Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 15:26:04
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 ... 3 4 6 7 ... 12
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Ментално здравље  (Pročitano 107440 puta)
Moderator
Legenda foruma


Iščeznuće problema kroz poricanje stvarnosti.

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 30885
Zastava Tatooine
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.12
Demencija

Sta je Demencija?
Demencija predstavlja steceno ili permanetno snizenje dve ili vise intelektualnih funkcija. Od srednje teskog do teskog oblika  ovog oboljenja pati 5% populacije od 65 godina i vise, a u grupi od 85-89 godina cak 20-22%. Postoji vise tipova demencije, a najcesce su Alchajmerovog tipa(AD) I vaskularna demencija (VD). Kod gerijatrijskih bolesnika AD je mnogo cesca (50-70%) nego VD (15-25%). Za oboljenje su karakteristicni smanjena sposobnost ucenja novih ili prisecanja starih informacija, kao I jedan od kognitivnih poremecaja: afazija (poremecaj u govoru), apraksija (umanjena sposobnost obavljanja motorickih aktivnosti uprkos ocuvanom motorickom sistemu), agnozija (nemogucnost da se prepoznaju I identifikuju predmeti I pored ouvanih senzornih funkcija) I poremecaj u “executive” funkcionisanju (planiranje, organizacija, apstrahovanje).

Koji su uzroci pojave demencije?

Uzroci javljanja demencije mogu biti razliciti: tumori (primarni cerebralni I metastaticki), povreda glave (hematomi I postraumatska demencija), infekcije (sifilis, AIDS), kardiogene/vaskularne (cerebrovaskularna insuficijencija, infarkt mozga), kongenitalna/urodjena (Huntingtonovo oboljenje), primarno psihijatrijske (pseudodemencija kod depresije), fizioloske (epilepsija, hidrocefalus sa normalnim intrakranijalnim pritiskom), metabolicke (deficit vitamina, endokrini poremecaji), degenerativne demencije (AD, Farova bolest, Pickova bolest, Wilsonova bolest), demijelinizirajuce (multipla skleroza), droge ili toksini (alkohol, trovanje teskim metalima ili ugljen monoksidom).

Sta je to pseudodemencija?
Pseudodemencija predstavlja kognitivni deficit koji se moze javiti kod idiopatskih psihijatrijskih poremecaja, narocito velikog depresivnog poremecaja. Deficiti uglavnom podrazumevaju snizenje paznje, brzine mentalnih procesa, verbalne fluentnosti I elaboracije. Pacijenti mogu registrovati novi materijal ali imaju poteskoce u spontanom prisecanju koje se tipicno poboljsava ako im se daje materijal koji je u vezi sa zadatkom (potsecanje). Naravno terapija ove “demencije” podrazumeva primenu antidepresiva.

Kakvi su tok I prognoza demencije?
Tok I prognoza demencije je uglavnom zavisna od etiologije. Demencija sama po sebi ne podrazumeva progresivno pogorsanje. Brzina progresije je individualna I porodicna karakteristika.. U nekim slucajevima progresija moze biti usporena kod vaskularne demencija ukoliko se mogu redukovati faktori rizika koji dovode do buducih vaskularnih akcidenata (kontrola hipertenzije, povisenog “loseg” holesterola). Neke demencije kao sto su one uzrokovane endokrinim ili metabolickim faktorima, mogu se potpuno povuci  sa terapijom ili uklanjanjem osnovnog oboljenja. Slicno se javlja I kod demencija koje su posledica tumora ili infekcije.
Starosna dob pocetka demencije je vazna karakteristika svakog oboljenja. Alzheimerova demencija je najcesca forma demencije u SAD-u. Pocetak je obicno sa 60 godina I prevalencija se znacajno povecava sa staroscu iako su prijavljani I slucajevi pacijenata sa 30 godina. Familijarni oblici AD  cini se da se javljaju u ranijem zivotnom dobu. Vaskularna demencija, druga najcesca etioloska forma demencije, se obicno ranije javlja nego AD. Demencije se mogu razlikovati po svom toku narocito u pocetnoj fazi bolesti. I pored klinickog pravila o konstantno progresivnom toku AD pojedine osobe mogu dostici “plato” u funkcionalnom deficitu u periodu od nekoliko godina, pre nego sto se progresija nastavi I dovede do smrti.

Vaskularne demencije mogu imati skokovit pocetak, u kojima se novi deficiti javljaju naglo i udruzeni su sa novim vaskulanim dogadjajima, ali VD cesto imaju I postepen (pritajeni) pocetak I spor ali permanentan progresivan tok. Demencije izazvane infekcijom obicno su akutne, nagle po pocetku, iako sifilis I kriptokokalni meningitis mogu imati indolentan pocetak. One prouzrokovane toksinima ili deficijencijama vitamina mogu se poboljsati ukoliko je ovaj spoljni faktor iskljucen, osim u slucaju radijacije.

Sta su ponasajni I psiholoski simptomi demencije?

Posebnu grupu simptoma koji se mogu javiti I biti upecatljivi I pre kognitivnih su bihejvioralni (ponasajni) I psiholoski simptomi demencije (BPSD). Oni se javljaju kod 50-60% obolele populacije I manifestuju kao perceptualni poremecaji (sumanute ideje, halucinacije, afektivni simptomi kao sto su manija i depresija) I poremecaji licnosti za koje su karakteristicne promene karaktera, ponasanja, agresivnost I hostilnost. U terapiji se primenjuju atipicni antipsihotici tj. antipsihotici druge generacije koji ne izazivaju motornu usporenost I ukocenost odnosno EPS (ekstrapiramidalne simptome), a takodje deluju I na afektivne simptome za razliku od klasicnih antipsihotika. Najveci broj kontrolisanih studija uradjen je sa risperidonom Rezultati su pokazali da ovaj lek primenjen u fleksibilnim dozama od 0.5-4mg/dan dovodi do znacajnog ublazavanja simptoma, a narocito agresivnosti (fizicke, verbalne), paranoidnih I drugih ideacija, halucinacija (vizuelnih I auditivnih), kao I placljivosti, uznemirenosti I straha od samoce, zatim ponasanja poput besciljog tumaranja I neadekvatne aktivnosti (uriniranje I defekacija na neodgovarajucim mestima, skidanje odece pred drugima). Takodje se pokazalo da kod dementnih osoba koji su uzimali risperidon bilo manje padova I povreda, tako da je znacajno poboljsan kvalitet zivota a takodje su I snizeni troskovi lecenja.

Koje su terapijske mogucnosti za demenciju?
Terapija podrazumeva inhibitore enzima acetilholin-esteraze, NMDA antagoniste I ekstrakt ginka bilobe EGb 761.
Inhibitori holinesteraze su se pojavili 1997. godine I deluju tako sprečavaju razlaganje acetil-holina neurotransmitera  koji je odgovoran za pamćenje, time što inhibiraju enzim acetiholin esterazu,
Donepezil je inhibitor holinesteraze koji je registrovan u terapiji blage I umerene teške Alzheimerove demencije (AD), ao od oktobra 2006. Američka Agencija za Hranu I Lekove (FDA) je odobrila njegovo korišćenje I kod teške demencije. Time je ovo prvi proizvod koji je odobren za lečenje svih oblika AD. has been approved by the FDA for treating severe dementia in patients with Alzheimer's disease. treatment of all degrees of severity of the disease. Ovom studijom su pokazana poboljšanja na poljima kognitivnog funkcionisanja kao što su memorija, jezik, orijentacija, I pažnja, kao I funkcionisanje u svakodnevnim životnim aktivnostima.
Donepezil se pokazao I kao efikasan lek za terapiju vaskularne demencije koja je drugi najčešći uzročnik demencije. Rezultati  studiji na 1219 bolesnika sa blagim do umereno teškim kognitivnim deficitom  uzrokovanim vaskularnom demencijom.  Terapeutska doza donepezili kod ove demencije iznosi 10mg/dan. Poboljšanje se javilo nakon  6 meseci redovnog uzimanja leka.

Da li se nastanak ili progresija demencije mogu spreciti?

Preventivne mere su od izuzetnog znacaja narocito kod vaskularne demencije. Ono mogu podrazumevati uvodjenje dijetetskog rezima, fizicku aktivnost, kontrolu diabetesa I hipertenzije. Lekovi koji se koriste mogu ukljucivati antihipertenzive I antitromboticne agense. Kontrola krvnog pritiska treba da tezi gornjoj granici normalnog pritiska jer se to pokazalo da popravlja kognitivno funkcionisanje kod ove grupe pacijenata. Uglavnom se ne preporucuju beta-blokatori vec se prednost daje ACE inhibitorima kao antihipertenzivima.
Za degenerativne demencije, nijedna terapija nije pokazala sa sigirunoscu da moze da ublazi ili preokrene tok patofizioloskih procesa
Inhibitori enzima acetilholinesteraze se koriste kao “suplementarna” terapija s obzirom da je utvrdjen deficit neurotransmitera acetil-holina u blagim do sredenje teskim AD.
Takodje edukacija porodice koji pruzaju pomoc obolelom od AD je od izuzetne vaznosti.

Da li je svaka zaboravnost demencija?
Mnoge osobe sa normalnim (odnosno onom normativno definisanom) starosti-zavisnim padom intelektualnih sposobnosti, traze da se pregledaju, narocito iz straha da nemaju Alzheimerovu bolest. Njihove primedbe najcesce ukljucuju nesposobnost da se prisete reci I imena spontano, “odsutnost”, potrebu za podsetnicima, ili blage probleme sa koncentracijom. Pazljivi lekarski intervju otkriva blagu anksioznost u vezi minornih intelektualnih poteskoca, koriscenje efikasnih kompenzatornih mentalnih strategija I netaknuto licno I socijalno funkcionisanje, sa malo dokaza da ove kognitivne neadekvanosti uticu na njihov svakodneni zivot. Odsustvo znacajnog funkcionalnog “pada”, zajedno sa normativnim neuropsiholoskim testiranjima (u odnosu na standarde za njihovu zivotnu dob) ukazuju najcesce na sa staroscu udruzene kognitivne promene.
        
Izvor: Mentalno zdravlje
   

IP sačuvana
social share
"I find your lack of faith disturbing". Darth Vader
Pogledaj profil WWW Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Iščeznuće problema kroz poricanje stvarnosti.

