Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

Registracijom prihvatate pravila foruma.
ConQUIZtador
banner
Trenutno vreme je: 22. Okt 2014, 03:34:03
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 3 gostiju pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
2 3 ... 11
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Lektira (prepričane knjige)  (Pročitano 922794 puta)
16. Jun 2005, 16:33:41
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Sadržaj


Strana 1
1. Jules Verne  ~ Žil Vern - 20 000 milja pod morem
2. Sofoklo - Antigona
3. Homer - Ilijada
4. Lav Nikolajevič Tolstoj - Ana Karenjina
5. Miguel de Cervantes Saavedra ~ - Don Kihot
6. William Shakespeare ~ Vilijam Šekspir - Romeo i Julija
7. F. M. Dostojevski - Zločin i kazna
8. Narodna pesma Hasanaginica
9. Ivo Andrić - Prokleta avlija
Strana 2
10. Biografija Thomasa Manna ~ Tomas Men - Čarobni breg
11. Homer - Odiseja
12. Dante Alighieri ~ Dante Aligijeri - Božanstvena komedija
13. Borislav Stanković - Nečista krv
14. Albert Camus ~ Albert Kami - Stranac
15. Antoine de Saint Exupery ~ - Mali princ
16. Marin Držić - Novela od Stanca
17. Dante Alighiere ~ Dante Aligijeri - Pakao
18. Daniel Defoe ~ Daniel Defo – Robinzon Kruso
19. Ernest Heminway ~ Ernest Hemingvej - Starac i more
Strana 3
20. Jean Baptiste Poquelin ~ - Tvrdica
21. Ivan Gundulić – Osman
22. Franz Kafka ~ Franc Kafka - Preobražaj
23. Charles Dickens ~ Čarls Dikens - Oliwer Twist
24. Dinko Šimunović - Alkar
25. Sofoklo - Kralj Edip
26. Aleksandar Sergejevič Puškin - Pikova dama
27. Nikolaj Vasiljević Gogolj  - Kabanica
28. Gustave Flaubert ~ - Gospodja Bovari
29. Ivan Mažuranić - Smrt Smail Age Čengića
Strana 4
30. Miroslav Krleža - Bitka kod Bistrice Lesne
31. Giovanni Boccaccio - Dekameron
32. Turgenjev - Očevi i deca
33. August Šenoa - Prosjak Luka
34. Antun Gustav Matoš - Proza
35. Ivo Andrić – Prokleta avlija
36. J. R. R. Tolkien ~ J.R.R.Tolkin – Gospodar prstenova
37. Friedrich Schiller ~ Fridrih Šiler - Razbojnici
38. Ivana Brlić Mažuranić - Regoč
39. Richard Bach ~ Ričard bah - Galeb Džonatan Levingston
Strana 5
40. Ranko Marinković - Andjeo
41. Ivo Andrić - Pripovetke
42. Dinko Šimunović - Muljika
43. Ivana Brlić Mažuranić - Čudnovate zgode šegrta Hlapića
44. Slavko Kolar - Breza
45. Aristotel - Poetika
46. Antoan Kompanjon -TeorijaPredmet verovanja i poricanja - Demon teorije;
47. Radomir V. Ivanović - O odnosu poetike i estetike - Umberto Eko
48. Pseudo Longin - I vek nove ere
49. Bojana Stojanović-Pantović  - Stopama pesnikaRaskršća metafore
Strana 6
50. Slobodanka Vladiv-Glover - Stvarnost kao diskurs - Postmodernizam od Kiša do danas
51. Srdjan Damnjanović – Pojam varvara u filosofiji Platona i Aristotela
52. Zvonimir Milčec - Zvižduk s Bukovca
53. August Šenoa - Zlatarevo zlato
54. F. M. Dostojevski - Zapisi iz mrtvog mora / Zapisi iz podzemlja
55. Miro Gavran - Zaljubljen do ušiju
56. Eugen Kumićić - Začudjeni svatovi
57. Jože Horvat – Waitapu
58. Milutin Cihlar Nehajev – Vuci
59. August Šenoa – Čuvaj se senjske ruke
Strana 7
60.Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici
61.Miroslav Krleža - Baraka
62.Milan Begović – Bez trećega
63.Milutin Cihlar Nehajev – Bijeg
64.Damir Miloš – Bijeli klaun
65.August Šenoa – Branka
66.Vinko Brešić – Budi svoj
67.Voltaire – Candide ili Optimizam
68. Macel Proust – Combray
69.Henri bel Stendal – Crveno i crno
Strana 8
70.Jone le Carre – Dečko, dama, kralj i špijun
71. Pierre Corneille – Cid
72.Antun Gustav Matoš – Cvijet sa raskršća
73.Mark Tven – Doživljaju Tom Sojera
74.Hans Kristijan Andersen – Devojčica sa šibicama
75. Mato Lovrak – Družina Pere Kvržice
76.Tone Seliškar-Družina Sinjeg galeba
78. Publije Vergilije Maron -  Eneida
79. Mihail Jurčević Ljermontov – Fatalist
Strana 9
80. George Orwel - Životinjska  farma
81. Aleksandar Sergejević Puškin – Evgenije Onjegin
82.Johanna Spyri – Hajdi ~ Heidi
83.Euripid – Medeja
84.Pero Budak - Mećava
85.Stjepan Tomaš – Dobar dan tata
86.Marin Držić – Dundo Maroje
87.Jerome David Salinger – Lovac u žitu
88.Ivan Sergejevič Turgenjev - Lovčevi  zapisi
89.Stevan Sremac -  Pop Ćira i pop Spira
Strana 10
90.Dobrica Ćosić - Koreni
91.Luis Kerol - Alisa u zemlji čuda
92.Daniel Defoe - Robinson Crusoe
93.Branislav Nušić - Hajduci
94.Džek London - Zov divljine
95.Migel Servantes - Don Kihot
96.Miloš Crnjanski - Seobe
97.Bora Stanković - Koštana
98.Onore de Balzak - Čiča Gorio
99.Jean de la Fontaine - Basne
100.Hari Poter i dvorana tajni - Džoan Ketlin Rouling
101.Hamlet - Vilijem Šekspir
102.Guliverova putovanja - Put u Liliput - Džonatan Svift
103.Aleksandar Dima Grof Monte Kristo
104. Gospoda Glembajevi - Miroslav Krleža (analiza drame)
105.Cvece zla - Šarl Bodler
106.Buka i bes - Vilijem Fokner
107.
108.






.... biće dopune.




1.

Jules Verne ~ Žil Vern  - 20 000 milja pod morem


Lica :profesor Arronax,Savet,Kanadanin,Ned Land,kapetan Nemo

Mesto radnje:u dubinama mora

Vreme radnje:19.vek

Tema: pustolovine i plovidba podmornicom

Osnovna misao: normalan život na zemlji je privlacniji od sveg blaga i zlata pod morem

Sadržaj:
Godinu  1886. svi ljudi istražuju morsko čudo. Koji god bi brodovi išli na istraživanje vratili su se bez rezultata. Neki su mislili da je to cudovište neprirodne snage, a drugi su mislili sa je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom. Tako je jedan brod krenuo u istraživanje s namerom da se ne vrati dok nešto ne sazna. Na tom brodu je bio profesor Arronax, njegov večni pratilac Savjet i Kanadjanin Ned Land. Profesor Arronax je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište.Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod. Arronax,Savjet i Ned Land su skočili u more. Ugledali su podmornicu i popeli se na nju. Vrata podmornice im je otvorio kapetan Nemo. Sutradan je kapetan Nemo vodio Arronax, Savjeta i Ned Landa na ronjenje da upoznaju sviet pod morem. Tu su bile razne školjke, ribice i različite morske trave. Arronax,Savjet i Ned Land su se čudili lepoti morskog dna.Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala "NAUTILUS". Podmornica je bila vrlo lijepa. Imala je muzej u kojoj su se držali zlato, biseri i drago kamenje. Kapetn Nemo im je rekao da ko god dodje na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života. Prolazili su dani i nedelje. Jednog dana Savjet je gledao kroz prozor i odjednom povika:"profesore,dodite!" profesor pridje prozoru, pogleda i vidič camac. Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom. Plovili su ka ostrvu Vanikovo. Nakon nedelju dana bili su na ostrvima Australije.Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na ostrvo. Kapetan Nemo je dozvolio. Ušli su u camac i bili naoružani električnim puškama. Ostrvo je bilo prekriveno divnom šumom. Iz dana u dan su išli na ostrvo. Jednog dana  kada su bili na ostrvu  i grejali se na vatri, počne padati kamenje na njih. Uhvatiše puške i pobegoše u čamac. Uto iz šume izadoše divljaci i pocnu ih gadjati strielama. Zaveslaju i odu na podmornicu. Prolazili su meseci plovidbe na podmornici. Jednog dana Arronax, Savjet i Ned Land se dogovore za beg. No nisu uspeli jer je podmornica zaronila u morske dubine, ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku. Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola. Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stena. Podmornica je radila punom parom i sledeceg dana su se probili. Podmornica je jurila velikom brzinom ka severu.Jednog dana Ned rece profesoru :"nocas bežimo!" Došla je noc. Profesor, Savjet i Ned ukrcaše se u čamac. U tom trenutku  podmornica se našla u vrtologu. Čamac se otkačio i našao usred vrtloga. Ujutro kada su se probudili bili su u kolibi pitali su se da li se podmornica izvukla? Svo troje bili su sretni što su živi.


2.

20 000 milja pod morem


O piscu i delu: Jules Verne (1838 - 1905) je bio slavni francuski pripovjedač i ostavio je puno djela za mladež: 63 romana i 18 novela pustolovnog, znanstvenog i znanstveno - fantastičnog sadržaja. Polovicu toga čine knjige o moru. U svojim je djelina predvidio mnoge tehničke izume koji su danas dio naše stvarnosti i naše tehnologije. Temeljna misao toga velikog sanjara je:"Sve što jedan čovjek može zamisliti, drugi ljudi to mogu ostvariti. "

Tema: Kapetan Nemo, Nautilus, posada i tri nesretna putnika doživljavaju mnoga čuda i nevolje putujući pod morem.

Vreme radnje: 1866. godina
         -dokaz: . . . kojom se istakla godina 1866.

Mesto radnje: U morima i oceanima.
         -dokaz: č

Ideja: Mobilis in Mobili (pokretno u pokretnom)

Najuzbudljiviji odlomak: " Uostalom gledajte, neman se miče. Miče se naprijed natrag!Napast će!

Obrazloženje: Ovaj odlomak mi je najuzbudljiviji zato što neman napada, a posada je prestrašena i vrlo uzrujana.

Likovi: Ned Land- kanađanin, bilo mu je oko 40 godina, bio je visok i snažan, ozbiljan, katkad nagao i veoma naprasit kad mu se prigovara.

Sadržaj: Kapetan Faragut pozvao je gospodina Aronaxa da ide s njim  na
putovanje u potrazi za morskom nemani. Kada su putovali naišli su na
neman. Brod je udario (isto tako bi se moglo reći da je neman udarila u njih) u tajanstveni predmet i gosp. Aronax, Konseil i Ned Land su ispali iz broda. Pali su pokraj nemani, a neki morski ljudi su ih grubo odveli u utrobu morske nemani. Tu su se sprijateljkili i počeli pričati o pustolovinama što su ih doživljavali Putovali su pod morima i ustanovili da se podmornica naziva Nautilus, a da se kapetan Zove Nemo. Tada su gosp. Aronax  i njegovi prijatelji saznali od Nema da se iz mora dobiva  hrana, papiri, zavoji i još mnoge stvari potrebne za život. Putovali su ispod vode, pronalazili su svakakve zanimljivosti ispod Tihog oceana i oplovili svijet.

« Poslednja izmena: 11. Maj 2011, 12:03:22 od vojvođanka »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Sofoklo - Antigona

Bilješke o piscu:

Čitavog svog života Sofoklo je i u ratu i u miru bio istaknuta ličnost javnog života, bio je vojskovođa i diplomat, cjenjeni pjesnik, ljubimac cijele Atene. Poslije smrti proslavljen je kao heroj. Sačuvano je samo sedam njegovih tragedija. Većinu tih tragedija i danas izvode pozorišta širom svijeta.

Lica:
Antigona - kćer Edipova
Izmena - kćer Edipova
Kreont - njihov otac, kralj Lebanonski
Hemon - njegov sin

Tema:
Sukob zakona i individualnog svaćanja života

b]Mjesto radnje:[/b]
Teba

Sadržaj:

I čin
Antigona moli svoju sestru Izmenu da zajdno pokopaju svoga brata Polinika koji bijaše zbog napada na grad i svog brata osuđen da se ne smije pokopati ni oplakivati. No Antigona prepuna sržbe i ljuta zbog Izmene koja odbija njen prijedlog jer se boji vlasti, po svaku cijenu želi ostvariti svoj cilj.

II čin
Kreont sada kao novi kralj zaklinje se svome narodu da će mu biti vjeran te da ga neće nikada iznevjeriti, ali u to stiže stražar koji jako uznemiren  priopćava vijest da je Antigonin brat odnosno Poliniko ipak zakopan. Ljutit Kreont okrivljuje stražara da je primio mito i zapovjeda da nađe pravog krivca ili će inače umrijeti strašnom smrću.

III čin
Dolazi stražar vodeći Antigonu kao krivca. Ispričavši Kreontu kako je otkrio Antigonu stražar odlazi, a Kreon vidno uzbuđen zapita Antigonu zašto je to učinila iako je znala za zapovjed te posla jednog od svojih ljudi da dovedu Izmenu te da i nju osude na smrt. Antigona započinje priču o slavi i ponosu koje je osjetila pokapajući svog brata. U to dolazi Izmena koja želi zajedno s Antigonom biti osuđena na smrt, ali je Antigona odgovara od tog nauma. Zbog toga moli Kreonta da oslobodi Antigonu kao zaručnicu svog sina. No on to odbija.

IV čin
Kreontu dolazi njegov sin Hemon priopćavajući ocu da se bjegov narod ne slaže s njegovom odlukom te ga moli daa oslobodi Antigonu. Kreon uvrijeđen okrivljuje svog sina da je rob jedne žene te obećava da će Antigonu ubiti pred njegovim očima, no Hemon iznenađen očevim ponašanjem odlazi pun sržbe u nadi da će nekako osloboditi Antigonu. Kreont izgovara Antigoninu osudu. Naime ona će biti živa zazidana u kulu svog doma.

V čin
Antigona odlazi u smrt poput božice, osuđujući ljudsku nepravdu, ali i ponosna zbog svog čina govori o svijim roditeljima i braći kojima će se uskoro pridružiti.

VI čin
Do Kreonta dolazi Tiresija, vrač koji priopćava da bogovi nisu primili njegovu žrtvu zbbog Kreontova naloga da se Antigonin brat ne smije pokopati i da će zbbog toga nna njegovu obitelj doći strašna nesreća. Kreont govori starcu da laže i neće poništiti nalog i zbog toga ovaj na njega šalje kletvu. Sav uplašen Kreont ipak popušta te u dogovoru sa svojim zborovođom obećava da će osloboditi Antigonu i pokopati njenog brata, ali u najvećoj tajnosti.

VII čin
Glasnik izgovara tušnu vijest o smrti Hemanovoj. U to dolazi Euridika te čuvši vijest odlazi ne izgovaravši niti jednu riječ. Tada glasnik ispriča kako se Hemon ubio. Naime, kada je Kreon zakopao Polinika, pošao je osloboditi Antigonu. Došavši do kule ugleda Antigonu koja se ubila, tj. objesila, a kraj nje je stajao Hemon. Želeći Hemena odgovoriti on nemilog čina Kreont biva napadnut od svog sina. Ne ubivši svog oca Hemon ubija sebe te zajedno s Antigonom odlazi u smrt. Zajedno s umrlim sinom Kreont dolazi na dvor gdje mu priopćavaju da se Euridika ubila. Kreont odlari i sam želeći svoju smrt proklinje svoj život i svoju sudbinu.

Karakterizacija likova:

Antigona
Žena poput Antigone okarakterizirala je XX. stoljeće. Jaka, samouvjerena i ponosna zbog svog čina učinila se poput nedodirljive božice. Zračila je i unutrašnjom i vanjskom ljepotom. Ona je ostala kod svog nauma i ostvarila ga.



2. Antigona


Osnovni podaci o autoru: Sofoklo je rođen 495.g. pr. Kr. a umro je 406.g. pr. Kr. U svom je dugom životu imao prilike da vidi uspon i pad atenske demokracije. Čitavog je života bio istaknuta ličnost i u ratu i u miru. Bio je vojskovođa i diplomat, cijenjeni pjesnik, prijatelj Perikla i ljubimac cijele Atene. Napisao je 123 drame,te je njima i drugim svojim djelima unaprijedio Grčko kazalište i dramu uopće. Najpoznatije Sofoklove drame su: Ajant, Antigona, Kralj Edip, Elektra...

Najosnovnije crte fabule: Edip, kralj Tebe, je imao dvije kćeri i dva sina; Antigonu i Ismenu i Eteokla i Polinika. Kada je saznao da je ubio oca i oženio svoju majku, Edip se oslijepio i napustio Tebu. Antigona je krenula s njim. Nedugo nakon toga Eteoklo i Polinik su se posvađali oko vlasti. Eteoklo se udružio s Kreontom-svojim stricem i prognao Polinika iz Tebe. Oboje su nastojali uz sebe pridobiti Edipa, ali on je bacio prokletstvo na obojicu. Polinik se udružio s Argejcima i napao Tebu. Tebanci su pobjedili, ali su Eteoklo i Polinik poginuli. Kreont je počasno pokopao Eteokla, a Polinika je ostavio nepokopanog ispred zidina Tebe, zato što je izdao svoj grad. Edip je ubrzo umro i Antigona je došla u Tebu i odlučila sahraniti brata, iako je to Kreont zabranio. Pokušala je nagovoriti Ismenu da joj pomogne, ali se Ismena toliko bojala Kreonta da joj se nije usudila pomoći. Oko tijela su stajali stražari, ali su Bogovi odlučili pomoći Antigoni, te su podigli oluju. Stražari nisu ništa vidjeli i Antigona je pokopala brata. Ali tek što ga je pokopala oluja je prestala i stražari su je uhvatili. Kada su je doveli Kreontu ona je hrabro priznala i rekla mu da nije počinila zločin nego pobožno djelo, te ako se po svjetskim zakonima pobožnost kažnjava ona se ne boji smrti već čezne za njom. Kreont se na te riječi još više naljutio te je odlučio osuditi Antigonu i njenu sestru, jer je mislio da joj je Ismena pomogla. Ismena se toliko bojala Kreonta da je priznala nepočinjeno djelo. Antigona ne želi žrtvovati i Ismenu pa joj protuslovi, a Ismena se, želeći joj pomoći, poziva i na Antigoninog zaručnika Hamona-Kreontovog sina. Hamon upozorava Kreonta da se puk ne slaže s njim, ali Kreont se ne obazire na to. Kaže Hamonu da mu Antigona neće biti žena, a ovaj mu odvraća da neće ni umrijeti sama. Kreont odlučuje da Antigona neće umrijeti, ali neće ni živjeti u svijetu živih, te ju zazida u kraljevsku grobnicu. Nakon što odvedu Antigonu prorok Tirezij dolazi Kreontu i kaže mu da mora pokopati Polinika i pustiti Antigonu jer će inače prekršiti Božje zakone, te će to izazvati još smrti u njegovoj obitelji. Kreont se ipak odluči pokopati Polinika i osloboditi Antigonu. Priredi svečan pogreb Poliniku, ali kada dođe osloboditi Antigonu nađe ju obješenu, a Hemona kako ju oplakuje. Kada ga Hemon vidi pokuša ga ubiti, ali ne uspije, te počini samoubojstvo. Njegova majka Euridika počini samoubojstvo od žalosti za njim, a Kreont ostavljen sam počne se kajati i moliti Bogove da mu podare smrt.

Likovi:
Antigona i Ismena -Edipove kćeri
Kreont-njihov ujak
Euridika-Kreontova žena
Heman-Kreontov sin
Tiresija-Prorok
Stražari, glasnici, zbor

Karakterizacija likova: Antigona je odlučna i hrabra žena koja ne odustaje od svojeg nauma ni pod prijetnjom smrti. Ni u jednom trenutku se ne koleba i ne kaje se zbog toga što je sahranila svoga brata Polinika, koji je ipak bio napadač na njen rodni grad Tebu. Hrabro se odupire Kreontu i ne pokorava mu se. Njezina sestra Ismena nije tako hrabra, ali joj je ipak odana i želi umrijeti s njom. Kreontov sin Hemon je pravedan i odlučan, te drži svoju riječ. Neizmjerno voli Antigonu i to dokazuje time što umire kraj nje u grobnici svoje obitelji. Kreont je tiranin. Ne sluša mišljenje drugih ljudi, već čini samo ono što on misli da je ispravno. Usprkos tome mora se priznati da on drži svoju riječ i čini ono što je rekao, a to bi se u drugim prilikama i uvjetima maoglo nazvati i vrlinom. U duši je ipak samo čovjek, i to dokazuje na kraju drame pjevajući tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za smrt svoje žene i svoga sina.

Sukobi: U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahtjeva države i zahtjeva porodice, a kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju tragedija je neminovna. Kako se Kreont ogriješio i o Božje zakone postoji i sukob između Bogova i Kreonta, a budući da su Bogovi svemoćni, tu gubitnik mora biti Kreont.

Ideja: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i koji podstiču ljudsko dostojanstvo.

