IX

Did Francis Bacon write Shakespeare's Works?  Nobody knows.

We cannot say we KNOW a thing when that thing has not been proved.  KNOW
is too strong a word to use when the evidence is not final and absolutely
conclusive.  We can infer, if we want to, like those slaves. . . .  No, I
will not write that word, it is not kind, it is not courteous.  The
upholders of the Stratford-Shakespeare superstition call US the hardest
names they can think of, and they keep doing it all the time; very well,
if they like to descend to that level, let them do it, but I will not so
undignify myself as to follow them.  I cannot call them harsh names; the
most I can do is to indicate them by terms reflecting my disapproval; and
this without malice, without venom.

To resume.  What I was about to say was, those thugs have built their
entire superstition upon INFERENCES, not upon known and established
facts.  It is a weak method, and poor, and I am glad to be able to say
our side never resorts to it while there is anything else to resort to.

But when we must, we must; and we have now arrived at a place of that
sort. . . .  Since the Stratford Shakespeare couldn't have written the
Works, we infer that somebody did. Who was it, then?  This requires some
more inferring.

Ordinarily when an unsigned poem sweeps across the continent like a tidal
wave whose roar and boom and thunder are made up of admiration, delight,
and applause, a dozen obscure people rise up and claim the authorship.
Why a dozen, instead of only one or two?  One reason is, because there
are a dozen that are recognizably competent to do that poem.  Do you
remember "Beautiful Snow"?  Do you remember "Rock Me to Sleep, Mother,
Rock Me to Sleep"?  Do you remember "Backward, turn, backward, O Time, in
thy flight!  Make me a child again just for tonight"?  I remember them
very well.  Their authorship was claimed by most of the grown-up people
who were alive at the time, and every claimant had one plausible argument
in his favor, at least--to wit, he could have done the authoring; he was
competent.

Have the Works been claimed by a dozen?  They haven't. There was good
reason.  The world knows there was but one man on the planet at the time
who was competent--not a dozen, and not two.  A long time ago the
dwellers in a far country used now and then to find a procession of
prodigious footprints stretching across the plain--footprints that were
three miles apart, each footprint a third of a mile long and a furlong
deep, and with forests and villages mashed to mush in it.  Was there any
doubt as to who made that mighty trail?  Were there a dozen claimants?
Where there two?  No--the people knew who it was that had been along
there: there was only one Hercules.

There has been only one Shakespeare.  There couldn't be two; certainly
there couldn't be two at the same time.  It takes ages to bring forth a
Shakespeare, and some more ages to match him. This one was not matched
before his time; nor during his time; and hasn't been matched since.  The
prospect of matching him in our time is not bright.

The Baconians claim that the Stratford Shakespeare was not qualified to
write the Works, and that Francis Bacon was. They claim that Bacon
possessed the stupendous equipment--both natural and acquired--for the
miracle; and that no other Englishman of his day possessed the like; or,
indeed, anything closely approaching it.

Macaulay, in his Essay, has much to say about the splendor and
horizonless magnitude of that equipment.  Also, he has synopsized Bacon's
history--a thing which cannot be done for the Stratford Shakespeare, for
he hasn't any history to synopsize. Bacon's history is open to the world,
from his boyhood to his death in old age--a history consisting of known
facts, displayed in minute and multitudinous detail; FACTS, not guesses
and conjectures and might-have-beens.

Whereby it appears that he was born of a race of statesmen, and had a
Lord Chancellor for his father, and a mother who was "distinguished both
as a linguist and a theologian: she corresponded in Greek with Bishop
Jewell, and translated his APOLOGIA from the Latin so correctly that
neither he nor Archbishop Parker could suggest a single alteration."  It
is the atmosphere we are reared in that determines how our inclinations
and aspirations shall tend.  The atmosphere furnished by the parents to
the son in this present case was an atmosphere saturated with learning;
with thinkings and ponderings upon deep subjects; and with polite
culture.  It had its natural effect. Shakespeare of Stratford was reared
in a house which had no use for books, since its owners, his parents,
were without education. This may have had an effect upon the son, but we
do not know, because we have no history of him of an informing sort.
There were but few books anywhere, in that day, and only the well-to-do
and highly educated possessed them, they being almost confined to the
dead languages.  "All the valuable books then extant in all the
vernacular dialects of Europe would hardly have filled a single
shelf"--imagine it!  The few existing books were in the Latin tongue
mainly.  "A person who was ignorant of it was shut out from all
acquaintance--not merely with Cicero and Virgil, but with the most
interesting memoirs, state papers, and pamphlets of his own time"--a
literature necessary to the Stratford lad, for his fictitious
reputation's sake, since the writer of his Works would begin to use it
wholesale and in a most masterly way before the lad was hardly more than
out of his teens and into his twenties.

At fifteen Bacon was sent to the university, and he spent three years
there.  Thence he went to Paris in the train of the English Ambassador,
and there he mingled daily with the wise, the cultured, the great, and
the aristocracy of fashion, during another three years.  A total of six
years spent at the sources of knowledge; knowledge both of books and of
men.  The three spent at the university were coeval with the second and
last three spent by the little Stratford lad at Stratford school
supposedly, and perhapsedly, and maybe, and by inference--with nothing to
infer from.  The second three of the Baconian six were "presumably" spent
by the Stratford lad as apprentice to a butcher.  That is, the thugs
presume it--on no evidence of any kind.  Which is their way, when they
want a historical fact. Fact and presumption are, for business purposes,
all the same to them.  They know the difference, but they also know how
to blink it.  They know, too, that while in history-building a fact is
better than a presumption, it doesn't take a presumption long to bloom
into a fact when THEY have the handling of it.  They know by old
experience that when they get hold of a presumption-tadpole he is not
going to STAY tadpole in their history-tank; no, they know how to develop
him into the giant four-legged bullfrog of FACT, and make him sit up on
his hams, and puff out his chin, and look important and insolent and
come-to-stay; and assert his genuine simon-pure authenticity with a
thundering bellow that will convince everybody because it is so loud. The
thug is aware that loudness convinces sixty persons where reasoning
convinces but one.  I wouldn't be a thug, not even if--but never mind
about that, it has nothing to do with the argument, and it is not noble
in spirit besides.  If I am better than a thug, is the merit mine?  No,
it is His.  Then to Him be the praise. That is the right spirit.

They "presume" the lad severed his "presumed" connection with the
Stratford school to become apprentice to a butcher. They also "presume"
that the butcher was his father.  They don't know.  There is no written
record of it, nor any other actual evidence.  If it would have helped
their case any, they would have apprenticed him to thirty butchers, to
fifty butchers, to a wilderness of butchers--all by their patented method
"presumption." If it will help their case they will do it yet; and if it
will further help it, they will "presume" that all those butchers were
his father.  And the week after, they will SAY it. Why, it is just like
being the past tense of the compound reflexive adverbial incandescent
hypodermic irregular accusative Noun of Multitude; which is father to the
expression which the grammarians call Verb.  It is like a whole ancestry,
with only one posterity.

To resume.  Next, the young Bacon took up the study of law, and mastered
that abstruse science.  From that day to the end of his life he was daily
in close contact with lawyers and judges; not as a casual onlooker in
intervals between holding horses in front of a theater, but as a
practicing lawyer--a great and successful one, a renowned one, a
Launcelot of the bar, the most formidable lance in the high brotherhood
of the legal Table Round; he lived in the law's atmosphere thenceforth,
all his years, and by sheer ability forced his way up its difficult
steeps to its supremest summit, the Lord-Chancellorship, leaving behind
him no fellow-craftsman qualified to challenge his divine right to that
majestic place.

When we read the praises bestowed by Lord Penzance and the other
illustrious experts upon the legal condition and legal aptnesses,
brilliances, profundities, and felicities so prodigally displayed in the
Plays, and try to fit them to the historyless Stratford stage-manager,
they sound wild, strange, incredible, ludicrous; but when we put them in
the mouth of Bacon they do not sound strange, they seem in their natural
and rightful place, they seem at home there.  Please turn back and read
them again.  Attributed to Shakespeare of Stratford they are meaningless,
they are inebriate extravagancies--intemperate admirations of the dark
side of the moon, so to speak; attributed to Bacon, they are admirations
of the golden glories of the moon's front side, the moon at the full--and
not intemperate, not overwrought, but sane and right, and justified.  "At
ever turn and point at which the author required a metaphor, simile, or
illustration, his mind ever turned FIRST to the law; he seems almost to
have THOUGHT in legal phrases; the commonest legal phrases, the commonest
of legal expressions, were ever at the end of his pen."  That could
happen to no one but a person whose TRADE was the law; it could not
happen to a dabbler in it. Veteran mariners fill their conversation with
sailor-phrases and draw all their similes from the ship and the sea and
the storm, but no mere PASSENGER ever does it, be he of Stratford or
elsewhere; or could do it with anything resembling accuracy, if he were
hardy enough to try.  Please read again what Lord Campbell and the other
great authorities have said about Bacon when they thought they were
saying it about Shakespeare of Stratford.

X

The Rest of the Equipment

The author of the Plays was equipped, beyond every other man of his
time, with wisdom, erudition, imagination, capaciousness of mind, grace,
and majesty of expression.  Everyone one had said it, no one doubts it.
Also, he had humor, humor in rich abundance, and always wanting to break
out.  We have no evidence of any kind that Shakespeare of Stratford
possessed any of these gifts or any of these acquirements.  The only
lines he ever wrote, so far as we know, are substantially barren of them
--barren of all of them.

Good friend for Iesus sake forbeare To digg the dust encloased heare:
Blest be ye man yt spares thes stones And curst be he yt moves my bones.

Ben Jonson says of Bacon, as orator:

His language, WHERE HE COULD SPARE AND PASS BY A JEST, was nobly
censorious.  No man ever spoke more neatly, more pressly, more weightily,
or suffered less emptiness, less idleness, in what he uttered.  No member
of his speech but consisted of his (its) own graces. . . .  The fear of
every man that heard him was lest he should make an end.

From Macaulay:

He continued to distinguish himself in Parliament, particularly by his
exertions in favor of one excellent measure on which the King's heart was
set--the union of England and Scotland.  It was not difficult for such an
intellect to discover many irresistible arguments in favor of such a
scheme.  He conducted the great case of the POST NATI in the Exchequer
Chamber; and the decision of the judges--a decision the legality of which
may be questioned, but the beneficial effect of which must be
acknowledged--was in a great measure attributed to his dexterous
management.

Again:

While actively engaged in the House of Commons and in the courts of law,
he still found leisure for letters and philosophy. The noble treatise on
the ADVANCEMENT OF LEARNING, which at a later period was expanded into
the DE AUGMENTIS, appeared in 1605.

The WISDOM OF THE ANCIENTS, a work which, if it had proceeded from any
other writer, would have been considered as a masterpiece of wit and
learning, was printed in 1609.

In the mean time the NOVUM ORGANUM was slowly proceeding. Several
distinguished men of learning had been permitted to see portions of that
extraordinary book, and they spoke with the greatest admiration of his
genius.

Even Sir Thomas Bodley, after perusing the COGITATA ET VISA, one of the
most precious of those scattered leaves out of which the great oracular
volume was afterward made up, acknowledged that "in all proposals and
plots in that book, Bacon showed himself a master workman"; and that "it
could not be gainsaid but all the treatise over did abound with choice
conceits of the present state of learning, and with worthy contemplations
of the means to procure it."

In 1612 a new edition of the ESSAYS appeared, with additions surpassing
the original collection both in bulk and quality.

Nor did these pursuits distract Bacon's attention from a work the most
arduous, the most glorious, and the most useful that even his mighty
powers could have achieved, "the reducing and recompiling," to use his
own phrase, "of the laws of England."

To serve the exacting and laborious offices of Attorney-General and
Solicitor-General would have satisfied the appetite of any other man for
hard work, but Bacon had to add the vast literary industries just
described, to satisfy his.  He was a born worker.

The service which he rendered to letters during the last five years of
his life, amid ten thousand distractions and vexations, increase the
regret with which we think on the many years which he had wasted, to use
the words of Sir Thomas Bodley, "on such study as was not worthy such a
student."

He commenced a digest of the laws of England, a History of England under
the Princes of the House of Tudor, a body of National History, a
Philosophical Romance.  He made extensive and valuable additions to his
Essays.  He published the inestimable TREATISE DE AUGMENTIS SCIENTIARUM.

