Svatovska


Smrcu mojom umro je i moj svijet
U prazne oci
Mrak se
Pradavni
Naseli


Smrcu mojom umro je i moj svijet
Ali svijet svijeta
Nece da se
Raseli


Sada kroz sudbinske tišine
Bijeli trak sjecanja
Probija oklop
Tmine


Kroz cudno okno tog prozora
Rodi se neko novo
Duboko
Oko


Pa vidim na svom obzorju
Kako se iz niceg
Podize opet
Zora


Eno zuto podne do svog srca zrije
Eno vece truda
Na trudna
Ramena


Mojom smrcu umro je i moj svijet
Ali on nece da stane
Zbog zaustavljenih
Mojih
Ruku


I kamen sam kao da nije
Od kamena


Pod nebom veoma visokim
Pod nebom plavim
I mekim kao svila
Opet se stanak
U Podvisokim
Sastao


A ja bez jedinih ruku
A ja bez roka
A ja bez oka
A ja bez
Krila


Pa opet mi se nasred tog bola
Bijela vila snila
Pa opet se
Zelja
Vrela


Opet se ko ljuta guja
Pod grlo
Savila


Mojom smrcu umro je i moj svijet
Ali ni srce smrti
Nije prazno
Ni jalovo


Zitka kad pozute kad sazru zita
Zazele da ih zanju
Zene
Za hrabrene bojne
Za hrabre vojne
Za mlade
Zenike


I za zedne pute


Jer pravo od travnicke Lašve
Pa preko Rame i Neretve
Da travunjske Lastve
Lete te laste
Na Lastovo
Plavo


Samo ptice kamne ove ptice amo
Sve kroz puzavice
Cuvaju vjecno
Cuvaju
Vjerno


Toplinu rukavice
Od mahovine


Smrcu mojom utnro je i moj svijet
Ali cvijetja svijeta
Svugdje i sad
Ima


Na krilima dima
Na kolima
Sunca


Kroz suncana bilja
I klija i
Cvjeta


Medju obalama negdje
Otancale vode šume
Moleci
Za kišu


Negdje kroz listja sna
Snene se šume
U kolu
Njišu


Kroz šum kasne mjesecine
Opet sad nekog
U nedohod
Vode


Još suznji u tankoj nadi dišu
Dok hladna rosa
Na bose im
Noge
Pada


Trazeci trkom sebe u svom gradu
Nekto je opet ostao
Bez svog jedinog
Grada


Mrtav sam
Mrtav


Ali sa smrcu mojom
Nije umro
I
Svijet


Opet se u nekim ocima
Svjetlost
Zanavjek
Gasi


U nekim mekim
Tek pocinju
Da plamte
Snovi


Pa preko visokih brana
Preko zabrana


Preko
Grobnog
Kamena


Preko kostiju što sve jace
Svijetle
U tami


Gorom i dolom
Kiceni
Svatovi

Suocenje


Vjetar u borju crnom kiša u mramorju
Usudna smjena godisnjih doba od bonog
proljeca do proljeca bonog
Kroz dane kroz godine kroz stoljeca
bodimo za suncem visokim kroz kamenje i
šume ledenog gorja onog
S morom u grudima sa zorom u zjenama
srljmo slanom gorkomodrom morju
A zamke zamamne u znacima neba u
toploj mahovini tla u zutom zišku hljeba
Imenujemo tako stvari oko nas da nam
zasvjedoce korake na rubu ove oštre jave
Na povjerenje toplo one ostaju nijeme na
zdušno one se ravnodušno objave
Imenujemo pitomo bilje zarke ptice pitamo
zovemo davne zvijeri
I u toj vjeri zato pravo i nemilice u lice
zagledamo ljude
Predjele beskonacnog obzorja molimo da se
iz hladnog bešcutja probude
Ronimo tajno tamnom maticom dana od
juce
Omamljeni neizvjesnošcu kraticom po dnevu
ovom skitamo
Pitamo mudrace nesigurno o tome šta s
jutra bice
Zovemo tako izmedju oblaka na sve strane
svoje pravo bice
A samo u snu znamo ono zlatno lišce
Trazimo vrijeme a ono za nas kao da i ne
zna
Vrijeme što ni sebe ne primjecuje u grotlu
bezdna
U ovom tijestu glasova opet šutnja svakako
caruje svijetom
Pa hajde da se s tim cvijetom sutnje
uputimo
U slutnji jednoj na iskonsku šutnju da i mi
zašutimo
Skrhani konacno slomljeni na svojoj zelenoj
grani
U kosti svoje ulovljeni u zemlji ovoj
udomljeni
Da uputimo se strašno u zagrljaj sa svojim
slatkim jadom
Kad sastati se nikad necemo sa nade svoje
svojim gradom
Da više nikakav glas se ini u tišini
iskonskoj ne cuje
Samo ono zvono tišine nek se vine u meni


Cisto od vatre stare teško od novog smisla
Ko vjetar kroz borja crna umorna
Ko kiša kroz mramorja smrti pokisla
Kroz nebo tek pred nama otvoreno
Do zvijezda neka
Odjekuje

Smrt


Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrcu je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda

Ruka


Ova ruka kaze ti da staneš
i zamisliš se nad svojim rukama

Loza i njene rozge


Ovdje je prisutan onaj
Koji po vjernom ocitovanju rece
Az esam loza istinia a otac moj je vinogradar
I vsaku rozgu na meni a ploda ne da ja cu odsjeci
Al onu koja radja da polje bude bolje
Da sladji dar i plod veci
Cistim


