Tjeskoba u djetinjstvu može pojačati kasnije simptome anoreksije

Anoreksičarke koje su u djetinjstvu patile od tjeskobe mogle bi imati posebice teške simptome poremećaja prehrane, pokazala je studija.

Poznato je da su tjeskobni poremećaji, kao socijalna fobija i opsesivno-kompulzivni poremećaj, puno češći među ljudima oboljelima od anoreksije, a uglavnom se javljaju prije nego što nastupi poremećaj prehrane.

U novoj studiji, objavljenoj u stručnom časopisu International Journal of Eating Disorders, znanstvenici su željeli utvrditi je li tjeskoba u djetinjstvu povezana s težinom simptoma anoreksije kod žena.

Dr. Cynthia M. Bulik sa Sveučilšta u Sjevernoj Karolini i njezini kolege otkrili su da je od 637 anoreksičarki njih 39 posto bilo anksiozno u djetinjstvu. U gotovo svim slučajevima ti simptomi su se pojavili prije početka anoreksije.

(Hina)

Izvor: TotalPortal

Narcistični poremećaj
Autor Davor Bodor, dr.med. specijalizant psihijatrije
      
      
POREMEĆAJI LIČNOSTI

Poremećaji ličnosti su raznolika skupina poremećaja, a smatra ih se trajnim, nefleksibilnim obrascima doživljavanja i ponašanja, devijantnim u odnosu prema kulturalnim očekivanjima, te izvorom stresa i poremećenog funkcioniranja.

Treba napomenuti da može biti teško razlikovati poremećaje ličnosti od drugih sličnih poremećaja, što je njihov problematični status kao posebne skupine psiholoških poremećaja. Drugi predmet za raspravu pri dijagnosticiranju poremećaja ličnosti je moguća uloga spolne pristranosti. Granični poremećaj češće se dijagnosticira kod žena nego kod muškaraca, a antisocijalni poremećaj ličnosti češće se dijagnosticira kod muškaraca nego kod žena. No nije lako dokazati postojanje dijagnostičke pristranosti.

Poremećaje ličnosti DSM-IV klasifikacija razvrstava u tri skupine. Osobe iz skupine A (paranoidni, shizoidni i shizotipni) neobične su i ekscentrične, osobe iz skupine B (antisocijalni, granični, histrionski i narcisoidni) dramatične su emocionalne ili prevrtljive, a osobe iz skupine C (izbjegavajući, zavisnički i opsesivno-kompulzivni) anksiozne su i ispunjene strahom.

Prevalencija poremećaja ličnosti u općoj populaciji iznosi od 10 do 13%, a prevalencije pojedinih tipova poremećaja ličnosti u općoj populaciji iznose:

• paranoidni poremećaj ličnosti  =0,5-2,5%;
• shizotipni = 3%;
• antisocijalni  = 3% kod muškaraca i = 1% kod žena;
• granični poremećaj = 2%;
• histrionični poremećaj ličnosti = 2-3%;
• narcistični poremećaj ličnosti = 2-16%;
• izbjegavajući poremećaj ličnosti = 0,5-1%;
• opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti =1%.

Dijagnoza poremećaj ličnosti zahtijeva prosudbu dugotrajnog modela funkcioniranja, a osobite crte ličnosti moraju se iskazati do rane odrasle dobi. Crte ličnosti kojima se definiraju ti poremećaji moraju se također razlučiti od karakteristika koje se javljaju kao odgovor na specifične stresore u nekim situacijama ili prolaznim duševnim stanjima.


NARCISTIČNI POREMEĆAJ LIČNOSTI

Svi smo fascinirani zrcalima. Ali koga i što vidimo kada se zagledamo u njih? Da li nas ono što vidimo doima kao nešto tuđe – kao stranac kojeg jedva prepoznajemo? Izgledamo li „u redu“ – kažemo li sebi „spreman si“ dok se pripremamo za zabavu? Divimo li se potajno onome što vidimo ili se pak skvrčimo u užasu i gađenju? Dotjerujemo li se pred zrcalom, naginjemo li se unatrag, udvaramo li se vlastitoj slici???

Svako će se pronaći u barem nekom od tih pitanja, jer na kraju svi volimo biti zadovoljni sa sobom, i u tome nema ništa loše. No, onoga trenutka kada divljenje sebi, svome odrazu u zrcalu pređe granicu, i preraste u opčinjenost, zaljubljenost koja nam onemogućava bilo kakve kontakte s drugim osobama budućim ih ne doživljavamo dovoljno vrijednima sebe, druge počinjemo cijeniti samo prema onome koliko se nama dive, tada govorimo o narcističnom poremećaju ličnosti.
Priča o Narcisu zapravo je bila moralna priča u kojoj su ponosnog i bezosjećajnog Narcisa kaznili bogovi zato što je prezrivo odbio sve svoje muške udvarače. Mladić Aminija volio je Narcisa, ali ga je on odbio. Da bi ga izgrdio, dao mu je mač kao dar.

Aminija ga je iskoristio te se ubio na Narcisovu kućnom pragu i molio se Nemezidi da Narcis jednog dana osjeti bol neuzvraćene ljubavi. Ta je kletva ispunjena kad je Narcis bio očaran svojim odrazom u jezeru te je pokušavao zavesti prekrasnog dječaka, ne shvaćajući da je to on. To je shvatio kad je pokušao poljubiti svoj odraz. Zatim je uzeo svoj mač i ubio se zbog tuge, a njegovo se truplo pretvorilo u cvijet narcis (sunovrat).

