Miroslav Krleža - Bitka kod Bistrice Lesne


Miroslav Krleža rodio se 1893. u Zagrebu, gdje je završio pučku školu i nižu gimnaziju. Polazio je kadetsku školu u Pečuhu, a zatim poznatu vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, koju je bijegom napustio. Između prvog i drugog svjetskog rata pokretao je i uređivao razne časopise ( “Plamen”, “Danas”, “ Književna republika”). Krleža je kao novelist bio vezan za prvi svjetski rat i malograđanski rat. Zbirka pripovijedaka Hrvatski bog mars snažna je slika ratnog bezumlja i tragičnih sudbina ljudi. Osim ratne novelistike značajan je i ciklus Krležinih drama s ratnom tematikom Vučijak, U logoru. Umro je krajem 1981. godine. Ostala najveća djela su mu Na rubu pameti, Povratak Filipa Latinovicza , Zastave, Leda, U agoniji, Gospoda Glembajevi, Deset krvavih godina i drugo.
Sedam junaka ove pripovijesti živjeli su tihim, gorkim i teškim životom , te su se mučili na zemlji da opstanu. Bilo je to davne 914. za vrijeme vladavine Franje Josipa Prvog kada je bijednim hrvatskim selima i naseljima vladalo feudalno društvo. Mnoga sela su stradala od Turaka, ljudi poumirali od kolere i kuge, a samo se sijetimo katastrofe stubičke i ostalih bitaka.
Onoga nedjeljnog jutra kad je trebalo da dođe do bitke domobran Trdak Vid bio je najtužniji jer nije mogao prestati misliti na svoju djecu koju nemože ostaviti samu kod kuće. Zadnju noć otišao je na Markov trg kako bi se potužio banu kako nezna što će sa djecom. Jadniku je žena umrla nekoliko dana prije.Ništa nije mogao učiniti te je djecu ostavi kod kuće.
Pored Trdaka Vid stupao je Loborec Štef koji je bio stari frontaš te ga je rana na ramenu pekla pod remenjem koje je imao. Nije bio oženjen ni dva mjeseca kad su ga otrgli od njegove žene te ga bacili na frontu. Trebao je dobiti šest nedjelja dopusta no to su mu oduzeli. Bio je ogorčen još više kad nije bilo cipela za njega jer je bio na straži. Tražio je narednika no uzalud nije dobio cipele. Pošto je napao narednika otputovao je na frontu da ne dođe pred vojni sud.
Tako su junaci vlakom putovali pa su u Karpatima promatrali kako su se mađarski vojnici međusobno pobili. Bilo je tiho nedjeljno jutro te su oficiri sa četama čekali zapovijed. Magla se polako spuštala, a u daljini se čuju pucnjevi topova i pušaka. Kada je stigla zapovijed o napadu vladala je nervoza. Ruska strana je na njihov napad topovima žestoko uzvratila.Zviždaljke su počele zvižditi iz sve snage, a domobrani su počeli trčati iz sve snage. Pored domobrana Lovreka Štefa trčao je Trdak Vid koji je odjednom pao na zemlju. Lovrek je mislio na najgore, te je ugledao prijatelja svog u krvi. Htio mu je pomoći ali je gospodin desetnik Pesek zaurlao na njega pa je morao nastaviti s borbom. Odjednom mu se zrno zabilo u prsa, a drugo u zemlju. Mislio je na Vida i na gospodina desetnika koji se zderao na njega. Odjednom je čuo mir i tišinu. Loborec Štef mislio je na svoje pravo i u tom trenu netko je počeo pucati na njega. Onako blatan, krvav i izmoren već mu je svega bilo dosta pa se digao i počeo pucati iz svoje puške, no nije dugo.
U školi Bistrice Lesne mrtvozornik Palčić čitao ostala pisma te riješavao poslove sa papirima. Taj dan nisu samo stradali desetnik Pesek sa šest junaka, već druga i treća satnija drugog voda. Ti seljaci cijeli su život gutali čađu i smrad, ustali su iz jednog groba i sada idu tiho u drugu jamu, u nepovrat.
Knjiga Bitka kod Bistrice Lesne opisuje hrabrost i jad slavnih junaka koji su poginuli u toj bitci. Tadođer opisuje težak i siromašan život na selu. Radnja se odvija na dva mjesta i to na fronti i u Zagorju. Glavne likove čine hrabri desetnik Pesek i šest njegovih prijatelja koji su mukom umrli. Kraj knjige je jako zanimljiv, sa mnogo radnj i napetosti pa mi se zbog toga sviđa.

Giovanni Boccaccio - Decameron

Ponesto o piscu:
Giovanni Boccacio (1313-1375) bio je istaknuto talijansko-francuski knjizevnik 14. stoljeca. Razuzdan zivot na dvoru Roberta Akvinskog ostavio je duboke tragove u njegovu zivotu i stvaralastvu. Njegova djela ljubavno-pustolovnog osvjezila su talijansku knjizevnost. Njegova poznatija djela su: Filocolo, Filostrato, Teseida, Dekameron.

Najosnovnije crte fabule:
Dekameron, tj. “knjiga deset dana”, zapocinje epidemijom kuge u firenzi 1348. godine. Sedam djevojaka i tri mladica odlucuju otici iz oboljelog grada na selo. Kako je na selu prilicno dosadno svatko mora svakog dana ispricati po jednu pricu. Kako su subota i nedelja vjerski dani u 14 dana ispricaju tocno sto prica. Svaki dan je posvecen nekoj osnovnoj temi; npr. drugi dan se pripovjeda o hirovima Fortune, treci dan o ljubavnim hirovima, cetvrti o tragicnim ljubavima i smrtima itd. Zakljucnog desetog dana novele su posvecene velikim i plemenitim djelima.
Boccaccio je u kameronu izrazio pravu, hedonisticku, stranu covjeka prikazavsi svoje likove kao ljude sumljivog i dvojnog morala i moralnih nacela. Takvim slobodnim nacinom pisanja prvi je pobio misljenje o bezgrecnom zivotu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu.

Mjesto i vrijeme u djelu:
Radnja se odvija u 14. stoljecu od godine 1348 nadalje, u Italiji.

Tema i ideja djela:
Tema djela su nesputane price mladih ljudi o ljudskoj prirodi.
Ideja djela je pokazati kako ljudi nisu andjeli vec najobicniji grijesnici, kako svecenici tako i svakodnevni ljud. Pa na kraju krajeva, ni ispovjest nije izmisljena za ukras.

Stil i kompozicija:
Stil je zacudjujuce otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime uz inkviziciju, dogmu i slicne tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili bas svakodnevna literatura.
Kompozicija je jos uvijek uobicajeno proracunata (kao kod Dantea, Petrarke...). Djelo se sastoji od sto novela podjeljenih u deset cjelina podjeljenih po danima.

Fabula:
Upravo takav stil cini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih unutrasnjih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komicno - zanimljiv opis i pristup svakodnevnog covjeka, koji rijetko mari i tezi za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive pricice.

Razotkrivanje prave covjekove prirode:
Boccaccio shvaca i uzima covjeka kakav je u stvarnosti, i uopce ne pokazuje kajanje zbog rusenja nekih osnovnih crkvenih principa. On bez griznje savjesti prikazuje fizicku ljubav u svoj njezinoj prirodnosti, na kojoj bi nu i danas mogli pozavidjeti mnogi scenaristi ljubavnih i erotskih filmova i, pisci erotskih knjiga.

Mesija novog doba:
Boccaccio je takvom otvorenoscu i filozofijom postigao laskavu titulu navjesnika novog doba i covjeka izvan / ispred svoga vremena. On odbacuje srednjevjekovne predrasude i shvaca covjeka kao bice i dusu, u ne bas uvijek savrsenoj simbiozi. Tu potvrdjuje svoju naprednost pred crkvom koja u covjeku vidi prakticki samo dusu.



2. Dekameron

Bilješke o piscu:
Giovanni Boccaccio je rođen u Parizu kao nezakoniti sin ugledne Francuskinje i oca, Firentinskog bankara. Boccaccio se školuje u Napulju, a najveće razdoblje svojega života provodi u Firenzi gdje obavlja državne poslove, ali se bavi i književnim radom. Boravak u Napulju (1328.-1341.) ostavio je trajan pečat u njegovoj ličnosti i stvaralačkom radu. U Napulju je napisao nekoliko djela koja su predstavljala novost u talijanskoj književnosti kao što su roman ljubavno-pustolovnog sadržaja "Filoccolo" te romane u stihovima "Filostrato" i "Teseida". Dok je boravio u Firenzi velika kuga pogađa živote mnogih ljudi i od nje mu umire i otac. Ta strašna bolest inspirira pjesnika na njegovo najpoznatije djelo-zbirku od sto novela "Decameron" (1348-1353). U svoje doba Boccaccio je bio cijenjen i zbog svojih učenih spisa na latinskom jeziku. Godine 1353. Boccaccio piše "Život Danteov" i u njemu naziva njegovo djelo "božanstvenim".

Likovi:
Musciatto Franzesi, Ser Ciappelletto, braća lihvari, fratar, Saladin,
Melkizedeh, Landolfo Rufollo, Turci, žena sa otoka Krfa

Tema:
Nepromišljenost, lakovjernost i naivnost svećenstva i ljudi tadašnjeg vremena koja se očituje u prevari jednog od najvećih grešnika, Ser Ciappelletta, kojom je izigrao fratra, ljudska nepromišljenost često dovodi do propasti i siromaštva, pohlepa i težnja za što većim i bržim bogaćenjem može

Sadržaj:
Ser Ciappelletto
Musciato Franzesi, bogat i ugledni trgovac postavši vitezom morao je otići u Toscanu. Svoje poslove povjerio je nekolicini ljudi osim utjerivanja dugova Burgunđanima. Međutim, Musciatto je pronašao pravog čovjeka za taj posao - Ser Ciappelletta. On prihvaća posao te na Musciattov nagovor nastani se kod braće lihvara. Nakon što se Ser Ciappelletto razbolio braća lihvari ne znaše što s njim zbog njegovih silnih grijeha, no on to začu te im odgovori da se ne brinu nego da dovedu svetog i bogobojaznog fratra. Oni mu dovedu jednog starca, cijenjenog fratra, da se Ciappelletto ispovijedi. On prevari fratra, a ovaj povjeruje u njegovu nevinost i svetost. Kada su braća čula da će Ciappelletto biti pokopan u Crkvi prestaše se brinuti. Nakon posljednje pomasti Ciappelletto umire, te fratar pozove sastanak i na njemu govori o tome kako je Ciappelletto sveti čovjek na što se fratri složiše. Na pogrebu fratar ljudima ispriča o Ciappellettovom životu, nevinosti i svetosti te ga narod proglasi svetim. Uvečer Ciappelletto biva pokopan u kapeli.
Židov Melkizedeh i priča o tri prstena
Saladin, protrativši sav imetak, pokuša izvući novac iz bogatog ali škrtog Židova Melkizedeha te ga pozove u svoju kuću. Saladin ga, htjedeći ga iskušati, upita koju vjeru smatra pravom: židovsku, saracensku ili kršćansku. Melkizedeh bješe mudar i uman čovjek te shvati Saladinovu namjeru i pripovjedi mu priču o bogatom Židovu i tri prstena. Melkizedeh je tri prstena usporedio s vjerama te mu Saladin prizna svoju nakanu i ovaj mu posudi novac koji mu Saladin vrati i da Melkizedehu velik i častan položaj na svom dvoru.
Landolfo Ruffolo
Novela govori o trgovcu Landolfu koji je živio u gradu Ravellu gdje žive bogati ljudi. Landolfo je bio bogat, te je svoj novac uložio u brod, te otputovao na Cipar prodati robu što se pokazalo lošim zbog velike konkurencije, pa je postao gusar što se pokazalo kao dobra investicija. Pljačkao je brodove (turske), te se na taj način duplo obogatio. Jedne noći zapuhao je vjetar i vidjevši da se brod ne može suprotstaviti vjetru skrije se u zaton. Iste su večeri doplovila dva turska broda u zaton koja prepoznaše Landolfov brod. Turci su poslali naoružane ljude na kopno kako nitko ne bi pobjegao, a čamcima su opkolili Landolfov brod. Zatim su zarobili Landolfa, te su mu oteli plijen. Sljedeći dan more je bilo mirno, no uvečer je zapuhalo te je oluja bacila turski brod na hrid u kojem je bio zarobljen Landolfo. Brodolomci su se hvatali za ostatke broda, pa se tako Landolfo uhvatio za jednu dasku. Sljedećeg, vedrog dana, Landolfo se probudio na dasci, no nakon što ga je prevrnula s daske neka škrinja koja je doplutala, Landolfo se uhvati za škrinju. Landolfo je bio veoma gladan i iznemogao te je u nesvijesti proveo vrijeme, sve dok nije doplovio do otoka Krfa. Tu ga je zatekla jedna žena koja je prala posuđe, te ga odvukla na obalu i odnijela kući. Žena ga je njegovala nekoliko dana dok se nije oporavio. Kad se oporavio ona ga otpremi na put za Ravello. Sa sobom, Landolfo je ponio i dragulje koje je pronašao u škrinji. Prije Ravella, stao je u Traniju gdje je dobio konja i robe ispričavši što mu se dogodilo. Kada se vratio u Ravello prodao je dragulje, te od novca koji je za njih dobio, pošalje nešto ženi na Krfu, a nešto ljudima u Traniju, te odluči kako će pošteno živjeti do kraja života i neće ulagati u svakojake investicije.

