Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 11:06:10
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2 4 5 ... 11
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Lektira (prepričane knjige)  (Pročitano 1324134 puta)
Prvi Burek brak
Krajnje beznadezan


I just realized, i am the ow in the word now

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke 11892
Zastava Beograd
mob
Apple Iphone XR
Moliere ~ Jean Baptiste Poquelin  - Tvrdica


1. Francuska  u  XVII.  stolijeću
Klasicizam  u  Francuskoj  zapoćinje  1610.  godine  smrću  Henrika  IV.,  a  završava  1715.  smrću  Luja  XIV.  U  tom  razdoblju  Francuska  dominira  Europom  jakošću  svoje  vanjske  politike  i  snažnim  utjecajem  književnosti  i  umjetnosti.U  velikom  broju  razvijaju  se  u  Francuskoj  razne  umjetničke  grane,  a  kralj  usredotočuje  djelovanje  gotovo  svih  književnika,  glazbenika,  slikara  i  graditelja  oko  svoje  rezidencije  u  dvorcu  Versailles  kraj  Pariza.Od  mnogih  imena  koja  su  pridonijela  slavi  Francuske  književnosti  i  umjetnosti  treba  istaknuti  kazališne  pisce  Corneillea  i  Racinea,  basnopisca  La  Fontaine,  kritičara  i  književnog  teoretika  Boileaua,  povjesnika  i  kroničara  Saint-Simona,  književnice  Gospođu  de  la  Fayette  i  Gospođu  de  Sevigne,  duhovitog  autora  Maksima  La  Rochefoucaulda,  arhitekta  Mansarta,  projektanta  znamenitoga  versailleskog  parka  Le  Notrea,  slikara  Poussina  i  skladatelja  Couperina.

2.  Bilješka  o  piscu
Jean-Baptiste  Poqelin  rođen  je  1622,  u  Parizu,  kao  sin  dvorskoga  tapetara.  Kao  sin  situirane  građanske  obitelji  polazi  gimnaziju  kod  isusovaca  u  Parizu,  a  pravo  studira  u  Orleansu.  Vrlo  kratko  službuje  kao  odvjetnik,  a  1643  osniva  zajedno  sa  obitelji  Bejart  kazališnu  družinu  “Illustre  Theatre”  (“Čuveno  kazalište”).  S  Bejartovima  nastupa  u  pokrajini  i  Parizu  i  1644.  uzima  umjetničko  ime  Moliere,  po  kojemu  je  poznat  i  danas.  Nakon  nekih  financijskih  poteškoća  Moliere,  sada  već  vođa  družine,  odlazi  na  dugo  putovanje  po  Francuskoj  koje  traje  od  1645.  do  1658.  godine,  pod  zaštitom  jednog  moćnog  plemića.  Na  tim  putovanjima  Moliere  piše  i  izvodi  svoje  prve  kratke  komedije.  1658.  godine  nastupa  pod  zaštitništvom  kraljeva  brata  u  Parizu.  Slijedeće  godine  izvedene  su  Kaćiperke,  prvi  veliki  Molierov  književni  i  kazališni  uspjeh,  i  otada  je  on  poznata  i  viđena  osoba  kazališnog  Pariza.Nakon  izvedbe  Škole  za  žene  i  kralj  se  osobno  zauzima  za  njega,  dodijelivši  mu  kao  prvom  francuskom  glumcu  stalnu  novčanu  pomoć.Umro  je  1673. godine,  od  tuberkuloze,  nakon  četvrtog  izvođenja  Umišljenog  bolesnika.  Četiri  dana  nakon  smrti  trajali  su  pregovori  oko  njegova  sprovoda.  Tek  je  kraljevim  nalogom  smio  biti  pokopan  na  groblju,  a  ne  izvan  njega.  Ipak  je  pokopan  u  onom  djelu  groblja  koji  je  pripadao  mrtvorođenima,  dakle  nekrštenima,  jer  se  nikada  nije  odrekao  glumačke  karijere.Prema  zapisima  suvremenika,  Moliere  je  bio  nizak  i  pomalo  zdepast,  okruglih  nogu  i  jake  glave  usađene  u  ramena.  Bio  je  otvoren  i  pošten,  što  mu  je  u  svim  krugovima  stvorilo  vrlo  mnogo  prijatelja  i  zaštitnika,  pa  čak  i  naklonost  Luja  XIV.  Kao  izvanredan  glumac  karakternoga  tipa,  interpretirao  je  gotovo  sve  svoje  glavne  junake.

3.  Počeci  kazališta
Početkom  XVII.  stoljeća  Francuskom  putuju  mnoge  putujuće  družine,  koje  nastupaju  po  sajmovima  i  gostionicama  na  improviziranim  pozornicama.  Takva  je  bila  i  Molierova  družina.  Nakon  što  se  vratila  sa  svojih  putovanja  po  francuskoj  pokrajini  1658.  i  pošto  se  predstavila  kralju  izvedbom  jedne  Corneilove  tragedije,  postiže  čast  da  je  kraljev  brat  uzima  pod  zaštitu ,  što  je  značilo  da  dobiva  stalnu  novčanu  pripomoć,  kao  i  pravo  nastupa  u  javnim  dvoranama.Nakon  Moliereove  smrti  1673.,  njegova  družina,  koja  je  bila  u  neprestanim  umjetničkim  sukobima  s  onom  iz  Hotel  de  Bourgone,  spaja  se  s  trupom  kazališta  Marais,  ali  glumci  ne  dobivaju  nikakve  privilegije  niti  počasni  naslov  kraljevi  glumci.  1680.g.  kralj  Luj  XIV.  spaja  bivšu  Moliereovu  družinu,  ujedinjenu  s  kazalištem  Marais  i  glumce  Hotel  de  Bourgogne,  pomiruje  ih  i  osniva  Comedie-Francaise.  Tako  je  nastalo  prvo  stalno  državno  kazalište  u  Europi,  koje  je  imalo  svoj  status  i  bilo  materijalno  osigurano.  Zadaća  im  je  bila  svakodnevno  prikazivanje  francuskih  ponajboljih  dramskih  djela.Udruženi  u  grupe  glumci  su  razmjerno  dobro  prolazili,  pogotovo  oni  koji  bi  došli  pod  zaštitom.

4.  Molierova  djela
Više  od  trideset  Molierovih  djela  koliko  su  nam  danas  poznata  možemo  podijeliti  u  nekoliko  stilskih  skupina:
a)  Farse.  Temelje  se  na  često  drastičnim  efektima,  zamjenama  osoba  i  grubljom  komikom.  Najpoznatije  od  njih  su  Šganarelle  ili  Umišljeni  rogonja  (1660)  i  Liječnik  protiv  volje  (1666). 
b)  Komedie-baleti,  operni  libreti  prigodnice  za  kraljevske  svečanosti,  komične  pastorale  i  herojske  komedije.  Tu  pripadaju  komedije  Građanin  plemić  (1670),  Umišljeni  bolesnik  (1673),  Ženidba  na  silu  (1664),  Gospodin  de  Porceaugnac  (1669),  zatim  melodrama  Dom  Garcie  od  Navarre  (1659),  te  niz  baleta  i  prigodica.
c)  Polemičke  komedije.  To  su  djela  koje  Moliere  piše  u  vlastitu  obranu.  Tako,  odbijajući  lažne  optužbe  nakon  Škole  za  žene,  piše  Kritiku  škole  za  žene  (1663),  te  Versaillesku  improvizaciju - iste  godine.
d)  Komedije  temeljene  na  zapletima.  Po  uzoru  na  improvizirane  talijanske  komedije,  Moliere  piše  četiri  takve  scenske  igre,  od  kojih  su  najpoznatije  Ljubavni  spor  (1656)  i  Scapinove  spletke  (1671).
e)  Komedije  u  kojima  se  kritički  promatra  društvo  i  pojedini  izopačeni  značajevi.  Ove  komedije  ulaze  u  najviši  domet  Molierova  književno-dramskog  stvaralaštva.  To  su  Kaćiperke  (1659),  Škola  za  muževe  (1662),  Škola  za  žene  (1662),  Don  Juan  ili  Kameni  gost  (1665),  Mizantrop  (1666),  George  Dandin  (1668),  Tartuffe  ili  Varalica  (1669),  Škrtac  (1668)  te  Učene  žene  (1672).

5.  Bilješka  o  djelu
Moliere  je  smatrao  neka  dostignuća  i  ostvarenja  literature  općim  i  zajedničkim  dobrom  iz  kojeg  se  mogu  crpsti  mnogi  poticaji.Najpoznatiji  Moliereov  uzor  za  Škrca  je  Plautova  komedija  Auluarija,  iz  koje  je  preuzeo  niz  situacija  i  scenskih  odnosa,  s  jednom  temeljitom  razlikom.  Plautov  Euklion,  kao  i  Držićev  Skup,  svoje  je  blago  našao,  a  Moliereov  Harpagon  do  svog  bogatstva  dolazi  postepeno  lihvom.  U  nizu  je  situacija  prikazan  onovremeni  način  stjecanja  kapitala  na  račun  zaduženih,  i  to  nemilosrdnim  kamatnjakom  i  svim  mogučim  novčarskim  spletkama.U  Škrcu  možemo  naći  tri  temeljna  motiva.  Prvi  je  nastojanje  sinovljevo  da  uz  pomoć  sluge  pokrade  oca,  što  je  izazvalo  mnoge  polemike.  Drugi  je  rivalitet  oca  i  sina  koji  se  bore  za  naklonost  iste  djevojke,  dok  bi  u  trećem  planu  bile  ljubavi  Valera  i  Elise,  te  Mariane  i  Cleanta.Scenskim  zbivanjima  oko  Harpagonove  Škrtosti,  koja  se  rješavaju  tek  na  kraju,  gledaoca  drže  u  neprekidnoj  napetosti.  Hoće  li  Valere  uspjeti  u  svojoj  namjeri  da  dobije  Elisinu  ruku,  kako  će  završiti  spor  između  oca  i  sina  oko  Marianine  naklonosti,  te  hoće  li  sin  uspjeti  oteti  ocu  škrinjicu  s  novcem?Moliere  je  Škrcem  opisao  vrijeme  u  kojem  je  živio  i  kojeg  je  osjećao.  I  sam  dužnik  u  mladosti,  osjećao  je  pokvarenost  okoliša  koje  nije  moglo  odoljeti  zovu  zlatnika  ni  po  kojoj  cjeni.

6.  Lica
HARPAGON
Cleantov  i  Elisin  otac,  ima  oko  šezdeset  godina:
HARPAGON : “I  ja  to  govorim:  sa  svojom  mliječnom  kožom,  sa  svoje  tri  zasukane  dlake  nad  usnama  kao  mačji  brk,  s  vlasuljama  od  kučine,  sa  širokim  hlačama  i  razdrljenim  trbusima.”  (str.  134.)
Zbog  svoje  pretjerane  škrtosti  tjera  sve  ukućane  na  oskudan  život.  Svojoj  kćeri  i  sinu  dopušta  samo    minimalno  što  im  je  potrebno  za  život,  svoje  konje  ne    hrani  ako  ne  rade,  a  sluge  izgledaju  izgladnjelo.  On  je  u  stalnom  strahu  zbog  skrivene  škrinjice  i  sumnja  na  svakoga.
JACQUES  : “...Jedan  kaže  da  dajete  tiskati  posebne  kalendare  s  udvostručenim  kvatrima  i  produljenom  korizmom  da  uštedite  na  postovima  kojih  se  moraju  držati  svi  vaši  ukućani.  Drugi  priča  da  uvijek  sa  slugama  izazovete  neku  svađu  uoči  darivanja  o  Novoj  godini  ili  kad  odlaze  iz  službe  samo  da  nađete  izgovor  da  im  ništa  ne  biste  morali  dati.  ...Ukratko,  kad  već  hoćete  da  vam  kažem,  kamo  se  god  čovjek  okrene  svuda  vam  se  rugaju  i  smiju,  a  nigdje  vas  ne  nazivaju  drugačije  nego  škrtac,  lakomac,  lihvar  i  gulikoža.”  (str.  140.)
CLEANTE 
Harpagonov  sin,  voli  Marianu.  Poštovao  je  očevu  moć  da  odlućuje  nad  njegovim  željama,  ali  se  zbog  njegove  škrtosti  spremao  da  ga  pokrade.
CLEANTE  -  “Da,  volim.  Ali  prije  nego  ti  kažem  ostalo:  znam  da  ovisim  o  svome  ocu;  da  naziv  sina  traži  od  mene  da  se  pokorim  njegovoj  volji,  da  se  ne  smijemo  ni  s  kim  vezati  bez  pristanka  onih  koji  su  nam  dali  život...”  (str.  113.)
MARIANE  -  “Nisam.  Ja  ne  znam  tko  je  on,  ali  znam  da  je  stvoren  zato  da  bude  voljen.  Kad  bih  mogla  slobodno  birati,  izabrala  bih  najradije  njega,  i  on  je  upravo  razlog  što  se  tako  strašno  bojim  muža  koga  hoće  da  mi  dadu.”
ELISE  -  Harpagonova  kći,  voli  Valera.
VALERE
Anselmov  sin,  voli  Elisu.  Uspio  se  ugađanjem  zasvidjeti  Harpagonu.
VALERE  -  “Vidite  kako  sam  u  tome  spretan  i  kako  sam  mu  vješto  morao  ugađati  da  mu  se  uvučem  u  službu;  kako  se  sakrivam  pod  maskom  simpatija  i  duševne  srodnosti  da  mu  se  svidim  i  kako  se  svaki  dan  pred  njim  pretvaram  da  steknem  njegovu  sklonost.”  (str. 112.)
MARIANE  -  Anselmova  kći,  voli  Cleanta.  Njena  majka  želi  da  se  uda  za  bogatog  čovjeka  kako  bi  se  rješili  bijede.  Frosine  joj  predlaže  Harpagona,  jer  je  već  u  šezdesetoj.
ANSELME  -  Valerov  i  Marianin  otac.  Mislio  je  da  su  mu  djeca  i  žena  stradali  u  oluji  na  brodu.
FROSINE
Svodnica,  uvijek  uspjeva  u  svojim  poslovima,  osim  sa  Harpagonom.
FROSINE  -  “Ali  ja  sam  umjetnik  da  muzem  ljude:  znam  tajnu  kako  da  ih  smekšam,  da  im  poškakljam  srce  i  da  im  napipam  mjesto  gdje  su  osjetljivi.”
JACQUES  -  Harpagonov  kuhar  i  kočijaš.  Vrlo  dobro  zna  kakav  mu  je  gospodar,  koji  ga  često  tuče.
JACQUES (sam) - “Neka  vrag  odnese  iskrenost!  Od  nje  nikakve  koristi.  Odsada  je  se  odričem  i  neću  više  govoriti  istinu.  Još  nekako  dok  me  tuče  moj  gospodar,  on  bar  ima  neko  pravo  na  to,  ali  tomu  ću  se  gospodinu  upravitelju  osvetiti  čim  budem  mogao.

7.  Sadržaj

Prvi čin
Na  samom  početku  upoznajemo  se  sa  situacijom  oko  Valera  i  Elise.  Elisa  je  zaljubljena  u  Valera,  te  želi  pridobiti  bratovo  i  očevo  dopuštenje  da  se  uda  za  njega.  Valer  se  uspio  ugađanjem  uvući  u  Harpagonovu  službu  i  pridobivati  njegovo  povjerenje.Cleant  otkriva  Elisi  da  je  on  u  sličnoj  situaciji  sa  Marianom,  te  da  želi  pridobiti  oca  kako  bi  se  njome  oženio.Na  njihovu  nesreću  Harpagon  ima  druge  planove.  Kako  bi  dobio  još  novaca,  želi  Cleanta  oženiti  za  bogatu  udovicu,  a  Elisu  dati  Anselmu,  koji  ne  traži  miraz.  A  on  je  namjeravao  uzesti  za  ženu  Marianu,  jer  je  čuo  da  je  skromna  i  lijepa.
   