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 30885
Zastava Tatooine
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.12
Imali samo već tekst o shizofreniji, ali ovde se nalaze neke detaljnije informacije o jednom od najtežih psihičkih oboljenja...

Shizofrenija

•   od grčkih reči:
 schizein – rascepati, razdeliti
 phren     - duša
•   koncept shizofrenije uveli: Kraepelin – dementia praecox; Bleuler – shizofrenija
•   “četiri A” (E.Bleuler):
1.   apatija- zaravnjenost afekta
2.   asocijacije – por. u asocijativnom toku
3.   autizam
4.   ambivalencija/ fragmentirani emocionalni odgovori

•   Schneider,u simptome I reda uvodi: sumanutosti i halucinacije
•   Shizofrenija – grupa psihotičnih poremećaja
•   Sumanutosti, halucinacije, nedostatak uvida u bolest
•   poremećaji u: emocijama, kogniciji (mišljenje,percepcija,pažnja) , ponašanju, socijalnom funkcionisanju
•   neurokognitivni poremećaj, sa različitim simptomima i znacima koji su odraz propadajućih efekata fundamentalnog kognitivnog deficita

•   podela prema manifestaciji simptoma
- pozitivni (produktivni) i
- negativni (neproduktivni)

pozitivni simptomi Sch

•   nepovezan (disociran govor)-do salate od reči
•   sumanute ideje
-   ideje o “posedovanju misli”
•   halucinacije
•   paratimija i paramimija
•   poremećaji volje /ambivalencija, ambitendencija


negativni simptomi sch
•   bezvoljnost – hipobulija/abulija, nedostatak volje/interesovanja/motivacije za svakodnevne aktivnosti (briga o sebi)
•   alogija – “siromaštvo” govora, do mutizma
•   anhedonija
•   zaravnjenost afekta(praznina)
•   narušenost pažnje – nemogućnost koncentracije

•   DRUGI SIMPTOMI: katatoni simptomi, neadekvatan afekat

podela Sch prema DSM-IV

•   Dezorganizovana Sch
•   Katatona Sch
•   Paranoidna Sch
•   Nediferencirana Sch
•   Rezidualni tip
•   
•   simptomi moraju trajati najmanje 6 meseci: 1 mesec aktivna faza simptoma, uglavnom pozitivnih; pre toga tzv prodromalna faza; posle toga tzv rezidualna faza


dezorganizovana (hebefrena) Sch
•   difuzni,regresivni simptomi
•   halucinacije i sumanutosti  (sadržaj: seksualne, hipohondrijske/cenestetske, religiozne, persekutorne, često bizarne) – profuzne, dezorganizovane
•   govor disociran – do salate od reči
•   dezorganizovano ponašanje (nemogućnost socijalnog funkcionisanja)
•   zaravnjen afekat

Katatona Sch
•   poremećaj u “motornom funkcionisanju” od katatonog stupora do uznemirenosti (pomame)
•   ekstremni negativizam ili mutizam
•   čudni voljni pokreti, manirizam, stereotipije
•   eholalija, ehopraksija

Paranoidna Sch
•   prisustvo sumanutosti – najčešće persekucija ili grandioznih sum. ideja, ljubomore
•   akustičke, jasne halucinacije
•   ideje odnosa i interpretativne sumanutosti
•   rigidni i formalni u interpersonalnom kontaktu; redje - emocionalno  “očuvani”(emocionalno reagovanje na spoljašnje dogadjaje);
•   često razdražljivi, nasilni, uznemireni do agitacije

Nediferencirana Sch
•   dezorganizovan govor (iskliznuće, disocijacija)
•   poremećaj u ponašanju
•   zaravnjenost afekta, bezvoljnost, alogija
•   sumanutosti
•   halucinacije
•   nema simptoma dezorganizovane, katatone ili paranoidne sch

Rezidualna Sch

•   Nema “simptoma aktivne faze / uglavnom pozitivnih”
•   mogu trajati neki od negativnih simptoma
•   zaravnjen afekat
•   neobično/ekscentrično ponšanje

epidemiologija

•   prevalneca izmedju 0,5% do 1%
•   u bilo kojim godinama, ali najčešće 20-tim
(ranije kod muškaraca), za žene oko 27-me
•   godine kada se bolest javlja su pod uticajem genetskih i spoljašnjih faktora
•   redje se: žene/udaju, ostvaruju partnerske ili seksualne relacije; pripadaju nižoj socioekonomskoj klasi
•   1 od 10 izvrši suicid

Etiologija shizofrenije
•   Biološki faktori (genetski faktori + neurobiološke abnormalnosti + neurobiohemijske abnormalnosti)

•   Faktori iz okruženja (trudnoća majke osobe obolele od sch, porodjajne “traume”) + psihosocijalni faktori (premorbidna ličnost, “rascepljena” porodica (nema (adekvatne) komunikacije), životni dogadjaji koji precipitiraju poremećaj)

etiologija Sch – genetske abnormalnosti
•   predispozicija se prenosi genetski
•   porodične studije: genetska predispozicija + okruženje
•   1 roditelj sch – šanse za decu 5%-6%
•   brat ili sestra Sch – drugi brat ili sestra 10% šansi za Sch
•   46% šanse za decu ako oba roditelja imaju Sch
•   46% konkordantnost za identične blizance
•   nasledjivanje- poligensko i multifaktorijalno

etiologija Sch – neurobiološke abnormalnosti
•   strukturalni problemi u limbičnim područjima, prefrontalnom korteksu i cerebelumu (bazalne ganglije?)
prefrontalni korteks
•   uzajamnim konekcijama povezan sa drugim,brojnim struktrama mozga
•   učestvuje u različitim velikim “funkcijama” koje omogućavaju integrisanje informacija iz različitih izvora, planiranje i donošenje odluka
•   lezije puteva izmedju talamusa i prefrontalnog korteksa mogu da daju:
       - euforiju, hiperkineziju, neadekvatno socijalno ponašanje (lezije orbitalnog regiona pref.kort.)
       - apatiju, hipokineziju, narušene kognitivne performanse (lezije dorzolateralnog regiona pref.kort)
prefrontalni korteks
•   za oba navedena sindroma zajedničko: narušeno ponašanje usmereno ka nekom cilju, zasnovano na integrisanju spoljašnjih i unutrašnjih impulsa
•   uzajamno povezan sa somatskim, auditivnim i vizuelnim regionima, tako da integriše razlilčite senzorne informacije
•   učestvuje u integrisanju učenja i memorije
•   utiče na specifično humane funkcije (tzv egzekutivne funkcije):apstraktno mišljenje, rešavanje kreativnih problema,ponašanje sekvencionirano u vremenu
limbički sistem
•   ima ulogu u emocijama i psihološkim doživljajima
•   integriše visceralne senzacije (glad, seksualna želja) i percepcije iz spoljašnjeg okruženja – te informacije obradjuje bez veze sa prethodnim iskustvom (memorijom) pa prosudjujemo na osnovu emotivnog značenja o našim doživljajima ili percepcijama
•   prepoznaje opasne stimuluse (doprinosi mehanizmima preživljavanja); ako se uključe i kortikalni regioni reakcije su rafiniranije
cerebelum i “mentalna koordinacija”
•   koordiniše motornu aktivnost
•   koordiniše mentalne funkcije kao što su: pažnja, emocije, memorija i govor
•   lezije dovode do nemogućnosti procene vremenskog intervala, nemogućnosti odredjivanja kretanja tela u prostoru, kao i nemogućnosti korekcije i adaptacije govora, pažnje ili emocionalnih odgovora
etiologija Sch ( neurobiohemija) i lečenje/psihofarmaci
•   dopaminska hipoteza – hiperaktivnost DA
•   Antipsihotici blokiraju DA receptore i smanjuju dopaminsku transmisiju, a deluju i na 5-Ht receptore pa mogu vršiti uticaj na emocionalno stanje (negativne simptome)
•   problem sa komplijansom/saradnjom
•   psihoterapija

Izvor: Bambinine skripte iz Specijalne psihopatologije

edit: A ako nekoga zanima shizofrenija sa aspekta psihijatrije (jer ovo gore je psihologija), može pogledati priloženi fajl.

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

« Poslednja izmena: 09. Mar 2008, 15:25:27 od B@mbin@ »
IP sačuvana
social share
"I find your lack of faith disturbing". Darth Vader
Pogledaj profil WWW Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Iščeznuće problema kroz poricanje stvarnosti.

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 30885
Zastava Tatooine
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.12
Od euforije do depresije

Autor: Ozren Podnar, prof.


Centar za raspoloženje povremeno se "pali", što dovodi do visokog raspoloženja, i povremeno "gasi", što vodi depresiji

"Kad sam prošlog proljeća posjetila Sanju, prštala je od energije i širila dobre vibracije zaraznim smijehom. Pri našem idućem susretu bila je u dubokoj depresiji i jedva progovorila koju riječ. U takve krajnosti upada već godinama", opisala je svoju školsku kolegicu Riječanka Valentina.
Sanja boluje od bipolarnog poremećaja, u nas bolje poznatog pod starim nazivom manična depresija. Bipolaran znači dvopolan, onaj koji se javlja u dva suprotna pola. U ovom slučaju riječ je o osciliranju raspoloženja između dvije krajnosti - depresije i manije, odnosno euforije.
Prijašnji izraz manična depresija zamijenjen je prije nekoliko godina u međunarodnoj klasifikaciji bolesti zbog negativnih asocijacija koje budi riječ "maničan". Naime, nije posrijedi manijakalnost u smislu abnormalnih seksualnih poriva, nego euforija, patološko povišeno raspoloženje i energija.
Bipolarni poremećaj, od kojeg boluje svaki stoti odrasli čovjek, bolest je raspoloženja kod koje se ono periodično mijenja te prelazi iz vrlo visokog (euforija, manija) preko neutralnog (ravnodušnost) do vrlo niskog (depresija) i tako unedogled. Osoba koja pati od tog poremećaja u maničnom je razdoblju optimistična, ushićena, razgovorljiva, motivirana i puna energije. Koncentracija je tada visoka, a potreba za spavanjem smanjena. U depresivnoj fazi ista osoba je tužna, očajna, plačljiva, bezvoljna i iscrpljena - kao u običnoj depresiji. Između razdoblja povišenog i sniženog raspoloženja obično se javlja razdoblje ravnodušnosti i normalnog funkcioniranja.

