George Orwel - Životinjska  farma


Zapažanja o djelu:
Djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki, koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji I ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje šovijek ne zna. Jedan od načina je prikazan I u knjizi Georga Orwela "Životinjska farma".
Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovijek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja. Kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja.
Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist I najviše od svega čovjekova želja da vlada svime I svima. Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje I prezira, pa na kraju osjećaji krivnje.
"Nema više odgađanja", drugovi, reče Napoleon nakon što je ispitao tragove. Pred nama je posao. Već danas ujutro počet ćemo ponovo graditi vjetrenjaču I to će potrajati čitavu zimu, I po kiši I po suncu. Pokazat ćemo tom bijednom izdajniku da ne može tako lako uništiti naš trud. Zapamtite, drugovi, ne smijemo mijenjati naše planove: provest ćemo ih do konačne pobjede. Naprijed drugovi ! Živjela vjetrenjača ! Živjela Životinjska farma !

Anotacija:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je to najvise svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran. No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se je jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile se otjerati ga sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile se travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati što će drugi na farmi raditi. No s vremenom svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa vlasnicima, ljudima, drugih farmi u okolici, te se nakraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.

Likovi:
Major, Boxer, Clover, Benjamin, Mollie, Napoleon, Snowball, Squealer

Major: "Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još je uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna  izgleda. "

Boxer: "Boxer je bio ogroman konj, visok preko sto osadeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova    inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage. "

Clover: "Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se    približavala srednjoj dobi, i koja nakon četvrtog ždrebeta nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost. "

Benjamin: "Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primjedba - na primjer, znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali da bi on radije živio i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi. "

Mollie:"U posljednjem trenutku, usiljeno se nećkajući i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je    vukla dvokolicu gosp. Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce.

Napoleon:"Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. "

Snowball:"Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost. "

Squealer:"Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljaoo nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu , čas na dugu stranui mahao repom koji je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo.

Bilješka o autoru:
George Orwel rođen je 1903. g. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. g. služio  je u imperijalnoj policijiu Burmi. Neke od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svj. rata javlja je dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. godine završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu1945. Umro je u siječnju 1950. g.


2.Životinjska farma

Bilješka o piscu:
George Orwell je pseudonim za Erica Arthura Blaira (uzeo je George jer mu se činilo engleskim više nego Eric, a Orwell se zvala riječica blizu mjesta gdje je stanovao pa ju je uzeo za svoje prezime)                                                                   
-rođen je 1903. u Indiji (otac mu je bio tamo u državnoj službi, to je tada bila britanska kolonija)
-u 1933.g. stanovao u istočnom Londonu i poslije u Parizu kako bi upoznao život sirotinje rezultat je knjiga “Bez pare u Parizu”
-na temelju iskustva u imperijalnoj policiji izlazi roman “Burmanski dani”
-1936.g. dolazi u Španjolsku i tamo piše o njihovom građanskom ratu, knjiga izlazi 1938. “Izraz poštovanja Kataloniji”
-njegove važnije knjige su “Neka cvate aspidistra” 1936 i “Izlazak na zrak 1938
-početkom 1944 završio je “Životinjsku farm”, no zbog nekoliko odbijanja nakladnika izdana je tek 1945. (bila je golem uspjeh)
-umro je 1950.g. u siječnju

Bilješke za vrijeme čitanja:
- prvo se upoznajemo s likovima u ovom slučaju životinjama, koje su se okupljale da bi čule što Stari Major ima za reći.
-po Majorovim riječima upoznajemo stanje životinja na farmi, citat: “Drugovi, kakav je sad naš život? Pogledajmo: naš život je bijedan, tegobani kratak.. Kada dođemo na ovaj svijet, daju nam upravo toliko hrane da jedva preživimo. Oni koji to mogu podnijeti, prisiljeni su raditi do posljednjeg atoma snage. Kada prestanemo biti korisni istog trena nas kolju s odvratnom okrutnošću”, te rečenice nam vrlo slikovito opisuju životinjski život ne samo na ovoj farmi već i na mnogim drugim diljem svijeta.
-nakon 3 dana umire Major
-njegove planove o pobuni su razradile 2 mlade svinje Napoleon i Snowball budući vođe
-pobuna se planirala, ali dogodila se neplanirano jer životinje nisu nahranjene do navečer pa su istjerale ljude u napadu bijesa.
-životinje uništavaju sve što podsjeća na ljudska bića kao što je npr. odjeća, citat: “Vrapce, rekao je treba smatrati odjećom, što je oznaka ljudskih bića.”
-odlučile su da kuća koja je prije pripadala G.Jonesu ostane kao muzej.
-farma se preimenuje u iz Vlastelinstvo u Životinjsku farmu
-napisali su sedam zapovjedi na stražnji zid suše, citat:
1. Tko god ide na dvije noge taj je neprijatelj 
2. Tko god ide na četiri noge ili ima krila taj je prijatelj
3. Nijedna životinja ne smije nositi odjeću
4. Nijedna  životinja ne smije spavati u krevatu
5. Nijedna životinja ne smije piti alkohol
6. Nijedna životinja ne smije ubiti bilo koju drugu životinju
7. Sve su životinje jednake
-tih 7 zapovijedi mi je jako slično na naše, mislim kršćanske 10 zapovijedi
-životinje su održavale farmu i to im je uspijevalo.
-nedjeljom se nije radilo već su se vodile sjednice na kojima se raspravljalo o novim idejama, najaktivniji su bili Snowball i Napoleon no nikad se nisu slagali, citat: “U raspravi su najaktivniji bili Snowball i Napoleon. Ali primjećeno je da se nikad nisu slagali. Citat: ”U raspravi su najaktivniji bili Snawball i Napoleon. Ali primjećeno je da se nikad nisu slagali.”
-već to upućuje na skori rascjep vlasti
-nakon nekog vremena Jones i neki njegovi ljudi napadaju, ali životinje uspješno obrane farmu
-počinje se graditi Snowballu vjetrenjača s čim se Napoleon ne slaže.
-Snowballa otjerali Napoleonovi psi s farme, od tad pa nadalje Snowball se prikazujekaoneprijatelj životinja.
-Napoleon proglašava Snowballa Jonesovim agentom od početka, a Snowballove rane od Jonesova napada je zapravo uzrokovao Napoleon znajući za njegovu izdaju.
-tu se jasno može uočiti zloupotreba vlasti s Napoleonove strane.
-gradi se vjetrenjača protiv koje je bio Napoleon i on tvrdi da to nije bila Snowballova idea nego da ju je on ukrao od Napoleona. Citat: “Napoleon, upravo se on na početku za nju zalagao, a plan koji je Snowball nacrtao na podu inkubatora zapravo je ukraden iz Napoleonovih bilješki.”
-Jones drugi put sa svojim ljudima napada farmu i ovaj put su se životinje obranile, bilo je i mrtvih.
-svinje preko Whympera trguju s ostalim farmama, žive u Jonesovoj kući, Napoleon se uzvišuje. Citat: “O Napoleonu se više nije govorilo jednostavno kao o Napoleonu… naš vođa, drugi Napoleon…”
-Napoleonovi psi razdiru životinje koje jedna za drugom priznaju izdaju
-vjetrenjača je napokon završena, no životinje, no životinje i dalje gladuju, a Boxer je na umoru i Napoleon ga jeodlučio poslati u bolnicu.
-jedne večeri životinje su bile privučene bukon u kući pogledale su kroz prozor.
-vidjele su svinje sa G.Pikingtonom njigovim glavnim neprijateljem i još nekim ljudima
-Napoleon je preimenovao farmu iz Životinjska u Vlastelinsku farmu i time je završena revolucija kao da je nikada nije bilo.   

Doživljaj djela u cjelini:
 -knjiga mi se svidjela jer zaista opisuje čovjeka koji želi moć i kad ju dobije norodu kojim vlada loše se piše, a trebao bi biti taj koji im poboljšava život
-u ovoj knjizi je napisan 101 kako zloupotrebiti moć i narodu kojim vladate zadati muke.
-ovo bi bio komunizam koji prelazi u aristokraciju te za vrhunac je uzeta veleizdaja vođe Napoleona.

Tema djela:
-rekao bih da je pisac htio prikazati totalni režim kroz knijgu
-životinje su zauzele mjesta ljudi, a kad se vlast mjenjala, nisu odmah reagirale što im se poslije nije isplatila
-možda su one same mislile da će im biti dobro te da će se situacija popraviti.
-njihova naroda ih nije nije napuštala do scene sa svinjama i ljudima u kući

Ideja:
 Životinje nisu htjele biti kao ljudi niti patiti od njihove ruke već su htjeli preuzeti svoj život u svoje ruke
-smatrali su ljude nedostojnim tj. da su niži od životinje.
-no na kraju je ispalo da neke životinje nisu ništa bolje od ljudi

Kompozicija djela:
knjiga se dijeli na poglavlja kojih ima 10

Mjesto i vrijeme radnje:
-Engleska, citat: ”Nijedna životinja u Engleskoj nije slobodna.”
-u knjizi se naznačuju samo godišnja doba i godine, citat: “Prošle su godine, godišnja doba su dolazila i odlazila, a s njima i kratki životi životinja.”


3.Životinjska farma

Vrsta dela:
roman, basna
   
Mesto radnje:
životinjska farma
   
Vreme radnje:
neodređeno
   
Fabula:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je to najvise svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavranNo, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se je jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile se otjerati ga sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile se travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati što će drugi na farmi raditi. No s vremenom svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa vlasnicima, ljudima, drugih farmi u okolici, te se nakraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.
   
Tema dela:
 želja životinja da se oslobode ovisnosti o čovjeku, da svi budu jednaki (misli se na životinje), njihov trud i život, te na kraju veliko razočaranje
   
Likovi:
Major, Boxer, Clover, Benjamin, Mollie, Napoleon, Snowball, Squealer
   
Major:
Oko njega su se uvijek okupljale životinje da ga slušaju. Bio je pokretač ustanka protiv čovjeka, koji nikada nije niti doživio. Rekao je da će se to jednoga dana dogoditi, no nije ni slutio da bi to moglo biti ubrzo nakon njegove smrti. Naučio je životinje već zaboravljenu pjesmu «Životinje Engleske»"Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još je uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna  izgleda."
   
Boxer: 
bio je vrlo vrijedna i marljiva životinja, želio se dokazati i zavrijediti mirovinu, koju nikada nije dobio. Bio je pokoran Napoleonu. «Zahvala» svinja mu je bila ta da su ga poslale živoderu, rekavši ostalim životinjama da je u najboljoj gradskoj bolnici uz pruženu najbolju moguću skrb. Kada je jednom otišao sa farme, više nikada nije viđen."Boxer je bio ogroman konj, visok preko sto osadeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage."
   
Clover:
Clover je bila inteligentnija od Boxera, no to nikada nije iskoristila. Shvatila je što će se desiti sa Boxerom dok su ga odvodili, znala je čitati…"Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja nakon četvrtog ždrebeta nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost. "
   
Benjamin:
On je bio po mom sudu također vrlo inteligentan. Shvaćao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajući nove riječi. No to nije pridonjelo ničemu. On je to shvatio, ostale životinje nisu, svinje su nastavile raditi po svome."Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primjedba - na primjer, znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha , ali da bi on radije živio i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je prijatelj privržen Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi."
   
Mollie:
u ovom romanu, životinje poprimaju ljudske osobine, kao u basni. Za Mollie bih rekao da je razmažena i ljena!!! Osobno ne podnosim razmažene ljude tako da me se njen lik nije niti malo dojmio u pozitivnom smislu. Voljela je pokazivati svoju ljepotu između ostalog noseći mašnice itd. Njena želja ili možda ćak pohlepa za šećerom dovela ju je tamo gdje ju je dovela i meni bi to osobno bilo vrlo drago što je opet vukla kola. No na kraju je možda i bolje prošla nego što su  životinje na farmi bile u trenucima njihove gladi i uvijek zasićenih svinja."U posljednjem trenutku, usiljeno se nećkajući i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gosp. Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce."
   
Napoleon:
je veliki, lažni i pohlepni vođa koji je mario jedino za sebe i kitio se tuđom slavom – primjer «protjeravši Snowballa i uzevši njegov plan gradnje vjetrenjalče koji kako kaže, nije napravio Snowball, nego Napoleon osobno."Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. "
   
Snowball:
smatram da kad bi Snowball bio glavni na Životinjskoj farmi, a da Napoleona nema, život životinja bi bio ljepši i bolji. Imao je dobre namjere. No on je upravo iz tog razloga i protjeran.
"Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost. "
   
Squealer:
Vješt govornik koji je u mnogim slućajevima gdje su životinje počele shvaćati što se zapravo dešava pobio njihove misli i tvrdnje izmislivši neku vrlo uvjerljivu priču u kojoj je uvijek Napoleon najuzvišeniji junak."Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljaoo nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas n jednu , čas na dugu stranui mahao repom koji je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo. "
   
Zapažanja o delu:
djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih basni, koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji i ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje šovijek ne zna. Jedan od načina je prikazan i u knjizi Georga Orwela "Životinjska farma".Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovijek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja. Kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja.
Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist i najviše od svega čovjekova želja da vlada svime I svima.
Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje i prezira, pa na kraju osjećaji krivnje."Nema više odgađanja", drugovi, reče Napoleon nakon što je ispitao tragove. Pred nama je posao. Već danas ujutro počet ćemo ponovo graditi vjetrenjaču i to će potrajati čitavu zimu, i po kiši i po suncu. Pokazat ćemo tom bijednom izdajniku da ne može tako lako uništiti naš trud. Zapamtite, drugovi, ne smijemo mijenjati naše planove: provest ćemo ih do konačne pobjede. Naprijed drugovi! Živjela vjetrenjača! Živjela Životinjska farma!
   