Mjesto i vrijeme u djelu: Atena oko petog stoljeća prije Krista.



3. Antigona

O piscu:
Sofoklo (497.-406. pr. Kr. U Ateni), dobro obrazovan, materijalno osiguran, nije napuštao domovinu i stekao je ogromnu popularnost još za života. Nakon smrti je proglašen herojem. Bio je inovator teatarske umjetnosti – uveo je trećeg glumca, te je počeo sastavljati trilogije od kojih svaka čini zasebnu cjelinu. Od 123 dramskih djela koja je napisao, u cjelosti je sačuvano samo nekoliko: "Antigona", "Ajant", "Kralj Edip", "Trahinjanke", "Filoktet", "Edip na Kolonu"...

Tema: Antigonina sudbina

Mesto radnje: grad Teba

Vrreme radnje: oko 5. st. pr. Kr.

Radnja je podijeljena na činove.

Prvi čin:  u njemu se odvija razgovor između dviju sestara, Antigone i Izmene. One razgovaraju o novom Kreontovom zakonu koji zabranjuje sestrama da pokopaju svog brata. Antigona govori da će bez obzira na taj zakon pokopati svoga brata. Znajući za kaznu onoga koji prekrši zakon, Izmena upozorava Antigonu da taji svoj plan.
          "Al' sudi, kako hoćeš, ja ću ovoga
                      Sahranit!"

Drugi čin: opisuje Kreontov govor ljudima u kojem spominje Polinika kao izdajicu i gubitnika i iznosi zakon o zabrani pokapanja Polinikova trupla. Tu se dogodi obrat -> dolazi  straža i govori Kreontu da je netko obavio obred na Polinikovu tijelu.
Kreont govori o zabrani pokapanja Polinika:
      "Za njega gradu evo ja proglasih sad,
       da grob mu nitko ne spremi nit ožali,
       bez groba nek mu tijelo pusti pticama
       i psima da ga žderu – grdno pogledat!"
Stražar govori Kreontu da je Polinika netko pokopao:
      "Pa kažem.
       Baš mrtvaca netko sahrani
       I ode suhim prahom tijelo posuo mu
       I sveti obred kako treba obavi."

Treći čin: stražari su uhvatili Antigonu na djelu i dovode je pred Kreonta. Antigona priznaje krivnju. Kreont zove Izmenu koja želi umrijeti sa sestrom. Kreont ih obje zatvara.
Antigonino priznanje: "Pa priznajem – uradih, i ne poričem."

Četvrti čin: Hemon govori ocu kako je u krivu što se tiče Antigonine kazne. Kreont govori kako
         neće promijeniti mišljenje. Hemon prijeti ocu svojom smrću i govori kako cijeli
         grad žali Antigonu. Kreont odlučuje poštedjeti Izmenu.
Hemon govori ocu kako cijeli grad žali Antigonu:
      "...a ja iz prikrajka ti slušat mnogu to,
       tu djevu kako žali grad, što s najgorom
       sad smrću gine zbog čina predivnog,
       a od svih žena najmanje to zavrijedi..."

Peti čin: Antigonu vode do groba u koji će biti živa zatvorena dok ne umre. Antigona govori svojoj
          sestri i svojoj mrtvoj obitelji o veličini svog postupka i pomalo žali sama sebe i svoju
          sudbinu.
Kreont naređuje slugama da odvedu Antigonu:
      "Pa nećete l' je brže voditi? Grobu je
       Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je
       Bez ikoga vi pustite, nek ili mre
       Il' živa pod onakvim krovom počiva!
        Ta mi smo čisti što je do te djevojke;
       A s nama tu na svijetu neće boravit."

Šesti čin: Tiresija govori Kreontu zastrašujuće proročanstvo -> da će se dogoditi nešto strašno ako
             ne popusti u vezi s Antigonom te je odmah pusti
Tiresija o proročanstvu:
      "A zato osvetnice tebe vrebaju
       Erinije – bič zatomi Hada, bogova,
       Te ista ta će tebe stići nevolja,
       I pazi da li i to srebrom potkupljen
       Sad govorim. Ta neće tamo dugo bit,
       A ljudi, žena jaukom će jeknut dvor."

Sedmi čin: Glasnik govori Euridiki, Kreontovoj ženi, da joj je sin mrtav, isto kao i Antigona.
              Euridika izvršava samoubojstvo. Kreont prekasno shvaća da je pogriješio i ostaje sam u
              boli okajavati svoje greške
Smrt Antigone i Hemonovo samoubojstvo:
      "Nju na dnu groba opazismo, za vrat se
       obijesila i omčom rupca platnena
       njega stegnu..."
      "Taj jadnik na se ljutit, kakav biješe,
       Naperiv, mač zatjera posred rebra..."
Euridikina smrt:
      "Mrtva je žena, mati ovog umrlog,
       Od udarca njoj jadnoj netom zadanog."

Likovi:
Antigona:  hrabra, uporna, puna osjećaja dužnosti, snažna i strastvena. Ne odustaje od svojeg
      nauma, čak ni pod prijetnjom smrću. Hrabro se odupire Kreontu i ne želi mu se
      pokoriti. Ne može se oduprijeti savijesti, sestrinskoj ljubavi i religioznoj obvezi da
      se pokojnik pospe prahom da dobije mogućnost smirenja u svijetu mrtvih duša.

Kreont:       ponosan, umišljen, preponosan da pogazi svoju riječ -> to znači da je čovjek od riječi
      <- ne poštuje tuđe mišljenje. Na kraju dokazuje da je i on samo čovjek, i to pjevajući
      tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za smrt sina i žene

Hemon:         neizmjerno voli Antigonu što dokazuje time što umire kraj nje. Većinu života se
      Pokoravao ocu, no na kraju mu se suprotstavlja i brani narod.

Ostali likovi: Izmena, Tiresija, Euridika, stražar...

"Antigona" je tragedija pisana u stihovima.
Radnja ove tragedije se zasniva na mitu.
"Antigona" ima mnoga obilježja tragedije:
1.   TRAGIČKI JUNAK (Antigona)
2.   TRAGIČKA KRIVNJA (rezultat sukoba Antigone i Kreonta)
3.   TRAGIČKI SVRŠETAK (Antigona umire zbog svoje savijesti)
UZVIŠENI STIL (pjesma na kraju svakog čina)





« Poslednja izmena: 29. Jun 2006, 18:37:57 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
William Shakespeare - Hamlet

Beleške o piscu

William Shakespeare (1564-1616. godine) bio je pesnik i dramatičar. Mnogi tvrde da je najveći dramski stvaraoc svih vremena. Rodio se i umro u Stratford - on - Avonu u Engleskoj. Oko 1585. godine odlazi u London gde deluje kao glumac, reditelj i pozorišni pisac. Napisao je trideset i šest drama koje obićno delimo na :
1. Tragedije: Hamlet, Julije Cezar, Otelo, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Kralj Lear, Macbeth;
2. Komedije: Ukroćena gospodarica, San Ivanjske noći, Na Tri kralja, Mera za meru, Mnogo vike ni za šta;
3. Romane: Romeo i Julija, Zimska priča i oluja;
4. Drame: Kralj John, Richard drugi, Henrik četvrti, Henrik peti, Henrik šesti, Richard treči, Henrik sedmi.

Shakespeare je svoje dramske tekstove obogaćivao podacima iz usmene književnosti, iz starije pisane književnosti, iz povesti, iz svoje savremenosti, ali i iz svakidašnjeg pripovedanja. Sve to samo znači da svi podaci potiču iz ljudskog ponašanja, nezavisno od toga gde i kada čovek živi. 1609. godine  izašli su njegovi soneti, zbirka od 154 pesama. Zacelo je većina tih soneta nastala puno pre njihovog objavljivanja. Kritičari obično ističu da fabule Shakesperovih dela nisu posebno originalni. Zna se  da je svoje priče  za svoje drame preuzimao od drugih autora. To važi i za Hamleta. Predpostavljalo se da je postojo pra- Hamlet i da mu je autor bio Shakespearov nešto mlađi savremenik  Thomas Kyd. No dok je to samo predpostavka, neki izvori su dobro poznati, npr. legenda o Hamletu danskog povesničara iz ranog 13. st. Saxa Grammaticusa, odakle je preuzeo francuski pesnik Francois de Bellforest. Osim toga Shakespearove drame, pa naravno i Hamlet, satkane od bezbrojnih čestica preuzetih iz najraznovrsnijih izvora.   

Hamlet

Osobe

Klaudije, danski kralj
Hamlet, sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja
Polonije, kraljev komornik i glavni državni tajnik
Horacije, Hamletov prijatelj
Laret, Polonijev sin
Voltimande,
Kornelije, danski poklisari u Norveškoj
Rosencrantz,
Guildenstern, dvorani, nekadašnji Hamletovi prijatelji na sveučilištu
Osric, smešni dvoranin
Marcel,
Bernardo, časnici na straži
Francisko, vojnik
Reynaldo, Polonijev sluga
Fortinbras, norveški kraljević
Gertruda, danska kraljica, Hamletova majka
Ofelija, Polonijeva kći
Jedan gospodin
Jedan sveštenik
Norveški kapetan
Engleski poklisari
Plemići, plemkinje, časnici, vojnici, mornari, glasnici i pratnja,                               
Duh Hamletova oca.

Mesto radnje : Danska, uglavnom kraljevski dvorac Helsingör, njegov enterijer i eksterijer

Tema dijela :  Hamletova osveta

Jezik i stil : Po vrsti ovo delo je drama i to tragedija u pet činova, delo je pisano u stihu .

Sadržaj
Beernardo i Marcelo stražarili su preko noći na kraljevom dvoru kralja Klaudija koji je od nedavna vladao Danskom jer je njegov brat Hamlet “nekim nesretnim slučajem” umro. Klaudije se odmah prihvatio kraljevstva i ženi se ženom ubijenog kralja Hamleta, udovicom Gertrudom. To je najviše smetalo Hamletu, sinu  pokojnog kralja. Nije mogao gledati stričeve greške, a posebno stupanje u vezu s njegovom majkom odmah nakon očeve smrti. Nije voleo ni o čemu pričati i živeo je mirno. Stražarima Beruardu i Marcelu, oko ponoći, počeo javljati duh koji je ličio na pokojnog kralja Hamleta. Stražari su to rekli Hamletu i Horaciju ( Hamletovu prijatelju ). Jedne noći Hamlet odlazi sa stražarima na stražu, duh ubijenog kralja javlja se na gradskim zidinama i Hamlet hrabro istupi pred duha pitajući ga ko je i zašto dolazi. Duh ga je odveo na stranu i rekao mu je da je duh pokojnog kralja i da Hamlet nije umro prirodnom smrću, nego ga je ubio vlastiti brat Klaudije nalivši mu otrov u uho dok je spavao u vrtu. Rekavši mu o zatražio je od Hamleta da se osveti. Hamlet obeća da će se ravnati prema zahtevima duha u svemu, a duh se izgubi. Kad je Hamlet ostao sam, stvori svečanu odluku da će smesta zaboraviti sve što se nalazi u njegovom sećanju, sve što je nekad naučio iz knjiga ili opažanja, i da mu u pameti neće ostati ništa drugo, nego samo ono, što mu je duh rekao i zamolio da učini. Hamlet nije pojedinosti svoga razgovora s duhom nikome rekao nego samo svom dragom prijatelju Horaciju i naredio njemu i Marcelu, neka se zakunu da će ćutati o onom, što su videli te noći. U strahu, da bi se to moglo primetiti i da bi stric Klaudije mogao postati oprezan, ako posumlja da on nešto sprema protiv njega, ili da je doista više saznao o smrti svoga oca nego što se moglo misliti, odlučio je da se pravi lud. Mislio je pri tome da će izazvati manju sumlju, ako ga stric bude smatrao za bilo kakav ozbiljniji čin, a da će tajna pojave duka najbolje skriti njegova ludost. Od tog se vremena Hamlet počeo oblačiti
veoma čudno i neobično , govoriti i vladati se tako da je savršeno  glumio ludaka. Kralj i kraljica bili su prevareni, no nisu verovali da je očeva smrt bila jedini razlog za njegovu ludost ( jer nisu ništa znali o pojavi duha ), nego su zaključili, da je razlog tom zlu zacelo ljubav i mislili su da su pronašli predmet njegove ludosti. Prije nego što se je Hamlet počeo pretvarati da je lud, bio je jako zaljubljen u lijepu djevojku Ofeliju, kćer Polonija, glavnog kraljevog savetnika. Slao joj je pisma i prstenje i iskazivao svoje osećaje navaljujući na nju svojim udvaranjem što je ona rado primala. Ali ludost koja ga je nedavno zaokupila, učinila je da je zanemario, i nastojao je do joj ne iskazuje nikakvih obzira, nego se prema njoj vladao dosta surovo, no ona, dobra srca, mesto da mu zameri što je izneverio , izvinjavala ga je pred sobom. Hamlet se nemože pomiriti s ljupkim udvaranjem lepe Ofelije te joj je napisao pismo u kojem je bilo puno divnih skokova strasti i neobičnih reči, koje su se poklapale s njegovom tobožnom ludošću. Napisao joj je da ne sumlja da zvezde sjaju, da se sunce kreće, neka sumlja da istina laže i dr... .
Ofelija je po svojoj dužnosti pokazala to pismo svom ocu, a on je smatrao svoju dužnost da ga pokaže kralju i kraljici, koji od tog vremena nisu više sumljali da je uzrok Hamletovoj ludosti ljubav. Od  tog trenutka kralj i kraljica bili su uvereni da je Hamletova ludost zaražena Ofelijinom lepotom. Dok se Hamlet tako borio, pretvarao, u neodlučnost stigoše na dvor neki glumci, u kojima je on uživao. Srdačno ih je pozdravio, a njihova gluma navela ga je na misao da na dvoru napravi gozbu koja bi sličila na umorstvo njegova oca. Sledeći dan za vreme predstave ;
Pantomima:                                                                                                                 Ulaze " Kralj i kraljica "( glumci Gonzago i njegova žena Baptista )"  koa nežni zaljubljenici; Kraljica grli njega, a on nju. Ona klekne i u nemoj igri iskazuje mu ljubav On je pridigne i nasloni svoju glavu na njezin vrat, zatim legne na cvetnu leju; kad  je vidi
da je usnuo, ostavi ga samog. Odmah zatim uđe neki čovek ( glumac Lucijan ), uzme Kraljevu krunu, poljubi je, ulije otrov u kraljevo uho ( u uho glumca Gonzaga ) izađe. Kraljica se vrati, naže kralja mrtva i prenemaže se. Trovač opet uđe s dva- tri statista i pretvara se da tuguje s Kraljicom. Statisti iznose mrtvo telo. Trovač daruje Kraljicu darovima; neko se vreme čini da se ona opire i da okleva, ali na kraju prihvaća njegovu ljubav.Videvši to kralj Klaudije napušta predstavu i izašavši iz dvorane predstava se prekinula. Hamlet je dovoljno vidio i uverio se da su reči duha bile istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet posećuje majku želeći joj nešto važoi reći i misleći da  kralj  prisluškuje iza zavese, ubija Polonija koji se tamo sakrio. Lukavi kralj sluti da mu preti opasnost od Hamleta ta ga šalje  brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Hamlet, sluteći izdajstvo, izvadi potajno noću pismo, vešto izbriše svoje ime i mesto njega postavi imena dvojice dvoranina koji su ga pratili. Stigavši kući, pred oči pojavio mu se tužan prizor, obavljanja pokop mlade i lepe Ofelije, nekadašnje njezine ljubavi, koja je vešajući venac  na vrbu iznad potoka pala u njega i utoplia se. Lukavi kralj kad je video da je Laretova tuga i mržnja za njegovim ocem Polonijem i njegovom sestrom Ofelijom prevelika, hteo je to iskoristiti nagovorivši ga da za vreme takmičenja na dvoru izazove Hamleta na dvoboj. Povod tom izazovu bilo je to što mu je Klaudije rekao da je Hamlet kriv za ubistvo njegovog oca i smrt njegove sestre. Hamlet je pristao na dvoboj neznajući što ga čeka.

Na dan takmičenja:Tom je takmičenju prisustovao celi dvor, a Laret je po kraljevoj naredbi spremio otrovno oružje. Dvorani su se kladili za visoke svote, ko će pobediti, budući da su obojica, bili poznati kao vrsni mačevaoci. Hamlet je izabrao sablju ne sumljajuči u Lareta i ne brinući se da ispita Laretovo oružje, koje je mesto tupe sablje, kakva se uzima po propisima mačevanja, uzeo oštru i otrovnu. Na početku se Laret s Hamletom igrao i dopuštao mu da ga nekoliko puta poseče. Nakon nekoliko prekida Laret napadne žestoko na Hamleta otrovnim mačem i zada mu smrtonosan udarac. Hamlet se razbesni i neznajući za podmetnuto izdajstvo u sukobu zameni svoju sablju s Laretovim   mačem i probode ga njegovim vlastitim mačem. U taj čas kraljica vikne da su je otrovali. Neoprezno je ispila pehar, koji je kralj pripremio za Hamleta ako u borbi ožedni, no zaboravio je upozoriti kraljicu na pehar, koji je ona ispila i smesta pala mrtva. Hamlet sumljajući u izdajstvo, zapovedi da se sva vrata pozatvaraju, dok ne pronađe izdajnike. Laret mu reče, neka dalje ne traži, jer da je on izdajnik, i osećajući da umire od rane, koju mu je zadao Hamlet, prizna, kakvim se izdajom poslužio i kako je on pao žrtvom svog izdajstva. Reče Hamletu da je vrh mača bio otrovan i da Hamletu preostaje samo pola sata života, jer nema načina koji bi ga mogao izlečiti od otrova, Umirajuči Laret zadnjim riječima optužuje kralja Klaudija kao započetnika te nesreće.
Hamlet koji je saznao, kako mu je blizu kraj, i da je još ostalo otrova u maču, naglo se okrene prema svom podlom stricu i zabode mu šiljak mača u srce. Hamlet osečajući da mu ponestaje daha i da ga život napušta, obrati se svom prijatelju Horaciju, koji je bio svedok te kobne tragedije, i umiraućim ga dahom zamoli, neka ostane u životu i neka svetu ispriča taj događaj.
Horacije obeća da će sve verno ispričati svim tajnama, koje su podstakle  te događaje. Tim obećanjem "puče" plemenito Hamletovo srce.

Hamlet :
 Danski kraljević koji je ujedino i glavni lik ove tragedije. On je istovremeno hrabar i plah, odgađa osvetu zbog svoje neodlučnosti, jer on za celu situaciju više tereti majku nego   
Klaudija.

Hamletova smrt : Hamletova smrt, taj zaista nepobitan podatak u  zbivanju Hamleta, nije neizbežan. On umire u dvoboju, od rane koja ga je mogla i obići, kao sto ga je obišao i otrov iz pehara. Mislim da smrt tragičnog junaka predstavlja poslednju, i verovatno najtežu, u nizu nevolja koje su se događale da bi se junak na njima okušao i potvrdio nesavladljivost onoga što ga čini velikim čovekom. Hamlet je mogao živeti da je samo svoju ulogu čovjeka i svoj zadatak kraljevića shvatio manje ozbiljno, s manje mržnje i savesnosti; da se nagodio sa stricem i pristao živeti u njegovoj milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz osobnih razloga i računa, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije ni hteo ni mogao.
Jer je tragični junak uvek i jedna vrsta samoubice : sam između dve mogućnosti, bira onu koja ga vodi u smrt.

Klaudije :. . je Hamletov srtic, pohlepan čovek. Ubija svog brata kako  bi se domogao veće moći, a kad mu ni to nije bilo dovoljno ženi se za njegovu ženu. To da mu ljudske žrtve nimalo ne  pokazuje i to kako je na sve načine bez straha pokušao ubiti svog nećaka Hamleta. Hamlet je znao od početka kakav mu je stric, no više zbog svega toga prebacuje krivicu na majku. Klaudije na kraju dobija sigurno ono što je i zaslužio  - " sigurno mesto u  9 krugu pakla " -

Gertruda :Danska kraljica i Hamletova majka. Sam sin je više krivi zbog očeva ubistva nego strica. On ne shvata kako ga je majka tako brzo mogla zaboraviti i štoviše, udati se za njegovog brata ako ga je za života tako snažno volela. Izravno joj prebacuje krivicuu, a i neizravan je krivac za  njezinu smrt. Ona ispija otrov iako zna šta je u čaši, a to čini verovatno zbog osećaja krivicee i sinova prebacivanja koje  više nije mogla podnositi, a i celokupna zbrka na dvoru dovodi je do ruba smrti.
Ofelija :Hamletova ljubav. Lepa i mlada devojka, oprašta Hamletu iako on prema njoj ponaša surovo. Grubim rečima je tera od sebe. Grdi nju a i celi ženski rod na dvoru zbog šminke koju stavljaju na sebe ; tobože svežinom skrivaju  svoje pravo lice. On tvrdi da lepota i svežina idu zajedno. Smatra da bi lepota i potenciranje lepote mogli dovesti do  krivog puta. On je neizravan krivac zbog toga što se ona  utopila. Ofelija s ispletenim vencem odlazi na potok, pa kad se htela popeti na vrbu, da na nju obesi svoj venac,prelomila se grana, na koju se bila naslonila i pala je u vodu  zajedno s cvećem koje je sa sobom ponela.
               
Polonije :Laretov i Ofelijin otac. Čovek doista niskog morala sličan Klaudiju. Glavni je državni tajnik i kraljev komornik. Znatiželjan je i zbog toga biva ubijen što pokazuje da ima
neke istine u uzrečici " Znatiželja je ubila mačku ".