Obiteljska veza

Utvrđeno je da je bipolarni poremećaj iznadprosječno prisutan u obiteljima. Blizu 68 posto osoba s bipolarnim poremećajem ima barem jednog bliskog rođaka s istom bolešću ili s kliničkom unipolarnom depresijom. Ako je jedan jednojajčani blizanac bipolaran, postoji 40 do 70 posto vjerojatnosti da će i drugi oboljeti.
Istraživači su pokušali pronaći specifičan gen koji se prenosi iz pokoljenja u pokoljenje, no nije utvrđen jedan jedinstven, nego je vjerojatno riječ o međuigri većeg broja gena. Osim gena, i vanjski utjecaji, osobito jaki ili dugotrajni stresovi u ranoj životnoj dobi, mogu potaknuti bolest.

Moguće varijacije

Raspoloženja se mogu izmjenjivati raznolikim brzinama, od svakih nekoliko sati (što je vrlo rijedak slučaj), do jednom godišnje. Ako unutar godine dana bude četiri ili više izmjena maničnih i depresivnih faza, riječ je o brzoj izmjeni, a ako raspoloženje varira nekoliko puta u tjednu ili čak u istom danu, onda je posrijedi ciklotimija, tj. ubrzana inačica bipolarnog poremećaja.
Kod bipolarnog poremećaja tipa I amplitude su u oscilacijama veće, tako da su depresije izrazito duboke, a manije jako izražene. Kod poremećaja tipa II amplitude su manje tako da raspoloženje ne doseže velike depresivne dubine, a umjesto manije javlja se blaži oblik povišenog raspoloženja ili hipomanija. Moguća su i miješana stanja u kojima se simptomi depresije i manije javljaju istodobno. U njima je rizik od suicida najveći, jer se depresivnoj patnji pridodaje i energija uz pomoć koje osoba može ostvariti želju za smrću.
Osoba koja boluje od bipolarnog poremećaja nalazi se u 12 - 30 posto većoj opasnosti od suicida od onih koje boluju od obične depresije, možda zato što je povratak depresije nakon razdoblja visokog raspoloženja stresniji od kontinuirane depresije. Stopa suicida u bipolarnih pacijenata je 10 do 20 puta veća u usporedbi s općom populacijom.

"Paljenje" i "gašenje" centra za raspoloženje

Sam poremećaj, kao i svaki poremećaj raspoloženja, odvija se u mozgu i temelji na abnormalnoj aktivnosti u strukturama koje reguliraju raspoloženje. Iz razloga koje medicina nije utvrdila, centar za raspoloženje povremeno se "pali", što dovodi do visokog raspoloženja, i povremeno "gasi", što izaziva depresivne faze.
Temeljni uzrok simptoma su periodične promjene u metabolizmu nekoliko neurotransmitera i njihovih receptora. Pretpostavka je da se depresivna faza javlja kad u mozgu padne razina neurotransmitera, kao što su serotonin, noradrenalin i dopamin, ili kad ih neuronski receptori ne mogu koristiti u normalnoj mjeri. U maničnim fazama povišena je aktivnost spomenutih tvari.
Zašto se aktivnost neurotransmitera s vremena na vrijeme drastično mijenja, nije poznato. Izvjesno je da kod bipolarnog poremećaja promjene raspoloženja nisu posljedica vanjskih okolnosti, nego do izmjena dolazi spontano. Moždana aktivnost slijedi neki svoj ritam koji je u većoj mjeri neovisan o okolnostima, za razliku od obične, unipolarne depresije. Ipak, moguće je da stresni događaji pogoršaju depresivnu fazu ako je ona u tijeku, kao i da pozitivni podražaji pojačaju maničnu fazu.
Snimanje magnetnom rezonancijom ne otkriva u mozgu patološke promjene, ali uočavaju se snimanjem tehnikom PET (tomografija pozitronskom emisijom).
Za dijagnosticiranje bipolarnog poremećaja nisu potrebni nikakvi fizikalni i laboratorijski pregledi, jer je dijagnozu upućenom stručnjaku lako postaviti na temelju razgovora s pacijentom.

Postupci koji mogu dovesti do pogoršanja bolesti
- prekidanje uzimanja ili neredovito uzimanje lijekova
- uzimanje nedovoljnih doza stabilizatora raspoloženja može pogoršati fazu manije
- uzimanje prevelikih doza antidepresiva ima sposobnost izazivanja ili pojačavanja faze manije
- konzumacija opijata, amfetamina, alkohola ili kofeina
- premalo spavanja teži izazivanju ili pogoršavanju manije
- previše spavanja pogoršava depresivno stanje

Pažljivo dozirati i tempirati

S obzirom na to da postoji djelotvorna terapija psihofarmacima, bitno je da se bolest što prije dijagnosticira. Nažalost, što zbog nesposobnosti osobe da svoje stanje prepozna kao zdravstveni problem, a što zbog zatucanosti sredine i neosviještenosti liječnika opće prakse, do ispravne dijagnoze dolazi se u prosjeku tek nakon deset godina od pojave simptoma.
Australski psihijatar John Cade prvi je 1948. pronašao sredstvo kojim je moguće djelotvorno ublažiti simptome bipolarnog poremećaja - litijev karbonat. Taj lijek dokazan je kao stabilizator raspoloženja i prvi je učinkovit lijek za bilo koju psihijatrijsku bolest, četiri godine prije otkrića fenotijazina za shizofreniju i benzodiazepina za anksiozne poremećaje.
Preporuka za tretman uključuje korištenje antidepresiva tijekom depresivne faze, ali i litija ili nekog drugog stabilizatora raspoloženja poput karbamazepina (tegretola) ili depakota.
Doze antidepresiva treba precizno prilagođavati i biti spreman povisiti ih čim se počnu javljati naznake povratka u depresivnu fazu. Tijekom manične faze obično se smanjuju doze antidepresiva ili se privremeno ukidaju, jer pogoršavaju maniju.
Psihoterapija je uvijek dobrodošla kao dopuna farmakoterapiji.

Izvor: Vaše zdravlje

IP sačuvana
social share
"I find your lack of faith disturbing". Darth Vader
Pogledaj profil WWW Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Iščeznuće problema kroz poricanje stvarnosti.

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 30885
Zastava Tatooine
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.13
Anoreksija i bulimija - dvije krajnosti s istim ciljem

Autori:
Ozren Podnar, prof.
Robert Torre, dr. med., spec. psihijatar



Ono što osobu navodi na štetne postupke vezane uz prehranu jesu tjeskoba ili depresija, povezane s nezadovoljstvom vlastitim izgledom ili samim sobom u cjelini


Mnogi zdravstveni poremećaji odražavaju se na hranu, jedenje i težinu, no termin "poremećaji prehrane" u svakodnevnom razgovoru označava anoreksiju, bulimiju i poremećaj prejedanja.
Svi su poremećaji prehrane dijelom, a možda i u temelju, psihijatrijske prirode. Ono što navodi osobu na štetne postupke vezane uz prehranu jesu tjeskoba ili depresija, povezane s nezadovoljstvom vlastitim izgledom ili samim sobom u cjelini. Pogled na vlastito tijelo izaziva neugodne osjećaje, koje osoba nastoji ublažiti određenim zahvatima u prehrani ili općenito promjenom tjelesne težine.

Anoreksija - odsutnost apetita

Anoreksija nervoza poremećaj je kod kojeg osoba psihički pati zbog osjećaja da je predebela te je opsjednuta potrebom da smanji tjelesnu težinu. Da olakša sebi psihičku bol, uvodi režim prehrane u cilju mršavljenja i stjecanja osjećaja kontrole nad vlastitim tijelom.
Osnovna obilježja poremećaja su tjeskoba, koja proizlazi iz nezadovoljstva vlastitim izgledom (katkad i vlastitom osobnošću općenito), i nesposobnost uviđanja napretka u mršavljenju.
Riječ anoreksija dolazi od grčkog an (bez) i orexis (apetit), dakle znači "odsutnost apetita". Često počinje kao reakcija na neuspjeh, primjerice odbijanje u ljubavi, prekid ljubavne veze, ismijavanje u društvu ili primjedbu bliske osobe da bi bilo dobro smršaviti. Osoba se tada baca na dijetu i slijedi strože režime prehrane od svojih vršnjakinja. Kad su ostale već prekinule dijetu, anoreksična osoba, poticana tjeskobom, nastavlja dalje. Ljudi joj govore da je mršava i ona u tome uživa, no intimno i dalje smatra da bi trebala izgubiti još kilograma. Glad ublažava tako da pije velike količine vode, a moguće je i da se opsesivno bavi tjelovježbom.
Osim samog mršavljenja, anoreksija vodi i do drugih posljedica. Organizam postaje manje otporan na zaraze i na želučane tegobe te osjetljiviji na hladnoću. Može doći do izostanka mjesečnice, opadanja kose, sušenja i diskoloracije kože. Na psihičkom planu javlja se depresija (ako nije već postojala uoči nastupa anoreksije) i negacija problema. Unatoč očiglednoj mršavosti, osoba se doživljava debelom i smatra da ne čini ništa nenormalno time što si uskraćuje hranu.
 
Dijagnoza i liječenje - Anoreksiju nervozu teško je dijagnosticirati, jer pacijent tipično skriva i niječe svoju bolest. Rijetko će sam potražiti pomoć, jer gubitak težine i ne doživljava kao problem, nego kao cilj. Obično se liječniku obraća na pritisak okoline, i to kad se pojave komplikacije poput izostanka menstruacije i želučanih smetnji.
Prvi cilj tretmana je povratak tjelesne težine na normalu pravilnom prehranom i pod kontrolom liječnika. Tjelesni oporavak povlači za sobom poboljšanje u nekim psihološkim aspektima, poput ispravnijeg doživljaja tjelesne težine i figure.
No, liječenje mora ići mnogo dalje od povratka težine. Uz pravilnu prehranu, osoba se mora podvrgnuti psihijatrijskom tretmanu. Moguće je primijeniti antidepresive s anksiolitičkim djelovanjem, koji ublažavaju osjećaj nezadovoljstva i tjeskobe zbog vlastitog izgleda, što i jest neposredni motiv za gladovanje i mršavljenje.
Kad se tjelesno stanje poboljša, tretman se usredotočuje na misli, osjećaje i ponašanje koji su poticali ili pospješivali poremećaj. Cilj je pacijentu povisiti samopoštovanje, navesti ga da bolje vrednuje samoga sebe i da se pomiri sa svojim tijelom.