Karakrerizacija likova:
Ser Ciappelletto
Gizdavko, niska rasta, notar, pokvaren, lažac, volio unositi razdor među prijatelje, rođake, sudjelovao u ubojstvima i zločinima, strašno psuje, nikad nije zalazio u Crkvu i za sitnicu je kleo Boga i svece, opak, lopov, zalazi u krčme, žene su mu se milile kao psu batine.

Fratar
Svet i bogobojazan starac, praznovjeran jer vjeruje Ciappellettu koji je čista suprotnost onome kako se opisuje.

Saladin
Od čovjeka niska roda postao babilonski sultan, živio raskošnim životom, te na taj način protratio umetak
Melkizedeh

Uman, mudar čovjek, lihvar koji je posuđivao uz velike kamate, veoma škrt

Landolfo Rufollo
Bogat trgovac koji je pohlepi platio danak jer mu nije nikad bilo dosta bogatstva, pa je stalno pronalazio načine kako da se još više obogati dok na kraju nije postao puki siromah, no onda odlučuje pošteno živjeti.


3. Dekameron


Dan prvi, novela prva
Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. Lijećnici su mu govorili da će uskoro umrijeti. Braća su se uplašila jer mu nijedan fratar ne bi htio dati odrješenje jer je užasan čovjek te ga ne bi pokopali u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a tada bi narod napao braću te ih možda čak i ubio. Ciappellatto je slagao fratru i pokazao se kao da je svetac. Nakon smrti fratri su ga sahranili uz najveće poštovanje, a narod ga je počeo štovati kao sveca.

Likovi
Ciappellatto- pokvaren čovjek koji se samo mogao još više pokvariti glumeći da je dobar što je i učinio kako bi bio dostojno sahranjen.

fratri(općenito u to vrijeme)- nisu dobri kao danas te niti oni ne zaslužuju ići u raj jer ne žele oprostiti teške grijehe u ime Boga koji je milostiv prema svima i svima oprašta, a zauzvrat traži obećanje da nećemo griješiti za koje zna da ćemo prekršiti jer smo samo ljudi.

Dojam
Iako sam se zgražavao nad Ciappellattovim postupcima, svako zlo je za neko dobro, odnosno barem braća koja su mu pružila utočište kada je bio bolestan niju umrla zbog njega. Iako to nije opravdanje za ono što je on učinio jer on može lagati ljudima no kada će mu se suditi nakon života vidjet će se i znati točno što je učinio.

Drugi dan, novela treća
Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer koja se odmah zaljubila u njega. Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.

Likovi
Tebaldovi sinovi- rastrošni i nezasitni. Čovjek bi pomislio da kada netko jedanput dobije mnogo novaca i brzo ga potroši da neće napraviti istu grešku kada mu se još jedanput javi ista prilika koja je veoma rijetka u stvarnom životu, no oni su napravili istu grešku dva puta.

Alessandro- darežljiv. Davao je novac svojim stričevima iako su se oni razbacivali novcem. Kada se vratio kući čak je i podmirio njihove dugove.

Dojam
Ne smijemo rasipati novac u životu jer sreća ne dolazi često i nije uvijek novac. Ako nam se kada i desi da dobijemo puno novca treba ga štediti i razumno trošiti te uzeti u obzir budućnost a ne gledati samo danas. To je razlog zašto mi se nisu dopali Tebaldovi sinovi.

Dan deseti, novela peta
U hladnoj Furlaniji je živjela gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda. Misleći da će ga smiriti od pokušaja da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo je uz pomoć čarobnjaka uspio to izvesti, a Dianora, da ne obesčasti svoje ime i ime svog muža, ode k njemu. Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, također i prijatelj njezina muža.

Likovi
Dianora- pomalo okrutna, ali ipak poštena. Nije htjela reći u lice Ansaldu da je udata nego mu je dala nemoguć zadatak koji je uspio ipak izvesti. Ipak se divim tome što je na kraju otišla k njemu i priznala mu sve.
Ansaldo- iskreno zaljubljen, ali iznad svega častan. Učinio je i nemoguće kako bi osvojio Dianorino srce no kada mu je priznala da je udata, časno se ponio i odlučio ostati prijatelj s njom pa čak i s njenim mužem.

Dojam
Obećanja koja se kažu trebaju se i izvršiti. Iako nisu izvršena u ovom djelu veoma mi se dopalo jer su likovi pošteni. Dianora je priznala Ansaldu, a Ansaldo je odlučio ostati prijatelj i s njom i s njenim mužem. To je prijateljstvo pravo jer je plod istine.



4.Dekameron

O piscu
Giovani Boccaccio rođen je 1313. najvjerojatnije u Firenci. Školovao se u Napulju, a najveći dio života proveo je u Firenci. Zajedno sa Danteom i Petrarkom čini trolist najvećih talijanskih predrenesansnih književnika. Ostavio je opsežan književni opus u kojem su osim djela na latinskom i djela na talijanskom jeziku. Poznavao je Petrarku koji je imao velik utjecaj na njega i s kojim ga je povezivalo intelektualno razumijevanje i humanističko zanimanje za klasičnu starinu i za pjesništvo uopće. I on je svoje nadahnuće i vječnu ljubav na prvi pogled pronašao u Mariji, kraljevoj kćeri, koja u Dekameronu predstavlja Fiammettu. 1357. u Firenci je njegovom zaslugom osnovana katedra za proučavanje Homera, a iz tog studija izrastao je humanistički europski pokret u cjelini. Poznatija djela su mu : O propasti glasovitih  muževa, O znamenitim ženama, Rime, Dijanin lov, Komedija o firentinskim nimfama, Spjev o fjezolanskim nimfama, Korbač, a između 1357. i 1362. napisao je dva djela u kojima komentira prvih 17 pjevanja Božanstvene komedije, a to su Izlagnja o božanstvenoj komediji i  Raspravica o pohvalu Danteu. Njegovo najpoznatije i najznačajnije djelo je Dekameron koji je nastao između 1348. -1351. Umro je u Certaldu 1375.

O djelu:
 
Naziv djela
Dekameron je najveće Boccacciovo ostvarenje, prvo veliko djelo talijanske pripovjedačke proze, nastalo između 1348. i 1351. Sama riječ Dekameron je talijanizirani oblik grčkih riječi deka hemeron što znači deset dana, jer je knjiga koja ima stotinu novela zaokruženih jedinstvenim okvirom, podijeljena na deset dana.

Kompozicija i stil
Iako se može učiniti da je Dekameron , zbog skladne strukture i učestalosti broja deset, sastavljen u srednjovjekovnoj tradiciji simbolike brojeva, njegove tematske odrednice okupljene oko ljubavi, fortune i inteligencije pripadaju složenom razdoblju premještanja i preoblikovanja misaonih sustava koji su organizirali dugu povijest srednjeg vijeka. Makar Dekameron ima sto novela, taj broj sto, za razliku od Božanstvene komedije, iako pridonosi vanjskom jedinstvu i simetričnosti, nema nikakvu simboliku. Pojedine novele imaju moralistički uvod i zaključak. Tako je Boccaccio stvorio zanimljivu i jedinstvenu arhitekturu, u kojoj novele imaju potpunu umjetničku zaokruženost i autonomiju, a sve zajedno opet povezuje jedinstvo nadahnuća i temeljnih značajki piščeve slike svijeta. Radnja se inače odvija u dva tjedna, ali subota i nedjelja se preskaču iz vjerskih razloga, pa se novele pričaju samo u deset radnih dana. Stil je začuđujuće otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime uz inkviziciju, dogmu i slične tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili baš svkodnevna literatura.

Nadahnuće i tema
Boccacciov je pripovjedni svijet, posebice kad su posrijedi novele iz firentinskog života, sastavljen od motiva svakodnevnice, odakle je on, na temelju životnog iskustva i životne i bujne firentinske sredine preuzeo i umjetnički oblikovao mnogobrojne anegdote i kazivanja, prostore i likove, , a nadasve slobodan i otvoren mentalitet trgovačkog staleža. U Dekameronu dominiraju zemaljske ljudske sudbine koje uveliko pripadaju kasnom srednjem vijeku. Boccaccio je u Dekameronu izrazio pravu, hedonističku, stranu čovjeka prikazujući svoje likove kao ljude sumnjivog i dvojbenog morala i moralnih načela. Takvim slobodnim načinom pisanja prvi je pobio mišljenje o bezgrešnom životu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu. On shvaća i uzima čovjeka kakav je u stvarnosti, i uopće ne prikazuje kajanje zbog rušenja nekih osnovnih crkvenih principa. Bez grižnje savjesti prikazuje fizičku ljubav u svoj njezinoj prirodnosti. Boccaccio započinje pripovjedanje moćnim realističnim opisom tragične pošasti crne kuge koja je harala u Firenci 1348. (str. 27, 31). Ali pjesnikova reakcija na strašan događaj nije, kao što bi se u ono doba moglo očekivati, mistična skrušenost u strahu od zemaljskih nedaća i kazne Božje na drugom svijetu, nije pesimistično nijekanje vrijednosti i ljepote života, već naprotiv, to je pohvala vitalnoj mladosti i neuništivoj svježini prijateljske prirode.

Likovi
On zamišlja da se u opustjelu gradu , u crkvi Santa Maria Novella, sastalo sedam djevojaka i tri mladića : Panfilo, koji je prikazan kao sretan ljubavnik, Filostrato, prevaren i očajan ljubavnik, i veseli Dioneo, razumna i u ljubavi sretna Pampinea, vatrena Filomena, Elisa, djevojčica koju muči žestoka ljubav, naivna i putena Neifile, u sebe zaljubljena Emilia, ljubomorna Lauretta, i napokon, Fiammetta, sretna i brižna zlob uzvraćene ljubavi.

Pripovjedanje u prozi u predrenesansi
Budući da pripovjedanje u prozi nije u to doba odviše cijenjen način književnoga izržavanja i da svakodnevnica rijetko stječe status književnog motiva, ne čudi da je Boccaccio još neafirmiranom žanru novele namjenio razonodu kao svrhu. Djelom je ostao vjeran srednjovjekovnim poetičkim odrednicama zabave i pouke, ali je istodobno izborom novele kao žanra i tematikom iz svakodnevnog gradskog života ostvario važan pomak.

Žanrovska obilježja  
Na žanrovska obilježja pripovjednih tekstova od kojih se sastoji Dekameron, a time zapravo na povijest novele uopće, upućuje u Proslovu i sam Boccaccio (str. 26). Posrijedi su četiri pripovjedne vrste. Prva je novela, koja je već tada označavala pripovjetku uopće. Druga je priča, vrsta vezana uz kraće komične pripovjedne tekstove u stihu, zatim parabola koja je označavala kraći tekst u kojem se alegorijski i pomoću usporedbe iznosi neki moralni i poučni sadržaj, i, naposlijetku, pripovjest, vjerojatno vrsta novele u kojem su likovi osobe visokog roda u prepoznatljivom povijesnom kontekstu.