O delu - važno je uočiti da se drama odvija u teskobnoj atmosferi. Ne radi se samo o tragičnim dvorskim splektama ( svima su nam poznate izreke iz drame kako je " nešto trulo u državi Danskoj " ili " kako je vreme izglobljeno " ), nego državi preti i vanjska opasnost. Pojačane su straže i zemlja se grozničavo naoružava a da narod ne zna zašto. Tako stražar Marcel pita učenog Horacija :
... i nek mi kaže taj ko znade,
Zašto te iste i brižnjive straže
Svaku noć muče podanike ove zemlje ;
Zašto se dnevno liju brončani mužari,
A ratna sprema nabavlja iz ratne zemlje,
Što brodograditelje tako bolno kinje,
Da nedjelju ne luče od radnog tjedna ?
Što nam to svima prieti, da ta znojna žurba
Sad čini noć u trudu sapatnici danu ?
Tko mi to može objasniti ?

na šta Horacije objašnjava da zemlji preti mladi Fortinbras, a i prirodni znaci " plemene repatice i krvave rose, poremećenje u suncu ", govore da se sprema neko zlo. U takvoj atmosferi javlja se Duh i otkriva Klaudijevu podlost. Hamlet obećava Duhu svog oca da će :
... da na brzinu krilima,
Ko što su zakletve i misli ljubavne,
Na osvetu poletim.

Paradoks je tragedije da je ono što sledi upravo obratno. Sticanjem okolnosti i nepredvidljivo sukobljenim sudbinama, upravo se taj cilj stalno događa, na kraju se i pogrešno usmeruje i završava opštim krvoprolićem. Jedno su namere, a drugo ostvarenje uhvaćena u mreži slučajnosti, tako da nas to, po Hampetu, uči ;
Da ima Bog što oblikuje naše sudbe
Ma koliko ih mi krojili...
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prvi Burek brak
Krajnje beznadezan


I just realized, i am the ow in the word now

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke 11892
Zastava Beograd
mob
Apple Iphone 4s
Homer - Ilijada


Osnovni motiv: Dva osnovna motiva su Ahilejeva srdžba na Agnamemnona zbog otmice robinje Briseide i na Hektora zbog ubojstva prijatelja Patrokla. Postoji još par motiva ljubavi (npr. Ahilejeva ljubav prema Briseidi,  Patroklu) , ali oni nisu toliko bitni, jer  samo stvaraju dva glavna motiva, koji su pravi pokretači radnje. Početni motiv srdžbe prema Agamemnonu je vrlo jak do 16. pjevanja, ali onda kao da nestaje, a pojavljuje se novi motiv - srdžba na Herakla, koji potpuno prekida prvi motiv. Na kraju i taj motiv nestaje.

Karakterizacija likova:
   
Ahilej  je bio najveći grčki junak i kao takav je trebao biti savršen. Ipak, kao i obično u grčkoj mitologiji, gdje ni bogovi nisu bili savršeni, Ahilej je imao svoje mane. Bio je pošten i vrijedan, no njegove srdžbe nisu bile potpuno opravdane. Kada se ljutio na Agamemnona, nije trebao samo sjediti i gledati kako se stvari dešavaju (tako je ustvari i došlo do druge srdžbe), već se trebao suprostaviti Agamemnonu kao junak. U drugoj srdžbi je bio u neku ruku i sam kriv, jer da se on nije durio na Agamemnona i tvrdoglavo čekao da mu ovaj padne pod noge, nikada Trojanci ne bi stigli do ahejskog tabora i brodovlja. Drugim riječima, da nije bilo njegovog muškog ponosa puno manje bi ljudi umrlo, a njegov prijatelj Patroklo bi bio živ (iako je i sam pridonio svojoj smrti).
             
Apolon je mladi Bog sunca, svjetlosti i proroštva. Veliki je prijatelj i pomagač Trojanaca, a posebno Hektora, kojeg je osobno više puta spasio od Ahileja.
   
Zevs je u Grka vrhovni Bog svih bogova i ljudi. U Ilijadi stoji na strani Trojanaca, ali samo zato što ga je za to zamolila Ahilejeva majka Božica Tetida. Zeus je mudar i pravedan, ali sputan svojim položajem ne može doći do punog izražaja.
   
Atena je Božica mudrosti i rata, a bori se na strani Ahejaca. Povremeno u postizanju svojih ciljeva ne postupa najpoštenije, no u većini situacija ipak postupa  pošteno.
   
Hefest je bio Bog vatre i kovačkog zanata. Bio je jedan od rijetkih bogova koji se nisu izravno umješali u Trojanski rat. U 1. pjevanju se dokazao kao mirotvorac bar nakratko izmirivši Zeusa i Heru.
   
Hera je Zeusova žena, zaštitnica obitelji. Podržava Ahejce i udružuje se s Atenom.
   
Tetida je Boginja mora i majka Ahileja. Vrlo snažno se zauzima za svaku sinovu želju i dokazuje svoje poštenje pri svakoj pojavi u radnji, mada nekada daje prednost majčinskoj ljubavi.
   
Agamemnon je bio kralj Mikene i vrhovni zapovjednik ahejskih snaga pred Trojom. Svojom škrtošću je izazvao bijes boga Apolona i ustvari započeo Ilijadu. Poslije u 18. pjevanju mijenja svoj stav prema Ahileju, jer je napokon uvidio što je učinio.
   
Hektor je bio trojanski junak. Bio je prilično svojeglav (to ga je na kraju koštalo glave), ali se barem borio za ono u što je najčvršće vjerovao -  domovinu.
   
Patroklo je bio Ahilejev najbliži prijatelj. Odrasli su zajedno i bili su nešto kao pobratimi. Njegova odanost domovini i Ahileju prikazana je u 16. pjevanju, gdje željan borbe za domovinu ipak traži Ahilejevo dopuštenje za odlazak u boj.
   
Prijam  je bio kralj Troje. Njegova ljubav i dobrota se najviše ističu u 24. pjevanju pri molitvi Ahileju da mu vrati sinovo tijelo.


1. pjevanje:
Radnja započinje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju, njegovoj ljutnji i ahejskim porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji želi otkupiti kćer koju su Ahejci zarobili prilikom osvajanja Tebe. Agamemnon odbija ponudu, a Hriso, svećenik Apolonov, moli Apolona za pomoć. Apolon na Ahejce pošalje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vjećaju i vrač Kalhas kaže Agamemnonu da mora vratiti kćer Hrisovu. Agamemnon nevoljku pristaje, ali traži dar za taj postupak. Nitko mu ga ne želi dati, a on ljut na Ahileja uzima njegovu robinju Briseidu. Ahilej se jako rasrdi i napušta rat, a njegova majka, božica Titeda, moli Zeusa da ne dozvoli Ahejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem.
   Citat: “Ako, Zeuse o oče, med besmrtnicima tebi
      Djelom il’ besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:      
      Mojega sina počasti, od ostalih koji je ljudi
      Najkraćeg v’jeka, a sada junacima kralj Agamemnon
      Pogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada.
      Nego otiđi i gledaj, da Hera ne opazi tebe,
      Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle Ahejci
      Moga ne počaste sina i dikom ne uzvise njega.”
Zeus joj ispuni želju, ali se Hera zbog toga počne s njim prepirati. Dolazi Hefest i razveseljava ih.
   
16. pjevanje
U 15. pjevanju Trojanci potisnu Ahejce do samih brodova i postoji opasnost da ih spale. Da bi to spriječio Patroklo moli Ahileja da mu da oružje i vojnike, kako bi potukao Trojance.
   Citat: “A ti pusti bar mene i vojsku mirmidonsku drugu
      Meni deder pridruži, da svane Danajskom rodu.
      Svoje mi oružje na pleći daj, da se njime oružam,
      Ne bi l’ me držali Trojanci za tebe i od boja ne bi l’
      Prestali, ahejski ne bi l’ odahnuli ubojni sini”
Ahilej mu da oružje, ali ga upozori da na kreće u napad nego samo obrani brodove i tabor. Kada  su Trojanci vidjeli Patrokla u Ahilejevom oklopu pomislili su da se Ahilej vratio u rat i silno su se  uplašili, te razbježali. Patroklo udari po njima i ubije Sarpedona, a onda zanemari Ahilejevu preporuku i krene na Troju. Uto dođe Hektor i ubije Patrokla.

18. pjevanje
Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i stane tugovati za prijateljem. To čuje njegova majka Tetida i dođe utješiti sina, te mu kaže da ne kreće u boj bez oružja (Ahilej je oružje posudio Patroklu u 16. pjevanju, a uzeo ga je Hektor u 17. pjevanju), jer će ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo oružje. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje.
   Citat: “ Stog ti pred koljena padam, kratkovječnom mojemu sinu
      Ne bi li hotio ti udjeliti kacigu i štit,
   Nazuvke prekrasne ktom, što ih kopče spučaju kruto,
   I još oklop, jer onaj, što imaše, izgubi vjerni
   Ubiti drug mu, a on na zemlji žalostan leži.”
Hefest pristaje i počinje kovati novo oružje. Te noći Trojanci još jednom pokušavaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera šalje Irida s porukom za Ahileja i kaže mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilej se prošeta opkopom, a Trojanci uplašeni bježe, pa Ahejci konačno donesu tijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se noć i Trojanci vjećaju. Pulidamas, prorok, predlaže da se preko noći svi vrate u grad, jer bi inače bili previše izloženi, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu željeli poslušati njegov pametni savjet, već su ostali vani.

24. pjevanje
U 22. pjevanju Ahilej pobjedi Hektora i uzme njegovo tijelo u ahejski tabor. Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuče Hektorovo tijelo oko njegova groba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mu kaže da mora predati  Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu pošalje Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima dolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za bogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko noći i ujutro se vraća u Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomači.


Stilska sredstva: Poredbe, stalni pridjevi, epiteti

Jezik i stih:
Jezik je potpuno arhaičan s puno vrlo čudnih i krajnje nepoznatih riječi, a razlog je vrijeme nastajanja i izvornik koji je pisan staro-grčkim jezikom. Ilijada se sastoji od 15693 heksametara.

Mjesto i vrijeme u djelu: Okolica grada Troje oko 12.st.pr.K.
 
Doživljaj Ilijade: Kao praktičnog čovjeka, s malo interesa za ovakva stara književna djela, ne mogu reći da me Ilijada iskreno oduševila. ^ak mislim da bi se mnogi složili sa mnom da je pomalo dosadna. Kao ratni ep većinom se temelji na mržnji i ubijanju (povremeno se u knjizi spominje čak i klanje), a iako je to nažalost stvarnost, nisam siguran da me to uzbuđuje. Dugi opisi borbi pogotovo u 16. pjevanju i dalje prilično su dosadni i vrlo razvučeni. S druge strane nije sve baš tako crno, jer ipak se pojavljuje i tračak ljubavi, a to se najjasnije očituje u 24. pjevanju gdje Prijam s poštovanjem prilazi ubojici svoga sina Ahileju, a on potpuno zaboravlja na srdžbu prema Hektoru i Trojancima i  ugošćuje Prijama. Isto tako postoji i majčinska ljubav za sina koju Tetida iskazuje u molitvama Zeusu i Hefestu.
Sve u svemu Ilijada me višestruko nadilazi svojim stilom, koji još uvijek nisam u potpunosti usvojio i protumačio, pa zbog toga ni ne mogu biti potpuno objektivan u vrednovanju djela.
« Poslednja izmena: 29. Jun 2006, 18:35:45 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prvi Burek brak
Krajnje beznadezan


I just realized, i am the ow in the word now

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke 11892
Zastava Beograd
mob
Apple Iphone 4s
Lav Nikolajevič Tolstoj - Ana Karenjina


U osnovnoj temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U knjizi je paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa u Rusiji u Tolstojevo vrijeme. Njegova razmišljanja iskazana su kroz lik Levina u kojega možemo uočiti velikih sličnosti sa piscem. Kroz Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije, svoju ljubav i vjeru, događaje  oko rođenja svojga djeteta kao i unutrašnji život i polemike, muke svoje savjesti, razmišljanja o smislu života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za dobro. Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike zasjenio osnovnu temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik- preljub.
U djelu se isprepliću tri braka- Stjepan Arkadjič Oblonski (Stiva) sa svojom ženom Darjom Aleksandrovnom (Doli); Levin sa Kiti (mlađom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te njezin nesretni brak sa Aleksejem Aleksandrovićem i njena ljubav prema Alekseju Kiriloviću Vronskome.
Najviše osuđivan je upravo Anin lik zbog njene nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i Levina još više njena nevjera dolazi do izražaja. Čini se kao da idilični osjećaji između Kiti i Levina služe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti.
Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno negativan. Ona je trebala biti žena bludnica koja cinično uživa u boli koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj je odustao od takve koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu čija je jedina želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je, odluči skončati život.
Po Tolstojevu shvaćanju, brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugrožavanje najljudskijih i najplemenitijih težnji.
Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaže da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on optužuje njen postupak ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za sebe, ali  vjerojatno ima dva odgovora. Toliko je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi do izražaja u sredini u kojij se kreću visoke peterzburške ličnosti koje obalatno osuđuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv nje. U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja  nedjela učinila potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.

“… Oni kažu: religiozan, karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne vide ono što sam ja vidjela. Oni  ne znaju kako je on osam godina gušio moj život, gušio u meni  sve što je bilo živo, da on ni jednom nije pomislio na to da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. ”

Ana je opisana kao uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji ne mali dio krivnje snosi aristokratska sredina u kojij žive ona i njezin ljubavnik. Ta sredina ih guši i osuđuje, osobito nju kao pripadnicu ljepšeg spola kojoj je mjesto doma, uz muža i djecu. Njoj se ne može oprostiti i opravdati je, tim više što- iako nije prva žena koja je pronašla svoju ljubav u drugome muškarcu a ne u mužu - ona, prije sviju  ostalih to javno  priznaje i pokazuje jer ne može živjeti u lažima u kojima cijelo društvo živi. Javno napušta muža i vlastito dijete ( što i sama predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom srećom koja joj je pružena.

       “ Ja sam loša žena, ja sam propala žena”, razmišljala je “ali ja ne volim laž, ne trpim laž, a njegova (muževa) hrana jeste laž. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeća ako može da govori tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja bih ga cijenila. Ali ne, njemu treba laž i pristojnost.”

Ona tako razmišlja u sebi jer osuđuje tipično ponašanje gdje je najbitniji ugled i dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se kao da se ništa nije desilo. Nju straše licemjerje i dvoličnost jer ona je u potrazi za čistom srećom iako je svijesna da je neće naći i da će svugdje biti osuđivana i dalje se ne odriče ljubavi sve  dok ljubav ima smisla u njezinim očima…

“Činilo joj se da će njen položaj sada nesumnjivo zauvijek riješiti. Taj novi položaj može biti i loš ali će biti određen, u njemu neće biti nejasnoća i laži.”

Ana je u pogledima ostalih žena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak da je mogu javno osuditi jer je Anina pojava bila primjećivana gdje god se pojavljivala.

      “ Većina mladih žena što su Ani zavidjele i kojima je već davno dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog društvenog  mišljenja pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”

Ana je, za razliku od slobodoumnih žena koje svjesno bacaju izazov društvu i moralnim shvaćanjima svoje klase, Ana je samo željela malo ljubavi, želi voljeti i biti sretna zato što je to najprirodnija želja svakog pojedinca u upravo je tu želju Tolstoj naglasio kao osnovicu romana.
   Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili amoralnosti njenog čina, već zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje svoju osobnu sreću kojoj je sve podredila i koja je njezin jedini i pravi životni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od jake želje za osobnom srećom.
   
“ Serjoža?- sjeti se ona - Ja sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošću. A živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”

Dobar dio razloga za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leži i u samoj njenoj ličnosti. Sama će u jednom trenutku reći da se boji one druge Ane u sebi, pa je Tolstoj govorio o “ zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.”
     U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču:
“… Evo šta sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u meni postoji druga, ja se nje bojim- ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem,…. ali to će se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne možeš oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne , ne , idi, ti si isuviše dobar- jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga gurala od sebe.”

U toj njenoj slabosti uviđamo da je njoj ipak žao takvog slijeda događaja i da priznaje da ga je voljela ( ali kao muža, ne kao čovjeka) i da u njoj postoji i druga Ana koja je zavoljela Vronskoga, a nije bila zadovoljna u muževom zagrljaju. Traži od muža oprost ali je svjesna da je uništila njegov život i da previše traži.
Ta druga Ana razara njezinu ličnost i rađa se pod pritiskom mnogobrojnih okolnosti uglavnom objektivnih, društvenih, a koje su uvjetovale Anin preobražaj velike ljubavi prema Vronskome u još veću mržnju prema njemu.

“- Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to da me vi ne napustite kao što mislite- reče Ana shvativši ono što on nije dorekao. - Ali ja to neću, to je sporedno. Ja hoću ljubav, a nje nema. Znači- sve je svršeno! “

Ona postaje nezadovoljna ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da ga opsesivno voli pa pomišlja na samoubojstvo da bi dokazala svoju veliku ljubav i kaznila ga.
  “ Zašto nisam umrla?”- sjeti se svojih tadašnjih riječi i svog tadašnjeg osjećaja. I ona odjednom shvati ono što joj je bilo na duši. Jeste, to je bila ta misao koja je sama sve rješavala. “ Da, umrijeti!”
I stid i bruka Alekseja Aleksandroviča, i Serjoža i moj strašni stid- sve se spašava smrću. Umrijeti- i on će se pokajati , biće me žao, voljeće, patiće  zbog mene.”
….. I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim će obnoviti u njegovom srcu ljubav prema  njoj , kazniti ga i pobijediti u ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh što se nastanio u njenom srcu. Bilo je potrebno samo jedno- kazniti ga.”

Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod jureću lokomotivu.

“ Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomoći nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hoće da ode od mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “ Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on neće početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom  , da nije zaljubljen u Kiti, da me neće prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voleći me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hoću- to je onda čak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me već dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.”
Tako Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu već kao pojam nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guši prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog shvaćanja jer i sama pripada toj zajednici.
Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.
Sama Doli me slučajno uočava u jednom  trenutku sličnosti između Ane i njenog brata Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim drugačijem okruženju.
Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i Alekseja Aleksandroviča.
Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori između osjećaja prema Vronskome i Levinu ali budući da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu, u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjećaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a ubrzo i majka.
Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji.
Lik Levina je prikazan kao osjećajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. Kroz njegove monologe možemo vidjeti da se osjeća kriv što pripada višem staležu i da se muči pitanjima zašto je baš on određen.

  “ Što sam ja? I gdje sam to ja? I zašto sam ja ovdje? Zašto se ovo radi? Zašto ja ovdje stojim i tjeram ih da rade? Zašto se svi oni trude i nastoje da predamnom pokažu svoju marljivost”.

Istodobno se osjeća kriv zbog toga i utjehe pronalazi u sljedećoj spoznaji:

     “ Ja ništa nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što ja znam. Shvatio sam onu silu što mi je ne u prošlosti dala život nego mi i sad daje život. Oslobodio sam se obmane, upoznao sam gospodara.”

Pronalazi odgovore svoje dobrote i grižnje savjesti u ljubavi:
“… Razan je otkrio borbu  za opstanak i zakon koji zahtjeva da tlačiš sviju koji smetaju zadovoljenju tvojih želja. To je zaključak razuma. A ljubav prema drugome razum nije mogao otkriti zato što je to nerazumno.”

Iz Tolstojeve biografije možemo doznati i da sam Tolstoj bježi na selo i da pokazuje veliki interes za moralno-etičke probleme i analizu ljudskih postupaka i odnosa. 1879. zapada u krizu te izlaz nalazi u seljačkom životu.
I sam lik Levin duševni mir pronalazi tek na selu koje je za njega mjesto života, tj. radosti , patnje, nada. Levin se poistovjećuje sa svojim seljacima i želi im pripadati, zavidi njihovoj slozi, jednostavnosti i smislu života, zajednici. Čak i sam razmišlja kako da promijeni svoj način života.

“ Sve što je pomislio i osjećao dijelilo se u tri zasebna toka misli. Prvo- to je bilo odricanje od svog starog načina života, od svojih nepotrebnih znanja i svoga nepotrebnog obrazovanja. To mu je odricanje pričinjavalo nasladu i bilo mu lagano i jednostavno. Druge misli i predstave ticale su se tog života kojim je on sada želio da živi. Jednostavnost, čistotu, zakonitost toga života on je osjećao jasno i bio je ubjeđen da će u njemu naći to zadovoljstvo, spokoj i dostojanstvo, čije je odsustvo tako bolno osjećao. Ali treći lanac misli vrtio se oko pitanja kako da izvede taj prijelaz sa starog na novi život. I tu mu ništa nije bilo jasno. “ Imati ženu? Imati posao i osjećati da je posao neophodan? Kupiti zemlju? Uključiti se u društvo? Oženiti se seljankom? Pa kako da to izvedem? opet se pitao i odgovor nije nalazio. - Pa ipak,nisam svu noć spavao i ne mogu sebi dati jasan odgovor- reče on u sebi. - Kasnije ću razjasniti. Jedno je sigurno, da je ova noć riješila moju sudbinu. Sva moja prijašnja maštanja o porodičnom životu su glupost, nešto drugo- reče u sebi. Sve je to mnogo jednostavnije i lakše…”
“ Kako je lijepo!” pomisli gledajući čudnu sedefastu školjku od bijelih jaganjaca- oblaščića što se   bijaše zaustavila nad njegovom glavom na sredini neba. “ Kako je sve prekrasno ove prekrasne noći! I kad je uspjela da se stvori ova školjka? Nedavno sa gledao u nebo i na njemu ničeg nije bilo osim dvije bijele pruge. Da, eto tako neprimjetno su se promijenili i moji pogledi na život!”