Info

- Istraživanja pokazuju da su žene u mnogo većoj mjeri pogođene poremećajima prehrane, i to u omjeru 10:1 u odnosu na muškarce.
- U životnom vijeku od anoreksije oboli 0,5 - 3,7 posto žena
- Od bulimije oboli 1,1 do 4,2 posto žena
- 2 - 5 posto osoba oba spola trpi od poremećaja prejedanja.
- Anoreksične osobe imaju 15 posto manju težinu od idealne, a bulimične 10 posto, no mogu imati i nešto veću težinu od idealne.

Bulimija - glad kao u bika


Bulimija znači "bikova glad" i dolazi od grčkih riječi bous (bik) i limos (glad). Za osobe koje pate od bulimije, hrana je ugodna i autodestruktivna droga. Bulimija nervoza je bolest koja se najčešće javlja u djevojaka u kasnijoj adolescenciji ili u mlađoj odrasloj dobi, a rijetko se javlja u muškaraca. Obilježavaju je epizode prejedanja - uzimanje velikih količina hrane u kratkom vremenu. U ozbiljnijim slučajevima osoba može proždrijeti goleme količine hrane, obično ugljikohidrata. Namirnice bogate ugljikohidratima sadrže tvar triptofan, koja se u tijelu pretvara u serotonin, kemijski spoj koji donosi osjećaj spokoja i zadovoljstva. Tako su mnoge osobe s manjkom serotonina ovisne o ugljikohidratima, konkretno o raznovrsnim slatkišima, pekarskim proizvodima i tjestenini.

Da bi spriječila nepoželjnu posljedicu prejedanja - dobivanje na težini - osoba povremeno ograničava unos hrane i povraća, uzima laksative ili pretjerano vježba. Prejedanje je obično praćeno osjećajima tjeskobe, tuge i krivnje. Neke osobe prejedaju se nekoliko puta tijekom dana, a svaki put nakon što se zasite, pribjegavaju povraćanju. Kad ga "uhvati" prejedanje, oboljeli može konzumirati 5000 kalorija dnevno, a zabilježeni su slučajevi i do 25.000 kalorija u jednom danu. Iznimno je moguća i smrt od akutnog širenja jednjaka.
Kod nekih oboljelih žudnja za hranom toliko je snažna da osoba prekapa po kantama za smeće u potrazi za hranom ili krade s polica u trgovini, samo da zadovolji potrebu. Oboljeli doživljava svoje potrebe bolesnim i gnjusnim te ih drži u tajnosti.
U 70 posto slučajeva poremećaj je praćen anoreksijom, a u 30 posto se očituje kao čista bulimija. Temeljna je razlika u tome što kod kombinirane bulimije i anoreksije ne postoji samo ovisnost o namirnicama, nego i izraženo odbijanje hrane, uz povremeno prejedanje. Smrtnost je kod bulimije veća nego u anoreksije, i to zbog medicinskih komplikacija izazvanih prejedanjem, povraćanjem i uporabom laksativa.

Dijagnoza i liječenje
- Znaci koji mogu upućivati na bulimični poremećaj uključuju brzo dizanje od stola nakon jela i odlazak iz prostorije za objedovanje. Osoba najčešće izaziva povraćanje gurajući dva prsta desne ruke niz grlo, a taj postupak obično ostavlja kroničan plik na prstima tik ispod zgloba, gdje prsti taru o gornje zube. Ponavljajuće povraćanje dovodi i do oticanja žlijezda slinovnica, što se očituje kao meka nabreknuća na podnožju ušiju ili tik ispod podbratka. Traje li poremećaj nekoliko godina, nabreknuća postaju tvrda i trajna.
Iako skrivanje i nijekanje bolesti kompliciraju dijagnozu bulimije, postoji nekoliko temeljnih kriterija za utvrđivanje bolesti:

    * Česte epizode prekomjerna uzimanja hrane. Pacijent svaka dva sata jede više nego što bi normalnoj osobi bilo dovoljno.
    * Odsutnost kontrole prilikom takve epizode ili nesposobnost odolijevanja potrebi za hranom.
    * Kompenzacijski mehanizam usmjeren na izbjegavanje debljanja - namjerno povraćanje, uporaba sredstava za čišćenje ili pretjerivanje u tjelovježbi.
    * Pretjerivanje u jelu i kompenzacijske mjere moraju se događati barem dva puta tjedno tijekom tri mjeseca.

Medicinske i psihološke komplikacije - Komplikacije je kod bulimije obično moguće izbjeći uz pomoć multidisciplinarnog tretmana, koji sadrži slične komponente kao i tretman protiv anoreksije. Može ga provoditi liječnik, psihijatar, ili u nekim slučajevima klinički psiholog. Primarni cilj tretmana jest zadovoljavanje tjelesnih i psiholoških potreba pacijenta. Konačni je cilj da osoba razvije toleranciju prema svom tjelesnom izgledu i ostalim osobinama te da uzmogne voditi zdrav i uravnotežen osjećajni život. S prikladnim tretmanom, većina se osoba prilično dobro oporavi ili se potpuno otarasi poremećaja.

Uzroci poremećaja prehrane


Zasad nije utvrđen jedan isključivi uzrok anoreksije ili bulimije nervoze, no istraživanja su upozorila na neke biološke i psihološke čimbenike. Postoje naznake da se poremećaji rađaju u hipotalamusu, dijelu mozga koji detektira opasnosti po organizam te regulira stresnu reakciju organizma. Moguće je da kod anoreksije i drugih poremećaja prehrane hipotalamus pogrešno detektira građu tijela i težinu kao opasnost te potiče lučenje stresnih hormona, koji izazivaju tjeskobu. U tom slučaju, osoba se od tjeskobe "liječi" gladovanjem i mršavljenjem.
U aktivaciji anoreksije i bulimije sudjeluju i životne okolnosti, uključujući odnose u obitelji i okolini te kulturne utjecaje. Jedan od stresova koji mogu potaknuti nastanak anoreksije ili bulimije može biti obiteljski ili društveni pritisak. Potonji se najčešće provodi kroz medije ili oglašavanje, u kojima se kao jedini prihvatljiv izgled promiče vitkost.
"Industrija je odabrala vitkost kao ideal zato što su mnogo veće mogućnosti zarade od prodaje preparata i tretmana za mršavljenje nego od prodaje hrane", ocjenjuje prof. Joachim Dorfner s Instituta za prehrambene poremećaje u Nürnbergu.

Poremećaj prejedanja
Poremećaj poznat i po engleskom nazivu "binge eating disorder" podrazumijeva često uzimanje velikih količina hrane. Osoba osjeća odsutnost kontrole i nije u stanju prestati jesti prilikom napada prejedanja. Može jesti brzo u većim količinama, ili grickati hranu cijeli dan. Prije nastupa poremećaja, vjerojatno je nekoliko puta neuspješno bila na dijeti. Većinom pati od prekomjerne težine i depresije. Za razliku od bulimičnih pacijenata, oni koji imaju čisti poremećaj prejedanja uglavnom ne povraćaju, ne troše prekomjerno laksative niti pretjerano vježbaju.

Izvor: Vaše zdravlje
IP sačuvana
social share
"I find your lack of faith disturbing". Darth Vader
Pogledaj profil WWW Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Iščeznuće problema kroz poricanje stvarnosti.

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 30885
Zastava Tatooine
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.13
Depresija i poremećaj raspoloženja

Depresiju će za 20 godina po broju oboljelih nadmašivati samo kardiovaskularne bolesti. No tu je i bipolarni poremećaj - izmjena depresivnih epizoda s maničnim razdobljima.


Broj osoba koje pate od poremećaja raspoloženja zabrinjavajuće je velik. Naprimjer, procjenjuje se da od teške depresije, stanja koje karakterizira duboka tuga i gubitak zadovoljstva u svakodnevnim aktivnostima, pati preko 330 milijuna ljudi.

Posljednjih se godina bipolarnom poremećaju poklanja više pažnje. To je bolest koja je popraćena drastičnim promjenama raspoloženja, tako da ono oscilira od depresije do manije. ”Tijekom depresivne faze“, stoji u jednoj nedavno objavljenoj knjizi Američkog medicinskog udruženja, ”mogu vas proganjati samoubilačke misli. Tijekom manične faze možete izgubiti sposobnost zdravog rasuđivanja, zbog čega možda niste u stanju sagledati štetne posljedice svojih postupaka.“

Smatra se da od bipolarnog poremećaja boluje 2 posto stanovnika Sjedinjenih Država, što znači da samo u toj zemlji od njega boluje više milijuna ljudi.

More tuge


Gotovo sve nas ponekad preplavi osjećaj tuge. No s vremenom — možda za samo koji sat ili dan — taj se osjećaj polako izgubi. Međutim, kod kliničke depresije situacija je daleko teža. Zbog čega? ”Oni koji ne pate od depresije znaju da će se njihove emocije na kraju stabilizirati“, objašnjava dr. Mitch Golant. ”Međutim, oni koji pate od depresije proživljavaju drastične i iznenadne promjene raspoloženja. Njihovi su osjećaji poput zahuktalog vlaka kojim nitko ne upravlja, a oni sami nemaju predodžbu o tome kako će, kada — i hoće li uopće — izaći iz njega.“

Postoji više oblika kliničke depresije. Naprimjer, neki ljudi boluju od sezonskog afektivnog poremećaja, odnosno sezonske depresije koja se javlja u određeno doba godine, i to najčešće zimi. ”Osobe koje boluju od sezonske depresije kažu kako se simptomi te bolesti pogoršavaju kod onih koji žive više na sjeveru i tamo gdje je češće oblačno“, stoji u knjizi koju je objavio People’s Medical Society. ”Premda se sezonsku depresiju uglavnom povezuje s tmurnim zimskim danima, ponekad ima veze i s mračnim, zatvorenim radnim prostorom, neočekivanim razdobljima oblačnog vremena i slabom vidljivošću.“

Što uzrokuje kliničku depresiju? To se ne zna točno. Premda bi se kod nekih moglo govoriti o postojanju genetskih predispozicija, izgleda da u većini slučajeva na njenu pojavu uvelike utječe ono što je netko proživio. Također je zamijećeno da se klinička depresija dvostruko češće dijagnosticira kod žena nego kod muškaraca. No to ne znači da su muškarci pošteđeni te bolesti. Upravo suprotno, procjenjuje se da će u nekom razdoblju života od nje bolovati čak 5 do 12 posto muškaraca.