Beleške o piscu
George Orwel rođen je 1903. g. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. g. služio  je u imperijalnoj policijiu Burmi. Neke od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svj. rata javlja je dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. godine završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu1945. Umro je u siječnju 1950. g.

Aleksandar Sergejevič Puškin - Evgenije Onjegin


Ukratko o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. Godine u bogatoj obitelji. Svojim djelom Oda slobodi zamjerio se sudu, te je prognan u južnu rusiju, te tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. Godine, te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veća djela su: Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza, Brončani konjanik, Ruslan i Ludmila…

Ponešto o likovima:
Evgenije Onjegin je tipični lik suvišnog čovjeka, a tome pripomaže i njegova sveopća nezainteresiranost, možda čak ljenost.
Lenski je romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju, kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjećaje.
Tatjana je seoska djevojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseauu, posjeduje neposrednost, nesumljivo stečen u provinciji, među pukom, sa dadiljom.

Kratak sadržaj:
Radnja započenje pričati o mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čovjeku”, koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otićiu u unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen  u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz prkosa koketira s olgom. Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na duggo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.

Vrijeme radnje:
Radnja se odvija oko 19.stoljeća.

Mjesto radnnje:
Radnja se odvija u Rusiji.

Napomena:
Puškon je na onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa Don Juan, an epic satire, pa prema tome kao romantična knnjiževna vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gdje je čest lik suvišnog čovjeka.

Johanna Spyri – Hajdi ~ Heidi


Bilješka o piscu:
Johanna Spyri rođena je u Švicarskom selu nedaleko od Ciriškog jezera. Odrasla je u kući u kojoj je živjelo puno djece. Počela je pisati za vrijeme Francusko-Ruskog rata 1871.god.Najviše uspijeha doživjele su njezine knjige za djecu osobito Heidi.Knjiga je ubrzo prevedena na mnoge strane jezike.Umrla je 1901.godine.

Mjesto događaja:
u planinama, gradu, Sesmenova kuća.

Vrijeme događaja:
Ljeto, jesen, zima, proljeće.

Likovi:
-glavni: Heidi- djevojčica koja nema roditelja, radoznala,vesela,poslušna,razigrana.Meni se Heedi sviđa zato što je vesela i poslušna.

-Djed-vrijedan,spretan,prižan,pažljiv,strpljiv.Sviđa mi se djed zato što od drveta može napraviti lijepe stvari.
             
-Petar-ljubomora,ali u duši dobar.Ne sviđa mi se jer je ljubomoran.
             
-Klara-nepokretna,tiha i povučena.Sviđa mi se zato što je tiha.
 
- sporedni: gospođa Rottn meier, Klarin tata, Klarina baka.

Kratak sadržaj:
Sunce je grijalo i žena je vodila Heidi sa sobom do strike sa planine. Kad su došli žena joj je rekla da jeto njezin djed i ona mu je potrčala u susret. Njih dvoje su bili veoma sretni i stalno su bili zajedno.Tamo je srela Heidi i Petrovu baku. Ona je bila slijepa starica i Heidi se brinula o njoj. Nakon tri godine žena se vratila i odvela Heidi u bogatu kuću.Ondje je srela djevojčicu Klaru koja joj postaje prijateljica.Klara je bila bolesna i nije mogla hodati. Klarina baka je Heidi naučila čitati. Heidi je ponoći ustajala te nije mogla spavati zbog čežnje za djedom.Stari liječnik je rekao da se mora vratiti djedu. Sutra dan je Heid došla kod djeda. Donjela mu je pismo u kojem je bilo mnogo novca.Stari liječnik je javio da će doći u planine.Klara je htijela doći u planine k Heidi. Nakon nekoliko dana Klara je stigla kod prijateljice.Klari je je u planinama ozdravila, prohodala. Baka i Klarin otac bili su presretni. Klarin otac je obećao djedu da će se brinuti za Heidi sve dok ne umre.

Osnovna misao:
Pomozi drugima pa će drugi tebi pomoći

Euripid - Medeja


Bilješka o piscu:
Euripid se rodio godine 480. ili, prema nekim podacima godine 485. prije Krista. Rodio se na otoku Salamini, a umro na dvoru makedonskoga kralja Arhelaja u Peli, godine 406. prije Krista. O njegovom životu postoji malo podataka, jer se nije bavio državnim poslovima. Na Euripida je u njegovim mladim godinama utjecao njegov učitelj, filozof Anaksagora, a u kasnijem Euripidovom duhovnom razvoju opaža se i jak utjecaj sofista i tadašnje retorike. Stare vijesti pjesnika opisuju kao ozbiljna i usamljena mislitelja i ljubitelja knjiga, a svi izvori Euripidu pripisuju izvanredno obrazovanje i kulturu. Sačuvan je podatak da je prvi imao privatnu biblioteku.
Euripid je u svojim tragedijama oživio helenski život svojega vremena, s njegovim velikim nasljeđem prošlosti i predviđanjem budućnosti. Nastojao je dotadašnjim obradama mitova dati i novu dušu, pa je iz mitova obično uzimao goli sadržaj, dok je sve ostalo razrađivao na novi način, i unosio misli i poglede na svijet. Zato je već u starini nazivan scenskim filozofom.
S Euripidom je počela prevladavati kazališna, glazbena i tehnička reforma. Tako se služi svim sredstvima izvan drame, primjerice prologom, u kojem se gledatelji obavješćuju o prethodnim događanjima i upućuju u budući razvoj radnje. Uveo je i deus ex machina, božanstvo, koje je umjesto same umjetnički uvjerljive radnje raspletalo čvor tragedije.
Euripid je napisao osamdesetak tragedija, od kojih je, uz fragmente, sačuvano 17 - “Hekaba”, “Hipolit”, “Orest”, “Feničanke”, “Medeja”, “Alkestida”, “Andromaha”, “Pribjegarke”, “Ifigenija u Aulidi”, “Ifigenija na Tauridi”, “Trojanke”, “Bakhantice”, “Heraklidi”, “Helena”, “Pobješnjeli Heraklo”, “Elektra” i “Ion”, te jedna satirska igra - “Kiklop”. Nije naišao na veliki odziv kod tadašnje publike, pa je za života na dramskim natjecanjima ostvario samo četiri prve nagrade. Više razumijevanja i slave nalazi potkraj života na dvoru makedonskoga kralja, a zasluženo priznanje među svojim sunarodnjacima ostvario je tek poslije smrti.
Euripidov jezik je jednostavan i lijep, jednak dnevnom govoru pjesnikovih suvremenika, a stil je providno jasan. Pjesnik je postao uzorom mlađoj tragediji i novoj antičkoj komediji. Osobito je utjecao na rimske pisce - tragika Seneku i pjesnika Ovidija, a i na brojne kasnije europske pisce.

Obrada djela:
Tragedija “Medeja” jest među najboljim Euripidovim tramatskim ostvarenjima, a u njoj je pjesnik iznio na uvjerljiv i potresan način problematiku ljubavi i moralne odgovornosti u braku. MJESTO RADNJE jest Korint, a FABULA je temeljena na mitu o Medeji i Jazonu.
Medeja, čarobnica, koja je spasila život Jazonu kad je krenuo po zlatno runo, pobjegla je s njim, postala njegova žena i rodila mu dva sina. Utočište su našli u Korintu, gdje se Jazonu pruža prilika za ženidbu s Glaukom, kćerkom korintskoga kralja Kreonta. Medeja je očajna zbog gubitka muža i njegove prijevare, pa proklinje kraljevu obitelj, zbog čega je kralj šalje u progonstvo. Pretvarajući se da prihvaća kraljevu odluku, a u duši snujući osvetu, Medeja kralja moli da s djecom u Korintu ostane još samo jedan dan. Susreće Egeja, kojem obećaje pomoć u njegovoj velikoj želji da ima dijete, a on joj zauzvrat obećaje utočište u Ateni. S pripremljenom odstupnicom, Medeja može pristupiti strašnoj osveti Jazonu. Djecu šalje ocu, s poklonom za njegovu mladu - vjenčanim vijencem i otrovanim plaštom. Glauka pogiba u mukama, a s njom i otac Kreont koji ju pokušava spasiti. Medeja, ubivši Jazonu zaručnicu, ubija i vlastitu djecu. Iz Korinta odlazi na zmajskim kolima, a slomljenom Jazonu, koji je proklinje kao zločinku, proriče kobnu smrt.
Naslovni i glavni LIK tragedije jest MEDEJA, žena velike i kobne strasti. Zbog ljubavi prema Jazonu, pobjegla je iz vlastita doma i s mužem i djecom živjela u Korintu kao prognanik. Tim više ju je pogodila Jazonova izdaja koji se pripremao za vjenčanje s kćeri korintskoga kralja. U svojevrsnom prologu, dadilja djece opisuje Medejino stanje:

“A nesretna Medeja, uvrijeđena tim,
 uz glasan krik se sjeća zakletava svih
 i bogove sve zone za svjedoke tom
 na kakav način Jazon vraća ljubav njoj,
 Bez hrane leži sama, raskida je bol,
 a čitavo je vrijeme grozan guši plač.
 Od kada ćuti da je bračni izda drug,
 sve samo u tle bulji, pogled joj je tup,
 a ako netko reče utješan joj glas
 to sluša kao kam il’ kao morski val,
 Tek tu i tamo kene bijel i bjelcat vrat
 i sama za se plače dragog oca svog
 i domovinu svoju i svoj rodni dom
 što izdade ih slijedeć muža svoga put,
 a toj joj nanije sad i sram i grdan rug.
 U nesreći u svojoj sada spozna tek
 što znači ostat lišen doma očinskog.
 Dječake mrzi, neće ni da vidi njih,
 a još od čega goreg mene hvata strah.
Žestoko joj je srce, ja je dobro znam,
 otrpjet neće samo tako ovaj jad,
 i bojim se da šutke srnut će u trijem,
 u sobu gdje joj stoji bivši bračni log,
 i u srce će nekom rinut oštar mač,
 pa Jazonu il’ ženi žića presjeć nit,
 a tim će jošte veća nesreća je snać.
 jer strašna je, a onaj tko se zgrabi s njom
 taj lako se podičit neće pobjedom.”

Medeja je strasna, i teško povrijeđena žena, ali istodobno i majka. Već u prvom činu vidljiv je njezin neobičan odnos prema djeci. Tako dadilja upozorava odgojitelja da bi od osvetoljubive majke opasnost mogla zaprijetiti i njezinoj vlastitoj djeci:

“A ti od majke djecu dobro sakrivaj
 i nipošto ih ljutoj njojzi ne puštaj,
 jer vidjeh već da zvjera kao bijesan bik
 ko neko zlo da snuje. Neće proć je gnjev,
 dok ne padne tu netko od nje oboren.”

Da su djeca doista u opasnosti, potvrđuje već u prvom činu i sama Medeja, nakon što dadilja upozorava na njezino “srce rasrđeno, nesmirljivo i bolno, teško povrijeđeno.” Tako Medeja u svojoj tužaljci kaže:

“O prokleti sinovi nesretne majke,
 crkli da bog da zajedno s ocem
 i propao dom vam sav!”

Iako zbor korintskih žena smiruje Medeju, i mole je da ne poseže za osvetom, jer će se nevjernom Jazonu osvetiti Zeus, Medeja, opirući se uobičajenom položaju žene u grčkom braku, navješćuje osvetu i to opravdava:

“…  Ženu hvata strah
 od mača, žena nije ni za kakav boj,
 no dirne li joj netko bračni njezin spreg,
 tad nećeš naći stvora krvožednijeg.”

Iako Medeji strast i želja za osvetom mrači razmišljanje, ona ipak djeluje s predumišljajem. Tako se, dok Kreonta moli da joj progonstvo odgodi za jedan dan, pravi popustljivom, ali si time zapravo otvara prostor za ostvarenje svojega nauma. Tako zboru odaje:

“Mladoženju i mladu ljut još čeka boj,
 a brige ne malene imat će i tast.
 Zar misliš da bi govor meni bio blag
 da nije sretnu varku smislio mi um,
 prešutjela bih sve i ne rekla ni riječ.
 Zaslijepih ga, a on je tako bio lud,
 da izgonom ne razbi tajni naum moj,
 već dopusti mi ostat jošte jedan dan,
 i ja ću u to vrijeme postići svoj cilj:
 pogubit oca, kćer i s njima muža svog.”

