, koga nisam vidio, sama u beznadnom prostranstvu krša. U drugoj prilici pomislio bih da dovikuje komšiju, ili nekog od ukucana, zbog stoke, zbog cega bilo. Ali tada, to je bila slika ocaja. Gledao sam pogruzen, nemocam da se oduprem navali zebnje i uzasa: posljednji covjek, sam na svijetu, sve ostalo se pretvorilo u kanien, vice u nebo svoju zalost.


Šta cu ovdje? pitao sam se panicno. Šta ce iko igdje?


Poslije je moja tuga bila obicnija. Kad su se s obale vratili naši naoruzani pratioci, zavidio sam im, misleci da su najsrecniji ljudi na svijetu, jer se vracaju u Sarajevo, od kojeg sam se ja sve više udaljavao. I sve sam nesigurniji, kao da sam cupao korijen koji me drzao za jedno mjesto. Više nisam nigdje.


S mucnom ceznjom sam mislio na Tijanu, boli me daljina izmedju nas, boli me prazno vrijeme bez nje. Bio sam sam i izgubljen dok je nisam našao, srecna zvijezda me dovela do nje. Bio sam ugašen, dala mi je zivot, milosrdnije nego djetetu koje je nosila. Bio sam poljuljan ratom i zivotom, dala mi je sigurnost, ali ogranicenu, samo kad sam uz nju. Ona je zemlja koja me hrani sokovima, ona je vazduh koji udišem, ona je suncana strana moga zivota.


Zašto sam se odvojio od nje?


Mislio sam na sašavog Mahmuta koji je zaplakao ispracajuci me, mozda zato što on ne ide u Venedik, a mozda i zato što se necemo dugo vidjeti; i na mrtvog serdara Avdagu, koji nije dozvoljavao da mi bude prazno i dosadno; i na dobrog uplašenog Mula Ibrahima, koji se radovao ovom putu, ne znajuci kako ce mi biti tezak; mislio sam i na svoju ruznu sobu koja mi je sad izgledala najljepše mjesto na svijetu, mislio sam na svoj sirotinjski sokak s naherenim tarabama, mislio sam na sve što je moje, svakakvo a drago.


Mislio i tugovao.


Srecom, boljela su me ledja i debelo meso od jahanja, utroba mi se dizala od ljuljanja broda, plašili su me visoki talasi i nepregledno more, pa su me muke tijela milosrdno spasavale od muka duše.


Šehaga je hrabriji i vedriji od mene. Naviknut je na ove sumnjive ljepote putovanja, a i narav mu je drukcija. Ja ne znam šta me od mene ocekuje, a on sebe drzi na uzdi i cini samo ono što mu ponos zahtijeva, osim kad ga tuga savlada. Ne znam, doduše, da li mu je u duši isto što i na licu, ali njegov ljubazni smiješak i mirni sivi pogled otkrivaju mi novog Šehagu, kao da ga je ovo putovanje preobrazilo. Ozivio je, zanima ga sve što vidi, uctivo i vedro se obraca ljudima, ne tuzi se ni na smještaj ni na hranu, cudno ozaren, kao da nešto posebno ocekuje od ovog puta.


Mene susrece s lijepim smiješkom bliskog covjeka, ne govori o ruznim stvarima, ne pominje svoju mrznju, ne krije se suviše, govori o sinu i o svojoj tuzi zbog njega, škrto i uzdrzano, doduše, ali za njega zatvorenog sasvim neocekivano. Govorio je i o meni, o mojoj buducnosti, sa mnogo djece, da se ne kockam sa sudbinom ako bih imao samo jedno; s poslom koji ce me zanimati, i s porodicom koja ce me voljeti, da bih imao tvrdjavu u koju cu se skloniti pred svijetom. Ništa covjeku nije vaznije od svog mira i od srece koju sam stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je šancevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tice, zivot je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago!


Nisam se slagao s njegovim mišljenjem, nastalim iz iskustva koje covjeku daje mudrost, kad mu više nije potrebna. Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost.


Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokušaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka. Ono što cini student Ramiz, odbila bi svaka mudrost, odbilo bi svako iskustvo. A Ramiz nudi nadu ljudima. Mudrost je kukavicka, ocajnicka, iskustvo je korisno samo za zivotno puzanje. Odrice ono što jest, ali mu se ne suprotstavlja. Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbice se onaj ko ne poštuje tudja gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjecanje koje ne umire. Kad bi bilo više te hrabre ludosti, mozda bi, drevno iskustvo prestalo da nas plaši.


Nisam mu rekao šta mislim, jer je njegovo iskustvo suviše bolno, i bilo bi surovo da mu protivurjecim praznim tvrdnjama kojih se ni sam ne drzim u zivotu.


Na ladji sam primijetio promjenu na Šehagi. Odjednom se povukao, zatvorio u sebe, cešce ostajao sam. Govorio je manje, i bez ranije sigurnosti, gotovo uplašen, okrenut necemu u sebi. Ili bi zastao usred rijeci, široko otvorenih ociju, unezvijeren, kao da se sjetio neceg mucnog, ili kao da osluškuje neki glas koji samo on cuje. Trajalo bi to samo tren, poslije sam sumnjao i da je bilo, ali me moja vlastita uznemirenost uvjeravala da se nisam prevario.