Drugi čin
Cleant  zadužuje  La  Flechea  da  mu  pronađe  zajmodavca  koji  bi  mu  dao  zajam  od  petnaest  tisuća  franaka.  La  Fleche  pronalazi  zajmodavca  preko  posrednika  Simona.  Ne  znajući  da  mu  je  to  otac  odlučuje  pristati  na  sastanak  i  na  velike  kamatnjake.  Na  kraju  se  otkriva  da  je  zajmoprimac  Claude,  te  Harpagon  odlazi  razočaran  na  još  jedan  neuspjeli  posao.
CLEANTE:  “Zar  ne  crvenite  što  takvim  poslovima  sramotite  svoj  stalež,  što  čast  i  ugled  žrtvujete  nezasitnoj  želji  za  gomilanjem  škude  na  škudu  i  što  ste  se  po  svom  kamatnjaku  nadmašili  i  najprepredenije  prijevare  što  su  ih  ikada  izmislili  najslavniji  lihvari?”  (str.  129.)
Dolazi  Frosine,  koja  je  trebala  nagovoriti  Marianinu  majku  da  pristaje  dati  svoju  kćer  Harpagonu.  Ispričala  je  zatim  Harpagonu  kako  Mariana  voli  stare  muškarce  i  kako  je  ona  vrlo  štedljiva,  te  nebi  trošila  mnogo.
Harpagon  poziva  na  večeru  Marianu   i  Anselma.

Treći čin
Harpagon  dodjeljuje  poslove  za  pripremu  večere  slugama.  Pri  tom  svakome  napominje  da  štede  što  bolje  umiju.
HARPAGON:  “...Tvoja  će,  Brindavoine,  i  tvoja,  La  Merluche,  dužnost  biti  da  perete  čaše  i  da  točite  piće,  ali  samo  kad  bude  tko  žedan,  a  ne,  kako  to  imaju  običaj  neke  neotesane  sluge,  koji  izazivaju  goste  i  nude  ih  da  piju  kad  oni  uopće  na  to  i  ne  misle.  Čekajte  dok  vas  nekoliko  puta  zamole  i  nikad  nemojte  zaboraviti  da  donesete  mnogo  vode.”  (str.  136.)
Mariane  priznaje  Frosini  da  joj  je  teško  udati  se  za  Harpagona,  jer  prepoznaje  u  njegova  sina,  Cleanta,  svoju  ljubav.  Cleant  skida  prsten  s  očeve  ruke  i  daruje  ga  Mariani.

Četvrti čin
Valere,  Elise,  Cleante  i  Mariane,  razmišljaju  kako  bi  spriječili  neželjena  vjenčanja.
Pretvarajući  se  da  ne  želi  Marianu,  Harpagon  otkriva  Cleantove  osječaje  prema  njoj.  Te  se  sav  bjesan  odriče  sina  i  proklinje  ga.
CLEANTE:  “Dakle  tako  me  hoćete  izigrati,  oče!  Dobro,  kad  je  stvar  došla  dotle,  objavljujem  vam  da  neću  odustati  od  svoje  ljubavi  za  Marianu  i  da  ću  upotrijebiti  sva  krajnja  sredstva  da  vam  je  preotmem.”  (str.  152.)
Dok  se  otac  i  sin  svađaju,  La  Fleche  pronalazi  škrinjicu  sa  deset  tisuća  škuda,  te  je  pokazuje  Cleantu.  Ubrzo  Harpagon  otkriva  da  nema  svog  blaga  te  počinje  sumnjati  u  sve.

Peti čin

Dolazi  sudski  istraživatelj  i  provodi  istragu  o  krađi.  Prema  Jacquesovim  lažnim  priznanjima,  Harpagon  okrivljuju  Valera  za  krađu.  Dok  Valer  govori  o  Elisi,  Harpagon  ga  optužuje  za  škrinjicu.
HARPAGON:  “Dobro,  reci  mi,  nisi  li  je  dirao?”
VALERE:  “Ja  da  je  dirnem?  Ah,  vrijeđate  je  jednako  kao  i  mene.  Izgaram  za  njom  čistom  i  smjernom  ljubavi.”
HARPAGON (tiho) :  “Izgara  za  mojom  škrinjicom?”
VALERE:  ”Radije  bih  umro  nego  da  joj  pokažem  i  najmanju  uvredljivu  nakanu.  Ona  je  za  to  odviše  razumna  i  odviše  poštena.”
HARPAGON (tiho) :  “Moja  škrinjica  odviše  poštena?”  (str.  162.)
Otkrivši  da  je  došlo  do  nesporazuma,  Valere  otkriva  da  je  Napuljski  plemić,  sin  Don  Thomasa  d’Alburcy.  Anselmo  priznaje  da  je  Don  Thomas  d’Alburcy  zapravo  njegovo  pravo  ime,  pa  po  tome  Valere  i  Mariane  njegova  djeca.
Harpagon  pristaje  da  prepusti  Marianu,  Cleantu  u  zamjenu  za  njegovu  škrinjicu.  Te  dopušta  da  se  vjenčaju,  kao  i  Elisiu  za  Valera,  ako  Anselmo  preuzme  sve  troškove  i  ako  mu  kupi  novo  odjelo,  na  što  on  rado  pristane.

8.  Zaključak
Jean  Baptiste  Moliere  je  najveći  francuski  komediograf  koji  je  svojim  besmrtnim  djelima  obogatio  svjetsku  književnost.  Bio  je  “promatrač  i  slikar  ljudske  naravi”.  Nitko  nije  znao  kao  on  voditi  svoja  lica  kroz  komediju,  a  izaći  sa  jasnom  poukom.On  je  znao  iskoristiti  sve  mane  na  svojim  likovima  kako  bi  povečao  komiku.  Čak  je,  u  prvim  predstavama  u  kojima  je  glumio  on  i  njegova  družina,  iskoristio  mane  glumaca  i  ubacio  ih  u  komediju.  Tako  je  šepavost  Louisa  Bejarta,  koji  je  glumio  La  Fleche,  unio  u  komediju  povečavši  komični  efekt,  jer  La  Fleche  u  prijevodu  znači  strijela,  što  upućuje  na  brzinu.  Isto  je  tako  opravdao  svoj  kašalj,  koji  ga  je  mučio  na  scenskim  nastupima,  dodjeljujući  ga  Harpagonu.Njegovo  je  pravilo,  u  pisanju  komedija,  bilo  svidjeti  se,  a  to  je  postizao  često  grotesknom  komedijom.


2. Tvrdica

Likovi:
-Kućni bog
-Euklion; gospodar
-Fedra; kći njegova (Euklionova)
-Stafila; stara sluškinja kćerina dadilja
-Megador; Euklionov susjed
Eunomija; njegova sestra (Megadorova)
-Likonid; Eunomijin sin
-Strobil; sluga u Megadorovoj kući
-Antraks
-Kongrion   kuhari
-Pitodik; sluga

Kratki sadržaj:

Euklion, ujedino gospodar i glavni lik (škrtac), tukao ju i maltretirao stafilu, jer se bojao da mu netko ne ukrade ćup zlata koji je našao u svom vlastitom domu. Premda je samo on znao za to zlato i nitko više, bojao se da Stafila (Stara sluškinja) ne pronađe to zlato koje je on svim snagama čuvao.
Sebe je smatrao bogatašem, premda se pravio da je najveći siromah u selu.
Euklionov susjed Megador razgovarao je sa svojom sestrom Eunomijom.   Eunomija ga je pokušavala nagovoriti da se oženi, jer je osjećala toliku ljubav prema svom bratu.
Ona je željela svom bratu sreću, te mu je predložila da dovede ženu u svoj dom te da ju oženi.
Premda mu je sestra obećala sa će mu pronaći ženu, ali joj Megador predloži da uzme za ženu Euklionovu kći Fedru jer se on i prije bijaše zaljubio u nju.
Eunomija ga u tome podržava premda je Euklion prema njihovom stavu bio siromašan.
Ode Megador ka Euklionu, kako bi ga priupitao za ženidbu.
Premda Euklion bijaše vrlo bogat (zbog ćupa zlata koji je pronašao), kaže Megadoru da s novcem baš ne stoji najbolje.
Premda je imao veliko bogatstvo Euklion rekne da nema dovoljno kako bi mogao udati svoju kći. Naime on je smatrao da je Megador njemu ukrao zlato pa ode u kuću da provjeri da li je zlato još uvijek tamo gdje ga je on sakrio.
Premda bijaše zlato netaknuto, on se vrati da nastavi razgvor sa Megadorom.
Dakle, Megador Eukliona poče ispitivati poviše glupih pitanja kao što su npr. Poznaješ li ti mene, kakva sam ja roda, da li sam pošten,…
Euklion je odmah pomislio kako Megador sprema opaki plan kako bi ukrao njegovo zlato, no kad mu je Megador rekao da želi njegovu kći za svoju ženu, Euklion je mislio da se on šali, ili da mu se došao rugati zato što je siromah, no Megador nije ni pomislio na takvo što da mu se ruga nego ga je dostojno pitao takvo nešto.Premda je Euklion govorio kako je siromah i kako nema dovoljno novaca da mu kći uda na kraju je ipak pristao jer je Megador rekao da će sve on platiti.
Nakon što je Euklion naredio Stafili da spremi sve za svadbu jer mu se kći još danas udaje, dolazi Strobil s hranom i vodi dvije sviračice i dva kuhara s njihovom čeljadi. Kuhari Antraks i Kongrion su pripremali svadbu.
Pitodik-glavni sluga svako toliko je provjeravao kuhare da li rade svoj posao.
Kad je Euklion došao kući sa tržnice mumljajući kako je tržnica skupa, začuje Kongriona (kuhara) kako viče da treba veći lonac jer u ovaj niš ne stane. Odmah je pomislio kako ga kuhari planiraju pokrasti te ih potjera iz kuće.Euklion se najviše bojao za svoje zlato da ga netko ne ukrade te ga sakri u Hram.
Naime Strobil je čuo baš sve što je Euklion u sebi mumljao o svome zlatu, te je pretpostavio kako je Euklion svoje zlato skrio u Hram.
Strobil ode u Hram te ukrade Euklionu njegovo zlato.
Euklion dođe kući sav razbijen jer nestade zlato koje je tako pozorno čuvao.
Pritom u kuću ulazi Likonid (Eunomijin sin) te pokušavši reći Euklionu  kako njegov ujak Megador više ne želi u taj brak, tj. Da se više ne želi oženiti za njegovu kći i kako mu je žao, Euklion odmah pomisli kako je on ukrao njegovo zlato te ga odmah optuži.
Na posljetku Likonid , nakon podosta uvreda upućenih njemu sa strane Eukliona, mu uspije reći za taj događaj.Euklion više nije znao za sebe.
Potom Likonid ode i sretne slugu Strobila koji mu oda tajnu da je Euklinu ukrao zlato. Likonid ga prisili da mu da zlato kako bi ga mogao vratiti Euklionu.
Likonid je Euklionu uspio vratiti zlato te se tako iskupiti i oženiti za Euklionovu kći Fedru, za koju se trebao oženiti njegov ujak Megador, ali u tome nije uspio.


3. Tvrdica

Bilješka o piscu
Moliere, pravim imenom Jean-Baptiste Poquelin, rođen je u Parizu, u imučnoj trgovačkoj obitelji.Završio je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu,a pravo je studirao u Orleansu.U Pariz se vraća , kad je imao 36 g. 1643 g utemeljuje s obitelji Bejart “Illustre Theatre”.To kazalište djeluje uglavnom u Lyonu, Avignonu, Grenobleu, Rouenu.Njegova kazališna družina 1658 g. ima deset članova i dolazi u Pariz.Pod zaštitom kraljevske obitelji brzo je stjecala veliku slavu.U kraljevskoj palači družina ostaje sve do Molierove smrti.Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedije Umišljeni bolesnik.Nakon njegove smrti pravnicima je trebalo tjedan dana , da popišu njegovo bogastvo.Naslijedio je od oca dobar dio tog bogastva, ali je svojim radom uvećao bogastvo.
Djela su mu:Lakomislenik, Ljubavna srdžba, Kaćiperke, Škola za žene, Don Juan, Mizantrop, Škrtac, Građanin-plemić, Učene žene, Umišljeni bolesnik.


Klasicizam  i Moliere
Klasicizam je razdoblje od sredine 17 do kraja 18 st.Glavna karakteristika tog razdoblja je čovjekova težnja za upotrebom razuma i susprezanja osjećaja.Tadašnje društvo  vladalo se po određenim pravilima.Ta pravila određivala su sve,od odnosa u društvu do odnosa u obitelji.Ta pravila vladaju i u Molierevu Škrtcu te su uz razum ,  jedan od načina postizanja zapleta u duhu onoga vremena, kao npr.”da se ne smijemo ni skim vezati bez prestanka onih koji su nam dali život” i “mnogo bolje vide što je za nas dobro , jer nisu zaneseni nikakvom ludom strašću”.Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju, kao uzvišenom dramskom formom, nasljeđenom još iz Antike (u kojoj su imali svoj uzor).Ali Moliere njeguje komediju, te svojom komikom dovodi svoje likove u smješne situacije u kojima kritzira društvo, ljudske mane te pojedine profesije(npr.”Zar se se liječnici u što razumiju?Ne bojte se, pokraj njih možete izabratti koju vam drago bolest, oni će joj pronaći razlog i kazati vam zašto se oboljeli”).
Glumci su  u Molierevo doba bili nepoštivana grupa ljudi , isključivana od strane crkve jer kvari maldež, pa zbog toga se Moliere okomio u svoji djelima na lječnike jer su oni u ono vrijeme vrlo cijenjen stalež.
U svojim djelima Moliere  poštuje pravilo o triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije 2500 g.Pravila se odnose na jedinstvo vremena, mjesta i radnje.Što susrećemo u Molierovim komedijama.

Moral ili razum?  

Tko po vašem mišljenju čini veće zlo: onaj tko trebanovac i zato uzima zajam ili onaj koji krade novac a ne zna što da s njim započne?
Cjelo to razdoblje je prožeto filozofijom.Filozofija postaje jedna od najpopularnijih znanosti.Potpomognuta racionalnošću ona razmišlja o svjetu, o njegovoj biti.Mnoga takva shvaćanja dovest će do rušenja tadašnjeg načina života i pojave novog, mnogo liberalnijeg.Ljudi će početi razmišljati o uzaludnosti nekih egistencija, egzistencija čije postojanje stoji na dugogodišnjoj tradiciji, te će ih proglasiti nemoralnim i uništiti njihov tadašnji svjet.Ta moralna odluka, bolje bi bilo reći racionalna odluka , budući da je upitanju njihov bolji život  ,  dovest će do promjena u tadašnjem društvu i umjetnosti.
Čast i moral postaju jedna nedjeljiva cjelina , ali što je čast ? - samo težnja da se razumom dokući smisao života, samo drugi naziv za strogost crkve i hladnu proračunatost ljudskog mozga.
Ta filozovska razmatranja, taj moral, ta čast i  taj razum , su samo sredstva da se dokući smisao našeg života, njegova bit i esencija.   

Komika
Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava moralne osobine likova i piščevu misao.
Moliere se u svojim djelima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se dva lika svađaju zbog različite stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari.Jedna od poznatijih scena u kojoj se upotrebljava ta tehnika , je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato (novac=Elise).Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio neku bitnu karakteristiku nekog lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost, što je pokazato nizom primjera (Harpagon pregledava sve na izlazu iz kuće, kori djecu da se previše raskošno oblače(a jedva da nađu neku pristojnu odjeću), Harpagonovo lihvarenje itd.