Havelock Ellis, seksolog s kraja 19. Stoljeća prvi je povezao klasičnog Narcisa s psihološkim poteškoćama kao što je u tadašnje doba homoseksualnost, koju se tada smatralo seksualnom perverzijom, vidio kao patologiju ljubavi prema sebi; muškarac voli drugog muškarca, ili ženu kao odraz sebe, a ne kao pretpostavljenog pripadnika suprotnog spola.
Zato i Oksfordski rječnik engleskog jezika definira narcizam, riječ koju je smislio Wilhelm Nacke prikazujući Ellisovo djelo kao „morbidnu ljubav prema sebi ili divljenje sebi“ (naglasak je na morbidna).
U laičkom smislu narcizam je gotovo istoznačan s usmjerenošću na sebe ili preokupiranošću sobom i njime se prikladno opisuju oni koji često izgovaraju zamjenicu „ja“ („radio ja“).

Idejom narcizma služili su se i sociolozi, poput Cristophera Lascha, koji opisuje sklop stajališta obilježen krajnjim individualizmom, nedostatkom zanimanja za prošlost ili budućnost, nepoštovanjem prema drugima, zaokupljenost osobnim odnosima nauštrb političke aktivnosti i nebrigom za društvenu koheziju – ja generacija.
Postoji i kolektivni ili grupni narcizam poput rasne superiornosti, kultovi ili mesijanska okupljanja gdje se narcizam pojedinca može utopiti u posvećenosti karizmatičnom vođi.

KLINIČKE MANIFESTACIJE NARCIZMA

Pojedini autori dijele narcizam koji se pojavljuju na: “potreban narcizam”, svakodnevni “klinički narcizam” i “ušančeni narcizam (debelokožni narcizam)“.

Najočitiji primjer potrebnog narcizma može se vidjeti u normalnoj roditeljskoj situaciji i ponosu na svoju djecu, što je preduvjet da bi djeca razvila dobro samopoštovanje. Djelotvorno roditeljstvo uključuje veliku žrtvu narcizma, ostavljanje po strani vlastite usmjerenosti na sebe kako bismo se usredotočili na dijete i omogućili mu da nađe vlastitog partnera. No postoje i pojedinci koji ne mogu a da ne govore o svojoj djeci, posebno ako su ona uspješna, čime izazivaju zavist i zamor slušatelja.

Slično tome, oni čija se konverzacija sastoji uglavnom od isticanja vlastitih postignuća, bogatstava i poznanstava s važnim utjecajnim ljudima često time kompenziraju osjećaje beznačajnosti i manje vrijednosti. Njihove rečenice pune su s “ja” i “moje”; primarna im je potreba da budu u središtu pozornosti, ali vrlo malo se zanimaju za život i reakcije svoga slušateljstva. Oni mogu izazivati i zavist jer većina nas ima ostatke narcizma koje smo potisnuli u procesu razvoja, ali nikada ih nismo odbacili, nego samo djelomično nadišli u korist opipljivih zadovoljstava odnosa s drugim ljudima.

U “negativnom narcizmu” koji se ogleda u tome da su negativni narcisi jednako tako zaokupljeni sobom kao i njihovi veličanstveni rođaci, ali zarobljeni su u mržnji prema sebi, a ne u ljubavi.
Grandiozne fantazije česta su odlika adolescentnog narcizma, ali mogu opstati i u odrasloj dobi, premda u dobro prikrivenom obliku. Za narcise je posebno zavodljiva mogućnost umjetničkog uspjeha zbog društvene konstrukcije genija.

Pojam genija izražava srž narcizma – onaj kojeg su dotakli bogovi i koji bez napora može postizati velike stvari. Onoga trenutka kada osobe počnu govoriti o svojim fantazijama javlja se osnovni emocionalni aspekt u osoba s narcističnim poremećajem a to je stid.
<>“Narcistički gnjev” još je jedna važna klinička pojava. Narcis je možda uspio konstruirati svijet manje ili više prema svojim potrebama, ili barem uspijeva obnoviti prolazne osjećaje narcističnog blaženstva uz pomoć droga, alkohola i seksa ili pak kupovanjem luksuzne robe. No stvarnost će se nametnuti prije ili poslije.

Pacijenti otkrivaju da svoje potrebe moraju uskladiti s tuđima te da stvarnost ima vlastitu logiku i ne pokorava se uvijek diktatu volje.
No ispod jedne takve, naoko okrutne i sebi usmjerene konstrukcije, koja nam se na prvi pogled može činiti hladnom i bezosjećajnom nalazimo nešto što nazivamo “narcističkom ranjivosti”. Narcis je uhvaćen u zamku čije su granice s jedne strane potreba da se osjeća posebnim, a s druge imperativna potreba za prilagođavanjem realnosti. Pokušava stvoriti svijet koji će pojačati njegov osjećaj posebnosti i važnosti, ali ispod toga vreba očaj, depresija i osjećaji beznačajnosti.

Opisana su dva suprotna klinička oblika narcizma. Rosenfeldovi narcissi “debele” i “tanke” kože prema terminologiji Gabbarda nazivaju se neosjetljivim i hiperosjetljivim. Neosjetljivi narcissi maju razumijevanja za tuđe osjećaje i svojom arogantnom i sebičnom okrutnošću gaze preko leševa. Ponašaju se pompozno i egzibicionistički. Hiperosjetljivi tipovi su stidljivi, inhibirani i usmjereni na sebe u svojoj ranjivosti na odbacivanje i kritiku. Čini se kao da im nedostaje “jedna koža” i tako ih je lako emocionalno povrijediti da je njihovo “ja” tema svakog susreta. Prema nekim autorima ispod takve krhkosti i ranjivosti krije se snažan gnjev, dok naizgled neosjetljivi ljudi u terapiji često otkriju prazninu i očaj.