U ovom se citatu vidi da Medeja u tom trenutku želi ubiti Jazona, a ne mu nanijeti bol ubojstvom djece. No, Medeja još nije odlučila kako najuspješnije provesti svoj naum. Kao unuka boga sunca Helija, ne boji se da neće uspjeti provesti ono što želi:

“Vještine ti ne manjka. Žena nije stvor
 što postići će cilj u natjecanju kom,
 no kada treba splesti kakve spletke splet
 tad nema nikog što bi bio tako vješt.”

Medeja je ogorčena svojim položajem - mora napustiti Korint s djecom. Kući ne može, jer je, pomažući Jazonu, izdala obitelj, ne može ni do Pelijevih kćeri, jer su na njezin nagovor ubile oca. Zato ironično Jazonu kaže:

“Mladoženji je ovo krasan svadben dar,
 kad žena, što mu bješe zaštita i spas,
 ko prosjak luta s djecom svijetom širokim.”

Medeja nekoliko puta podsjeća da je barbarka, a Jazon je upozorava da mora poštivati običaje zemlje u kojoj živi:

“Po meni, prije svega, Grčka ti je dom
 ne boraviš u zemlji divljoj, barbarskoj,
 po pravu živiš, ne po sili surovoj.”

Da Medeja djeluje posve svjesno, s predumišljajem, potvrđuje i to što si, prije izvršenja djela, priprema odstupnicu. Svjesna je da je, nakon što postane zločinka, neće primiti i zaštititi ni jedan grad, pa joj rješenje pruža slučajni susret s Egejem, atenskim kraljem. Navodi ga na zakletvu da će joj u svakom slučaju pružiti zaštitu i time joj osiguran azil.

“U pravi čas je čovjek došao mi taj,
 ko luka spasa, čvrsti pouzdani žal,
 sa krme svoje konop ja ću bacit na nj
 u Paladin kad stignem, u Atenin grad.”

Medeja je odlučila - otrovat će Kreontovu kćer, a u tome će joj poslužiti vlastita djeca. Navodeći Jazona i Glauku da misle kako moli da joj djeca ostanu u Korintu, poslat će otrovane darove Glauki. Osvetnica Medeja svjesna je da time i svoju djecu šalje u smrt:

“No neću više o tom reći niti riječ,
 jer kad se sjetim djela koje pripremam,
 obuzima me plač, jer djecu činom tim
 također ubijam. No nema stvora tog
 što spasiti će njih. A Jazonu ću strt
 i smrvit čitav dom, pa onda na put poć
 i oplakivat svoje drage djece krv.”

Odlučivši o načinu osvete, Medeja hladnokrvno ostvaruje svoj naum. Prije svega, Jazona uvjerava da se urazumila i moli ga da djecu zadrži u Korintu.

“Ja vidim da je dobro, ponajbolje čak,
 što izagnat me iz ove zemlje misli kralj,
 jer - kao dušman ljuti tebi, a i njoj,
 i kralju - samo smetam, pa ću rado poć.
 No ti zamoli kralja da ne izgna njih,
 nek djeca žive tu kraj ruku očinskih!”

Praveći se zahvalnom, Medeja nudi dar kraljevoj kćeri - otrovni vijenac i plašt, koji će joj poslati po svojim sinovima. Djeca odlaze, i Medeja, kad se vrate s odgojiteljem, saznaje da su obavila svoju zadaću i kraljevoj su kćeri vlastoručno predala ubojite darove. Slijedi trenutak Medejine duševne borbe. Kao svaka majka, Medeja voli svoju djecu, ali u njezinoj ogorčenoj duši Medeja osvetnica prevladava nad Medejom majkom.

“O što da radim, žene? Kad im oči zrem
 i blistave i sjajne, sasvim protrnem
 i klonem, te ne mogu naum svršit svoj.
 Iz ove ću ih zemlje povest sa sobom,
 ne želim da im oca zlom rastužujem
 i sebi sama dvostruk bol da zadajem.
 No što je sa mnom to? Zar zlo ne vratit zlim?
 Zar dušmanima da se ja ne osvetim?
 Kolebat neću već ko neki čovjek mek,
 i nježna me i blaga neće svladat riječ.”

Medeja je također svjesna da su djeca u smrtnoj opasnosti jer su svojim rukama donijeli otrovne darove, i zato bi se njima mogla osvetiti kraljeva rodbina. Zato još jednom preispituje svoje srce:

“No, možda ipak ne! O srce moje, daj,
 poštedi djec, pusti i ne ubijaj!
 Nek u Ateni radost budu žiću mom!
 Al’ osvetnog mi Hada, boga podzemnog,
 ne mogu pustit djecu dušmanima im,
 da muče ih i kinje, zlostavljaju njih.
 Ta bolja im je smrt, a kad im je već mrijet,
 nek vlastita ih majka pošalje u Had.”

Medeja je odlučila, i djeci je time potpisana smrtna presuda. Do konačnoga izvršenja svojega zlodjela, oprašta se s djecom, u potpunosti svjesna onoga što čini:

“O dođite joj jednom u moj zagrljaj,
 da privinem ta tijela, slatki dahnem dah.
 Pa idite, jer više ne snosi mi vid
 da gledam vas, jer silan obuze me jad.
 Ja svjesna sam da činim opak čin i klet,
 no svladala mi razbor sverazorna strast,
 što smrtnika će svakog odvest u propast,
 što uzrokuje svako zlo i gnus i kal.”

Medejina osveta postigla je cilj - od otrovanih darova umrla je ne samo Glauka nego i Kreont. Prije Medejina bijega, ostaje još samo jedan strašan čin u krvavoj tragediji - djeca. Pravdajući se da ne želi da im tuđa ruka zada smrt, Medeja se sprema ubiti oba svoja sina:

“Pa naprijed, srce moje, došao je čas
 za strašan čin, no ipak tako potreban.
 O jadna moja ruko, brže hvataj mač,
 privedi tužnom kraju tužnog žića tijek,
 i neću se kolebat, neću mislit sad
 koliko mi je težak bio porođaj
 i kako su mi dragi. Samo kratak tren
 zaboravljam svoj porod - na smrt osuđen.
 A poslije ću plakat svoga srca plod,
 što ubih ga, o jao, jadan li sam stvor.”

Medeja ubija svoju djecu i ne osjeća kajanje zbog svojega strašnog čina. Iz Korinta bježi na zmajevim kolima, i pri tome Jazonu, koji je proklinje, odgovara:

“Ti kažnjen si što meni iznevjeri brak,
 jer ne smjedoh da budem tebi smijeh i rug,
 a kraljevna, i Kreont što ti dade kćer,
 ispaštaju za izgon moj iz grada tog.
 Pa zovi, ako hoćeš mene lavicom
 i Skilom što u moru živi tirenskom,
 ublažit nećeš ugriz oštrog zuba mog.”

Za vlastitu djecu koju je ubila, Medeja jedino može osigurati svečani pogreb i mir njihovim grobovima, i zato Jazonu ne želi predati njihova mrtva tijela:

“To ne, već pogreb njihov moja bit će skrb;
 u posvećeni Herin odnijet ću ih hram,
 da ne dira im dušman sveti grobni hum.
 A tu u gradu ovom, gradu korintskom,
 uspostavit ću nov i svečan obred svet
 ko pokajničke žrtve za svoj zločin krut.”

   JAZON je tragičan lik, unatoč tome što u usponu prema uspjehu vješto koristi druge. Tako mu je Medeja pomogla u pothvatu sa zlatnim runom, a napušta je i koristi Glauku kako bi se domogao vlasti i moći u Korintu. Samoj Medeji svoju izdaju obrazlaže:

“Iz Jolkije kad amo morao sam prijeć
 u nevoljama strašnim nemoćan i slab,
 zar mogoh ko bjegunac bolju sreću nać
 no uzeti za ženu samog kralja kćer?
 Učinih to ne zbog tog što te bijah sit
 i što me druge žene svladao je čar,
 a što mi tako oštro tu spočitavaš,
 ni zbog tog što bih htio porod rodit nov,
 ta dosta imam djece, nije u tom stvar,
 već zato da nam stvorim život dobra pun,
 da oskudicu našu tešku uklonim,
 jer bijedniku se s puta svaki klanja drug,
 i još da djecu našu časno odgojim.
 Pa ako tvojoj djeci još se koji brat
 iz novog braka nađe, jednako ću njih
 obasut pažnjom ja i združiti u rod
 i sretno ću poživjet ovaj život svoj.
 A što ćeš s djecom ti? Ja srcem želim svim
 da buduća mi djeca ovoj budu štit.”

Jazon, smatrajući da postupa lukavo i korisno, ne samo za sebe, već i za svoju djecu, ne može shvatiti Medejinu povrijeđenost, niti njezine optužbe da krši zakletve i božje zakone:

“No ti ne držiš svojih zakletava riječ,
 i ne znam da l’ za tebe božji vrijedi red
 il nosiš među ljude neki zakon nov,
 kad kršiš svoju riječ, a jasna ti je svijest.”

Jazon u svojoj sebičnosti smatra da je prema Medeji postupio pošteno - htio ju je zaštititi i pred bijesom kralja Kreonta:

“Kad god je kralja na te uhvatio bijes,
 ljutinu mu stišavah, gasih srdžbe jar
 u želji da sa djecom ovdje ostaneš.”

Za progonstvo koje je odredio Kreont, Jazon smatra isljučivo odgovornom Medeju. Prihvaća to kao činjenicu i ne pokušava spriječiti izgon svoje bivše žene i svoje djece, već nudi isključivo novčanu pomoć:

“Al kako bilo sad, ja ne zaboravljam
 na dužnosti spram onog koji mi je drag,
 pa dođoh k tebi ženo, jer me mori skrb
 da l’ novaca ti treba ili drugog čeg
 za tebe i za djecu. Jer ovakav put
 što predstoji vam, nije podnipošto lak.”

Naivni Jazon prihvaća Medejinu ponudu da djeca ostanu u Korintu, nadajući se da se Medeja urazumila. U idućem citatu pokazuje svu ljubav prema svojim sinovima:

“A vi ćete mi, djeco, prva biti skrb,
 uz božju ću vam pomoć život stvorit lijep,
 i nadam se da u toj zemlji korintskoj
 uz braću čeka vas i vlast i svaka slast.
 Pa rastite! A drugo sve će otac vaš
 i onaj stvorit bog što srcem nam je sklon,
 pa jednog će mi dana sretan svanut čas
 da ugledne i jak mognem vidjet vas.”
 
Jazon nikada neće gledati svoju djecu kako rastu. Nakon što mu je poginula zaručnica sa svojim ocem, on dolazi u Medejin dom da od osvete spasi svoju djecu “da na njih ne bi pao osvetnički gnjev” kraljeve rodbine. Stigao je prekasno da spasi djecu, ali i prekasno da se osveti Medeji, jer ona već na zmajskim kolima, koje joj je postao djed Helij, spremna na odlazak, pokazuje Jazonu mrtva dječja tijela. Jazon je slomljen, upropašten, i proklinje Medeju:

“O rugobo, što ne znaš za stid ni za sram,
 i ubojico djece, bježi s vida mog,
 da tugujem i stenjem ostavljen i sam.
 Nit nevjesta će mlada život sladit moj,
 nit radovat se neću djeci rođenoj,
 već nema ih i nikad neće čut mi glas.”

   Iako je Jazon uništen čovjek, kojemu jedino preostaju kletve, on se ne osjeća krivim zato što je Medeju izdao, već samo zato što ju je doveo u Korint, što je “iz barbarske zemlje presadio strašan drač.” Medeja primjećuje da su Jazona “minuli smijeh i obijest”, ali još nije završila s njim, i stoga mu izriče konačno strašno proročanstvo:

“Dok tebe će po pravdi grozna stići smrt,
 jer strašan čovjek mora strašnom smrću mrijet:
 Još stoji stari “Argo”, istruli ti brod,
 no past će i težinom zgnječiti te svom
 to bit će jadan konac novom braku tvom.”

Jazon samo može gledati kako Medeja nestaje, ne ispunivši mu čak ni molbu da još jednom dotakne svoje mrtve sinove, i svojom se tužaljkom obraća bogovima:

“O Zeuse, da li čuješ okrutan joj zbor,
 i patnje moje vidiš, stradanja i jad,
 što zadaje mi ženska neman ta i zvijer,
 čedomorka i krvnik djeci nejakoj.
 Od svega srca plačem tu i naričem
 i bozima se molim da mi čuju zov,
 da budu mi svjedoci protiv gada tog
 što djecu meni pobi i što ne da sad
 da taknem ih se mrtvih, da im spremim grob.
 O, da ih nikad na taj ne porodih svijet
 i ne vidjeh gdje zakla ženski stvor ih klet!”

U tragediji “Medeja” važnu ulogu ima ZBOR žena Korinćanki, kao promatrač i komentator zbivanja. Zbor najčešće progovara kroz usta ZBOROVOĐE, a najzanimljivije je pratiti odnos zbora, odnosno stanovnika Korinta prema Medeji. U početku, Medeju sažaljevaju, zbog Jazonovog odnosa prema svojoj ženi:

“O jao, nesretna ženo,
 nevoljna, jadna i bijedna!
 Kamo ćeš poć, pod koji li krov,
 u koju zemlju, gdje li ćeš nać
 sklonište sebi i djeci spas.”