Prethodnici 
Iako se kraći prozni oblici mogu naći već u antičkoj književnosti, novela je tek od renesanse postala parava i priznata književna vrsta. U ranijim stoljećima odvijala se njezina tiha povijest, a najvažniji autor na putu njezine afirmacije jest upravo Boccaccio. U stvaranju Boccacciove novele sudjelovalo je nekoliko književnih vrsta i pripovjednih tema različita podrijetla, od antike, preko istonjačkih književnosti do srednjovjekovne pripovjedne tradicije. Najznačajnija djela prije Boccaccia su : Priče o drevnim vitezovima, Knjigu sedam mudraca i Dolophatos koji je strukturom, zbog okvirne pripovjesti, nalik Dekameronu. Međutim najznačajnija zbirka talijanske pripovjedne proze prije Boccaccia je Novellino odnosno Stotinu drevnih novela nepoznatog autora u kojem se nalazi stotinjak pripovjetki koje se odvajaju od srednjovjekovne tradicije i prikazuju građanski komunikacijski ton.

Sljedbenici
Boccaccio je zarana stekao sljedbenike, a najvažniji i najpoznatiji su Giovano Fiorentino koji je napisao zbirku Glupan, Masuccio Salernitano sa zbirkom Novellino, Geoffrey Chaucer - Canterburyske priče i Cervantes – Novele na primjer. Tako je Boccaccio zahvaljujući Dekameronu nedvojbeno ključna figura u oblikovanju europske tradicije pripovjedne prozne književnosti.
Boccaccio nije imao velik utjecaj na hrvatsku književnost.

Kratak sadržaj
Upravo otvoreni stil čini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komično-zanimljiv opis i pristup svakodnevnog čovjeka, koji rijetko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive pričice.

Dan prvi, uvod
Firencu, najljepšu od svih talijanskih gradova, zahvatila je kuga. Kuga je počela u istočnim stranama, a zatim se širila na zapad i pri tome je pokosila bezbrojne živote. Ni jedan liječnik nije znao lijeka i zato su svi zaraženi bili osuđeni na smrt(28). Ljudi su bili jako zabrinuti i prestrašeni i zato su izbjegavali svaki kontakt sa zaraženima. Pošto nisu našli drugi izlaz ljudi koji nisu bili zaraženi odlazili su iz grada(29). Jednog dana u crkvi se skupilo sedam mladih gospa(32). One nisu molile krunicu nego su razgovarale o tužnim vremenima. Pjesnik ih je nazvao slijedećim imenima: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile i Elisa. One su također odlučile da odu iz grada(34). Prije nego su pošle odlučile su da im treba muškarac da bi ih vodio. U tom su trenutku u crkvu Santa Maria Novella došli Pamfilo, Filostrato i Dioneo, koji su krenuli s njima.
 
Tema: Kuga u Firenci i susret mladih ljudi u crkvi
Likovi: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile, Elisa, Pamfilo, Filostrato i Dioneo.
Misao: Unatoč svim zemaljskim problemima uvijek trebamo biti optimisti i gledati pozitivno na svijet jer ćemo tako lakše prebroditi probleme.

Dan prvi, novela prva
Ser Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. . Lijećnici mu govore da će uskoro umrijeti(42). Braća se uplaše što će sada, jer mu nijedan fratar neće dati odrješenje jer je užasan čovjek i neće ga pokopati u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a onda bi narod napao braću i možda ih čak i ubio(43). No ser Ciappellatto slaže fratru i pokaže se pravim svecem. Nakon smrti fratri ga sahrane uz najveće počasti, a narod ga počne štovati kao sveca(49).

Tema: Ser Ciappellettina lažna ispovjest i fratrova naivnost
Likovi: Ser Ciappellettina, notar nije išao u crkvu, ubijao je i zalazio u krčme, kleo je i kockao (41-42), fratar (43), braća Firentinci, Musciatto Franzesi, Burgunđani
Misao: Bogu zapravo nije važno da li se mi moloimo preko dobrog ili zlog čovjeka, njemu je najvažnije da se mi molimo iskreno i od sveg srca, što se može zaključiti iz posljednjeg ulomka novele.
Izvadak iz kritike : «O Ciappellettu» 120-121 str.

Dan drugi, novela treća
Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer preobućenu u opata koja se odmah zaljubila u njega(62). Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.
Tema: Rasipnost troje braće i ljubav Allesandra i princeze
Likovi: Allesandro(60), troje braće, princeza(62), papa, princezina pratnja
Misao: U životu ne smijemo biti rasipni, moramo živjeti u skladu s svojim mogućnostima, a sreća će nam se kad-tad nasmijehnuti.

Dan deseti, novela peta
U hladnoj Furlaniji živjela je gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda(101). Misleći da će u njemu ugasiti svaku nadu da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo uz pomoć čarobnjaka uspije to izvesti, a Dianora, da ne okalja svoje ime i ime svog muža, ode k njemu(103). Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, i prijatelj njezina muža(103).
 
Tema: Dianorino obećanje Ansaldu
Likovi: Dianora, Gilberto, Ansaldo, čarobnjak, sluge
Misao: Ako nešto obećamo, onda to obećanje moramo i ispuniti, bez obzira na cijenu

Turgenjev - Očevi i deca

Sadržaj:
Radnja romana započinje 20. maja 1859. godine. Otac, Nikolaj Kirsanov, dočekuje sina Arkadija, koji treba stići iz Petrograda gdje je upravo završio Univerzitet. Nakon petosatnog iščekivanja, Arkadije konačno stiže ali sa sobom dovodi i prijatelja Evgenija Bazarova doktora i prodoslovca kojeg veoma cijeni i poštuje. Svi zajedno odlaze na Marjino – Nikolajev posjed na kome je ovaj proživio deset mirnih i lijepih godina sa svojom, sada pokojnom, ženom Mašom i sinom Arkadijem. Sada su se stvari promijenile: Maša je umrla, ondje se još nastanio Nikolajev brat Pavle Petrovič, a Nikolaj je uspio zavoljeti dragu i milu ženu Fenječku s kojom ima šestomjesečnog sina.Već sasvim na početku vidimo neminovni sukob generacija. Nikolaju je vrlo neugodno zbog Fenječke dok Arkadije otvoreno pita o njoj i žurno je odlazi pozdraviti. Takve islične nesuglasice zbivaju se među njima no velika ljubav između oca i sina ipak i malo pouštanje s obe strane ne dopušta pravu svađu. Međutim pravi sukob nastaje između Bazarova i Pavla Petroviča. Dok je Bazarov nihilist, buntovnik koji sve niječe i ništa ne priznaje, Pavle Petrovič je pravi aristokrata, uglađen, konzervativan angloman s manirima pravog gospodina. TAko dani prolaze u sitnim i većim prepirkama. Nakon dva mjeseca stiže pismo od Matveja Iljiča, daljnjeg rođaka Nikolaja, koji poziva Pavla, Nikolaja i Arkadija da dođu u grad. Međutim Pavle i NIkolaj ne žele slušati njegova hvalisanja, pa umjesto njih odlaze Arkadije i Bazarov koristeći tako ovu priliku da se malo maknu od prepirki koje već pomalo prijete kulminacijom.
Ondje, u gradu, na jednom balu upoznaju Anu Sergejevnu Odincovu, ženu koja ih je odmah očarala, iako Bazarov to ne izržava otvoreno. Ona ih poziva u posjet i oni ponukani znatiželjom već sutradan odlaze u apartman u koji je odsjela a tri dana kasnije odlaze u Nikoljskje na njen posjed. Ondje se zadržavaju petnaest dana; Arkadije uživa u konverzaciji sa ljupkom i živahnom Aninom sestrom Katjom, iako malo žalostan jer , kako se čini, Odincovoj je zanimljiviji Bazarov. Ali ni Bazarov nije ravnodušan prema Ani i to ga strahovito ljuti jer za njega idealna, romantična ljubav je potpuna besmislica,. Međutim osjećajima se ne može upravljati i on joj napokon izjavljuje ljubav Odincovoj, Ona iako nije ravnodušna prema njemu odbija ga jer joj je duševni mir ipak draži.Zato oni i odlaze, ovog puta kod Bazarovljevoh roditelja. Oni ga dočekuju s gotobvo ka ošto je Nikolaj Arkadija, vidi se da im je mnogo nedostajao. Međutim tek se ondje privremeno nezadovoljstvo i sitno neprijateljstvo među Arkadijem i Bazarovim raspiruje. Bazarov ne povrijeđen i nestrpljiv želi raditi nove pokuse i seciranja nesmetano kao kod Kirsanovih samo ovdje ton nije moguće – roditelji ga nisu vidjeli tri godine.
I oni ponovo odlaze u Marjino gdje su im se svi obradovali. Bazarov se ponovo upušta u prepirke s Pavlom Petrovičem i to konačno dostiže kulminaciju: Pavle ga poziva na dvoboj potaknu Bazarovoljevom sklonočću Fenječki koju je i ovaj potajno zavolio. U dvoboju Pavle je ranjen u nogu, no rana je laka i neopasna a Bazarov mu pruža liječničku pomoć i Pavle mu na odlasku pruža ruku nastoeći biti velikodušan.
Arkedije je otišao od kuće već prije ovog događaja pod izlikom da ima nekog posla u gradu. No zapravo odlazi u Nikoljskje ni sam svjestan da ga zapravo Katja vuče ondje. Uskoro mu se pridružuje i Bazarov. On se ponovo zbližuje s Anom i oni oboje uživaju zanimljivim razgovorima. Arkadije je sve više svjestan svoje ljubavi prema Katji on je prosi. Uz Anin blagoslov Arkadije odlazi ocu da zatraži i njegovo odobrenje, a Bazarov također odlazi svojoj kući. Ondje pri radu sa bolesnicima zarazi se tifusom i nema mu pomoći, zato šalje poruku Ani da je na samrti. Ona dolazi već slijedećeg dana i on umire te napokon pronalazi svoj mir.
Kod Kirsanovh nekolik mjeseci nakon ovog žalosnog događaja slavi se ženidba Arkadija i Katje te Nikolaja i Fenječke koji su dobili Pavlov blagoslov, no ovaj ubrzo odlazi i nastanjuje se u Drezdenu gdje ima poznanika među Englezima i Francuzima koji su na proputovanju.
Ana Sergejevna također se udala, međuutim ne iz ljubavi već iz uvjerenja, za jednog od budućih ruskuh javnih poslanika, veoma pametnoh čovjeka s kojim možda i doživi ljubav.
A Bazarovljevi roditelji puni ljubavi svakog dana odlaze na sino grob i gorko plaču nad kamenom pod kojim se nalazi njihov sin.