Did these labors of Hercules fill up his time to his contentment, and
quiet his appetite for work?  Not entirely:

The trifles with which he amused himself in hours of pain and languor
bore the mark of his mind.  THE BEST JEST-BOOK IN THE WORLD is that which
he dictated from memory, without referring to any book, on a day on which
illness had rendered him incapable of serious study.

Here are some scattered remarks (from Macaulay) which throw light upon
Bacon, and seem to indicate--and maybe demonstrate--that he was
competent to write the Plays and Poems:

With great minuteness of observation he had an amplitude of
comprehension such as has never yet been vouchsafed to any other human
being.

The ESSAYS contain abundant proofs that no nice feature of character, no
peculiarity in the ordering of a house, a garden, or a court-masque,
could escape the notice of one whose mind was capable of taking in the
whole world of knowledge.

His understanding resembled the tent which the fairy Paribanou gave to
Prince Ahmed: fold it, and it seemed a toy for the hand of a lady; spread
it, and the armies of the powerful Sultans might repose beneath its
shade.

The knowledge in which Bacon excelled all men was a knowledge of the
mutual relations of all departments of knowledge.

In a letter written when he was only thirty-one, to his uncle, Lord
Burleigh, he said, "I have taken all knowledge to be my province."

Though Bacon did not arm his philosophy with the weapons of logic, he
adorned her profusely with all the richest decorations of rhetoric.

The practical faculty was powerful in Bacon; but not, like his wit, so
powerful as occasionally to usurp the place of his reason and to
tyrannize over the whole man.

There are too many places in the Plays where this happens. Poor old
dying John of Gaunt volleying second-rate puns at his own name, is a
pathetic instance of it.  "We may assume" that it is Bacon's fault, but
the Stratford Shakespeare has to bear the blame.

No imagination was ever at once so strong and so thoroughly subjugated.
It stopped at the first check from good sense.

In truth, much of Bacon's life was passed in a visionary world--amid
things as strange as any that are described in the ARABIAN TALES . . .
amid buildings more sumptuous than the palace of Aladdin, fountains more
wonderful than the golden water of Parizade, conveyances more rapid than
the hippogryph of Ruggiero, arms more formidable than the lance of
Astolfo, remedies more efficacious than the balsam of Fierabras.  Yet in
his magnificent day-dreams there was nothing wild--nothing but what sober
reason sanctioned.

Bacon's greatest performance is the first book of the NOVUM ORGANUM. . .
.  Every part of it blazes with wit, but with wit which is employed only
to illustrate and decorate truth.  No book ever made so great a
revolution in the mode of thinking, overthrew so may prejudices,
introduced so many new opinions.

But what we most admire is the vast capacity of that intellect which,
without effort, takes in at once all the domains of science--all the
past, the present and the future, all the errors of two thousand years,
all the encouraging signs of the passing times, all the bright hopes of
the coming age.

He had a wonderful talent for packing thought close and rendering it
portable.

His eloquence would alone have entitled him to a high rank in
literature.

It is evident that he had each and every one of the mental gifts and
each and every one of the acquirements that are so prodigally displayed
in the Plays and Poems, and in much higher and richer degree than any
other man of his time or of any previous time. He was a genius without a
mate, a prodigy not matable.  There was only one of him; the planet could
not produce two of him at one birth, nor in one age.  He could have
written anything that is in the Plays and Poems.  He could have written
this:



The cloud-cap'd towers, the gorgeous palaces,
The solemn temples, the great globe itself,
Yea, all which it inherit, shall dissolve,
And, like an insubstantial pageant faded,
Leave not a rack behind.  We are such stuff
As dreams are made of, and our little life
Is rounded with a sleep.

Also, he could have written this, but he refrained:

Good friend for Iesus sake forbeare
To digg the dust encloased heare:
Blest be ye man yt spares thes stones
And curst be he yt moves my bones.

When a person reads the noble verses about the cloud-cap'd towers, he
ought not to follow it immediately with Good friend for Iesus sake
forbeare, because he will find the transition from great poetry to poor
prose too violent for comfort.  It will give him a shock.  You never
notice how commonplace and unpoetic gravel is until you bite into a layer
of it in a pie.

XI

Am I trying to convince anybody that Shakespeare did not write
Shakespeare's Works?  Ah, now, what do you take me for? Would I be so
soft as that, after having known the human race familiarly for nearly
seventy-four years?  It would grieve me to know that any one could think
so injuriously of me, so uncomplimentarily, so unadmiringly of me.  No,
no, I am aware that when even the brightest mind in our world has been
trained up from childhood in a superstition of any kind, it will never be
possible for that mind, in its maturity, to examine sincerely,
dispassionately, and conscientiously any evidence or any circumstance
which shall seem to cast a doubt upon the validity of that superstition.
I doubt if I could do it myself.  We always get at second hand our
notions about systems of government; and high tariff and low tariff; and
prohibition and anti-prohibition; and the holiness of peace and the
glories of war; and codes of honor and codes of morals; and approval of
the duel and disapproval of it; and our beliefs concerning the nature of
cats; and our ideas as to whether the murder of helpless wild animals is
base or is heroic; and our preferences in the matter of religious and
political parties; and our acceptance or rejection of the Shakespeares
and the Author Ortons and the Mrs. Eddys.  We get them all at second
hand, we reason none of them out for ourselves.  It is the way we are
made.  It is the way we are all made, and we can't help it, we can't
change it.  And whenever we have been furnished a fetish, and have been
taught to believe in it, and love it and worship it, and refrain from
examining it, there is no evidence, howsoever clear and strong, that can
persuade us to withdraw from it our loyalty and our devotion.  In morals,
conduct, and beliefs we take the color of our environment and
associations, and it is a color that can safely be warranted to wash.
Whenever we have been furnished with a tar baby ostensibly stuffed with
jewels, and warned that it will be dishonorable and irreverent to
disembowel it and test the jewels, we keep our sacrilegious hands off it.
We submit, not reluctantly, but rather gladly, for we are privately
afraid we should find, upon examination that the jewels are of the sort
that are manufactured at North Adams, Mass.

I haven't any idea that Shakespeare will have to vacate his pedestal this
side of the year 2209.  Disbelief in him cannot come swiftly, disbelief
in a healthy and deeply-loved tar baby has never been known to
disintegrate swiftly; it is a very slow process.  It took several
thousand years to convince our fine race--including every splendid
intellect in it--that there is no such thing as a witch; it has taken
several thousand years to convince the same fine race--including every
splendid intellect in it--that there is no such person as Satan; it has
taken several centuries to remove perdition from the Protestant Church's
program of post-mortem entertainments; it has taken a weary long time to
persuade American Presbyterians to give up infant damnation and try to
bear it the best they can; and it looks as if their Scotch brethren will
still be burning babies in the everlasting fires when Shakespeare comes
down from his perch.

We are The Reasoning Race.  We can't prove it by the above examples, and
we can't prove it by the miraculous "histories" built by those
Stratfordolaters out of a hatful of rags and a barrel of sawdust, but
there is a plenty of other things we can prove it by, if I could think of
them.  We are The Reasoning Race, and when we find a vague file of
chipmunk-tracks stringing through the dust of Stratford village, we know
by our reasoning bowers that Hercules has been along there.  I feel that
our fetish is safe for three centuries yet.  The bust, too--there in the
Stratford Church.  The precious bust, the priceless bust, the calm bust,
the serene bust, the emotionless bust, with the dandy mustache, and the
putty face, unseamed of care--that face which has looked passionlessly
down upon the awed pilgrim for a hundred and fifty years and will still
look down upon the awed pilgrim three hundred more, with the deep, deep,
deep, subtle, subtle, subtle expression of a bladder.

XII

Irreverence

One of the most trying defects which I find in these--these--what shall
I call them? for I will not apply injurious epithets to them, the way
they do to us, such violations of courtesy being repugnant to my nature
and my dignity.  The farthest I can go in that direction is to call them
by names of limited reverence--names merely descriptive, never unkind,
never offensive, never tainted by harsh feeling.  If THEY would do like
this, they would feel better in their hearts.  Very well, then--to
proceed.  One of the most trying defects which I find in these
Stratfordolaters, these Shakesperiods, these thugs, these bangalores,
these troglodytes, these herumfrodites, these blatherskites, these
buccaneers, these bandoleers, is their spirit of irreverence.  It is
detectable in every utterance of theirs when they are talking about us.
I am thankful that in me there is nothing of that spirit.  When a thing
is sacred to me it is impossible for me to be irreverent toward it.  I
cannot call to mind a single instance where I have ever been irreverent,
except towards the things which were sacred to other people.  Am I in the
right?  I think so.  But I ask no one to take my unsupported word; no,
look at the dictionary; let the dictionary decide.  Here is the
definition:

IRREVERENCE.  The quality or condition of irreverence toward God and
sacred things.

What does the Hindu say?  He says it is correct.  He says irreverence is
lack of respect for Vishnu, and Brahma, and Chrishna, and his other gods,
and for his sacred cattle, and for his temples and the things within
them.  He endorses the definition, you see; and there are 300,000,000
Hindus or their equivalents back of him.

The dictionary had the acute idea that by using the capital G it could
restrict irreverence to lack of reverence for OUR Deity and our sacred
things, but that ingenious and rather sly idea miscarried: for by the
simple process of spelling HIS deities with capitals the Hindu
confiscates the definition and restricts it to his own sects, thus making
it clearly compulsory upon us to revere HIS gods and HIS sacred things,
and nobody's else.  We can't say a word, for he had our own dictionary at
his back, and its decision is final.

This law, reduced to its simplest terms, is this: 1. Whatever is sacred
to the Christian must be held in reverence by everybody else; 2.
whatever is sacred to the Hindu must be held in reverence by everybody
else; 3.  therefore, by consequence, logically, and indisputably,
whatever is sacred to ME must be held in reverence by everybody else.

Now then, what aggravates me is that these troglodytes and muscovites and
bandoleers and buccaneers are ALSO trying to crowd in and share the
benefit of the law, and compel everybody to revere their Shakespeare and
hold him sacred.  We can't have that: there's enough of us already.  If
you go on widening and spreading and inflating the privilege, it will
presently come to be conceded that each man's sacred things are the ONLY
ones, and the rest of the human race will have to be humbly reverent
toward them or suffer for it.  That can surely happen, and when it
happens, the word Irreverence will be regarded as the most meaningless,
and foolish, and self-conceited, and insolent, and impudent, and
dictatorial word in the language.  And people will say, "Whose business
is it what gods I worship and what things hold sacred?  Who has the right
to dictate to my conscience, and where did he get that right?"

We cannot afford to let that calamity come upon us.  We must save the
word from this destruction.  There is but one way to do it, and that is
to stop the spread of the privilege and strictly confine it to its
present limits--that is, to all the Christian sects, to all the Hindu
sects, and me.  We do not need any more, the stock is watered enough,
just as it is.

It would be better if the privilege were limited to me alone.  I think so
because I am the only sect that knows how to employ it gently, kindly,
charitably, dispassionately.  The other sects lack the quality of
self-restraint.  The Catholic Church says the most irreverent things
about matters which are sacred to the Protestants, and the Protestant
Church retorts in kind about the confessional and other matters which
Catholics hold sacred; then both of these irreverencers turn upon Thomas
Paine and charge HIM with irreverence.  This is all unfortunate, because
it makes it difficult for students equipped with only a low grade of
mentality to find out what Irreverence really IS.

It will surely be much better all around if the privilege of regulating
the irreverent and keeping them in order shall eventually be withdrawn
from all the sects but me.  Then there will be no more quarreling, no
more bandying of disrespectful epithets, no more heartburnings.

There will then be nothing sacred involved in this Bacon-Shakespeare
controversy except what is sacred to me.  That will simplify the whole
matter, and trouble will cease.  There will be irreverence no longer,
because I will not allow it.  The first time those criminals charge me
with irreverence for calling their Stratford myth an
Arthur-Orton-Mary-Baker-Thompson-Eddy-Louis-the-Seventeenth-Veiled-
Prophet-of-Khorassan will be the last. Taught by the methods found
effective in extinguishing earlier offenders by the Inquisition, of holy
memory, I shall know how to quiet them.