Klinička depresija utječe na praktički svaki aspekt života oboljele osobe. Ona ”uskomeša sve u vama“, kaže Sheila, koja boluje od kliničke depresije, ”nagriza vam samopouzdanje, samopoštovanje, vašu sposobnost zdravog rasuđivanja i donošenja odluka, a onda, kada vas svega obuzme, nekoliko vas puta snažno stisne da vidi koliko možete podnijeti“.

Ponekad si oboljela osoba može puno pomoći tako da s nekom suosjećajnom osobom porazgovara o svojim osjećajima. Pa ipak, mora se reći da depresije koje su posljedica biokemijskog poremećaja nije moguće pobijediti samo pozitivnim stavom. U takvim slučajevima osoba jednostavno ne može utjecati na svoje raspoloženje. Osim toga, i ona bi sama mogla biti jednako zbunjena svojim stanjem kao i članovi njene obitelji te prijatelji.

Depresija se može snažno odraziti i na ostale članove obitelji, što također ne treba zanemariti. ”Kada vama draga osoba oboli od depresije“, piše dr. Golant, ”to u vama može izazvati trajan osjećaj nesigurnosti, koji proizlazi iz toga što zapravo nikada ne znate kada će ona izaći iz depresije ili ponovno zapasti u nju. Može vas prožimati duboki osjećaj gubitka — pa čak tuge i gnjeva — jer vam se život izokrenuo i možda se više nikada ne vrati u normalu.“

Djeca često mogu osjetiti kad su im roditelji depresivni. ”Dijete čija majka boluje od depresije vrlo je osjetljivo na emocionalna stanja svoje majke, zapažajući svaku i najmanju promjenu u njenom raspoloženju“, piše dr. Golant. Dr. Carol Watkins primjećuje kako djeca čiji roditelj boluje od depresije ”češće imaju problema u ponašanju te s učenjem i vršnjacima. Veća je vjerojatnost da i sama obole od depresije.“

Bipolarni poremećaj


Klinička depresija uistinu je težak problem. No kada se pojavljuje u kombinaciji s manijom, tada govorimo o bipolarnom poremećaju. Jedino što je sigurno kod bipolarnog poremećaja jest to da je posve nepredvidiv. Tijekom manične faze bolesti, stoji u The Harvard Mental Health Letter, bolesnik ”može biti nepodnošljivo nametljiv i dominantan, a njegova euforija, koja je popraćena nepromišljenošću i nemirom, može začas prijeći u razdražljivost ili bijes“.

Oboljeli često osjeća silnu snagu, kao da mu ništa nije nemoguće. Mahnito vježbala ili funkcionirala sam uz vrlo malo sna — spavajući sam tek dva do tri sata noću, a ipak se budi pun energije.

Međutim, s vremenom su počinju nadvijati tamni oblaci. ”Kad bi euforija dosegla vrhunac“, kaže jedna pacjentica, ”duboko u sebi osjetila bih nekakav nemir, kao da u sebi imam motor koji se ne može ugasiti. U trenu bih postala agresivna i destruktivna. Bez ikakvog bih se povoda verbalno okomila na ukućane. Bila sam bijesna, puna mržnje i potpuno izvan kontrole. Nakon tog zastrašujućeg izljeva emocija iznenada bi me svladao umor, počela bih plakati i potpuno bi me obuzela depresija. Osjećala sam se bezvrijedno te me progonio osjećaj da sam zla. No isto sam tako već sljedećeg trena mogla biti izrazito dobre volje kao da se ništa nije dogodilo.“

Ovakvo ćudljivo ponašanje koje je svojstveno onima koji pate od bipolarnog poremećaja može itekako zbunjivati članove njihove obitelji. Ako imate supružnika koji je raspoložen i pričljiv, a već u sljedećem trenutku malodušan i povučen, to vas može zbunjivati. Stalno si moramo ponavljati da se on zapravo ne može kontrolirati.

Ironično je to što bipolarni poremećaj može jednako tako — ako ne i više — opterećivati i same oboljele. ”Zavidim ljudima koji su uravnoteženi i stabilni“, kaže drugi pacijent. ”Stabilnost je mjesto koje oboljeli od bipolarnog poremećaja samo posjećuju. Nitko od nas ne ostaje tamo trajno.“

Uzroci

Što uzrokuje bipolarni poremećaj? Kod bipolarnog poremećaja utjecaj nasljednih faktora izraženiji je nego kod depresije. ”Neka znanstvena istraživanja pokazuju“, kažu u Američkom medicinskom udruženju, ”da članovi uže obitelji onih koji boluju od bipolarne depresije, a to su roditelji, braća, sestre i djeca, 8 do 18 puta češće obolijevaju nego oni u čijoj obitelji nitko ne pati od tog poremećaja. Isto tako, oni u čijoj užoj obitelji netko pati od bipolarne depresije skloniji su teškoj depresiji.“

Za razliku od depresije, čini se da bipolarni poremećaj jednako pogađa i žene i muškarce. Najčešće se javlja u ranoj zreloj dobi, no kod nekih je zabilježen već u tinejdžerskim godinama ili čak u djetinjstvu. Pa ipak, analiziranje simptoma i postavljanje ispravne dijagnoze može čak i medicinskim stručnjacima biti pravi izazov. ”Bipolarni poremećaj je kameleon među psihičkim poremećajima jer se njegovi simptomi neprestano mijenjaju od bolesnika do bolesnika i od jedne faze bolesti do druge, čak i kada se radi o istom bolesniku“, piše Mondi More s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Johns Hopkins. ”To je fantom koji se može ušuljati pod krinkom melankolije i zatim nestati da bi se godinama nakon toga vratio u otvorenom i snažnom naletu manije.“

Nema sumnje da je poremećaje raspoloženja teško dijagnosticirati, a još teže živjeti s njima. No nada za oboljele ipak postoji.

Izlaz

Čak i nakon što se bolesniku uspostavi dijagnoza te se započne s liječenjem, on će vjerojatno i dalje osjećati posljedice tog poremećaja. Kelly, koja se bori s teškom depresijom, sretna je što je dobila stručnu pomoć, zahvaljujući kojoj se lakše nosi sa svojom bolešću. Međutim, ustanovila je da je i podrška drugih itekako važna. Ispočetka je oklijevala obratiti se nekome za pomoć jer je mislila da će tako samo opteretiti druge svojim problemima. ”Morala sam naučiti potražiti pomoć, ali i prihvatiti je“, kaže ona. ”Tek kada sam otvoreno progovorila o svojim osjećajima, stanje mi se prestalo pogoršavati.“

Ponekad joj čak i radosne prilike predstavljaju izazov. ”Često mi se dogodi da ne mogu podnijeti svjetlo, kretanje ljudi oko sebe i buku. To u meni izazove osjećaj krivnje te počnem razmišljati kako je bolest zapravo odraz moje loše osobnosti pa mi je još teže.“ Kako Kelly izlazi na kraj s tim problemom? Ona kaže: ”Naučila sam da je depresija bolest s kojom se moraš stalno nositi. Ona nije odraz moje ljubavi prema Bogu ili drugima. Ona nije pravi odraz moje osobnosti.“

Prije spomenuta Lucia zahvalna je za izvrsnu medicinsku pomoć koju je dobila. ”Zahvaljujući nezaobilaznoj pomoći psihoterapeuta naučila sam se nositi s promjenama raspoloženja koje prate ovu bolest“, kaže ona. Lucia također naglašava važnost odmora. ”San je još jedan ključni činilac u borbi protiv manije. Što manje spavam, to mi se stanje sve više pogoršava. Naučila sam se da čak i kada ne mogu zaspati ostanem u krevetu i odmaram se.“

Već spomenutoj Sheili pomaže to što svakodnevno vodi dnevnik, u koji zapisuje svoje osjećaje. Ona kod sebe zapaža značajne promjene nabolje. No i dalje ima problema. ”Ne znam zašto, ali kada sam umorna, počnem negativno razmišljati. No naučila sam potisnuti takve misli ili im barem ne dozvoliti da u tolikoj mjeri utječu na mene.“

Izvor: The Harvard Mental Health Letter/Awake

Preuzeto sa:
Net.hr
IP sačuvana
social share
"I find your lack of faith disturbing". Darth Vader
Pogledaj profil WWW Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Iščeznuće problema kroz poricanje stvarnosti.

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 30885
Zastava Tatooine
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.13
Depresija vodi u demenciju

Cetvrtak, 17. april 2008. 10:21    

Osobe koje pate od depresije izložene su povećanom riziku da u starosti dobiju Alchajmerovu bolest, saopštili su američki naučnici u studiji, objavljenoj u SAD.

"Mislimo da je depresija zaista rizični faktor za dobijanje Alchajmerove bolesti", rekao je neuropsiholog dr Robert Vilson sa Univerziteta u Čikagu.

Neke ranije studije su sugerisale da Alchajmerova bolest uzrokuje depresiju. Vilsonov stručni tim je ispitao 917 osoba, od kojih se kod 190 razvila Alchajmerova bolest. Oni ispitanici koji su imali više simptoma depresije na početku istraživanja, bili su izloženi većoj opasnosti da u poznijem životnom dobu obole od Alchajmera.

Vilson nije pronašao da se depresija pogoršavala nekoliko godina posle otkrivanja prvih simptoma Alchajmerove bolesti.

"Mislimo da depresija nekako uzrokuje oštećenje u moždanim regijama pamćenja i emocija, a te regije su najugroženije kod Alchajmerove bolesti", rekao je Vilson.