 On krene sa livade i pođe širokim putem prema selu. Zapuhnuo je vjetrić i postalo je sivo i mračno. Naišao je trenutak većeg mraka koji prethodi svitanju, prvoj pobjedi svjetlosti nad temom.

“ Drhteći od hladnoće, Levin je brzo koračao gledajući u zemlju. “ Šta je ono? Neko ide?- pomisli kad se prepade i podiže glavu. Na četrdesetak koraka od njega, njemu u susret, širokim krivudavim putem kojim je on išao dolazila su kola, sa prtljagom, koja su vukla četiri konja. Konji na rudi navaljivali su na rudu izbjegavajući kolovoz, ali vješti kočijaš, koji je po bočice sjedio na sjedištu, upravljao rudu po kolovozu takoda su točkovi jurili po ravnom dijelu puta.
 U uglu kočije drijemala je starica, a uz prozor, očigledno tek probudivši se, sjedila je malda ddjevojka držeći obbjema rukama trake sa bijele kapice. Vedra a zamišljena, sva ispunjena tananim i složenim unutrašnjim životom, tuđim Levinu, ona je kroz njega gledala zoru kako rudi.
I u trenutku kad je to priviđenje već iščezavalo, iskrene oči ga pogledaše. Ona ga je prepoznala i radosno čuđenje ozari joj lice.
Nije se mogao prevariti. samo jedne takve oči postojale su na svijetu. Samo jedno takvo biće na svijetu bilo je sposobno da za njega usredotoči svu svjetlost i smisao života. To je bila ona. To je bila Kiti. Shvatio je da ona putuje sa željezničke stanice u Jergušavo. I sve ono što je uznemiravalo Levina ove besane noći, sva ona rješenja kojih  se prihvatao, sve je to odjednom iščezlo. Onse sa odvratnošću sjeti svoje želje da se oženi seljankom. Samo tamo, u toj kočiji što se bila udaljavala prošavši na drugu stranu puta, samo tamo je bila mogućnost rješenja zagonetke njegovog života, što ga je u posljednje vrijeme tako mučno opterečivala.
…. Ne- reče on u sebi - ma koliko da je dobar taj jednostavni trudbenički život, ja mu se više ne mogu svetiti. Ja volim nju.”

Odjednom Levin shvati gdje pripada i šta uistinu želi i sve ostalo postaje nebitno.
Levin je oduvijek znao da treba pripadati porodici Ščerbacki i to si je jasno zacrtao. Prije su mu se sviđale Kitine starije sestre Doli i Natali, a kad je Kiti stasala, shvatio je što želi. Kiti je znala za njegove skrivene simpatije, ali njena preokupacija bio je grof Vronski od kojeg je očekivala prošnju.

Opis Vronskog:
“ …. Vronski nikad nije znao za porodični život. Njegova je majka u mladosti bila blistava svjetska žena i dok je još bila s mužem, a naročito poslije njega, imala je veliki broj “romana” poznatih čitavom društvu. Oca skoro nije ni pamtio i bio je odgajan u Paževskom korpusu. Izlazeći kao blistav i mlad oficir iz škole, odmah je uletio u društvo bogatih petrogradskih oficira. Mada je i on rijetko izlazio u petrogradsko društvo, sva njegova ljubavna interesiranja bila su van tog svijeta…
… Na balovima je plesao prvenstveno s Kiti i odlazio kod njih kući. Govorio je s njom o stvarima  o kojima se obično u društvu govori, svakojake besmislice, ali besmislice kojim je on i nesvjesno davao za nju očiti smisao. Bez obzira što joj nije govorio ništa što ne bi mogao reći pred svima, osjećao je da ona postaje sve više zavisna od njega i što je to više osjećao, bilo mu je sve prijatnije a njegova osjećanja prema njoj bivale su sve nježnija. On nije znao da način njegovog odnosa prema Kiti ima svoje ime, da je to zavođenje djevojke bez namjere da je ženi i da je to zavođenje jedan od nužnih postupaka uobičajenih među sjajnim mladićima kao što je on. Činilo mu se da je on prvi otkrio to zadovoljstvo i uživao je u svom otkriću. Njemu se ženidba nikad nije činila kao mogućnost. Ne samo da nije volio porodični život već mu se u porodici stanovišta samačkog svijeta u kom je živio, činilo da ima u ulozi muža, nešto njemu strano i neprijatno i više od svega smiješno.”

Kiti je odbila Levinove ozbiljne namjere da je ženi i osnuje s njome obitelj jer je bila zanesena Vronskim. Međutim, dolazak Ane je sve pobrkao.
Između Vronskog i Ane odmah se pojavila neka uzajamna privlačnost koju su svi osjetili, a naročito Kiti koja je bila s Vronskime duboko razočarana. Shvativši njegovu neozbiljnost i zaluđenost Anom koja se pojavila u njemu u kratkom vremenu, Kiti pada u duboku depresiju i bolest.
Kiti uspoređuje odnose prema Vronskome i Levinu:

“ … Njegova ljubav prema njoj, u koju je bila sigurna, izgledala joj je laskava i radosna. Bilo joj je lako sjećati se Levina. U sjećanjima na Vronskog, naprotiv, miješalo se nešto nelagodno, iako je on bio svjetski i skladan čovjek. Kao da je to bilo nešto falš- ne u njemu, on je bio tako jednostavan i mio- već u njoj samoj, dok se s Levinom osjećala savršeno jednostavnom i jasnom. Ali zato, kad bi razmišljala o budućnosti s Vronskim, pred njom je iskrsavala blistava i srećna perspektiva. Budućnost s Levinom činila joj se maglovitom.”

Levin sa svojih 40-tak godina je navikao na samoću, ali niju ju prihvaćao. I dalje mu je osnovni cilj osnovati obitelj, ali se potpuno gubi u tim mislima jer je svjesan da još uvijek voli Kiti. Sam sebe smatra savršenim za obiteljski život. Smije se tuđim bračnim problemima i osuđuje njihovo površno shvaćanje braka jer ih ne smatra dovoljno zrelima za tako svetu obavezu kao što je brak. Uvjeren je da bi njegov porodični život bio drugačiji od ostalih. Ali s vremenom, kada mu se želja ostvari, shvaća da je lako skrenuti i da neshvaćanje bračnog druga nije ništa neobično, naprotiv, da su razilaženja mišljenja i različiti pogledi na iste stvari uobičajenost.

“… Događalo se da se kao neoženjen, gledajući tuđi bračni život, sitne brige, svađe, ljubomora, samo prezrivo osmjehivao u duši. U njegovom budućem bračnom životu, po njegovom uvjerenju, ne samo da nije moglo da bude ništa slično već mu se činilo da i sve vanjske forme moraju u svemu da se savršeno razlikuju od života drugih. I odjednom ne samo da njegov život sa ženom nije potekao na poseban način već  je bio sačinjen od onih najništavnijih sitnica koje je onn ranije toliko prezirao, a koje su sad, protiv njegove volje, dobijale neobičan i neporeciv značaj. I Levin je vidio da sređivanje svih tih sitnica nije onako lako  kako se njemu ranije činilo.”

Naposlijetku, tok događaja se tako odvijao da su se Levin i Kiti napokon zaručili i Kiti odlučuje svu svoju ljubav unijeti u taj brak s Levinom. Ubrzo slijedi vjenčanje, odlazak na selo i Kitina trudnoća.

 “ Ljubav prema ženi on me samo da nije mogao zamisliti bez braka, već je prvo zamišljao porodicu, pa tek onda ženu koja mu je podarila porodicu. Njegova shvaćanja ženidbe zato i nisu ličila na shvaćanja većine njegovih poznanika za koje je ženidba bila jedno od mnogih životnih patnji. Za Levina je to glavno pitanje u životu od kog je ovisila sva njegova sreća.”

Levin i Kiti uspijevaju prevladati sve sitne nesuglasice i nastavljaju spokojno i idilično živjeti na selu.

U toku romana upliće se još jedna ljubav koja nije niti u jednom pogledu sretna. To je ljubav Stive i Doli. U romanu imamo tri različita braka i tri različita shvaćanja bračnih obveza i rješavanja problema. Daleko najidealniji je brak Kiti i Levina, ali moramo uzeti u obzir da je njihov brak tek na početku, tj. čitajući, pratimo njihove zaruke, vjenčanje i početak bračnog života. Upoznajući likove, možemo naslutiti da će njihov brak potrajati, tj. najvjerojatnije će se zadržati na tom nivou poštovanja i ljubavi.
Brak Ane i njenog muža Alekseja Aleksandroviča pratimo kao neku vrst obveze koja je nastala iz obostrane koristi, ali i koja je savršeno funkcionirala dok se nije pojavio Vronski sa svojom ljubavlju koju Ana prihvaća. Ta ljubav završava tragično, ali od samog početka možemo naslutiti njen kraj jer vidimo da njihova ljubav nema nikakve perspektive, tim više, i zbog okruženja u kojem je nastala. Treći brak, najsporedniji je brak Doli i Stjepana koji nam može poslužiti kao putokaz kroz društvo i neka tipično nezrela  (muška) shvaćanja braka i obveza te ležerno pronalaženje rješenja tj. izlaz iz naizgled nemoguće situacije.
    Stiva je prikazan kao prilično površan, potpuno nezreo lik koji sve prihvaća dosta jednostavno, bez većih komplikacija i ulazi u razne situacije, ne misleći na posljedice. Vlastitu ženu shvaća isključivo kao majku njegove djece dok ljepotu, draži i ostalo pronalazi u drugim ženama. Odvaja ta dva života i dva pogleda, shvaćanja žene, i uopće se ne krivi zbog toga.

“ Stjepan je bio pravedan u odnosu prema samome sebi. On sebe nije mogao obmanjivati i uvjeravati se da se kaje za svoje postupke. On se sada nije mogao kajati za  ono za što se kajao nekada, prije šest godina, kad je prvi put prevario ženu. On se nije mogao kajati za to što on, 34-godišnjak, lijep i zaljubljiv čovjek, nije bio zaljubljen u ženu, majku petero žive i dvoje umrle djece, samo godinu mlađu od njega. On se kajao jedino zato što nije znao bolje sakriti  od žene. Ali, on je osjećao svu težinu položaja i žalio je ženu, djecu i sebe samoga. Možda bi on i umio svoje grijehe sakriti bolje od žene da je mogao očekivati da će ta vijest na nju tako djelovati. Jasno je da on o tome pitanju nikada nije razmišljao, ali, nekako maglovito, njemu se pričinjavalo da žena odavno naslućuje da joj on nije vjeran, ali da na to gleda kroz prste. Njemu se čak činilo da  je ona, izmorena, ostarjela, već nelijepa i ni po čemu zanimljiva žena, jednostavna, jedino dobra majka porodice, po osjećanju pravednosti dužna da bude ponizna. Pokazati se sasvim suprotno.”

Zbog te njegove neozbiljnosti pati jedino Doli, njegova žena, ali možemo primijetiti da su oni i ušli u brak djelomično kao stranci. Doli je razočarana kada uviđa tu drugu muževu stranu za koju prije nije niti znala, ali odlučuje spasiti brak i oprašta mu. U tome je uvelike pridonijela Ana, njegova sestra, koja pokušava Doli pojasniti brata i njegove postupke i razloge.

Dijalog Ane i Doli:
“ - Jeste, ja njega znam. Ja ga bez žalosti nisam mogla gledati. Mi ga obje znamo. On je dobar, ali gord, a sad je tako ponižen. Osnovno, što je mene dirnulo ( i tu je Ana pogodila glavno što je moglo ganuti Doli) - njega muče dvije stvari: to što ga je stid pred djecom, i to što je voleći te… da, da, voleći te više od svega na svijetu nanio tebi bol, ubio te. “ Ne, ne ona neće oprostiti”, stalno govori on.
Da, ja shvaćam da je njegov položaj užasan; krivcu je gore nego nevinom- reče ona- ako on osjeća da od njegove krivice dolazi sva nesreća. Ali kako da oprostim, kako da opet budem njegova žena poslije nje? Moj život s njim bit će mučenje baš zato što sam ga voljela, kako samo voljela, što i sad volim svoju nekadašnju ljubav prema njemu…
Jedno ću ti reći - poče Ana - ja sam njegova sestra i znam  njegov karakter, tu sposobnost da sve, sve zaboravi, sposobnost za potpun zanos, ali zato i za potpuno kajanje. On sad ne vjeruje, ne shvaća kako je mogao učiniti to što je učinio. ….Samo, Doli, dušice, ja u potpunosti shvaćam tvoje stradanje, samo jedno ja neznam: ja ne znam … ne znam, ukoliko u tvojoj duši još ima ljubavi za njega. To ti znaš- ukoliko ima, da bi se moglo oprostiti. Ako ima, onda oprosti!
…. Ja poznajem svijet bolje od tebe. Znam takve ljude kao što je Stiva i kako oni gledaju na to. Ti kažeš da jeon s njom razgovarao o tebi. Toga nije bilo. Takvi ljudi čine nevjerstva, ali domaće ognjište i žena- to je za njih svetinja. Te su žene nekako u njihovim očima prezrene i ne smetaju poroditi. Oni postavljaju nekakvu neprelaznu liniju između toga i porodice. Ja to ne razumijem, ali to je tako.”

Ana u potpunosti razumije Dolinu patnju, shvaća ej i molii da oprosti njenom bratu. Doli naposlijetku oprašta.
Za taj brak je tipično to da je ljubavi u početku bilo, ali s vremenom se i ona ugasila, a ostalo je jedino poštovanje i djeca kao rezultat tog braka.
Razmišljajući, Doli je shvatila da je najbolje rješenje oprost, iako nikad više neće biti isto; ali s vremenom se povjerenje može potpuno nadograditi uz obostrani trud. S druge strane, to je jedino rješenje uz kojee je moguće sačuvati tu svetu zajednicu i poštedjeti djecu.

Pisac nam prikazuje taj brak i radi uspordbe s Aninim nevjerstvom, koja  ne bira sredstva da ostvari potpunu ljubav i sreću. Da nije bilo tog okruženja i takvih shvaćanja, možda bi Anina sudbina i drugačije završila, ali Ana je odabrala nemoguće i zato platila svoju ljubav životom.


2. Ana Karenjina


Bilješke o piscu:
Ruski pisac, jedan od najvećih pisaca u doba realizma. Rođen je 9. rujna 1828 u Jasnaja Poljana. Sa 16 godina Tolstoj je otišao studirati jezik a onda pravo. Putovao je po zapadnim državama, vratio se vrlo razočaran gradskim društvom. Bavio se pedagoškim radom, uzdizanjem seljaka. posvećuje se svojoj obitelji i književnom radu. U publicističkim tekstovima zagovara preporod društva moralnim usavršavanjem pojedinaca. Prvi kratki roman izdao je 1863 a zvao se «Kozaks». Usljedili su mnogi romani. "Anu Karenjinu" je napisao izmedu 1875 i 1877. Nakon "Ane Karenjine" napisao je još nekoliko romana. Bio je jedan od najvećih mislilaca svog doba. Tolstojev bogati književni rad i ideologija značajno su utjecali na evropsku misao i kniževnost u završnici 19 i na početku 20 stoljeća. Umro je 20 studenog 1910.

Tema: Preljub Ane Karenjine

Vrijeme radnje:
70-tih godina 19 stoljeća

Mjesto radnje: Moskva, Petrograd

Vrsta: Roman ideja

Likovi:
Ana Arkadnjevna Karenjina, Aleksej Aleksanarove Karenjin, Aleksej Kiriovič Vronski, Konstantin Dimitrie Levin

Sadržaj:
Roman govori istodobno o dvije ljubavne priče. Sretan brak Levina i Kiti te tragična afera grofa Vronskog i Ane Karenjine. Levin je plemić i zemljoposjednik koji je zaljubljen u Kiti, dok je ona zaljubljena u Vronskog. Kada je Levi zaprosio Kiti ona ga je odbila , nadajući se da će Vronski zaprositi nju. Nakon odbijanja Levin napušta Moskvu i odlazi na selo. Na jednom balu Vronski se zaljubljuje u Anu Karenjinu, a Kiti zbog boli i tuge odlazi u inozemstvo na lječenje. Vani stvara nova poznanstva i oporavlja se od nesretne ljubavi. Nakon povratka u Rusiju Levin ponovo prosi Kiti, ali ovaj put ona prihvaća. Njihov brak je bio stabilan iako je bilo povremenih neslaganja. Rađa sina Dimitrija. Levin je nakon vjenčanja prolazio kroz vrlo teško razdoblje iz kojeg je našao izlaz u vjeri u Boga. Ana je udana za Alekseja Karenjina. On je državni službenik. Njihov odnos je korektan, ali bez ljubavi. Nakon bala Vronski je otvoreno izrekao svoju ljubav Ani. Ona napušta Moskvu, ali Levin je slijedi. Ana i Levin viđaju se svaki dan i ljudi su počeli širiti glasine. Aleksej uplašen zbog skandala moli Anu da prikrije vezu, ali ga ona i dalje nastavlj viđati. Ostaje u drugom stanju i to priopćava Vronskom prije jedne konjičke utrke. Na putu kući Ana priznaje mužu svoju vezu, braneći svoju ljubav. Aleksej želi sačuvati svoj brak, ali ne želi da Ana prima Vronskog u kuću. Prilikom poroda došlo je do komplikacija i Ana na rubu smrti moli muža za oproštaj. On oprašta i Ani i Vronskom i prihvaća dijete. Ana raskida s mužem, a on joj namjerno ne želi dati sina. Ana, Vronski i djevojčica odlaze u inozemstvo. Bili su sretni neko vrijeme, ali Anina čežnja za sinom ih vraća nazad u Moskvu. Ana i Vronski pokušavaju ući u visoko društvo. Levin je rado viđen, ali Ana doživljava javnu osudu. Povlače se na selo gdje vode luksuzan život. Levin inzistira da se Ana rastavi od Alekseja, ali on to odbija zbog religioznih načela. Ana sve više kažnava Vronskog za odvojenost od svoga sina, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij. Na kraju teškog razdoblja baca se pod vlak. Nakon toga Vronski se prijavljuje za odlazak u Srbiju u Srpsko-Turski rat.
 
Karakterizacija likova:

Ana Karenjina
Na početku knjiga Ana je preljepa i šarmantna, uzorna majka, žena državnog službenika. Svu svoju ljubav usmjerila je na svog sina. Sljedeći srce Ana ostavlja muža, položaj, ugled i sina. Ona je željela dobiti ne samo što je htjela već i više od toga. Optužuje Vronskog za najveći moralni prekršaj-kršenje majčinske dužnosi. Postaje opsjednuta o Vronskovoj nevjeri te gubi ljubav. Na kraju spoznaje da je ljubav prolazna i odlučuje sve prekinuti. Bacanjem pod vlak Ana prekida svoj život i ostavlja svoje ljubljene u velikoj tuzi.

Aleksej Vronski
Pružao je svu svoju ljubav i potporu Ani, čak se zbog nje i odrekao vojničke karijere prije odlaska u Italiju. Bio je žrtva, podnio je gorčinu poraza. Njegova najveaa krivica je u tome što je obećao ono što nitko ne može ostvariti-DA ĆE ČAHURA LJUBAVNOG ZANOSA TRAJATI VJEČNO.




3. Ana Karenjina

Leo Nikolaievič, Grof Tolstoj rođen je blizu Moskve 28.08.1828. godine u jednoj staroj aristokratskoj obitelji. Osirotio u devetoj godini života, odgojen je i obrazovan kod tetke. Godine 1844. upisao je Sveučilište Kazan gdje je na njega veliki utjecaj izvršio francuski pisac Jean - Jacques Rousseau. Napustio je sveučilište 1847. godine bez dobijanja diplome.
  Iz njegovih dnevnika poznato je da je Tolstoj bio podijeljen protiv sebe: Iako se posvetio potpuno ludim provodima, imao je osjećaj krivnje i nije znao zašto. Sit gradskog života, odlazi na selo gdje seljaci ne prihvaćaju njegove “poklone” jer im nije jasno zašto bi plemić želio pomoći seljacima. Neshvaćen i razočaran, vratio se u Moskvu gdje provodi još dvije godine živeći “na visokoj nozi”. Njegovi dnevnici pokazuju ga kao neumornog mladića u potrazi za kockanjem i noćnim provodima sa ženama. Tada počinje njegova karijera kao pisac, 1852. godine. Godine 1851. uključio se u rat prateći tako svoga brata Nikolaia. Vojsku napušta 1855. godine i tada putuje po Europi. Tolstojev brat Nikolai umire 1860. godine od tuberkuloze i tom tragedijom Tolstoj biva duboko pogođen. Kasnije je smrt Nikolaia Tolstoj rekonstruirao u svom djelu “Ana Karenjina” i to u liku Levinovog brata, koji se isto tako zvao Nikolai.
  Godine 1862. Tolstoj je oženio Sonju Andejevnu Behr. Od tada piše svoja najznačajnija djela “Rat i mir” od 1864. do 1869. godine, a “Anu Karenjinu” završio je 1876. godine. U svojim knjigama Tolstoj se mnogo služio vlastitim iskustvima, ali i iskustvima drugih oko sebe. To je najbolje vidljivo u “Ani Karenjinoj”. Izjavio je da je oduvijek želio napisati “knjigu o suvremenom životu”. Brak bi bio glavni problem, a preljub zaplet radnje. Upravo to ostvario je u svom remek-djelu “Ana Karenjina”. Preljub je grijeh koji je i sam Tolstoj učinio i tako napustio dijete, a kasnije se osjećao krivim zbog toga čina. Sve se to jasno vidi i u glavnom liku, u Ani Karenjinoj. Anom je Tolstoj želio pokazati svoju tamnu stranu. Likom Levina prikazao je sebe, a lik Kiti je zapravo ogledalo njegove žene Sonje.
  Mnogi čitatelji smatraju Tolstoja jednim od najvećih gospodara u oslikavanju psihološkog portreta pojedinog lika. Kasnije Tolstojeve knjige postaju sve konzervativnije i religiozne.
  U svojim posljednjim godinama Tolstojevo pamćenje ozbiljno zakazuje i pati od čestih napada prilikom kojih gubi svijest. Tada bi zapitkivao pitanja o svojim rođacima koji su preminuli prije nekoliko desetljeća. Mjesec dana nakon jednog od napada, 20. studenoga, 1910. godine, Tolstoj je umro u malom gradu Astapovo, nakon što je konačno odlučio otići iz Yasaya Polyana - sela u kojem je živio.
  Leo Tolstoj bio je čovjek mnogih činova - vojnik, seoski plemić, pisac, učitelj, kritičar itd. Cijelog života bio je borac i plivao protiv struje, ali isplatilo se jer njegova djela danas smatraju se pravim majstorskim ostvarenjima. “Ana Karenjina” svakako je njegovo najbolje i najvažnije djelo koje čitatelji današnje suvremenosti i dalje smatraju uzbudljivim i važnim.