XIII

Isn't it odd, when you think of it, that you may list all the celebrated
Englishmen, Irishmen, and Scotchmen of modern times, clear back to the
first Tudors--a list containing five hundred names, shall we say?--and
you can go to the histories, biographies, and cyclopedias and learn the
particulars of the lives of every one of them.  Every one of them except
one--the most famous, the most renowned--by far the most illustrious of
them all--Shakespeare!  You can get the details of the lives of all the
celebrated ecclesiastics in the list; all the celebrated tragedians,
comedians, singers, dancers, orators, judges, lawyers, poets, dramatists,
historians, biographers, editors, inventors, reformers, statesmen,
generals, admirals, discoverers, prize-fighters, murderers, pirates,
conspirators, horse-jockeys, bunco-steerers, misers, swindlers,
explorers, adventurers by land and sea, bankers, financiers, astronomers,
naturalists, claimants, impostors, chemists, biologists, geologists,
philologists, college presidents and professors, architects, engineers,
painters, sculptors, politicians, agitators, rebels, revolutionists,
patriots, demagogues, clowns, cooks, freaks, philosophers, burglars,
highwaymen, journalists, physicians, surgeons--you can get the
life-histories of all of them but ONE. Just ONE--the most extraordinary
and the most celebrated of them all--Shakespeare!

You may add to the list the thousand celebrated persons furnished by the
rest of Christendom in the past four centuries, and you can find out the
life-histories of all those people, too. You will then have listed
fifteen hundred celebrities, and you can trace the authentic
life-histories of the whole of them. Save one--far and away the most
colossal prodigy of the entire accumulation--Shakespeare!  About him you
can find out NOTHING. Nothing of even the slightest importance.  Nothing
worth the trouble of stowing away in your memory.  Nothing that even
remotely indicates that he was ever anything more than a distinctly
commonplace person--a manager, an actor of inferior grade, a small trader
in a small village that did not regard him as a person of any
consequence, and had forgotten all about him before he was fairly cold in
his grave.  We can go to the records and find out the life-history of
every renowned RACE-HORSE of modern times--but not Shakespeare's!  There
are many reasons why, and they have been furnished in cart-loads (of
guess and conjecture) by those troglodytes; but there is one that is
worth all the rest of the reasons put together, and is abundantly
sufficient all by itself--HE HADN'T ANY HISTORY TO RECORD.  There is no
way of getting around that deadly fact.  And no sane way has yet been
discovered of getting around its formidable significance.

Its quite plain significance--to any but those thugs (I do not use the
term unkindly) is, that Shakespeare had no prominence while he lived, and
none until he had been dead two or three generations.  The Plays enjoyed
high fame from the beginning; and if he wrote them it seems a pity the
world did not find it out. He ought to have explained that he was the
author, and not merely a NOM DE PLUME for another man to hide behind.  If
he had been less intemperately solicitous about his bones, and more
solicitous about his Works, it would have been better for his good name,
and a kindness to us.  The bones were not important. They will moulder
away, they will turn to dust, but the Works will endure until the last
sun goes down.



Mark Twain.

P.S.  MARCH 25.  About two months ago I was illuminating this
Autobiography with some notions of mine concerning the Bacon-Shakespeare
controversy, and I then took occasion to air the opinion that the
Stratford Shakespeare was a person of no public consequence or celebrity
during his lifetime, but was utterly obscure and unimportant.  And not
only in great London, but also in the little village where he was born,
where he lived a quarter of a century, and where he died and was buried.
I argued that if he had been a person of any note at all, aged villagers
would have had much to tell about him many and many a year after his
death, instead of being unable to furnish inquirers a single fact
connected with him.  I believed, and I still believe, that if he had been
famous, his notoriety would have lasted as long as mine has lasted in my
native village out in Missouri.  It is a good argument, a prodigiously
strong one, and most formidable one for even the most gifted and
ingenious and plausible Stratfordolator to get around or explain away.
Today a Hannibal COURIER-POST of recent date has reached me, with an
article in it which reinforces my contention that a really celebrated
person cannot be forgotten in his village in the short space of sixty
years.  I will make an extract from it:

Hannibal, as a city, may have many sins to answer for, but ingratitude
is not one of them, or reverence for the great men she has produced, and
as the years go by her greatest son, Mark Twain, or S. L. Clemens as a
few of the unlettered call him, grows in the estimation and regard of the
residents of the town he made famous and the town that made him famous.
His name is associated with every old building that is torn down to make
way for the modern structures demanded by a rapidly growing city, and
with every hill or cave over or through which he might by any possibility
have roamed, while the many points of interest which he wove into his
stories, such as Holiday Hill, Jackson's Island, or Mark Twain Cave, are
now monuments to his genius.  Hannibal is glad of any opportunity to do
him honor as he had honored her.

So it has happened that the "old timers" who went to school with Mark or
were with him on some of his usual escapades have been honored with large
audiences whenever they were in a reminiscent mood and condescended to
tell of their intimacy with the ordinary boy who came to be a very
extraordinary humorist and whose every boyish act is now seen to have
been indicative of what was to come.  Like Aunt Becky and Mrs. Clemens,
they can now see that Mark was hardly appreciated when he lived here and
that the things he did as a boy and was whipped for doing were not all
bad, after all.  So they have been in no hesitancy about drawing out the
bad things he did as well as the good in their efforts to get a "Mark
Twain" story, all incidents being viewed in the light of his present
fame, until the volume of "Twainiana" is already considerable and growing
in proportion as the "old timers" drop away and the stories are retold
second and third hand by their descendants.  With some seventy-three
years and living in a villa instead of a house, he is a fair target, and
let him incorporate, copyright, or patent himself as he will, there are
some of his "works" that will go swooping up Hannibal chimneys as long as
graybeards gather about the fires and begin with, "I've heard father
tell," or possibly, "Once when I." The Mrs. Clemens referred to is my
mother--WAS my mother.

And here is another extract from a Hannibal paper, of date twenty days
ago:

Miss Becca Blankenship died at the home of William Dickason, 408 Rock
Street, at 2.30 o'clock yesterday afternoon, aged 72 years.  The deceased
was a sister of "Huckleberry Finn," one of the famous characters in Mark
Twain's TOM SAWYER.  She had been a member of the Dickason family--the
housekeeper--for nearly forty-five years, and was a highly respected
lady.  For the past eight years she had been an invalid, but was as well
cared for by Mr. Dickason and his family as if she had been a near
relative. She was a member of the Park Methodist Church and a Christian
woman.

I remember her well.  I have a picture of her in my mind which was
graven there, clear and sharp and vivid, sixty-three years ago.  She was
at that time nine years old, and I was about eleven.  I remember where
she stood, and how she looked; and I can still see her bare feet, her
bare head, her brown face, and her short tow-linen frock.  She was
crying.  What it was about I have long ago forgotten.  But it was the
tears that preserved the picture for me, no doubt.  She was a good child,
I can say that for her.  She knew me nearly seventy years ago.  Did she
forget me, in the course of time?  I think not.  If she had lived in
Stratford in Shakespeare's time, would she have forgotten him? Yes.  For
he was never famous during his lifetime, he was utterly obscure in
Stratford, and there wouldn't be any occasion to remember him after he
had been dead a week.

"Injun Joe," "Jimmy Finn," and "General Gaines" were prominent and very
intemperate ne'er-do-weels in Hannibal two generations ago.  Plenty of
grayheads there remember them to this day, and can tell you about them.
Isn't it curious that two "town drunkards" and one half-breed loafer
should leave behind them, in a remote Missourian village, a fame a
hundred times greater and several hundred times more particularized in
the matter of definite facts than Shakespeare left behind him in the
village where he had lived the half of his lifetime?

Doživljaji Toma Sawyera


Predgovor

Većina pustolovina opisanih u ovoj knjizi zaista se i dogodila. Jednu ili dvije doživio sam sâm, a ostale su doživjeli moji nekadašnji školski drugovi. Hucka Finna preslikao sam iz života, a isto tako i Toma Sawyera, ali ne po uzoru na jednu osobu – Tom je mješavina bitnih osobina trojice dječaka koje sam poznavao pa zato pripada složenom građevinskom stilu.
Sve čudne praznovjerice o kojima se ovdje govori, bile su rasprostranjene među djecom i robovima na Zapadu u vrijeme kada se događa ova priča, što znači prije trideset-četrdeset godina.
Premda je glavna nakana moje knjige da posluži za zabavu dječacima i djevojčicama, nadam se da je zbog toga neće izbjegavati ni muškarci i žene, budući da mi je djelomično na umu bio pokušaj da odrasle na šaljiv način podsjetim na ono što su i sami nekada bili, kako su se osjećali, mislili i govorili te u kakve su se neobične pothvate ponekad upuštali.
PISAC
HARTFORD, 1876.