Harpagon ili ti škrtac
Gdje?U Parizu.Zašto?Sam bog zna.Kako bilo da bilo ,  Harpagon je tu i kani ostati gdje je.Namjerava do kraja  vječnosti gomilati novac u svojoj škrinjici i terorizirati sve oko sebe svojom škrtošću.Njegova je škrtost epska i proteže se kroz stoljeća od Plauta preko Držića i Moliera pa sve do današnjih dana.Ta je škrtost centralna tema Moliereve drame, ona pokreće sve likove u njihovim kretanjima i razmišljanjima koja dovode gledatelja do smjeha a istovremeno  ga potiču da razmišlja i da si postavi pitanje, jesam li ja takav?
Za njega je novac , njegova ljubav i jedina religija koju priznaje.Iskrištavanje tuđeg jada , da bi što više zaradio ,  za njega je način života a škrtost njegovo biće u cjelosti.Svako je za njega sumnjiv, sam da je nasvjetu njegov je najslađi san.Gospodin je Harpagon čovjek koji je od svih ljudi najmanje
čovjek, smrtnik, koji je od svih smrtnika najtvrđi i najnedarežljiviji.Nema te usluge koja bi dirnula njegovu zahvalnosttako da razveže kesu.Pohvala, poštovanja, dobronamjernosti i prijateljstva na jeziku koliko ti srce želi, ali novaca ni pomirisati.Ništa nije tako suho i jalovo ko njegovo zahvaljivanje i njegova ljubaznost.A riječ dati tako mu je mrska da nikad ne kaže: Dajem vam ruku, nego:Posuđujem vam ruku.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 22:28:26 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Ivan Gundulić - Osman

Posljednjih godina svog života Gundulić piše složeni ep Osman, koji je, iako sačuvan u velikom broju rukopisnih primjeraka, tiskan tek u 19. stoljeću. Iz neutvrđenih razloga Osmanu nedostaju dva pjevanja (14. i 15. ) koja je nadopunio I. Mažuranić. Autori starijih i manje uspješnih nadopuna Osmana su P. Sorkočević i M. Zlatarić. I drugo Gundulićevo slavno djelo, polimetrična pastorala Dubravka, izvedena 1628. godine u Dubrovniku, ostala je u rukopisu sve do 1883. godine. Dubravka nije prvo Gundulićevo dramsko djelo, već je on autor i deset drama, kojih se, nazivajući ih porod od tmine, odrekao u predgovoru za Pjesni pokorne kralja Davida (Venecija, 1621). Od drama koje Gundulić spominje u predgovoru u potpunosti je sačuvan prijevod Rinuccinija , odnosno Arijadna, te Prozepina ugrabljena, dok su Dijana i Armida samo djelomično sačuvane. U istom predgovoru Gundulić se odriče i svojih mladenačkih ljubavnih pjesama, koje se smatraju izgubljenima. Sačuvano Gundulićevo svjetovno pjesništvo uključuje prijevod G. Pretijeve Amante timido (Ljubovnik sramežljiv), prigodnicu Visini privedroj Ferdinanda II. velikog kneza od Toskane, te elegiju Žalosno cviljenje u smrt gospođe Marije Kalandice.
Pjesni pokorne kralja Davida sadržavaju slobodne prepjeve biblijskih psalama, kojima je pridodana teološko-meditativna pjesma Od veličanstva božijeh. Pobožne je tematike su i Suze sina razmetnoga, djelo nastalo na tragu religiozno-didaktičnih djela talijanskih pjesnika (L. Tansillo i E. Valvasone). Suzama sina razmetnoga Gundulić utemeljuje žanr religiozne poeme, koji će nasljedovati I. Bunić, I. Đurđević, A. Kanižlić i dr.
 
Tekst Pjesni pokornih kralja Davida i Gundulićevih kraćih pjesničkih sastava donosimo prema izdanju: Djela Dživa Frana Gundulića, drugo izdanje, prir. Đuro Körbler, Stari pisci hrvatski knj. 9, JAZU, Zagreb 1919.
 
Gundulićev je ep Osman postao predmetom znanstvenog proučavanja tek krajem 19. stoljeća, no to ne znači da je najznačajnije Gundulićevo djelo ostalo nepoznato čitateljskoj publici. Ep je veličan (tekst je pisan krajem 1637. i u tijelu 1638. ), rado čitan i stoga u 17. i 18. stoljeću više puta prepisan. Gundulićevu rukopisu nedostaju dva pjevanja. Nisu poznati razlozi zbog kojih je ostala praznina na mjestu 14. i 15. ili 13. i 14. pjevanja, nakon koje slijedi još pet odnosno šest kronološki povezanih pjevanja. Možda Gundulić nije stigao dovršiti ep, jer umro je 1638. pa možemo pretpostaviti da pjevanja nisu onim redoslijedom kakvim su nanizana pred čitateljem ili su spomenuti dijelovi epa jednostavno izgubljeni. Kako su nepostojanjem tih pjevanja neke fabularne linije ostale nedovršene, svakako je bilo potrebno dopjevati Gundulićevo djelo. Mnogi se likovi više nisu pojavljivali od 16. pjevanja nadalje, a događaji vezani uz njih, a spominjani od 1. do 13. pjevanja, ostali su nepoznati. Dopjevatelji su, upotpunjavajući ep, zaokruživali pojedina fabularne linije. Najpoznatiji dopjev zasigurno je onaj Ivana Mažuranića iz 19. stoljeća.

Gundulićev Osman započinje refleksijom o ljudskoj oholosti.

Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti.

Ista govorna perspektiva poslije prelazi u  razmišljanje o ljudskoj prolaznost. I u njemu autor poziva muze kako bi se uz njihovu pomoć osigurala uspješnost pripovijedanja, a odmah je dan i sažetak epa. U invokaciji se otkriva da je tema epa poraz turske vojske kod h
Hoćima te smrt Osmanova.

 U prvom pjevanju Osman odlučuje nakon neuspjeha u Poljskoj, okupiti novu vojsku da bi povratio narušenu slavu. Zbog nepovjerenja u svoje janjičare, odlučuje objaviti da se sprema na hodočašće u Meku. Svoj je plan izložio najpouzdanijim suradnicima. U drugom pjevanju oni savjetuju što bi trebao učiniti. Osman prihvaća savjete o pronalaženju plemenite žene preko koje bi potomstvom mogao učvrstit prijestolje i o sklapanju mira s Poljacima. Nije prihvatio savjet o pogubljenju svog strica Mustafe koji će mu na kraju doći glave. Ali-pašinu putovanju u poljsku posvećeno je treće pjevanje. Na tom se putu pripovijeda o borbi s Poljacima, romantičnoj ratnici Sokolici koja je zaljubljena u sultana, o Krunoslavi, zaručnici poljskog plemića Korevskog koja se nakon njegova zarobljavanja pridružuje poljskoj vojsci i bori se sa Sokolicom. U šestom pjevanju Krunoslava odlučuje prerušena u ugarskog plemića krenuti u Carigrad, ne bi li otkupila zaručnika koji je tamo zatočen. Istodobno Kazlar-aga traži djevojke za Osmanov harem i doznaje za lijepu Sunčanicu koja živi u srpskom selu Smederevu. Nakon što ju je oteo Osman mu naloži da dovede u Carigrad i Sokolicu. U devetom pjevanju pripovijeda se sukob između Sokolice i poljskog kraljevićaVladislava. Vladislav svladava Sokoličinu družinu, ali je zadivljen njezinom hrabrošću odmah oslobađa. Sokolica obećaje da više neće ratovati po poljskim zemljama i kreće put Carigrada. Slijede pjevanja koje govore o Ali-pašinu dolasku na poljski dvor i uspješnim pregovorima. Ali-paša razgledava slike s prizorima hoćimske bitke. On u bježećim turskim vojnicima prepoznaje i svoj lik. U sljedećem pjevanju govori se kako Lucifer nezadovoljan primirjem šalje u Carigrad demone koji bi uz pomoć hodža trebali pobuniti janjičare i narod protiv Osmana. Pobuna i Osmanova smrt ispripovijedane su od 16. do 20. pjevanja. Pobunjenici zarobljavaju Osmana, svlače s njega odjeću, posjednu ga na kljuse i vode do novoustoličenog sultana, njegova strica Mustafe. Ep završava dugim Osmanovim monologom, u kojem se prisjeća slavnih predaka i žali što mu carstvo otimaju podanici, i naposljetku, njegovom smrću.

Ep je sastavljen od tri glavne fabularne linije: prva vezana uz hoćimsku bitku, druga o putovanjima dvojice turskih podanika Ali-paše od Carigrada do Varšave zbog sklapanja primirja i Kazlar-age od Carigrada do Srbije da bi Osmanu našao ženu plemenita roda. Pripovijedanje ne teče kronološkim slijedom i obrađuje povijesno razdoblje od tri mjeseca. Različitim postupcima integracije u ep su ušli udaljeni povijesni prostori i različito udaljena pripovjedna vremena. Neobična raslojenost potakla je neke povjesničare književnosti na sumnju u jedinstvenost djela. Postoji, naime, tvrdnja da je Osman sastavljen od dviju samostalnih epskih cjelina: Vladislavijade – koja je posvećena  zbivanjima u Poljskoj  i Smrti Osmanove – koja obuhvaća sudbinu mladog sultana.

Osan je u epu prikazan kao lijep čovjek, crnih očiju, sjajne kose i rumenog lica:
  Mlađahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oči, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.
Osman se svojim ponašanjem izdiže iznad svojih neprijatelja koji potječu iz kruga janjičara. On im oprašta premda zna za njihovu pobunu i  ne uzima pratnju jer je uvjeren kako mu je carska kruna dovoljna zaštita. Budući da je stavljen u mnoge antitetičke parove kao što su npr. Daut, Mustafina majka pa i sam Mustafa, Osmanu su zajamčene čitateljske simpatije. Mladi ja car dan opisom "nekada" i opisom "sada". Na početku epa opisana govorna perspektiva prati sjaj Osmanove moći:

U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car čestiti.

Veo na rusnoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrh čela.
         (II, 81-88)

Na kraju ona još više pojačava stanje u kojem se junak našao nakon pobune, kada ga janjičari odvode u Jedi-kulu:

Konj biješe ovi okoš, mladan
go, star, sadnit, tromijeh stopa:
mješte uzde ga bojnik jedan
smuca za oglav konopa.

Tim gologlav car na njemu
tad u kratkoj toj haljini
po prilici i po svemu
viđaše se rob istini.
                     (XX, 49-56)

Poljski kraljević Vladislav predstavljen kao pobjednik u bici protiv Turaka, kao netko tko je u tom trenutku odlučio o Osmanovoj sreći i  kao "sivi soko od sjevera"  prerasta u simbol kršćanske pobjede. On je malo kad izravno uključen u radnju; pojavljuje se kao sudionik u borbi sa Sokolicom, ali je često prisutan u iskazima drugih aktera priče:
…on sam turskoj vojsci odoli
i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
i od krvi rijetke proli
od Nestera šire i više.
                     (IV, 61-64)

U epu se javlja i mnoštvo ženskih likova od kojih važnu ulogu imaju tek Sokolica i Krunoslava. Sokolica je opisana kao mlada, hrabra i romantična ratnica koja je zaljubljena u Osmana. Krunoslava je zaručnica poljskog plemića Korevskog. Nakon što ga u hoćimskoj bitci Turci zarobljavaju, ona riskira svoj život, i odlazi u Carigrad da bi ga prerušena u ugarskog trgovca otkupila. Ona time dokazuje svoju doživotnu odanost i privrženost zaručniku.

Stihovi epa večinom su osmerci, ali javljaju se i duži metri (deveterci, deseterci). Rima je unakrsna:

Da poklisar caru mladu
mir donijeti bude prije
iz Varšave u Carigradu
putujući miran nije;

ne poteži mu ga tjera
želja oglasit kako uzroči,
društvo Sunca od Sjevera
do Mjeseca od Istoči.

Analiza retoričkih figura osvjetljava ep u izrazito baroknom svjetlu. Vrlo je često upotrebljavan repertoar stilskih sredstava tipičan za barok. To su hiperbole, personifikacija, metonimija, anafora, gradacija, simetrično nabrajanje, kontrasti, igre riječima i naravno metafora i antiteza. . Gundulić nerijetko upotrebljava i narodnu frazeologiju (bijeli grad, suho zlato, sinje more, vedro čelo, itd. ). Pojavljuju se i stihovi koje prepoznajemo kao stalna mjesta Gundulićeva pjesništva. Dovoljno je spomenuti motiv prolaznosti i motiv slobode, tipičan za Dubravku:

O slobodo slatka i draga,
izvrsno te vik ne ljubi,
ni poznava tvoga blaga
tko te ovako ne izgubi.
         (VII, 113-116)

Jezik Osmana je štokavski jekavski s vrlo mnogo ikavskih i nekoliko ekavskih oblika. Kao barokni pjesnik kojemu je glavna stilska osobina bujnost u izražavanju , Gundulić je morao imati i bogat rječnik, a njegovi nam stihovi pokazuju da ga je i imao.

Najveće Gundulićevo djelo, ep Osman, čija je osnovna tema tursko-turski sukob, genealoški je složen žanr. Pjesnikova oštroumnost prisutna je u svakom stihu da bi čitatelja što više začudila. Misaone riječi o životnoj prolaznosti, o slobodi i ljudskoj oholosti istodobno navode čitača na spoznaju o njegovu mjestu gdje je sve tek trenutak jedan.

« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 15:06:02 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Franz Kafka - Preobražaj

Bleška o piscu:

Kafka, Franz (Prag, 3. 7. 1883 - Beč 3. 6. 1924), austrijski književnik. Poreklom iz imućne porodice praškog Jevreja. Radi lečenja putovao u Nemačku, Italiju, Francusku, Švajcarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova književna ostavština nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio.
Neprestano pod pritiskom i u teskobi, poslušan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka već u svojim prvencima otkriva motive i ideje koje će ga mučiti celoga života. Neki se početnčki fragmenti ili prvobitne pripovesti javljaju kasnije kao delovi romana ili kao nove, prerađene celine pokazujući tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogačuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforističkim izrazom. Kafkin svet nije više onaj  klasičnog realističkog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov čovek je usamljen i uplašen, deo mehanizma čiji mu je sastav nepoznat, a cilj nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoć pred višim silama i u nihilizam, često prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforističan izraz, doterane realističke pojedinosti i elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforička proza ostavlja utisak složene alegorije, za koju nema određenog racionalnog ključa, i svet koji ona sadržava gubi se u beskonačnoj perspektivi alogičnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konačne odgonetke.

Odnosi među likovima:

Otac: Odnos oca prma svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom . Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopšte izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio u leđa, a posle umire zbog toga.

Majka: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi videti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.

Greta:  Greta je jedina u porodica koja stvarno voli  Grogora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Grogor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namerama da je upiše u konzervatoriji, budući da je tako lepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati, diže ruke s njega.

Tematika:

Kafka u ovom delu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovek,  ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cela porodica ga mrzi i hoće ga se rešiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Uprkos svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, celi njegov svet je mala soba iz koje nesme izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzeo i hteo je učiniti bilo šta da bi ga se rešio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leđa. Mama ga je takođe volela, ali upravo zbog toga ga nije želela videti jer nije podnela sve to.

Zaključak:

Kafkin je svet apstraktan i anormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Međutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat.
Svet u kome je Kafka vođen i u kome je on živeo jeste onaj Staroga zaveta. On je taj svet napustio, ali ga se nije rešio, transponirao ga je u svoje vreme, zapravo ga je učinio bezvremenskim. Posebna poruka sveta Starog zaveta jeste apsolutni suverenitet božiji. On je slobodan na strašan besprigovoran način.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 15:07:59 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Charles Dickens - Oliwer Twist

Beleška o piscu:

Charles Dickens rodio se u Landportu 1812. Srednja i “niža srednja” klasa (kako ih obično nazivaju Englezi), to jest državni činovnici, obrtnici, sitni trgovci itd., živeli su prilično dobro. Siti, zadovoljni, divili su se britanskoj imperiji. Ukratko, bili su to tipični malograđani koji nisu želeli nikakvih promena, zadovoljni trenutnim stanjem. U toj “nižoj  srednoj klasi”, u porodici siromašnoga državnog činovnika, proveo je detinjstvo Charles Dickens. Bio je drugo od osmoro dece. Pouke koje je poneo iz detinjstva ostali su mu u neizbrisivom sećanju do kraja života i bili su presudni za njegov razvoj kao čoveka i pisca.
Rano je upoznao bedu i nemaštinu. Dok je još bio dete, otac mu je zbog dugova dospeo u zloglasni londonski zatvor Marshalesa. Posećivao ga je s majkom i zauvek zapamtio tu ružnu zgradu i jadnike koji su u njoj bili zatočeni. Porodica je zapala u takvu bedu da je i mali Charles morao prekinuti školovanje i zaposliti se kako svi skupa ne bi skapavali od gladi. Posle je u svojim romanima oživeo uspomene na to svoje jadno, prezreno detinjstvo.
Godina 1836. značajna je u piščevu životu. Početkom te godine izlazi mu prva knjiga, Bozove skice, u kojoj je sabrao sve književne tekstove što ih je do sada napisao. Iste godine ženi se Catherinom Hogarth, kćerkom svoga prijatelja i novinskoga kolege. Izašao mu je i prvi mesečni sveščić Posmrtnih spisa Pickwickova kluba, izvanrednog humorističnog romana. I dalje se nižu uspesi, Oliver Twist, Život i doživljaji Nicholasa Nicklebyja, Stara prodavaonica retkosti, Barnabyjem Rudgeom, David Copperfield i mnogi drugi.
Posednji mu je završeni roman Naš zajednički prijatelj. Smrt ga je zatekla dok je pisao Tajnu Edwina Droodea, u pedeset i devetoj godini, 1871. godine.