LIJEČENJE NARCISTIČNOG POREMEĆAJA OSOBNOSTI

U liječenju narcizma, kroz psihoterapijski pristup, nastoji se pomoći bolesniku bez osuđivanja i nadvlađivanjem vlastita narcizma, što bezbolnije premostiti razliku između unutarnjeg i vanjskog svijeta .
 
Zadaća je terapeuta u negativnom narcizmu suziti jaz i tako pomoći patniku da pronađe i prihvati svoje pozitivne osobine, a u slučaju „debelokožnog“, neosjetljivog narcizma pomoći pacijentu da se otvori i nauči se nositi s gubitkom i neuspjehom.

Kreativnost, humor, zaigranost i snovi pozitivne su reakcije transformiranog narcizma i oni su presudni element terapije

Izvor: Vecernji list

Signali anoreksije

Smeta im njihova stara slika na ormaru, opsesivno režu hranu na komadiće, između zalogaja možete im ispeći jaje? Pogledajte dobro mladu osobu za stolom, možda je riječ o početku anoreksije.
”I prije nego se bolest rasplamsa kod svoje djece možete otkriti prve znakove anoreksije ili bulimije na temelju njihovih navika hranjenja“, izvještava londonski The Times.

Udruženje za borbu protiv poremećaja u ishrani (EDA) objavilo je priručnik koji može pomoći roditeljima i drugim odgovornim osobama da prepoznaju te probleme prije nego što postanu preozbiljni.

Prvi znakovi upozorenja mogu biti opsesivno rezanje hrane na komadiće ili stanke između zalogaja koje traju i do pet minuta. Neka djeca koja pate od poremećaja u ishrani služe se trikovima, primjerice nose vrlo široku odjeću u koju potajice stavljaju nepojedenu hranu.

Osim toga, ponekad traže da se uklone njihove fotografije na kojima izgledaju zdravo i imaju normalnu težinu. U EDA-inom priručniku roditeljima se savjetuje da ne ignoriraju te znakove i da ne zatvaraju oči pred onim što su primijetili.

Izvor: NetPortal

mozete li mi opsirno reci o bolesti F31?

Hromozomi "krivi" za šizofreniju

Naučnici su identifikovali nekoliko genskih promena povezanih sa šizofrenijom psihijatrijskim oboljenjem koje pogađa jedan odsto stanovništva sveta.

Simptomi te bolesti su povremene jake psihoze, uključujući zvučne i vizuelne halucinacije, poremećajj psihomotornih i kognitivnih sposobnosti.

Porodična istorije je jedan od važnih faktora rizika za dobijanje šizofrenije, ali su tu uključene i razne promene gena kao i faktori okoline, navodi se u najnovijem istraživanju.

Naučnici iz međunarodne organizacije za proučavanje šizofrenije (International Schizophrneia Consortium) otkrili su da osobe koje pate od tog teškog psihijatrijskog oboljenja imaju neke veoma retke promene na određenim hromozomima.

Stručnjaci su ispitali više od 3.000 pacijenata i 3.000 zdravih osoba.

Oni su otkrili promene ma hromozomima 1 i 5, povezane sa rizikom dobijanja te bolesti.

"Ukoliko se otkriju tajne genskih promena, možemo se nadati boljoj dijagnozi, lečenju i prevenciji", rekao je naučnik Tomas Incel.


Izvor: Stetoskop

Ogledalo kao najveći neprijatelj



Anoreksija je bolest o kojoj se sve više govori. Da li je razlog tome sve veći danak koji ova bolest uzima kod mladih osoba, ozbiljnost psihičkih problema koje sa sobom nosi ili nešto treće, tek apeli da se ovoj opakoj bolesti savremenog društva stane na put, sve su glasniji i odlučniji. Fotografija na bilbordima koji su se pojavili širom Milana i koji su uzburkali italijansku i svetsku modnu scenu, na kojoj je prikazana žena u poodmaklom stadijumu anoreksije i jasna poruka “Ne anoreksiji”, samo su jedan od pomaka koji se čine u borbi protiv ove teške i u velikom procentu slučajeva smrtonosne bolesti. Kada se priča o savremenom shvatanju idealne ženske lepote, veoma često se dešava da u diskusijama na tu temu učestvuju ljudi koji godinama unazad ideal ženskog tela postavljaju na jedan potpuno drugačiji način. Kreatori, stilisti, šminkeri koji u svetskom modnom biznisu postavljaju standarde ženskog savršenstva,često zaboravljaju da je svaka žena posebna priča i da se pitanje lepote nikako ne može generalizovati i svesti na neki mali konfekcijski broj ili brojke 90-60-90. Postavljajući ideal ženske lepote u kalupe u koje se uklapaju devojke koje često završavaju na klinikama za lečenje bulimije i anoreksije, nikako ne može biti dobar primer devojčicama i tinejdžerkama koje tek traba da postanu žene.

Da li smo zaista zadovoljne sobom?

Koliko ste se puta pogledale u ogledalo i bile nezadovljne prizorom? Istraživanja tvrde da se oko 80-90% prvenstveno mladih žena, bar jednom u životu zgrozilo nad svojim odrazom u ogledalu iz različitih razloga. Svi imamo mane. Činjenica da je i pojam savršenog zapravo nesavršen i da je u prirodi teško naći dve ili tri stvari za koje se to može reći. Smatra se da je pahulja jedan od savršenstava prirode, ali ona se istopi i pre nego što uspete da primetite savršenstvo u njoj. Da li zarad par trenutaka savršenstva, treba izabrati život pahulje koja se istopi? Žene su same sebi najstroži kritičari i često svoje telo posmatraju kao objekat kojim su apsolutno nezadovljne. Dokazano je da je 75% žena nezadovljno veličinom i oblikom svojih grudi, a čak 85% bi se rado podvrglo najstrožijim dijetama kako bi skinulo naslage sa butina i kukova. Nešto manji procenat, oko 50% se žali na “donji stomak”, a priličan je broj onih koje su nezadovoljne izgledom svojih nogu pogotovu listova.