Prvo poglavlje


»Tome!«
Nema odgovora.
»Tome!«
Nema odgovora.
»Kamo je nestao taj dječak? Hej, Tome!«
Nema odgovora.
Stara gospođa spusti naočale i pogleda preko njih po sobi, zatim ih podiže i pogleda ispod njih. Malokad je gledala ili pak nikad nije gledala ravno kroz njih kad god bi tražila nešto tako sitno kao što je nekakav dječak: bile su to njezine svečane naočale, ponos njezina srca, a služile su joj samo »za ukras«, a ne i za gledanje – jednako je toliko mogla vidjeti i kroz dva koluta sa štednjaka. Na trenutak je zbunjeno gledala, a onda rekla, ne bijesno, ali ipak dovoljno glasno da je čuje i namještaj u sobi:
»E, pa, ako te dohvatim, ja ću…«
Nije dovršila rečenicu, jer se već bila sagnula i stala mlatarati metlom ispod postelje, pa joj je trebalo daha da naglasi svoje udarce. Istjerala je samo mačku.
»Tom dječaku nigdje para nema!«
Otišla je do otvorenih vrata, zastala i zagledala se između vitica rajčice i kužnjaka od kojih se sastojao njezin vrt. Toma nigdje nije bilo. Stoga je podigla glas do visine proračunate za veću udaljenost i povikala:
»H-e-e-e-j, Tome!«
Iza nje se začu slabašan zvuk pa se okrenula upravo na vrijeme da za skut na kaputiću zgrabi jednog dječačića i spriječi ga u bijegu.
»Gle, kako se nisam sjetila ostave! Što si tamo radio?«
»Ništa.«
»Ništa! Pogledaj kakve su ti ruke. Pogledaj kakva su ti usta. Od čega ti je to?«
»Ne znam, tetko.«
»Zato ja znam. Od pekmeza – eto od čega. Stoput sam ti rekla da ću ti kožu oderati ako ne ostaviš taj pekmez na miru. Dodaj mi šibu.«
Šiba je već lebdjela u zraku – pogibelj je bila neizbježna…
»Ajoj, tetko! Pogledaj što je to iza tebe!«
Stara se gospođa brzo okrenula i skupila suknje da izbjegne opasnost. Dječak je pak umah utekao, uspentrao se preko visoke ograde i nestao.
Tetka Polly na trenutak iznenađeno zastade, a onda prasnu u dobrodušan smijeh.
»Vrag ga odnio, zar ja nikada ništa neću naučiti? Zar me nije dovoljno puta nasamario sličnim smicalicama, pa barem da sam ovaj puta pripazila? Nema veće budale od stare budale. Teško će stari pas naučiti nove vještine, kao što se kaže. Tako mi svega, taj dečko nikada ni dva dana za redom ne ponavlja istu varku pa kako da čovjek onda pogodi što će učiniti? On kao da točno zna koliko me dugo može mučiti prije nego me uhvati bijes, a zna i da će se, ako me samo na trenutak zadrži ili nasmije, sve smiriti i ja ga neću biti u stanju istući. Bože moj, živa je istina da ne izvršavam svoju dužnost prema tom dječaku. Štedi šibu i razmazi dijete, kao što Biblija kaže. Znam da time samo gomilam grijehe koje ćemo oboje morati okajati. On je živi vrag, Bože oslobodi, ali je jadnik sin moje pokojne sestre i nekako nemam srca da ga tučem. Svaki put kada mu popustim, peče me savjest, a svaki put kada ga udarim, puca mi staro srce. Bome je istina da je čovjek kojeg je žena rodila kratka vijeka i pun nevolja, kako kaže Sveto pismo, a i meni izgleda da je tako. Poslijepodne će opet pobjeći iz škole, a ja ću ga naprosto morati natjerati da za kaznu sutra radi. Silno je okrutno tjerati ga na rad subotom, kada se svi dječaci odmaraju, ali on mrzi raditi više nego išta drugo, a ja moram barem donekle izvršavati svoju dužnost prema njemu, inače ću upropastiti to dijete.«
Tom je zaista pobjegao iz škole i izvrsno se proveo. Vratio se kući upravo na vrijeme da malom crncu Jimu prije večere pomogne ispiliti drva i nasjeći triješća za idući dan – odnosno, stigao je na vrijeme da Jimu ispriča svoje pustolovine, a Jim je dotle obavio tri četvrtine posla. Tomov mlađi brat (točnije, polubrat) Sid već je bio završio svoj dio posla (pokupio iverje), jer je bio miran dječak i nije imao toliko pustolovnu i nezgodnu narav.
Dok je Tom večerao i krao šećer čim bi mu se za to ukazala prilika, tetka Polly mu je postavljala niz lukavih i vrlo oštroumnih pitanja – hoteći ga namamiti na neko kobno priznanje. Kao i mnoge druge bezazlene duše, i ona je u sebi samodopadno njegovala uvjerenje kako je obdarena sposobnostima za mračnu i tajnovitu diplomaciju te je svoje najprozirnije smicalice rado smatrala čudesima prave pravcate lukavosti. Ona reče:
»Bilo je prilično toplo u školi, je li, Tome?«
»Da, tetko.«
»Jako toplo, je li?«
»Da, tetko.«
»Zar nisi poželio otići na kupanje, Tome?«
Toma malčice uhvati strah, neka neugodna slutnja. Ispitivao je lice tetke Polly, ali mu ono nije ništa kazivalo, pa odgovori:
»Nisam, tetko. Zapravo, nisam baš jako.«
Stara gospođa ispruži ruku, opipa Tomovu košulju i reče:
»Sada ti ipak nije prevruće.« Laskala joj je pomisao što je otkrila da je košulja suha, a da nitko nije posumnjao kako je upravo to namjeravala otkriti. No, Tom je unatoč tome znao odakle vjetar puše. Tako je preduhitrio njezin sljedeći potez:
»Nas nekoliko polijevali smo se na pumpi vodom po glavi. Moja je još vlažna, vidiš?«
Tetku Polly naljuti činjenica što je previdjela ovu okolnost koja je posredno mogla poslužiti kao dokaz pa joj se lukavština izjalovila, ali onda dobi novo nadahnuće:
»Tome, ako si se samo polijevao po glavi, nisi morao otparati ovratnik košulje koji sam ti prišila. Otkopčaj kaputić!«
Uznemirenosti nestade s Tomova lica. On otkopča kaputić. Ovratnik košulje bio je čvrsto prišiven.
»Nije valjda! Dobro, hajde-de. Bila sam sigurna da si pobjegao iz škole i otišao na kupanje. Opraštam ti, Tome. Izgled često vara, kao što se kaže, pa si i ti bolji nego što izgledaš. Ovaj put.«
Napola joj je bilo žao što je njezina oštroumnost zakazala, a napola drago što je, barem jednom, Tom ispao poslušan.
No, Sidney reče:
»Gle, ja sam mislio da si mu ovratnik prišila bijelim koncem, a ovaj je crn.«
»Pa i prišila sam ga bijelim koncem! Tome!«
No, Tom nije čekao nastavak. Na izlasku reče s vrata:
»Siddy, izmlatit ću te zbog ovoga.«
Na sigurnom mjestu Tom ispita dvije dugačke igle koje su mu bile zabodene u suvratke kaputića i omotane koncem – jedna bijelim, a druga crnim. Onda reče:
»Nikad ona to ne bi primijetila da nije bilo Sida. Dobijesa! Katkad šije bijelim, a katkad crnim. Volio bih više od svega da se drži ili jednoga ili drugoga – ovako nikad ne mogu pogoditi koji je sljedeći put na redu. No, bogami, namlatit ću Sida zbog ovoga. Pokazat ću ja njemu!«
Tom u svojem selu nije važio za uzorna dječaka. Vrlo je dobro znao kako bi trebao izgledati uzoran dječak i to mu se gadilo.
Za dvije minute ili čak i manje zaboravio je na sve svoje brige. Ne zato što bi te brige za nj bile išta manje teške i gorke no što su za odrasla čovjeka brige koje su njemu primjerene, nego zato što ih je potisnulo nešto novo i silno uzbudljivo te mu ih na neko vrijeme otjeralo iz misli – baš kao što odrastao čovjek zaboravlja svoje nevolje u uzbuđenju zbog novih pothvata. Tu je novu zabavu predstavljala vrijedna novina u zviždanju, način što mu ga je nedavno bio pokazao neki crnac pa ga je sada nastojao na miru uvježbati. Sastojao se u posebnom ćurliku, nalik na ptičji, svojevrsnom titravom cvrkutu koji se izvodio tako da jezik usred zviždanja u kratkim razmacima dodiruje nepce – ako je ikada bio dječak, čitalac će se vjerojatno sjetiti kako se to radi. Marljivošću i ustrajnošću uskoro je svladao tu vještinu i zakoračio niz ulicu usta ispunjenih skladom i duše ispunjene milinom. Osjećao se kao što se osjeća zvjezdoznanac koji je otkrio novi planet – u pogledu snage i dubine nepomućenog zadovoljstva, dječak je nesumnjivo bio u prednosti pred zvjezdoznancem.
Ljetne su večeri bile duge. Još se nije bilo smračilo. Najednom Tom prestade zviždukati. Ispred njega je stajao neznanac – dječak nešto malo veći od njega. Došljak bilo koje dobi ili spola pobudio bi znatiželju u jadnom i bijednom seocetu St. Petersburgu. Ovaj je dječak bio i dobro odjeven – previše dobro za radni dan. Ma, čudo neviđeno! Kapa mu je bila nešto predivno, kratki kaputić od plava sukna i s gustim kopčanjem nov i uredan, a isto tako i hlače. Imao je i cipele na nogama – a bio je tek petak. Čak je nosio i kravatu, komadić nekakve svijetle vrpce. Izgledao je i ponašao se kao da dolazi iz grada, a to je Tomu išlo na jetra. Što je Tom duže piljio u ovo sjajno čudo, što je više dizao nos zbog neznančeve otmjenosti, vlastita mu se vanjština činila sve jadnijom. Obojica su dječaka šutjela. Ako bi se jedan od njih pomaknuo, pomaknuo bi se i drugi – ali samo postrance, kružno se krećući i cijelo vrijeme ostajući licem u lice, okom u oko. Konačno Tom progovori:
»Ja sam jači od tebe!«
»E, baš bih to volio vidjeti.«
»Pa, bome i jesam.«
»Ni slučajno.«
»O, jesam.«
»Ne, nisi.«
»Jesam.«
»Nisi.«
»Jesam!«
»Nisi!«
Neugodna stanka, a onda Tom upita:
»Kako se zoveš?«
»To se tebe uopće ne tiče.«
»Ticat će me se kad ti pokažem što te ide.«
»Pa zašto mi ne pokažeš?«
»Samo reci nešto, pa i hoću.«
»Nešto – nešto – nešto. Eto ti!«
»O, misliš da si jako duhovit, ha? Mogao bih te istući s jednom rukom vezanom na leđima, samo da hoću.«
»Pa zašto to onda ne napraviš? Samo puno pričaš.«
»Pa i hoću, samo me izazivaj.«
»O, da – mnogi su već tako nadrapali.«
»Pametnjaković! Misliš da si netko i nešto, ha? O, kakav šešir!«
»Samo ga pipni ako ti se ne sviđa. Hajde, zbaci mi ga s glave – tko god se to usudi, skupljat će zube po prašini.«
»Lažeš!«
»Ti lažeš.«
»U laganju si glavni, a ni prstom se ne usuđuješ maknuti.«
»‘Ajde prošeći.«
»Dosta! Ako i dalje budeš lupao gluposti, bacit ću ti kamen u glavu.«
»Ma, da ne bi.«
»Bome hoću.«
»Pa zašto to onda ne napraviš? Zašto samo stalno pričaš o tome? Zašto to ne napraviš? Bojiš se, eto, to je.«
»Ne bojim se.«
»Bojiš se.«
»Ne.«
»Da.«
Opet stanka, opet su se malo odmjeravali i obilazili jedan oko drugoga, a onda se nađoše rame uz rame. Tom reče:
»Miči se odavde!«
»Miči se ti«
»Neću.«
»Neću ni ja.«
Stajali su tako, svaki s koso ispruženom nogom radi boljeg oslonca, uzajamno se gurajući iz sve snage i pogledom punim mržnje strijeljajući jedan na drugoga. No, nijedan nije uspijevao nadjačati protivnika. Natezali su se tako sve dok se obojica ne zacrvenješe u licu i ne ugrijaše se, a onda i jedan i drugi s krajnjim oprezom popustiše stisak. Tom sada reče:
»Ti si kukavica i blesan. Tužit ću te svom starijem bratu: on te može smlaviti malim prstom, a ja ću mu i reći da to napravi.«
»Briga mene za tvog starijeg brata! Moj je brat stariji od tvoga – štoviše, moj brat može baciti tvoga preko one ograde. (Oba su brata bila izmišljena.)
»To je laž.«
»Čim ti tako kažeš, znači da nije tako.«
Tom nožnim palcem povuče crtu u prašini i reče:
»Usudi se ovo prekoračiti i istući ću te tako da nećeš moći ni ustati. Tko god se to usudi, nadrapat će.«
Novi je dječak brzo prekoračio crtu i rekao:
»Čuli smo što ćeš učiniti, pa da te sad vidimo.«
»Nemoj me požurivati. Bolje se pazi.«
»Pa rekao si što ćeš napraviti – zašto to onda i ne napraviš?«
»Ti bokca! Za dva centa i hoću.«
Novi dječak izvadi iz džepa dva bakrena novčića i s prezirom ih pruži Tomu. Tom ih tresne o zemlju. Učas su se oba dječaka valjala i kotrljala po prašini pograbivši se kao mačke. Cijelu su se minutu natezali i vukli jedan drugoga za kosu i odjeću, udarali se i grebli po nosu, a na njih se polagano spuštale prašina i slava. Najednom se zbrka raščistila i kroz maglu se bitke ukazao Tom koji je bio uzjahao na novog dječaka i sada ga je udarao šakama.
»Viči dosta!« govorio mu je.
Dječak se borio da se oslobodi. Plakao je – uglavnom od bijesa.
»Viči dosta!« – i udarci su se nastavljali.
Napokon je stranac izustio prigušeno »Dosta!« pa ga je Tom pustio da ustane i rekao mu:
»Ovo ti je bila dobra škola. Drugi put bolje pazi koga ćeš izazivati.«
Novi dječak ode otresajući prašinu s odijela, jecajući, šmrcajući, povremeno se osvrćući, odmahujući glavom i prijeteći što će sve učiniti Tomu »drugi put kad ga uhvati.« Tom na to odgovori ruganjem i kočoperno se udalji, no tek što je novom dječaku okrenuo leđa, ovaj zgrabi kamen, baci ga i pogodi Toma između lopatica, a onda podvi rep i pobježe kao zec. Tom je podmuklicu gonio sve do njegove kuće i tako otkrio gdje stanuje. Onda je neko vrijeme stražario pred ulazom i izazivao neprijatelja da izađe, ali mu se neprijatelj samo kreveljio kroz prozor i odbijao svaki izazov. Na kraju se pojavila neprijateljeva majka i nazvala Toma zločestim, pokvarenim i neodgojenim djetetom te ga otjerala. Tom je otišao, ali je »čvrsto« odlučio da će onog dječaka već »srediti«.
Te se večeri prilično kasno vratio kući, pa kada se oprezno popeo kroz prozor, otkrio je zasjedu u liku svoje tetke; a kada je tetka vidjela u kakvu mu je stanju odjeća, njezina je odluka da mu subotnji odmor pretvori u sužanjstvo i prisilan rad postala čvršća od kremena.