O delu:

Radnja, zaplet i rasplet u Dickensovim romanima odvijaju se uglavnom prema klasičnim receptima. Glavni junak, koji je obično uzor kreposti i poštenja, prolazi kroz niz kušnji, hrabro se bori protiv svakojakih ljudskih mana i opačina i na kraju izlazi iz te borbe kao pobednik, a ponajčešće se i ženi odabranicom svoga srca, koja je isto toliko dobra koliko i lepa. Poročni i zli ljudi primereno su kažnjeni, dobročinitelji nagrađeni. Ipak, premda obično unapred znamo kako će neki Dickensov roman završiti i kakva će sudbina snaći njegove junake, slika života koju je pisac naslikao uverljiva je i piastična.
Sve navedeno možemo naći u romanu “Oliver Twist”, koji je napisan kao spoj tragičnih i melodramskih elemenata. On je zapravo literarna kritika društvene situacije, siromaštva, primitivnosti i oštra kritika protiv ustanova za djecu koje izrabljuju i muče do iznemoglosti. Delo nije samo kritika društva viktorijanske Engleske u doba industrijalizacije, već je to i galerija likova, od dobroćudnih plemića, prosjaka, beskućnika, lopova do nakaza i ubojica.

Opis glavnog lika:
 
Oliver Twist bio je bledo, mršavo dete, ponešto niska rasta i sitan.“Međutim, priroda ili nasleđe usadili su bili Oliveru u prsa zdrav i snažan duh, koji se zahvaljujući oskudnoj prehrani u tom zavodu, mogao po volji širiti i razvijati.” Iako je Oliver izvana izgledao slabašno, iznutra je bio vrlo jak, što dokazuju njegove borbe kroz život.
“Nisam ja gad – odvrati Oliver u velikom strahu. - Ja nju ne poznajem. I nemam uopšte sestre, ni oca ni majke. Ja sam siroče, a stanujem u Pentonvileu.”

Pouke i kritike:
Teško bi bilo naći nekog drugog pisca koji je imao oštrije oko da zapazi i najsitnije pojedinosti, i najsićušnije crte. Svi su njegovi prizori i likovi plastični, trodimenzionalni, vidimo ih pred sobom kao u životu. A sve je to začinjeno blagim, divnim, neodoljivim humorom. Taj humor, kojim je na juriš osvojio svoje  sunarodnike, javlja se od vremena do vremena u svakoj njegovoj knjizi i tera čitatelja na smeh, širok, zdrav i radostan.
 “Oliver Twist” sadrži mnoge tipične oznake Dickensovih djela. Knjiga je privlačna za svakoga tko je prvi put uzme u ruke, a oni koji su je jednom već pročitali, naći će uvek u njoj neka poglavlja, prizore i odlomke koje će rado prečitavati te nikad neće zaboraviti lica što se u njoj pojavljuju.
Mislim da se najugodnije i najsigurnije osećao kad je pisao o deci. I tu je bio pravi majstor. Najviše je kod njih volio i najbolje umeo opisati njihovu prirodnost i nepokvarenost. I zaista, tko može ostati ravnodušan na sve one nesreće i zla što snalaze dobrog i naivnog dečaka Olivera od njegovih malih nogu? Dečaka kojega upoznajemo na njegov deveti rođendan, zatvorenog u spremištu ugljena, pa ga pratimo na naukovanju kod pogrebnika, gdje spava među ljesovima, sam kao u grobu, i koji i posle, kad dođe u London, gotovo neprestano živi negde između tamnice i groba. I kako da čitatelj ne zamrzi opakog i lukavog Fagina i njegova grubog i opasnog ortaka Sikesa, dva oličenja zla što nadopunjavaju jedan drugoga!
Ipak, hteo bih napomenuti da se u “Oliveru Twistu” prvi put jasno očituje i jedna Dickensova slabost, a to je sklonost sentimentalnosti koja će mu u daljnjem književnom radu više štetiti nego koristiti. Katkad ni humor ne može odagnati plačno i otužno raspoloženje izazvan u čitaelja.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 15:09:50 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Dinko Šimunović - Alkar


O piscu: Dinko Šimunović rođen je 1873. g. u Kninu. Djetinjstvo je proveo nedaleko Vrlike. Završio je učiteljsku školu i radio u Dalmatinskom zagorju. 1909. godine u knjizi «Mrkodol» izlaze sabrane pripovijetke: »Muljika», «Duga», «Rudica», te «Alkar». Premješten je u Split i tu radi do 1921. godine, a nakon umirovljenja seli u Zagreb gdje i umire 1933. godine. «Đerdan», «Sa Krke i Cetine» te «Posmrtne novele» su zbirke njegovih priča. «Mladi Lani» i Mladost» su autobiografijske, a napisao je i dva romana «Tuđinac» i «Porodica».

Tema: Ljubav harambaše Rašice i sina Salka prema Marti, prema tradiciji i junaštvu

Ideja: Snaga, junaštvo i tradicija pobjeđuju

Mesto radnje: Cetinska krajina

Vreme radnje: XIX. st.

Likovi:
-glavni: Marta, Rašica, Salko
-sporedni: Stana, Vukelja, Luca i ostali mještani sela

Sadržaj: Kad su Turci vladali u Cetinskoj Krajini živjelo je mnogo junaka, a među njima bio je i Rašica. Rašica je imao sina Salka koji je rado gledao djevojku koja se zvala Marta. Bilo je ljeto, tj. mjesec kolovoz u kojem se igra Alka. Ta igra je ujedno i sjećanje na posljednju bitku protiv Turaka, u kojoj je Gospa pomagala Cetinskim junacima. Rašica je primijetio da se Salko i Marta rado druže, odmah zavolio tu djevojku. Rašica je u mladosti bio zaljubljen u Martinu majku Stanu. Stana je oboljela od neke nepoznate bolesti koja joj je unakazila lice, pa Rašici nisu dopustili da se oženi njime, a i ona sama mu je rekla da ovakva unakažena ne može poći za njega. Rašica se oženio Lucom koja mu je rodila sina Salka. Pošto je on bio hajduk malo je vremena provodio kod kuće, skoro nimalo. Kad je njegova Luca umirala on je također bio u brdima i zbog toga mu je jako žao. Poslije njene smrti Rašica je ostao sam sa sinom Salkom.  Kad je Rašica vidi da se njegov sin i Marta vole, bilo mu je drago, jer mu je pred očima bila Stana, ali nije mogao zamisliti da bi itko, kamo li njegov sin, mogao oženiti Martu jer je bila siromašna, a k tome majku su joj majku smatrali vješticom. Marta je počela izbjegavati Salka jer je
zavoljela Rašicu. Salko je rekao ocu da bi se oženio Martom, a Rašica ga je kandžijom istjerao iz kuće. Kad je Marta čula što se dogodilo bilo joj je žao obojice. Salka joj je bilo žao kao prijatelja iz djetinjstva, a Rašicu kao čovjeka kojem bi mogla biti žena. Rašica je nakon dugo razmišljanja dopusti Salku da se oženi Martom. Salko je otišao do marte da joj kaže da će je oženiti, a ona mu nije mogla reći da se neće udati za njega zbog njegove sreće. Tako su prolazili mjeseci, a Marta i Salko su i dalje bili skupa. Došao je mjesec Kolovoz a sa njime i Alka za koju su svi Cetinjani živjeli. Salko je pitao oca da on igra alku no otac mu nije dopusti. Rašica je rekao da će on trkati alku, a da će mu Salko biti «Momak». Među alkarima najviše se gledao Rašica, jer je imao najljepšeg konj koji se zvao Arap, a imao je i najljepšu odoru. Rašica i alaj-čauš su se dugo borili sve dok na kraju nije pobijedio Rašica. Za vrijeme te borbe Salko je ugledao Martino tužno lice, ali kada je Rašica pobijedio na to se lice navukao osmijeh. Poslije alke svi su pošli svojim kućama. Rašica je sustigao Martu koja je hodala sa drugim djevojkama, i tada mu je Marta rekla da se nikada neće udati za Salka nego da voli njega. Sutradan je Marta otišla iz sela, a Rašica se borio između ljubavi prema sinu i ljubavi prema Marti. Kad se Marta vratila poslije nekog vremena Salko je otišao do nje. Ona mu je rekla da se nikada neće udati za njega nego da voli pobjednika alke, Rašicu.  Te večeri Salko je nestao, a sa njime i vranac Arap. Pošto se Salko nije pojavio u selu nekoliko dana svi su zaključili da mu se nešto desilo i odlučili su otići do Stane jer je zadnji put viđen kako izlazi iz njene kuće. Tada se javio stari Vukelj, on je imao oko sto godina. On im je rekao da ne griješe duše, te im ispričao priču iz svojih dvadesetih godina. To je bila priča koja je govorila o njegovoj strini koju su zvali Štrika. Ona je imala trinaestero djece i uvijek bi uzimala robu sa štrikova koju bi poslije prepoznavali na njezinoj djeci, a ona bi govorila: «A ša ja nisam». Tako je jednog dana iz Vukeljove kuće nestalo cijela truba sukna i svi su povikali da je to učinila Štrika i odlučili su joj suditi po starom običaju, a stari običaj nalaže da bi se iz kipuće vode trebala izvaditi usijana mazija golom rukom, ako bi onaj koga su smatrali krivim iz kipuće vode izvadio usijanu maziju bez jauka smatrali su da nije kriv, no ako bi jauknuo onda bi ga smatrali krivim. Kad su Štriku doveli da izvadi maziju iz kipuće vode, Štrika je vidjela da joj nema druge pa je i izvadila maziju bez jauka. Svi su tada zaključili da ona nije kriva, a ništa dan poslije kad se vratio Vukeljev otac, koji je bio na putu, priznao je da je on uzeo ta sukna i založi ih kod nekog trgovca jer mu je trebao novac da plati dug u krčmi. Nisu mu se odmah povjerovali, no kad je donijeo ta ista sukno onda su mu se povjerovali. Tada jedan seljanin viknu da i Stani sude po starom običaju, a i ostali se složiše. Kad su došli do Stanine kuće pitali su je gdje je Salko, a ona je odgovorila da ne zna  ništa o njemu. Čim je to rekla seljani su stavili vodu na vatru i u nju ubacili komadić mazije. Oni su opet pitali Stane da li zna što je sa Salkom, a ona je rekla da ništa ne zna o njemu. U tom je i voda proključala i seljani su tjerali Stanu da iz vode izvadi maziju. Stana nije htjela i odlučila im je ispričati sve što zna. Seljani su sjeli oko nje i slušali. Ona im je rekla da je Salko nestao najvjerojatnije zbog toga što je Marta odbila udati se za njega. Marta je čula što seljani smjeraju i je odmah pošla braniti majku jer nije bilo Rašice. Kad je Marta došla do kuće svoje majke ona se začudila jer je vidjela majku kako sjedi, a oko nje se poredali seljani. Neki seljani su se
umaknuli i pustili je do majke. Ona je odmah zagrlila majku, a stari Vukelj se digao i rekao da Stana govori istinu. Mjeseci su prolazili, a priča o Salku se zaboravljala. Tako je ponovno došao Kolovoz, a sa njime i Alka. Svi su govorili da će se i ove godine glavna bitka voditi između Rašice i alaj-čauša, no Rašica se nije pojavio. Tek su uspjela startati dva alkara, kad na ciljnoj crti nast buka i psovka. Razlog toj buci bio je alkar sa crnim konjem i u otrcanoj odjeći koji je pojurio prema alci, pogodio je u sridu odbacio je i htio je ponovno pogoditi no nije uspio, jurnuo je iz stazu i tada su ga prepoznali. Svi su vikali Salko!, Salko!, no on se nije obazirao. Salko je svugdje gdje bi stizao govorio kako će se poslije očeve smrti oženiti svoju maćehu tj. svoju prvu pravu ljubav.

Autorovo mišljenje: Ovaj sastav sam napravio da bih nekome olakšao pisanje lektire no svakako bih vam predložio da pročitate knjigu jer je jako zanimljiva.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 15:14:47 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
Sofoklo - Kralj Edip

   
Kratak sadržaj:

I. čin: 
Razgovor Tebanskog kralja Edipa s sveštenikom. Sveštenik podseća Edipa da u njegovoj zemlji vlada kuga, da su polja i žene bez ploda. Edip sve to već zna kao i njegova žena Jokasta i svakog trena očekuju da se vrati Kreont koji će doneti vesti iz proročišta boga Feba. Dolazi Kreont i govori Edipu da iz njegove zemlje će izaći nevolja kada nađu ubicu svog vladara Laja na čijem prestolu sada stoji Edip.

II. čin:       
Edip čuvši za proročanstvo nudi u ime boga da se pronađe krivac za ubistvo i da  se istera iz zemlje. No kako bi bilo teško pronaći krivca bez nekog traga pozove Edip proroka Tiresiju. On je znao istinu, ali nije hteo reći. Međutim, na zahtev Edipa ipak je otkrio. Ubica Laja je bio upravo Edip. Edip se razljuti, Tiresiju je branila istina, pa nastavi rekavši proročanstvo, a ono je bilo da će Edip postati slep.

III. čin:     
Svađa Edipa i Kreonta u kojoj Edip osuđuje Kreonta da je nagovorio proroka Tiresiju da bi se dokopao vlasti. Tada se umeša Jokasta i razljuti kada vidi oko čegase svađaju. Kreont odlazi, a Jokasta želi doznati šta je to uznemirilo njenog muža. U njihvom daljem razgovoru postaje sve jasnije, ali je Edip stvarno ubio Laja, ali mu Tiresijevo proročanstvo nije posve jasno. Jedina nada je jedan pastir, svedok ubojstva.
         
IV. čin:      
Dolazi glasnik iz grada Korinta u kojem je Edip odrastao i govori mu da je starac Polib umro, a i isto da mu on nije otac. Tada se Edip strašno uznemirio jer je bio uveren da mu je Polib otac. Međutim, glasnik mu reče da ga je dobio od jednog starog pastira koji je bio u Lajevoj službi. Tada je Jokasta probledila jer je znala ko je Edip.
         
V. čin:       
Dolazi pastir koji mu ispriča kako je došao do njega. Edip je shrvan bolom i besom. On je sin Jokaste i Laja. Sada mu je sve jasno. Oženio vlastitu majku, a ubio vlastitog oca.
         
VI. čin:     
 Saznavši koje je grehe Jokasta napravila obesila se, Edip  je iskopao oči, te sam sebe onom kletvom isterao iz zemlje sam bez igde ikoga, a Kreont je zavladao Tebom.
 

Tema dela:
Traganje kralja Edipa za istinom njegova porekla.

Ideja dela:
Nemože se pobeći proročanstvu bogova. Svaka nevolja koja se pokuša sprečiti, a ne spreči temeljno kasnije može postati dvostruko gora nego što je prije bila.
 
Glavni likovi:
Edip-glavni lik ove tragedije. On je jedan sasvim normalan čovek što se tiče njegove psihe, ali sticajem okolnosti on postaje bedan i jadan. Edip je radoznao, istinoljubiv, hrabar, snalažljiv, ali i nemože podneti nesreću koja ga je snašla, da je oženio vlastitu majku, a ubio oca.
Jokasta-dobra prema svom mužu, brine se što ga mući, dobro vlada, ali u sebi nosi tugu i bol zbog mrtvog muža i njenog deteta za kojim je cieli život tugovala misleći da je mrtvo, a njeno djete je bio njen muž.
Kreont-veran vladaru, dobar govornik i čovek kojeg narod voli poštuje. Možda on negde u dubini srca želi postati vladar, ali on je svakako lukav, pametan i zna što treba reći u kojem trenutku.
Tiresija-prorok koji uprkos slepoči uz pomoć proročkog vida vidi i zna puno više od ostalih ljudi. Od davno skriva istinu jer zna da će ga razbjesniti njegovog vladara, no netrpi uvrede, a kada govori, uvek ima istinu za obranu.