  “Ana Karenjina” sadrži dvije paralelne radnje koje se zbivaju istovremeno. Jedna radnja prati lik Ane Karenjine, a druga govori o Levinu i njegovim problemima. Velikim dijelom knjige te dvije radnje odvijaju se odvojeno i tek na kraju knjige spajaju. Na temelju te dvije radnje možemo zaključiti više tematskih slojeva. Tematski gledano putevi Ane i Levina su u kontrastu. Ana je u potrazi za osobnim zadovoljstvom, kroz romantičnu ljubav iako bi to značilo da treba učiniti grijeh - preljub; Levinov cilj je osnovanje obitelji kroz brak, odnosno duševno zadovoljavanje. Tako je Tolstoj opisao idealan brak i onaj u kojem živi grijeh. Mislim da je i osnovna tema djela brak. Pratimo lik Ane Karenjine od početka gdje se prikazuje kao dobra majka, vjerna žena i dobra prijateljica prihvaćena od društva. No, upoznavanjem s grofom Vronskim počinje pad njene ličnosti, njene naravi. Ona se strasno zaljubljuje i čini preljub s Vronskim koji ju također strasno obožava. Tu počinju bračni problemi Ane i njenog muža Alekseja Karenjina. Ana i Karenjin nemaju niti malo romantičnosti, uzbuđenja, niti seksualnih iskustava u braku koja bi mogla zadovoljiti ženu poput Ane. Zato se Ana odlučuje na preljub, i smatra da preljub ne šteti nikome ako se pravilno izvede. S druge strane radnje pratimo odnos Levina i Kiti. Tolstoj taj brak smatra idealnim , jer je to brak između dvije osobe koje se međusobno vole i poštuju, te slažu oko svega. U braku s Karenjinom, Ana je rodila i sina Serjožu. Tema majke odnosno uloge žene u liku Ane Karenjine postavlja mnoga pitanja. Ana je u početku vrlo dobra majka, Serjoža ju jako voli i ona voli njega najviše na svijetu. Mislim da je ljubav uništila pravu ličnost Ane Karenjine. Mnogi kritičari rekli su da je Ana otkrila svoje pravo lice upravo preljubom, no ja se ne slažem s time. Ana je kroz ljubav izgubila osjećaj stvarnosti, nije mislila racionalno već srcem, a srce joj je bilo u velikom mraku Vronskoga. Ana se mijenja, postaje vrlo ljubomorna na Vronskog, biva izbačena iz društva jer živi u grijehu, a jedino joj Doli dolazi u posjetu. Strasti između Ane i Vronskog postaju njihova bol i propast. Na kraju Ana ne ostvaruje svoj cilj, ne pronalazi svoju sreću i oduzima si život. No, tim činom ipak je ostvarila dio svoga cilja, nanijela je bol osobi za koju je smatrala da je glavni krivac njenim patnjama, nanijela je bol Vronskome. Dala mu je svoj osjećaj krivnje, da i on osjeti kako je to. Levin, kontrastno Ani, uspijeva u potrazi za srećom i živi sretno s Kiti.
  Vrijeme radnje ovog djela Tolstoja jest njegova suvremenost, a to je druga polovica 19. stoljeća (oko 1870. godine). Mjesto radnje ovisi o samim likovima i njihovim kretanjima. Oni se kreću iz sela u grad, iz grada u selo (Petrograd, Moskva, selo blizu Moskve). Glavna pripovijedačka tehnika je tzv. “sveznajući govornik”, odnosno to je sam Tolstoj. Tolstoj izražava svoje vlastito mišljenje, a time manipulira našim, kroz svoje likove. Levin, koji je u biti Tolstoj, je glasnogovornik Tolstoja. Ana, iako ima mnogo osobina kojima se Tolstoj divio, otišla je izvan njegova shvaćanja svijeta i zato ju je uništio. Tolstoj je život shvaćao kao jedan dio zatvorenog kruga -> rođenje, život, smrt, i to mora tako biti. Kroz brojne monologe u djelu, Tolstoj opisuje u detalj misli i osjećaje svojih likova. Na primjer na balu gdje Ana osvaja srce Vronskoga izvor gledišta je Kiti, a ponekad se mijenja taj izvor gledišta radi postizanja veće dramatičnosti priče.
  Osim dvije osnovne radnje koje se zbivaju paralelno između Ane i Levina, postoji još jedna manje važna za glavni tijek događaja. To su kućne nesuglasice te financijske i obiteljske svađe obitelji Oblonskih (Doli i Stiva). Sve te priče odvijaju se u vremenu kronološkim slijedom i s obzirom na kronološki slijed Tolstoj prebacuje radnju s jedne priče na drugu.
  “Ana Karenjina” komponirana je u dvije knjige. Svaka knjiga sastoji se od četiri dijela. U prvoj knjizi pratimo upoznavanje s likovima i zaplet u radnju (Ana ostavlja Karenjina da bi živjela s Vronskim; Levin se zaručuje s Kiti). U drugoj knjizi dolazi do vrhunca radnje kada Ana gubi kontrolu nad svojim osjećajima, te osuđuje Vronskog, što na kraju dovodi do tragičnog samoubojstva.

  U djelu pratimo sedam najvažnijih likova koji utječu više ili manje na tijek događaja. To su Ana Arkadjevna Karenjina, Aleksej Kirilovič Vronski, Konstantin Dmitrič Levin, Katarina Aleksandrovna Levina (Kiti Ščerbacka), Aleksej Aleksandrovič Karenjin, Stjepan Arkadjič Oblonski - Stiva, Darija Aleksandrovna Oblonski (Doli).
  Sigurno je da su dva najvažnija lika u djelu Ana Karenjina i Levin. Ana Karenjina je tamna strana Tolstoja. Poput Ane i Tolstoj je učinio preljub i tako napustio dijete, i nakon toga osjećao veliku krivnju. Njegova smrtna kazna za Anu Karenjinu zapravo je njegovo iskupljenje za svoj vlastiti grijeh. Anu možemo promatrati zajedno s Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna funkcija seksualnih odnošaja rađanje djece, a ne osobno zadovoljstvo. Doli i Kiti uklopile su se u njegovo mišljenje jer one su dobre žene i majke prije svega ostalog. Ana, s druge strane, smatra seks kao osobno zadovoljstvo, i boji se imati još djece s Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i izgubiti upravo to osobno zadovoljstvo. Odkad živi s Vronskim, odnosno u grijehu, biva odbačena od društva. Vronski se želi vratiti svakodnevici i običnom životu, što Ana tumači kao uvredu prema njoj. Od tada počinje sumnjati u ljubav Vronskoga, koji je uistinu i dalje zaljubljen u nju. No, mislim da ta sumnja dolazi iz Aninog osjećaja krivnje i odbačenosti te želje za osvetom. Podsvjesno, Ana optužuje Vronskog za nešto što sebi ne može oprostiti - napuštanje svoga sina Serjože. Vronski želi nastaviti živjeti normalnim životom, i želi da Ana bude s njim jer ju voli, no Ana zbog njegove želje za svakodnevicom postaje sumnjičava i osvetljiva prema njemu. Ne može se pomiriti s činjenicom da je napustila sve za što je živjela, da bi postala nečija svakodnevica. Žedna i gladna zbog izgubljene energije, Ana traži nešto od Vronskog za svoju žrtvu, za svoje napuštanje voljenog sina. No, spoznaje da od Vronskog sve manje i manje može dobiti te se odlučuje na osvetu. Ana pada u očaj i to je vidljivo iz njenih sitnih laži, poruka, ucjena, pisama upućenih Vronskom. Neprestano se svađa s Vronskim, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij.
  S druge strane gledišta, Vronski je vrlo odlučan u ljubavnom životu s Anom. On se želi oženiti njome i živjeti obiteljskim životom. Odbacuje svoje snove o karijeri u službi vojske, samo da bi bio s Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritiziraju Vronskog što nije inzistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kažnjava Vronskog kao što kažnjava Anu što živi s njim. On ne može shvatiti Aninu bol jer ju sam ne proživljava. S Anom je u tim trenucima teško živjeti. No bez obzira na njenu ljubomoru, narav, i njene suze, Vronski ju i dalje voli, ostaje joj vjeran, i ne pomišlja da ju ostavi. No, što se Vronski više vraćao onom što zaista je, svojoj običnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer, upravo je on bio taj koji joj je uskratio da živi kao obična žena. Vronski je svoje pravo na običan i društveni život želio zadržati, ne shvaćajući bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve očajnije spoznavala da je prevarena obmanuta i izigrana. Osjećajući da Vronskom postaje navika, teret ili fizička potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorčeno. I tako je Ana uništila svoj život iz čiste osvetoljubivosti, jer svojim uništenjem razorila je i život Vronskog koji ostaje opterećen osjećajem krivice. Ana je željela da Vronski osjeti ono što se u njoj događalo, i Vronski je dio toga osjetio.
Na kraju vidimo da se Vronski ponovo vraća vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u časno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlučio nešto učiniti sa svojim životom nakon svega?
  Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu:
  “ Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni ađutant i uza sve to - vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je čovjek koji će daleko dotjerati.” 
Fizički izgled Vronskog:
 “ Vronski je bio onizak, čvrsto građen tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobična i mirna i odlučna   lica. Na njegovu licu i pojavi, od kratko podšišane crne kose i svježe obrijana podbratka do nove novcate uniforme, sve bijaše jednostavno i ujedno otmjeno. “ 
  S druge strane pratimo lik Levina i njegove probleme, kako ljubavne, tako i poslovne.
  “ Levin je junak “Ane Karenjine”. U biti, neki čitatelji vjeruju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se Ana histerično mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu, Levin nastoji pronaći suvislost u životu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je portret poremećenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U Ani, vidimo moralni slom gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve nade za buduću Rusiju.” 
Kroz nekoliko dana Levinov se pogled na svijet mijenja. Dok njegov brat Nikolai umire, on smatra da smrt uzima svako značenje životu i da je Bog koji dopušta smrt zao. No, poslije vjenčanja s Kiti, smrti njegova brata i rođenja sina, Levin shvaća život na drugačiji, religiozniji način i ne boji se više smrti. Levin Kiti može ponuditi siguran život, ali ne može joj dati romantičnu avanturu i strast kakvom zrači Vronski. Kada ju je zaprosio prvi puta, Kiti ga je odbila jer se nadala da njeno srce pripada Vronskom. Nakon što je odbijen, Levinu se budi nesigurnost u sebe, još veća od one kad ju je zaprosio: “...Ali Levin bijaše zaljubljen, i zato mu se činilo  da je Kiti u svakom pogledu takvo biće ponad svega zemaljskoga, a on da je takav niski zemaljski stvor da ne bi moglo biti ni pomisli o tome da bi ga drugi, a i ona sama, ocijenili kao nje dostojna.” 
Tada više nije znao što učiniti i umjesto da traži razlog negativnog odgovora i da ostane u igri, on se povlači, odlazi na selo i traži svoj mir u razvijanju poljoprivrede i gospodarstva. Kiti je za razliku od Levina odbijanje primila na drugačiji način. Ona je razočarana što Vronski više ne pokazuje zanimanje za nju, što ju nije zaprosio. No, Vronski nije ni imao namjeru zaprositi Kiti:
 “ On nije znao da njegovo ponašanje prema Kiti ima određeno ime, da je to zavođenje gospođica bez ženidbene namjere i da je to zavođenje jedan od ružnih postupaka koji je uobičajen među istaknutim mladim ljudima kao što je on (...) da je mogao saznati da će Kiti biti nesretna  ne uzme li je za ženu, veoma bi se začudio (...) nije mogao povjerovati da bi ono što je njemu, a pogotovo njoj, pružalo tako velik i lijep užitak moglo biti ružno. Još manje bi mogao povjerovati u to da se mora oženiti.” 
Kiti tada oboljeva, te s obitelji odlazi na putovanje da se smiri i razmisli što želi. Odlučuje da se želi udati za Levina, i tako bude. Fizički opis Kiti:
 “ Kad je mislio o njoj (Levin), mogao ju je svu sebi živo predočiti, posebice dražest one sitne plavokose glavice s izrazom dječje jasnoće i dobrote, tako slobodno smještene na visokim djevojačkim ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa sačinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvaćao; ali ono što je neočekivano vazda iznenađivalo na njoj, bijaše izraz njenih očiju, blagih, mirnih i iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u čarobni svijet ... svoga ranog djetinjstva.”   
Kiti i Levin žive sretno, i kasnije imaju sina. Kiti se savršeno uklopila u obiteljski život:
 “ Kiti pronalazi svoju najveću sreću u ulozi žene i majke, ulozi koju je Tolstoj najviše cijenio. Potpuno sigurna u sebe, ona unosi sklad u svoj dom i mir Levinovoj duši. Ima veliko poštovanje prema ljudskom krugu rođenja, života i smrti, i ne boji ga se. Iako ne uvijek dobro shvaćena, Kiti je vrlo pametna i jako realna. Ima veliku vjeru i povjerenje u dobrotu Boga.”   
  Aleksej Aleksandrovič Karenjin je jedna vrlo neromantična i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat, i uvijek ima unaprijed izračunato što i kada treba učiniti, što ga čini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku čisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu čini željnom uzbuđenja, željnom prave i strastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, čini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je važnije što će drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova vlastita sreća. On je kontrastan lik Levinu što se tiče religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin čini upravo suprotno jer njegovo Kršćanstvo slabi, te postaje laki plijen Lidije Ivanovne, žene koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadržavanja Karenjina blizu sebe, i dalje od Ane. Karenjin je na kraju željan osvete.
  Treća strana priče govori o odnosima Doli i Stjepana Arkadjiča - Stive. Stjepan Arkadjič bio je nevjeran prema svojoj ženi Doli i samim time započinje knjiga. Nakon razgovora s Anom, ona prihvaća Stivu natrag u svoj život. Zahvaljuje joj se riječima:
 “ Upamti Ana: ono što si ti za mene učinila nikad neću zaboraviti. I upamti da sam te voljela i da ću te uvijek voljeti kao najboljeg prijatelja.” 
Doli kasnije i potvrđuje te riječi jer ona će jedina posjećivati Anu nakon što je svi “izbace” iz društva. Kasnije veza između Ane i Stive postaje ponovo krhka:
 “ Spona što ju je Ana napravila pokazala se krhkom, te je porodična sloga opet napukla na onom istom mjestu. Ničeg određenog nije bilo, ali Stjepana Arkadjiča gotovo nikad nije bilo, a slutnje u nevjeri postojano su mučile Doli, i ona ih je sad odgonila od sebe bojeći se proživljenih muka ljubomore. Prva provala ljubomore, jedanput proživljena, više se nije mogla pojaviti, pa čak ni otkriće nevjere ne bi više moglo na nju onako djelovati kao prvi put. Takva bi je otkrića sada samo lišila njenih porodičnih navika, te je dopuštala da je vara prezirući zbog te slabosti njega, a ponajviše sebe.”   
Stiva je bio uvijek veseljak, osoba puna šarma, ali i nevjere. Voli dobru gozbu i piće, muziku, zabavu, ali i pretjerano budi zanimanje za žene. Svi vole Stivu u društvu jer uvijek podiže atmosferu, i izazive smijeh. On nikada nije namjeravao niti može biti vjeran Doli, ženi koja ga uistinu voli. No, ne može si pomoći - jednostavno je takav. Stiva ima još jednu lošu osobinu, a to je kockanje. Godinama je živio “na visokoj nozi” i tako potrošio svoj novac, a sada počinje uzimati i novac od Doli, novac koji joj je naslijedila, za isplaćivanje svojih kockarskih dugova. No bez obzira na sve, Doli Stivu uvijek voli, a i Stiva voli nju.

  Na “Anu Karenjinu” možemo postaviti više teza, no vjerojatno je najvažnija ona koja uključuje lik Ane Karenjine, odnosno pitanje: da li je Ana Karenjina bila dobra žena? Odgovor bi bio jednostavan, naravno da nije, i time bi ova teza jednostavno bila negativna, no to je vrlo plitka i nepromišljena osuda. Ana Karenjina je žena vrlo snažnih strasti, no te strasti su zarobljene u kući Karenjina, i Ani ne preostaje ništa drugo nego potraga za oslobađanjem te zarobljene osobe. Ona u početku odbija Vronskog i ne želi imati vezu s njim, no upornost Vronskog, a i ta Anina želja za oslobađanjem tjeraju je na preljub. Tim činom ona se oslobađa i postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim Karenjinom nije mogla biti. No, zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog razmišljanja Ana polako gubi kontrolu nad svojim osjećajima, i nekad mirna i uvijek stabilna Ana, postaje sada vrlo histerična, posesivna i sumnjičava osoba. To je dovodi i do samoubojstva. Ja mislim da je Karenjin glavni krivac svemu što se dogodilo. Ana i Karenjin vjenčali su se ne iz ljubavi već zato što je tako bilo uređeno. Život s Karenjinom dosadan je i Ana nije imala što drugo učiniti nego osloboditi svoj pravi karakter, svoju osobnost, strast i ljubav. Ova teza afirmativna je, jer mislim da problem nije u Ani, nego u Karenjinu. Karenjin je taj koji nije bio dobar muž (predvidljiv, dosadan, neromantičan, uvijek zaposlen, “vrijeme je novac” mu je vjerojatno glavni moto).

  “ Nećemo smatrati “Anu Karenjinu” umjetničkim djelom; smatrat ćemo je dijelom života. Dio života i je.” 
  Dio života i je. Tolstoj je uspio opisati suvremeni život i ljude koji su nam bliski na jedan vrlo jednostavan način. Njegovi likovi isti su kao i ljudi koje susrećemo svaki dan u životu, i zato je njegovo djelo tako jednostavno i dostupno svima. On je svaki lik u djelu okarakterizirao na sve moguće načine - psihološki, moralni, estetski, socijalni... i time ih učinio svakim za sebe vrlo posebnim, i u nama time budi naše vlastito rasuđivanje - tko je dobar, tko je loš. Obično smo se uvijek susretali s likovima koji su sigurno ili negativni ili pozitivni, ali ovaj puta svi se čine pozitivnim u početku, no kasnije svaki čitatelj dobija svoju sliku o pojedinom liku. Mislim da je Tolstoj prvi pravi pisac koji je otkrio realizam i upotrijebio vrijeme kao glavni faktor radnje. Tolstojevo remek-djelo dio je života, kako njegovoga tako i našega. Tolstoj je izvanredno znao opisati psihološke osobine svojih likova i čitajući djelo može se vidjeti istina o ljudskoj naravi, o tome kakvi ljudi zaista jesu, a tim iskustvom mislim da možemo bolje razumjeti ljude sa sličnom sudbinom kao na primjer Ana, Levin, Vronski i drugi. Konačan zaključak je samo dvije riječi: remek-djelo.



4. Ana Karenjina


U osnovnoj temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U knjizi je paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa u Rusiji u Tolstojevo vrijeme. Njegova razmišljanja iskazana su kroz lik Levina u kojega možemo uočiti velikih sličnosti sa piscem. Kroz Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije, svoju ljubav i vjeru, događaje  oko rođenja svojga djeteta kao i unutrašnji život i polemike, muke svoje savjesti, razmišljanja o smislu života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za dobro. Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike zasjenio osnovnu temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik- preljub.
      U djelu se isprepliću tri braka- Stjepan Arkadjič Oblonski (Stiva) sa svojom ženom Darjom Aleksandrovnom (Doli); Levin sa Kiti (mlađom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te njezin nesretni brak sa Aleksejem Aleksandrovićem i njena ljubav prema Alekseju Kiriloviću Vronskome.
      Najviše osuđivan je upravo Anin lik zbog njene nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i Levina još više njena nevjera dolazi do izražaja. Čini se kao da idilični osjećaji između Kiti i Levina služe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti.
       Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno negativan. Ona je trebala biti žena bludnica koja cinično uživa u boli koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj je odustao od takve koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu čija je jedina želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je, odluči skončati život.
       Po Tolstojevu shvaćanju, brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugrožavanje najljudskijih i najplemenitijih težnji.
Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaže da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on optužuje njen postupak ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za sebe, ali  vjerojatno ima dva odgovora. Toliko je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi do izražaja u sredini u kojij se kreću visoke peterzburške ličnosti koje obalatno osuđuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv nje. U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja  nedjela učinila potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.