Celulit, masne naslage i višak kilograma su najveći i najopasniji ženski neprijatelji koji mogu dovesti do teških depresija i psihičkih bolesti koje savremenim načinom življenja i standardima uzimaju sve više maha. Šta može da se desi kada nezadovoljstvo sopstvenim izgledom preraste u opsesiju i nekontrolisani strah od debljanja, govore brojni primeri i kod nas i u svetu, a sve više je ispovesti svetskih zvezda koje su priznale da su imale problema sa ishranom, a samim tim i ozbiljnih psihičkih odnosno zdravstvenih problema.

Poremećeji u ishrani izazvani isto tako poremećenim vrednostima kako žensko telo treba da izgleda, najizraženiji su u svetu mode. Shvativši ozbiljnost problema, činjenice da u svojim zahtevima svetski modni magovi više nemaju mere, ali i činjenice da je već nekoliko nesrećnih devojaka poput brazilske manekenke Ane Karoline Reston ili urugvajske Elijane Ramos prerano okončalo svoj život zahvaljujući anoreksiji, neke evropske zemlje poput Španije, donele su zakon o tome koliki indeks telesne mase mora biti, da bi model mogao da obavlja svoj posao. Tužno je što nas uglavnom crni i jezivi primeri nauče pameti, ali da li će propisivanje ovakvih normi, makar donekle stati na put anoreksiji i izgladnjivanju žena do smrti, vreme će pokazati.

Bulimija - bulimia nervosa

Bulimija je karakteristična kao hronična bolest prekomernog konzumiranja hrane nakon kojeg se pojedena hrana nasilno izbacuje iz organizma (povraćanjem, laksativima ili intenzivnim fizičkim vežbama). Nasilno izbacivanje hrane najčešće se izaziva tokom 2 sata od prethodnog prejedanja. Bulimične osobe su obično emotivno jako osetljive i veliki su perfekcionisti u svemu što rade. Veoma su kritične prema sebi, potcenjuju sebe i uvijek su sklone krajnostima. Ako nešto nisu savršeno uradile, smatraju odmah da to ništa ne vredi i gubitničku ocenu prenose na čitav svoj život. Koliko je bulimija teška i opasna, pre svega psihička bolest govori i činjenica da je lečenje izuzetno dugotrajno i mukotrpno, te da nisu retki i recidivi i hronični bulimični napadi i nakon izlečenja. Da ne govorimo o tome da je rizik od raznih drugih bolesti značajno povećan, a nije redak ni slučaj da bulimija izazove i još neke poremećaje u organizmu koje je potrebno dodatno lečiti.

Simptomi bulimije:

    * nerealan strah od gojenja
    * variranje telesne težine
    * žudnja za hranom
    * nekontrolisana upotreba laksativa
    * depresija
    * karijes i promena boje zuba, izazvana želudačnim kiselinama zbog čestog povraćanja
    * česta promena raspoloženja
    * impulsivnost
    * ispucale usne
    * zloupotreba lekova i alkohola
    * problemi sa štitnom žlezdom
    * čest osećaj gladi
    * gubitak samopoštovanja
    * nepravilni menstrualni ciklus
    * žarka potreba da vas prihvati okolina

Osobe koje pate od bulimije upadaju u krug iz koga je jako teško izaći. Njihov ceo svet se vrti oko toga koliko će pojesti i kada će ugrabiti priliku da pojedenu hranu što pre izbace iz sebe. Bulimija može da traje jako dugo, mnogo duže od anoreksije, pogotovu što se radi o prividnom ubeđenju i osećaju sitosti kada se uzme prekomerna količina hrane.
Anoreksija - anorexia nervosa

Poremećaji u ishrani ovog tipa se najčešće javljaju u tinejdžerskim godinama jer je tada najizraženija želja i potreba za savršenim izgledom i prihvatanje od strane okoline. Devojčice sebi najčešće postavljaju ideal iz sveta mode, glamurozne i mršave manekenke koje po njihovom mišljenju izgledaju savršeno i imaju savršen život. Ako devojka postigne željenu težinu, a ne promeni loše mišljenje o sebi (kako nije dovoljno vitka i lepa), ona postaje trajno nezadovljna. Upada u svet opsesivne borbe sa glađu iza koje se krije nezadovoljstvo čitavim svojim životom. Osobe koje boluju od anoreksije imaju iskrivljenu sliku o sebi tzv. sindrom iskrivljenog ogledala i ma koliko njihovo telo bilo skladno one će se gnušati svog odraza u ogledalu zbog osećaja da su i dalje predebele.

Anoreksija “napada” najčešće u periodu od 16-25 godina, mada nisu ni retki slučajevi starijih devojaka i žena koje upadnu u ambis ove opasne psihičke bolesti. Dešava se da žene obole od anoreksije nakon porođaja zbog opsesivne želje da se vrati devojačka linija, a česti su slučajevi osoba koje su čitav život blago anoreksične ukoliko se bave poslom koji zahteva uvek strogo vitku liniju.