Prema njegovim rečima, usled hroničnog stresa povećava se lučenje moždanog hormona kortizola koji oštećuje vezu između moždanih ćelija.

Za sada nije dokazano da depresija direktno utiče na stvaranje moždanih pločica, koje su pronađene autopsijom pacijenata sa Alchajmerovim oboljenjem.

"Mnogi ljudi umru s moždanim pločicama, ali nemaju demenciju. Neki imaju malo tih pločica i dobiju demenciju. Tako da te pločice (blokade u vezama između moždanih ćelija) nisu jedini uzroci demencije. Postoje i drugi uzročnici za poremećaj kognitvnih funkcija i verujemo da je depresija jedan od uzroka", navodi se u studiji.

Alchajmerova bolest je neurodegenerativno oboljenje, čiji su simptomi poremećaji pamćenja i razlučivanja. Obično pogađa starije ljude, a tačan uzrok tog oboljenja se za sada još ne zna.

(Beta)

Izvor: MTS-Mondo
IP sačuvana
social share
"I find your lack of faith disturbing". Darth Vader
Pogledaj profil WWW Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Iščeznuće problema kroz poricanje stvarnosti.

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 30885
Zastava Tatooine
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
Поремећаји у исхрани

Овај проблем, како га ми данас тумачимо, у већини земаља западне Европе једва да је постојао до 18. века


Историчари медицине нису сагласни у томе да ли су поремећаји у исхрани карактеристика последњих стотинак година или су постојали одувек. Професорка медицинског факултета др Нађа Васиљевић, супспецијалиста исхране, каже:

– Савремена нутриционистичка наука, на основу бројних емпиријских доказа, данас ипак поткрепљује становиште да је реч о реалној учесталости ове појаве последњих сто година. А ако је то заиста тако, поставља се питање како објаснити ову тенденцију. Количина хране коју људи једу није једноставно одређена биолошким факторима већ на њу у великој мери утичу друштвени, културолошки и психолошки притисци.

Проблем поремећаја у исхрани, како га ми данас разумемо, у већини земаља западне Европе једва да је постојао до 18. века. До тог доба, модел исхране људи био је повезан с несигурношћу живота уопште, односно с недостатком и нередовношћу снабдевања храном. Страх од дебљине био је непознат, а „мршављење” је постало актуелно тек у 20. веку. Овде можемо да уочимо корелацију с друштвом обиља у којем данас живимо. Самоконтрола апетита данас пред појединце једноставно поставља много веће захтеве, а пораст учесталости анорексије и булимије, које муче мањину, чини се да је у вези с променама ширих друштвених стандарда који важе за већину.

У последњих двадесетак година поремећаји у исхрани узимају знатан замах. Када говоримо о њима, мислимо на анорексију, нервозу, булимију, компулзивно преједање, а пре неколико година уведен је псеудозначни појам орторексија (опсесивна окупираност здравом исхраном). О овој појави др Нађа Васиљевић каже:

– Орторексичарима, за разлику од пацијената с дијагнозом анорексије или булимије, није циљ да смршају. То су људи који јесу забринути за властито здравље, па их је једноставније излечити. Они су перфекционисти склони самокажњавању којима брига о исхрани представља утеху. Посебну пажњу заслужују случајеви поремећаја у исхрани које је врло тешко дијагностиковати јер су на самој ивици здравог и болесног, а за многе младе особе данас представља начин живота.

Дебљина представља другу страну медаље, али с истим исходиштем. Наиме, свако психичко незадовољство које настојимо да решимо уносом или ограничавањем уноса хране на крају за резултат има погубно деловање на физичко здравље.

– Поремећаји храњења су прогресивна болест, налик на зависност, која може бити смртоносна, а неке компликације које су резултат болести могу за дуже време да остану непримећене – каже професорка Васиљевић, истичући да се сваком пацијенту код лечења приступа индивидуално, уз мултидисциплинаран тим стручњака, а обавезно је консултовати лекара који ће препоручити и сва потребна испитивања.

Уколико се не лече, поремећаји исхране могу да имају катастрофалне последице и на психичко и на физичко здравље. Међутим, ако се помоћ потражи на време, они се могу излечити и опоравак може бити потпун.

Душица Павићевић


Извор: Политика
IP sačuvana
social share
"I find your lack of faith disturbing". Darth Vader
Pogledaj profil WWW Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Iščeznuće problema kroz poricanje stvarnosti.

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 30885
Zastava Tatooine
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
Strog režim ishrane i vežbe predznak anoreksije?
Autor: Tanjug | 22.04.2008 - 09:40

Strog režim ishrane i redovno vežbanje mogu da predstavljaju prvi znak anoreksije kod adolescenata, upozoravaju nemački stručnjaci.

Takve osobe prvo pokušavaju da izbegnu hranu bogatu kalorijama, kao što su buter i slatkiši, onda često izbace iz ishrane jela sa mesom, da bi na kraju počeli da izbegavaju i ostale obroke, ističe profesor Johanes Hebebrand, predsednik Nemačkog udruženja za dečiju i adolescentsku psihijatriju, preneo je DPA.
Adolescenti koji pate od anoreksije u stanju su da izgube i četvrtinu svoje težine za samo nekoliko nedelja, što može da ima ozbiljne fizičke i psihičke posledice, a u oko pet odsto slučajeva vodi u smrt.
Profesor Hebebrand upozorava da ukoliko roditelji primete neki poremećaj ishrane kod svog deteta, nikako ne bi trebalo da to rešavaju u porodici, već je nužno da se za pomoć obrate psihijatru. Stručna pomoć je neophodna i u adekvatnoj pripremi adolescenata za terapiju.

Izvor: Blic
IP sačuvana
social share
"I find your lack of faith disturbing". Darth Vader
Pogledaj profil WWW Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Iščeznuće problema kroz poricanje stvarnosti.

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 30885
Zastava Tatooine
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
Poremećaji u ishrani

Autor: doc dr Maja  Nikolić

Poremećaj u ishrani je širok pojam koji obuhvata stanje od kompulzivnog prejedanja do anoreksije.

Intenzitet anoreksije je različit - od neradog (mrljavog) uzimanja hrane do prave fobije od hrane. Zavisno od uzrasta na kome se javlja razlikujemo anoreksiju novorođenčeta, anoreksiju malog deteta i anoreksiju mladalačkog doba.

Povremena anoreksija kod dece u periodu intenzivnog emotivnog razvoja u 2. i 3. godini života je česta pojava, može se javiti i pri polasku u školu, u preteranom fizičkom zamoru u igri i sl.

Prava anoreksija podrazumeva da dete objektivno ne unosi dovoljnu količinu hrane. Prava anoreksija prati gotovo sva akutna i većinu hroničnih oboljenja digestivnog trakta. Najčešći vandigestivni uzroci anoreksije su sistemske bolesti.

Selektivna anoreksija podrazumeva da dete unosi relativno dovoljno hrane ali samo onu koju voli ili na koju je naviknuto.

Prividna anoreksija znači da dete uzima dovoljno hrane, ali okolina (majka) to procenjuje kao nedovoljno.

Lažna anoreksija se javlja u slučajevima kada dete ima normalnu želju za hranom ali ne može da unese dovoljne količine zbog izvesnih kongenitalnih anomalija.

Psihogena anoreksija odojčeta i malog deteta uzrokovana je psihičkim faktorima. Obično je izraz poremećenih odnosa u odnosu majka-dete. Majka može biti neiskusna, napeta ili prosto nezainteresovana te nije u stanju da prepozna potrebe svoga deteta i da odgovori na njih. U situacijama kada hrani dete majka je nestrpljiva, nesigurna ili agresivna, što prenosi na dete, pa ono reaguje sličnim ali sebi svojstvenim simptomima - aktivnim ili pasivnim odbijanjem hrane. Ukoliko, pak, nameće krut režim uzimanja hrane ili manirirano ponašanje tokom obroka, može kod deteta stvoriti otpor, a da pri tome uistinu i ne postoje smetnje apetita. U početku psihogene anoreksije nisu prisutni digestivni poremećaji, ali ova anoreksija neminovno vodi, pored ostalih promena, u multifaktorijalnu malnutriciju te zahteva stručni tretman. U ovakvim slučajevima ključno je raditi na poboljšanju odnosa dete-okolina.

Anoreksija nervoza je poremećaj ishrane koji se karakteriše namernim gubitkom težine. Javlja se kod emocionalno labilnih devojaka (mada je zapažen i kod mladića). Može se javiti i održavati u svim uzrastima, ali je tipično da se javlja u pubertetu (80 % svih slučajeva počne u uzrastu od 13 do 20 godina).
Osnovni psihopatološki simptom je strah od debljine i poremećaj u percepciji oblika i veličine svog tela.Taj strah je toliko jak da prožima celokupno psihičko stanje i ne može se ublažiti stvarnim gubitkom na težini. Opsednutost strahom od debljanja je takva da se bolesnice boje svake hrane, koju doživljavaju lošom i opasnom.

Uzrok nastanka
U nastajanju anoreksije učestvuje više etioloških faktora, od bioloških, psiholoških, socijalnih i kulturnih. Pri tome je još uvijek tajna zašto se, kada se steknu svi uslovi, kod nekih osoba razvije anoreksija, a kod drugih ne. Čini se da su presudni faktori oni, koji određuju ličnost. Pod povećanim rizikom od razvoja ove bolesti su osobe koje su doživele težu traumu ili emocionalni stres za vreme puberteta ili prepuberteta; koje su bile izložene seksualnom zlostavljanju; koje su pod pritiskom okoline koja previše ističe važnost vitke linije i telesnog izgleda kao jedinu vrednost savremene žene. Zahtevi savremene mode upravljeni su prema nezdravo mršavom idealu lepote, a "ženski" časopisi su prepuni različitih recepata i dijeta za što vitkiju liniju. Pod rizikom su i osobe koje učestvuju u sportovima ili profesijama koje naglašavaju vitku liniju (ples, balet, gimnastika, klizanje na ledu, manekenstvo..)