Zbor Jazona upozorava da nije smio ostaviti svoju ženu, ali nakon što Medeja otkriva svoj strašan osvetnički plan, zbor ju zaklinje da ne ubija vlastitu djecu:

“O jao, zar djeci smrt!
 Dječju zar prolit ćeš krv?
 O tako ti koljena tvog,
 poslušaj vapaj naš.
 I nemoj da djecu svoju
 okrutno ubijaš.
 Odakle smjelost i snaga
 ruke i srca tvog,
 o kćerko moja draga,
 da latiš umorstva se tog?
 Zar moći ćeš suha oka
 dječju gledati kob?
 No ne vjerujem tome
 da krut izvršit ćeš čin,
 kad koljenu padne tvome
 jedan ti i drugi sin.”

Svjedok provedbe Medejina okrutnoga plana, zbor, u trenutku kad djeca odlaze s ubojitim poklonima u kraljev dvor, sažaljeva kraljevnu Glauku, i Jazona, ali i Medeju:

“I tebe žalim, nesretna majko,
 što novi te nagnao brak
 da proliješ dječju krv,
 jer bespravno prijeđe ti muž
 drugoj u naručaj.”

Kada je već Glauka mrtva, a s njom je žrtva posao i njezin otac Kreont, zbor više ne sažaljeva Medeju, već zaklinje bogove da je spriječe u ubojstvu djece:

“O, zašto ti u duši vrtloži se bijes
 i u srcu ti tolik strašan bukti gnjev!?
 Kad oduzme ti život krvom rodu svom,
 tad mira neće naći ubojičin dom,
 već zlom će ga obasut osvetnički bog.”

Zbor, koji iznosi stajalište autora, ne ostaje dužan ni Jazonu. U trenutku kad nariče nad svojim mrtvim sinovima, u jednoj od replika, zbor mu odgovara:

“Sad tepaš im i sada ljubio bi njih,
 a kako bješe dosad?”

Zbor u tragediji izriče nekoliko pjesama u kojima su mišljenja o braku i djeci, a u završnoj iznosi stajalište već viđeno kod starijih dramatičara, o bogovima koji ravnaju sudbinom ljudi:

“Na Olimpu Zeus nam ravna sudbine,
 koješta nam nenadno bogovi vrše:
 kad si bez nade, dobro ti čine,
 kad nadaš se, mnogu nadu ti skrše.
 Takve su eto i sudbe njine.”

U analizi jezika i stila, treba istaknuti da Euripid slika ne samo događaj nego i duševna stanja i to izrazitom snagom. Od slutnje o nesreći koja se skriveno pojavljuje na početku tragedije, prijelazi, puni opisa Medejinih osjećaja, vode do jezovitoga prikaza pojedinosti Glaukine smrti:

“A tada klonu, pade stvor unesrećen,
 iznakažen i tako strašno izmijenjen,
 da jedva bi je otac prepoznao njen,
 tu nema više zjena, obraz nesta lijep,
 a s tjemena joj stalno rujna kaplje krv
 i sve se miješa s ognjem koji plamti sveđ,
 dok s kosti pada meso komad po komad
 ko kad se s luči toči crne smole kap,
 toliku ima snagu otrov onaj ljut.”

Suprotnost su tome posve lirski dijelovi pjesama zbora, primjerice poznati dio o Ateni, u kojem zbor upozorava na mir i ljepotu toga grada, u koji se sprema zločinka Medeja:

“Atenjani sjajni, rode Erehteju davnom,
 potomci ste bogova blaženih,
 dom vam u kraju je svetom i slavnom,
 punom dobara netuđinskih.
 Vječno vam cvate mudrosti cvijet
 i vedar vam uvijek je nebeski svod,
 gdje Muze na ovaj rodiše svijet
 Harmoniju - svoj plavokosi plod,
 a Kefisa tu je ljepotekog
 Afroditu bistru zacrpla kap
 i lahora ljupkoga dah
 nad čitav dahnula kraj.
 I ružino mirisno cvijeće
 u svoj je uplela pram
 i mudrost slala i ljubav
 za pomoć i potporu vam.
 Pa kako će onda grad
 gdje vodama divan je tok,
 kako će mili taj kraj
 gdje u svemu vlada sklad,
 primiti tebe što kaniš
 djecu ubiti sad?”

U tim se stihovima pokazuje kontrast između sklada života u suglasju s bogovima, i nesređenosti Medeje, koja se sprema počiniti strašan zločin. Jezik je jednostavan, i Euripid koristi uobičajeni govor svojih sunarodnjaka, a upečatljive slike postiže bez previše stilskih figura.

Doživljaj djela u cjelini:
“Medeja” je djelo koje unatoč starosti od gotovo dva i pol tisućljeća, nikoga ne može ostaviti hladnim. Rušilaška strast i želja za osvetom koje rezultiraju strahotnim zločinom glavna su značajka ove tragedije. Medeju je teško razumjeti, posebice njezinu nesmiljenu osvetu nad vlastitom djecom. Mislim da je Medeja imala i drugi izlaz, čak i nakon što se tako strašno osvetila Glauki, jer mogla je djecu povesti sa sobom zmajskim kolima. Euripid je s “Medejom” bio daleko ispred svojega vremena, a kroz svoju junakinju pobunio se i protiv položaja žene u tadašnjem grčkom društvu:

“Od svih stvorenja što ih svijetli resi um,
 ja smatram ženu stvorom najnesretnijim:
 u prvom redu moraš miraz doniet skup,
 a drugo: tijelom onda ovlada ti muž,
 što smatram gorim zlom od drugih zala svih.
 A pitanje je uvijek veliko, to znaš,
 da l’ nesretan il sretan tvoj će biti brak.
 Za ženu razvod braka nije slavan čin,
 nit može sama muža otjerati svog.
 Za ženu ti u braku sve je zakon nov,
 pa ako ne zna za njeg, mora biti vrač,
 da zna unaprijed kakav brak će biti njen.
 Pa prijeđemi li sretno preko zala tih
 i muž nam rado snosi bračni s nama vez,
 to blaženstvo je pravo, inače je smrt.
 Muškarac kad u domu razljuti se čim,
 u gradu negdje sebi utjehe će nać,
 potražiti vršnjake ili druga kog.
 A ženski jadni rod nek theši sebe sam.
 I pričaju da oni kopljem biju boj
 i nama štite život i nad glavom krov.
 Budale! Triput više voljela bih štit,
 no porođajne muke jednom osjetit.”

Euripid ipak slavi brak u kojem mora biti sklad muškarca i žene, i u kojem je ljubav važnija od strasti. Medeja je prognanica, koja je zbog Jazona izgubila obitelj i dom, i tu je začetak njezine tragične sudbine. Zbor zato pjeva nježnu pjesmu o ljubavi prema domovini:

“Domovino, mili dome,
 sretna sam u krilu tvome,
 ne stigo me nikad jad
 da izgubim rodni grad.
 Neka nikad ne doživim
 daljinama da se sivim
 potucam kroz strani svijet.
 Koliko mi oči glede
 od tog veže nema bijede,
 bolje mi je onda mrijet.”

Pero Budak - Mećava


Bilješke o piscu:
Pero Budak rođen je 21.lipnja 1917. u Trebinju. Dramatičar, pjesnik, prozaist i kazališni djelatnik. Pokretač niza izdavačkih djelatnosti; zapaženo je djelovao u nizu udruga dramskih umjetnika. Djela: Mećava, Potez kistom, Proljeća bez ljeta, Zaboravljeni, Svjetionik, Žedan izvor...
 
Sadržaj
Drama Mećava započinje prikazom jedne obitelji za vrijeme zime u Lici. Jole, glava te obitelji, se opijao, Manda njegova žena i Maša, njegova kćer, su prale suđe. Izvana su se čuli vukovi koji su Joli išli na živce. Izašao je van s puškom i opalio. Vukovi su se razbježali. Nakon toga vidio je da je upravo spasio nekog čovjeka od vukova. Donijeli su ga u kuću. To je bio Perelja. On je bio zaljubljen u Mašu. Kad su Maša i Perelja ostali sami u kući poljubili su se. Oni su tako spletkarili sve dok se Ivan, za kojeg se Maša trebala udati, nije trebao vratiti kući. Mjesec dana prije Maša je ostala trudna s Pereljom samo ona to nije zapazila. Nakon što se Ivan vratio iz Amerike i odveo  je na pregled i ustanovio da je trudna. Ni on nije ništa zapazio i mislio je da se njemu i Maši jednostavno posrećilo i da će imati dijete. Nakon što je prošlo osam mjeseci dijete je bilo spremno za rođenje. Ivan je zapazio da je to prerano. Znao je da je Maša zatrudnila prije. Maša je priznala da je napravila dijete s Pereljom  koji je za to vrijeme bio u Slavoniji. To je bila sramota za Jolu pa je rekao da se to kopile neće roditi u njegovoj kući nego u štali. Perelja je došao kad je Maša već trebala roditi i nagovorio je Jolu da se dijete rodi u kući.
 
Tema
Tema ovog djela je odlazak na rad u razvijene zemlje mnogih muškaraca, a samim time je određen i život djevojaka koje moraju čekati svoje muževe i po deset godina.

Ideja
Poticanje stanovništva na smanjen odlazak u inozemstvo.

Karakterizacija likova
Jole je starac koji se po cijele dane samo opija. Jole je pravi seoski gospodar koji misli da u kući sve treba biti po njegovom. Bio je u Americi. Sijeća se mukotrpnog rada u Americi. Iako je proputovao cijelu Ameriku vratio se u kraj iz kojeg potječe. Jole se jako brine što će o njemu drugi misliti, a ne što bi on o sebi trebao misliti. Nije dopuštao da se dijete rodi u kući, ali na kraju je ono malo njegove ljudskosti prevladalo.²JOLE: (pogružen, slomljen, polako dolazi i – došavši do Mande – pruža dršćući ruke i uzme maloga k sebi. Uspravi se ponosno i iznad ognjišta podiže dijete uvis kao u nekom drevnom obredu): Velak je ovo dan.²
 
Maša je kao i mnoge Ličke žene u ono doba samo radila kod kuće i čekala dragoga da se vrati. Čekala ga je šest godina, ali onda je popustila. Predala se drugome s kojim nije mogla biti. Jako je vezana za majku jer je s njom odrasla. Bila je vrijedna i  odgovorna. Učinila bi sve samo da dobije svoju ljubav. ² MAŠA: Radije da me udavi neg da ostavim Perelju. Ja više neću Ivana. Ne mogu. Razumiš, mamo, ne mogu.²

Manda je tipična Lička žena. Sluša muža i pokorava mu se. Razumije njegove namjere i njegove postupke. Staje uz stranu Maše, svoje kćeri. Maša je uvijek vjerovala Mandi i povjeravala se. Razumjela je Mašinu prijevaru. Nije ju podržavala u varanju, ali joj je pomogla da se otvori. Čuvala je Jolu i Mašu. Joli je posebno bila od pomoći kad bi se napio. ²MANDA: Jole ti prikoviše pušiš. Znaš da ti je doktur u Gračacu reka, kad te uno gleda na ringlu, da ne bi smije pušit... Ti po vas dan sliniš tu svoju luletinu i žvačeš duvan.²

Moje mišljenje o djelu
Meni se djelo svidjelo. Volim takve priče koje opisuju život prije ovoga danas. Želim znati više o nekadašnjem životu. Život u obitelji bio je složen na drugačiji način nego danas. Svaki se pojedinac morao ponašati po ulozi koju ima u obitelji. Posebno mi se svidjelo što je ovo djelo napisano kao drama. Opisuje se se odlazak u razvijenije zemlje na rad koji je bio posljedica neimaštine i lošeg životnog standarda.

Stjepan Tomaš – Dobar dan tata



Bilješke o piscu:
Stjepan Tomaš rođen je 1947. u Novoj Bukovici, kod Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Šivi i radi u Osijeku. Za djecu je objavio romane Moljac i noćni čuvar, Dobar dan, tata i Halo, ovdje komandosi. Moj tata spava s anđelima su ratni dnevnički zapisi. Znatno dopunjeni, kasnije su objevljeni pod naslovom Mali ratni dnevnik, a prevedeni su i na talijanski jezik. Za odrasle je napisao četiri zbirke pripovijedaka: Sveti bunar, Tko kuca, otvorit će mu se, Smrtna ura i Anđeli na vrhu igle te romane: Građani u prvom koljenu, Taninska četvrt, Život u provinciji, Zlatousti i Srpski bog Mars. Za knjigu Dobar dan, tata dobio je nagradu Grigor Vitez 1987. godine.