2.Kralj Edip

1.čin
-svećenik i kralj Edip razgovaraju o zlu koje je stiglo njihov kraj
-dolazi Kreont (Jokastin brat) kojeg je Edip poslao da ode do Feba (Apolona) sa vijestima zašto se to događa i kako to riješiti
-Kreont govori kako je Feb rekao da treba osvetiti prijašnjeg kralja Laja i Edip se raspituje za njega (kako je umro)
-Edip i Kreont odlaze a zbor pjeva Zeusu i Ateni da im pomognu

2.čin
-Edip naređuje da onaj tko zna ubojicu kralja Laja mora to prijaviti, proklinje ubojicu i govori kako će kazna stići svakog tko šuti a nešto zna
-dođe Tiresija po kojeg je po kojeg je Edip također poslao, Tiresija nakon dugog nagovaranja govori da je Edip ubojica kojeg on sam traži
-Edip misli da Tiresija govori gluposti na nagovor Kreonta koji ga po njegovom mišljenju želi svrgnuti s vlasti
-Tiresija govori Edipu kako će svojoj majci biti i muž i sin, svojoj djeci i brat i otac i  ubojica svog oca, zatim odlazi
-zbor pjeva o Tiresijinom proročanstvu

3.čin
-Edip optužuje Kreonta da je nagovorio Tiresiju da mu kaže ona proročanstva, svađaju se, Kreont uvjerava Edipa da on nije u dosluhu s Tiresijom i kaže Edipu ako dokaže suprotno može ga ubiti
-dolazi Jokasta (žena Edipova) i moli Edipa da povjeruje Kreontu, narod također podržava Kreonta
-Kreont odlazi, a Edip objašnjava Jokasti što se dogodilo, Jokasta priča kako je prorok Laju rekao da će umrijet od ruke svog sina
-u razgovoru sa Jokastom Edip shvati da je on ubio Laja ali želi potvrdu pa pošalje po pastira koji je preživio

4.čin
-dolazi glasnik i govori Jokasti kako je Polib Edipov otac koji je vladao i Korintu umro i oni žele Edipa za novog kralja
-Jokasta pozove Edipa iz dvora i glasnik mu kaže da mu je otac odnosno Polib umro
-Edipu je to možda i bilo olakšanje jer ga on nije ubio a tako stoji u proroštvu
-glasnik kaže Edipu kako mu Polib nije otac i kako ga je on dao Polibu nakon što mu ga je dao jedan od Lajevih ljudi
-Edip želi naći tog Lajevog pastira i želi saznati kojeg je roda iako ga Jokasta odgovara od tog nauma

5.čin
-dolazi Lajev pastir i glasnik potvrđuje da je to on
-Edip ga ispituje o sebi, odnosno o djetetu koje je predao glasniku
-sluga (pastir) govori da je on taj dječak Lajev sin
-Edip shvati da je ipak oženjen majkom i ubio oca

6.čin
-Jokasta se objesila, dolazi Edip i skine ju sa užeta, uzme zlatnu iglu sa Jokastine haljine i probode si zjenice, kaže da će sam sebe prognati iz zemlje jer ne želi živjeti proklet u dvorcu (sve to glasnik priča narodu odnosno zboru)
-Edip sam sebe žali slijepog i razgovara sa narodom
-narod savjetuje Edipu da kad već odlazi Kreontu ostavi vlast
-Kreont dolazi i Edip mu zapovjedi da ga progna iz zemlje, ali kreont želi prvo upitati boga što mu je činiti
-Edip želi posljednji put vidjeti Antigonu i Ismenu, svoje kćeri
-na kraju zbor pjeva o tome kako je slavni kralj Edip završio i zbor zaključuje da više neće slaviti nikog tko još nije umro jer se svašta može desiti.

« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 15:20:44 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5
Aleksandar Sergejevič Puškin

Pikova dama


Beleška o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6.VI 1799. godine u Moskvi, a umro je 10. II 1837. godine u Petrogradu. Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnom književnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi se štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićko inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu te oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao istaknuti mislilac P.J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščeva i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova. Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K.F. Riljejev, V.K. Kjuheljbeker, A.A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je u literarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i politički epigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: "U tebe su uperene oči Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i građanin." Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima "Južnog društva" Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821. godine) Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije. Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka 1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila od kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I "oprašta" Puškinu (1826. godine) i dozvoljava mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela. Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenja dekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu ne polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom. Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i osvećivao mu se intrigama i klevetama. Car želi poniziti autora jetkih epigrama pa ga 1834. godine imenuje kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimna pisma s aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara. Strastveni pjesnik izaziva na dvoboj (27. I 1837. godine) Francuza D*Anthesa, avanturistu i intriganta u dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire nakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se s vremenom kad u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije. Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i ističe misao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temelju zakona svoje zemlje. Omladina uči napamet Puškinove stihove, koji su izražavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Puškin počinje pisati svoje poeme (Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja. Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskog romantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz toga razdoblja, kojima ujedno počinje u ruskoj književnosti "romantizacija prirode". Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaski zarobljenik; Braća razbojnici; Bahčisarajski vodoskok; Cigani. Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je započeo pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i donekle pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo u zabitnom seocu Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Jevgenija Onjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta, roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu (posve u duhu narodne pjesme), nekoliko značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj i klasičnoj poeziji te o basnama Krilova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac. Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom prošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavio problem odnosa između naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd, Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda...) te poemu Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko-turskom ratu urodilo je putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisao svoje "male tragedije": Škrti vitez; Mozart i Salieri; Pir za vrijeme kuge; Kameni gost, zatim Pripovjesti Pokojnog Ivana Petroviča Belkina, Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Jevgenija Onjegina. Tridesetih godina stvara Brončanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kćeri postavlja problem seljačke pobune i ozbiljno proučava povijest Pugačova. Puškin je bio nadahnuti vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim političkim radovima o Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju ruskoga života dvadesetih godina" (V.G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritičkih članaka o američkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim tvornicama sukna, te ropstvu američkih Crnaca. U ruskoj književnosti Puškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovu prekinuo je, nadahnut čitanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasične drame. Nedovršena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost. U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi, ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode, starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici. Na polju umjetničke proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i čehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, tzv. malih ljudi. U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljene epohe: drevni Istok, klasičan svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija, epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom, njegova je poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritoke prethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženom obliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature". Svojom visoko razvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama i naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija, Puškin je ivanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti. Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele Pikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nas prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića do Kombola, Krkleca i Cesarića.

Kratki sadržaj:
Kartali se jednom kod Narumova, konjičkoga oficira u gardi. Duga zimska noć prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet sati ujutro sjeli za stol večerati. Onaj tko je imao sreće u igri jeo je s velikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima. U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac. Tada svi započnu razglabati oko odigranih partija. Domaćina i Surina je uporno mučila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao u iskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima budući da je čak i po pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru. Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima, ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da stekne suvišno. Domaćin i Surin su to među sobom prokomentirali riječima da je Herman Nijemac koji sve radi s računom. Tako razgovarajući Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicu groficu Anu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i tamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospođe su igrale faraona. Jedamput je grofica igrajući s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i ostala vojvodi dužna. Po povratku kući sve je ispričala djedu i naredila mu da isplati dug vojvodi. Čuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbije isplatiti svotu. Ne znajući što da radi grofica pozove grofa Saint-Germaina koji je bio vrlo ugodan čovjek. Stari čovjek je odmah došao i zatekao je u velikoj muci . Ona mu ispriča sve što se dogodilo, i kaže mu za muževu surovost tražeći od grofa Saint-Germaina pomoć. Grof bakici povjeri jednu tajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu večer bakica se pojavila u Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski . Bakica mu se nekako ispričala što mu nije donjela novac i započne igrati protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom. Sve tri karte su joj donjele dobitak i bakica povrati sve do posljednje pare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedan mladić po imenu Čaplicki koji je također zapao u dug kao i ona. Bakica mu je pomogla da povrati dug rakavši mu one tri karte. i tako je Tomski prekinuo priču o bakici budući da je bilo vrijeme za spavanje. Došavši kući Herman je počeo smišljati plan kako da od bakice sazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila pogledavajući kroz prozor. Jedno kad je bakica išla u šetnju povela je Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu dobacio pisamce koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko ne vidi. Tako je započela veza između Lizavete i Hermana. U početku je Lizaveta odbijala pisma vraćajući ih, ali ih je naposlijetku ipak vrlo rado čitala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kod jednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poručila Hermanu da će na plesu ostati do dva sata, a da će se nakon toga posluga razići. Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu. Herman je bio toliko uznemiren da je već u jedanaest sati bio pred kućom grofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kuću, ali nije otišao u Lizavetinu sobu već je otišao u kabinet iz kojeg je promatrao staru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaćici koja joj je po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine. Odjedamput se Herman odluči otići do stare grofice i zamoliti je za jednu dobrotu. Herman se nije ustručavao i odmah je groficu uljudno pitao za tajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila čak niti jednom rječju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te započne prijetiti grofici. Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutku ona ostade nepomično sjediti u naslonjaču. Tada je Herman shvatio da je grofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljala o riječima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bar tri zločina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima se pojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon toga kad joj je Herman ispričao što se dogodilo s starom groficom. Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi već je samo željan novca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kuće kako ga čuvar na ulazu ne bi opazio. Vračajući se kući Hermanu se stalno motala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlučio otići grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i u jednom trenutku mu se učinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko. Naravno on je to shvatio kao priviđenje. Te večeri legao je u krevet, ali dugo u noć nije mogao zaspati. U jednom trenutku je začuo korake u susjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraća iz noćne šetnje. Ali koraci su bili drukčiji, nekako nepoznati. Tada su se otvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavaćici. Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali bolje pogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreći mu da dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naređeno da dođe. Pristala je reći tajnu triju karata govoreći ove riječi: "Trojka, sedmica i kec dobivat će ti jedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu, a poslije za čitava svoga života da više ne igraš! Praštam ti svoju smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom... Poslije ovih riječi grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nije bilo jasno što se dogodilo.Idućeg dana Herman se već spremio i otišao okušati sreću na kartama kod Čekalinskog. Herman je na svoju kartu stavio svotu od četrdeset i sedam tisuća. Svi sudionici su zapanjeno pogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedamput. Ubrzo Čekalinski počne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka. Dobiva! vikne Herman i pokaže svoju kartu. Idućeg dana Herman je ponovo okušao sreću stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio. Čekalinski je počeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon toga se pokupio kući. I treći dan je pošao kartati, misleći da i ovaj put sigurno dobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Čekalinski je podijelio karte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:"Kec dobiva!" pokazujući svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti! Umjesto keca u ruci je držao PIKOVU DAMU !!!.

Karakterizacija likova:


Herman je bio sin Nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio nešto malo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojača svoju nezavisnost, Herman nije trošio čak ni kamate od nasljeđa, nego je živio samo od plaće lišavajući se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, čovjek zakopčan i častoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da mu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je čovjek jakih strasti i bujne mašte, ali ga je čvrstina karaktera spasavala od svakidašnjih zabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš, nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proračunao da mu njegovo stanje ne dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da će dobiti suvišno, a međutim po cijele noći presjedio bi za kartaškim stolom i sav u groznici pratio različite obrte u igri. Herman je čovjek promjenjivog karaktera što se očituje iz onoga što je učinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim promjenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopće nije volio. Sva ta "lažna" ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice koja zna tajnu triju karata.

Lizaveta je jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu. Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teško živjeti u kući koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva za sve što se staroj grofici ne sviđa. Često je vrijeđana od strane grofice budući da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tiče ljubavi s Hermanom ona je mislila kako je Herman stvarno istinski voli i kako je Herman zaista jako zaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razočarana vidjevši da je Hermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovjetke Lizaveta ipak pronalazi sreću udajući se za jednoga veoma dragoga mladića koji ima veliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.


Citat riječi stare grofice:
" Dolazim ti protiv svoje volje, ali mi je naređeno da ispunim tvoju molbu. Trojka, sedmica i kec dobivat će ti jedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu, a poslije čitava svoga života da više ne igraš! Praštam ti svoju smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom..."

Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tome kako čovjek može vrlo lako ako mu se ukaže prilika promijeniti i sebe i svoj način ponašanja. Bolje rečeno čovjek vrlo lako mijenja svoju ličnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekim drugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova ličnost iz jednog štedljivog čovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog čovjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 15:23:08 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5
Nikolaj Vasiljević Gogolj - Kabanica


Beleske o piscu:
Nikolaj Vasiljevič Gogolj je ruski književnik. Rođen je 20.3.1809. u Soročincima, Poltavska gubernija, a umro je 21.2.1852. godine u Moskvi. Godine 1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikaškim kućama, niži činovnik, jedno vrijeme predavač povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836. godine izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije Revizor.Od 1836. do 1849. boravi u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi dio romana Mrtve duše. Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženjeobilježavaju dalji Gogoljev život. On hodočasti u Jeruzalem, oriče se ranijeg rada, spaljuje drugi dio Mrtvih duša, brani crkvu i samodržavlje u knjizi Odabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga i negodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavi tzv. autorsku ispovjed. Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idilična pejzaža, seoskih običaja, praznovjerja i dr. Gogolj je vješto povezivao zbilju s predajom, zgode stvarnog života prožimao "strašnim pričama", smiješno miješao sa žalosnim, realno s fantastičnim. Gogoljeva je Ukrajina vedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu, pjesmi i plesu; ljudi su dobroćudni, aDnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvim pripovijestima iz ukrajinskog života Večeri na majuru kraj Dikanjke dolazi do izražaja folklor, vedro i romantično raspoloženje, u drugoj je knjizi Mirogod dao sliku starinskog junaštva (Taras Buljba), progovorio je o strogim običajima, surovom poimanju časti, pisanim i nepisanim zakonima Zaporožaca. U pripovijestima Starinski posjednici; Pripovijest o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič, Gogolj pokazuje svu prazninu vlasteoskog života, sitne interese, tmuran, štur i bezbojan svijet u kome se ništa ne događa. U Petrogradskim pripovijestima , Gogolj govori o bijedi činovničke egzistencije. U najjačoj pripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna čovjeka Bašmačkina žali sve uvrijeđene i nepriznate. U Revizoru razgolićuje pokvarenost činovništva, šiba lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruske prilike onoga vremena. Gogolj osjeća potrebu "da skupi na gomilu sve ono što ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje će utrti put iz "pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "čistilišta" i moralnog preobražaja, u "raj" idealne sutrašnjice. U djelu Mrtve duše Gogoljev junak Čičikov, putuje Rusijom, otkupljuje "mrtve duše", snuje o posjedničkim ugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti za novac. Kritičan duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga im se tako da smijehom ne prikriva tugu (gogoljevski humor), Gogolj je stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevič, korobočka, Čičkov, Bopčinski i Dopčinski, Hljestakov i dr.).