Klinička slika
Tipična klinička slika počinje željom da se malo oslabi, kako bi se dostigla željena telesna težina i kako bi se određeni delovi tela "doterali" dijetom.
Dijeta počinje izbegavanjem hrane koja goji  (slatkiši, hleb, testo...), potom smanjivanjem obroka, redukcijom obroka i biranjem hrane. To dovodi do značajnog gubitka telesne težine, ali i ekstremna mršavost koja ugrožava život i nema veze sa lepotom nije dovoljna da bi bolesnica bila zadovoljna. Dijeta je obično praćena preteranim telesnim iscrpljivanjem i vežbanjem (aerobik, fitness, jogging, hodanje), a često se namerno izaziva povraćanje ili upotrebljavaju sredstva za ubrzano varenje ili izlučivanje vode iz tela.
Pridruženi simptomi-mnoge osobe koje pate od anoreksije pokazuju pridružene psihičke poremećaje: depresivno raspoloženje, razdražljivost, nesanicu, povlačenje iz društva. Često su zaokupljene mislima koje im se nameću naizgled protiv njihove volje ili prisilnim radnjama, najčešće vezanim za hranu, jelo, izgled tela ili telesnu težinu. Ove osobe pate od osećaja neadekvatnosti i jake potrebe da nadziru okolinu, a nedostaje im spontanost, inicijativa i teško izražavaju osećanja.
Telesne komplikacije-ovaj poremećaj je udružen sa sekundarnim endokrinim i metaboličkim promenama i poremećajem telesnih funkcija. Tako se javlja nepravilan rad srca, nizak krvni pritisak, nesvestice, gubitak menstruacije, snižena telesna temperatura i nesposobnost da se podnese hladnoća, kosa i nokti postaju lomljivi, kosa pojačano opada, koža je suva, prekrivena nežnim dlačicama, smanjuje se mišićna masa, kosti postaju slabije i sklone prelomima, zglobovi otečeni, zatim nastaje anemija, opstipacija (zatvor), hronična nesanica.

Lečenje
Lečenje anoreksije nervoze spada u visoko specijalistički domen, a najčešće se sprovodi u bolničkim uslovima. Lečenje obuhvata kombinaciju terapijskih pristupa (koji se primenjuju nakon dobre procene i laboratorijskih ispitivanja) koji uključuju: individualnu psihoterapiju, kognitivno-bihejvioralni pristup, porodičnu terapiju i medikamente (najčešće antidepresive).

Bulimija
(bous-vo, govedo; limos-glad =>˝Gladan da bi i vola mogao pojesti˝) je poremećaj vezan za ishranu koji je, kao i anoreksija nervoza, psihološkog porekla, a može imati strašne telesne posledice. Dok se anoreksičari jednostavno izgladnjuju, bulimičari se prejedaju, a zatim se čiste povraćanjem koje su sami izazvali. Oboleli od bulimije često koriste pilule za mršavljenje, laksative i diuretike da bi smanjili telesnu težinu. Čišćenje može imati dve svrhe: sprečavanje dobijanja na težini, a i privremeno ublažavanje depresije i ostalih negativnih osećanja.

Binge eating je poremećaj nekontrolisanog uzimanja velikih količina hrane (preko 2500 cal za obrok) hrane, često u tajnosti, bez izazivanja povraćanja.

Uzrok nastanka   
                                                                       
Smatra se da su pritisci i sukobi unutar porodice prvobitni uzrok bulimije. Bulimičarka je obično osoba koja želi previše da  postigne i teži savršenstvu, a oseća da ne može da zadovolji očekivanja svojih roditelja. Njeno samopoštovanje je na niskom nivou i pati od depresije. Možda je kao dete bila fizički ili seksualno zlostavljana; oko polovine svih obolelih od bulimije ima u prošlosti iskustvo zlostavljanja.

Klinička slika

Bulimija, poput anoreksije, pogađa uglavnom mlade žene. Prosečno doba u kojoj se znakovi bulimije prvi put javljaju je 18 godina. Bulimija se može javiti sama za sebe ili naizmenično sa anoreksijom. U tom naizmeničnom toku - koji se javlja otprilike u svakom petom slučaju - devojka neko vreme ne želi da jede, pripremajući se za prejedanje, moguće je da u fazi nejedenja upotrebljava i sredstva za smanjenje apetita. Zatim slede: konzumiranje hrane u preteranim količinama, tajno konzumiranje hrane, preokupacija mislima o hrani, nedostatak kontrole u blizini hrane.
Iako se preklapaju, ova dva poremećaja povezuju se s različitim crtama ličnosti: anoreksičari su skloni potiskivanju svojih nagona, dok oboleli od bulimije s druge strane udovoljavaju svojim žudnjama, prenagljujući, upadajući u nevolje s drogom, promiskuitetnim ponašanjem, krađom ili nekontrolisanim kupovanjem.
Opšte zdravstveno stanje osobe obolele od bulimije zavisi od toga koliko se često prejeda i čisti. Takva osoba može povraćati povremeno (jednom nedeljno) ili jako često (više puta na dan). Telesne posledice uključuju promene na želucu i pankreasu, probleme sa štitnom žlezdom, upalu jednjaka, zatim probleme sa zubima i bolest desni usled povraćanja želudačne kiseline. Čestim povraćanjem se troše  voda i kalijum iz telesnih tečnosti što izaziva poremećeni ritam srca, grčenje mišića, pa čak i oduzetost. U težim slučajevima, neki od ovih telesnih problema mogu dovesti do smrti. Još jedna opasnost je samoubilačka depresija.

Lečenje
Bulimija je prava bolest i osobe obolele od nje obično je ne mogu voljno kontrolisati bez stručne pomoći. Opomene porodice i prijatelja da prestanu sa takvim ponašanjem u najboljem su slučaju beskorisne, a u najgorem imaju upravo suprotan efekat.
Lekar bi morao postaviti dijagnozu bulimije, ako postoje najmanje dve bulimične epizode nedeljno u trajanju od tri meseca.
Psihološko lečenje bulimije podrazumeva pojedinačnu, porodičnu ili grupnu psihoterapiju. Isto tako, često se propisuju bihevioristička ili kognitivna terapija. Bihevioristička terapija se usredsređuje na menjanje navika, seanse se obično posvećuju analiziranju ponašanja i smišljanju načina da se to promeni, a između seansi bolesnica poštuje tačno određena pravila ponašanja.
Kognitivna psihoterapija - često kombnovana sa antidepresivima - prvobitni je način lečenja, zajedno sa savetovanjem o ishrani, terapija se takođe usredsređuje na uobičajeno ponašanje, cilj je da istraži i suprotstavi se negativnim mislima koje se nalaze u pozadini destruktivnih navika. Pojedinačna ili grupna psihoterapija usmerava se na emocionalna iskustva i odnose koji su stvarni uzrok bulimije.

Izvor:
Stetoskop
IP sačuvana
social share
"I find your lack of faith disturbing". Darth Vader
Pogledaj profil WWW Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Iščeznuće problema kroz poricanje stvarnosti.

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 30885
Zastava Tatooine
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.14
Psihijatrijski poremećaji tokom trudnoće i nakon porođaja

Autor: prof dr Srbobran  Miljković   

Tradicionalni stav je da su trudnoća i porodiljstvo vreme radosti i dobrog raspoloženja. Međutim, surovi podaci iz pedantnih naučničkih beleški ukazuju da u tom periodu blagoslovenosti, žena nije zaštićena od psihičkih smetnji. Blizu dve trećine njih sa psihijatrijskim poremećajem postanu majke, a čak jedna trećina tokom trudnoće i nakon porođaja može imati epizodu nekog mentalnog poremećaja. Podaci pokazuju da uzrok smrtnosti porodilja u 12% slučajeva pripada psihijatrijskim poremećajima (postpartalna depresija, psihoza i bipolarni poremećaj), pri čemu je suicid čak na drugom mestu, iza kardiovaskularnih bolesti. Svako 25-to dete ne uspe da preživi majčinstvo majki obolelih od posleporođajne psihoze.

Tradicionalni stavovi pojedinih kultura nose sa sobom povećan rizik od oboljevanja, dok druge imaju protektivne običaje. Interesantni su podaci iz jednog Indijskog istraživanja koji ukazuju da je rizik od pojave depresije u patrijarhalnim društvima veći kod majki koje su rađale žensku decu, što se tumaći većim socijalnim pritiskom i favorizovanjem rađanja muške dece. Sa druge strane, istrživanja u Nigeriji ne beleže slučajeve postpartalne depresije, što se objašnjava kroz tradicionalni kolektivizam da “odgajanje deteta zahteva učešće celog sela”. Takođe, u latinoameričkim državama, pokazalo se da je običaj da porodilja prvih 40 dana nakon porođaja bude pošteđena svih drugih obaveza osim nege deteta. To ima značajan zaštitni uticaj po opšte raspoloženje majke.

Međutim, postavlja se pitanjne, kako to da zablude još uvek opstaju, uvlačeći u svoju mrežu i lekare? Odgovor možda treba potražiti i u samoj prirodi poremećaja. Depresivnim pacijentkinjama je najveći problem da zatraže pomoć, jer je takav čin ujedno i dokaz njihove neadekvatnosti. Od psihotičnih pacijentkinja i ne treba očekivati motivisanost i dobrovoljni pristanak na psihijatrijski pregled, jer zbog gubitka kontakta sa realnošću, takva kategorija pacijenata najređe samoinicijativno traži stručnu pomoć. Dijagnostičku procenu dodatno komplikuje potreba da se napravi prikladan balans između potrebnog tretmana majke i zaštite fetusa i dojenčeta od eventualno štetnih dejstva terapije, obzirom da za sada ne postoji jedinstveni terapijski vodič.

Najoptimalni terapijski uslovi za pacijentkinju obolelu od postpartalne depresije i psihoze predstavlja hospitalizacija nje i deteta u specijalno organizovanoj psihijatrijskoj jedinici, pod uslovom da dete nije somatski ugroženo. Stanje pacijentkinje se bitno popravlja primenom psihosocijalnih intervencija, psihofarmakoterapije. Prognoza je po pravilu dobra. Tako piše u savremenim psihijatrijskum vodičima. U našim uslovima, dakle, takve preporuke predstavljaju neobaveznu psihijatrijsku lektiru. A lektira se čita za vreme lenjeg raspusta (nadamo se da se tekst neće pojaviti u jesen). Međutim, ambiciozni autori ovog teksta su navijački tekst prvenstveno priredili svim stručnjacima koji su u kontaktu sa trudnicom i porodiljom u cilju senzibilizacije na prepoznavanje peripartalnih psihijatrijskih poremećaja kao urgentnog stanja u u medicini, a ne samo u akušerstvu i psihijatriji.