Drugo poglavlje


Osvanulo subotnje jutro, cijela je ljetna priroda bila bistra i svježa i sve je odisalo životom. Sva su srca pjevala, a ako je srce bilo mlado, pjesma je sama navirala na usta. Na svačijem je licu sjala radost, a noge same poskakivale. Bagremi su cvjetali i njihov je miomiris ispunjavao zrak. Cardiff Hill što se nalazio nakraj sela i uzdizao se nad njim, obrastao zelenilom, ležao je upravo dovoljno daleko da bi se doimao kao obećana zemlja: sanjiv, spokojan i primamljiv.
Tom se pojavi na pločniku noseći vjedro puno vapna i četku dugačka drška. Očima premjeri ogradu i namah ga napusti sva radost, a duboka mu potištenost pade na dušu. Daščana ograda dugačka gotovo trideset jardi i visoka devet stopa! Život mu se učini ispraznim, a življenje tek kao težak teret. Uzdahnuvši, umoči četku i prijeđe njome duž najgornje daske. Ponovi postupak jednom, pa još jednom. Onda tu beznačajnu prugu što ju je netom bio premazao vapnom, usporedi s područjem neobijeljene ograde koje se pružalo do u nedogled pa obeshrabreno sjede na jednu ogradicu oko drveta. Uto se skakućući na ulazu pojavi Jim: u ruci je nosio limeno vjedro i pjevao »Cure u Buffalu«. Donošenje vode s javne crpke u Tomovim je očima ranije uvijek bilo mrzak posao, ali mu se sada nije tako činilo. Sjetio se da oko crpke uvijek ima nekakva društva. Uvijek je tamo bilo bijele djece, mulata, crnih dječaka i djevojčica – čekali su u redu, odmarali se, razmjenjivali igračke, svađali se, tukli i šalili. Još se sjetio i da se Jim s vjedrom vode, iako je crpka bila udaljena od kuće samo sto i pedeset jardi, nikad ne bi vratio za manje od sat vremena – a čak i onda bi redovito netko morao otići po njega. Tom reče:
»Slušaj, Jime, ja ću donijeti vodu ako ćeš ti malo krečiti.«
Jim odmahnu glavom i reče:
»Ne moći, gos’n Tom. Staro gospođa meni reklo ja morati ići po vodu i ne se natjeravati sa sva’ko. Ona kazati ona očekivati da gos’n Tom hoće da ja krečiti, ali ona meni reklo da se ne obazirim, nego radim svoj pos’o. Ona reći da ona nadgledavati krečenje.«
»O, baš te briga što ona kaže, Jime. Ona uvijek tako govori. Daj mi kantu, vraćam se za minutu. Neće ona ni znati.«
»O, ne smjeti, gos’n Tom. Staro gospođa meni skiniti glava. Zaista hoće.«
»Ona! Ona nikada nikog ne tuče. Samo te čvrkne napršnjakom po glavi, a htio bih znati tko mari za to. Ona govori strašne stvari, ali riječi ne bole – naravno, ako se ne rasplače. Jime, dat ću ti nešto posebno. Dat ću ti bijelu kuglicu od pravog kamena!«
Jim se počinjao kolebati.
»Bijelu špekulu, Jim! To je prvoklasna špekula.«
»Ojoj, pikula je divota stvar, ja ti reći! Ali gos’n Tom, ja silno bojim staro gospođa…«
»Osim toga, ako hoćeš, pokazat ću ti svoj ranjeni nožni prst.«
Jim je bio samo ljudsko biće i ta je napast bila za njega prevelika. Spustio je vjedro i uzeo bijelu kuglicu, a zatim se, dok je Tom odmotavao zavoj, sa silnom radoznalošću nadnio nad njegov nožni prst. U idućem je trenutku letio s vjedrom niz ulicu češući se po stražnjici, Tom je vapnom odlučno premazivao plot, a tetka Polly povlačila se s bojnog polja s papučom u ruci i pobjedom u oku.
No, Tomova odrješitost nije dugo trajala. Poče razmišljati o svakojakim zabavama koje je bio smislio za taj dan i njegovi su jadi bivali sve brojniji. Uskoro će naići slobodni dječaci pa će proskakutati pored njega spremajući se na raznovrsne divne pothvate i na sve će se mile i nemile načine zabavljati na račun toga što on mora raditi. I sama pomisao na to pekla ga je kao vatra. Izvadi svoje ovozemaljsko blago i pregleda ga: komadići igračaka, špekule i razni otpaci. Možda bi time i mogao nekoga potplatiti da ga odmijeni na poslu, ali ne bi bilo ni upola dovoljno za barem pola sata prave slobode. Stoga je ta oskudna sredstva vratio u džep i ostavio se pomisli na to da pokuša potkupiti nekoga od drugih dječaka. I u tom se mračnom i beznadnom trenutku u njemu rodilo nadahnuće! Ni više ni manje nego veliko, veličanstveno nadahnuće.
Podigao je četku i mirno nastavio raditi. Na vidiku se pojavi Ben Rogers, od svih dječaka baš onaj čijega se izrugivanja najviše plašio. Ben je išao poskakujući, cupkajući i đipajući, što je bio dovoljan dokaz za to da mu je srce bezbrižno, a očekivanja visoka. Jeo je jabuku i od vremena do vremena ispuštao neko dugo i zvučno tuljenje poslije kojega bi uslijedilo duboko ding-dong-dong, ding-dong-dong –to se on igrao parobroda. Kada se približio, smanji brzinu i uputi prema sredini ulice, nagnu se, što je više mogao, na desni bok pa stade zaokretati sporo i sa silnom uzvišenošću i ozbiljnošću – oponašao je »Veliki Missouri« i zamišljao da mu gaz iznosi devet stopa. On je bio brod, kapetan i brodska zvona, sve u isti mah, tako da je sebe u mašti morao doživljavati kao da istodobno stoji na vlastitoj gornjoj palubi, izdaje zapovijedi i izvršava ih:
»Zaustavi, momče! Cin-cilin-cin-cin!« Gotovo je posve izgubio brzinu i polako počeo pristajati uz pločnik.
»Nazad uzvodno! Cin-cilin-cin!« Ispružio je ruke niz kukove i ukočio ih.
»Desnim kotačem još malo nazad! Cin-cilin-cin! Pljus, pljuuusss, pljuuusss, pljus!« Za to mu je vrijeme desna ruka dostojanstveno opisivala krugove, jer je predstavljala kotač od četrdeset stopa.
»Još malo nazad lijevim! Cin-cilin-cin! Pljus, pljuuusss, pljus!« Sada je i lijeva ruka počela opisivati krugove.
»Desni stoj! Cin-cilin-cin! Lijevi – stoj! Naprijed desnim! Zaustavljaj! Polako okreći vanjskim! Cin-cilin-cin! Pljuusss! Izvuci glavno uže! Življe, daj! Bacaj pomoćno uže! Što čekate? Nabaci omču oko stupića! Pripremi mostić… spuštaj! Zaustavi strojeve! Cin-cilin-cin! Ššššš! (Ovo je bilo ispitivanje odušaka na parnom stroju.)
Tom je i dalje premazivao ogradu vapnom ne obraćajući ni najmanju pažnju na parobrod. Ben se na trenutak zapilji u njega, a onda reče:
»E-he-hej! Dolijao si, je li?« Odgovora nije bilo. Tom je umjetničkim okom promatrao svoj zadnji potez, onda je još jednom lagano povukao četkom pa, kao i maloprije, ponovno promotrio ishod. Ben se smjestio pokraj njega. Iako mu je voda dolazila na usta pri pomisli na jabuku, Tom je i dalje radio. Ben reče:
»Hej, stari, moraš raditi, ha?«
Tom se naglo okrenu i reče:
»A, to si ti, Bene! Nisam te ni primijetio.«
»Čuj, idem se kupati. A i ti bi, samo da možeš, ha? Ali ti više voliš raditi, je li? Naravno!
Tom malo odmjeri dječaka i zapita:
»Što ti nazivaš radom?«
»Eto, zar ovo nije rad?«
Tom nastavi bijeliti i nehajno odgovori:
»Možda jest, a možda i nije. Samo znam da Tomu Sawyeru to odgovara.«
»O, hajde, ne misliš valjda reći da ti se to sviđa?«
Četka se nije zaustavljala.
»Sviđa? Pa ne vidim zašto mi se ne bi sviđalo. Zar ti se svaki dan pruža prilika da krečiš ogradu?«
To je stvar prikazivalo u sasvim novom svjetlu. Ben prestade grickati jabuku. Tom je pažljivo povlačio četkom amo-tamo, odmicao se da vidi što je napravio, dodavao ovdje-ondje pokoji potez i ponovno procjenjivao svoje djelo, a Ben je, promatrajući pažljivo svaki njegov pokret, pokazivao sve jače zanimanje i sve veću opčinjenost. Zatim reče:
»Čuj, Tome, daj i meni da malo krečim.«
Tom se zamisli i već se činilo da će pristati, ali se onda predomisli:
»Ne, ne, izgleda mi da bi to teško išlo, Bene. Vidiš, tetka Polly strašno pazi na ovu ogradu. Znaš, na samoj je ulici. Da je to stražnja ograda, bilo bi mi svejedno, a isto tako i tetki. Da, tetka jako pazi na ovu ogradu. Treba je jako pažljivo okrečiti. Izgleda mi da bi jedva jedan dječak od tisuću, možda i od dvije tisuće, mogao to napraviti baš kako treba.«
»Nije valjda? Daj, pusti me da pokušam. Samo malo. Tome, da sam ja na tvom mjestu, ja bih tebe pustio da krečiš.«
»Bene, rado bih ti ja to dopustio, majke mi, ali tetka Polly… Eto, i Jim je htio krečiti, ali mu nije dala. I Sid je htio, ali nije dopustila ni Sidu. Vidiš i sam kako je to gadno za mene. Ako ti počneš raditi na ovoj ogradi i nešto se dogodi…«
»Oh, koješta, pa pazit ću. Daj mi sad da pokušam. Evo, dat ću ti ogrizak od jabuke.«
»No, dobro. Ipak ne, Bene, ne mogu. Bojim se…«
»Dat ću ti sve što je ostalo!«
Tom mu predade četku neodlučna lica, ali s veseljem u srcu. I dok je bivši parobrod »Veliki Missouri« radio i znojio se na suncu, bivši je umjetnik sjeo u hlad na obližnju bačvu, mlatarao nogama, mljackajući jeo jabuku i smišljao daljnji pokolj nevine dječice. Žrtava mu nije ponestajalo jer bi onuda svaki čas prošao neki dječak. Dolazili su se rugati, a ostajali bi bijeliti ogradu. Kada se Ben umorio, Tom je sljedeću priliku prodao Billyu Fisheru za dobro pokrpana papirnatog zmaja. A kada je pak Billy ispao iz igre, njegovo je mjesto kupio Johnny Miller za crknutog štakora i uzicu na kojoj se taj štakor mogao vitlati – i tako dalje, i tako dalje, sat za satom. Još ujutro Tom je bio jadan, siromašan dječak, a oko sredine poslijepodneva doslovce je plivao u obilju. Pored ranije spomenutih stvari, imao je i dvanaest špekula, dio drombulje, komadić plavog stakla kroz koji se moglo gledati, top načinjen od drvenog kalema za konac, ključ kojim se ništa nije moglo otključati, komadić krede, stakleni čep za brušenu bocu, limenog vojnika, dva punoglavca, šest praskavih žabica, jednooku mačkicu, mjedenu kvaku s vrata, pseću ogrlicu bez psa, držak od noža, četiri narančine kore i stari rasklimani prozorski okvir.
Sve je to vrijeme proveo lijepo, ugodno i dokono te ujedno i u velikom društvu, a na ogradi su se na kraju našla čak tri vapnena premaza! Da mu nije ponestalo vapna, bio bi otjerao u stečaj svakog dječaka u selu.
Tom zaključi da svijet, na kraju krajeva, baš i nije tako besmislen. I nehotice je bio otkrio najvažniji zakon prema kojem se ravna ljudsko djelovanje – naime, da je, ako čovjeka ili dječaka hoćeš natjerati da nešto poželi, samo potrebno to učiniti teško dostupnim. Da je on bio velik i mudar filozof, kao pisac ove knjige, tada bi shvatio kako se rad sastoji u onome što čovjek mora učiniti, a igra u onome što se ne mora. To bi mu pomoglo da shvati zašto je pravljenje umjetnog cvijeća ili okretanje kotača za navodnjavanje rad, dok su kuglanje ili penjanje na Mont Blanc samo zabava. U Engleskoj ima bogate gospode koja ljeti svakodnevno, na udaljenosti od dvadeset ili trideset milja, tjeraju četveroprežne putničke kočije zato što ih ta povlastica stoji svu silu novaca, no da im netko za taj isti posao ponudi plaću, sve bi se pretvorilo u rad, a oni bi odustali od te zabave.
Dječak je neko vrijeme mozgao o važnoj promjeni koja se dogodila u njegovu imovinskom stanju, a onda se uputi u glavno sjedište da ondje podnese izvještaj.