Likovi:
Ana Sergejevna Odincova – pametna, vrlo otmjena žena smanirima, slobodnih ilibralnih shvaćanje, vrlo drži do sebe, svojeg reda i mira – vanjskog a tako održava i unutarnji, nestrpljiva je i uporan, brine se za svoju sestru i uvažava kneginju koja kod njih živi iako joj ne pridaje veću pažnju jer je ova već stara i nesnosna
“Zaprepastila ga je svojim dostojanstvenim držanjem. Njene obnažene ruke lijepo su se spuštale niz visok struk, sa sjajne kose divno su padale lagane stabljike jarkocrvene boje fuksije na lijepa, obla ramena; smireno i pametno, upravo smireno a ne zamišljeno, posmatrale su svijetle oči pod blago uzdignutim bijelim čelom, a usne su se smiješile jedva primjetnim osmijehom. Njeno lice odisalo je nekakvom nježnom i milom snagom.”
“Bila je žena dostojanstvenog držanja. Njene gole ruke bijahu lijepo spuštene niz vitki stas; s blistave kose lijepo su padale na obla ramena lake stabljike fuksije; mirno i pametno, baš mirno, a ne zamišljeno, gledale su svijetle oči ispod blago nadnesena bijela čela, a usne se jedva primjetno smiješile. Lice joj je odisalo nekakvom ljupkom i blagom snagom. Bila je slobodnog i prilično snažnog karaktera.”
Tako nas je pisac upoznao sa likom Odincove, žene koja je uspjela zaintrigirati i privući Bazarova koji se unatoč svojim uvjerenjima, ne priznanju romantike i velikih ljubavi, zaljubljuje u nju.
Njezino lice uvijek je imalo isti izraz, prijazan, profinjen, a njene divne oči odavale su pozornost. Bila je žena dosta hladna i staložena. Puno je toga prošla u životu i kako bi Bazarov rekao bila je premazana svim mastima. Nije u ništa snažno vjerovala, sve ju je zanimalo, ali ne toliko da bi zadovoljilo njenu maštu. Iako je bila mlada, činilo joj se da živi cijelu vječnost da je ostarila i umorila se. Imala je za sobom mnogo uspomena, ali pred sobom nikakva cilja, ništa što bi je tjeralo naprijed. Po Bazarovu njoj je nedostajala ljubav, ali ona se jednostavno nije mogla zaljubiti. Pa i njegovim priznanjem da je voli nije se htjela prepustiti: “Ne!”, zaključi napokon. “Sam bog zna kamo bi me to odvelo, s tim se ne valja šaliti, duševni je mir ipak nešto najljepše na svijetu.”Život na selu imao je točna pravila. “Red se mora poštivati. Da nema reda bilo bi ovdje užasno dosadno.” , tvrdila je Odcinova. Taj red i blagostanje bili su posljedica njezina bogatstva. Bila je nezadovoljna, kao i sve “žene koje se nisu uspjele zaljubiti, željela je nešto, a da ni sama nije znala što. Zapravo nije htjela ništa, a činilo joj se da želi sve.” Ponekad je maštom prelazila granice dopuštenog i razmišljala o svemu. “Dušu bi joj obuzela nenadana smionost, sva bi se uzburkala od plemenitih težnji, ali čim bi kroz poluotvoreni prozor zastrujao zrak, Ana bi se sva skupila, i potužila, i gotovo se rasrdila. U tom trenu bilo joj je samo do jednog: da ne pušta taj prokleti vjetar.” Možda je i on bio kriv za njezinu hladnoću, za smatranje ljubavi neprirodnim osjećanjem, za nepoznavanje strasti i uzbuđenja. Možda ju je on sprečavao da osjeća i javljao se kao prijetnja kad god je ona to pokušala.

Jevgenije Vasiljev Bazarov – sposoban, inteligentan i obrazovan mladi čovjek slobodnih uvjerenja, možda malo previše zanesen njima pa ga zato i razdire pojava romantika u njemu kad se zaljubi u Anu, vrlo energičan, ne štedi nikoga, ali ipak u njemu postoje svi osjećaji (ljubav prema Ani, odgađa cijeli dan reći ocu da sutradan odlazi, a majci ni ne spominje) koje ni sam sebi ne želi priznati
“Dugačko i mršavo, širokog čela, sa nosom u vrhu ravnim a prema bradi šiljatim, krupnih zelnkastih očiju i zaliscima boje pijeska koji su se spuštali, ovo lice je izražavalo samouvjerenost i pamet a oživljavao ga ej smireni osmijeh.”

Arkadije Kirsanov – obrazovan, mladić privremeno zanesen Bazarovim uvjerenjima, ali on ne niječe svoje osjećaje i ne pokušava ih zatomiti, mnogo je mirniji i tolerantniji od Bazarova, iskreno, gotovo dječački voli Katju i oca, uživa u prirodi

Nikolaj Kirsanov – prije svega veoma dobar čovjek, veoma razborit sa snažnim očinskim osjećanjima, klasično je odgojen i obrazovan a najveći užitak predstavlja mu obiteljski život.
“Posljednju zimu nije mogao da provede u Petrogradu i, evo, vidimo ga u maju 1859. godine osijedjelog, punačkog i pomalo pogrbljenog...”, imao je 43 godine, malo je vukao nogu, crte lice su mu bile sitne, prijatne, ali nekako sjetne, bio je crnih očiju i mekane rijetke kose.

Pavle Petrovič Kirsanov – tipični predstavnik aristokracije, veoma obrazovan čovjek, strogih moralnih načela koja mu možda ponekad smetaju da razumnije sagleda nešto, uvijek uglađen i pristojan, nesretan u ljubavi – iako je imao mnogo žena i tako reći nije bilo one kojoj se nije sviđao, postojala je jedna žena koju nitku nije zaboravio – toliko je bila izuzetna pojava ta kneginja R. I ona je imala vezu sa Pavlom no ubrzo se ona ohladila prema njemu a tada je on skoro poludio. Gotovo ju je opsjedao ni bi li je ponovo osvojio. I zaista je uspio ali samo na kratko i otada ga je neprekidno izbjegavala, a on više nikako nije mogao pronaći mir; tek nakon više godina neprekidnog lutanja konačno je prihvatio Nikolajevu ponudu i nastanio se u Marjinom.
“... ali je u taj čas ušao u salon čovjek srednjeg rasta, odjeven u tamni kaput engleskog kroja, sa modernom nisko svezanom kravatom i u lakovanim čizmicama – Pavle Petrovič Kirsanov. Po izgledu imao je četrdeset i pet godina, njegova kratko ošišana sijeda kosa presijavala se tamnim sjajem, poput novog srebra. Lice mu je bilo žućkasto ali bez bora, neobično pravilnih crta i skladno kao isklesano najtananijm postupkom. Posebno su lijepe oi, sjajne, crne, duguljaste. Cio izgled Arkadijevog strica, raskošan i rasan, sačuvao je mladalačku vitkost i uspravnost, što se najčešće gubi posliej dvadesete godine.
Pavle Petrovič je izvadio iz džepa pantalona svoju lijepu ruku, dugačkih noktiju, koja je djelovala još ljepše zbog snježne bjeline manžetne, pričvršćene krupnim opalom, i pružio ju je sinovcu.”

Fedosja Nikolajevna-Fenječka – draga i mila ženica, obiteljski orjentirana, iskrena i pobožna, voli Nikolaja
“Bila je to mlada dvadesettrogodišnja žena, bjeloputa i punačka, tamnih očiju i kose, crvenih dječje nabubrelih usana i nježnih ručica. Na sebi je imala urednu pamučnu haljinu, plava nova marama ležala je prirodno na njenim oblim ramenima. Nosila je veliku čašu kakaoa i, spustivši je pred Pavla Petroviča, obuzeo ju je stid – vrela krv razlila se poput talasa ispod tanke kože njenog ljupkog lica. Oborila je pogled i stala kraj stola, lako oslonjena na same vrhove prstiju.”

Katja – draga, živahna cura, lijepog i pristojnog ophođenja, vesela i učtiva, voli prirodu
“...a za njim je ušla osamnaestogodišnja djevojka, crnokosa i crnopurasta, s nešto oblim ali prijatnim licem i tamnim očima. Nosila je punu košaru cvijeća.”
“Kad je Katja govorila veoma se ljupko osmjehivala, bojažljivo i iskreno, a gledala je nekako zabavno – strogo, odozdo prema gore. Sve je na njoj bilo mlado i zeleno: i glas, i maljice na licu i ružičaste ruke sa bjelkastim kružićima na dlanovima, tek neznatno skupljena ramena...Ona se stalno crvenjela i ubrzano je disala.”

Pejsaž
Funkcionalni – “...a nad njima u lišću breze zeba je bezbrižno pjevala svoju pjesmicu” – on je prosi
Pano - “Tako je razmišljao Arkadije... i dok je ramišljao proljeće je učinilo svoje. Svuda okolo jzlatasto se zelenjelo, sve se bujno i blago talasalo i blistalo pod mirnim disanjem toplog vjetrića – sve, drveće, žbunje i trava. Svuda su se neprekidanim glasnim pjevom razlijegale pjesme ševa, vivci su kliktali izvijajući se iznad niskih livada ili su šutke prtrčavali preko grumenja; privlačno se crneći šetkali su gačci između nježnog zelenila tek izniklog jarog žita i nestajali u blago pobjeljeloj raži, da bi tek urijetko njihove glavice izvirile iz njenih valova boje dima.”

Razlike očeva i djece:
“Tako smo ti mi – pričao je tog istog dana poslije ručka Nikolaj Petrovič svom bratu sjedeći u njegovoj radnoj sobi – svrstani među zaostale ljude, naše je vrijeme prošlo. Ko zna? Možda je Bazarov u pravu, ali priznajem veoma me boli samo jedno: nadao sam se da ću se upravo sada zbližiti i sprijateljiti s Arkadijem, a proizlazi da ja zaostajem, da je on otišao ispred mene i da se ne možemo razumjeti.”
“Za vrijeme prepirke sjedio je kao na žeravici i samo je bolno, kriomice bacao pogled na Arkadija. – Znaš čega sam se sjetio, brate? Jednom sam se posvadio s pokojnom majčicom, ona je vikala na mene, nije me htjela saslušati... Na kraju sam joj rekao: vi me, štono se veli, ne možete shvatiti, mipripadamo različitim geeracijama. Ona se straašno uvrijedila, a ja sam pomislio: što da se radi? Pilula je gorka, ali mora se progutati. Eto, sada je došao red na nas i naši nasljednici nam mogu reći: vi niste naša generacija, progutajte tu pilulu.

August Šenoa - Prosjak Luka


Bilješke o piscu:
A. Šenoa je rođen 1838. g. u Zagrebu. Osnovnu školu pohodio je u Zagrebu, daljnje školovanje nastavio je u Pečuhu, a pravne nauke završio je u Pragu. Godine 1868. izabran je za gradskog bilježnika. U isto vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu kao umjetnički direktor, a od 1870. kao dramaturg. Kazalište je napustio 1873. kad je imenovan gradskim senatorom. Od 1874 pa sve do smrti, 1881. g., uređivao je “Vijenac”.
Šenoa je bio jedan od najobrazovanijih Hrvata svog vremena. Znao je mnoge europske jezike pa je i mnogo prevodio.Poznate su njegove povjestice: “Kugina kuća” i “Propast Venecije”, romani: “Zlatarevo zlato”, “Čuvaj se senjske ruke”, “Seljačka buna” te pripovijesti: “Prosjak Luka”, “Branka”, “Barun Ivica”, “Mladi gospodin” i “Turopoljski top”.

Tema: život prosjaka Luke i njegova upornost da postane običan seljački čovjek.

Glavna misao: “Važnije biti siromašan i sretan čovjek, nego nečovječna varalica.”

Mjesto radnje: Hrvatska

Vrijeme radnje: XIX. stoljeće

Likovi: Luka, Mara, Mato, Martin, Mikica

Sadržaj:
Uz obalu Save nalazilo se malo, prljavo selo Jelenje. Stanovnici su bili lijeni, nepošteni, voljeli se ići u krčmu, osim rijetkih ljudi koji su pošteno radili. Kroz to selo često je prolazio Luka. On je bio prosjak, a da bi stekao novac varao je i bavio se nutnim poslovima. Luka se zaljubio u bogatu i poštenu Maru. Poželo je biti pošten. Mara je voljela drugoga, svog susjeda Andru, ali su njihovi očevi bili u svađi. Luka je obećao pisaru Mikici 100 forinti ako Mara bude njegova. Stoga je Mikica nagovarao Andrinog oca da ne dozvoli da se Andro oženi Marom. Te je godine Marinog oca zadesila nesreća. Netko mu je ubio krave i spalio spremište za sijeno. Postali su veoma siromašni. Vidjevši njihovu nevolju Andrin otac je shvatio kako je bio nepošten prema Martinu, Marinom ocu, i prvom susjedu. Oni su se pomirili te su se Mara i Andro zaručili. Luka je skupio mnogo novca i želio je dati Martinu u zamijenu za Maru. Želio je živjeti kao običan čovjek. Saznavši da je Mara zaručena veoma se razočarao. Znao je da bi ga jedino ona vratila na pravi put, da bi jedino ona od njega učinila čovjeka.Kad su se Mara i Andro vjenčali i dobili dijete, Luka je bio zavidan. Htio se osvetiti, ali ga je pekla savijest. Kod njega je prevladao razum i otišao se ispovijedati. U krčmi je sreo Mikicu. On mu je nudio prijateljstvo, ali ga je Luka odbio. Znao je da je Mikica varalica i da želi samo novac, jer je takav i on bio.
Luka je shvatio da je važnije biti siromašan i sretan čovjek, nego nečovječna varalica. Luka je otišao do rijeke Save i skočio u vodu gdje je umro. Oni koji se ga poznavali brzo su ga zaboravili. Nakon godinu dana Mara i njen otac morali su na sud. Luka im je ostavio 800 forinti i svečeniku je ostavio poruku za njih. Želio je da prime novac i da se svake godine pomole za njega.