Prema konvencijalnoj definiciji, postpartum predstavlja period koji započinje četvrtim porođajnim dobom i traje narednih 4-6 nedelja. Međutim, opšti zaključak proistekao iz kliničke prakse, ukazuje da pod postpartalnim periodom u psihološkom smislu treba podrazumevati prvih šest meseci, pa čak i godinu dana nakon porođaja.

Ne postoji, za sada, nijedna zvanična i opšte prihvaćena klasifikacija perinatalnih psihijatrijskih poremećaja. Većina psihijatara koji se bave ovim problemom u Americi sada opisuje tri oblika postpartalnih poremećaja: 1) postapartalnu tugu (bluz; eng. blues); 2) postpartalnu depresiju i; 3) postpartalnu psihozu. Obzirom da tema ovog broja neobavezno diktira i njegov sadržaj, skoncentrisaćemo se na prva dva poremećaja.
Postpartalna tuga (eng. Postpartum Blues), sindrom trećeg dana
Postpartalna tuga se posebno izdvaja zbog svoje učestalosti javljanja, ali se pre može posmatrati kao deo fiziološkog procesa nego psihopatologije. Sa druge strane, zbog svoje evolucije i jasnog kontinuiteta sa postpartalnom depresijom, izdvojena je i kao stanje koje zaslužuje kliničku pažnju.

Javlja se nakon trećeg postpartalnog dana pa sve do kraja prvog meseca, veoma retko kasnije. Može se očekivati da između 50-85% porodilja ispolji simptome postpartalnog bluza. Takva porodilja je emocionalno labilna, razdražljiva, zabrinuta i plačljiva bez nekog značajnog razloga. Često ne razume zašto nije uzbuđena i srećna kao što su ostali članovi familije, ili ima osećanje krivice zbog lošeg raspoloženja onda kada se od nje očekuje da bude srećna. Obično se žali na nesanicu ili preteranu pospanost, slab ili preteran apetit. Etiologija je još uvek nejasna, ali se u literaturi često pominje nagli pad estrogena, progesterona, kao i psihološka struktura ličnosti porodilje. Posebno je interesantna teorija o i neuroaktivnoj supstanci strukturno sličnoj progesterenu koja se tokom trudnoće stvara u nervnim ćelijama limbičkog sistema, a ima GABA- agonistički uticaj. Nagli pad ove supstance koji usledi nakon porođaja dovodi do pojave simptoma sličnih apstinencijalnom sindromu zavisnosti od benzodijazepina. Pojava postpartalne tuge je nezavisna od kulturalnih i demogrfaskih uticaja, zbog čega se najčešće posmatra kao endogeno uslovljena, ali se kao faktori rizika pominju i interpersonalni konflikti sa članovima familije i prijateljima, stresogeni životni događaji (npr. rođenje deteta sa anomalijama), prethodno bolan PMS, antepartalna depresija, ranije depresivne epizode. Veći značaj ima u diferencijalnoj dijagnozi u odnosu na druge afektivne poremećaje. Prognoza je dobra. Stanje se spontano poboljšava za manje od 10 dana.

Antepartalna i postpartalna depresija


Postpartalna depresija se definiše kao svaki nepsihotični depresivni poremećaj tokom prve 4 nedelje nakon porođaja, a prema istraživačkim kriterijumima tokom prvih godinu dana nakon porođaja, pri čemu poremećaj može imati početak i tokom trudnoće. Termin se ne odnosi na postpartalni bluz i druge postpartalne psihičke poremećaje. Postojanje antepartalne depresivnosti je skoro pozitivan prognostički znak za pojavu postpartalne depresije sa različitom kliničkom slikom.

U periodu trudnoće i porođaja, depresivnost žena je 4 puta češća nego inače, a u toku prvog postpartalnog meseca čak 35 puta češće nego nego u drugim životnim periodima žene. Utvrđeno je da na svakih 1000 normalnih porođaja, 100-150 žena oboli od depresije (10-15%), a 1-4 razvije postpartalnu psihozu (0,1-0,4%). U proseku, samo 20-25% depresivnih žena u postpartalnom periodu potraži profesionalnu pomoć. Takođe, značajan broj postpartalnih psihičkih poremećaja najčešće ostaje nedijagnostifikovan i samim tim ne lečen. Simptomi depresije se vremenom mogu sponatano izgubiti, ali najveći broj nelečenih žena je depresivan i godinu dana nakon porođaja.

Posledice neprepoznate i prolongirane depresivnosti majke, predstavljaju faktor rizika i za majku i dete, pogotovo u smislu povećanja morbiditeta i moraliteta odojčadi. Obolela trudnica i majka nije u stanju da na adekvatan način emocionalno odgovori potrebama deteta pre i posle porođaja, kao ni tokom kritičnog razvojnog perioda. Takođe, ove trudnice su pod velikim rizikom za pothranjenost, razvoj hipohromne anemije, zloupotrebu psihoaktivnih supstanci i pretporođajne socijalne neprilagodljivosti.

Postpartalna depresija se češće javlja kod porodilja mlađih od 20 godina, nižeg obrazovnog ranga, neudatih, samohranih, nezaposlenih, čiji partner nije želeo dete, koje nemaju pomoć oko nege bebe, loše materijalno i stambeno situiranih, izloženih stresnim životnim događajima, bez podrške partnera, familije i prijatelja. One ujedno, najređe traže stručnu pomoć.

Karakteristični simptomi su postojanje veoma uporne nesanica nevezane za ritam spavanja i budnosti bebe, gubitak apetita, brza zamorljivost i preterana razdražljivost. Međutim, najčešći razlog zbog kojeg se pacijentkinja sama može javiti lekaru je pojava neprihvatljivih ideja o povređivanju deteta. Uobičajene rečenice kojima pacijentkinja opisuje svoje stanje nakon porođaja su da prolazi “kroz veoma težak period” ili “jedan od najtežih perioda u životu”. Tokom razgovora pacijentkinja može izraziti da ima doživljaj bespomoćnosti, neadekvatnosti i negativno sagledavanje sebe („ništa nije kako treba, jer sam ja loša“), iskrivljeno interpretirati događaje („nikada ništa nije ni bilo dobro“) i pesimistički anticipirati buduće događaje (“biće samo još gore”). Pacijentkinja može imati .ambivalentan odnos prema bebi i intenzivan doživljaj sebe kao loše majke i supruge, pri čemu može svaki partnerov komentar tumačiti kao znak odbacivanja i nedostatka ljubavi. Doživljavanje trenutne životne situacije može biti u toj meri izmenjeno da može zaključiti da je bolje da je mrtva ili da su mrtvi i ona i beba. Suicidalne ideje mogu postojati, ali je rizik od suicida manji nego kod postpartalnih psihoza.

Klinički, psihoza se u 50% slučajeva zapaža već u toku prve postpartalne nedelje, a pomenuti znaci depresije se tada obogaćuju bizarnim, nihilističkim ili paranoidnim sumanutim idejama u vezi pacijentkinje i njenog deteta, kao i halucinacijama u oblasti svih čula, psihomotornom uznemirenoću i nepredvidljivim ponašanjem.

Postpartalni afektivni poremećaji - tabela (link)

Prevencija i psihosocijalne intervencije


    * Ukoliko pacijentkinja leči sterilitet ili planira trudnoću, a koristi psihotropne lekove, potrebno je napraviti novi terapijski plan u konsultaciji sa psihijatrom.
    * Zbog široke kontrolisane upotrebe benzodijazepina (Bensedina, Dijazepama), preporučuje se informisanje opšte populacije o njihovom štetnom uticaju tokom rane trudnoće.
    * Postoje značajne povoljnosti korišćenja Ednburškog protokola (EPDS) u proceni psihičkog stanja trudnice i porodilje.
    * Kod svih trudnica je potrebno registrovanje socijalnih i bioloških faktora rizika (pogotovo postojanje prethodne puerperalne psihoze, nepuerperalnih afektivnih poremećaja i familijarnog opterećenja) tokom kontrolnih antepartalnih pregleda. “Rizičnu” trudnicu (i njenu porodicu) lekar-akušer treba da uputi na konsultatativni pregled psihijatru.
    * Pokazalo se da u prevenciji depresivnosti postoji značajan pad skorova na EPDS kod majki iz rizične grupe koje su bile na kognitivno-bihejvioralnoj ili porodičnoj terapiji, koje su pohađale edukativne programe za buduće roditelje, koje su bile posećivane od strane patronažnih sestri i, koje su išle na kontrolne preglede kod psihijatra i ginekologa jednom nedeljno tokom 6 nedelja.
    * Obzirom da je utvrđeno da 6% partnera (muškaraca) depresivnih pacijentkinja, takođe pokazuje znake depresije nakon porođaja partnerke, ima smisla podržati porodično savetovanje.
    * Svako novorođenče koje je bilo izloženo dejstvu psihotropnih lekova, neophodno je držati pod monitoringom nakon porođaja zbog opasnosti od pojave apstinencijalnih simptoma.
    * Potreban je rad na nacionalnom programu podrške, formiranje jedinica za majku i dete pri psihijatrijskim klinikama, seminarska edukacija lekara opšte prakse, patronažnih sestara i socijalnih radnika, pospešivanje antepartalnog i postpartalnog skrininga (pogotovo rizične grupe), štampanje brošura za porodilje, poster kampanja u ginekološko-akušerskim klinikama, institucijama za zaštitu menalnog zdravlja, kao i domovima zdravlja i ambulantama opšte prakse. Preporučuje se i omogućavanje psihijatrijske supervizije telefonskim putem, pogotovo za ruralne oblasti.

Izvor: Stetoskop
IP sačuvana
social share
"I find your lack of faith disturbing". Darth Vader
Pogledaj profil WWW Twitter
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 3 4 6 7 ... 12
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 15:26:04
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.166 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.