Simptomi anoreksije:

    * osoba veruje da je predebela iako je njena težina normalna
    * stalno držanje dijete ili izbegavanje namirnica koje "goje"
    * sklonost perfekcionizmu
    * depresija
    * potreba za kontrolisanjem sebe, ali i drugih
    * iznenadna želja za čitanjem literature o hrani i kuvanjem
    * preterano vežbanje
    * gubitak 15% normalne telesne težine (osoba može da izgubi čak i do 35% težine koju je imala pre obolevanja)
    * gubitak menstruacije
    * česte promene raspoloženja
    * izolacija od okoline
    * brzo umaranje
    * opsesija hranom

Anoreksija je po mnogima opasnija od bulimije, verovatno i iz razloga što je, nažalost, ova opaka bolest imala i smrtne ishode u svetu. Nije retko čuti ili pročitati da su anoreksične osobe završavale na infuziji i u bolnici zbog iscrpljenosti organizma, a zabeleženo je i nekoliko neizlečivih slučajeva koji su imali fatalan ishod.

“Kost i koža” je trandy

Kako je u većini medija pojam ženske lepote prikazan kroz mršave manekenke i fotomodele, koje predstavljaju vrhunac ženstvenosti, nije čudno što je opsesivna želja za što mršavijim izgledom postala prioritet mnogim mladim ženama i devojkama. Naravno, svet mode i modelinga je definisan na taj način i nikako se ne može zabraniti kreatorima i stilistima da forsiraju takav ideal ženske lepote, a samim tim se nikome ne može zabraniti da se tom idealu prikloni i da ga prati. “Kult mršavosti” je uzeo maha u celom svetu, a sledeći taj primer, žene ne obraćaju pažnju na svoje zdravlje i ne pitajući se da li je to nešto što je njima svojstveno i što odgovara njihovom organizmu. Želja da imaju mršave, duge noge poput top modela je izražena kod 85% žena, bez obzira na godine, a malo je onih koje mogu da imaju takvo telo, ali nažalost sve više onih koje ne razmišljaju o ceni da bi ga dobile.
Biti “svetski mršava”

Ni mnoge svetske zvezde i poznate ličnosti nisu ostale imune na probleme koje muče mnoge žene, a nisu retki i slučajevi nekih od njih koje su javno priznale da su bolovale ili boluju od anoreksije ili bulimije. Džejn Fonda je bila prva među javnim ličnostima koja je još davnih 70 tih otovreno u javnosti priznala da ima problem sa bulimarexijom i da je gotovo dvadeset godina provela u neprekidnom pokušaju da bude što mršavija.

Viktorija Bekam je dugo negirala da pati od poremećaja u ishrani iako je sve više bila primetna njena preterana mršavost. Nakon svake trudnoće je u neverovatno kratkom roku uspevala da povrati liniju. Nedavno je u svojoj biografiji čiji su odlomci bili objavljeni u jednim britanskim novinama, priznala da ima anoreksiju.

Pola Abdul je jedna od najpoznatijih zvezda koja je javno priznala svoj dugogodišnji problem sa bulimijom koji je čak išao do te mere, da je svojevremeno Pola unajmljivala čoveka koji je bio zadužen za “čuvanje” njenog frižidera, koji joj je u borbi sa ovom bolešću bio najveći neprijatelj.

Vitni Hjuston je bila javno napadana i zbog problema sa narkomanijom, ali je definitivno potvrđeno da je razlog njene preterane mršavosti bila upravo anoreksija.

Među poznatim ličnostima koje su imale problema sa poremećajima u ishrani su još i Melani Grifit, Kortni Koks, Meri-Kejt Olsen, Džeri Halivel i mnoge druge koje su otkrile ili skrivale svoju bolest.

Marylin Monroe

50tih godina ideal ženske lepote bila je čuvena diva Marylin Monroe. Ona je prestavljala pojam ženstvenosti i seksipila na osnovu kog je i postala planetarno popularna. Prema navodima mnogih svetskih modnih časopisa Marylin je nosila broj odeće 42, po kome bi na osnovu standarda koji su danas postavljeni, bila smatrana bucmastom ili čak osobom sa prekomernom težinom.

Twiggy Lawson

Mnogi tvrde da je sve počelo 1960 pojavljivanjem super modela Twiggy Lawson koja je “kult mršavosti” podigla na pijedestal idealne ženske lepote, pored raskošnih oblina tadašnjih lepotica kao što su Marylin Monroe, Sofia Loren i dr. Prvi put u istoriji šou biznisa je žena sa manjkom telesne težine postala ideal savršenog ženskog tela.
Naučiti voleti sebe

Ono što se nameće kao zaključak iz ove dve priče o dve izuzetno opasne bolesti jeste da je u životu najbitnije da naučimo da zavolimo sebe upravo onakve kakvi jesmo i da se ponosimo time. Žene koje ne mogu da prevaziđu neke svoje realne ili umišljene nedostatke su trajno nezadovljne i postaju psihijatrijski slučajevi. Izgled jeste bitan, pogotovu kod mladih osoba, ali definitivno nije presudan da vas neko voli upravo onakve kakvi jeste. Greška je misliti da će vas sa nekoliko kilograma manje, naprasno svi zavoleti, ako na niste na tome radili kroz svoju ličnost i onome što možete da ponudite kao osoba koja misli i govori. Ljudski organizam je kompleksan i ne sastoji se samo od lepog lica i tela, već se naklonost i prisnost sa ljudima postiže i radom na sebi, svom ponašanju, intelektu… Biti lep, prevenstveno znači biti zdrav mentalno i fizički, a ako je cena lepote kakvu možeš da dobiješ gladovanjem ili prejedanjem, opasna i teška bolest, onda je to lepota koja nema nikvu vrednost. Budi ono što jesi i uživaj u tome…

Izvor: Posh Magazin

Jedinstvenost će se tretirati kao poremećaj

U Australskim novinama The Sydney Morning Herald navodi se, kako se u Zagrebačkom kliničkom bolničkom centru za liječenje kompulzivnog kupovanja (šopingholičarstva) propisuje lijek fluvoxamine, te se poremećaj navodno uspješno liječi.