Antun Gustav Matoš - Proza

Bilješka o piscu:
Matoš, Antun Gustav (Tovarnik, 13.06. 1873 - Zagreb, 17. 03. 1914), književnik. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije svršio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894 godine dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu. 1898 godine odlazi u Ženevu, u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim seli u Pariz, gdje ostaje pet godina, vrača se kući. Kad je amnestiran seli se u Zagreb, gdje živi do kraja života. Kniževnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposljenja. Živići teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinka, borbenog paskvaliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi.Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše feljtone, pripovjetke, crtice, eseje, putopise, književne, muzične, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu
Kompozicijski solidno postavljene, njegove su pripovjetke pune lirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.Punu mjeru svoga talenta dao je Matoš u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekoga pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne karakteristike umjetničkog opusa. Često ćudljiv, cjeneći katkada kalambur više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova tačan i njegova se mišljenja često javljaju u književnim udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. On je bio najuspješniji i najsustavniji ambasador hrvatske kulturne suradnje. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom značenju riječi.

Matoševo prozno stvaralaštvo:
Matoševe novele i crtice sabrane su u knjigama:
Iverje (Moć savjesti, Kip domovine leta 188*, Miš, Nezahvalnost, Pereci, friški pereci, Čestitka);Novo iverje (Nekad bilo - sad se spominjalo, U čudnim gostima, Camao, Božična priča, Samotna noć);Umorne priče (O tebi i o meni, Moć štampe, Ugasnulo svijetlo, Bura u tišini, Duševni čovjek, Lijepa Jelena, On, Poštenje, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrhovac, Osveta ogledala, Ubio, Cvijet sa raskršča, Sjena).
Matoševa proza može se uglavnom podjeliti u dva osnovna kruga i to: Prvo, krug novela o domaćem kajkavskom kraju, zagrebačko - zagorskoj sredini, i drugo, krug novela bizarnog sadržaja, novele o čudacima, neobičnim tipovima i nevjerojatnim malograđanskim zgodama; o građanskim inteligentima i tragičnim scenama i sudbinama.

Prvi krug je nastao još u živoj matici prve faze našeg realizma, dvojen je pravaškim i patriotskim stilom, emocionalnim ritmom i sentimentalnostima, odvija se prirodno, pun koloristične i pučke sredine.

Drugi krug ponajviše je nastao u polemičkim borbama, na putu i lutanju - a takva je gotovo sva knjiga Umorne priće - otvara put psihološkoj prozi, otkriva tematiku psiholoških složenosti. U noveli Osveta ogledala kako je Matoš prikazao čudnog bizarnog pojedinca koji je bio “vudren na svoju stranu”, koji je sve mrzio:

“Taj demokrat, pripovjednik sveopćeg bratimstva i usrečitelj je dakle neobično mrzio. Od prokletih predmeta pak ga najviše puzrujivala laž ogledala... Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previše laska srečnicima. Jer nije dano utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i uglađeno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima grasnost vode bez dna. Napokon jer je privlačno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu...”

(Osveta ogledala)
Matoševe novele i proza, koje su vezane za domaće tlo i u kojima se slika uglavnom kajkavski kraj (pejzaž domovine) i prizori iz provincije, ističu se svojom neposrednošču i izvornošču. Iako su često bačene na papir u brzini i u prvom zamahu, iako su im likovi izrazitiji tek u nekim prizorima, značajna su pojava u našoj književnosti, navještaju jednu novu stilsku proznu mogučnost. I dok s jedne strane pomalo dopunjuju krug tema prvih modernista, u isti mah su i težnja za novom tematikom i jednim drugim, intenzivnijim proznim izrazom.

Pejzaž u Matoševom proznom stvaralaštvu:
U Matoševom proznom stvaralaštvu pejzaž se često javlja kao samostalna literarna tema, a on istovremeno asocira na nešto drugo, neku drugu temu koja se razvija i dodiruje kroz čitavo dijelo. Matoš isto tako humanizira pejzaž, oživljuje ga i u njega smješta ljude, povezuje krajeve s ljudima (pripovjetka Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi).
Sinestezija, kojom su prozimana sva Matoševa djela, bitan je dio u slikanju pejzaža, života i svijeta, ljudi uopće. Iskončana Matoševa osjetljivost za boju, zvuk i miris učinilo je njegove prozne pejzažne slike izrazitijima, dubljima, svjetlijima.
npr: “San se hvata zelenih brda, i bujnih vinograda po kojima ruji
rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brganica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane...
Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val šušteći kao svrha koke kneginje, ruže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade ručati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga.
...mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli ibijeli dan sumornu, baršunastu noć!”
(SAMOTNA NOĆ)

Zaključak:
Pod utjecajem francuskih simbolista, Matoš je nastojao u našem jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao riječi i usklađivao sonornost vokala i konsonanta. Matoševa je sklonost sentimentalizmu dokazana nizom pijesama, ali njegovo tragično osjećanje života ne iscrpljuje se melankolijom nego prelazi i u karakteristični bunt.
Matoš je začetnik moderne dijalektalne lirike i fraze, a neki njegovi stihovi postali su političko geslo čitavih generacija:
“I dok je srca, bit će i Kroacije!”
(Pri svetom kraju)
“Već je zorja, a nemrem spati
Po hiži me hinca mušlih črni raj,
Ko kotiček već kriči za vrati
Hajči Smiljček, hajček picej moj!”
(Hrastovački nokturno)

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,

Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim - Židov iz Smirne, zatvorenik Ćamil-efendija - bogati, mladi zatvorenik iz Smirne

Vrsta: roman     

Sadržaj:
Zima je. Prevladava samo jedna boja - bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika iz  Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.
Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih  i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije - petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričat.Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblačilo, počeo je puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajući svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugrske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan, a kćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).         
To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu. I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pričanja. Mladić čuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od čelika, mala njemačka. Jedna!"


2.Prokleta avlija

Bilješka o piscu:
Istaknuti romanopisac, pripovjedač, pjesnik i esejist. Ivo Andrić rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoća i prepreka, Andrić je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.
Kao srednjoškolac i student Andrić sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povućeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela.Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. Župančića, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Između dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovjedaka Nove pripovjetka, Priča o vezirovom slonu, Lica …Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću …Godine 1956. Dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Likovi
Ćamila: mladić koji se također nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povućen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Čamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za ućenjem, za znanošću, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali šta je sve to.
Možemo reći da se Čamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom  je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gdje učeni i bogati mogu također brzo postati bezpomoćni i krivi za zločine koje jesu i nisu učinili.

Karađoz: možemo reći, da je glavni glumac Andrićeva djela Prokleta Avlija.Vezan je uz carsku tamnicu čitav život. Kao upravnik on postaje “povjesna ličnost”  te tamnice.
Karađoz je duša Avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrđuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći u Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.


Analiza djela
Djelo Ive Andrića Prokleta Avlija jedno je od njegovih najvećih djela. Djelo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliču, u njima Čamil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim priča o Čamilu i ostalim zatvorenicima, fra-Rastislav govori o fra-Petru, itd.
Tim naćinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to on prikazuje u svom djelu Prokleta Avlija.

Tematika u Andrićevim djelima
Andrić se u većini svojih djela vraća daleko u prošlost. Njegove su teme izvori povjesti Bosne pod okupacijom Turaka, a kasnije Austro - Ugarske.. Sve su njegove priće vezane uz događaje na bosanskoj zemlji, ali Andrić ne prikazuje obične povjesne priće već što tajnovitije i čudnije priće. No glavni zadatak, odnosno želja mu je u tome da prikaže bit čovjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje čovjekovu sudbinu koja je pod vladavinom Turaka i Austro - Ugarske crna, tmurna, teška.
Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima Andrić opisuje općeljudske i općeživotne slike.

Stil pisca
Ivo Andrić jedan je od najvećih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i baš je to najveća privlačnost njegove umjetnosti, no da bi se ta epičnost postigla nezaobilazan je Andrićev klasičan i star izraz, možda čak i “zastario” u najplemenitijem znaćenju riječi.Početkom 20-ih godina opredjelio se za srpsku literaturu, tj. ekavicu što je ćinilo velik broj hrvatkih pisaca, kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radića 1928 .godine većina se pisaca u znaku protesta vraća materinom jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andrić, no to nije razlog da se odreknemo Andrićeva prinosa hrvatskoj književnosti. S jezične strane Andrić je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.

3.Prokleta avlija

Ivo Andrić, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, rođen je 1892 u Dolcu kraj Travnika. Osn ovnu školu je polazio u Višegradu, a gimnaziju u Sarajevu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču Krakovu i Gracu, a završava nauke sa doktoratom u Gracu 1923. Još za vrijeme Austro–Ugarske vladavine Andrić se istakao kao jugoslavenski nacionalist, pa je bio zbog toga i zatvaran. Poslije prvog svjetskog rata Andrić ulazi u diplomatsku službu te više godina vrši dužnost činovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije početka drugog svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru. Poslije rata Andrić izbija kao pisac medu vrhove jugoslavenske književnosti. Ivo Andrić je počeo pisati još prije prvog svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni u omladinskim listovima i časopisima, kao što su Hrvatski đak, Bosanska vila itd., izraz su revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine. Međutim, početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom ciklusa pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici 1914, te knjige Ex Ponto 1918. Iza nje se redaju ova djela: Nemiri, Put Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje: Goja, Razgovor s Gojom. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku. Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, povijesnim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača medu kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici – pored, dakle, tih slika jednog objektivnog društveno – povijesnog stanja, Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini. U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetničkim najboljim djelom. Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Umro je u Beogradu 1975.

Sadržaj:
Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospio fra Petar iz Bosne, koga su poslali u Istanbul da obavi neke samostanske poslove. Dogodilo  se da turske vlasti uhvate neko pismo upućeno austrijskom internunciju u Carigradu, u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja je pala na fra Petra koji je bio jedini fratar na tome području. Zbog toga je uhićen i zatvoren u istražni zatvor poznat kao Prokleta avlija, gdje je ostao dva mjeseca dok ga nisu poslali dalje. U Prokletoj avliji fra Petar upoznaje više ljudi, koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju zanimljivih likova. Tu je upravitelj Proklete avlije Latifaga zvan Karađoz, zatvorenik Haim - židov iz Smirne, pa zatim glavni lik ove pripovijesti, zatvorenik Ćamil-efendija, bogati mali Turčin iz Smirne. Fra Petar doznaje od Haima, mladićeva sugrađanina, da je ovaj zatvoren zbog sumnje da svrha njegova proučavanja povijesti buntovno spletkarenje protiv sultanova dvora, što je bilo potpuno neistinito. Mladi Ćamil, sin bogatog Turčina i Grkinje, odmalena se posvetio nauci te samotnjačkom i asketskom načinu života, koji je osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. Ćamil se, naime, zaljubio u kćer maloga grčkog trgovca, no ovaj je iz nacionalističko-vjerskih razloga nije htio dati Turčinu za ženu, nego ju je prisilno udao za Grka izvan Smirne. Poslije tog događaja Ćamil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. Okružuje se knjigama i posvećuje nauci, pokazujući osobit interes za povijest Turskog Carstva, od kojeg ga specijalno zanima razdoblje Bajazita i Džem-sultana. Džem-sultan je bio Bajazitov brat kojeg je Bajazit dva puta porazio u bitci za prijestolje. Tada je Džem potražio utočište na otoku Rodu, gdije su vladali kršćanski vitezovi. Od tada počinje odiseja Džema, koji kao zarobljenik prelazi iz ruke u ruku raznih europskih vladara, pa čak i samog Pape, a svi ga oni iskorištavaju kao adut protiv turske carevine, tj. prijete Bajazitu da će ga pustiti ako ne zadovolji njihove razne zahtjeve. Na Ćamila posumnjaju da proučava upravo to povijesno razdoblje jer ono ima sličnosti sa sadašnjom situacijom na dvoru, gdje sultan također ima brata suparnika, kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatočeništvu. Ćamil je poslan u Prokletu avliju gdje upoznaje fra Petra i ispriča mu život Džem-sultana, tvrdeći da je njegov život identičan sa Ćamilovim i da su im sudbine jednake. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noći prilikom saslušanja dođe do tučnjave između njega i policije. Ćamila iznesu - živa ili mrtva – ne zna se. Fra-Petar ga više nikada nije vidio.