Kratak sadržaj:
U jednom odjeljenju služio je jedan činovnik. Za tog čovjeka ne bi se baš moglo reći da je dopadljiv, bio je onizak, malko riđokos, s borama s obje strane obraza.Zvao se Akakije Akakijevič i bio je pomalo čudan. Bio je pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i poštovanjem. Drugi činovnici ga uopće nisu poštovali, pa čak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Većina činovnika ga je ismijavala izgovarajući šale na njegov račun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugih činovnika. Dok su drugi navečer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reći da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednačenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obraćao pogled na svoju staru kabanicu koja je često bila meta izrugivanja drugih činovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna studen, Akakije Akakijevič je osjetio kako ga studen naročito jako pali po leđima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proći razdaljinu od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnoću uputio se njemu dobro znanom krojaču Petroviču misleći da će mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovič je bio čovjek bez jednog oka, a vrlo često je volio popiti koju čašicu. dok je bio trijezan znao je uspješno popraviti činovničku uniformu. Došavši kod petroviča Akakije Akakijevič mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leđa. No Petrovič ga je odbio i rekavši mu da se kabanica nemože pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije Akakijevič sav uznemiran otišao kući misleći da je petrovič danas Trijezan. Pomislio je kako će donjesti kabanicu Petroviču u nedjelju ujutro kad će Petrović biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo donio je kabanicu a mamurni Petrović pogledavši ju odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviču bilo jasno da stvarno mora naručiti novu kabanicu. Ali mučio ga je jedan problem a to je bio novac. Tako je silno odlučio da će odted malo skromnije živjeti, da neće piti čaj uvečer, da će odjeću što manje nosti pralji na pranje kako bi uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovičem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovič mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakijevič je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga zato što mu više nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno drugi činovnici su odmah uočili novu kabanicu i rekli Akakijeviču da bi u povodu kupnje nve kabanice trebao odrzati proslavu. Tada se Akakijevič našao u neugodnoj situaciji ali se našao jedan činovnik koji je rekao da će organizirati proslavu umjesto njega. Te večeri Akakijevič se uputio ka činovniku kod kojeg će se održati proslava. Hodajući ulicama prada bio je ponosan što može tako uredno sređen prošetati i grag mu se tog trenutka činio puno ljepši nego prije. Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali budući da je već došlo vrijeme kad je on obično išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kući. Na putu do kuće prolazeći kroz sve tamnije i mračnije uličice udjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakijević se onesvjestio a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi više nije bilo nikoga ali ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoć policijskog nadzornika. Budući da to nije pomoglo potražio je pomoć važne osobe. Važna osoba je baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj ured. Budući da važna osoba nije htjela pomoći Akakijeviču on se poupio i otišao. Na povratku kući puhao je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevič razbolio. Bio je toliko bolestan da je liječnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer će Akakijevič uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijeviča pokopaše ali se nakon nekog vremena pročulo po gradu kako u kasne nočne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku činovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne večeri kad je važna osoba išla u posjet kočijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime mrtvac s likom činovnika se na taj način osvetio za ono što mu nije želio pomoći oko pronalaženja ukradene kabanice.
Od tada više nitko nije ni vidio ni čuo za mrtvaca s likom činovnika. Očigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.

Karakterizacija likova:

Akakije Akakijevič - Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo riđokos i pjegav po licu, imao je bore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili tekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan upravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih činovnika. Ima jak karakter i kad nešto naumi to će i učiniti pod bilo koju cijenu. Takav je slučaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od večernjeg čaja, čuvanja odjeće kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo lukav, vesele ga vrlo male sitnice.

Petrovič - Petrovič je stari krojač bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju čašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspjeva uspješno popraviti činovničku uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natući cijenu svoga rada toliko koliko sam ne vrijedi. u nekim situacuacijama pošten zato jer je Akakijeviču sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvačajući u kakvoj je situaciji Akakijevič. Tvrdoglav je jer ga čak ni u situaciji kad je mamuran nije moguće odgovoriti id njegove namjere ili odluke.

Važna osoba (general) - On je u duši dobar čovjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je prema njima, samo što ga je generalski čin sasvim pomeo. Nakon što je dobio generalski čin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobičajenog kolosijeka i uopće nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu s ljudima ravnima sebi, on bi još i bio čovjek na svome mjestu, čovjek sasvim valjan,ali u pogledu nikako glup čovjek. Ali čim bi se zatekao među ljudima koji su makar za jedan čin niži od njega bivao bi sasvim drukčiji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim prije što je on i sam osjećao da bi to vrijeme mogao ispuniti nečim mnogo ljepšim. U njegovim se očima ponekad opažala silna želja da se uključi u neki zanimljiv razgovor i da priđe nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek zaustavljala misao:da neće to biti malo previše s njegove strane, da neće to biti malo previše familijarno, neće li time on izgubiti na ugledu? I usljed takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom, nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog čovjeka.

Dojam o delu:


Djelo mi se poprilično svidjelo upravo radi svoje kratkoće. Naime neki pisci mogu na nekoliko stranica iskazati sve što su željeli reći a neki to nemogu ni na puno više stranica. Inače djelo je vrlo interesantno, ima dobru radnju i nije dosadno za čitanje.


2. Kabanica

Sadržaj

U jednom odjeljenju u Petrogradu radio je jedan običan mali činovnik po imenu Akaki Akakijevič. Iako su se tamo često mijenjali direktori i viši činovnici, on je uvijek ostajao na svom mjestu kao činovnik za prepisivanje službenih spisa. Bio je zadovoljan svojim poslom i radovao se pri pomisli što će ga sve slijedećeg dana čekati za prepisivanje. Nudili su mu da umjesto običnog prepisivanja, za veću plaću, malo izmjeni tekst, da promjeni adresu i prebaci iz prvog u treće lice. No njemu je to zadavalo previše briga te se brzo vratio starom poslu.
Nije obraćao pažnju na svoje odjevanje ni na zbivanja izvan mjesta gdje radi. Zbog njegovog izgleda, posla i posebno zbog kabanice, bio je omiljena meta šale ostalih činovnika u tom odjeljenju.
“Pregledavši ju dobro kod kuće, on otkri da je na dva-tri mjesta i to baš na leđima i na ramenima ona postala prava razvlaka; sukno se toliko itzlizalo da je postalo providno, a postava se sva raspala... Doista, ta kabanica imala je čudan izgled - prostrani okovratnik joj se svake godine sve više i više  smanjivao, pošto je služio za podšivanje i krpanje drugih njenih dijelova. “ (str. 203)On na to nije obraćao pažnju. No kad su došle hladne ruske zime, vidio je da treba nešto učiniti sa svojom starom, poderanom kabanicom. Vjerovao je da je potrebno samo da je odnese krojaču. No krojač Petrovič mu je izjavio da je nije moguće zakrpati, jer bi se ona raspala čim bi je ubo iglom. Petrovič mu je preporučio da kupi novu postavu i da će mu je on zašiti.
To je Akakija zabrinulo. Nije znao gdje bi mogao nabaviti osamdeset rubalja, što je bila najniža cijena. Doduše imao je oko četrdeset rubalja ušteđevine, no ona je već bila predodređena za nove pantalone, košulje i za plaćanje dugova. Polovicu potrebnog novca, oko četrdesetak rubalja, znao je da će dobiti za nagadu, no nije znao kako dogurati do druge polovice. U mislima je počeo razmišljati čega bi se sve trebao odreći. Odlučio je da više neće večerati, tj. da neće piti čaj navečer, neće paliti svijeću, gazit će što je moguće lakše da ne uništi pete, rijeđe će davati pralji prati rublje da se ne pocijepa…I tako je oko pola godine Akaki štedio i redovito sa Petrovičem posjećivao trgovine sa postavama, raspitivajući se za najjeftiniju. Sve je to podnosio s lakočom kad bi pomislio na sve prednosti nove kabanice. No kad je za nagradu dobio, umjesto četrdeset, još dvadeset rubalja imao je dovoljno za postavu. Kupio ju je i dao Petroviču, koji je pristao da saši kabanicu za minimalnih dvanaest rubalja. Akakiju je najvjerojatnije najsretniji dan u životu bio onaj kad je došao na posao sa novom kabanicom. Na poslu su ga dočekali pljeskom, te se jedan mladi časnik ponudio da časti svih za Akakijevu novu kabanicu. Akakije se tada, navečer u kući onog časnika, prvi put ukljućio u život izvan posla. Sve mu je bilo neobično i pomalo neugodno. Nelagoda mu se povećala kad se vraćao kući mračnim ulicama. Na tom putu napali su ga dva čovjeka i oteli mu kabanicu, pustivši ga ošamučenoga na podu.
Kad se osvjestio, potražio je pomoć kod policajca u obližnjoj ulici no on mu nije htjeo pomoći. Čuvši što mu se desilo, gazdarica ga je savjetovala da treba otići ravno policijskom načelniku. Akakije je to i učinio. Otišao je jednoj važnoj osobi. Morao se prije najaviti, te doći u dogovoreno vrijeme. No u to je vrijeme ta važna osoba razgovarala s nekim svojim prijateljem kojeg nije davno vidjela. Da mu prijatelj shvati kako je on važna osoba, pustio je Akakija da čeka, a kad ga je napokon primio počeo se derati i grditi na njega. Akakije je silno prestrašen pobjegao kući. No tada je vladala jaka ruska zima i on se razbolio. Nakon nekoliko dana je i umro:
“A Petrograd ostade bez Akakija Akakijeviča, kao da ga u njemu nikada nije ni bilo…a već sutradan na njegovom je mjestu sjedio novi činovnik, rastom znatno viši od njega, koji već nije ispisivao slova onako uspravnim rukopisom kao Akakije Akakijevič, nego  mnogo nagnutije i kosije. ” (str. 224)No tu ne završava priča o Akakiju Akakijeviču. Naime nakon njegove smrti u gradu se pojavio neki mrtvac koji je krao kabanice ljudima tražeći svoju. Mnogi su tvrdili da su u tog mrtvaca prepoznali Akakija Akakijeviča. Taj je mrtvac prestao sa krađom kabanica tek nakon što je dobio kabanicu važne osobe:
   “Ha! Eto napokon i tebe! Najzad sam te, ovaj, ščepao za jaknu! Baš mi tvoja kabanica treba! Nisi htio da se zauzmeš za moj, pa si me još i ispsovao - pa daj mi sada svoj!” (str. 227)

Lica

Akakije akakijevič
Običan činovnik za prepisivanje s godišnjom plaćom od četristo rubalja. Zadovoljan je svojim životom iako se on sastoji od posla i boravka u kući:“Mijenjali su se direktori i razne druge starješine, a on je uvjek mogao da se vidi na jednom te istom mjestu, na istom položaju, stalno na istoj dužnosti, kao činovnik za prepisivanje službenih spisa;” (str. 198)Nizak je, ospičav i riđokos. Kratkovidan, s borama na obje strane obraza i hemoroidične boje lica. Nije se brinuo o svom izgledu i odjevanju:“Uopšte nije mislio o svome odjevanju: gornji kaput nije mu bio zelen, već nekakve riđastobrašnjave boje. Okovratnik na njemu nije bio dugačak, izlazeći iz tog ovratnika, činio baš neobično dugim. ” (str. 200)Nije prepuštao nikakvim užicima:
“…lijegao bi, unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan: što li će mu bog sutra poslati da prepisuje?” (str. 202) “…u govoru najviše upotrebljavao prijedloge, priloge i, naposljetku, takve riječice koje nemaju baš nikakvog značenja. ” (str. 205)

Petrovič

Bivši kmet, postao krojač. Imao je ženu koja se nije mogla pohvaliti svojom ljepotom. Bio je dobre čudi te je pristao da sašije Akakiju kabanicu za gotovo ništa novaca. Volio se razbacivati cijenama i opijati.
“Na licu mu se pomolio tako dostojanstven izraz kakav Akakije Akakijevič dotad nije imao prilike da na njemu vidi. Kao da je Petrovič u srcu osjećao da je uradio neku veliku stvar i time najbolje pokazao onaj jaz koji dijeli krojače što ne idu dalje od stavljanja postave i prekrajanja starih odijela od onih koji šiju od novog materijala. ” (str. 211)

Važna osoba

Viši policijski general kojemu se obratio za pomoć Akakije. Volio se praviti važan:
“Najzad, ta osoba nastojala je da uzdigne svoj ugled mnogim drugim sredstvima, a evo kojim: uvela je običaj da je sitni činovnici dočekuju na stepenicama, kad je dolazila na dužnost; niko, zatim nije smio da joj se obrati direktno, već u strogo predviđenom redu: koleški registrator podnio bi izvještaj gubernijskom sekretaru, gubernijski pak titularnom, ili nekom drugom, pa bi tek tada predmet stizao do nje, te važne osobe. ” (str. 219)
Bio je dobre duše samo što ga je čin generala promijenio. Kad bi se obraćao osobama nižeg čina volio se razbacivati riječima:
“- Znate li kome vi to govorite? Shvaćate li ko stoji pred vama? Shvaćate li vi to, shvaćate li?- pitam ja vas. ” (str. 222)

Zaključak

Gogolj u Kabanici opisuje život jednog siromašnog činovnika odbačenog i zaboravljenog od čitavog svijeta. Stvara neku vrstu antijunaka u kojeg se nebi nitko ugledao. U čitaoca istovremeno izaziva sažaljenje prema, poniženom i uvrijeđenom, Akakiju i ujedno pripovijeda kroz groteskni humor. Takav humor postiže isticanjem negativnosti, karikiranjem, ismijavanjem i  izobličavanjem Akakija, kabanice i okoline. Osim humora, karakteristično je za Gogolja njegova jednostavnost u pripovijedanju. Sa malo riječi uspijeva predočiti čitaocu i stanje unutar likova i stanje u okolišu. Gogolj u Kabanici daje kritiku društvu i sudi protiv nečovječnog  odnosa i ponašanja ljudi. No ipak na kraju priznaje da nije sve tako crno, jer postoji savijest koja spašava čovjeka.