Mislio sam da se to javlja njegovo sjecanje, od kojeg nikako ne moze da pobjegne. Bilo bi rdjavo i za mene i za njega, postali bismo nesnosni jedan drugome. Ali kad god se vracao iz svoje mracne usamljenosti, bio je ljubazan kao i ranije, pa sam odbacio svoju sumnju. Ne bi mogao biti toliko hrabar ni toliko jak da me gleda blagonaklono pored mrtvog sina, ponovo ozivjelog u njegovu srcu.


A mozda su ta njegova trenutna gašenja samo tjelesna nelagodnost zbog lošeg mora. Jugo nas je pratio na cijelom putu, i brod je posrtao s nosa na rep.


Pitao sam ga zabrinut:


- Je li more uvijek ovakvo zimi?
- Obicno.
- Zašto onda putuješ svake godme?
- Volim Venedik. Veseo je, narocito sad, u vrijeme karnevala.


Šta se njega tice karneval?


- A kad nema karnevala? Sigurno je tmurno kao i kod nas.
- Kod nas je uvijek tmurno.
- Ne voliš Bosnu?
- Ne volim.
- Zašto se onda ne preseliš u Venedik?
- Mozda bih i njega zamrzio. Bolje je ovako.


Ne znam da li je ovo njegovo hodocašce u tudji grad samo navika, ponavljanje onog što je uvijek cinio, bjezanje od sebe i od svoje tuge, i odlazi zbog neke ljubavne veze kojom se, makar i privremeno, oslobadja stalne napetosti, ali mi je njegovo oduševljenje tim tudjim gradom izgledalo neobicno, zato što je pretjerano, kao da ga istice nekome uprkos.


Venedik je kao cipka, govorio je, gradjen za gledanje, stvoren za uzivanje, spreman na razumijevanje. Otvoren svemu što je ljudsko, on je grad zrelih ljudi, koji se ne stide i ne boje onoga što cine, koji ljudsku slabost prihvataju kao stvarnost, a ljudsku plemenitost kao dobrodošlu mogucnost. Imaju malo zakona, ali strogih i pravednih, jer znaju da je sve više lopova što je više zakona. Malo je upravljaca, i zato malo izjelica. Kaznjavaju, ali za prave prestupe, i bez samovolje, bez nepotrebne surovosti. Svi se brinu o drzavi, i svi daju porez prema svojim mogucnostima, a najviše troše na škole i na ljepotu grada. Ima bogataša, ali nema sirotinje. Ima nepravde, ali nema nasilja. Ima zatvora, ali nema mucilišta. Gradjani biraju upravu, ali je i smjenjuju, svake tri godine, najmanje. O svemu se dogovaraju, zato su mocni. Nisu stvorili raj, ali su zivot uredili kako se najbolje moze.


Zar i to postoji na svijetu? mislio sam zacudjen.


Ja sam taj Šehagin raj osjetio nosom: grdno su zaudarali kanali u koje se neštedemice uliva necist ovog cudnog grada, a iznad nepomicne vode vukla se magla, vonjajuci na plijesan, kao da vjetar nikad ne produva ovo ljudsko naselje sa mnogo vode i malo kopna.


Nešto mi se ucinio sumnjiv Šehagin raj. Mozda je on lijepu sliku zivota, kako ga zamišlja, kako ga zeli, vezao uz ovaj grad, bez ikakva opravdanja, iz cisite zelje da negdje tako bude. Da bi mogao misliti o njoj, gledajuci našu sirotinju, da bi se mogao tješiti, gledajuci naš jad. Mozda je to i dio njegove osvete: eto, kako u Venediku mogu! A mozda je i nešto više od toga, vjera i zelja da ima negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje zivot nije muka i nepravda. A ako ima na jednom mjestu, zašto ne bi bilo i na drugom? Taj grad iz mašte stvorila je zelja da bude. Nema ga, a on to nece da zna.


Ovo putovanje je, izgleda, hadziluk njegovom plemenitom snu.


- Zar nije lijepo? - podsticao je moju paznju, dok sam gledao stare nosace kako pogureni sjede uz zidove kuca, zaklanjajuci se od vjetra.


Da li se i oni brinu o drzavi, ili o komadu hljeba? Da li oni vjeruju da je ovo raj? Jesu li za njihovo uzivanje gradjene one divne palate? Da li oni smjenjuju upravu? Da li njih pitaju za mišljenje kad se dogovaraju o drzavnim poslovima?


Ima bogataša, zato ima i sirotinje.


Nije teško pozeljeti grad iz snova, teško ga je zamisliti u stvarnosti, još teze odrzati vjeru u njega.


Kako je Šehaga sacuvao sliku svoje zelje?


Upitacu ga poslije, kad sam saznam šta zelim da ga pitam.