Likovi:
Ćamil:
Mladić koji se nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povućen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Ćamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za učenjem, za znanošću, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali što je sve to. Ćamil ima mnoge sličnosti s Džem-sultanom, a to su: uzaludnost borbe, nijema predaja bez priznatog poraza, bijeg od života, dobrovoljno izgnanstvo u svijet davno minulih ljudi i događaja. I tamnica im je bila zajednička: i jedan i drugi bili su zatvorenici bez krivice. I jednoga i drugoga utamničila je misao o pravu da misle svoje misli. Može se reći da se Ćamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gdje učeni i bogati mogu također brzo postati bespomoćni i krivi za zločine koje jesu i nisu učinili.

Karađoz:
Karađoz je u Andrićevom dijelu Prokleta avlija vezan uz carsku tamnicu cijeli život. Kao upravnik on postaje “povijesna ličnost” te tamnice. Karađoz je duša Avlije, ali on je demonska duša. To potvrđuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći u Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti. Sudbine zatvorenika Proklete avlije su u njegovim rukama, a on se njima igra. On valjano upravlja unutrašnjim mehanizmom svojih zatvorenika.

O delu:
Prokleta avlija, oveća pripovijest ili mali roman, objavljena je 1954. godine, devet godina nakon Gospođice, Travničke kronike i Na Drini ćuprija. Za razliku od tih romana okvir događanja Proklete avlije je izvan Bosne, u Carigradu, a s Bosnom ga veže lik fra Petra, bosanskog franjevca, koji je jednom, stjecajem okolnosti, dospio u najveći carigradski zatvor, nazvan Prokletom avlijom. Djelo je pisano ekavicom, te sadrži mnogo arhaizama kako bi što više dočarala situacija onoga vremena. Andrić i u svojim drugim djelima, u onima o Bosni, opisuje pripadnike raznih narodnosti. Međutim taj preplet narodnosti događa se u opusu u kojem je Bosna temom, dok se u samoj Prokletoj avliji susreću pripadnici uglavnom azijskih naroda. Pred njima svima fra Petar krije svoje zvanje, pa i pred Ćamilom. Andrić je o Prokletoj avliji, o karakterima njezinih zatočenika i o njihovu ponašanju pisao nedvojbeno i na temelju vlastitih iskustava iz robijaških dana u Splitu, Šibeniku i Mariboru tijekom 1914. i 1915. Oslikavajući sudbinu Ćamil-efendije, Andrić je zapravo dao portret svoga vremena.
Carigradska tamnica zvana Prokleta avlija sa svojim simbolički šarenim svijetom spojila je jednog skromnog i smjernog, nedužno optuženog bosanskog fratra i razočaranog, životom otrovanog i fikcijom opsjednutog turskog bogataša. Svijet Proklete avlije, koja kroz svoju tjeskobnu utrobu propušta sve vrste ljudskih grijeha i poroka, čija je nepregledna raznolikost pomno nadgledana zastrašujućim očima Latifage Karađoza, jasan je i vrlo čitljiv. Kao i u životu samom, tako i u Prokletoj avliji ne nedostaje grijeha svih vrsta, ali i u njoj često ima teških tragedija nevinih stradalnika. I Avlija se bez prestanka puni i prazni, a nikada se ne primjećuje višak ili manjak, a za one koji su otišli ne pita više nitko. Djelo Ive Andrića Prokleta Avlija nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug. Ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliću, u njima Ćamil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim priča o Ćamilu i ostalim zatvorenicima, fra Rastislav govori o fra Petru, itd. Tim načinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u drugima.
Prokleta avlija svojim iznimno dojmljivim likovima i njihovim sudbinama, svojom gotovo alegorijskom pričom o totalitarizmu putem vida pravde, ispričanom smirenim rečenicama, koje su izraz izvanrednoga umijeća pričanja, te unutarnjom dinamikom koja obuhvaća čitavo štivo, nedvojbeno je jedan od ponajboljih ostvaraja u cijelom Andrićevu bogatom književnom dijelu.

J. R. R. Tolkien - Gospodar prstenova

O piscu:
Tolkien, John Ronald Reuel (1892-1973). Engleski pisac rođen u Južnoj Africi. Kao stručnjak za rane forme engleskog od 1945-1959. bio je profesor engleskog jezika na oksfordskom sveučilištu. U razdoblju  prije drugog svjetskog rata bio je blizak prijatelj poznatih pisaca fantastike (Owen Barfield, C. S. Lewis, Charles Williams) koji su zajedno, izmjenjujući međusobno mišljenja, ideje i djela u radu, bili poznati kao grupa The Inklinkgs. Na njihovim redovnim sastancima Tolkienov zamišljeni svijet i njegova hinjena prošlost (feigned history kako je naziva sam Tolkien) dobili su svoj prvotni oblik.
Prva knjiga o Međuzemlju, Hobit (Hobbit, 1937. g. ) nastala je kao bajka koju je Tolkien napisao za svoju djecu i imala je trenutačan uspjeh kod publike i kod kritike, ali je 1951. g. doživjela bitne izmjene kako bi se tekst uskladio sa skorim objavljivanjem prvog dijela trilogije Gospodar prstenova (Fellowship of the Ring, 1954, Two Towers, 1954, i Return of the King, 1955). Sve četiri knjige doživjele su još jednu reviziju 1968. g.No kao i kod većine obimnih i razrađenih opusa u književnosti, priča o Međuzemlju objavljena u ove četiri knjige bila je samo dio materijala koji je Tolkien napisao. Nakon njegove smrti objavljen je 1977. g. Simarillion, zbirka mitova i epova vilinskoga naroda, koju je Tolkien počeo pisati još prije Prvog svjetskog rata s namjerom da stvori originalnu englesku mitologiju. Knjigu je iz Tolkienovih mnogobrojnih nedovršenih radova i zabilješki uredio njegov sin Christopher Tolkien zajedno s Guyom Guvrielom Kayom. Christopher Tolkien nastavio je s radom na sređivanju očevih zapisa i do danas je objavio deset knjiga pod zajedničkim naslovom Povijest Međuzemlja.Osim ovih pet knjiga Tolkien je objavio i nekoliko kratkih radova u obliku pripovijedaka kao Farmer Gils of Ham (1949) i Smith of Wooton Major (1967), ili u obliku pjesama kao Adventures of Tom Bombandil and Other Verses from the Red Book (1962). Tolkien je tokom svog života s dosta uspjeha ilustrirao neke svoje radove, a najveći broj ilustracija napravio je za Hobita. Ilustracije koje je sam nacrtao i kolorirao za ovu knjigu su pod brojevima I, II, III, IV, V, dok je ostale kolorirao H. E. Riddett.
Utjecaj koji je J. R. R. Tolkien ostavio ne samo na svoje mnogobrojne čitatelje i na druge pisce u posljednjih pedeset godina, svrstava ga, nesumnjivo, među velikane svjetske književnosti dvadesetog stoljeća.

Dnevnik čitanja:
Knjiga mi se jako svidjela jer je nastavak na “Hobita”, istog autora: Tolkiena. Knjiga ima puno zanimljivih i smiješnih događaja. Najsmješniji događaj mi je bio kada se Gimli posvađao sa Legolasem i drugim vilenjacima iz šume Lothlorien jer je on jedini morao nositi povez preko očiju. Strider(Aragorn) je odlučio da svima stave povez na oči uključujući i Legolasa. Legolas se nije lako s time pomirio jer je ipak on bio vilenjak. Najuzbudljiviji događaj mi je bio kada su Frodo, Aragorn, Merry, Sam i Pippin nabasali na Crne Jahače, a najzanimljiviji događaj mi je bio kada su iz Rivendella krenuli Frodo, Aragorn, Boromir, Gimli, Legolas, Sam, Merry, Gandalf i Pippin krenuli uništiti Prsten Vladar (kletva Isildurova). U knjizi ima više pjesama i stranica nego kod “Hobit”-a, ali i više zanimljivijih događaja. Kod knjige mi se jedino ne sviđa što se vatra u kojoj bi se trebao uništiti prsten piše velikim slovom i još kod nekih imenica. Knjiga ima tri djela (Prstenova družina, Dvije kule i Povratak kralja), a izdana je u Zagrebu 1997 godine. U knjizi je nekoliko autorovih ilustracija.

Tema:
Uništenje Prstena vladara.