Fabula:
Dragutin je dugo smatrao da mu je Elvira prava majka, no otkrio je da ona to nije, nego da ga je ona usvojila. Uskoro mu se neki stranac predstavio kao njegov djed. Rekao mu je da živi u Stipanovcu, da mu otac živi u Osijeku, a mama u Njemačkoj. Kasnije je Dragutin pričao s očevim prijateljima i doznao da je on vlasnik bifea “Papagaj”. Jednoga dana Dragutin je otputovao u Osijek posjetiti oca, ali njega nije bilo jer je otišao u Zagreb. Kad se namjeravao vretiti kući, zaustavio ga je automobil u kojem je bio njegov djed koji ga je odveo u Stipanovac. Kada su stigli, Dragutina je dočekao ugledao novi bicikl. Pružila mu se prilika da posjeti oca kad je Elvira otišla u Mađarsku. Došao je u njegov bife i tada ga prvi put vidio. Sve su saznali dok su razgovarali. Baka mu je uskoro dala pismo koje je pisala njegova majka. Pisalo je da ga želi vidjeti u Splitu kad dođe na ljetovanje. Tamo je došla sa svojim zaručnikom kome je Dragutina predstavila kao sina svoje sestre. Dragutin se zbog toga jako razočarao u majci i napokon se vratio Elviri.

Kompozicija:

Uvod:
Dragutin saznaje da nije Elvirin sin

Zaplet:
uskoro upoznaje djeda i baku, odlazi u Osijek vidjeti oca, ali njega nema

Vrhunac:
ponovno odlazi u Osijek i upoznaje oca

Rasplet:
bliži se ljeto, Dragutin ješ jednom odlazi k ocu, ide s mamom na ljetovanje

Završetak:
razočaran u majci, vraća se Elviri

Mjesta radnje:
Mederovac, Stipanovac, Osijek, Split

citati:
'Vratio sam se u Mederovac. . . '
'Odlučio sam posjetiti djeda u Stipanovcu. '
'S autobusa sam sišao u Osijeku. . . '
'Stajao sam u baru hotela Marjan u Splitu. '

Vrijeme radnje:
moderno - radnja se može dogoditi u svako doba

Tema:
 otkrivanje pravih roditelja

Ideja:
majka je ona koja djetetu pruža dom, ljubav, toplinu i brine se o njemu

Motivi:
 roditelji, pomajka, ljubav. . .

Glavni lik: Dragutin

Osobine            Citati
razočaran      "Činilo mi se kao da više nisam kod kuće nego u gostima. "
iznenađen      "Ljudi moji, bio sam sluđen!"
znatiželjan      "Pitao sam sekako izgleda i jesam li mu nalik. Kako živi?"
osjeća krivnju      "Ispunjavao me snažan osjećaj krivnje. "
poštuje pomajku      "- Ne bih im dopustio da te vrijeđaju. "
zaljubljen      "Ljudi moji, u trinaestoj godini ja sam se prvi put zaljubio!"
nesretan   "Becsiljno sam hodao Mederovcem osjećajući se vrlo nesretnim. "
ravnodušan prema baki   "Bio sam ravnodušan prema njoj. "
strpljiv      "Strpljivo sam slušao. "
uzbuđen      "Disao sam duboko pokušavajući odagnati uzbuđenje. "
ravnnodušan      "Bio je to osjećaj još nedoživljene ravnodušnosti. "

Sporedni likovi:
Elvira, djed, baka, mama, tata, Pajo. . .

Jezik i stil:
knjiga je napisana na hrvatskom književnom jeziku - štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. U njoj ima i nekih žargona i njemačkih riječi U knjizi se pisac služi epitetima, usporedbom, metaforom...


2.Dobar dan tata


Pisac:
Stjepan Tomaš rođen je 2. 01. 1947. godine u Novoj Bukovici kod Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Živi i radi u Osijeku. Objavio je nekoliko romana i zbirki pripovjedaka za odrasle, te omladinski roman " Građani u prvom koljenu ".Njegov prvi roman za djecu " Moljac i noćni čuvar " napisan je 1982. godine, a napisan je na osnovu istoimene, nagrađene radio igre za djecu. " Dobar dan tata " drugi je Tomašev roman namijenjen djeci. 1987. godine dobio je republjčku nagradu " Grigor Vitez ".

Vrijeme radnje:
Školski ljetni praznici

Mjesto radnje:
Izmišljeni gradić Medarevac u blizini Osijeka, a dio radnje odvija se u Stipanovcu i Osijeku.

Likovi:
Dragutin Vincetić glavni je lik romana. Rano saznaje istinu o svom porijeklu. Pomno promišlja sve svoje odluke, pa možemo reći da je prerano odrastao. Pati za roditeljima i nikako ne može dokučiti zašto su ga ostavili. Svojoj pomajci Elviri isprva taji posjete ocu no kasnije ih priznaje. U tim je trenucima bio prilično grub, a i sam je toga bio svjestan. Na kraju se ipak bude pravi osječaji prema pomajci Elviri i on joj se vraća.
Pomajka Elvira dugo pokušava kriti Dragutinu njegovo porijeklo i to sve zbog straha da ga ne izgubi. Kad Dragutin sazna istinu odnosi među njima se mijenjaju, ali samo zbog promjene dječakovog odnosa prema pomajci. Iako duboko povrijeđena, ona kao prava majka sve oprašta i 
nastavlja graditi odnose međusobnog povjerenja i razumijevanja. Takav stav dovodi do za nju sretnog završetka, to jest povratka Dragutina.

Tema:
Problem usvojenog djeteta koji se za rana suočava sa tom spoznajom injegovo nastojanje da sazna svoje porijeklo.

Pouka:
U nastojanju da ostvarimo životnu sreću i zadovoljstvo valja uvijek odabrati put ljubavi  iskrenosti i poštenja.

Kratak sadržaj:
Već sa desetak godina Dragutin saznaje  istinu o njegovom porijeklu. Od tada njegov se odnos prema pomajci Elviri počinje mijenjati. Nekoliko godina kasnije kad ga je počeo posječivati djed to jest majčin otac Draguti je konačno otkrio tajnu svog porijekla. Silno je želio upoznati roditelje. Zaoštreni odnos sa pomajkom Elvirom sve se više produbljuje. No ubrzo stiže
prvo veliko razčarenje. Otac ne želi zbog njega dovesti u pitanje odnose u svojoj obitelji i razočarani dječak odluči prikloniti se majci. Jedini lijepi trenutci bili su susreti sa prijateljem Pajom i djevojčicom Belindom u koju je Dragutin bio zaljubljen. Dopisuje se s majkom koja živi u Njemačkoj i ona ga poziva da provedu ljeto zajedno u Splitu. Nakon velike svađe s pomajkom Elvirom dječak odlazi u Split i sastaje se spravom majkom. Ona ga upoznaje sa svojim prijateljem, no predstavlja ga kao sina svoje sestre. Razočarani dječak vraća se pomajci Elviri, a ona ga dočekuje raširenih ruku, puna ljubavi i razumijevanja.
Rastužilo me kad je Dragutin odgurnuo pomajku Elviru i otišao u Split.
Razveselio sam se kad se je Dragutin vratio pomajci Elviri.

Marin Držić - Dundo Maroje


Biografski podaci:
Marin Držić (1508.-1567.) je u Dubrovniku sredinom 16. stoljeća razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost. Snabdjevao je amaterske družine scenskim djelima. I sam je sudjelovao u organiziranju predstava pa je postao središnja ličnost dubrovačkog kazališta. U nepunih deset godina napisao je dvanaest djela za pozornicu. Djela su mu: ˝Pamet˝, ˝Tirena˝, ˝Novela od stanca˝, ˝Pjesnik ujedno sastavljeni s mnozi druzim lijepim stvarni˝, (lirske pjesme), ˝Dundo Maroje˝, ˝Skup˝, te pastitske igre ˝Pjerin˝, ˝Mande˝, ˝Arkulin, ˝Grižula˝, i tragedija ˝Hekura˝.
Prilikama i parodičnim kombinacijama namjenjen je pozivu svećenika, on je mogao do svog sudnjeg dana ostati samo klerik u ˝Domiru˝i ne manje skromni župnik u nekom odjelu granda, a on je, baš kao da je nastojao da proba svaki hljeb i iskusi svaku sudbinu, bio je i orguljaš u katedrali, i svirač na zabavama, i student crkvenog prava, rektor sveučilišta i glumac pri izvođenju zabranjenih komedija i sobar jednog grofa na putu za Beč, i tumač tog istog grofa na putu za Carigrad, i pisar u bjednim i zadimljenim uredima svoje Republike, i zabavljač svojih sugrađana i pjesnik ljubavnih stihova, pastoralnih ekloga, komedija iz građanskog života i uzvišenih, dirljivih tragedija i organizator veselih priredbi za svečanosti ˝prid dvorom˝ili po gospodskim kućama, i kapelan nadbiskupov u Veneciji i opasni zamjenik u Firenci.
Onaj neobuzdani duh renesansnog čovjeka koji nigdej ne može da se smiri i koji ni u čem ne može trajno da uživa, bjesnio je i u njemu, i u vrlo velikoj mjeri.

književni rod:
dramski

književna vrsta:
komedija

vrijeme radnje:
mjesto radnje: Rim

jezik:
štokavsko narječje, mnogo talijanskih riječi i latinskih izreka

kompozicija:
2 prologa
Pet činova  podjeljenih u scene

Likovi:
Dundo Maroje - živ čovjek i tipičan dubrovački trgovac iz epohe renesanse, a tek poslije toga smiješan i škrt starac komedije, on ,istina, neumorno plače za svojim dukatima i neprikladno podvlači da mu je do njih više stalo nego do sina.

Maro Marojev - renesansni mladić, sin škrtog dubrovačkog trgovca, željan slobode i uživanja. Kad ga je otac poslao u Italiju da postane trgovac iskoristio je priliku i slobodno i bez razmišljanja trošio novac koji mu je otac dao. Naivno i bez razmišljanja prihvaća sve tuđe savjete. Lakomislen i rasipan.

Pomet – je sluga Uga Tudšeka koji je zaljubljen u Lauru, a koja je Marova ˝kurižana˝, tj. Ljubavnica. Snalažljiv je i dosjetljiv, traži puteve do svog cilja, sve čini u svoju korist i za svoj boljitak.

Popiva – je Marov sluga koji, kao i Pomet, čini sve da bi pomogao gospodaru, tj. Iz vlastite koristi.

Laura – je bogata gospođa koja je također doselila iz hrvatskih krajeva gdje se negdje zvala Manda. No, njeno pravo ime je Mandalijana Tudšek što je također otkrio Pomet i za to dobio prilično novca. Laura je navodno zaljubljena u Mara, a u stvari voli njegov novac i luksuz koji joj je pružao trošeći očev novac.

Petrunjela – je Laurina služavka, također pomaže gospodarici gledajući pri tom svoju korist. I ona se kao i svi likovi u ovoj komediji, őkreće kako vjetar puše˝.

Bokčilo – je Marojev sluga, njegov pomoćnik i savjetnik. Stalno govori o Marojevoj škrtosti.

Pera – je prevarena Marova zaručnica, ali je na kraju ipak dobila što je htjela, tj. Udala se za Mara, ali i to je radi novca. Ona je vjerovatno jedina uz Uga Tudšeka koji se povodila za srcem, a ne za materijalnom koristi.

Ugo Tudšek – zaljubljen je u Lauru i postaje njen muž na kraju. Bio je sve spreman dati za svoju ljubav.

Tema:
Škrtost i novac

Ideja:
Kako si u životu učiniš, tako će ti biti.

Sadržaj:
U prologu nas čarobnjak upoznaje sa radnjom cijele konedije. Starca Maroje dolazi u Rim sa sinom Marom. Dao je sinu 5000 dukata i poslo ga u Italiju da obiđe sva važna trgovačaka mjesta i postane trgovac. Međutim, Maro je novac potrošio živeći u Rimu i kupovao je darove Lauri u koju se zaljubio. U Lauru je bio zaljubljen i Ugo Tudšek. Svi oni imaju svoje sluge koji su im veliki pomoćnici i savjetnici. Maroju pomaže Bokčilo, Ugu Pomet, Maro Popiva, a Lauri Petrunjela. Laura uživa u ˝bogatstvu˝ koje Maro djeli s njom, ali kad je Maroje došao u Rim, Maro se pretvarao da ne pozna vlastitog oca. Onda mu Popiva savjetuje da ode Lauri posudi 3000 dukata i da glumi da je trgovac. Laura je, zaluđena pričom o velikom Marojevom bogatstvu, posudila je novac. Plan nije uspio jer je Maroje prevario sina i uzeo mu te tri tisuće. U grad je otprilike u isto vrijeme došla i Pera. Marova zaručnica. Ona je saznala da je Maro s Laurom. Kroz cijelu priču pomet, sluga Uga Tudšeka, pokušava pomaknuti vodu na svoj mlin i otkriti cijelu istinu Lauri da ostavi Mara i uda se za njegova gospodara. Otkrio je Petrunjeli da je Maro zaručen, te da će mu otac uzeti sav novac i povesti ga u Dubrovnik. Kasnije se otkriva i da je Maroje uzeo Laurin novac. Slučajno, Pomet na ruke dobiva dva pisma koja će se kasnije pokazati izuzetno važna. Otkrio je i da je Laurino Pravo ime Mandalijena Tudšek i za to dobio sto škunda. Ne otkrivajući to Nikome, uspio je spojiti Lauru i Uga. Maro se prist oženiti Perom jer je njemu baka ostavila veliko bogatstvo, ali pod uvjetnom da se ožene. Pomet se zaručio s Petrunjelom, a Maroje je vratio bar dio svojih novaca.