Na pristaništu nas je docekao Osman Vuk, koji je ranije stigao s tovarom vune. Htio je odmah sve da isprica o poslovima, ali ga je Šehaga prekinuo umornim pokretom ruke: poslije!


Osman Vuk nas je odveo u gostionu na kanalu, Šehaga se smjestio u lijepu sobu s predsobljem, ja u manju, do njega.


Ostavio sam stvari, umio se, i otišao do Šehage, da se dogovorimo šta cemo danas raditi. Iznenadio sam se što lezi na postelji, obucen.


- Ne osjecaš se dobro?
- Malo cu se odmoriti.


Osmjehnuo se:


- Godine nikome ne praštaju. Ranije sam lako podnosio put.
- Pokušaj da zaspiš. Doci cu poslije.


Osman je sjedio u malom salonu na spratu. Znao je da Šehaga lezi, ali je izgledao više razocaran nego zabrinut. A kad sam rekao da je Šehaga umoran od puta, sumnjicavo je mahnuo glavom.


- Da je samo umoran, ne bi legao. Nece covjek doci iz Bosne u Venedik, da se zavuce u sobu, je li tako? Ne svidja mi se kako izgleda u licu. Nikako mi se ne svidja.


Ponovio je to i kad smo ušli u moju sobu. Vajkao se: kud da mu se baš to desi! I nije ga trebalo nagovarati da istrese kako se veceras dogovorio s nekim Grcima i jednim Hercegovcem, da igraju barbuta. A eto, nece moci, i propašce mu sigurna zarada, jedno zato što ce sigurno biti potreban agi, ako je nazebao ili pokvario stomak, a drugo, uz njega su pare od prodate vune, a tolike se pare ne nose u noc, narocito ovdje u Venediku. Tako ti je kad je covjek siromah a baksuz. A sinoc je gubio, samo da Grke namami za ovu noc.


- Otkud si ti siromah? Dobro zaradjuješ, gdje su ti pare?
- Šuplje mi ruke, pare odmah propadnu, samo što ih vidim.
- Na što daješ? Na zene?
- A, na što ne dajem!
- A ako i veceras izgubiš?
- Da se nisi sjetio onog Brcaka? - nasmijao se veselo. - Ono je drugo. Brcak je car kockara, a ovo su trgovci. Prodali su dvije ladje maslinova ulja. Koliko sam sinoc vidio njihovo znanje, jedna bi mogla biti moja.
- Zar je pošteno da digneš ljudima tolike pare?
- Digli bi i oni meni, kad bi mogli.
- Dobro, ja cu ostati sa Šehagom. Ti idi za tim svojim djavoljim poslom. Pare od vune ostavi kod mene. Napiši koliko ima.
- Nezgodno mi je da te toliko zamucim. Mozda treba presjediti cijelu noc. Nezgodno mi je, zaista.
- Znam da ti nije nezgodno, samo tvrdiš pazar. Zato si mi sve ovo govorio, da bih te zamijenio.
- Jesam, pošteno da kazem - rekao je smijuci se. - E pa, hvala ti, valjacu i ja tebi. - Šta mislis da je Šehagi?
- Sigurno je pokvario stomak. Reci cu gazdi da spremi malo kamilice, pa mu daj. A mozda nece biti ni potrebno.


Sad je umanjivao opasnost, pravdajuci se što ce noc provesti u kockanju a ne uz bolesnog agu.


- Zašto Šehaga svake godine dolazi u Venedik? - upitao sam ovog covjeka koji zna sve tajne.
- Bio je ovdje sa sinom. Prije nego što je otišao u rat. Sin je ludovao cijelo vece. Vidjeceš, Šehaga ce sutra obici sva mjesta gdje mu se sin veselio.


O, muko moja! Više je tuge u istini nego u svemu što mozemo da izmislimo.


Uvece se buka karnevala priblizila našoj gostioni, i Šehaga se digao da vidi, ali je posrnuo, kao da su mu noge glinene. Jedva sam ga pridrzao da ne padne. Uplašen slabošcu ovog jakog covjeka, zamolio sam ga da se raspremi i legne, a karneval cemo vidjeti i sutra.


Nemocan, dopustio je da mu pomognem, i legao, zatvorivši oci. Nije ih otvorio ni kad se buka zacula pod našim otvorenim prozorima.


Pogledao sam na ulicu. Stotine muškaraca i zena, u najneobicnijim i najludjim haljama, tiskalo se u neopisivom metezu, glasovi su se slili u mocan šum, u kojem se jedva razabiralo išta pojedinacno, svjetlo baklji i lampiona blještalo je na tihoj vodi kanala.


Zbunjeno sam gledao tu šarenu gomilu što se vrtjela, ljuljala, zajedno kretala i zastajala, a opet je svako za sebe jurio, skakao, igrao, pjevao, kao da su se takmicili ko ce uciniti više ludosti. Okretalo mi se u glavi od tog cudnog veselja što je licilo na razdrazenost. To nije radost, to je otimanje. Brze! Ludje! Juce je bila cama i strogost, i sutra ce biti, ugrabi što više od današnjeg slobodnog dana!