Mesto radnje:
Međuzemlje

Vreme radnje:
Sva četiri godišnja doba


Knjiga prva

Fabula:                                  
 Na Bilbov i Frodov zajednički rođendan došlo je 144 ljudi, točno koliko su Bilbo i Frodo imali zajedno godina. Na tu su proslavu bili pozvani čak i Sackville-Bagginsovi. Gandalf je priredio nezaboravni vatromet. Bilbo je odjednom nestao. Stvorio se u svojoj sobi, gdje ga je čekao Gandalf. Gandalf je jedini znao da se on poslužio Prstenom. Taj Prsten je imao čarobnu moč: tko god ga je nataknuo postao je nevidljiv. Bilbo je namjeravao krenuti na svoje zadnje putovanje, ali je po dogovoru sa Gandalfom morao ostaviti prsten Frodu. Bilbo se tomu odupirao, ali mu je Gandalf zaprijetio, te ga je ipak ostavio. Frodo je ušao u sobu čim je Bilbo otišao. Gandalf je objasnio Frodu kakvu moč ima taj prsten i da ga se pothitno mora uništiti. Bacio ga je u vatru na što se Frodo zgrozio, ali na njegovo čuđenje prstenu ništa nije bilo. Gandalf mu je rekao da ga se može uništiti jedino u vatri u kojoj je sakovan. Frodo je rekao da će krenuti na to putovanje na svoj pedeseti rođendan. Frodo je na svoj pedeseti rođendan prodao Vrećasti vijenac Sackville-Bagginsovima. Za suputnike je odabrao Sama i Pippina. Noć pred putovanje Frodo je čuo kako Čiča Gamgee razgovara sa nekom osobom. Sutradan se moralo krenuti na put, a Gandalfa još nije bilo. Trojica hobita su krenula usprkos tome na svoj put u Bucklebury. Na tom putu su im se dogodile nevolje. Frodo, Pippin i Sam naišli su na Crnog Jahača. Brzo su se sakrili pokraj puta. Jahač je njuškao oko sebe. Froda je iznenada obuzela želja da natakne Prsten na prst, iako mu je Gandalf rekao da to ne radi ni u najvećoj opasnosti. Jahač je odjahao Cestom, a družini je laknulo. Tog dana družina je razgovarala da li je to isti Jahač koji je bio u Vrećastom vijencu. Odlučili su da ne idu više po Cesti jer je preopasno. U slijedećih nekoliko dana naišli su na skupinu vilenjaka kojoj je vođa bio Gildor. Frodo ga je pitao u svezi Crnih Jahača, ali im je on rekao da im ništa neće reči o njima, ako im Gandalf već nije rekao. Ubrzo su došli i u Bucklebury, na posjed starog Maggota. Frodo se sjetio, dok je još živio u Brandy Hallu, da je kod njega krao gljive. Maggot im je ispričao da je kod njega bio čudan svat, visoka osoba u crnom sa crnim konjem i da je tražila njega, Froda Bagginsa. Rekao im je da su mu se psi, Panđža, Derač i Vučina, na smrt preplašili. Na večer je farmer Maggot odvezao kolima Froda, Sama i Peregrina do skele, a usput im je ponio nešto za prigristi. Na pola puta su začuli topot konja. Pomislili su da su to možda Jahači, ali je to zapravo bio Merry. Svima je laknulo. Farmer ih je napustio i ostavio Frodu košaru. Kada je Frodo pogledao košaru osmjehuo se jer je osjetio je miris gljiva. Kod Merrya su ostali jako malo, odmah su slijedeći dan krenuli na put. Na tom putovanje im se i Merry pridružio. Frodo nije htio ići Cestom jer bi se izložili velikoj opasnosti od Jahača, nego je odlučio krenuti jako opasnim putem - putem kroz Staru šumu. Na tom putu im svašta dogodilo – od dobrog do lošeg. Jednom prilikom su zaspali ispod Vrbovog starca. Vrbov starac je gospodario šumom. Frodo se digao da bi se otišao umiti u potoku, ali je bučnuo u vodu. Sam ga je izvukao iz vode, ali kad su se vratili do mjesta gdje su spavali Merrya i Pipina više nije bilo, jedino su Merryeve noge ostale vani, dok mu je tijelo bilo u Vrbovom starcu. Sam se dosjetio da bi mogli zapaliti drveče, što su i učinili. Odmah zatim Merry je počeo vikati da zgase vatru. Frodo je odjednom počeo vikati na sav glas: U pomoć! . Ubrzo je zastao jer je netko počeo pjevati. Pjesma se činila besmislenom, ali kako im se taj glas približavao Frodo je čuo pjesmu kako zapravo ide. Uto dođe i Tom Bombadil, čovjek koji je pjevao tu pjesmu i spasi Merrya i Pippina od Vrbovog starca. Hobiti su zajedno sa Tomom otišli u njegovu kuću i upoznali Goldberry, djevojku o kojoj je pjesma govorila. U Tomovoj kući ostali su svega par dana. Tom ih je čas prije odlaska naučio pjesmu koju moraju pjevati ako zapadnu u bilokakvu nevolju. Pjesmu su morali upotrijebiti samo jednom, i to kod Grobnog humlja. Ubrzo su došli u svratište Kod razigranog ponija. Tamo se Frodo predstavljao pod imenom Podgorski i upoznao Stridera koji je znao za njihov put. Te večeri su ih napali Jahači, ali nitko nije bio ozlijeđen. Sutradan su krenuli rano ujutro na put sa Striderom, koji im se u međuvremenu pridružio. Usput su kupili izgladnjelog ponija od Billa Papratovine. Sam mu je nadjenuo ime Bill. Krenuli su Zelenim putem, prema Vjetrovrhu. Strider se ubrzo predomislio i krenuo Cestom. Nakon kračeg putovanja Cestom, skrenuli su sa puta i sišli u zaklon. Trećeg dana odlaska iz Breeja izaši su iz šume Chetwood, približavali su se Muhovodnoj mlaki. Isprva im je dobro naprdovalo putovanje po Muhovodnoj mlaki, ali što su više odmicali kretanje im je postajalo sporije i nepouzdanije. Muhe su ih počele peckati. Frodo je na istočnom nebu ugledao neko svjetlo i upitao Stridera što je to. Frodo je dobio odgovor koji je glasio: Ne znam. Predaleko je da bi se moglo razabrati. Nalik je                                                                                                na munju koja skače s vrha na vrh brda. Petog dana putovanja su ugledali Vjetrovrh. Na zapadnoj strani Vjetrovrha našli su uvalu. Na tom mjestu su ostavili Sama, Pippina i ponije, dok su ustali krenuli dalje. Kada su došli na vrh naišli su na širok prsten od prastarog kamenog zida. Na vrhu su našli na kamen koji je bio ravniji od ostalih i činilo se da je izmakao vatri. Na njemu su ugledali rune. Strider je mislio da stoje umjesto G3 i da znače da je Gandalf bio na tom mjestu trećeg listopada, prije tri dana. Strider je zaključio da je na tom mjestu došlo do bitke i da je tu bilo ono svjetlo koje su vidjeli na istoku prije tri dana. Merry je nešto ugledao i obavijestio Stridera o tome, a Strider se bacio na zemlju i povukao Froda za sobom, a ni Merry nije bio blesav, te se i sam bacio na pod. Svi su se bojali najgoreg, što je Strider i  potvrdio. Družina je otišla u šumu i naložila vatru. Ubrzo su ugledali i nekoliko spodoba koje su krenule na njih. Froda je odjednom obuzela želja da natakne Prsten, što je i učinio. Frodo je mogao gledati Prstenove utvare kakve zapravo jesu, a one njega isto. Odjednom su krenule na njega, a Frodo isuče mač i usklikne: O Elbereth! Gilthoniel! Istodobno
zada neprijatelju jak udarac. Noć  se prolomi od prodorna krika, a Frodo osjeti da ga je neka oštrica, poput strijele ubola u lijevo rame. Mač se slomio pod njim i Frodo zadnjim snagama skine Prsten s prsta i čvrsto ga stisne u ruci. Kad se Frodo osvjestio, vidio je da je ležao uz vatru koja je još jače gorjela. Sam je Frodu ispričao što se dogodilo. Uto je došao i Strider. Kad je Strider čuo što mu Frodo ima reči, udaljio se i pozvao Sama. Ispričao mu je sve što mu je imao reči i rekao da će učiniti sve što može da pomogne Frodu. Ujutro su krenuli na jug, a to je značilo da moraju ići Cestom. Frodo nije mogao hodati, pa su ga posjeli na ponija. Prije nego što je prošao prvi dan marša, Frodovi bolovi su se pojačali. Na kraju petog dana tlo se počelo uzdizati. U daljini se nazirala još jedna rijeka u kamenitoj dolini napol obavijenoj izmaglicom. Došli su do rijeke Mitheithel, a na njoj je bio Posljednji most preko kojeg prelazi Cesta, a to je značilo da ponovo moraju Cestom. Sutradan su nastavili putovanje. Nisu ugledali neprijatelja, ali je Strider našao blijedozelen dragulj zvan beril, vilin-kamen. To im je ulilo nadu. Prešli su preko mosta. Pippin je ubrzo našao stazu kojom su nastavili put. Naišli su na trolovsku jazbinu te oprezno krenuli dalje. Produžili su stazom i naišli na tri velika okamenjena trola. To su bili oni trolovi na koje su nabasali patuljci i Bilbo, koji su se svađali kako će ih spremit za jelo. Popodne sunastavili putem kojim su vjerojatno išli Bilbo, Gandalf i patuljci. Ubrzo su naišli na Glorfindela koji boravi u Elrondovoj kući. Ubrzo su naišli na Jahače. Glorfindel posjedne Froda na konja i dovikne konju nešto na vilin-jeziku i konj pojuri brže od neprijateljevih. Konj zastane pred vodom, a Jahači počnu vikati Frodu. Prsten! Prsten! Iznenada rijeka podivlja, a neprijatelji i njihovi konji se utope.

Knjiga druga
Kad se Frodo probudio, vidio je da leži u krevetu, u Elrondovoj kući. Frodo upita strop na sav glas gdje je i koliko je sati. Nečiji mu glas odgovori da je u Elrondovoj kući i da je deset sati prije podne. To je bio Gandalfov glas. Gandalf mu kaže da je sva družina zdrava i čitava. Sutradan se Frodo rano probudio. Morali su odabrati tko će sve ići na put. To su bili hobiti, Dunadan(Aragorn ili Strider), Boromir, Gandalf, Gimli(sin Gloinov) i Legolas. Družina je krenula u prosincu na put, ali je prije toga putovanja Bilbo darovao Frodu vilenjački bodež i košulju od mithrila, koju mu je darovao Thorin. Nisu ponijeli puno prtljage na put. Jednom zgodom nisu mogli proći vrh Caradhras te su morali ići rudnicima Morije. U njima su pronašli knjigu u koju su Balin, Ori i Nori zapisivali događaje. U knjizi su naišli na puno čudnih zapisa. Odjednom su ih napali orci i trolovi. Froda je pogodilo koplje, ali mu ništa nije bilo zato jer je nosio pancirnu košulju od mithrila. Samo se Gandalf nije živ izvukao iz rudnika Morije. Poginuo je u borbi protiv propasti Durinove - Balrogom. Kada je Dunadan pregledavao Froda, vidio je da ima pancirnu košulju od mithrila i da ga zato koplje nije proburazilo. Ubrzo su došli u šumu Lothlorien. Vilenjaci su svima morali staviti povez na oči, uključujući i Legolasa, jer se Gimli protivio da jedini ima povez na očima. Došli su do gospodara i gospodarice Lothloriena koji su ih jako dobro ugostili. Galadriel, gospodarica Lothloriena, je pokazala Frodu i Samu svoje zrcalo u kojem su mogli vidjeti što će se sve događati. Samo je Frodu pokazala Prsten. Jedan od tri koja su bila sakrivena od Saurona. Družina je opet morala krenuti na put, ali su im gospodar Celeborn i gospodarica Galadriel dali čamce i zalihe za put. Prvog dana putovanja čamcima opazili su Goluma. Uspješno su ga potjerali. Utaborili su se kod Kresokama. Tamo je Boromir pokušao oduzeti Prsten Frodu. Zbog toga je Frodo zajedno sa Samom uzeo jedan čamac, a da nikom nije rekao, jer nije htio žrtvovati prijatelje.

Delovi fabule:
Uvod:
Frodo, Sam i Pippin kreću na put.

Zaplet:
Tri hobita nalijeću na Crne Jahače.

Vrhunac:
Gandalfova smrt u rudnicima Morije.

Rasplet:
Frodo i Sam bježe od ostatka družine.

Likovi:
Frodo, Elrond, Gandalf, Celeborn, Galadriel, Gimli, Legolas, Aragorn, Boromir, Merry, Pippin, Sam i Jahači

Pouka:
Koliko god da je zlo jako, dobro će ga nadvladati

Friedrich Schiller - Razbojnici

Bilješke o piscu:
Friedrich Schiller rođen je 1759. godine. Značajan je njemački dramski pisac i pjesnik, teoretičar umjetnosti, prevodilac, izdavač i urednik časopisa. Iako je u mladosti htio postati svećenikom, pošao je u vojnu akademiju u Stuttgartu, gdje je studirao pravne znanosti, a kasnije prešao na medicinu i svršio kao vojni liječnik. Svojim prvim djelom, dramom “Razbojnici” (1782.), postigao je nezapamćen uspjeh. Drama je uspješna umjetnička transpozicija Schillerova svjetonazora po kome je svijet poprište neprestane borbe suprotnosti: dobra i zla, strasti i dužnosti, visokih ideala i društvenih ograničenosti. Unatoč slavi i velikom uspjehu, Schilleru, tada vojnom liječniku u Stuttgartu, vitenberško vojvoda zabranjuje daljnji književni rad pa Schiller bježi preko granice u Mannheim, gdje nastavlja dramskim radom. Iduća Schillerova djela-historijske drame “Fiescova zavjera u Genovi” (1783) i “Don Carlos” (1787.) te drama sa suvremenom tematikom “Spletka i ljubav” (1784.), otkrivaju ga kao oštrog protivnika feudalnog apsolutizma i društvene pokvarenosti te kao promicatelja romantičkih koncepcija o snažnoj i nesputanoj ličnosti koja stremi slobodi. Oko 1790. Schiller se nakon burne mladosti smiruje dobivši mjesto izvanrednog profesora povijesti na sveučilištu u Jeni. Njegovo zanimanje usmjereno je prema filozofskoj estetici i književnoj teoriji o čemu piše niz studija, eseja, kritika i rasprava, među kojima se izdvaja rasprava “O naivnom i sentimentalnom pjesništvu”.Potkraj života seli na Goetheov poziv u Weimar, gdje nastavlja svoj dramski rad. Schiller se uspjehom ogledao i u poeziji. I dok je svoje suvremenike oduševljavao svojom lirskom poezijom, a koja za današnjeg čitatelja ima i previše retorike i patosa, dotle Schillerove balade i filozofske pjesme zvuče živo i danas. Friedrich Schiller umro je 1895. godine.