Vi vec ste cisti slovom istim koje vam glagoljah
Bacite zato tvari svoje u oganj ovog plama
Budite tako u meni a ja cu svakako u vama
Kao u onim što sam od iskoni koje voljah
Az esam loza
A vi ste
Grozje


Ovdje je prisutan onaj
što spreman je uvjek na rijec i na djelo
Gdje rijec je od prijeka lijeka
A djelo kao vrelo
Gvozje
On ceka me od vijeka
On ceka i vidim ga zacijelo
I silazim k njemu
Kroz to bijelo
Lozje

Suncani Hristos


Ni zivot ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni


Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakinici
Objesiše ga u šesti cas onog dana
Pred njegovim cudom zanijemiše zreci i
vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobijedi
Smrt


Smrt ga trazaše al ne nadje ništa
Ne nadje ni meso ni kosti ni krvi
Osta joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skace
Place i rida ocajna
I mala


Ni zivot ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog sto mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoci se u stub
Suncani


Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka suncana pocivališta
Pruza Ruke

Vrata


Ovdje smo još uvjek samo steci gosti
I trebalo bi vec jednom preci u krug svjetlosti
Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti
Iz tijela ovog golog u tijelo vjecnosti


Kada se doskitah u ovo vece kasno
On mi rece a da ga ne pitah


Ja sam ta porta i kroz nju udji u mene jako ja u tebe
On tako rece al gdje su usta brave gdje prst pravog
kljuca za vrata u stepeništa goruca?
Pa tragam po travi zato i trazim u glavi tako kljuc taj plavi
Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti i trazim
ušce u te zlatne dveri
Zadjem u mrave u bilje u privide u zbilje Trazim i nadjem
Al od ruke moje do kljucanice kto tu strogu istragu iznevjeri?


Sa ove mracne strane vrata nadire vjetar hudi razdire vjetar ludi
Ostavljam sestru i brata ostavljam oca i majku
izmedju zvijeri i ljudi
Da sebe budem našao u svom bicu na putu svom stubu sjaja
Kako cu kada u tom zicu da zgodim se u slovu
Što bi u okricu?


On rece mi tako kad ga zato i ne pitah
Udji u mene jer ja sam ta vrata sjajna Pa sada
Bdijem sada gnjijem sada mrijem tako na ovom dovratku
A vjetar vjetar vjetar


Ako su vrata iz rijeci samo san ako su samo gatka bajna
Ja ipak necu više da se s vrata vratim
Ja opet hocu tamo da snim
Tu slatku
Gatku

Vijenac


Ovdje je prisutan onaj koji na moja usta tada rece
Kako se u ovo vece sva ostrva razbjezaše
I gore se više ne nadjoše
Jer je vrijeme blizu


I rece k tomu još vece
Da zbacena bi na zemlju otrovna guja azdahaka
što zabludi vas svijet vasioni iz zdrijela svog mraka
Da cistih je malo na zemlju stalo do andjela nije ostalo
Pa tesko onim koji zive na kopnu tesko onima na moru
Jer opaka zvijer rasiri krila i sakri zoru
Znajuci da vremena ima malo


I kuga bi i rat i glad pa zvatasmo jezike svoje od bola
I davasmo ruke svoje i davasmo vrelu krv i srca gola
Zeleci smrt al smrt je od nas bjezala
Jer je vrijeme blizu


Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru
Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet
Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu
Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu
Jer je vrijeme blizu


U nizu triju sila u svijet snage stuba svijetlost zrace
Sunce mjesec i savršen covjek snage su makrokozma
On i djevica i um sred njih snage mikrokozma znace
Da carstvo nebesko je u nama teba da se zna
Da carstvo nebesko je van nas
Neka se spozna


I eto tako sva ostrva pobjegoše i gore se više ne nadjoše
Sve zvijezde su nam se javile ali sve zvijezde zadjoše
Pa kto cini nepravdu neka i dalje nepravdom prijeti
Kto pogan jest neka se još pogani
I svet kto je neka se još sveti
Jer je vrijeme blizu
Vas koji ste cisti sad macem ce da gone sa svakog stanka
I kao podvig hvalice cas tvog mucnog i muckog rastanka
Stog uzmi štit i oklop izvuci mac na svoje gonice
Kroz smtr uništi smrt uzdigni tako jedino zice
Jer je vrijeme blizu


Pa neka otvori oci kto hoce da vidi
Neka otvori uši kto hoce sada da cuje
Jednim okom nek odmjeri i zali i hridi oko nas
Drugim nek zadje u sebe duboko da nadje svoj glas
Jer je vrijeme blizu

cetvrti jahac


Vrijeme je da se misli o vremenu
Jer trulez do besvijesti bazdi sa smrti gnjile
Vrijeme jest da se razmisli o vremenu
Jer velike vode na nas brode
Gle kako deru i zderu njine vilne sile
Vrijeme jest ubo da se zamisli u vremenu
Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti
Na nas ce hudo danas da poleti
Vrijeme je vatra jer neka sazga nas i satra
Vrijeme jest ubo da udje se u ovo vrijeme
Jer vremena ima tako malo
I vremena nece više biti

bbbb


1.



Rijec je slika svega onoga što okolo sebe vidimo i ne
vidimo
Rijecima se nekim divimo a nekih se rijeci opet stidimo
One su se nastanile u nama i one su pobjegle od nas
One imaju svoj miris i boju
One su nemušte ili
Imaju
Glas


Neka krhka rijec se penje veoma smjelo
Zracima tankim i zlatnim
Kao sicušna puzavica
Ona se vješto propinje
Od posnog kamena
Do suncanog grma
I samog
Sunca


A neka se glavato i glasito
Šepuri do na vrh bunjišta
A znamo da njome je
Zauzet prostor
I više
Ništa