Moj sud o djelu:
Ne znam koja je baš svrha ovog djela kao školske lektire. Zapravo ne razumijem što bi trebali naučiti? Kako ne smijemo odustati od konačnog cilja, kako treba gaziti sve što nam se nađe na putu radi vlastite koristi? Ovo djelo mi se čak ni ne sviđa. Nema pozitivnih likova, komediji nijedan lik nije držao oko nekih moralnih normi. Ponašali su  se kako je to najbolje odgovaralo. Jedino što mi se stvarno sviđa je Pometova lukavost i snalažljivost.


2.Dundo Maroje

Bilješke o piscu:
Marin Držić, nadimkom vidra, rodio se godine 1508. u Dubrovniku, u obitelji trgovca pučanina. Obitelj Držić, koja je u prethodnoj generaciji dala poznatoga petrarkističkog pjesnika Džoru Držića, nije imala sreće u trgovačkim poslovima pa je gospodarski propala, što je imalo bitnog odraza na Marinov životni put. Godina 1538. važna je u Marinovu životu. Te godine je izabran za orguljaša u dubrovačkoj katedrali i, što je još važnije, dobio je potporu od 30 dukata kako bi otišao na nauke u toskanski grad Sienu. U to vrijeme Siena je bila živo renesansno središte, grad duge sveučilišne tradicije u koji su dolazili studenti iz cijele Europe. Držić je u Sieni proveo nekoliko godina, ne svršivši studij prava. Najzanimljiviji podatak o Držićevom boravku u Sieni odnosi se na njegovo bavljenje kazalištem. Držić od 1548. do 1562. godine živi u Dubrovniku. To je razdoblje njegovog plodnog književnog stvaralaštva. U tim godinama nastala su sva njegova poznata djela. Godine 1548. prikazana je, danas izgubljena, komedija "Pomet" u izvedbi Pomet-družine. Iste godine napisao je pastoralu "Tirena", koja je prikazana iduće godine pred Kneževim dvorom. Držićevi književni protivnici optužili su ga da je plagirao svog suvremenika Mavra Vetranovića. Držić e žestoko branio od optužbi zavidnika, pri čemu mu je pomogao sam Vetranović pjesmom "Pjesanca Marinu Držiću ipomoć", u kojoj odbacuje sve objede protiv Marina. Godine 1550. tiskana je u Mlecima jedina za Držićeva života objavljena knjiga "Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi", u kojoj je uz ljubavnu liriku uvrštena i farsa "Novela od Stanca", pastorala "Tirena" te "Venera i Adon". Iste godine bila je premijera najpoznatije Držićeve komedije "Dundo Maroje". Držić umire 1567. godine u Veneciji.

Likovi:
Dundo Maroje, Maro Marojev, Pomet Trpeza, Popiva, Bokčilo, Pera, Dživo, Perina baka, Laura, Petrunjela, Ugo Tudeški Pomet Trpeza (sluga koji želi pametno iskoristiti fortunu kako bi namjestio Lauru Ugu Tudeškom, što mu na kraju i uspijeva, on je kriv za sve zavrzlame u djelu)

Sadržaj:

I čin
Dundo Maroje traži svoga sina kojeg je poslao u Firenzu da izuči zanat za trgovca. Njegov sin Maro je sa 5000 dukata umjesto da ide u Firenzu otišao u Rim i tu se prepustio lagodnom životu. Kada je njegov otac otišao da ga potraži sa sobom je poveo svoga slugu Bokčila koji nije mislio na ništa drugo nego na jelo i piće. Nakon što su stigli u Rim sreli su jednog Kotoranina, Tripčetu koji ih je poveo u neku gostionu a začudili su se kada su čuli da u Rimu postoji neki gospodin Marin koji živi veoma raskošno. Dundo Maroje je odmah znao da se radi o njegovom sinu. Kada su došli u jednu četvrt, Tripčeta reče da ovdje stanuje ljubavnica gospodina Marina. Došli su pred jednu gostionu, ali mu se činilo veoma skupo te je Dundo Maroje rekao: "Gdi gospoda i sinjori alodžaju tu ja siromah ne alodžavam tu sinjor Marin alodžava.". Tada se upute do druge gostione koja je bila veoma blizu. U to doba Ugo je sinjori Lauri, Marinovoj ljubavnici obećavao sve samo da mu pokloni malo pažnje ali ona to nije htjela. Upravo u to doba očekivala je Marina. Kada je Marin došao obavijesti svog slugu kako će ostati na ručku sa Laurom. Osim Marinova oca tražila ga je i njegova zaručnica Pera koju je ostavio u Dubrovniku. Ona se je preobukla u momka i zajedno s još jednim momkom tražila ga već tri dana.

II čin
Petrunjela, Laurina služavka razgovarala sa Pometom. On joj je rekao kako je Marinu došao otac i kako će ga ubrzo odvesti sa sobom u iz Rima natrag u Dubrovnik. Također joj je rekao da je Marin ostao bez novaca i da bi za Lauru bilo bolje da gleda za gospodinom Tudeškom, njemačkim plemićem. Petrunjela mu obeća da će utjecati na njenu gospodaricu. U gradu su došla tri prijatelja koji također traže Marina. Jedan od njih je prepoznao Petrunjelu. Maro je sa Laurom stajao na balkonu, a pošto je Laura počela zvati Petrunjelu da uđe u kuću, on se okrenuo i prepoznao svoje prijatelje. Nakon toga iz gostione izlazi Dundo Maroje i sukobljava se sa sinom. Najprije ga je pitao gdje su 5000 dukata, Marin se je pravio da ga ne poznaje. To je oca rasrdilo, te je on potegao nož da ulovi sina. Uto dođe kapetan i Dunda Maroja odvede u tamnicu. Nakon što su Dunda Maroja odveli u zatvor, Bokčilo je ostao sam, a nakon lutanja gradom sreo je Pometa. Pošto su se poznavali još iz Dubrovnika, Bokčilo ispovijedi nezgodu koja ga zadesi. Na to Pomet savjetuje Bokčila da pokuca na Laurina vrata i da kaže da je Dundo Maroje sinu donio tovar vrijedne robe, te traži da se pomire. Kada je to Popiva čuo odmah ga je uveo gospođi Lauri da ga dobro nahrani.

III čin
Kada se Marin vratio, pred kućom ga dočeka gospodin Sadi koji je tražio da mu Marin plati svotu od 200 dukata koju mu je bio dužan zbog ogrlice koju je poklonio Lauri. Pošto nije imao baš mnogo novaca, Marin je najprije odugovlačio, a onda je vidio da ne može izbjeći plaćanje, te plati dug. Kada mu je Laura rekla da je Popiva sa Bokčilom otišao po Dunda Maroja, te da će ga dovesti onamo, Marin se razbjesni. Kada je našao Popivu ovaj ga savjetuje da ode k Lauri i da je zamoli da mu posudi 3000 dukata, da kupi robu. Ugo ponovno dolazi kod Laure, te moli Petrunjelu da kaže Lauri da će joj dati dukata koliko joj drago, samo da bude njegova žena. Kada ga Tripče sve to čuje on se posvadi s Ugom. Popiva govori Lauri o tome kako je Marin u teškom stanju i kako nema novaca, a Laura mu odgovara neka Marin dođe k njoj i ona će mu pomoći. Marinova zaručnica Pera, susrela je Petrunjelu i kaže da su Marin i ona zaručeni već 3 godine. Prvom prilikom će to Petrunjela prenijeti gospodarici.

IV čin
Dundo Maroje saznaje da je Bokčilo dosta novca potrošio na hranu i to ga ljuti jer je on veoma škrt. Pošto je Marin nabavio novca od Laure, kupio je robu kojom bi se ocu dokazao kao trgovac. Marin se skromno odjene te pođe ocu u susret. Kad su se susreli Maro kaže ocu da ga je napao netko njemu sličan, pretvarajući se uzornim građanom i poštenim trgovcem. Dundo Maroje se u ovoj situaciji pokazao lukavijim rekavši da treba pohraniti zlato koje je sa sobom donio. Tako je na prevaru uspio nadmudriti Marina i preoteo mu robu. U grad dolazi neki čovjek i traži djevojku po imenu Mandalijena. On je iz Kotora, a poslao ga je otac te djevojke da ju pronađe jer ju je izgubio. Kada se Petrunjela vratila Lauri, rekla joj je da je Marinu u Rimu došla zaručnica, da ju je Marin prevario i da mu je bez veze dala 3000 dukata. Nakon nekog vremena dolazi Popiva donoseći poklon Lauri od Marina. Ona primi poklon i naredi Popivi da joj hitno dovede Marina.

V čin
U petom činu se očituje potpuna pobjeda Pometa koji zna upravljati fortunom. On odjeven poput plemića, s ogrlicom oko vrata dolazi Lauri i u zamjenu za 3000 izgubljenih dukata ponudi Uga Tudeškog. Pomet se s Laurina balkona ruga Marinu i Popivi, koji bjesne. Nakon sve zavrzlame napokon su se na okupu našli Dundo Maroje, Bokčilo, Baba, Pera i Dživo. Dundo Maroje se jako razljutio zbog svog sina, te ga se odriče. Pera je razočarana, no još i dalje voli Mara. No ipak, na kraju, sve je sretnije završilo povratkom svih u Dubrovnik, dok se sinjora Laura vratila u Kotor.
 
Novac ne treba trošiti bez nekakve veze jer to ima smisla samo neko vrijeme dok novca ima, no kad ga ponestane život se gotovo pretvara u noćnu moru iz koje se teško izlazi, djelo još govori o potrazi oca za gotovo izgubljenim sinom koji uzevši ocu novce živi lagodan život zabavljajući se poput svojih vršnjaka.

Jerome David Salinger – Lovac u žitu


O piscu:
Jerome David Salinger je američki književnik, rođen 1919.godine. Međunarodni uspjeh je doživio romanom "Lovac u žitu". Tim romanom je postao idol jedne generacije američke omladine. Napisao je zbirku novela "Devet priča" i zbirku pripovijetki "Franny i Zooey".

Tema:
Život Holdena Caufielda

Mesto radnje:
opisuju se različiti događaji koje je Holden doživio na različitim mjestima (od New Yorka do njegove kuće) no Holden zapravo sve to govori u bolnici