Sadržaj:
Uviđajući superiornost svoga brata u svakom pogledu, Franz Moor nastoji na nepošten način izboriti mjesto koje u očevu srcu, a i u oporuci, zauzima Karl. Zbog sasvim neznatnih mladenačkih grijeha, ali pod dojmom teških kleveta kojima Karlovu ništavost dokazuje Franz, stari i bolesni Moor odluči razbaštiniti voljenog Karla. Karl je, iako mladački neobuzdan i sklon pustolovinama, u duši pošten i pravedan, pa se zato revoltiran očevom odlukom zaista uputi na stranputicu. Postaje vođa razbojničke družine vođen ogorčenjem i žarkom željom za osvetom nepravednim i nemilosrdnim ljudima. Franz, iako je postao nasljednik svega grofovskog imanja svoga oca, nema dovoljno strpljenja da sačeka starčevu smrt. Pokušava ga dokrajčiti lažnom viješću da je Karl mrtav. Spletka, međutim, biva loše izvedena i Franz je prisiljen nasilno zatvoriti bolesnog oca, a kako želi baš sve što pripada Karlu, nastoji zadobiti i Karlovu zaručnicu Amaliju. Kao vođa razbojničke družine Karl čini ili je odgovoran za mnoga zlodjela. On se zaista gnuša svojih djela, ali je žeđ za osvetom sve potisnula. Ipak, čežnja za domom natjera ga da se prerušen uputi na očev dvor. Tamo razotkriva sve Franzove spletke, a kada oca oslobodi zatočeništva, odluči se osvetiti zlom bratu. Franz, u silnom strahu od pravedne kazne, izvrši samoubojstvo pa razbojnici koje je po njega poslao Karl dovode samo Amaliju. Karl razapet između težnje za mirnim životom spoznaje o počinjenim zločinima koji se ne daju izbrisati. Amalija spoznaje da joj bez Karla život ne bi značio ništa, pa radije pristaje umrijeti od njegove ruke, nego živjeti bez njega. Izvršivši tu, za njega najtežu kaznu, Karl se predaje vlastima, postajući tako moralno pobjednik nad svim zlima koja su bila suprotstavljena.

Karakterizacija likova:

Karl Moor
On je borac protiv ljudskoga zla i licemjerja koji i sam čini zlo, pa svjestan svoga čina sam odlučuje okončati postojanje tog zla, čak i u sebi samome. Oličenje je romantičkog junaka: buntovan je, preosjetljiv, ekstremnih reakcija i osjećaja, nije spreman čini kompromise sa svijetom prosječnosti i nedosljednosti kojim je okružen. Spletka njegova brata ne uspijeva uništiti do kraja vjeru u ljudsku humanost, svojim činom dokazuje da je u stanju razoriti i vlastiti život da bi dokazao valjanost svojih ideja. Na kraju, kažnjava samoga sebe i najveći je dokaz duboke čovječnosti

Franz Moor
Kontrastan lik svome bratu Karlu, uza sve porazne osobine, sudbina ga je postavila u sjeni blistavog Karla. Bolna spoznaja o manjoj vrijednosti, tako surovo i realno razobličena u Karlovu prisustvu, Franza je navela na ogorčenu reakciju osvete onom koji zaista nije kriv, i uz to mu je brat.

Ivana Brlić Mažuranić - Regoč

Bilješke o piscu:
Autorica ove sad već potpuno priznate klasične knjige, Ivana Brlić Mažuranić unuka je pjesnika "Smrt Smail-age Čengića" Ivan Mažuranić. Otac joj je također poznati pisac -Vladimir Mažuranić. Rođena je u Ogulinu, gje je provela jedan dio svog djetinstva, a ostali dio u Zagrebu u djedovoj kući. Škole je učila privatno, posvećujući osobito brigu izućavanja jezika, te je već u najmlađim godinama govorila i pisala francuski, a kasnije još njemački, ruski i engleski. U 18 godini udaje se za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara u slavonskom brodu. Umrla je u Tagrebu 21.09.1938. Objavila je sljedeća djela:
"Valjani i nevaljani" (1902), "Škola i praznici"(1905), "Slike" (zbirka pjesama 1912), "Zgode Šeegrta Hlapića" (1913), "Priče iz davnine" (1916)...

Lica:
Kosjenka  - vila
Regoč       - div
Liljo          - najljepši dječak iz oba kotara

Tema:
Susret Kosjenke s Regočom te svađa između dva sela

Sadržaj:
Radnja započinje na livadi s konjima na kojima jašu prekrasne vile. Najmlađa među njima Kosjenka dobila je najbržeg konja koji je odvoji od ostalih vila i odvede preko širokih ravnica, šuma, sve do grada Legena gdje Kosjenka upoznaje Regoča, ogromnog diva koji je cijeli svoj život proveo brojeći srušene zidine grada Legena. Pošto tamo vječno pada snijeg odnosno nikada nema ljeta, Kosjenka i Regoč odlaze tražiti dva sela koja su se Kosjenki učinila prelijepim dok je jurila na svom hirovitom konju. Kopajući ispod zemlje (jer je Kosjenka željela vidjeti što je ispod nje), Regoč i Kosjenka nailaze na mnoge probleme koje uspješno rješavaju te tako dolaze do svog cilja. Izašavši na svjetlo dana kosjenka upoznnaje male pastire s kojima se vrlo brzo sprijatelji, a Regoč Ljilju najpametnijeg i najljepšeg dječaka u oba kotara, koji mu ispriča nesretnu priču o oba sela. Naime, stanovnici i jednog idrugog sela bili su u stalnoj zavadi pa su se starješine Ljiljinog sela uputile prema rijeci Zlovodi u namjeri da otklone nasip i tako potope susjedno selo.
No brza i jaka rijeka Zlovoda potapa oba sela, a pastiri se spašavaju tako što ih Regoč prenosi na uzvisinu do koje još nije dolazila voda. Svi bi tako gledali kako Zlovoda ruši sve što se pred njom nađe da se Kosjenka ne dosjeti i poviče Regoču da rupu kroz koju je prolazila voda začepi svojim tijelom. Nakon nekoliko pokušaja Regoč ipak zaustavlja vodu, te tako izazove val veselja koji brzo splasne jer je cijelo selo odnosno sela bila pod vodom  bez žive duše. Tužni pastiri priopćavaju Kosjenki koja ih je u međuvremenu jako zavoljela, da nemaju kako živjeti jer nitko od odraslih nije preživio, ne znaju obrađivati zemlju, a da i znaju sve je onako pod vodom. Tada Ljiljo naredu Regoču da probuši rupu u zemlji koja proguta svu vodu i ponovo se pokažu krovovi sela, a na njihovo najveće iznenađenje na jednom prozoru ugledaju lica djeda i bake. Otad pastiri žive u sreći i veselju, sagradivši samo jedno selo, a usred sela kula u kojoj je živjela preljepa Kosjenka.
A što je bilo s Regočom?
On se  naime uplašio kad je vidio naborana lica djeda i bake te je pomislio da su oni proživjeli strašne muke, pa tako krene on nazad u svoj hladni Legen, a ionako ga se je zaželio.

Richard Bach - Galeb Jonathan Livingston

Bilješka o piscu:
Richard Bach je suvremeni američki pisac. Bio je vojni pilot, a pozornost čitatelja privukao je modernom bajkom "Galeb Jonathan Livingston". U njoj je došlo do izražaja autorove ljubavi prema plavim visinama i sklonost metaforičkome i simboličkom prikazivanju života i spoznaja o njemu. Njegovo djelo  "Galeb Jnathan Livingston" mnogi uspoređuju s djelom "Mali princ".

Mjesto radnje:
nebo i zemlja

Vrijeme radnje:
suvremenska radnja

Tema:
Galeb Jonathan želi naučiti savršeno letjeti

Osnovna misao:
Često se dogodi da zajednica ne želi ili ne može razumjeti više ciljeve pojedinaca i stoga taj pojedinac bude isključen iz zajednice.

Lica:
Galebovi Jonathan Livingston, Fletcher Lynd, Sullivan, Gang

Sadržaj priče:
Galeb Jonathan Livingston nije bio kao ostali galebovi. Bio je buntovnik i nije mario za ostale galebove. I dok dok su ga roditelji molili da bude kao ostali galebovi i da se brine kako doći do hrane, on je samo želio postati letački virtouz. Bio je mršav, no letenje je volio više od hrane. Ni manje nesreće koje je imao u zraku nisu ga pokolebale. Napornim vježbanjem uspio je postići brzinu od 396 km/h. To je bio rekord jata i Jonathan je očekivao pohvale od Starješine. Međutim, Starješina ga je ukorio i protjerao iz jata. No, Jonathan je bio uvjeren da slijedi viši cilj života. Bio je protjeran na daleke hridi, ali on je odletio mnogo dalje. Boljelo ga je što njegova braća nisu htjeli ni čuti ni vidjeti što je naučio. A onda, jedne noći Jonathanu se približe dva druga galeba sjajna poput zvijezda. I oni su bez imalo muke izvodili sve akrobacije koje im je Jonathan zadao. Kad je vidio da je našao ravne sebi, Jonathan ih je upitao tko su. Odgovorili su mu da su njegova braća i da ga vode kući, pravoj kući. Jonathan je bio spreman, tada su tri galeba nestala u tamnom nebu. Jonathan je sve lakše izvodio svoje akrobacije, tijelo mu je postalo blistavo, oči sjajne. Otkrio je da može letjeti brzinom od 500 km/h. Iznenada dva galeba su nestala. Jonathan je sletio na obalu gdje ga je dočekalo desetak drugih galebova. Ubrzo je saznao da je došao u zajednicu u kojoj je svima stalo da svoju tehniku letenja dovedu do savršenstva. Dobio je instruktora galeba Sullivana. Jedne većeri saznao je od starješine Ganga da nebo nije ni u kojem vremenu , ni na kojem mjestu, nebo je savršeno i može biti bilo kad i bilo gdje. Naučio je i da se snagom misli može stići gdje god se želi. Jonathan je naporno vježbao tu vještinu i tako je sa Gangom došao na neki čudni planet. Još je samo trebao naučiti kontrolirati novostečenu vještinu. No, jedne večeri Gang je nestao, umro je.
Jonathan se sve više razmišljao o Zemlji. Sullivan ga je nagovarao da ostane, no Jonathan je ipak otišao. Na nebo se mogao vratiti u svakom trenutku jer je svladao vrijeme i prostor. Na Zemlju je otišao zato jer je želio naučiti letjeti ostale galebove koji su protjerani kao što je bio i on zbog letenja. Prvi mu je učenik bio galeb Fletcher Lynd, mladi i neobuzdani galeb koji je težio letačkom savršenstvu. A Jonathan Jonathan je u to vrijeme bio najljepši i najsavršeniji galeb na svijetu. Uskoro je dobio još šest učenika i sa njima i sa Fletcherom želio se pokazati svom starom jatu. Isprva je opet bio odbacivan, no malo-pomalo  na tisuće galebova okupljalo se oko njega i željelo postati kao on. Jednog dana Fletcheru se dogodila nesreća. Pri velikoj brzini udario je u stijenu i ništa mu nije bilo. Jonathan je tada vidio da je Fletcher ovladao snagom misli i prepustio mu podučavanje jata, a sam je otišao među druga jata .
Fletcher je shvatio da ne postoje granice, da je sve moguće. Tada je počeo njegov lov za Jonathanom, za utjelovljenjem savršenstva i njegova utrka sa znanjem. U toj utrci nije mogao pobjediti jer znanje nema granica.