3. Kabanica

 Kabanica je Gogoljeva novela čija je priča vrlo jednostavna. Jadni mali činovnik donosi veliku odluku. Odlučuje nabaviti novu kabanicu koja postaje san njegova života. Prvu noć kada je obuće, otmu mu je u jednoj mračnoj ulici. On umire od tuge i njegov duh luta gradom u potrazi za svojom kabanicom.. Ovo je sve što se tiče osnovne zamisli, ali naravno  prava priča (kao i uvijek kod Gogolja) leži u stilu, unutrašnjoj strukturi ove anegdote. Djelo je, inače, prožeto otužnim humorom, a njezin fantastični završetak daje cjeloj, već na realističkim temeljima izgrađenoj, pripovijesti ponovno groteskni tonalitet.  Akakije Akakijevič Bašmačkin bio je ne posebno upadljivi činovnik “nizak, pomalo kozičav, pomalo crvenokos, pomalo čak na prvi pogled i kratkovidan, a s omanjom ćelom iznad čela, naboran  s obje strane obraza, i takozvane hemoroidalne boje lica. Uopće nije vodio računa odijevanju: odora mu nije bila zelena nego nekakve crvenkastobrašnaste boje. Ovratnik mu bijaše vrlo uzak i nizak tako da mu je vrat, iako nije bio osobito dugačak, virio iz ovratnika i doimao se neobično dugačak. I uvijek bi mu se nešto prilijepilo za odoru, a na šeširu vječito je nosio kore od lubenice ili dinje i tome slično smeće.”) Njegova najveća radost bila je prepisivanje, on je živio cijelim svojim srcem za svoja slova (“Malo je kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se je priviđao neki njegov svijet, šarolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio užitak; neka slova volio je više od drugih, pa kad bi došla na red, topio bi se od radosti: i smijuckao se, i namigivao, i micao usnama, tako da se je činilo da mu na licu možeš pročitati svako slovo što ga ispisuje.  -> groteskno). Iako je imao mogućnost napredovanja na poslu, on je radije prepisivao raznolike spise. (“U svemu je vidio svoje uredne, ravnomjernim rukopisom ispisane retke i tek kada bi mu se odnekud konjska njuška naslonila na rame i puhnula mu iz nozdrva za vrat kao vjetar  primijetio bi da nije nasred retka nego nasred ulice. Čim bi se vratio kući sjeo bi za stol, pokusao bi na brzinu šči i pojeo komadić govedine s lukom, a da ne bi osjetio pravi okus jela. Pojeo sve skupa s muhama i svim ostalim što bi mu Bog poslao u tom trenu.” -> groteskno).
Nabrajanjem Gogoljevih slika, izaziva se podsmjeh. On ga ironijom i hiperbolom želi pretvoriti u karikaturu, predstaviti ga kao tipičnog činovničića zaljubljenog u svoj posao.
   Jednog dana otkrivši da mu je potrebno popraviti kabanicu Akakije odlazi svom krojaču  Petroviču. Ovaj nakon ne baš dugog razmatranja uvidi da se ovo pohabano odijelce ne može popraviti i savjetuj mu da kupi novo. Iako isprva nevoljko, činovnik se svim srcem predaje nabavku nove kabanice (Kako je nabaviti? ”Mislio je Akakije Akakijevič, mislio, i zaključio da će morati smanjiti svoje uobičajne troškove, barem na godinu dana: odreći se čaja uvečer, ne paliti svijeću, a kako baš bude morao nešto raditi, otići će gazdarici u sobu i raditi uz njezinu svijeću; kad bude hodao ulicama, morat će gaziti što lakše i opreznije po kaldrmi i kamenim pločama, tako reći na prstima da ne bi prerano iznosio potplate; morat će što rjeđe davati pralji rublje na pranje, a da se ne bi pohabalo, morat će svaki put, kad se vrati kući svući i obući samo polu pamučni haljetak, vrlo star koji čak i samo vrijeme štedi         Istini za volju, isprva mu je bilo malo teško naviknuti se na takva ograničenja, ali onda se već nekako navikao i bilo je sve u redu; navikao se čak da navečer ništa ne jede, ali se zato hranio duhovnom hranom, ne rastajući se u duhu od vječite misli na buduću kabanicu. Od tada kao da mu je sav život nekako postao puniji, kao da se oženio, kao da je još neka druga osoba uz nj, kao da više nije sam, već kao da je neka draga životna družica pristala da s njim kroči životnom stazom, a ta družica nije nitko drugi do debelo vatirana kabanica, sa čvrstom nepoderivom podstavom. Postao je nekako živahniji, čak i čvrstog karaktera kao čovjek koji je već postavio i odredio sebi cilj. S lica mu je i iz postupaka nestala sama od sebe sumnja, neodlučnost, jednom riječju sve one kolebljive i neodređene karakterne crte.”). Proces odijevanja kroz koji prolazi Akakije Akakijevič, šivanje i navlačenje šinjela, u stvari je njegovo razodijevanje i njegov zaokret ka potpunoj nagosti njegova duha. Kad je konačno obukao kabanicu ”kročio je u najsvečanije raspoloženje”, obuzela ga je radost i sreća tako da i nije primjećivao kako bi dolazio do ureda već se je jednostavno tamo našao. Uslijedili su dani potpune sreće. Ali jednom dok se je vračao sa zabave kod pomoćnika predstojnika odjela, u jednoj mračnoj i pustoj ulici ukrali su mu kabanicu (“Akakije Akakijevič osjetio je kako svlače s njega kabanicu i udaraju ga koljenom tako da pada nauznak u snijeg, i ništa više ne očtuje.”). Iako se je žalio načelniku policije ništa nije postigao i onako uništen odlučio se  je obratiti visokoj ličnosti (“Uostalom, ovaj se trsio uzdići na visinu svoga položaja i mnogim drugim sredstvima, ato su: uveo je običaj da ga niži činovnici dočekuju već na stubištu kad dolazi na posao; da se nitko ne usudi doći ravno k njemu nego da sve ide najstrožijim redom; koleški registrator najavljivao bi nečiji dolazak gubernijskom sekretaru, gubernijski sekretar-titularnom ili nekom drugom savjetniku pa bi na taj način najava napokon stizala do njega. Kako je sve već u našoj svetoj Rusiji zaraženo oponašanjem svaki izigrava i oponaša svoga šefa. Tako pričaju da je neki titularni savjetnik, kad je postavljen za šefa neke male zasebne pisarnice, odmah prigrabio sebi posebnu sobicu i nazvao je “službenim nadleštvom” i postavio na vrata nekakve vratare u livrejima, crvenim ovratnicima i gajtanima koji su svakom posjetitelju otvarali vrata iako je u “službeno nadleštvo” jedva mogao stati jedva pisači stol. Manire i navode visoke ličnosti bijahu ozbiljne i dostojanstvene, ali ne i odviše složene. Temelj njegova sustava bijaše strogost.”Strogost, strogost i strogost” govorio je obično i pri posljednjoj riječi obično gledao vrlo značajno u lice onoga kome se obraćao. Za to doduše i nije bilo nekog posebnog razloga jer je onih desetak činovnika, koji su tvorili administrativno osoblje njegova ureda, ionako živjelo u doličnom strahu: čim bi ha izdaleka ugledali, ostavljali bi odmah posao i čekali ga u stavu pozor sve dok šef ne prođe kroz sobu. Njegov uobičajeni razgovor s podređenima odlikovao se strogošću i sastojao se tako reći od tri rečenice: “Kako se usuđujete? Znate li vi s kim govorite? Je li  vam jasno
 Tko stoji pred vama?”-> hijerarhija birokratskog aparata)
Ali ni ona mu nije pomogla. Naprotiv grubo ga je istjerala i možemo čak reći poslala u smrt. Od tuge za kabanicom Akakije je pao u vrućicu i zahvaljujući petrogradskom podneblju ubrzo umro.
   Priča ipak nije gotova. Nedugo nakon njegove smrti pojavio se je duh. Po Pterogradu se je proširio glas da kod Kalinskog mosta javlja mrtvac u liku činovnika i krade kabanice. I taj je duh živio sve dok jedne večeri nije skinu šinjel sa viske ličnosti i tako zadovoljio svoju pravdu. Nakon toga on je nestao.
    Jedna od najvažnijih strukturalnih ideja je ovdje namjerno zamaskirana (jer sva stvarnost i je maska). Čovjek za koga misle da je neogrnuti duh Akakija Akakijeviča, u stvari je čovjek koji je njemu ukrao ogrtač. Ali duh Akakija postojao je samo zahvaljujući činjenici da on nema ogrtač, a žandar, upadajući u najneobičniji paradoks ove priče, misli da je duh upravo ona osoba koja je njegova antiteza, čovjek koji je ukrao šinjel.   
     I tu je kraj pripovijesti o jednom malom činovniku koji je cijeli svoj život posvetio svojim slovima i kabanici. Ona mu je bila jedina životna radost, jedino što ga je činilo sretnim, ali na kraju i to mu je bilo oduzeto. Iako pomalo smiješan, Akakije ipak na kraju u nama izaziva tugu i suosjećanje jer njegova je sudbina prvenstveno tragična.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 15:29:00 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5
Gustave Flaubert - Gospodja Bovary

Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog i osjećajnog bića koje cijeli svoj život i postojanje podređuje svojoj mašti, traženju i uživanju u uzbudljivim i strasnim ljubavima. Emma sanjari o dalekim zemljama, divnim dvorcima i pristaje na brak uvjerena da će živjeti životom iz trivijalnih ljubavnih romana koje je sa velikim zanosom čitala za vrijeme boravka u samostanu. Charl Bovary činio joj se kao ostvarenje njenog sna. On je bio tu, u trenutku kada je željela pobjeći od “dosadnog sela , tupoglavih malograđana i osrednjosti života” koji su je okruživali. No ubrzo, iluzija stvorena o idealnom bračnom životu počela se je gasiti spoznajom da je njezin muž samo prosječan čovjek , ograničena duha. Ona ga je smatrala vrijednim prezira i sažaljenja te ga je s vremenom počela mrziti. Izgledao joj je “kukavan, slab, ništavan, ukratko bijednik u svakom pogledu”. Tuga je ispunjavala njezino prazno srce, a “budućnost je bila jedan mračan hodnik s dobro zaključanim vratima”. Svi dani bili su joj isti, ali “ipak u dnu duše ona je očekivala neki događaj. Kao mornari u nevolji, ona je očajnim pogledom prelazila po pustoši svog života tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj maglina horizontu. Nije znala kakav je to bio slučaj, vjetar koji bi je dotjerao do nje, kojoj obali će je odvesti i da li je to barka ili brod s tri palube, natovaren sumnjama ili pun blaženstva do prozorčiča na boku. Ali svako jutro kad bi se probudila, ona se tome nadala tog dana i osluškivala svaki šum, naglo ustajala i čudila se što ga još nema; a zatim, pri zalasku sunca sve žalosnija, željela je da bude već sutrašnji dan.” Uvijek je zamišljala ljubav kao “uzdahe na mjesečini, strasne zagrljaje, suze koje teku na ruke pri rastanku, sve groznice puti i nježne ljubavne čežnje, sve to je bilo neodvojivo od balkona velikih dvoraca koji su puni dokolice, od budoara sa svilenim zastorima i vrlo debelim sagom, od sandučića punih cvijeća, od postelje na podiju i od svetlucanja dragog kamenja i širita na livrejama.”
Charl je doslovce obožavao svoju ženu (“On se nije mogao savladati da neprestano ne dira njen češalj, njeno prstenje, njenu maramu; ponekad bi je ljubio u lice punim ustima ili su to bili sitni poljupci u nizu po goloj ruci od vrha prstiju do ramena; a ona bi ga odgurnula napola nasmiješena, a napola zlovoljno kao što radimo s djetetom koje nam se objesi oko vrata.”). Ipak njegovi “izljevi ljubavi javljali su se u redovno vrijeme; on ju je ljubio samo u određenim satima. Bila je to još jedna navika među ostalima kao kakva unaprijed predviđena poslastica poslije monotonog ručka.” Bio je dobar čovjek, čak dobrodušan i pažljiv muži otac, ali sve to nije bilo dovoljno da zadovolji neobuzdani Emmin duh.
Jednog dana ona započne živjeti svoj san. Njen dom postao je dvorcem, a ona sama postala e preljubnica. Pokušavala je biti dobra majka, dobra žena, ali taj osjećaj joj jednostavno nije bio dovoljan. Leona je prvog zavoljela, no on je ubrzo otišao. Nedugo zatim ona je srela Rodolpha kojemu se i prvom podala. Voljela ga je jer je bio sve što je ona oduvijek željela, smion, grub, provokativan i energičan i kao nijedan prije on ju je činio sretnom. Iako mu je zbog svoje koketnosti i elegancije te svoje dražesne ljepote prirasla srcu, ona je za njega bila samo još jedna ljubavnica koju je na kraju napustio. Primivši pismo cijeli njezin svijet se je srušio, sva maštanja, sve zamislio bijegu i uzbudljivom životu razbile su se, a trenuci provedeni u Rodolphovom zagrljaju postali su samo uspomena.
Charl ju je njegovao, brinuo se o njoj i ona se probudi kao nova žena. Postala je poslušna, bila dobra mati, a još bolja supruga. Čitala je poučne knjiga, išla u crkvu. Prilikom posjeta teatru sreli su Leona. Njihova ljubav nije bila zaboravljena i oni ubrzo započnu novu ljubavnu vezu. Emma je opet mrzila muža, zapustila dijete i trošila novac koji je malo po malo nestajao. Zapavši u dugove Emma moli za pomoć i Leona i Rodolpha. Oba su je iznevjerila i njoj se “njezin položaj ukaza kao kakva provalija.” ( “Stajala je kao obamrla, znajući za se samo po kucanju svojih arterija, koje joj se učini kao zaglušna muzika koja izlazi iz nje i širi se po cijelom polju. Zemlja pod njenim nogama bila je mekša od vode, a brazde su joj se učinile kao ogromni crni valovi koji se razbijaju o obalu. Sve uspomene, sve misli koje je imala u glavi iziđoše joj najedanput u isti mah pred oči kao tisuću iskri kakvog vatrometa. Ona vidje svog oca, Lereov kabinet, njihovu sobu tamo dolje, neki drugi predio. Stade je hvatati ludilo, ona se uplaši i uspije se pribrati, doduše nekako nejasno; jer nikako nije mogla da se sjeti uzroka svog užasnog stanja, to jest pitanja novca. Ona je patila samo zbog svoje ljubavi osjećala je kako je duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu, osjećaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari.”) Umrla je s Božjim blagoslovom ne mrzeći više nikoga.
Charl poslije njezine smrti ostaje nesretan i poražen skromno živjeti sa svojom malom kćerkom Bertom. Nije imao nikoga s kom bi podijelio svoju tugu i niša u čemu bi pronašao utjehu. Umro je kako je i živio, neprimjetno i nečujno, ostavivši djevojčicu samu...
Roman je protkan elementima romantizma, realizma i naturalizma koji savršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene, malograđanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnog talenta koja je samo htjela pobjeći od dosade koje je se je toliko bojala. Njezina razmišljanja romantična su, njezini susreti s ljubavnicima puni strasti, ali zato sredina u kojoj živi okrutna je realnost od koje ona tako očajno želi pobjeći. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv čega se je ona borila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumniji bijeg.
S naturalističkog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijek većim uzbuđenjima i strastima, koja je bila gotovo očajna da ih doživi. Njezino samoubojstvo možda je romantično, ali njezina smrt užasava i samog čitatelja (“Emma se diže kao kakav vještački oživljen leš, raspletene kose, ukočena pogleda, začuđena. Stade se smijati užasnim, mahnitim, očajnim smijehom, misleći da vidi grozno lice onog bijednika koje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo.”).
Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin svijet kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte srušio se je i nestao. I zato, ispijanje otrova maestralan je završetak sasvim u stilu Emme Bovary.
Flaubert je ovim romanom odao priznanje svima koji su dovoljno hrabri i ustrajni da barem pokušaju ostvariti svoj san. Ako i ne uspiju oni su pobjednici.
Piščeva izjava: “Emma Bovary to sam ja!” , često je služila kao polazna točka u tumačenju tog djela. Ono je shvaćeno kao neka vrsta intimne biografije autora, koji kroz lik Emme ispovijeda i slika jedan dio svog bića; svoje mladenačke iluzije, neostvarive čežnje, sukob između apstraktnih, romantičarskih težnja i prozaične svakidašnjice.
On je osobe i njihovu okolinu redovno ocrtavao zajedno, stvarao je jedinstvenu sliku kao što mi u stvarnosti vidimo lica i zajedno s njima, u odnosu na njih, predmete, koji ih okružuju.
I tako je Emma Bovary, jedna sanjarska duša zamijenila srednjovjekovnog Don Quijota koji se je isto tako borio za ostvarenje svojih ideala i koji je umro zaslugom svoje mašte i okrutne stvarnosti.

Sadržaj :
U Emmu Rouault, kćer seoskog imućnog gospodara, nakon povratka iz samostana uršulinki, gdje ju je otac bio smjestio, zagleda se seoski liječnik iz obližnjeg mjesta, udovac Charles Bovary, koji je došao da izliječi nogu njena oca. Bovary je često posjećuje i jednog dana odluči da zaprosi njenu ruku. Otac njen na to pristade. Emma, koja se u selu dosađivala i koja je o braku sanjarila zamišljajući da je čeka sreća, smirenje, ljubav i blaženstvo, o čemu je toliko čitala u romanima u samostanu, također pristade. Ona je mislila da ga ljubi, ali se ubrzo stade dosađivati, pitajući se: “Bože, zašto sam se udala?” Charles, nepokretan, nespretan, dobroćudan, iskreno je voli i misli da i ona njega voli. Međutim, ona sanjari o putovanjima, pustolovinama, otmicama i sve se više i više otuđuje od muža i nezadržljivo čezne za drugim, sretnijim životom, Stade zanemarivati i kuću i njega i zaljubi se najprije u mlada ljepotana Leona, pisara, s kojim održava platonsku vezu. Leon kasnije odlazi u Pariz, a Emma uskoro nalazi drugog ljubavnika, Rodolpha, s kojim doživljava svoj prvi pad. Ona se tako zaljubi u Rodolpha da mu predlaže da je otme i da pobjegnu. On joj obeća, ali kasnije joj piše pismo u kojem odustaje od bijega, i to porazno djeluje na Emmu tako da doživljava slom živaca. Budući da se dosađivala, muž je radi razonode odvede u kazalište u Ruen, i tamo ona susretne ponovo Leona. Emma se potajno sastaje s Leonom u hotelu i u međuvremenu ona upada u sve nove dugove, tako da u njih uvlači i svoga muža (piše pacijentima pisma u kojima moli da joj vrate novac koji duguju što hitnije). Zatim napušta Leona i vraća se ponovo Rodolphu, od kojeg traži da je spasi od duga. Kad on odbija, ona čak okrade svog ljubavnika, ali ništa ne pomaže jer su je povjeritelji stali plijeniti. Napokon, ne našavši izlaz iz toga, ona ispija otrov i tako umire kao preljubnica, ta provincijalka, koja je čeznula za nedostižnim životom, tražeći sreću i zadovoljstvo.