“… Oni kažu: religiozan, karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne vide ono što sam ja vidjela. Oni  ne znaju kako je on osam godina gušio moj život, gušio u meni  sve što je bilo živo, da on ni jednom nije pomislio na to da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. ”

Ana je opisana kao uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji ne mali dio krivnje snosi aristokratska sredina u kojij žive ona i njezin ljubavnik. Ta sredina ih guši i osuđuje, osobito nju kao pripadnicu ljepšeg spola kojoj je mjesto doma, uz muža i djecu. Njoj se ne može oprostiti i opravdati je, tim više što- iako nije prva žena koja je pronašla svoju ljubav u drugome muškarcu a ne u mužu - ona, prije sviju  ostalih to javno  priznaje i pokazuje jer ne može živjeti u lažima u kojima cijelo društvo živi. Javno napušta muža i vlastito dijete ( što i sama predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom srećom koja joj je pružena.

       “ Ja sam loša žena, ja sam propala žena”, razmišljala je “ali ja ne volim laž, ne trpim laž, a njegova (muževa) hrana jeste laž. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeća ako može da govori tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja bih ga cijenila. Ali ne, njemu treba laž i pristojnost.”

         Ona tako razmišlja u sebi jer osuđuje tipično ponašanje gdje je najbitniji ugled i dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se kao da se ništa nije desilo. Nju straše licemjerje i dvoličnost jer ona je u potrazi za čistom srećom iako je svijesna da je neće naći i da će svugdje biti osuđivana i dalje se ne odriče ljubavi sve  dok ljubav ima smisla u njezinim očima…

“Činilo joj se da će njen položaj sada nesumnjivo zauvijek riješiti. Taj novi položaj može biti i loš ali će biti određen, u njemu neće biti nejasnoća i laži.”

          Ana je u pogledima ostalih žena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak da je mogu javno osuditi jer je Anina pojava bila primjećivana gdje god se pojavljivala.

      “ Većina mladih žena što su Ani zavidjele i kojima je već davno dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog društvenog  mišljenja pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”

Ana je, za razliku od slobodoumnih žena koje svjesno bacaju izazov društvu i moralnim shvaćanjima svoje klase, Ana je samo željela malo ljubavi, želi voljeti i biti sretna zato što je to najprirodnija želja svakog pojedinca u upravo je tu želju Tolstoj naglasio kao osnovicu romana.
   Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili amoralnosti njenog čina, već zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje svoju osobnu sreću kojoj je sve podredila i koja je njezin jedini i pravi životni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od jake želje za osobnom srećom.
   
“ Serjoža?- sjeti se ona - Ja sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošću. A živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”

Dobar dio razloga za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leži i u samoj njenoj ličnosti. Sama će u jednom trenutku reći da se boji one druge Ane u sebi, pa je Tolstoj govorio o “ zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.”
     U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču:
“… Evo šta sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u meni postoji druga, ja se nje bojim- ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem,…. ali to će se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne možeš oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne , ne , idi, ti si isuviše dobar- jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga gurala od sebe.”

     U toj njenoj slabosti uviđamo da je njoj ipak žao takvog slijeda događaja i da priznaje da ga je voljela ( ali kao muža, ne kao čovjeka) i da u njoj postoji i druga Ana koja je zavoljela Vronskoga, a nije bila zadovoljna u muževom zagrljaju. Traži od muža oprost ali je svjesna da je uništila njegov život i da previše traži.
Ta druga Ana razara njezinu ličnost i rađa se pod pritiskom mnogobrojnih okolnosti uglavnom objektivnih, društvenih, a koje su uvjetovale Anin preobražaj velike ljubavi prema Vronskome u još veću mržnju prema njemu.

“- Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to da me vi ne napustite kao što mislite- reče Ana shvativši ono što on nije dorekao. - Ali ja to neću, to je sporedno. Ja hoću ljubav, a nje nema. Znači- sve je svršeno! “

  Ona postaje nezadovoljna ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da ga opsesivno voli pa pomišlja na samoubojstvo da bi dokazala svoju veliku ljubav i kaznila ga.
  “ Zašto nisam umrla?”- sjeti se svojih tadašnjih riječi i svog tadašnjeg osjećaja. I ona odjednom shvati ono što joj je bilo na duši. Jeste, to je bila ta misao koja je sama sve rješavala. “ Da, umrijeti!”
I stid i bruka Alekseja Aleksandroviča, i Serjoža i moj strašni stid- sve se spašava smrću. Umrijeti- i on će se pokajati , biće me žao, voljeće, patiće  zbog mene.”
….. I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim će obnoviti u njegovom srcu ljubav prema  njoj , kazniti ga i pobijediti u ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh što se nastanio u njenom srcu. Bilo je potrebno samo jedno- kazniti ga.”

Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod jureću lokomotivu.

“ Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomoći nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hoće da ode od mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “ Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on neće početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom  , da nije zaljubljen u Kiti, da me neće prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voleći me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hoću- to je onda čak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me već dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.”
   Tako Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu već kao pojam nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guši prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog shvaćanja jer i sama pripada toj zajednici.
Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.
Sama Doli me slučajno uočava u jednom  trenutku sličnosti između Ane i njenog brata Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim drugačijem okruženju.
Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i Alekseja Aleksandroviča.
Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori između osjećaja prema Vronskome i Levinu ali budući da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu, u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjećaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a ubrzo i majka.
         Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji.
Lik Levina je prikazan kao osjećajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. K
« Poslednja izmena: 29. Jun 2006, 18:43:11 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prvi Burek brak
Krajnje beznadezan


I just realized, i am the ow in the word now

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke 11892
Zastava Beograd
mob
Apple Iphone 4s
Miguel de Cervantes Saavedra - Don Kihot


Književna vrsta : Roman,satirički viteški.

Tema : Pustolovine viteza Don Quijota i perjanika mu Sancha     
Panze.

Motivi: Viteštvo,životi vitezova srednjeg vijeka,njihove osobine i karakter,te opće društveno stanje toga doba. 
- Napomena : Pisac ovoga djela je uz radnju koja se zasniva na
                      navedenim motivima u fabulu unio obilje ironije,
                      humora i satire bez kojih djelo ne bi imalo svoju
                      posebnost i time veličinu.

Problematika : Fiktivni sijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi,te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.

Mesto radnje: Španjolska.

Vreme radnje: 16.stoljeće.

Fabula: U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano.Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga.Uronivši u taj fantastični svijet,"osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti" te odluči obnoviti drevno viteštvo.Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu ,staro kljuse nazva Rocinante,a sebe Don Quijote od Manche.Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni,on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela,obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice,koja mu se učini dvorcem.Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži,što gostioničar,veliki šaljivac,prihvati.Tako Don Quijote postane pravi vitez.
Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti.Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka,pastira u njegovoj službi,kažnjava udarcima remena zbog nemara.

                                         - - -
                                         - - -
Don Quijote,naravno,stane na dječakovu stranu i povjerujući seljakovu obećanju,krene dalje,ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen.
Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa,njegovoj izabranici.Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli.Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući.
Vidjevši ga takvoga,gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti.Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su bile,a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane.Činilo se da je Don Quijote došao pameti,no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put.
Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača,a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj.
Nedugo zatim susreću dva fratra,koji preplašeni pobjegnu,i kočiju sa pratnjom.Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe.Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha.
Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica,njena kćerka i služavka.Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke.Kada Don Quijote ode ne plativši račun,smatravši da mu to ne dopušta viteški red,
krčmar se obrati Sanchu.Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odlučili privesti probisvijeti koji su se tamo našli.
Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerovatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj.Napada stada ovaca,grupu ljudi koji nose mrtvaca,te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju,nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate.Don quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji,a on za to vrijeme čeka u gori.Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime.Kada su ga konačno našli,uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući.
Don Quijote,koji je u međuvremenu prizdravio,ali ne i došao pameti,praćen vjernim perjanikom,treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja.                        - - -
                                         - - -
Put ih vodi u Toboso,gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju.Sancho,koji je trebao udesiti susret,odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja.Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona,
već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu.
Mučen tim mislima,Don Quijote susreće Viteza od Oledala i
s njime se zavadi keda ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao,pobjedio Don Quijotea.Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco,Don Quijoteov znanac.On je u dogovoru sa župnikom i brijačem,odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući.Nakon boja on je,po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom.
Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu.
Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho.Usred vjenčanja mladić Basilio,koji je zaljubljen u Kiteriju,odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo,a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih.Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom.Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu.
Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode,
a među najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama.
Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun.Njihov plan bio je jednostavan:podanicima su naredili  da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima.Don Quijoteu ukazuju velike počasti,dvorjanke se zaljubljuju u njega,a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem.
Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja "otoka" Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje.Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.
                                         - - -
                                         - - -
Još jednom susreću  Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea.Tada se Don Quijote odriče života skitnika - viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi.
Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir,na uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo,no vrativši se kući,oboli.Izneneđujuće,on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te,primivši posljednju pomast,umire kao
Alonso Quijano.
- Napomena :Radnja,odnosno fabula ovog djela veoma je               
                     komplicirana zbog mnoštva raznovrsnih pustolovina
                     u kojima glavni junaci sudjeluju.Smatram da bi kakvo
                     puno kraće prepričavanje ostavilo "rupe" u  ovoj     
                     fantastičnoj,ali zapletenoj fabuli.

Karakterizacija likova:
Don  Quijote  je na početku romana Alonso Quijano,"plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta,suhovljav,mršav u licu,veliki ranoranilac i ljubitelj lova".Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam,pomućenog uma od tolikog čitanja,odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj.
Postaje hrabar,nepokolebljiv i ustrajan,postavlja si cilj od kojeg ne odustaje.Iako bezuman u svojim postupcima,plemenit je u svojim namjerama.Njegova djela,koliko god mahnita,zrače veličinom.On je lud,ali to nije patološko ludilo,već sam način njegova postojanja i djelovanja.Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo.On nije odbačen od okoline,već uzdignut iznad nje,iako se na prvi pogled ne čini tako.Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna,ljudske bezumnosti,ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom,istinom i nedostižnim idealima.On je luđak,ali mudar i vidovit,na trenutke  dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu.U bitkama je nemilosrdan,smion i hladnokrvan.Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja,a dostojan je najvećim ljubavnicima.
Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.
                                         - -
                                         - -
Sancho  Panza je Don Quijoteov perjanik.Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto,ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu,a nizak rast i tanke noge".Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi",u budućnosti se dokazuje suprotno.On je Don Quijoteva čista suprotnost.Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen,
Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi.Nasuprot Don Quijoteu,on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može.Pohlepan je i sebičan,ne okljeva opljačkati ni fratra.Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka,pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike.
S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara.
Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri.Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada,jer mu on više ništa ne može niti želi obećati,a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.

- ostali likovi :gazdarica,sinovica,brijač,pop,Don Roland,vojvoda,
vojvodkinja,župnik,kanonik,fratri,krčmar,krčmarica,seljanke,Tome Cecial,Kiterija,Basilio,Tereza,Don PedroRecio,Don Antonio,Sanson Carrasco,mazgari,galijaši,glumci itd.

Izvantekstovni odnosi : Uz glavnu fabulu koja je poznata,
pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, rveć stoji u njenoj pozadini.Naime,Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno,na trenutke,prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca,župnik,brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet.Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama,pokušavaju Don Quijotea odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti.To na kraju i uspjeva bakalar Carrasco.
Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela,te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos";tj.pretvaraju se da ih cijene i poštuju.Ovi to,naravno,u svojoj zasljepljenosti ne vide 

Ideja dela : Svijet se mijenja,a s njime se trebaju mijenjati i ljudi.Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati.
Dokaz je Don Quijote.

Stil i jezik: Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom,ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene.Uz pustolovine glavnog lika,on u svoje djelo unosi nekoliko novela,od kojih su,neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje(novela o Kiteriji i Basiliju).On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova.U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca.Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu;u njemu nema umetnutih novela.Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji.U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche",a u drugom dijelu o lažnom
(Avellenadinom) nastavku romana.Često se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit",poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati.Cervantes upotrebljava poredbe(skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore(zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti).
Služi se pripovijedanjm,dijalogom i opisivanjem.

Kritika dela : "Vjerovatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman,koji bi otvorio tiliko problema,koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova,u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini,a nikad zapravo ne znamo na kojoj.U tome i jest Cervantesova veličina,jer nam uvijek nameće nešto drugo,ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi,zbivanja,prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu.Uvijek nas navodi na razmišljanje.Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra,treba čitati misleći.Njegovoj riznici poslovica,narodnih izreka i primjera iz života nema kraja.Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja.Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila.U različitim vremenima sudilo se o njemu različito,ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe."Don Quijote" je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala.Poslije "Biblije","Don Quijote" je doživio najviše prijevoda."

Beleške o piscu: Miguel de Cervantes Saavedra(1547.-1616.)
On je bio pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena.Rođen je u gradiću Alcala de Henares,nedaleko od Madrida,kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga.Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka.Školovao se u rodnom mijestu,
Sevilli i Madridu,gdje je počeo pisati svoje prve pjesme.Sa dvadeset godina,kao član pratnje kardinala Acqavive,papina legata u Španjolskoj,odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život,bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini.Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir.Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku.Ali,ni u domovini ga nije dočekala sreća.Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika.U 37. godini se ženi,a od 1582. godine okreće literaturi,no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača.
Godine 1585. izdao je pastoralni roman "Galatea".Unatoč popularnosti takvih romana,ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao.
Tada ga stečaj novčara,kod kojega je položio svoj novac,
upropaštava i dovodi u zatvor.U tamnici piše prva poglavlja "Don Quijotea" koji će biti objavljen 1605. pod naslovom "Oštroumni vitez Don Quijote od Manche,prvi dio" i postiže veliki uspijeh.Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost.Izdaje zbirku od dvanaest novela "Uzorne novele",kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu "Put na Parnas" i "Osam komedija i osam novih međuigri".Potaknut objavljivanjem nastavka romana "Don Quijote" Alonza Fernandeza de Avellaneda,Cervantes objavljuje svoj nastavak romana.Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman "Persiles i Sigismunda",objavljen posmrtno.Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.

Osobni stav: Smatram da je ovo djelo zasigurno zaslužilo svoju slavu i bilo bi suvišno ponavljati na dugo sve one kritike koje je do sada dobilo.Radnja je zasićena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom,da čitatelja doslovno "ljepi" za stolicom.Ipak,uz sve najveće pohvale ne mogu se oteti dojmu da mi se 1.dio ipak više svidio od 2.dijela.Iz piščeve biografije saznajemo da je 1.dio napisao u tamnici.Mogući uzrok?



2.Don Kihot

Bilješke o piscu:
Miguel de Cervantes Saavedra rođen je 1547., a umro je 1616. Bio je najveći španjolski pripovijedač. Mladost provodi u vojničkoj službi, gdje biva teško ranjen i poslije do pada ropstva, a po povratku u domovini bavi se književnim radom i živi u trajnoj oskudici ; zbog novčanih neprilika dospijeva i u zatvor, u kojem počinje svog Don Quijota. Uz oko 30 drama i niz drugih danas zaboravljenih djela napisao je zbirku pripovijedaka Uzorite novele i konačno svoje glavno djelo, besmrtni roman o Bistrom vitezu don Quijotu od Manche.

Sadržaj:
Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na polju kojim su putovali bile su vjetrenjače. Čim ih je ugledao don Quijote se zaletio na njih misleći da su to gorostasi. Njegov sluga ga je htio zaustaviti ali mu to nije uspjelo.Kad je došao blizu vjetrnjača don Quijote uzeo je koplje i zaletio se na prvu vjetrenjaču. Propiknuo je krilo vjetrnjace koje se okretalo. Krilo ga je podignulo skupa s kopljem i zatim ga bacilo na pod. Nedugo zatim dosao je njegov sluga i pomogao mu ustati se. Nakon toga nastavili su svoj put. Koplje je bilo polomljeno pa je don Quijote odlućio napraviti novo. Drugog dana stigli su u klanac Lapice. Na svom putu sreli su dva fratra i kočiju sa nekom gospođom iz Vizcaye. Don Quijote je mislio da su fratri otmičari te se zaletio na njih sa svojim kopljem. Nakon što je skoro probio jednog fratra, fratri su se prestrašili te pobjegli. Don Quijote se zatim približio kočiji kako bi razgovarao sa gospođom. Konjušar koji je vidio da don Quijote ne želi pustiti kočiju, nego želi vratiti kočiju u Toboso, napao je don Quijota i oni su se uskoro našli u dvoboju mačevima. Svi su htjeli spriječiti taj dvoboj ali nitko nije uspio.

O djelu:
Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još popularne viteške romane, Don Quijote je u toku stvaranja prerastao pišćeve intencije i postao djelom općeljudske vrijednosti , u kojem u likovima don Quijota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe i dvije vječne dileme čovječanstva - sukob izmedu ideala i stvarnosti. Plastično ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza, jednostavan, zdravi topao humor kojim je prozeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i današnjeg čitaoca, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragične figure viteza tužnog lika, stvorili su od Don Quijta ne samo jedno od najvrednijih već i jedno od najpoznatijih i najčitanijih djela svjetske književnosti. Ovo djelo upozorenje je čovjeku da ne može pobjeći od svarnosti.

Mjesto radnje:
Radnja se odvija u Španjolskoj.

Likovi:
Don Quijote: - on je glavni lik u ovom djelu. Bio je željan akcije i išao je u potragu za njom. Uz to bio je i vrlo nespretan. Previše je čitao viteške romane i živio je u mašti. Njegova velika ljubav bila je seljanka kojoj je dao ime Dulcinea. Dok mu je bilo dosadno on je mislio na nju.
 
Sancho Panza: - on je Don Quijotov štitonoša. Vrlo je ponosan na to i vjerno služi svog gospodara. Od svega toga on ima koristi i prati don Quijota kako bi se obogatio od plijena.

Kompozicija:
Ovo djelo napisano je kao roman. Podijeljeno je na knjige koje se dijele na glave. Kompozicija je kronološka tj. teče svojim tijekom. U ovom odlomku pisac nas uvodi u radnju, tj. piše in medias res tehnikom pisanja.
 
Stil, jezik i tehnika pisanja:
Ovo djelo je pisano jednostavno. Ima opisivanja i pripovijedanja uz koje se pojavljuje i dijalog. U djelu ima i usporedbi, epiteta i metafora. Cijelo djelo je pisano u raznim pripovijetkama.