Vreme radnje:
predbožićno vrijeme, otprilike tjedan dana

Ukratko o delu:
Kroz priču postupno saznajemo o njegovu životu, obitelji, prijateljima, učiteljima i ljubavima.
Holden je dijete dobrostojećih roditelja, ima starijeg brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i mlađu sestru Phoebe koju voli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie je umro od leukemije što je jako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega.Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey Prep, zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otići početkom božićnih praznika, u srijedu, no on odlučuje otići već u subotu, nakon posjeta profesoru iz povijesti i tučnjave s cimerom Stradlaterom.Boji se reakcije roditelja, pa ne odlazi kući nego u hotel u New Yorku. Tu se suočava s noćnim životom: s taksijima, turistima, barovima i sl., čak i s prostitutkom i njezinim svodnikom. Tada susreće bivšu djevojku Sally koja ga nikako ne može shvatiti. Također posjećuje svoju malu sestru Phoebe.
Spreman je otići na zapad, ali se prije toga želi oprostiti sa sestrom. Ona želi poći s njim pa se oni posvađaju. Nakon svađe oni odlaze u zoološki vrt, a zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir i sreću.
Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasno izražava o očekivanjima o budućnosti i mogućnosti prilagođavanja svijetu. U romanu se mnogo pažnje posvećuje Holdenovom unutarnjem monologu, njegovim razmišljanjima o životu, svijetu, ljudima koji ga okružuju, budućnosti...
Vrlo su izraženi njegovi osjećaji prema obitelji, školi, prijateljima i sestri Phoebe koju voli više od svega.
Holden ne započinje priču uobičajenim dugačkim uvodom s mnogo opisa već samo napominje neke važne činjenice koje su važne da se razumije nadolazeća radnja.
Već na samom početku romana Holden napominje da ta priča nije autobiografija u pravom smisli riječi:
"Ako već zaista želite da vam pričam o sebi, prva stvar koju ćete vjerojatno htjeti znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego sam došao na svijet i sve ono uobičajeno davidkoperfildsko sranje, ali ja nekako nisam raspoložen da se upuštam u te stvari. Osim toga, nije mi ni na kraj pameti da vam sad ovdje pričam čitavu svoju autobiografiju ili nešto slično."Holden nam na početku objašnjava kako se zapravo našao u bolnici:"Pričat ću vam samo o onoj ludnici kroz koju sam prošao tamo oko prošlog Božića, upravo prije nego sam nešto kao šiznuo, pa su me dogurali ovamo da se malo smirim."
Zatim nakon nekoliko stranica iznosi i drugu verziju o svom boravku u bolnici:
"S druge strane, porastao sam u toku prošle godine šesnaest i pol centimetara. Tako sam ustvari i dobio tuberkulozu i morao doći ovamo na sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav."Holden nam govori da njegov odnos s roditeljima i nije najbolji. Jako ih voli i priznaje da mu se teško vratiti kući nakon što je izbačen iz škole. Govori da su mu roditelji oduvijek osjetljivi:"...a s druge strane moji roditelji dobili bi bar po dva nervna sloma po komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom privatnom životu. To su dobri, fini ljudi i sve – ne kažem ništa – ali zaista su preko svake mjere osjetljivi."Posebno su postali osjetljivi nakon smrti Holdenovog brata Allieja:
"Od smrti mog brata Allieja ona nije baš naročito zdrava. Strašno je nervozna."
Allie je bio Holdenov mlađi brat uz kojeg je Holden bio posebno vezan. Bio je Holdenov uzor. Holden o njemu govori pun ponosa."Bio je dvije godine mlađi od mene ali zato valjda pedeset puta inteligentniji. Bio je fantastično inteligentan. Njegovi nastavnici stalno su pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu dječaka kao što je Allie. Stvar, međutim, nije bila samo u tome da je bio najinteligentniji član obitelji. Bio je i najbojli, na mnogo načina. Nije se nikad ljutio ni na koga. Općenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma lako  raspale, ali Allie se nikada nije raspalio, a imao je izrazito riđu kosu."Holdenu je također važna njegova sestra Phoebe, o kojoj govori samo najbolje stvari. Nakon što je napustio školu, ponekad mu padne na pamet da nazove svoju sestru, ali se boje da mu se ne jave roditelji.Holden se stalno uspoređuje sa Phoebe i Alliem. Često govori za sebe da je glup i lud. Tvrdi da je u cijeloj obitelji jedini neuspješan."Trebalo bi da je vidite. U životu niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu. Zaista je bistra. Hoću da kažem, otkad je pošla u školu, imala je uvijek odlične ocjene iz svih predmeta. U stvari, ja sam jedini tup u cijeloj porodici. Moj brat D.B. je  pisac i sve što god hoćete, a moj drugi brat Allie, onaj koji je umro, bio je pravi mudrac. Ja sam jedini koji je zaista tup."Govori da nema mnogo prijatelja. Izdvaja nam Stradletera, Ackleya i Jane Gallagher. Za Stradletera kaže da je pametan i dobar čovjek, ali da je veliki ženskar. Ackleya je opisao kao strahovito dosadnog i naivnog, ali mu je svejedno nedostajao. Jane Gallagher je Holdenova draga prijateljica, čak i tajna ljubav. Na toj je djevojci sve volio, čak i njen način kartanja. Spominje ju kroz cijeli roman.Holden mnogo govori o svojim razmišljanjima, ali o izgledu vrlo malo. "Često govorim "ljudi moji", prilično često. Dijelom zato što mi je rijčnik vrlo siromašan, a dijelom zato što se ponekad ponašam kao da sam mlađi nego što jesam. Sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da imam svega trinaest godina. To je doista ironija jer sam visok 189 cm a u kosi imam dosta sijedih vlasi."U jednom dijelu nam Holden govori da mnogo laže. To potvrđuje i citatom:
"Samo da prestanem lagati. Kad jednom počnem, u stanju sam lagati satima."Holden općenito voli filozofirati pa stvara i cijele odlomke oko inače potpuno nevažnih tema, npr. kako se držati s djevojkom za ruke. Također se često susreće s temama koje voli prokomentirati. Često počinje govorit o nečemu da bi se sjetio druge stvari koja ima neke veze s početnom tvrdnjom, a onda se vraća na prijašnju temu, podsjećajući čitatelja gdje je stao.Holden je jako nesiguran u sebe. Pretpostavljam da ta nesigurnost proistječe iz neprestane usporedbe s Allijem, koji je bio jako pametan.
U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana. Možda se čini neprikladnim, no on je itekako točan. U cijelom se romanu govori o Holdenovim željama, o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom pričao Phoebe o tome što bi želio postati. Rekao je da želi biti lovac u žitu, ali takav lovac kojemu bi bila dužnost da lovi malu djecu koja se slučajno zatrčavaju u provaliju. To je povezano sa pjesmom "Ako netko sretne nekog dok kroz žito ide" pa je tako nastao ovaj lovac u žitu.Radnja ovog romana ne teče kronološki nego ovisi o subjektivnim doživljajima lika, a tijek se radnje prekida razmišljanjima i monolozima.
Pisano je žargonom mlade generacije. Holden koristi mnošto poštapalica i fraza, npr. "Što jest jest, bilo je očito da se doista osjeća bijedno što me morao srušiti. Zato sam navio staru ploču. Rekao sam mu da sam pravi pravcati degenerik i sve što uz to ide."Često je taj žargon poslužio za unos humora u tekst: "Počeo sam škicati one tri vještice za susjednim stolom."Holden također koristi ironične usporedbe, npr. "Plesati sa starom Marty bilo je isto kao vući Kip slobode za sobom po podu." Tom usporedbom je želio reći da Marty ne zna plesati, ali je to učinio na prilično smješan način i mislim da nema osobe koja nije shvatila značenje te usporedbe.
Holden sve ljude o kojima govori naziva "stari", bez obzira na njihove godine. Iako i sam koristi mnoge psovke, ne slaže se s njima, pa ih tako pokušava izbrisati sa zidova u školi koju Phoebe pohađa.

"Lovac u žitu" je moderan roman, čiji je stil neoubičajen u odnosu na druga djela u školskoj lektiri. Način opisivanja i razmišljanja u prvom licu je jednostavan i blizak je mladoj generaciji. Nije zamoran jer nema mnogo dosadnih opisa nego je radnja cijelo vrijeme zanimljiva i potiče nas da čitamo dalje. Također nam daje odgovore na mnoga pitanja koja mladi postavljaju o svijetu oko nas. Tako je Holden dobio odgovore na pitanja zašto netko umire mlad, kako pronaći ljubav, probao je cigarete i alkohol, a dobio je i odgovor na pitanje zašto se mora ići u školu. To su sve pitanja o kojima bi se moglo raspravljati. Nije dobio odgovor na jedno jedino tipično dječje pitanje – kuda odlaze patke kad se zaledi jezero u Central parku?


2.Lovac u žitu

Karakteristika lika:
Lik Holdena prikazan je kao lik prosječnog tinejđera. On ima svoje probleme i gleda na svijet na svoj način. Pomalo je problematičan. Pokazuje znakove razumnosti ali misli da mu svijet ne može pružiti ono što on želi. U biti nije loš. Često bježi od problema i upliče se u svakodnevne gluposti. Rekao bih da je on jedan prosječan tinejđer sa svojim vlastitim problemima i vlastitim viđenjem svijeta. Izgubljen je i ne zna što traži tako da je podosta podložan raznim glupostima.

Život lika:
Iz romana možemo zaključiti da je Holden rastao u relativno dobrim uvijetima života. Otac mu je bio pravnik i prema njegovim riječima mlatio dosta love. Imao je sestru i braću. Problemi počinju smrću njegovog brata Alleja što je vjerojatno i uzrok njegovog tmurnog pogleda na svijet i ljude. Vidimo da on nije loš ali baš zbog toga što je izgubljen i ne zna što hoće a kritizira sve živo postaje problematičan te ga neprestano izbacuju iz škola što njegovim roditaljima stvara poprilična muke. Zadnja škola koju je Holden pohađao bila je škola u Pecnayu. Svi su je hvalili ali on je u njoj vidio samo licemjere. I tako je pao godinu i bio isključen iz škole. Roditeljima je bilo uućeno pismo da je izbačen. Holden se je trebao vratiti kući u srijedu. Kad je na kraju  sagledao sve svoje prijatelje i svoj život, odlučio je da ode odmah iz Pecnaya i provede ostatke vremana (do srijede) u New Yorku, jer ga je Pecney umarao…. opet pogreška. Otišao je u New York ali  sve što je uspio napraviti je  to da je potrošio brdo novaca, bio pretučen, pijan, upustio se u sve i svašta te se posvađao sa nekim svojim prijateljima. Na kraju ga je samoća svladala te se je zaputio svojoj mlađoj sestri kući u nadi da ga roditelji neće uhvatiti, uostalom bilo mu je svejedno. Holden zapravo nikad od Allijeve smrti nije bio pravo sretan. Otišao je da bude još do srijede kod svog nastavnika a on mu je podijelio neke savijete, da se trgne i odluči što želi od života. Došao je još jedansok za Holdena…. njegov bivši nastavnik se pokazao kao perverznja…užasno…i to ga je još više zbunilo. Razmišljao je da pobjegne od  svega u neku zabit. Njegova sestra mu je poremetila planove jer je htjela poći s njim tako da su se posvađali oko toga I Holden joj je obečao da nikuda neće ići…. mislim da je shvatila kako je to besmisleno. I sada dolazi trenutak kada je Holden osjetio neku toplinu u svome srcu…kada je vidio svoju sestru kako se vrti na vrtuljku…htio je vikati od sreće. Nakraju se vratio kući i sada opet mora u novu školu…on ni sam ne zna što da misli o svemu tome… Da li je postao razboritiji obogaćen ovim iskustvom, tko zna…pričekajmo lovcau kukuruzu.

Simbolika naslova:
Zamislimo lovca kako lovi zeca a nalazi se u žitu. Zec je malen i lovac ga vjerojatno nikada neće uloviti. Tako je i sa Holdenom…on traži nešto ni sam ne zna što a to je tako nedostižno…traži smisao života…izgubljen je…ništa mu se ne sviđa…na kraju pronalazi sreću u svojoj sestri Pheobe…da li je sada našao ono što traži?

Ivan Sergejevič Turgenjev - Lovčevi  zapisi


Stvaralački portret pisca i životopis:
Turgenjev je rođen 9. Studenoga 1818. godine u Orelu na vlastelinskom posjedu svoje majke u Spaskom-Lutovinovu, nedaleko od grada Mcenska. Majka mu je bila načitana i obrazovana žena. Bio je odgajan guvernantama i odgojiteljima, te školovan u internatima. Od djetinjstva je stjecao široku naobrazbu i kulturne navike. U kući su imali bogatu biblioteku francuskih i njemačkih knjiga. Nerado se prisjećao djetinjstva, jer je majka strogo postupala s njim. Bio je svjedok mukotrpnog života kmetova, pa je zamrzio kmetstvo i gospodsku samovolju. U internatu u Moskvi je dobro naučio francuski i njemački jezik. Preselio se s roditeljima u Petrograd , gdje je nastavio studirati književnost i povijest. Povijest antike i srednjeg vijeka predavao mu je autor Mrtvih duša N. V. Gogolj. Po običaju onog doba da bi upotpunio svoju naobrazbu nastavio je studirati u inozemstvu. Godine 1843. Turgenjev je objavio svoje prvo djelo, puškinovsku poemu Paraša. Prestao je pisati stihove kada se upoznao  s francuskom opernom pjevačicom španjolskog podrijetla Paulinom Viardot, s kojom je vezao svoju daljnju sudbinu. Napustio je namještenje i s njom otputovao u inozemstvo, te se nastavio baviti književnim radom pišući ponajviše pripovijetke i drame. Kada je umro Gogolj, bio je ogorčen zbog suzdržljivosti vlasti tiska prema tom žalosnom događaju, te je napisao nekrolog u kojem je dao maha svojim osjećajima. U Petrogradu je cenzura zabranila izlazak toga nekrologa, ali je objelodanjen u Moskvi. Tada je car naredio da se autor kazni sa mjesec dana zatvora, a pravi je povod tome knjiga zbirke pripovjedaka  Lovčevi zapisi. Bio je budno praćen od strane policije i nastavio se baviti književnim radom. Burne polemike je izazvao roman Očevi i djeca, gdje je prikazao sukob između starog i mladog naraštaja, a to je bio u stvari sukob između liberala i demokrata-prosvjetitelja. Njegova djela su se paralelno prevodila i na strane jezike. Otputovao je u inozemstvo i dolazio u sukob sa istaknutim književnicima.Turgenjev se iskušao u svim književnim žanrovima i postigao zavidne uspjehe, posebno u romanima, no on je nadasve pripovjedač. On je nenadmašiv u ležernom i lirskom pripovijedanju o onome što je sam doživio ili čuo od drugih. Premda u njegovim romanima nema nikakve fabule, autor nam neprestano zaokuplja pozornost upoznajući nas s vrlo zanimljivim likovima i lijepim krajolicima. Njega su oduvijek zanimali portret i pejzaž. Istinito je prikazivao životne prilike ruskih kmetova i njihovih gospodara, što je tada bila teška optužba tadašnjeg društvenog poretka. Zato je imao neprilika sa tadašnjom vlasti. U njegovom pripovjedalaštvu igra jezik s kojim se izražava. Svi poznati ljudi su mu upućivali pozitivne kritike za njegova djela. Pjesnik okom umjetnika promatra prirodu i objektivno  ju opisuje. Tako je Dostojevski za njega napisao kako je čovjek sa mnogo rijetke sreće: “Pjesnik, talent, aristokrat, ljepotan, bogat, mudar, naobražen – ne znam što mu sve priroda nije dala.”
Međutim, unatoč strogoj cenzuri, svakojakim zabranama i pritiscima vlasti, u tim godinama je započelo zlatno doba ruske realističke književnosti. Mnogi su svoja djela kriomice objavljivali. Tako je Turgenjev napisao: “Teško da može itko od današnjih ljudi shvatiti kakvom je ropstvu bila podvrgnuta tiskana misao svakog časa i na svakom mjestu. Književnik, nije se mogao drugačije osjećati nego kao krijumčar.”
Njegov način pisanja je snažno utjecao na razvoj hrvatske književnosti, tj. hrvatskog realizma. Nakon prvog prevedenog djela Faust, njegova djela su se prevodila više nego od bilo kojega drugoga stranoga pisca. U novinama su se mogla pročitati djela: Tri susreta, Mumu, Ukoljica, Prva ljubav, i Dnevnik suvišnog čovjeka i roman Plemićko gnijezdo i Rudin. Tako je Šenoa pozvao hrvatske književnike da se ugledaju na njegov način pisanja. Njegov veliki utjecaj je bio na hrvatske pripovjedače, odvraćajući im pozornost od fabuliranja na prikazivanje socijalnih problema i razvijanje ilirskih elemenata u svojim djelima.