Međutim, to nije jedino stanje koje se u svijetu liječi lijekovima.

Provodite previše vremena na internetu? Zabrinjava vas nedostatak libida? Ovisni ste o nekoj hrani? Sramežljivi ste? Lako izgubite kontrolu? Plačljivi ste? Ili se zacrvenite prečesto? Do sada su se ove karakteristike smatrale jedinstvenim obilježjima pojedinih ljudi i tretirale kao takve, međutim ne više. U posljednje vrijeme za sve ovo propisuju se lijekovi.

Trema, rumenjenje, nizak libido, visok libido, seksualna ovisnost, fobije samo su neka od stanja za koja već postoje lijekovi, a za ona koje ne postoje lijekovi su u testnoj fazi.

Naravno, tržište je beskonačno. Tvrdi se da oko 13 do 15 posto odraslih osoba pati od poremećaja uzrokovanih fobijama društvenosti, 8 posto su šopingholičari, 10 posto osjeća strah od javnog nastupa, a na vrhu ljestvice su oni potišteni, depresivni, hiperaktivni itd.

Nije ni čudo da su se pojavile kritike u kojima se navodi kako se pokušava svaka osobnost i minimalna različitost proglasiti medicinskim stanjem, te kako se ljudi na ovaj način unificiraju, te postaju bezlični. Kritičari kažu da ekstremni ljudi trebaju liječenje, ali drugi koji i imaju te simptome, vjerojatno ne.

„Najveće područje istraživanja u novije vrijeme je seksualnost žena, nedovoljan libido ili nedovoljan užitak u seksualnom odnosu, međutim dok su ljudi cijelo prošlo stoljeće potrošili na borbu za prihvaćanje seksualnih različitosti i sloboda, bilo bi sramota ovo stoljeće potrošiti na unificiranje i gledati kako različitosti zamjenjuju jednolična očekivanja u smislu požude i performanse“, kaže profesor Graham Hart sa Sveučilišta Glasgow.

Znanstvenici trenutno provode testiranje lijeka za rumenjenje. I dok se većina slaže da nema ništa loše, bolno ili nezdravo u tome što se obrazi kod ljudi zarumene u pojedinim situacijama, ipak se već rade i kirurške operacije za rješavanje tog problema, dok je, tvrdi Dr. Ray Crozier, stručnjak koji proučava sramežljivost na Sveučilištu East Anglia, u većini slučajeva problem isključivo u oku osobe i načinu na koji percipira rumenjenje.

Šopingholičari

Tvrdi se da na svakih 12 osoba jedna pati od poremećaja kompulzivnog kupovanja.  Za to se propisuje fluvoxamine.

Teška narav

Ako prebrzo reagirate i se prebrzo naljutite spadate u osam posto populacije koja pati od sličnih poremećaja. Za liječenje se testira lijek divalproex sodium koji se koristi kod epilepsije i bipolarnih poremećaja.

Preveliko korištenje interneta

Znanstvenici na Mount Sinai School of Medicine, New York, uspješno su liječili ovaj poremećaj antidepresivom escitalopram, međutim kasnije je utvrđeno kako je i placebo dao iste rezultate.

Ovisnost o pornografiji

Ovisnost o pornografiji testno je liječena u  klinici Mayo, SAD, lijekom naltrexone koji se uobičajeno propisuje kod alkoholizma.

Trema

U pilot istraživanju provedenom na sveučilištu u Minnesoti osobama koji imaju strah od javnih nastupa davan je lijek quetiapine koji se koristi za liječenje psihoza i šizofrenije.

Kleptomanija

Također na sveučilištu u Minnesoti provodi se znanstveno istraživanja gdje se testira liječenje kleptomanije naltrexonom.

Poremećaji društvenosti – sramežljivost

Više od 60 kliničkih ispitivanja i na desetke lijekova testira se kako bi se riješio ovaj problem.

Loše komunikacijske vještine

Znanstvenici u Zurichu koristili su hormon oxytocin za rješenje ovog problema. Navodno uspješno.

Izvor: Covermagazin

Nepsihotični poremećaji (nekada Neuroze)


Najgrublja podela poremećaja uopšte:
1. nepsihotični
2. psihotični


slika: dinamicki model licnosti

Najcesce id ispliva do predsvesnog (najcesce kroz snove). U terapiji, mi operisemo sa predsvesnim. Secanja dosezu otprilike do trece god. zivota sto je logicno sa razvojem misljenja. Ako se nauce f-je??? Simbolizacija pocinje od oko 6 god.?! Projekcija je nesto sa cime mi operisemo. Mi mislimo kako bi to bilo nama. Vezano je za emocije.

Podela misljenja:
1. konkretno
2. apstraktno

Osnovna razlika izmedju nepsihoticnih & psihoticnih poremecaja:

1. u odnosu prema realnosti
Kod psihoza odnos sa realnoscu je poremecen (to je na ispitu najvaznije reci).
Kod neuroza odnos sa realnoscu je ocuvan. Moze da bude iskrivljen, ali postoji odnos sa realnoscu.
“Neuroticar gradi kule od vazduha (fantazije, ali postoji svest da to nije realno) a psihoticar zivi u njima (unutrasnja realnost je ujedno i spoljasnja, bez ikakvih je granica).”

2. sadrzaji iz ida cesto toliko preplave nase ja da nase ja nije vise u stanju da razlikuje unutrasnju realnost od zelje kod psihoticnih pacijenata
Kod psihoza to se ne razlikuje. Nema unutrasnje realnosti, ni granice jer sadrzaj ida preplavi ja.
Kod neuroza je ocuvan deo unutrasnje realnosti.
Imamo uvid da motivi, zelje... nisu dozvoljeni i mi hocemo nesto a svesni smo da nas id, super-ego i realnost pritiskaju. Tako se stvara konflikt. Mehanizam odbrane (potiskivanje) cuva nase ja.