3. Don Kihot

U neko selu Manchi živio je plemić po dobi pedesetih i bio je snažna rasta suhonjav i mršav. Živio je zajedno sa gazdaricom i sinovca. Prezime mu je  neki kažu Quijada neki Quesada a zvao se Quijana.
Taj plemić čitao je puno viteških knjiga tako da se nije od knjige odvajao, a sve te rečenice ishlapile su mu mozak. U selu bijaše dva njegova prijatelja od kojih je jedan župnik, a drugi majstor Nicolas brijač s kojima je svakodnevno raspravljao koji je vitez iz knjiga koje je on čita bolji. No naposljetku nakon tolikih viteških knjiga sine mu neobična zamisao. Želio se prerušiti u viteza i hitati u pustolove, pravdati nepravdu, boriti se za svoju državu.
Pošto je u kući imao pradjedovsku vitešku opremu, očisti je , nađe sebi koplje i konja. Pošto je doslovce svaki vitez imao neobični ime, nadjene on sebi ime don Quijote od Manche, svom konju nadjene ime Rocinante, a svojoj izmišljenoj ljubavi koja je živjela kako kažu u susjednom selu imena Aldonza Lorenzo, nadjene joj ime Dulcinea od Tobosa.
Nakon što je sve spremno dočekao izjaše on iz svoje kuće razmišljajući kako on još  nije pravi vitez jer još uvijek nije ovitežen, smišljajući još itekakve ludorije koje su mu se uma hvatale. Jahao je gotovo cijeli dan razmišljajući kako će nabasati na neki otmjen dvor i kralj koji bijaše u tom dvoru će ga proglasiti vitezom.
Tako on sav iscrpljen, gladan i pao s uma naiđe na krčmu. Na vratima naiđe na dvije djevojke no kad ga djevojke ugledaše onakvog u oklopu poboje se i počnu bježati u čemu ih spriječi don Quijote rekavši im da se ne trebaju bojati.
No uvidjevši da je on skrenuo s uma djevojke se počevše smijati u sav glas, a sam don Quijote drži u sebi rastući bijes. Na to izleti neki krčmar kad spazi don Quijotea i sam se počne smijati. No kako je i on uvidio da je ovaj skrenuo s uma odluči mu se uljudno obratiti kako bi ovaj mislio da mu se obraća neki dvoranin. Krčmar mu ponudiše da prespava na što ga don Quijote prozove kaštelanom, a djevojke prozva damama. Djevojke ga priupitaju bi li što god pojeo skidavši mu istovremeno oklop, ali šljema mu skinuti ne mogaše.
Nakon oskudnog jela otiđe on do krčmara i zamoli ga da ga oviteži te ga moli za milost da to bude u kapelici pokraj dvora, i reče da će stražariti cijelu noć ispred kapelice kako bi sljedećeg jutra bio ovitežen. Krčmar ga i nije shvatio ozbiljno, ali don Quijote je za sve bio posve ozbiljan, pristao je na njegovu molbu.
Krčmar te večeri dok je ovaj stražario ispred krčme ispripovjeda svima ostalima koji su se okupili u krčmi. Jedan mazgar trebao je nahraniti svoje mazge, a pošto je don Quijote svoje oružje stavio na valuv mazgar ga pokuša pomaknuti na što će ovaj da ne smije dirati to oružje bez njegovog dopuštenja ako ne želi da ostane bez glave. Mazgar to olako shvati i ide da pomakne oružje a don Quijote nije hvatao priliku već je digao koplje i kopljem mazgara udario po glavi da se ovaj srovao na pod onesvješćen. Tako dođe i drugi mazgar ne znajući što se dogodilo pokuša maknuti njegovo oružje ali i ovaj padne, ali ovaj put sa četiri kvrge na glavi. To uvidje krčmar i  uputi se ka mjestu događaja rekao je don Quijoteu da će ga istog časa ovitežit kako bi se ovaj odvukao iz njegove krčme. Nakon što ga je krčmar ovitežio ovaj sav zadovoljan ode iz krčme.
Sljedeće zore sav sretan nastavio je svoje putovanje i negdje u daljini čuo je jauke nekog malog dječaka. Kako je bio ovitežen čekao je samo priliku kako bi po prvi put nepravdu opravdao pa tako ode na mjesto događaja. Vidje on da tamo neki seljanin tuče nekog mladića zato što mu je ovaj svaki dan izgubio po jednu ovcu dok je vodio stado. Don Quijote zapovijedi seljaninu da oslobodio mladića te da mu otplati sve dugove koje mu duguje, a ako to ne učini da će ga prema viteškim zakonima morati  napasti što bi seljanina koštalo glave. Seljanin naime obeća don Quijoteu da će platiti mladića svih onih devet mjeseci što mu dugovaše u realima pa don Quijote ode upozorivši ga da ako svoju dužnost ne izvrši da će ga pronaći.
Nakon što je don Quijote otišao seljanin nije ozbiljno shvatio što mu je ovaj rekao i nastavio je tući već iznemoglog mladića.
Dok je tako don Quoijote lutao naiđe na skupinu trgovaca koji su putovali za svojim poslom. Kad ih do Quijote ugleda zaustavi ih pa ih pita da priznaju da je njegova ljubav carica od Manche Dulcinea od Tobota najljepša na svijetu na što oni odgovore negativno jer gospođicu ne vidje. Kažu oni da im pokaže i najmanju sliku ako postoji pa da je naJužnija djevojka na svijetu oni će odgovoriti da je najljepša.
To je don Quijotea razjarilo i pojurio je na gomilu trgovaca no konj pošto je bio sav iznemogao od putovanja padne, a ovaj se skotrlja niz padinu ne mogavši se dići. Tada jedan od mazgarskih momaka pohita za njim i isprebija ga na živu glavu.naposljetku ga tako ispremlaćena , nađe seljak iz njegova mjesta i povede ga kući.
U međuvremenu u njegovoj sobi su se događale neke druge stvari. Onaj njegov prijatelj župnik i brijač te njegova gazdarica spaljivali su sve one viteške knjige koje je on čitao i čitavši ih izgubio razum. To je ujedino bio i razlog zašto su ih spaljivali jer su mislili da ako on kad se probudi uvidi da njegovih knjiga nema doći će ka razumu.
Nakon što se don Quijote probudio na svoje oči prvoga je ugleda svojeg susjeda siromašnog koji je bio također njegov prijatelj. Don Quijote mu je obećao da ako bude pošao sa njim kao njegov sluga i štitonoša da će mu osvojiti otok, a možda čak i imenovati za kralja neke kraljevine koju će on osvojiti. Ime mu je bilo Sancho Panza, a pošto je bio siromašan on pristaje na njegovu ponudu i sutradan obojica u ranu jutarnju zoru iziđu iz kuće sa bisagima i krenu na putovanje.

« Poslednja izmena: 29. Jun 2006, 18:49:37 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prvi Burek brak
Krajnje beznadezan


I just realized, i am the ow in the word now

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke 11892
Zastava Beograd
mob
Apple Iphone 4s
William Shakespeare - Romeo i Julija



Kratak sadržaj

Uvod:Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji : Montecchi i Capuletti u svađi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava upozorenjem kneza Escala. Naslućujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija.

Početak: Glava obitelji Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dođe na zabavu.

Zaplet: Na zabavi Romeo susreće  Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena, bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaća pravi smisao života.Romeo i Julija se tajno vjenčaju

Vrhunac: U jednoj svađi, Tibaldo, Capulettijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeći, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema Juliji priječe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.

Rasplet: Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

Kraj: Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesreću.

Sociološka i psihološka karakterizacija glavnih likova
Romeo je mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.

“Zublja sama
Nek od nje uči sjati. Djeva ta
Na crnom plaštu mrkle noći sja
Ko alem kam na uhu crne žene –
I nije vrijedan svijet krasote njene.
Uz druge djeve kao snježna, čista
Golubica u jatu vrana blista.
Kad ples se svrši, ja ću je potražit
I uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.
Sad vidim da je to mi prva ljubav
Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.”, citat, str.74

Romeo shvaća da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo, a ne reći da je poduzetan i hrabar mladić.  Pun je vedrine i mladenačkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.

“Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oči njene neka sjaju
Na njinoj stazi dok se ne vrate.
Ej, da su njene oči tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeća od sunca,
A njezine bi oči na nebu
Obasjale sav svemir takvim sjajem
Te ptice bi ko obdan zapjevale.”, citat, str. 83


Julija potječe iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom označit će njen život. Shvaća kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.

“Iz ljute mržnje niče ljubav medna!
Ah, prekasno te ja upoznah bijedna
I nemila je srca mog sudbina
Da mora ljubit mrskog dušmanina!”, citat, str. 78

Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.

“Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako ne ćeš,
Prisegni da me ljubiš, pa ću ja
Poreći da se zovem Capuletti.
ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim?
JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmanin
Jer ti si ti i bez tog imena.
“Montecchi” nije niti ruka niti nnga
Niti lice niti trup ni drugo ništa
Što pripada muškarcu. Drugo ime
Na sebe uzmi – ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Sačuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime
Jer ono nije dio bića tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu!”, citat, str. 84


Tema
Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih koja je kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.

Ideja
Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i početak najveće tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.

Metaforičnost: Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.

“ROMEO.Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva –
Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok,
A Julija je sunce. – Sunašce,
Izađi sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smućen već i blijed
Od bijesa što si ljepše ti od njega,
A služiš njemu. Zato nemoj njemu
Da služiš više kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose –
Odbaci je –“, citat, str.82

2)”A bujna glazba tvog jezika
Nek objavi svu sreću naših duša
Što daje nam je ovaj susret mili.”, citat, str.108

Najzanimljvije u romanu:
su dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.
Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio značajan.
Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteća ljubav koja se, prema priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.

“LORENZO. E, takva divlja naslada imade
I divlji kraj – u slavlju svome gine,
Baš ko barut, kad se s vatrom združi,
U isti tren se s njom i raspline.
I najslađi se med nam gadit stane
Kad okus mu je najugodniji
Jer jedući uništavamo tek –
Pa zato budi umjeren u milju,
Jer naglost ko i tromost kasni k cilju. – “, citat, str.107

“LORENZO. Ne – pasti može tko bez glave juri.”, citat, str.95

Dojam o knjizi Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to priča o kojoj se već sve zna. Zatim sam je počeo čitati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu čini posebnom je da od početka naslućujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeća i u najsretnijim trenucima u priči. U tome je sva ironija ovog djela. Ova će priča uvijek ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjećau ljubav. Ona će uvijek buditi mladost i uzbuđenje u čovjekovom srcu.
“Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit događaj ili nije, neće se valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tom živi još i danas te se u Veroni na jednom vrlo romantičnom mjestu strancima pokazuje neki stari sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capulettijeve. Ako Romeo i Julija možda nisu živjeli u Veroni, živjet će vječno u ovoj tragediji.”
« Poslednja izmena: 29. Jun 2006, 18:54:09 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prvi Burek brak
Krajnje beznadezan


I just realized, i am the ow in the word now

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke 11892
Zastava Beograd
mob
Apple Iphone 4s
F. M. Dostojevski - Zločin i kazna


 Književno djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog značajno je ne samo u okvirima ruske književnosti, gdje je često bilo osporavano, već je ono mnogo značajnije za zapadnoeuropsku književnost i misao kraja XIX i XX stoljeća. Gotovo da nema pisca, kritičara, povjesničara književnosti ili suvremenog mislioca koji se na neki način odredio prema djelu Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski književnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako značajnom za svjetsku književnosti isto tako kao i trilogiju Orestija ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je največi psiholog svjetske književnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je nešto naučio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige već najustrepta-
liji život za koji zna. Prodiranje u psihički svijet čovjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavši Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent može usporediti jedino sa Shakespearovim.
     Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin vojnog liječnika i kčeri morskog trgovca, živi i školuje se, zajedno sa svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih pansiona. Tamo se, slično kao i u liceju koji je pohađao Puškin, poseban naglasak stavlja na književnost. Profesor ruske književnosti doduše ne priznaje Gogolja, ali zato svoje učenike detaljno upoznaje s Puškinom, Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s francuskom književnošću te pored klalika Racinea i Corneillea čita djela suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea, djela nova i sadržajem i formom, čije ćemo tragove pronaći u stvaralaštvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i "gotskim romanima" Ann Cliford.
     Godine 1837. Dostojevski se, prema želji oca, upisuje na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu. Niz stručnih predmeta i stroga disciplina inženjerske škole oduzimaju Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne sprečavaju da se, kao i do tada, bavi književnošću. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upućuje bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema književnosti gotovo je religiozan i upravo je književnost za Dostojevskog to što jedino može izmijeniti svijet. On je još uvijek naklonjen romantičarskoj književnosti kojoj će uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji život pitomca inženjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem.
     Dostojevski je završio akademiju u činu oficira, no već sljedeće godine zatražio je otpuštanje iz vojne službe. On se osjeća pjesnik, ne inženjer. Za Dostojevskog istodobno počinju financijski problemi koji će ga pratiti cijeli život. Upoznaje svijet zalagaonica, novčanih zajmova i mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaša, svijet gdje vlada novac, svijet u kojem će živjeti junaci njegovih romana (Zločin i kazna, Krotka).
     Ruski čitatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g., Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja, priprema za književni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajući se na rusku književnu tradiciju Puškina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajuće naturalne škole, a epistolarna mu forma dopušta da prodire u psihički svijet svojih junaka i na nov način ispriča o životu "malog čovjeka" premjestivši naglasak na sa socijalne na psihološku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin Proharčin.
     Radeći na noveli Gospodin Proharčin, Dostojevski se poslužio novinskim materijalom, člankom o siromašnom činovniku koji je umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac će se koristiti i pri stvaranju svojih velikih romana (Zločin i kazna, Demoni, Braća Karamazovi) i na taj način povezivati aktualna društvena i politička pitanja Rusije s filozofsko-psihološkom problematikom.
     Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po svojim psihološkim karakteristikama. Ostajući vjeran svojim siromašnim i osamljenim junacima, sivilu svakodnevničkog gradskog života poniženih činovnika, zavedenih djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim strastima, moralnim i etičkim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim grešnicima", "napoleonima", o idealnom čovjeku, o ženi razapetoj između strasti i kajanja, o slobodi koja je čovjeku mučna, nepodnošljiva.
     Dostojevski zastupa načela idealističke estetike, zahtijeva slobodu stvaralaštva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetnički čin iracionalan. Njega norme i zadaci ograničavaju, on se ne može i ne želi odreći svog romantizma i fantastike, svojih motivacija podsviješću što počinju zamjenjivati socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokušava prodrijeti u dušu svojih likova, Dostojevski dokumentarnoj građi pridaje novo značenje - filozofsko. Svojim razgovorima s nepostojećim anticipira buduće junake u čijim će se podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijaloškoj formi razmišlja o društvenim i polotičkim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se civilizaciji i poriče čak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje, polemizira s Černiševskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat će je Dostojevski u liku Lužina u Zločinu i kazni).
     Monološka forma omogućuje Dostojevskom da neograničeno istražuje misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odrađene filozofske, etičke i estetske sudove koji su uvijek u dijaloškom suodnosu s tuđim idejama i mišljenjima. Glazbena načela kompozicije razvit će Dostojevski u svom romanu Zločin i kazna (1866).

     U središtu romana nalazi se lik bivšeg studenta, dobrovoljnog osamljenikaotuđenog od društva, "poniženog i uvrijeđenog", no i ogorčenog filozofa zločinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je više nalik na grob negoli na sobu, razvija intelektualnu teoriju natčovjeka prema kojoj je sve dopušteno, pa i "krv po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon počinjenog ubojstva ne može izdržati moralni i psihološki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su višestruko, a ni jedna od motivacija nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psihološki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova isprepleće se sa sudbinama drugih "poniženih i uvrijeđenih" stanovnika prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Isprepliće se sa sudbinom pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine Ivanove i djece čija je budućnost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odlučuje i Sonja, kći Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan veličine Sonjine žrtve, uviđa i njenu uzaludnost. Na žrtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na ponižavajući brak s mrskim i ograničenim Lužinom da bi osigurala bratu budućnost. Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini mogući izlaz iz situacije u kojoj se obitelj našla. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjećuje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvaća žrtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od mogućih kompromisa s vlastitom savješću. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov slučajno sreće na svom lutanju petrogradskim ulicama, a čija je propast samo pitanje vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo slučajna, već neizbježna. To je dodatni moment koji ga potiče da učini "ono".
     Neumitnost propasti većine tih ljudi uvjetuje neimaština, nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potiče Raskoljnikova na zločin. Svaki od likova pokušava naći svoje rješenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije šti ih stvara veliki grad. Njihove životne priče prepleću se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji njega muči, podržavaju ga u njegovoj odluci, naglašavaju bezizglednost njegove situacije, psihološki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zločin. Život Lužina zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji čak i samom Raskoljnikovu zvuči kao strašna parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu svojom pokornošću pred sudbinom i vjerom koju ne gubi čak ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konačne propasti.
     Sav roman protječe u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutrašnji kao monolog Raskoljnikova, što prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova.
     Kriminalistička fabula, koju je u Zločinu i kazni Dostojevski prvi put upotrijebio, služi iskazivanju etičkih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih društvenih pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je cjelovita i završena - Raskoljnikov se kaje, odriče svojih ideja o natčovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, čita evanđelje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.

- Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano siromašno građanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromašni ne mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromašni da se ne mogu čak ni približno usporediti sa siromašnim pariškim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu.
"Vani je bila strašna žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, prašina i onaj posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrograđaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako već rastrojene mladićeve živce. Nepodnošljiv zadah iz krčma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora."
"Doduše, ta je gradska četvrt bila takva da je tu bilo teško koga iznenaditi odjećom. Sijenska tržnica u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i uglavnom
- Čak i vlasnici velikih kuća koji su iznajmljivali stanove bili su siromašni i svedeni na krajnju bijedu, što se vidi po sobama koje su iznajmljivali:
"Bijaše to majušna prostorijica, pet - šest koraka dugačka, neobično jadna, s onim svojim žućkastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viši čovjek osjećao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako činilo da će udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokućstvo: tri stara stolca, prilično trošna, u kutu obojen stol na kojemu ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; već po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih već odavna ničija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoć presvučena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..."

- Raskoljnikov je vrlo povučen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato pažljivo sluša sve što mu sugovornik priča
"Usput rečeno, bio je neobično pristao, divnih tamnih očiju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamišljenost, bolje reći - čak u nekakav zanos, i pošto dalje ne primjećujući više ništa oko sebe, pa i ne želeći ništa primijetiti. Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom što ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je času znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: već je drugi dan kako nije gotovo ništa okusio. Toliko je bio bijedno obučen da bi se neki drugi čovjek, čak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana izađe na ulicu u takvim dronjcima."
"Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako već rekosmo, klonio se svakog društva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom nešto privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo nešto novo, a u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi..."
"Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se tuđio, nikom nije odlazio u posjete i nerado je dočekivao goste. Uostalom, uskoro su se i od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajedničkim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo čemu drugome. Učio je mnogo, nije se štedio i stoga su ga poštovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromašan i nekako nadmetno uznosit i suzdržljiv; kao da je pred svima nešto tajio."
- puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:
"Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. Velikodušan je i dobar. Nerado iskazuje osjećaje i radije će biti okrutan nego da riječima iskaže što mu je na srcu. Inače, ponekad uopće nije hipohondar, nego je naprosto hladan i besćutan, u čemu ide sve do nečovječnosti, baš kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna karaktera. Ponekad ne možeš riječi izvući iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu netko nešto smeta, ništa ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato što nema duha, nego baš kao da nema vremena za takve tričarije. Ne sluša do kraja što mu govore. Nikada se na zanima za ono što u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a čini se da ima donekle i pravo..."

- Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve što bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko došao u poziciju da nešto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam
"Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih očiju, malog šiljastog nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana kosa, bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoč vrućini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki čas kašljala i hrakala."
"Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek možeš dobiti para. Bogata je kao Čifutin, može ti odjednom isplatiti pet tisuća, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naših bilo već kod nje. Samo je strašna gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasniš pa da ti propadne zalog. Daje i po četiri puta manje nego što stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako dalje. Student se raspričao i spomenuo, između ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog časa tuče i drži u pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosječno visoka."

- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je došla kod sestre baš u trenu kada je on još bio tamo
"Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali, mlađa sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove koleškog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov jučer bio založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je već znao sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako reći, od svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje i trpjela čak i batine. Stajala je neodlučno sa zavežljajem u rukama pred trgovčićem i njegovom ženom i pozorno ih slušala. Oni su joj nešto vrlo živahno tumačili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav čudan osjećaj nalik na silno zaprepaštenje, premda u tom susretu nije bilo ničeg čudnovatog."
"Neka nedavno doseljena i osiromašena obitelj prodavala je stvari, odjeću i ostalo, sve samo za žene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavača, a Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje mušterije i imala veliku praksu zato što je bila vrlo poštena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. Općenito je malo govorila i, kako već rekosmo, bila je vrlo skromna i plašljiva."
"Lizaveta pak nije iz činovničkog staleža nego obična pučanka, stara djevojka, strašno nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugačkih, nekako iskrenutih nožurda, vazda u izgaženim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo čista. Student se pak najviše čudio i smijao tome što je Lizaveta svaki čas trudna. -Pa kako, veliš da je grdoba? - pripomene oficir.  - Jest, crna je u licu, rekao bi da je prerušen vojnik, ali, znaš, nipošto nije grdoba. Ima neko dobro lice i oči. Još kako. Dokaz ti je što se mnogima sviđa. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smiješak joj je čak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi sviđa? - nasmije se oficir. - Samo zato što je čudna. Nego, znaš što ću ti reći. Ja bih tu prokletu babu ubio i opljačkao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla - gorljivo nadoveže student."

- Marmeladov je čovjek kojega Raskoljnikov sreće slučajno u gostionici i tu započinju njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se".
"Bijaše to čovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrste građe, prosijed i dobrano čelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijančevanja, nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oči. Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno; u pogledu mu je blistao čak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se još kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopčavao želeći očito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao činovnik, ali već poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta čekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista nešto dostojanstveno činovnički. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojađeno podupirao objema rukama glavu naslanjajući se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol."
"Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i čašicu i sjedne do mladića, malko ukoso od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i tečno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. Čak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao da nije ni on već mjesec dana ni s kim razgovarao.

- Katerina Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna. Čak mi se učinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro
"Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno građena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, dišući nepravilno i isprekinano. Oči joj bijahu užagrene kao u vrućici, ali pogled joj bijaše oštar i ukočen. Bolno se doimalo to sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijeće što su treperile na njemu. Raskoljnikovu se učini da joj nije više od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije čula ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti što čuje niti vidi."

- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina - čovjeka kojega ne voli.
"To ti je čvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena srca, što sam već odavno uočila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi anđeo, i smatrat će svojom dužnošću da usreći muža, koji će se sa svoje strane brinuti za njenu sreću, o čemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promišljen čovjek pa će, naravno, i sam uvidjeti da će mu sreća u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunječka bude s njim sretnija."
"Avdotja Romanovna bijaše izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna, samouvjerena, što se očitovalo u svakoj njenoj gesti, ali što inače nije oduzimalo njenim kreznjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo čak reći da je prava ljepotica. Kosa joj bijaše tamno plava, malo svijetlija nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobično dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoća nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je prilično malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malčice isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, međutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost. Izraz na licu bijaše joj svagda prije ozbiljan i zamišljen nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenački, noebuzdan!"