Likovi:
Emma Bovary – Emma je odrasla u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješuju u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine.
“ Emma je, naprotiv željela da se vjenča u ponoć, uz buktinje;..”
Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna; Charles je za nju tako običan i ljubav kojom je zasiplje više je guši, nego bilo što ostalo, tu nema ni trunke romantike iz romana, sve je obično i riječi koje joj izgovara.
“Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po svima kutovima njena srca.”
Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli. Međutim mladi pisar Leon odmah joj se svidio. Ona s njim doživljava platonsku vezu, budući da je on plah. Kad on odlazi u Pariz ona si nalazi novog ljubavnika Rodolphea. No on ju uopće na shvaća, ona je njemu još samo jedna u nizu, obična snovima zanesena provincijalka, malograđanka. I, naravno da je on napušta kad ona predloži da pobjegnu – to je potpuno slama i ponizuje. Međutim ubrzo obnavlja vezu s Leonom, ali ona se počinje gubiti, živi u snovima, zadužuje se kod mnogih koji vide njenu zanesenost i kada uvidi da je potpuno propala, da joj dolaze zaplijeniti kuću, a Rodolphe joj ne želi posuditi novac, otruje se. Ali ona i dalje vjeruje u ljubav, samo žali što joj nije bila suđena.
Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima;
jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor...” a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju.
“Šarl je bio iznenađen bjelinom njenih nokata. Oni su bili sjajni, oštri pri vrhu, čistiji od dijepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ali joj ruka nije bila lijepa, nije, možda, bila sudovoljno bijela, dok je u člancima bila malko suha; bila je i suviše dugačka bez blagih pregiba na oblinama. Ono što je na njoj bilo lijepo bile su oči; iako su bile smeđe, izgledale su crne zbog trepavica, i njen pogled padao je na čovjeka slobodno, s nekom prostodušnom smjelošću.
”Njen vrat se dizao iz bijela, posuvraćenog okovratnika. Dvije crne pole njene kose, koje su izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko su bile glatke, bile su po sredini glave razdvojene tankim razdjeljkom, koji se lako spuštao po krivini lubanje; i ostavljajući jedva vidljive ušne rese, one su se, s valovitim povijanjem prema sljepoočnicama, sastavljale pozadi u veliku punđu, što je naš seoski ljekar opazio prvi put u svom životu. Jagodice su joj bile rumene. Nosila je kao muškarac koštani lornjon, provučen između dva dugmeta na bluzi.”
Charles Bovary – veoma dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću.
Emma i Charles bili su kontrasti.
U kazalištu on je pita gledajući jednu scenu:
“ – A zašto je – upita Bovary – taj gospodin progoni?
Ali je on ne progoni – odgovori ona – to je njen ljubavnik.”

Pejsaž:
“Mjesec, sav okrugao i grimizne boje, dizao se iznad same zemlje u dnu livada. On se brzo dizao iznad grana topola koje su ga tu i tamo skrivale kao kakav crn, prodrt zastor. Zatim se ona pojavi, blistajući od bjeline, na čistom nebu koje je osvjetljavao; i onda uspravljajući se, on spusti na rijeku jednu veliku mrlju na kojoj se pojavi bezbroj zvijezda, i ta srebrena svjetlost kao da se savijala u vodi sve do dna kao zmija bez glave, pokrivena blistavim ljuskama. To je bilo nalik i na neki ogromni svijećnjak na kojem su se cijelom dužinom blistale kapljice rastaljena dijamanta. Tiha noć se šrila oko njih , gusti mrak je zastirao lišće. Emma je, s upola zatvorenim očima, duboko udisala svjež vjetar koji je pirio. Nisu ništa govorili jer su bili i suviše utonuli u svoje sanjarenje. Ljubav minulih dana ponovo je ispunjavala njihova srca, bujna i nijema kao rijeka koja je tu tekla, s tavom čudnom milinom kakvu donosi i miris jorgovana, i bacala u njihove uspomene mnogo veće i mnogo sjetnije sjene nego što su sjene onih nepokretnih vrba koje su se pružale po travi. Često bi kakva noćna životinja, jež ili lasica, polazeći u lov, pomicala lišće, ili bi se, pak, na mahove čula koja zrela breskva kako sama od sebe padne s grane na osmanluku.
“Ah divne li noć!” reče Rodolphe. ==> ujedno i
“Imat ćemo ih još!” odgovori Emma. ==>lirski moment
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 15:31:28 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5
Ivan Mažuranić - Smrt Smail Age Čengića

Beleske o piscu:
Mažuranić, Ivan (Novi Vinodolski, 18. 7. 1814. - Zagreb, 4. 8. 1890.), pjesnik i političar. Pravo završio u Zagrebu. Nastavnik na gimnaziji u Zagrebu, advokat u Karlovcu. U revoluciji 1848/49 narodni zastupnik i prevođa Hrvatskog sabora; glavni radaktor saborskih zavoda i zaključka. 1850. imenovan vrhovnim državnim odvjetnikom. 1873. - 1880. bio je hrvatski ban. Poslije toga napustio je politiku i živio povućeno, baveći se matematikom i astronomijom.
Mažuranic je poćeo pisati pjesme već kao gimnazijalac u Rijeci. Od 1841. do 1845. bio je suradnik Gajeve Danice. 1844. godine objavio je svoje najveće i najznacajnije djelo, ep Snrt Smail - age Ćengica. Tim djelom, u kojem su sretno prevladali klasični i dubrovački utjecaji kao i utjecaji narodne poezije, Mažuranic je stvorio klasčan junački ep, koji se kompozicijski i misaono uzdiže nad ćitavu ilirsku poeziju.
1849. godina bila je prijelomnom godinom Mažuraniceva života. Tada je austrijska kontrarevolucija uz pomoć Rusije ugušila oslobodilačke pokrete u monarhiji, Mažuranic je kao činovnik bečke vlade zauzimao najviše položaje u državnom aparatu i do kraja vodio popustljivu politiku zastupajući ideju o sporazumu Hrvata i dvora. Kao ban nastoji voditi politiku ekvilibrija između madžarskog i dvorskog utjecaja na Hrvatsku, ali više kao pasivni promatrač nego aktivni politički vođa, usmjerujući sva svoja nastojanja na kulturno unapređenje zemlje. Pjesnički rad Mažuranica nije bio zahvaćen protuslovljima njegova držanja u politici: svjestan da je njegova političko - činovnicka praksa nespojiva s pozivom pjesnika, Mažuranic je definitivno prestao pisati.

Lik Smail -Age:
Centralni lik oko kojega se odvija sva radnja je Turski plemić Smail - aga Ćengić, koji je prikazan kao krvnik i mućitelj. Izvana gledajući doima se kao junak, međutim analizirajući njegove postupke dolazi se do spoznaje kako je on ustvari kukavica koja uziva mućeći nevine i nedužne ljude, naslađujući se u njihovim patnjama.

Sadržaj:
U Štocu u Hercegovini u svojoj kuli Smail - aga doziva svoje sluge da izvedu zarobljene brdane. Smail - aga siđe na polje pred kulu i poćne zarobljenu raju darivati darovima. Raja gine u mukama ali bez jauka. U silnom sukobu nasilja, bez obzira što gubi, raja pobjeđuje nijemim, hrabrim i dostojanstvenim držanjem pred smrću. Smail - aga je bijesan, prolio je toliku krv, a svoju silu nije iskazao. Zato poziva starca Duraka, kojeg je zatoćio, jer mu je ovaj svojedobno savjetovano, da ne mući raju koja bi se mogla osvjetiti. Smail - aga kaznjava starca vjesanjem, koji sa sinom Novicom uzalud moli milost.
Durakov sin Novica potajno kreće noću Crnogorcima da iznenadi Smail - agu. Do toga časa i on je bio krvnik sa Turcima. Crnogorci bi ga smjesta ubili, da nije dao znak da dolazi kao prijatelj. Novica će izdati agu, da bi mu se na taj naćin osvetio za vješanje njegova oca, on će ujedno izdati i svoj narod i svoju vjeru.
Novica sretno stiže u Cetinje gdje izvaji straži, da se želi boriti na strani Crnogoraca. Sluga ga propušta u grad.
Sapat saziva junake, četa se sabrala i stigla na obale Morace, hladne vode. Svećenik spominje skoru borbu, a možda i smrt mnogima od njih. Uto stiže Novica i obećava, da će ih povesti u Smail - agin logor, a da postane dostojnim vodićem Novica se mora pokrstiti. Sunce zađe za planinu i četa krene na put. U četu stupaju i osvetnici kojim snagu daje vjera u osvetu, boga, slobodu. Strašnom Smail - agi suprostavlja se glas starca svećenika. Obojici glas podrhtava. Rijeći su povišene. To su dvije suprotnosti, iz prvog izbija prijetnja, a iz drugog mirnoća i odlućnost. Sad je već jasno da se ovdje ne radi samo o sukobu dviju vjera, već i o sukobu dobra i zla.
Smail - aga kupi harać po Gačkom. Harlije se raziđoše, a on krati vrijeme junačkim igrama. Ima ostro oko, hrabro srce i junačku sigurnu ruku. Haračije se vraćaju bez harača i vode raju. Aga je bijesan, sto nema harača. U meduvremenu na polju je oluja. Četa se priblizava logoru, razvi se borba na život i smrt. Aga pogine, ubio ga je Novica, kojeg zadesi ista sudbina, ali unatoć tome četa je pobijedila.

Analiza dela:
Iz stihova izvire skromnost i jednostavnost naših ljudi, koji vođeni ljubavlju i odlučnošču žrtvuju svoje živote u spas svoje domovine. U pjesmi je naglasen i religiozni moment, koji je bio značajan moment u borbi naroda protiv Turaka. Važno je bilo koje je vjere bio čovjek, jer tko je odbacio svoju vjeru, priznavao je Tursku vlast.



2. Smrt Smail Age Čengića

Bilješke o piscu:
Ivan Mažuranić rodio se 1814. godine u Novome Vinodolu, gdje je završio njemačku pučku školu. Po svršetku škole ostao je još dvije godine u rodnom gradiću, a potom odlazi u Rijeku, u gimnaziju s latinskim i njemačkim nastavnim jezicima. Gimnaziju je završio s odličnim uspjehom pa školovanje nastavlja 1833. godine kada seli u Zagreb, gdje upisuje studij filozofije. Drugu godinu studija nastavlja u Ugarskoj i tamo ga zatiče Gajev proglas za “Danicu” i “Novine horvatske”. Ujesen 1835. vraća se Mažuranić u Zagreb i upisuje pravoslovnu akademiju. Svršivši i te nauke 1838. namješta se kao pravnik u odvjetničkom uredu. 1873. godine Ivan Mažuranić postao je hrvatski ban, prvi “ban pučanin”. Sišavši s banske stolice ne bavi se više politikom. Posljednje godine života proveo je u miru baveći se matematikom i astronomijom. Umro je 1890. godine u Zagrebu.   Mažuranić ja autor malog broja djela, ali po umjetničkoj vrijednosti jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika. Mažuranić je nadopunio izgubljeno 14. i 15. pjevanje Gundulićeva epa “Osman”. Mažuranićevo životno djelo “Smrt Smail-age Čengića” objavljeno je 1846. u almanahu “Iskra”. Ep je komponiran u pet pjevanja (Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob) i donosi stvarnim povijesnim događajem inspiriranu fabulu o turskom silniku Smail-agi, njegovom bezdušnom tiranstvu i nasilju nad Crnogorcima te njihovoj osveti i aginoj zasluženoj pogibiji.
 
Sadržaj:

Agovanje
Smail-aga vladao je u Hercegovini kao turski plemić. On je bio poznat kao mučitelj Crnogoraca koji mu se nisu htjeli pokoriti. U jednom okršaju on ih je veliki broj zarobio. Željan da gleda krv i mučenje aga naredi svojim slugama đelatima da izvedu zatvorenike i starca Duraka koji ga je htio zaplašiti da će mu se Crnogorci osvetiti. Aga muči Crnogorce na razne načine. Jedne je dao nabiti na kolac, druge vješati, a trećima je dao odrubiti glave. On se je nadao da će čuti jauke, vapaj i molbe ali to se nije dogodilo. Zbog toga agu obuze paničan strah koji je krio u sebi. Pošto to nije doživio on dovede starca Duraka i sina mu Novicu. Kod njih mu je to uspjelo jer su oni gledali smrt svoje Crnogorske braće. Durak je molio, pištao i vikao da ga pomiluju. Veoma sretan da je uspio istjerati strah iz njih aga je veselo gledao vješanje Duraka. Sve je to gledao starčev sin Novica i on se zakune da će se osvetiti agi za njegovo nedjelo.

Noćnik
Pošto nije Novici udovoljio zelju da pusti njegova oca aga u svom prijašnjem đelatu naiđe na protivnika. Novica odlazi u šume i po brdima dolazi u Crnu Goru. Bojao se je dvaju neprijatelja: age i Crnogoraca. Međutim on se svejedno uputi u crnogorski tabor. Došavši pod zidine noćnika Novica naiđe na stražara preobučenog u crnogorsku nošnju. Stražar ga pušta unutra pod uvjetom da odloži oružje. Novica za osvetu agi odlazi među Crnogorce, odnosno do njihovog vojvode da bi se složili i zajedno uništili agu.

Četa
Jedne tamne noći kretala se po planinama jedna kolona, a pravac joj je bila Hercegovina. Šuteći, prolazila je četa od stotinu Crnogoraca na čelu sa Mirkom kao harambašom. Nisu bili to birani momci nego je to bila grupa Crnogoraca koja je imala jedan cilj: uništiti tursku vlast. Da bi četa ostala neprimjećena putovala je samo noću. Jednog sunčanog dana četa se odmorila. Već pred večer čuli su viku pastira koji su skupljali svoja stada koja su se nalazila oko Morače. U to vrijeme do čete je došao starac i počeo ih je ispovijedati, blagoslivljati i davati im savjete kao iskusan čovjek. Starac je rekao četi da treba da se bore protiv Turaka. Starac ode ali nakon njega dođe neki čovjek koji je bio obučen u odijelo turskog đelata. Svi se Crnogorci odmah uhvate za mačeve. Tada im on kaže da će se zajedno osvetiti Smail-agi.

Harač
Jednog lijepog sunčanog dana otputi se Smail-aga sa svojim haračlijama na granicu Crne Gore. Šatore je razapeo i poslao haračlije. Oni se svi vraćaju praznih ruku. Haračlije traže od raje po glavi zlatnik, a od porodice jednog ovna. Raja nije platila harač jer nije imala novaca. Aga naredi da mu se dovede raja. Ljutit aga htjede da iskaže svoje junaštvo na raji. Baciv se "đilitom" umjesto raje pogodi Turčina usred oka. Ljutit na taj neuspjeh ode da smišlja muke za raju. Naredivši da se raja poveže za repove konjima naredi vojvodi Bauku da ga proslavi na guslama. Bauk mu otpjeva pjesmu o junaku koji kasnije pogiba. Iza šatora u grmlju vidjele su se na više mjesta po dvije svijetle točke koje su se dobro isticale u tamnoj noći. Bijahu to Crnogorci. Čuje se pucanj, jedan, dva, tri a zatim se čuje agin glas koji viče slugama da mu dovedu konja. Pade tu mrtav aga i sluge. Jedino se spasi Bauk. Novica je htio da izvrši svoju osobnu osvetu ali ga jedan Turčin ubi. Crnogorci se vratiše kao pobjednici i odniješe aginu glavu.

Kob
Pod Lovćenom se nalazi polje na kojem se nalazi jedna kuća. U njoj živi jedan Turčin odjeven u punu ratnu opremu. Na licu mu izgleda da je ljut međutim to samo izgleda. Taj čovjek je Smail-aga. To je njegovo čelo, njegove ruke i odijelo, al' sve to visi obješeno i tužno. Proganja ga savjest. Ovim zadnjem djelom Mažuranić nas obavještava da je život Smail-age gotov i da je on jadan.
 
Karakterizacija likova:
Smail-aga Čengić
Krvoločni tiranin, bezobzirno i nemilosrdno ubija Crnogorce, utjeruje harač, ubija starca Duraka (Novičin otac), boji se osvete Crnogoraca, na kraju djela biva ubijen
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 15:35:04 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 4 5 ... 11
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 11:06:10
nazadnapred
Prebaci se na:  
Upozorenje:ova tema je zaključana!
Samo administratori i moderatori mogu odgovoriti.
web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.205 sec za 19 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.