Treće poglavlje


Tom se pojavi pred tetkom Polly koja je sjedila kraj otvorenog prozora u ugodnoj prostoriji u stražnjem dijelu kuće, prostoriji koja je u isti mah bila spavaća soba, blagovaonica u kojoj se i doručkovalo i objedovalo te knjižnica. Blagi ljetni zrak, umirujuća tišina, miris cvijeća i sanjivo zujanje pčela učinili su svoje i ona je zadrijemala nad pletivom – jer nije imala drugoga društva osim mačke koja joj je spavala u krilu. Naočale je za svaki slučaj bila podigla na vrh sijede glave. Mislila je, naravno, da je Tom već odavno nekamo pobjegao i začudila se što joj se on tako neustrašivo opet predaje u ruke. Tom upita: »Tetko, mogu li se sada ići igrati?«
»Što, zar već? Koliko si napravio?«
»Sve, tetko.«
»Tome, ne laži. To ne podnosim.«
»Ne lažem, tetko, sve je napravljeno.«
Tetka Polly nije baš vjerovala takvoj izjavi te izađe da se uvjeri kako stvari stoje: bila bi zadovoljna i da je dvadeset posto Tomove tvrdnje bilo istinito. Kada je vidjela da je cijela ograda obijeljena, i ne samo obijeljena, već i pažljivo namazana i premazana, a duž nje, štoviše, po zemlji povučena i dodatna pruga, njezino je iznenađenje bilo gotovo neizrecivo. Rekla je:
»No, tako nešto! Tome, bome se mora priznati da znaš raditi kad se na to odlučiš.« A onda je ublažila pohvalu dodavši: »Samo moram reći da se na to vrlo rijetko odlučuješ. Dobro, možeš se ići igrati, ali pazi da se vratiš još u toku ovog tjedna, inače ću te istući.«
Tomov ju je sjajni uspjeh toliko oduševio da je odvela dječaka u smočnicu, izabrala najljepšu jabuku i pružila mu je zajedno s poticajnom poukom o tome kako više vrijedi i bolje prija poslastica do koje dođemo bez grijeha i kreposnim naporom. I baš kad je taj govor završavala sretno nađenim biblijskim ukrasom, Tom joj »zdipio« i jedan uštipak.
Onda je pojurio van i ugledao Sida kako baš kreće uz vanjske stepenice koje su vodile do stražnjih soba na katu. Za tren oka zrakom poletješe grude zemlje što su se Tomu našle pri ruci. Bješnjele su oko Sida kao oluja praćena tučom. Prije no što se tetka Polly uspjela pribrati od iznenađenja i pohitati Sidu u pomoć, šest-sedam gruda pogodilo je cilj, a Tom preskočio ogradu i nestao. Na ogradi su postojala i vrata, ali je on, kao i inače, bio u prevelikoj žurbi da bi se njima poslužio. Srce mu je sada bilo na mjestu jer se obračunao sa Sidom zbog onog upozorenja na crni konac i nevolja u koje ga je uvalio.
Obišao je ugao ograde i izašao na blatnu stazu koja je vodila iza staje u kojoj je tetka Polly držala krave. Uskoro se nađe izvan tetkina dohvata i siguran od kazne pa požuri prema seoskom trgu, gdje su se prema prijašnjem dogovoru trebale sukobiti dvije »vojske« dječaka. Tom je bio general jedne od njih, a Joe Harper (njegov najbolji prijatelj) general druge. Ova se dva velika zapovjednika nisu udostojala osobno sudjelovati u borbi – to je više priličilo sitnijoj ribi – nego su zajedno sjedila na povišenom mjestu i upravljala bitkama izdajući naredbe preko ađutanata. Tomova vojska, nakon duge i teške borbe, odnese veliku pobjedu. Tada prebrojiše mrtve, razmijeniše zarobljenike, ugovoriše uvjete idućeg nesporazuma i dogovoriše dan neizbježne bitke. Zatim se vojnici svrstaše u redove i odmarširaše, a Tom sam krenu kući.
Dok je prolazio pored kuće u kojoj je živio Jeff Thatcher, ugleda u vrtu nepoznatu djevojčicu – dražesno malo plavooko stvorenje žute kose spletene u dvije duge pletenice, u bijeloj ljetnoj haljinici i vezenim dugačkim ženskim gaćama. Upravo ovjenčani junak pade bez boja. Stanovita Amy Lawrence iščeznu mu iz srca i u njemu za sobom ne ostavi čak ni uspomenu. Mislio je da je voli do ludila i svoju je strast smatrao obožavanjem, a gle! – bila je to tek prolazna sićušna naklonost. Osvajao ju je mjesecima, a ona mu je jedva prije tjedan dana priznala svoju ljubav. Bio je najsretniji i najponosniji dječak na svijetu tek sedam kratkih dana, a sada mu je ona u jednom jedinom trenutku nestala iz srca poput kakve slučajne došljakinje čiji je posjet završio.
Iz prikrajka je s obožavanjem promatrao ovoga novog anđela sve dok nije opazio da ga je djevojčica otkrila. Onda se pretvarao da ne primjećuje njezinu prisutnost i počeo se »šepiriti« izvodeći kojekakve djetinjaste budalaštine ne bi li stekao njezino divljenje. Neko je vrijeme ovako blesavo lakrdijao, ali je uskoro, usred neke opasne gimnastičke točke, letimično pogledao u stranu i vidio da se ona uputila prema kući. Prišao je ogradi i sav se žalostan naslonio na nju u nadi da će se djevojčica ipak nešto duže zadržati. Ona je načas zastala na stepenicama, a onda krenula prema vratima. Kad je nogom stupila na prag, Tom duboko uzdahnu, ali mu se lice odmah ozari jer mu je, čas prije no što će nestati, preko plota dobacila maćuhicu.
Dječak potrča onamo, zaustavi se na stopu-dvije od cvijeta, zasjeni rukom oči i zagleda se niz ulicu kao da je otkrio da se tamo nešto zanimljivo događa. Zatim s tla podiže slamku i, zabacivši glavu, pokuša je zadržati u ravnoteži na nosu. Njišući se ovamo-onamo, u tom se nastojanju sve više približavao maćuhici. Napokon bosom nogom dotaknu cvijet, spretno ga uhvati nožnim prstima i sa svojim blagom u dva skoka nestade iza ugla. No, samo na trenutak, samo da bi mogao staviti cvijet pod kaput – blizu srca ili možda blizu želuca, jer se nije mnogo razumio u anatomiju, a i inače nije običavao previše cjepidlačiti.
Zatim se vratio, do mraka se motao oko ograde i »šepirio se« kao i prije. No, djevojčica se više nije pokazivala, premda se Tom donekle tješio nadom da ona u međuvremenu stoji blizu nekog prozora i promatra njegovo udvaranje. Napokon je nerado otišao kući, a jadna mu je glava bila ispunjena maštarijama.
Za večerom je cijelo vrijeme bio tako dobre volje da se tetka čudila »što je ušlo u to dijete«. Pošteno ga je izgrdila zato što je Sida gađao grudama zemlje, ali se činilo da to njega ni najmanje ne smeta. Pokušao je tetki ispred nosa krasti šećer i zbog toga je dobio po prstima. Rekao je:
»Tetko, kad Sid uzme šećera, njega nikad ne udariš.«
»Sid ne dodijava svima oko sebe kao ti. Da ja ne pazim, ti bi stalno bio u tom šećeru.«
Uskoro je otišla u kuhinju, a Sid je, sretan u svojoj nepovredivosti, tako pobjedonosno posegnuo za zdjelicom za šećer da je Tomu to bilo gotovo nepodnošljivo. No, prsti su mu se omaknuli, a zdjelica pala i razbila se. Tom se oduševio. Oduševio se do te mjere da je čak obuzdao jezik i šutio. Odlučio je da neće progovoriti ni kada tetka uđe u sobu, nego će sjediti savršeno mirno, sve dok ona ne upita tko je napravio ovu štetu, a tada joj sve objasniti i ništa na svijetu neće biti tako dobro kao gledati kako uzorni mezimac »dobiva svoje«. Bio je toliko razdragan da se jedva suzdržavao kad se stara gospođa vratila i stala iznad razbijene zdjelice, a iz očiju joj sijevale gnjevne munje. Rekao je sam sebi: »Sad počinje!« U idućem se trenutku našao ispružen na podu. Kada se snažna šaka dignula da ga ponovno udari, on povika:
»Stani, zašto mene tučeš? Sid ju je razbio.«
Tetka Polly zbunjeno zastade, a Tom je očekivao blagotvornu samilost. No, kada se tetki vratio dar govora, ona samo reče:
»Hm? Pa, izgleda mi da te nisam uzalud lupila. Dok nisam bila ovdje, vjerojatno si napravio neku drugu drsku nepodopštinu.«
Poslije ju je pekla savjest i čeznula je za time da mu kaže nešto ljubazno i nježno, ali je zaključila da bi se to moglo protumačiti kao priznanje vlastite pogreške i protivilo bi se pravilima dobrog odgoja. Zato je šutjela i teška srca krenula za svojim poslom. Tom se mrštio u kutu i preuveličavao svoje boli. Znao je da tetka u duši kleči pred njim i zlurado je u tome uživao. Nikakva miga nije davao od sebe niti se obazirao na tetkine migove. Znao je da kroz koprenu od suza povremeno na njega baca čeznutljiv pogled, ali se pravio da to ne primjećuje. Zamišljao je kako leži smrtno bolestan, a tetka se naginje nad njega i moli ga za jednu jedinu riječ u znak da joj oprašta, ali on okreće lice k zidu i umire ne izrekavši tu riječ. Ah, kako bi se ona onda osjećala? I zamišljao je kako ga kući donose mrtva, izvukavši ga iz rijeke, uvojci mu posve mokri, a ranjeno srce spokojno. Kako bi se ona bacila na njega, kako bi joj suze tekle kao kiša, usne molile Boga da joj vrati njezina dječaka, a ona ga više nikada, nikada neće zlostavljati! No, on bi ležao hladan, blijed i bez znaka života – jadni mali patnik čije su muke napokon prestale. Toliko se raznježio nad tim dirljivim snovima da ga je stalno nešto stezalo u grlu i gotovo se gušio, a oči su mu bile zamagljene od vode koja je lila iz njih kad god bi trepnuo te klizila i kapala mu s vrha nosa. Podilaženje toj boli pričinjalo mu je silnu nasladu pa nije mogao podnijeti da je ometa kakvo svjetovno veselje ili radost. Bila je isuviše sveta za dodir s time, pa kada je malo zatim u sobu doplesala njegova sestrična Mary, sva sretna što se ponovno vratila kući nakon beskonačno dugih sedam dana provedenih u gostima, Tom je ustao te mračan i mrk izašao na jedna vrata, dok je ona kroz druga unosila pjesmu i sunce.
Lutao je daleko od mjesta na kakva dječaci obično zalaze i tražio samotne predjele koji su odgovarali njegovu raspoloženju. Na rijeci ga je primamila splav načinjena od trupaca, pa je sjeo na njezin vanjski rub i promatrao turobnu, golemu rijeku poželjevši na trenutak da se utopi, ali da to bude najednom i da prije toga izgubi svijest kako ne bi morao prolaziti kroz sve uobičajene neugodnosti koje je izumila priroda. Onda se sjetio cvijeta. Izvadio ga je, uvela i zgnječena, a to mu je samo još više povećalo sjetno blaženstvo. Pitao se bi li ga ona žalila da zna za ovo? Bi li plakala, poželjela da mu smije oviti ruke oko vrata i utješiti ga? Ili bi se hladno okrenula od njega kao i sav ovaj lažljivi svijet? Od ove su mu se slike tako bolno uskomešale ugodne patnje da ju je u sebi neprestano prerađivao i osvjetljavao je sad ovim, sad onim svjetlom, sve dok je nije sasvim iscrpio. Napokon je s uzdahom ustao i otišao u mrak.
Oko devet i pol ili možda deset prolazio je pustom ulicom u kojoj je stanovala obožavana neznanka. Zastao je na trenutak: nikakav mu zvuk nije dopirao do naćuljena uha. Jedna je svijeća bacala mutno svjetlo na zavjesu kojom je bio zastrt prozor na katu. Je li ondje predivna djeva? Pope se preko ograde i stade se kradom provlačiti kroz razno bilje, sve dok se nije našao pod onim prozorom. Dugo je uzbuđeno gledao gore, onda legao na zemlju ispod prozora i ispružio se na leđa, a ruke prekrižio na grudima držeći u njima onaj jadni uveli cvijet. Ovako će umrijeti – vani, u hladnom svijetu bez krova nad beskućničkom glavom, bez prijateljske ruke koja bi mu otrla samrtnički znoj s čela i bez ljubljenog lica koje bi se u posljednjem času samilosno nadvilo nad njega. Ovako će ga ona sutra ugledati kada kroz prozor pogleda u vedro jutro: oh, hoće li proliti makar jednu suzicu nad njegovim jadnim beživotnim tijelom, hoće li uzdahnuti kada vidi kako je grubo uništen i prerano prekinut ovaj blistavi mladi život?
Prozor se otvori, grubi glas neke služavke oskvrnu svetu tišinu, a mlaz vode smoči posljednje ostatke ispruženog patnika.
Zamrli junak skoči s uzdahom olakšanja. Onda zrakom prozuja neki bačeni predmet popraćen tihom kletvom, uslijedi zvuk kao od razbijena stakla, a mala, nejasna prilika skoči preko ograde i odjuri u mrak.
Malo kasnije, kada je Tom, već se razodjenuvši za odlazak u postelju, uz svjetlo lojanice pregledavao mokru odjeću, probudi se Sid. No, ako je i imao kakvu nejasnu zamisao o tome da nešto »neodređeno napomene«, predomislio se i odšutio jer je nazreo opasnost u Tomovu oku.
Tom leže bez dodatne gnjavaže kakvu je za nj značila molitva, a Sid taj propust dobro zapamti.