O kakvoj ce se vrsti neuroza raditi, zavisi od odbrana (mehanizama odbrane) koje upotrebljavamo. Univerzalni mehanizam odbrane kod svih neuroza je potiskivanje. Ideja je bila da je: neuroza posledica neuspesnog potiskivanja, sto nije potpuno tacno (nereseni odnosi sa porodicom – svaka ideja agresijeje strah da ce biti odbacen; potiskivana agresija pretvorena u ljubaznost cime se “kupuje ljubav”; to je reaktivna formacija – “smile therapy”). Kod opsesivne neuroze pored potiskivanja postoji jos i reaktivna formacija.
Super-ego je “nas kontrolor”, moralna savest, norme. Drugi deo super-ega je nas introjekt u ponasanju ljudi sa kojima zivimo (roditelji mogu biti veliko opterecuje). Velika kolicina energije se trosi da zadovoljimo oba dela super-ego. Moze doci do poremecaja kad ja ne moze da zadovolji super-ego. Tada se javlja osecanje krivice (misao da nismo dobri , zadovoljni), nezadovoljstvo. Sto je super ego jaci ............................ Dril super-ega zavisi od vaspitanja (Ne mozes da sednes za sto dok ne operes ruke, hteo nehteo moras, i nema da se bunis). U katolickoj religiji fratri cesto imaju neuroticne poremecaje jer dril super-ega pocinje jako rano. U neurozama ja je optereceno i sa super-egom i sa idom i sa realnoscu. Neuroticari su svesni pritiska i simptoma jer ja ne moze da bude sa idom, super-egom i realnoscu. Simptomi su simbolika neuspesne odbrane naseg ja.

Vrsta simptoma zavisi od toga sta se pojavi:

1. strah
- potpuno izolovan
- realan
- iracionalan (anksioznost) – anksiozna neuroza

2. prisile u misljenju ili ponasanju
- opsesivno-kompulzivna neuroza (neraspolozenje, osecanje krivice)
- depresivna neuroza

3. strah od odredjenih predmete ili situacije

- fobicne neuroze (razlicito ih imenujemo u zavisnosti od objekata fobije – klaustrofobija, agorafobija)
- anksiozni i fobicni poremecaji u novoj klasifikaciji to ide zajedno
- u zavisnosti od preovladavajuce simptomatologije pravi se klinicka slika poremecaja.
- somatoformni poremecaji – odnose se na dejstvo anksioznosti na odredjene organe. psiho-somatske reakcije (osobe kojima lupa srce, problemi da disanjem, hipertenzija...) – postoji i organska osnova!
- telo moze da igra veliku ulogu, pa se jave signali iz tela, a mi nemamo svest o tome da imamo psiholoski dozivljaj (znojenje dlanova, suva usta, osecaj u stomaku...) i pitate tu osobu da li ................. – to su psihosomaticari
- aleksitimija – ne mogu da verbalizuju osecanje ali njihovo telo govori za njih
- neko nikad nije bio besan pa mu od jednom proradi cir – afektivna podloga
- neverbalni deo veoma je vazan, cesto je i vazniji
- postoje pacijenti koji se zacrvene, pobele... i ne dobijete nista – to je signal da ta osoba trpi nesto (neverbalna expresija ili simptomatologija). Pitati je u kakvim se situacijama vama znoje dlanovi.
- Neuroticnost tera da mislimo, na kreaivnost! Introspekcija ka kreativnosti. Razumevanje ovih simptoma pomaze nam da se razstrasimo
Sustina kod nepsihoticnih poremecaja je u tome:
- Velika kolicina energije (mentalne ili fizicke) se potrosi u odbranu i razmisljanje o simptomima. Neuroticari se uglavnom bave samo svojim simptomima sto im onemogucava normalno funkcioisanje u ostalim oblastima zivota.
- Simptom se pojavljuje kao dobit – “dobit od bolesti” skrece se paznja na sebe
primarna dobit – pojava bolesti
sekundarna dobit – dobijanje paznje od okoline (svi su oko njega)
“plasim se da ostaanem sam” – strah od odvajanja (ranije)
Terapija nije lisiti se simptoma, to mogu i medikamenti.

Treba:
1. imati uvid u nacin mentalnog funkcionisanja
2. prepoznati svoje odbrane
3. imati uvid u to sta je sekundarna/ tercijarna dobit (ponekad je bolnica spas)

U mladosti cesto postoji frka, haos tj. nemanje jasnih granica & redosleda stvari. Kad napravimo granice, onda odredjujemo i redosled, izlazimo iz konfuzije.
Cesti simptomi postojanja mehanizama odbrane:
1. fizicki dozivljaj umora – zbog energije koja se trosi
2. nesanica ili bezanje u san

Trema je neodredjena anksioznost koja nas preplavi. Moze biti vrlo realna ako dosta investiramo.
Nacini reagovanja:
1. ili se ukocimo – kao da nista ne znamo
2. ili bezimo – samo da se sto pre zavrsi
3. ili se “zaledimo” – ne funkcionisemo (to je vec strah, ne anksioznost)

1. prepoznati u sebi – imati to u vidu
Trema znaci nase telo je reagovalo, a generator simptomatologije su emocije (aktiviranje simpatikusa pod uticajem emocija) – iskakanje simpatikusa.
2. minimiziranje – “ma nije to nista strasno”
3. projekcija nasih zelja – “znam ja to” (............?? nase ja time sto zelimo mesto da se desi)
4. racionalizacija (kiselo grozdje) – “pa sta i ako padnemo ispit” (ublazavamo anksioznost)
5. sublimacija – “ma videcu sta bude” (sigurni smo u sebe, ovako oslobadjamo ego)
Onda ja moze da misli i dolazi u direktan kontakt sa osecanjima.