- Lužin je bio čovjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromašnu ženu kojoj će moći zapovijedati, a koja će mu se za uzvrat klanjati i klečiti pred njim, te mu beskonačno zahvaljivati što ju je izbavio iz siromaštva.
"Čovjek je pouzdan i imućan, služi na dva mjesta i već ima svoj kapital. Ima doduše četrdest pet godina, ali je prilično ugodne vanjštine i još se može svidjeti ženama, pa i inače je noebično ozbiljan i pristojan, samo što je malko mrgodan i  nekako uznosit. Ali možda se to samo tako čini na prvi pogled."
"Petar Petrovič je, sudeći bar po mnogim znacima, neobično čestit čovjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktičan čovjek, ali da u mnogo čemu pristaje, kao što je sam rekao, "uz shvaćanja naših mladih naraštaja" i da je neprijatelj svih predrasuda. I još je štošta kazao jer, čini mi se, pomalo tašt i voli da ga drugi slušaju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna što shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduše osobito naobražen, ali da je pametan i , čini se, dobar."
"Čak bi mu se i osobna spoznaja, možda isuviše samodopadna, o ugodnoj promjeni na bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato što je Petar Petrovič igrao ulogu zaručnika. Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu. Čak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedočio o toj svrsi: Petar Petrovič je postupao s njim nekako odveć obzirno i držao ga u rukama suviše oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, ako ničim drugim a ono time što ih nije navlačio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča prevladavale su svijetle i mladena- čke boje. Na njemu bijaše zgodan svijetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim prugama, a što je najljepše - sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča. Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše, lijepo, ionako se doimalo mlađim od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje strane, nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana, a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni manje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjenčanje. Ako je u tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci."
"Junačio se bio preko svake mjere i nije ni pomišljao na to da bi se dvije siromašne i nezaštićene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno pridonijeli taština i onaj stupanj samopouzdanja što se najbolje može nazvati zaljubljenošću u sama sebe. Petar Petrovič je bio počeo od ničega pa se u njega razvila bolesna navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i sposobnosti i čak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajući se u zrcalu. Ali najviše je na svijetu volio i cijenio svoje novce stečene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednačavali sa svime što je bilo iznad njega."

- Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga; više nego bilo kome drugom
"S Razumihinom se, međutim, tko zna zašto, nekako zbližio, naime, nije se baš zbližio nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji. Uostalom, s Razumihinom nije čovjek ni mogao biti drugačiji. Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav, vazda loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao biti i bez pića; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za Razumihina je bilo značajno još i to  što ga nikad nikakvi neuspjesi nisu zbunili i što ga, čini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zarađivao je novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno poštenim radom. Jednom nije cijele zime ložio u svojoj sobi tvrdeći da je čak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno je i on bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz petnih žila da popravi svoje imovinske prilike kako bi mogao nastaviti studirati."

- Zosimov je bio Raskoljnikov liječnik
"Zosimov je bio visok i ugojen čovijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka izbrijana lica,svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao širok gizelinski lagan kaput,svijetle ljetnje hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanaci držali su da je težak čovijek, ali su trvrdili da zna svoj posao.

- Sonja je bila Marmeladova kći. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno je pomagala i Raskoljnikovu.
"Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju."
"Bijaše to mršavo, posve mršavo i blijedo lišce, prilično nepravilno, nekako ušiljeno, šiljasta nosića i brade. Čak se ne bi moglo reći da je ljepuškasta, ali su joj zato plave oči bile tako bistre, a kad bi živnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostodušno da je i nehotice privlačilo čovijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj njenoj pojavi, bila je još jedna karakteristična crta: iako joj je bilo osamnaest godina, izgledala je još gotovo kao djevojčica, doimala se mnogo mlađe nego što je uistinu bila, tako reći pravo dijete, što se gdjekad čak i smiješno očitovalo u nekim njenim kretnjama."

- Raskoljnikova majka bila je osjećajna i voljela je svoju djecu, ali je također bila i proračunata. Pristala je, čak što više i željela da se Dunja uda za Lužina iako je znala da ga Dunja ne voli, ali je isto tako znala da bi udajom svoje kčeri riješila materijalno stanje svoje obitelji.
"Puljheriji Aleksandrovoj bilo već četrdeset tri godine, na licu su joj ostali tragovi nekadašnje ljepote, a osim toga doimala se mnogo mlađa nego što je uistinu bila, kao što gotovo svagda biva u žena koje su do pod stare dane sačuvale bistrinu duha, svježinu dojmova i čestit, čist žar srca. Da kažemo uzgred da je očuvanje svega toga jedini način da se i u starosti  ne izgubi ljepota. Kosa joj je već počela sijedjeti i prorjeđivati se, oko očiju su joj se već davno bile razgranale sitne bore, obrazi joj upali i osušili se od briga i jada, pa ipak je to lice bilo još divno. Bijaše to slika i prilika Dunječkina, samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne što je u nje stršilo. Puljherija Aleksandrova bijaše osjećajna, ali ne i sentimentalna, bila je bojažljiva i postupljiva, ali samo do određene granice: mogla je dugo popuštati, na mnogo je šta mogla pristati, čak i na ono što se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala određena granica poštenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju nikakve okolnosti nisu mogle natjerati da prijeđe."

- Porfirij Petrovič bio je kriminalistički inspektor i na neizravan način izvlačio je iz Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove.
"Porfirij Petrovič je bio obučen po domaću, u kućnom kaputu, u posve čistoj košulji i u izgaženim papučama. Bio je to čovijek od svojih trideset pet godina, onizak, punašan, pa i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupčenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo prćastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilično živahno i, što više, podsmješljivo.Bilo bi možda i dobroćudno da nije bilo izraza očiju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama što su treptale baš kao da namiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo čak i nečega ženskoga, te je pridavao mnogo više ozbiljnosti nego što bi čovijek u prvi mah očekivao."

- Svidrigajlov je bio vrlo bezobziran , pohotan čovjek koji nije birao sredstva da ostvari svoj cilj i naum.
"Pazikuća je stajao na vratima svoje sobice i pokazivao ravno u njega nekom oniskom čovjeku koji je vanjštinom ličio na obrtnika, u prsluku i nečim nalik na kućnu haljinu; izdaleka bi se reklo da je žensko. Glavu je, u masnoj kapi, oborio, pa i sav je bio nekako pogrbljen. Podbuhlo, smežurano lice govorilo je da je prevalio pedesetu; sitne oči urasle u salo gledale su nekako mrzovoljno, strogo i nezadovoljno."
"...neznanac svejednako stoji na istom mjestu i netremice ga motri. Najednom oprezno preskoči prag, brižljivo zatvori za sobom vrata, priđe stolu, počeka časak - za sve to vrijeme nije odvajao očiju od njega - i polagano, nečujno sjedne na stolac do ležaja; šešir odloži do sebe na pod, pa se objema rukama podupre o trskovac i bradu nasloni na ruke. Očito je bio spreman da dugo čeka. Koliko je Raskoljnikov mogao razabrati kroz trepavice kojima je treptao, bio je to čovijek već u godinama, stamen, bujne, svijetle, gotovo bijele brade..."

- Andrej Semjonovič je bio cimer od Petra Petroviča.Dokazao je svoje poštenje time što nije htio lagati  da je Sonja ukrala Lužinu novac već je rekao istinu, tj. ono što je vidio, a to je da je Lužin podmetnuo novac Sonji i  optužio ju za krađu.
"Još je u provinciji bio čuo o Andreju Semjonoviču, svom bivšem štićeniku, da je jedan od najistaknutijih mladih naprednjaka i, štoviše, da navodno igra važnu ulogu u nekim zanimljivim i famoznim društvima."
"Taj je Andrej Semjonovič negdje služio, a bijaše neishranjen i skrofulozan čovjek niska rasta, nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobično ponosan. Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put čak i izvanredno uznosito, što je, s obzirom na njegovu sitnu pojavu, bilo gotovo svagda smiješno. Amalija Ivanova ubrajala ga je, inače, među uglednije stanare jer se nije opijao, a uredno je plaćao stanarinu. Ya sve te svoje vrline, Andrej Semjonovič bio je zaista priglup. A progresu i "našem mladom naraštaju" bio se prikrpio zbog nekakve strasti. Bijaše to jedan iz one nebrojene i šarene legije tikvana, mlitavih žgoljavaca i nedoučenih uobraženjaka koji u tili čas pristanu svakako uz trenutno najpomodniju ideju kako bi je odmah vulgarizirali, kao bi učas napravili karikaturu od svega čemu sami gdjekad sami služe."
"Radilo se o tome da je Lužin instinktivno počeo naslućivati da Lebezjatnikov nije samo vulgaran i priglup čovjek nego možda i lažljivac, i da nema nekih važnijih veza čak ni u svom društvu, te da je samo ponešto čuo iz treće ruke; štoviše, ni svoj propagandni posao možda i ne zna kako treba jer se svakako previše zapleće u tumačenja - a gdje bi on mogao biti neki raskrinkavač!"

- razlozi koji su Raskoljnikova naveli na ubojstvo
"Sve, sve muke tog naklapanja podnio sam, Sonja, i htio sam ih skinuti sa vrata, poželio sam, Sonja, da ubijem bez kazuistike, da ubijem zbog sebe, samo zbog sebe! Čak ni sebe nisam htio o tome obmanjivati! Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva! Jednostavno sam ubio; zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe: a bih li ikad postao nečiji dobrotvor ili bih do kraja života, kao pauk, lovio sve oko sebe u paučinu i svima im pio krv, to mi je u onom trenutku zacijelo bilo sasvim svejedno!...I, što je najvažnije, nisu meni novci bili potrebni, Sonja, kad sam ubio; nisu mi toliko bili potrebni novci koliko nešto drugo...Sve ja to sad dobro znam...Shvati me, kad bih opet išao tim istim putem, možda se nikad više ne bih latio ubojstva. Nešto sam drugo morao doznati, nešto me drugo guralo naprijed: morao sam doznati, i to što prije doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam čovjek? Hoću li moći preskočiti zapreku ili neću? Hoću li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili neću? Jesam li puzav stvor ili imam pravo..."

- Raskoljnikov je toliko očajan svojim činom da razmišlja i tome da ode na policiju, sve im prizna i preda se
"Da odem ili da ne odem? - razmišljaše Raskoljnikov, stojeći nasred kaldrme na raskršću i gledajući oko sebe, kao da od nekog očekuje presudnu riječ. Ali nigdje se ništa ne odazva; sve bijaše nijemo i mrtvo, kao kamenje po kojem je gazio, mrtvo za nj, jedino za nj...Najednom u daljini, oko dvjesto koraka od njega, na kraju ulice, u sve gušćoj tami, opazi svjetinu, začuje žagor, uzvike...Usred svjetine stajaše nekakva ekipaža...Nasred ulice zatreperi slabašno svijetlo. Što je to? Raskoljnikov skrene desno i pođe prema svjetini. Baš kao da se za svaku sitnicu hvatao. Kad je to pomislio, hladno se podsmjehne jer je već bio tvrdo naumio da će na policiju, pouzdano je znao da će uskoro svemu doći kraj."

- Cijeni ljubav iznad svega i zato ne želi da se Dunja uda za Lužina samo iz računa i da bi se obitelj izbavila iz siromaštva
"- Dunja - nastavi Raskoljnikov na jedvite jade - ja ne želim taj brak, pa ćeš odmah sutra morati, čim se budeš vidjela s njim, otkazati Lužinu, da ne bude više ni spomena o njemu!"
" - Misliš da bulaznim? Ne bulaznim...Udala bi se za Lužina radi mene. Ali ja ne prihvaćam tvoju žrtvu. I zato mu napiši do sutra pismo...otkaži mu... Donesi mi ujutro da pročitam i kvit posla!"

- Žali za načinom života kakav je vodio prije ubojstva i iskreno se kaje
"Sad se odjednom živo sjeti tih svojih nekadašnjih pitanja i sumnji i učini mu se da ih se nije slučajno sjetio. Već mu se to učinilo fantastičnim i čudnovatim što je stao na onom isto mjestu kao i nekad, kao da je diosta uvrtio sebi u glavu da može misliti o onom istom kao nekad, i da ga mogu zanimati one iste nekadašnje teme i slike koje su ga zanimale...još ne tako davno. To mu je, štoviše, bilo gotovo smiješno, a u isti ga mah nešto bolno steglo u prsima. Sve to nekadašnje, prošlo učini mu se sad kao da je negdje duboko, dolje, jedva da ga vidi pod nogama, i one nekadašnje misli, i nekadašnji zadaci, i nekadašnje teme, i nekadašnji dojmovi, i cijela ta panorama, i on sam, i sve, sve... Kao da leti nekamo uvis, a sve se gubi pred njegovim očima..."

- Raskoljnikovu se sav život počinje vrtjeti oko počinjenog zločina i to ga sve više i više opsjeda, te sa on počinje gubiti i poticati sumnju okoline
" - Da, sam ga je vrag donio, možda je sad sve pokvario. A jesi li primijetio kako je Raskoljnikov na sve ravnodušan, kako preko svega šutke prelazi, osim nečega što ga upravo izbezumljuje, tog ubojstva... - Jest, jest - priklopi Razumihin. - Kako ne bih primijetio! Zanima me to i plaši. Baš su ga onog dana kad se razbolio zaplašili, u policijskoj stanici, čak je i u nesvijest pao. - Pričat ćeš mi opširnije o tome većeras, pa ću i ja onda tebi koješta reći. Zanima me to, zbilja. Navratit ću opet za pola sata do njega...Inače, upale neće biti..."

- Iako u velikom strahu zbog plana koji je naumio izvršiti ipak ostaje pri tome i pomno i pažljivo planira ubojstvo
"Što se pak tiče petlje, to je sam vrlo lukavo smislio; petlja je bila za sjekiru. Nije ipak mogao ulicom nositi sjekiru u ruci. A da ju je sakrio pod ogrtač, opet bi je morao pridržavati rukom, što bi se lako primijetilo. A sad, kad ima petlju, treba samo u nju utaknuti oštricu sjekire pa će mu lijepo cijelim putem visiti unutra ispod pazuha. Ako turi ruku u džep sa strane, može pridržavati držalo da se ne klati u hodu; a kako mu je ogrtač vrlo širok, prava vreća, neće se izvana uopće primijetiti da kroz džep pridržava nešto rukom."
"Pošto je sastavio te obje pločice, od kojih je željezna bila manja od drvene, čvrsto ih koncem sveže unakrst; zatim ih uredno i zgodno umota u čist bijel papir i sveže tako da bude malo teže odvezati. To je bilo zato da odvrati na neko vrijeme babinu pozornost te tako uluči zgodan trenutak dok se ona bude baktala s tim zavežljajčićem. A željeznu je pločicu primetnuo radi težine, da se baba bar u prvi mah ne dosjeti da je "stvar" drvena."
"Napomenut ćemo samo uzgred jednu osobitost u svim tim konačnim odlukama što ih je već bio donio. Sve su one imale jednu neobičnu osobinu: što su bivale određenije, to su u njegovim očima bivale u isti mah neskladnije, nesuvislije. Uza sve mučnu borbu u samom sebi, nije mogao ni na čas, za sve to vrijeme, povjerovati u ostvarivost svoje zamisli."
"Trebalo je, dakle, samo kradom ući u kuhinju, kad kucne čas, i uzeti sjekiru, i poslije, sat kasnije (kad sve već bude gotovo), vratiti sjekiru na mjesto."

- Sam zločin izgledao je ovako:
"Ni časka više nije smio čekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva i znajući za sebe, i gotovo bez napora, gotovo makinalno, spusti ušicu babi na glavu. Kao da uopće nije uložio u to ni trunka snage. Ali, čim je spusti sjekiru, nadođe mu snaga."
"Tada je udari svom snagom još jednom, pa još jednom, sve ušicom i sve po tjemenu. Krv je briznula kao iz prevaljene čaše i tijelo se izvalilo nauznak. On se odmakne, pusti je da padne i odmah se nagne nad njeno lice; bila je već mrtva. Oči joj bijahu izbečene, kao da će iskočiti iz duplja, a čelo i cijelo lice naborani i iskrivljeni od grča."

- Kao što sam već rekla, Raskoljnikov nije namjeravao ubiti Lizavetu. Ona se jednostavno našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, a da bi prikrio sve dokaze koji bi vodili do njega, morao ju je ubiti jer nije imao drugog izbora.
"Usred sobe stajaše Lizaveta, s velikim zavežljajem u rukama, i zgranuto, blijeda kao krpa, gledaše ubijenu sestru. Činilo se da nema snage da vrisne. Kad ugleda njega kako je dojurio, zatrepta sva kao list na vjetru, pripodigne ruku, otvori već usta, ali ipak ne vrisne nego počne polagano uzmicati natraške pred njim, gledajući ga uporno, netremice, ali nikako ne puštajući glasa od sebe, baš kao da joj nedostaje zraka da bi mogla vrisnuti. On nasrne na nju sjekirom: njoj se usne iskrive žalostivo, kao u sasvim male djece kad se nečega uplaše pa se zagledaju u ono što ih plaši i spremaju se da zavrište. I toliko je ta nesretna Lizaveta bila priprosta, jednom zauvijek zatucana i zaplašena da nije ni ruke podigla da zaštiti lice, iako bi to bila najnužnija i najprirodnija kretnja u tom času jer joj je sjekira visila nad glavom. Samo je malko pridigla svoju slobodnu lijevu ruku, ni blizu lica, i polako je ispružila prema njemu, kao da ga želi skloniti s puta. Udarac ju je pogodio ravno u lubanju, oštricom, i odjednom joj prosjekao cijeli gornji dio čela, gotovo do tjemena. Samo se stropoštala. Raskojnikov posve izgubi glavu, dohvati njen zavežljaj i opet ga baci pa odjuri u predsoblje."

- Koliko god se za Raskoljnikova mora reći da je veliki griješnik toliko bi se trebale istaknuti i njegove dobre osobine. Nije htio iskorištavati Dunjinu udaju zbog sebe niti je krao ili tako nešto. Čak, štoviše, iako nikada nije imao ni prebijene pare, sav je svoj novac dao Katerini Ivanovoj da sahrani muža, a nije čak ni bio dobar s njima. Također je dao novac i onda kada su naišli na onu pijanu djevojku i otjerali od nje onog postarijeg čovjeka koji nije imao časne namjere. Pa, na kraju krajeva, on se sam predao u ruke policiji, a nije morao jer oni nisu imali nikakvih dokaza protiv njega. Bio je više pošten nego što je i on sam mislio.
" - Vama je zlo, dajte stolac! Izvolite, sjednite ovamo, sjednite! Vode!
Raskoljnikov se skljoka na stolac, ali ne odvoji očiju od lica vrlo neugodno izneneđenog Ilje Petroviča. Časak su se tako gledali i čekali. Donesu vode.
- Ja sam... - počne Raskoljnikov.
- Popijte malo vode.
Raskoljnikov otkloni rukom vodu i tiho, isprekidano, ali razgovijetno izusti:
- Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu.
Ilja Petrovič zine. Sjate se ljudi sa svih strana.
Raskoljnikov ponovi svoj iskaz..."
« Poslednja izmena: 29. Jun 2006, 18:55:39 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prvi Burek brak
Krajnje beznadezan


I just realized, i am the ow in the word now

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke 11892
Zastava Beograd
mob
Apple Iphone 4s
Narodna pjesma Hasanaginica


Bilješka o pjesniku:
Ovo je narodna pjesma.

Vrsta pjesme:
Lirsko – epska pjesma, Balada

BALADA – je mješovita književna vrsta u kojoj se sjedinjuju lirski, epski i
      dramski elementi
Tema pjesme:
Tema pjesme je tragična sudbina Hasanaginice

Mjesto radnje:
Južna Hrvatska

Vrijeme radnje:
Za vrijeme rata s Turcima

Kratak sadržaj:
Sve počinje kako je junak Hasanaga ranjen u ratu, a žena ga ne posjećuje, jer je u to vrijeme bilo sramota da žena izlazi iz svoga dvora.
Zato se Hasanaga razljutio i rekao ženi da kada se vrati kući da ga ne čeka, nego da ode iz dvora. Ona se rastuži jer će morati ostaviti petero djece. Na to dođe njezin brat Pintarović – beg i da ju udati za imatskog kadiju. No ona je i dalje voljela Hasanagu. I rekla je bratu da kad će se udavati da preko nje stavi bijelu plahtu da ne mora gledati svoju jadnu djecu. No Hasanaga je prepoznao Hasanaginicu ispod plahte, te je rekao
da ima srce kameno zato jer se neće smilovati djeci.
Kad je Hasanaginica to čula umrla je od tuge.

Glavni likovi:
Hasanaga, Hasanaginica, Pintarović beg i Imotski kadija

Karakterizacija glavnih likova:
Hasanaga: on je ljut jer ga žena nije htjela posjećivati, ali on je i junak vidimo po tome jer je u boju.
Pintarović – beg: on je dobar, ljut, ponosan, brzoplet voli svoju sestru…
Hasanaginica: dobra, voli djecu i muža, jadna, tragična
« Poslednja izmena: 29. Jun 2006, 18:57:16 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prvi Burek brak
Krajnje beznadezan


I just realized, i am the ow in the word now

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke 11892
Zastava Beograd
mob
Apple Iphone 4s
Ivo Andrić - Prokleta avlija


Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,

Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim – Židov iz
      Smirne, zatvorenik Ćamil-efendija – bogati, mladi zatvorenik iz Smirne

Vrsta: roman


Sadržaj:

   Zima je. Prevladava samo jedna boja – bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika iz  Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.
   Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih  i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije – petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričati.
   Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblačilo, počeo je puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajući svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
   Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugrske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan, a kćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).           
   To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
   I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pričanja. Mladić čuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od čelika, mala njemačka. Jedna!”

« Poslednja izmena: 29. Jun 2006, 18:58:44 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 ... 11
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 22. Okt 2014, 03:34:03
nazadnapred
Prebaci se na:  
Upozorenje:ova tema je zaključana!
Samo administratori i moderatori mogu odgovoriti.
web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: 24sata :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: ConQUIZtador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: Juzne Vesti :: Citati :: Serbia News :: Kuvar :: Tvorac Grada :: Cam.rs

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.265 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.