Četvrto poglavlje


Sunce je izašlo nad spokojnim svijetom i obasjalo mirno selo poput blagoslova. Nakon doručka tetka Polly održa obiteljsko bogoštovlje: poče s molitvom sazdanom od biblijskih navoda složenih jedan na drugi kao opeke i spojenih tankom žbukom vlastitog mišljenja, a s vrha te građevine, kao sa Sinaja, potom izgovori i jedno mračno poglavlje iz nauka Mojsijeva.
Zatim Tom zasuka rukave, da tako kažemo, i dade se na posao da »nabuba zadane retke.« Sid je svoju zadaću bio naučio već prije nekoliko dana. Tom skupi svu snagu ne bi li upamtio pet redaka, a izabrao ih je iz Govora na gori, jer nije mogao pronaći ništa kraće. Poslije pola sata imao je nejasnu i općenitu predodžbu o svojoj zadaći, ali ništa više od toga, jer je u mislima prelazio cjelokupno područje ljudske mudrosti, a ruke mu se bavile kojekakvim igrama, što mu je odvraćalo pažnju od učenja. Mary mu uze knjigu da ga ispita, a on je kroz maglu pokušavao pronaći pravi put:
»Blago… a… a…«
»Siromasima…«
»E, da – siromasima: blago siromasima… a… a…«
»U duhu…«
»U duhu. Blago siromasima u duhu jer je njima… njima…«
»Njihovo…«
»Jer je njihovo. Blago siromasima u duhu jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Blago onima koji tuguju jer… jer…«
»Ć…«
»Jer će… a…«
»Ć – E – S…«
»Jer će… S… Oh, ne znam što je to!«
»Jer će se!«
»Oh, jer će se! Jer će se… jer će se…a… a… isplakati… a… a… Blago onima koji će se… koji će… a… koji će se isplakati jer će …a… što će napraviti? Zašto mi ne kažeš, Mary? Zašto si takva?«
»Oh, Tome, jadni tupoglavče, pa ne mučim ja tebe namjerno. Ni govora. Morat ćeš se opet prihvatiti učenja. Nemoj se obeshrabriti, Tome, svladat ćeš ti to – a ako uspiješ, dobit ćeš od mene nešto jako lijepo. Hajde sada, budi dobar dečko.«
»Važi! A što to, Mary, reci mi što ćeš mi to dati.«
»Ni brige te, Tome. Znaš da, kad kažem da je lijepo, onda je zaista lijepo.«
»Onda je sigurno tako, Mary. U redu, ponovno ću zapeti.«
I zaista je »ponovno zapeo« pa je, pod dvostrukim pritiskom znatiželje i nade u dobitak, učio s takvim žarom da je postigao sjajan uspjeh. Mary mu pokloni posve nov džepni nož vrijedan dvanaest i pol centa: grč ushita proleti mu tijelom i uzdrma ga do temelja. Istina, nožem se ništa nije moglo rezati, ali je to bio »bome pravi« Barlow,  u čemu se i sastojala njegova neshvatljiva veličina – premda je bila golema tajna, a vjerojatno će to i ostati, kako su dječaci sa Zapada došli do uvjerenja da je to oružje opasno. Tom je uspio nožem izrezuckati ormar i baš se spremao prijeći na komodu, kad ga pozvaše da se spremi za nedjeljnu školu.
Mary mu dade limeni umivaonik i komad sapuna, pa on izađe na dvorište i stavi umivaonik na klupicu: onda umoči sapun u vodu i odloži ga, potom zavrnu rukave, pažljivo izli vodu na zemlju, a zatim uđe u kuhinju i marljivo poče brisati lice ručnikom koji je visio iza vrata. No, Mary odmaknu ručnik u stranu i reče:
»Sram te bilo, Tome! Ne budi tako zločest! Voda ti neće naškoditi.«
Tom se mrvicu zbuni. Umivaonik je ponovno bio pun, pa on ovaj put časak postaja nad njim skupljajući odvažnost, a onda duboko udahnu i poče se prati. Kada se malo zatim vratio u kuhinju sklopljenih očiju i rukama naslijepo tražeći ručnik, s lica su mu kao uvjerljivo svjedočanstvo kapale sapunica i voda. No, kada je provirio iza ručnika, nije bio baš najbolje umiven jer se čisto područje iznenada prekidalo na bradi i čeljustima, poput obrazine. Ispod te crte i iznad nje ležalo je tamno prostranstvo nenakvašena tla koje se sprijeda pružalo prema dolje, a prema otraga oko čitava vrata. Na to ga Mary uze u ruke pa je Tom, kada je bila s njim gotova, opet bio pravi čovjek i brat, bojom kože ravnopravan sa svima, kose mokre i uredno počešljane, a kratki mu uvojci bijahu dotjerani tako da su pobuđivali milovidan i skladan opći dojam.  (On ih je potajno nastojao izravnati, marljivo i teškom mukom, lijepeći kosu sasvim uz tjeme, jer je uvojke smatrao znakom ženskosti, pa su mu stoga vlastite kovrče zagorčavale život.) Onda je Mary između njegove odjeće izabrala odijelo koje je već dvije godine nosio samo nedjeljom – zvali su ga jednostavno »drugo odijelo« – po tome znamo koliko je uopće imao odjeće. Pošto se obukao, ona ga još malo »dotjera«: zakopča mu čisti kaputić sve do brade, široki ovratnik namjesti na ramenima, iščetka ga i stavi mu na glavu šaren slamnati šešir. Sada je izgledao izrazito pristalo, a vidjelo se i da se nelagodno osjeća. I zaista se osjećao upravo toliko nelagodno koliko se to na njemu i vidjelo: izjedala ga je sputanost što su mu je pričinjavale sva ta odjeća i čistoća. Nadao se da će Mary zaboraviti barem na cipele, ali mu se ta nada izjalovila: ona mu ih donese, prethodno ih temeljito premazavši lojem, kako je to već bio običaj. Na to Tom izgubi strpljenje i reče kako ga uvijek tjeraju raditi sve ono što ne želi. No, Mary uvjerljivo kaza:
»Molim te, Tome, budi dobar.«
I tako je, premda gunđajući, obuo cipele. I Mary se brzo spremi pa se troje djece uputi u nedjeljnu školu – mjesto koje je Tom mrzio cijelim srcem; ali su ga Sid i Mary voljeli.
Nedjeljna je škola trajala od devet do pola jedanaest, a onda je slijedila misa. Od ovo troje djece dvoje je dobrovoljno ostajalo na propovijedi, a s njima je ostajalo i treće – samo zbog jačih razloga. U gole crkvene klupe s visokim naslonom moglo se smjestiti oko tri stotine osoba, a sama je crkva bila mala, neugledna zgrada s nekakvom ogradom od borovih dasaka na vrhu umjesto zvonika. Na vratima Tom malo zaostade i oslovi jednoga od svojih drugova u nedjeljnom ruhu:
»Čuj, Billy, imaš li žutu cedulju?«
»Imam.«
»Što tražiš za nju?«
»Što daješ?«
»Komadić slatkiša i udicu.«
»Daj da vidim.«
Tom pokaza ponudu. Zadovoljavala je pa vlasništvo prijeđe iz ruke u ruku. Zatim Tom dvije bijele kamenke zamijeni za tri crvene potvrde, a neke sitnice za nekoliko plavih papirića. Redom je presretao dječake kako bi god koji od njih stigao i još deset-petnaest minuta kupovao cedulje različitih boja. Onda, zajedno s gomilom čistih i bučnih dječaka i djevojčica, uđe u crkvu, uputi se na svoje mjesto i započe svađu s prvim dječakom na kojega je naletio. Učitelj, ozbiljan, stariji čovjek, umiri ih, a onda im načas okrenu leđa pa Tom povuče za kosu dječaka u klupi ispred sebe i zadubi se u knjigu još prije nego se dečko uspio i osvrnuti,. Domalo iglom ubode drugog dječaka da bi čuo njegovo »Joj!« te zasluži nov učiteljev ukor. Cijeli je Tomov razred bio na isto brdo tkan – nemiran, bučan i svadljiv. Kada je trebalo naizust izgovoriti zadaću, nitko ne bi u potpunosti znao ponoviti zadane retke, nego mu se cijelo vrijeme moralo pomagati. Uza sve to, nekako su se provlačili i svatko bi na kraju dobio nagradu – malenu plavu potvrdu s otisnutim odlomkom iz Svetog pisma. Svaki je plavi papirić bio nagrada za dva izgovorena retka. Deset je plavih potvrda vrijedilo koliko i jedna crvena, a mogle su se za nju zamijeniti. Deset je pak crvenih papirića vrijedilo kao jedan žuti, a za deset žutih potvrda od školskoga je ravnatelja učenik dobivao vrlo skromno uvezanu Bibliju (u ona je lijepa vremena stajala četrdeset centi). Koliko bi mojih čitalaca bilo tako marljivo i uporno da napamet nauči dvije tisuće biblijskih redaka, pa čak i za Doréovu Bibliju?  Mary je ipak na taj način stekla dvije Biblije – bio je to strpljiv dvogodišnji trud – a jedan ih je dječak njemačkog podrijetla zaslužio četiri ili pet. Jednom je bez stanke izgovorio tri tisuće stihova; ali je taj napor bio prevelik za njegove umne sposobnosti pa je od toga dana gotovo posve šenuo – težak udarac za školu jer je u svečanim prigodama i pred mnoštvom svijeta ravnatelj običavao upravo tog dječaka pozvati da se »iskaže« (kako je Tom to zvao). Samo su stariji učenici uspijevali zadržati svoje cedulje i ustrajati na tom dosadnom poslu dovoljno dugo da dobiju Bibliju, pa je zbog toga dodjela ove nagrade bila rijedak i značajan događaj: zaslužni bi učenik toga dana bio tako važna i znamenita osoba da bi u srcu svakog đaka smjesta ponovno usplamtjela želja za slavom koja bi često potrajala i nekoliko tjedana. Premda Tom u svojem duhovnom želucu nikada nije zaista osjećao glad za takvim nagradama, cijelo mu je biće bez sumnje već dugo žudjelo za slavom i sjajem što su ih one donosile.
U danom trenutku za propovijedaonicu stade ravnatelj, držeći u ruci zatvorenu pjesmaricu, a kažiprst između njezinih listova, pa zatraži tišinu. Kad god neki ravnatelj nedjeljne škole drži svoj uobičajeni govorčić, pjesmarica u ruci isto mu je toliko nužna kao što su neizbježne note u ruci pjevača koji na koncertu stoji u prednjem dijelu pozornice i izvodi solo točku – premda je razlog tomu tajna: takvi se patnici, naime, nikad ne služe ni pjesmaricom ni notama. Ovaj je ravnatelj bio slabašan tridesetpetogodišnji stvor sa žućkasto-crvenkastom kozjom bradicom i žućkasto-crvenkastom kratkom kosom, nosio je kruti uspravni ovratnik čiji mu je gornji rub gotovo dopirao do ušiju, a oštri mu se vrhovi sprijeda svijali prema kutovima usta – ta ga je ograda prisiljavala da gleda ravno preda se, kao i na to da se okreće cijelim tijelom kad god je htio pogledati ustranu. Podbradak mu je pak podupirala prostrana kravata, široka i dugačka kao kakva novčanica, a krajevi joj bili ukrašeni resicama. Vrhovi su mu se čizama, prema tadašnjoj modi, oštro uzvijali nagore poput salinaca na saonicama – ovo su mladi ljudi postizali ustrajnošću i trudom, i to tako što bi satima sjedili, ujedno pritišćući o zid vrhove cipela. U gospodina je Waltersa bio silno ozbiljan izraz lica, a veoma iskreno i pošteno srce: svete je stvari i mjesta tako poštovao i dijelio ih od svjetovnih zbivanja, da je u nedjeljnoj školi njegov glas i nehotice dobivao neki poseban prizvuk kojega u njemu nije bilo običnim danom. Počeo je ovako:
»A sada, djeco, svi sjednite što uspravnije i ljepše pa čas-dva pažljivo slušajte što ću vam reći. Eto, tako. Ovako se dobri dječaci i djevojčice i trebaju ponašati. Vidim tamo jednu djevojčicu da gleda kroz prozor –njoj se, bojim se, čini da sam ja negdje vani – možda na nekom drvetu držim govor ptičicama. (Hihotavo odobravanje.) Želio bih vam reći koliko mi je drago što vidim toliko ozarenih i čistih malih lica koja su se okupila na ovakvu mjestu da se nauče kako će činiti ono što je pravo i biti dobra.« I tako dalje, i tako dalje. Nije potrebno iznositi ostatak govora. Bio je sastavljen po stalnom obrascu kakav svi dobro poznajemo.
Posljednju su trećinu govora pokvarili neki zločesti dječaci nastavkom tučnjave i drugim zabavama, kao i nemir i šapat što su se bili nadaleko i naširoko proširili, podrivajući čak i temelje usamljenih i neuništivih stijena, kao što su bili Sid i Mary. No, kada je gospodin Walters spustio glas, iznenada prestade i svaka buka, a završetak govora bi primljen s iskazom tihe zahvalnosti.
Dobar je dio šaputanja bio izazvan jednim više-manje rijetkim događajem – ulaskom posebnih gostiju: bili su to odvjetnik Thatcher u pratnji vrlo slabašna starijeg gospodina, zatim neki stasit i naočit sredovječni gospodin čelično-sive kose te dostojanstvena gospođa, nedvojbeno njegova supruga, s djevojčicom koju je vodila uza se. Tom je do tada bio nemiran, pun nezadovoljstva i zlovolje, a isto tako i grižnje savjesti – nije mogao u oči pogledati Amy Lawrence, nije mogao izdržati njezin zaljubljeni pogled. No, kada je ugledao malu pridošlicu, dušu mu u trenu zahvati plamen radosti. Idućeg se trenutka poče »šepiriti« iz petnih žila – udarati dječake, vući ih za kosu, kreveljiti se – riječju, primjenjivati svako umijeće kojim se može očarati neka djevojčica i steći njezino udivljenje. Na njegovu je zanosu bila tek jedna mrlja – sjećanje na poniženje što ga je doživio u vrtu ovoga anđela – ali su taj zapis u pijesku hitro ispirali valovi sreće koji su ga zapljuskivali.
Gosti dobiše počasna mjesta, a gospodin Walters ih, čim je završio govor, predstavi učenicima. Pokazalo se da je sredovječni gospodin silno ugledna osoba – ništa manje nego pokrajinski sudac – zacijelo najuzvišeniji stvor kojeg su djeca ikad ugledala pa ih je zanimalo kakvoj vrsti pripada: napola su mu htjeli čuti gromki glas, a napola su se bojali da bi im se to zaista moglo dogoditi. Bio je on iz Constantinoplea, mjesta udaljena čak dvanaest milja, što je značilo da je putovao i vidio svijeta – njegove su oči gledale zgradu pokrajinskog suda za koju se govorilo da ima limeni krov. Strahopoštovanje što su ga nadahnula ovakva razmišljanja, potvrđivali su veličanstvena tišina i nizovi ukočenih pogleda. Bio je to veliki sudac Thatcher, brat njihova mjesnog odvjetnika. Jeff Thatcher odmah mu pristupi u namjeri da pokaže prisnost s velikim čovjekom i izazove zavist cijele škole. Čuti ovakav šapat, za njegovu bi dušu bilo kao kakva glazba:
»Pogledaj ga, Jime! Ide gore. Ma, gledaj! Rukovat će se s njim – doista se rukuje s njim! Ti bokca, zar ne bi sad rado bio na Jeffovom mjestu?«
Gospodin Walters stade se »šepiriti« u svoj svojoj službenoj užurbanosti u vezi s raznoraznim poslovima, izdajući naređenja, dajući savjete, dijeleći upute lijevo i desno, svugdje gdje bi to našao za shodno. Knjižničar se pak »šepirio« trčkarajući amo-tamo s naramcima knjiga i stvarajući buku i galamu u kojoj uživaju sitni službenici. Mlade su se učiteljice »šepirile« blago se naginjući nad učenike koje su nedugo prije toga bile ispljuskale, podignutim prstom ljupko opominjući male zločeste dječake, a nježno milujući dobre. Mladi su se učitelji pak »šepirili« pokojom grdnjom i ostalim vidovima pokazivanja vlasti i pozivanja na besprijekoran red, a većina je učitelja i učiteljica imala nekakva posla u knjižnici, naime, kraj propovjedaonice i taj je posao valjalo ponavljati i po dva do tri puta (uz mnogo prividne ljutnje). Djevojčice su se »šepirile« na različite načine, a dječaci su u »šepirenju« pokazali takvu marljivost da je zrak bio ispunjen kuglicama od papira i žamorom nereda. Iznad svega je toga sjedio veliki čovjek, veličanstvenim sudačkim smiješkom obasjavao cijelu prostoriju i grijao se na suncu vlastite veličine – pa se tako i on »šepirio«.
Gospodinu je Waltersu za potpunost njegova ushita nedostajalo samo jedno, naime, prilika da nekom učeniku uruči Bibliju kao nagradu i pred svima prikaže to čudo od djeteta. Nekoliko je učenika imalo više žutih potvrda, ali ih nijedan nije imao dovoljno – bio se raspitao među najboljim učenicima. Bio bi dao sve na svijetu da je onaj njemački dečko opet ovdje i pri zdravoj pameti.
I u tom trenutku, kada je već bilo nestalo svake nade, istupi Tom Sawyer s devet žutih potvrda, devet crvenih potvrda i deset plavih te zatraži Bibliju. Bio je to grom iz vedra neba. S te strane Walters nije barem još sljedećih deset godina očekivao takav zahtjev. No, nije ga mogao zaobići – pred njim su bili ovjereni nalozi za isplatu i izgledali su posve ispravno. Toma zato pozvaše do povišenog mjesta na kojem su sjedili sudac i ostali izabrani gosti, a vrhovna uprava objavi veliku novost. Bilo je to najnevjerojatnije iznenađenje desetljeća, a događaj tako nepojmljiv da se novi junak uzdigao gotovo u sudačke visine, a škola je zurila u dva čuda, umjesto u jedno. Svi su se dječaci izjedali od zavisti, ali su najgore muke trpjeli oni koji su prekasno shvatili da su sami pridonijeli ovome mrskom sjaju jer im je Tom potvrde platio blagom što ga je bio skupio prodajući im povlastice za bijeljenje ograde. Prezirali su sami sebe jer ih je budalama napravio podmukli varalica, ta lukava zmija skrivena u travi.
Ravnatelj je Tomu predao nagradu s onoliko oduševljenja koliko ga je u ovim okolnostima mogao iz sebe iscijediti: nije tu bilo istinskog izljeva osjećaja jer je jadniku nagon govorio da tu postoji neka tajna za koju bi možda bilo bolje da ne izađe na vidjelo. Bilo je naprosto nezamislivo da bi ovaj dječak u svojem štaglju mogao uskladištiti dvije tisuće snopova biblijske mudrosti – bez sumnje bi već i tuce toga bilo previše za njegove mogućnosti.
Amy Lawrence bila je ponosna i sretna pa je nastojala da Tom to zapazi na njezinu licu – ali je on nije ni gledao. Začudila se, onda se malo uznemirila, a zatim se u njoj javila nejasna sumnja, nestala, pa se opet javila. Bolje promotri Toma i jedan joj njegov potajice bačeni pogled sve reče – pa joj se tada slomi srce, obuzeše je ljubomora i bijes, suze joj navriješe i ona zamrzi sve i svakoga. Toma najviše od svih (kako je mislila).
Toma predstaviše sucu, ali se dječaku jezik bio svezao, jedva je disao, srce mu je podrhtavalo – djelomično zbog silne veličine toga čovjeka, ali uglavnom zato što je bio njezin otac. Da je bio mrak, najradije bi pao na koljena i poklonio mu se kao božanstvu. Sudac položi Tomu ruku na glavu, nazva ga krasnim mladićem i zapita ga kako se zove. Dječak zamuca i dah mu zastade, a onda konačno protisnu:
»Tom.«
»Oh, ne, ne baš Tom… nego…«
»Thomas.«
»E, to je već bolje. Mislio sam ja da to mora biti nešto dulje. Odlično. No, rekao bih da imaš i prezime, pa ćeš mi i to reći, je li?«
»Reci gospodinu kako ti je prezime, Thomase«, reče Walters, »i kaži gospodine suče. Ne zaboravi na lijepo ponašanje.«
»Thomas Sawyer…gospodine suče.«
»Tako je. Dobar si ti dječak. Krasan dječak. Krasan, pravi mali čovjek. Dvije tisuće stihova uistinu je mnogo – veoma velik broj. I nikada ti neće biti žao truda koji si uložio u to da ih naučiš jer znanje vrijedi više no išta drugo na svijetu: znanje stvara velike i dobre ljude. Jednoga dana, Thomase, i ti ćeš biti velik i dobar čovjek, a onda ćeš se osvrnuti iza sebe i reći: ‘Sve to zahvaljujem dragocjenom radu nedjeljne škole koju sam u djetinjstvu imao prilike pohađati, sve to zahvaljujem svojim dragim učiteljima koji su me naučili kako valja učiti, sve to zahvaljujem onom dobrom ravnatelju koji me hrabrio, pazio na mene i od kojeg sam dobio divnu Bibliju – sjajnu prekrasnu Bibliju – koju sam smio zadržati i sačuvati kao svoju… Sve to zahvaljujem pravom odgoju! Tako ćeš reći, Thomase, i osjećat ćeš kako te dvije tisuće stihova ne bi dao ni za kakve novce, zaista ne bi. A sada, neće ti biti teško da meni i ovoj gospođi ispričaš nešto od onoga što si naučio – znam da neće – jer se mi ponosimo takvim dječacima koji vole učiti. No, sigurno znaš imena dvanaestorice Isusovih učenika. Hoćeš li nam reći imena prve dvojice izabranih?«
Tom je natezao rupicu za dugme i izgledao kao da se smeo. Onda je pocrvenio i oborio pogled. Gospodinu Waltersu stade srce. Reče sam sebi kako je nemoguće da dječak odgovori i na najjednostavnije pitanje – zašto ga je sudac baš morao nešto pitati? Ipak se osjeti prisiljen da progovori pa reče:
»Odgovori gospodinu sucu, Thomase, ne boj se.«
Tom je još uvijek oklijevao.
»Hajde, znam da ćeš meni reći«, rekla je gospođa. »Prva dvojica učenika bili su…«
»DAVID I GOLIJAT!«
Spustimo zastor milosrđa nad nastavkom ovoga prizora.