Prelazak u bolest je kada postajemo neefikasni, vise nismo u stanju da ucimo, radimo, dozivljavamo neuspehe, povlacimo se, opsednuti smo time sto je unutra sa nama. Ne doazi do prekida odnosa sa realnoscu (jer to bi vec bila psihoza). U psihoterapiji mi prepoznajemo i jacamo odbrane. Neki mehanizmi su svesni, posebno oni zreliji. “Lakse mi je da mislim da je to tako” – svesno.

Rezilijentnost znaci da smo razvili otpornost da saglegamo stvari. Razvio se ego-ideal ili postoji jasna granica “necu da budem kao oni”. Faktori licnosti ovde igraju veliku ulogu. Svako trazi svoje puteve. Mi smo za ovih 10 god. doziveli socijalnu disfunkcionalnost – problem super-ega, pa je id proradio??. Ovaj problem rezilijentnosti posebno je izrazen kod disfunkcionalnh porodica, kada nema ni jedne jedine osobe koja je stabilna i na koju mozete da se oslonite, ako nema vezivanja za jednu osobu. Rezilijentnost u disfunkcionalnim porodicama zavisi od:

1. duzine trajanja
2. zivotne dobi – vremena dogadjanja (rani uzrast do 5 god. – daje sansu u zrelosti, ali je u suprotnom to rizicno)


Stres
 

Histerija

Histerija spada u neuroze, a odlikuje se izrazitim simptomima,
koji se u nekim slucajevima slicni organskim oboljenjima.
Velika histerija sa konvulzivnim napadima pocinje sa bolovima u nekom delu tela,
lupanjem srca, teskocama vida i promenom raspolozenja.
Kriza se nastavlja gubitkom svesti i padom po pravilu bez ozleda,grcenjem i trzajima tela sa histericnim lukom.
Sledi kulminacija sa krkljanjem,kricima nejasno ili jasno izgovorenim recima.
Napad traje 15-tak minuta i zavrsava se osecajem umora.

Dok su ostale neuroze pretežno uslovljenje sredinom u kojoj osoba živi, dotle je histerija bitno zavisna od sklopa bolesnikove ličnosti. Sama reč "histerija" potiče od grčke reči "histera" što znači materica. Ovaj naziv bolesti nastao je otuda što su još u antičkoj Grčkoj smetnje histerične prirode zapažene prvo kod mladih udovica, tako su poremećaji dovodeni u vezu sa nezadovoljenim seksualnim nagonom. Zbog toga se dugo vremena smatralo da od histerije boluju samo žene, međutim, ova smetnja može nastati kod oba pola.

Kod histerije možemo razlikovati histerični karakter, histerične napade i oduzetost. Histerični karakter je podloga na kojoj u odrđenim uslovima mogu nastati histerične krize. U osnovi histeričnog karaktera leži psihička nezrelost, naročito u oblasti osećanja i nagona. Ovakve osobe imaju stalnu težnju za isticanjem, skretanjem pažnje na sebe: svi doživljaji imaju dramatičan karakter, njima se uvek nešto neobično dešava, ne mogu da se odluče na brak jer odjednom imaju bezbroj ponuda. Ovo nije ništa drugo do dečji način reagovanja, veća želja da budu u centru pažnje, da im se svi dive.

Histeričan napad uslovljen je nezadovoljstvom zbog neispunjene želje ili je to odbrana od očekivane, eventualne kazne. Ponekad nije ni lako pronaći pravi razlog napadu, međutim, brižljivijom analizom ipak se, skoro uvek, nađe uzrok. Napad se uvek dešava u prisustvu drugih lica (za razliku od epileptičnog), i to obavezno i lica od koga se očekuje pohvala ili kazna. Bolesnik pada, ali se obično, nikad ne ozledi, počinje da mlatara nogama i rukama, da se uvija celim telom, da škripi zubima. Pri tom drži čvrsto zatvorene očne kapke i aktivno ih pritiska ukoliko neko pokuša da ih otvori. Napad traje dugo čitav sat, ponekad duže, sve dok okolina ne uvidi opravdanost težnji i zahteva bolesnika.

Histerične oduzetosti nastaju naglo, ali, za razliku od organskih oduzetosti, ne postoji oštećenje nerava, mišića ili zglobova. Oduzeti organ ili čulo ukazuje na razloge nastajanja: ukoliko je to ruka, onda se nešto nije htelo ili nije smelo učiniti; noge (hod) se oduzimaju da bi se odgodio odlazak na mesto gde se mogu očekivati neprijatnosti; govor se oduzima kada se nešto ne sme reći itd. Histerične oduzetosti se nazivaju još i bekstvom u bolest, jer ovde bolest štiti jedinku od napora, neprijatnosti, odluka kojima nije dorasla.

Histerija je ozbiljna smetnja i njeno lečenje nije nimalo jednostavno. Histerični napad ili oduzetost mogu se popraviti i izlečiti (često vrlo brzo i uspešno). Međutim, histeričan karakter, koji je podloga ovakvim reakcijama, ostaje i posle napada. Kao kod neuroza uopšte, tako je i u ovim slučajevima potrebna strpljiva pomoć. Ukoliko je mogućno, potrebno je izvršiti preorijentaciju celokupne ličnosti i karaktera. Grub postupak ili tvrdnje da je neka osoba histerična samo pogoršavaju bolesnikovo stanje. Zbog toga je histeričnim osobama potrebna stručna pomoć.

Izvor: http://www.psihoterapija.co.yu/  i  http://www.svetzdravlja.com