Tema: 
Izrugivanje ruskog plemstva i težak položaj seljaka i kmetstva.

Problematika koja se obrađuje:
-mukotrpan život kmetova
-gospodska samovolja
-opis stvarnih likova seljaka i plemića
-opis nerazumijevanja plebejskih intelektualaca i konzervativnog plemstva

Struktura djela:
Zbirka od dvadeset pet pripovijedaka, u kojima su prikazani likovi
seljaka i plemića, te iživljavanju vlastelina nad kmetovima. Širenje mišljenja kako štetnog po vlastelu može prouzročiti smanjenje poštovanja prema plemičkom staležu.

Književna vrsta
-  Pripovijetke o lošem položaju tadašnjih seljaka, a pogotovo kmetova.


Inspiracija iz sličnog djela:
- Promatranje i objektivno opisivanje događaja u prirodi koji svoje osjećaje prenosi u krilo prirode i u predmete što ih opisuje. Takvima je pripovjedačima priroda postala rezonancijom njihove čuvstvene nutrine, kao što je opisivao Charles Dickens u svojim djelima.
 
Vrijeme radnje:
1852. godina

Mjesto radnje:
Rusija.

Likovi:
Arkadij Pavlič Penočkin bivši gardijski oficir mladi vlastelin, obrazovan koji se
vrlo uspješno bavio gospodarstvom. Strog i pravedan, brine se o svojim podanicima. Odijeva se odlično i ukusno, čita francuske knjige i novine, a u kartanju je majstor. Najbolji ženidbeni kandidat.

Sofron Jakovljič  nadstojnik,  nizak, plećat, sijed i krepak čovjek.

lugar Foma zvan Mrgud, visok, plećat i izvrsno građen čovjek. Crna kovrčava brada zaklanjala mu je grubo muško lice, a oči sitne kestenjaste.

Sadržaj:

Nadstojnik
Mladi vlastelin, bivši gardijski oficir Arkadij Pavlič Penočkin bio je razborit i obrazovan koji se vrlo uspješno bavio gospodarstvom. On za sebe kaže da je strog i pravedan, brine se o svojim podanicima i kažnjava ih za njihovo dobro. Odijeva se odlično i ukusno, čita francuske knjige i novine, a u kartanju je majstor. Za njega kažu da je najbolji ženidbeni kandidat i dame luduju za njim. Posjetitelja obuzima čudan nemir, pa vam čak ni udobnost ne godi.
I krenusmo kočijom put Rjabova. Kada smo stigli u selo počeo se širiti među seljacima nemir i uzbuđenje. Stigosmo do nadstojnikove kuće. Smjestili smo se u takozvanu hladnu sobu, a kočijaši su počeli donositi prtljagu. U to stiže nadstojnik Sofron Jakovljič. Bio je to nizak, plećat, sijed i krepak čovjek. Lice mu je bilo podbulo od rakije. “Oče naš, dobrotvore naš” – progovori nadstojnik – “jedva ste se izvoljeli doći. Ručicu mi dajte” – pružajući već unaprijed usne na poljubac.
“Pa što je brate Sofrone,  kako idu poslovi ?” – upita ga prijazno Arkadij.
“Hvala bogu sve je u najboljem redu, zahvaljujući vašoj milosti. Niste mi izvoljeli javiti da ćete doći. Ta gdje ćete prenoćiti ? Ništa, ništa Sofrone” – osmjehnu se Arkadij. Navečer Arkadij zapovijedi da se u sobu donese sijeno. Sobar prostre plahte, namjesti jastuke i legosmo. Slijedećeg smo dana išli u pregled gospodarskih zgrada i sve je bilo u najboljem redu, jedino su lica seljaka bila turobna. Arkadij se topio od miline. Kada smo izlazili iz pojate, dva su seljaka klečala pored kaljuže. “Što hoćete? Što radite? – pitao Arkadij.
“Pomozi nam gospodaru?” – i ponovo se pokloniše.
“Smiluj nam se gospodaru. Sasvim smo upropašteni” – reče starac.
“Tko te je upropastio?”
“Pa Sofron Jakovljič gospodaru. Dva mi je sina preko reda dao u novake, a sad hoće i trećega. Jučer mi je gospodin otjerao kravicu i istukao domaćicu.” – reče seljak. “Gospodaru Arkadije pomozi ? Ovako se dalje ne može. Omrznuo me Sofron, hoće da me satre gospodaru !”. “I ne samo nama” – reče mladi seljak.
“A tko tebe pita? Što je ovo? Pa ovo je buna! Ne savjetujem ti da se kod mene buniš. Dobro idite. Ama idite, zapovjediti ću kad vam kažem”.
Kada sam se spremao u lov s Anpadistom seljakom, zapitah ga poznaje li nadstojnika: “Kakav je to čovjek?”.
Odgovori on: “Pseto, a ne čovjek, to se imanje vodi na Penočkinu, dok je pravi gazda Sopron. Seljaci su mu do grla dužni, rade mu k’o nadničari. Sasvim ih je satro. On ne radi samo sa zemljom, već trguje sa stokom, maslom i katranom. Po meni je beštija. Ali mu ne valja što hoće da tuče.
Zvijer je, a ne čovjek “Pa što se ne tuže ?” pitam. Baš ste se sjetili što je briga gospodara ! Uredno mu plaćaju danak, pa što ga se tiče. A ovog starog seljaka će satrti. Knez će ga prebiti. A zbog čega ispašta. Na zboru se porječkao sa nadstojnikom, nije valjda više mogao trpjeti. Sad će ga dotući. Razbojnik bez srca i duše, kuček prosti mi Bože.

Mrgud
Kad sam se vraćao iz lova, spremala se oluja. Drveće zašumi, a krupne kapi kiše oštro zabubnjaše i nastade oluja. Morao sam stati. Nisam vidio prst pred nosom. Sakrih se pod široki grm, čekajući da nevrijeme prestane. Najednom u bljesku munje ugledah golemu priliku. Bio je to lugar Foma zvan Mrgud. “Neće skoro stati” – reče lugar – “morao bih vas odvesti svojoj kući”. “Daj molim te” – rekoh. Uhvatio konja za uzde i krenusmo njegovoj kući.
Tamo nas je dočekala djevojčica u košuljici i bosih nogu s fenjerom u ruci. Bila je to koliba samo s jednom sobom. Čađava, niska i gotovo prazna bez ležaja, pod tavanicom i bez pregrada. Usred kolibe visila je kolijevka s djetetom privezana za kraj dugačke motke. Pogledah oko sebe i srce mi se stegne. “Zar si sama ovdje?” – upitah djevojčicu. “Sama !” – odgovori. Uđe lugar, bio je to visok, plećat i izvrsno građen čovjek. Crna kovrčava brada zaklanjala mu je grubo muško lice, a oči sitne kestenjaste. “Oluja jenjava, otpratit ću vas do kraja šume”.
Izađosmo zajedno. Kiša je prestala. Najednom smo začuli udarce sjekirom. Netko je oprezno sjekao grane. Kotači su škripali, a konj je frktao. “Kuda ćeš ? Stoj !” – zagrmi Mrgudov željezni glas. Pokraj oborena drveta na zemlji borio se lugar s kradljivcem. Ugledah mokra seljaka u dronjcima. Bijedno kljuse je stajalo do njega. “Pusti ga !” – šapnu Mrgudu – “ja ću platiti drva”. Mrgud šutke uhvati lijevom rukom konja za grivu, a desnom je držao kradljivca za pojas. Jedva nekako dokopasmo se kolibe. Kiša je lijevala kao iz kabla.
“Ostavi ga ondje, ne diraj ga” – rekoh.
“Fomo Kuzmiću” – progovori seljak – “Pusti me, glad me je natjerala. Pusti me”
“Znam ja vas” – sumorno će lugar – “cijelo vaše selo je takvo, sve jedan lopov gori od drugoga”.
“Propali smo, kažem ti, pusti me”.
“Nitko ne smije krasti !” – reče lugar.
“Natjerala me glad, dječica mi krište, znaš i sam. Teško mi je”.
“A oni ipak ne idu u krađu”.
“Konjića” – nastavi seljak – “konjića, pusti bar njega” – kukao je seljak.
“Kažem ti da ne mogu. Nisam ni ja slobodan” – reče Mrgud.
Čekao sam što će biti. Seljak se iznenada uspravi. Oči mu se zažarile, a lice zarumenilo: “E, pa nažderi se. Na zlikovče prokleti, pij kršćansku krv, pij. Tebi govorim krvopijo, tebi. Eh, ti sad ću ja … Pa što onda? Svejedno sam propao, što ću bez konja. Nek’ sve propadne i žena i djeca, nek’ sve pocrka. Ali čekaj dopasti ćeš i ti šaka.”
Mrgud se podiže. “Ud’ri, ud’ri” – nastavi seljak.
“Šuti” – zagrmi lugar i pođe dva koraka.
“Nemoj, Foma” – povikah – “ostavi ga, neka ide s milim Bogom”
Mrgud ga uhvati za rame. Pritekoh u pomoć seljaku. Na moje veliko čudo lugar otvori vrata i izbaci seljaka van: “Nosi se dovraga sa svojim konjem” – povika za njim – “ali pazi se drugi puta”.
“E Mrgude, baš si me iznenadio. Vidim da si čovjek i pol”.
“Ta manite gospodine, samo nemojte nikome ništa govoriti”.
Nakon pola sata oprostio sam se s njim na kraju šume.

Šuma i stepa
Lov s puškom i psom je divan, a užitak je izvesti se u proljeće prije zore. Na nebu gdjegdje trepne zvijezda, povjetarac naleti kao lagani val, nejasan šapat noći. Par bijelih gusaka, tek što su se probudile, prolaze nijemo i polako preko puta. Ribnjak se tek počinje pušiti. Konji zvučno gacaju po lokvama, a kočijaš zvižduče. Rub se neba rudi, zrak biva svjetliji, cesta sve vidljivija. U seljačkim kućama gore luči crvenim plamenom i čuju se snažni glasovi. Svjetlost nadolazi kao bujica. Sunce se diže, nebo je vedro. Vrijeme će biti krasno. Popeli ste se na brdo. Kakav vidik ! Rijeka se vijuga i povlači nejasno kroz maglu, za njom livade za livadama, brežuljci, kroz vlažan sjaj prosut zrakama. Jasno se ističe daljina.
Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokreću udovi, kako se krijepi sav čovjek, prožet svježim dahom proljeća. Ljetno srpanjsko jutro. Tko je osim lovaca iskusio kako je lijepo švrljati u zoru kroz grmlje. Trag vaših nogu ostaje za vama kao zelena crta na rosnoj travi. U glavi vam se vrti i osjećate umor od obilja miomirisa. Sunce se diže sve više i više. Evo već je vruće. “Gdje bi se tu brate mogao napiti vode” – pitate kosca. “Pa eno vam u jaruzi bunara”. I zaista pod obronkom krije se izvor. Svalite se na zemlju, napijete se, ali ste lijeni da se maknete. “Ali što je ovo ? Navlači li se oblak. Sijevnu munja. O, pa evo dvije. Trava, grmlje, sve je odjednom potamnjelo. Kakva kišica ! Kakve munje ! Oluja je minula, izlazite iz sjenika. Bože kako sve blista, kako je zrak svjež, kako miriše na jagode i gljive. Već pada mrak. Večernje rumenilo planulo je kao požar. Sunce se smirilo. Jedna se zvijezda upalila pa treperi. Vrijeme je da pođete kući. Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada noć. Mjesec izlazi, a eno dolje u selu trepere svjetla.
A kako je ta ista šuma lijepa u jesen. Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni kretanja. Blagim zrakom širi se jesenski miris, nalik na miris vina. Na lipama visi posljednje zlaćano lišće. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama. Grudi mirno dišu, ali dušu obuzima čudan nemir.
Ideš, a pred oči ti izlaze drage slike, draga lica, mrtva i živa. Čovjek vlada svom svojom prošlošću, svim svojim osjećajima i silama, svom svojom dušom. Krenuli ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj. Pogledaš brda, kakav vidik. Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a među vrbicima svjetluca se rječica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su sve manji, a drveća gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne stepe.
A u zimski dan ići po snježnim nanosima, udisati studen, oštar zrak, nehotice žmiriti zbog sitnog svjetlucanja meka snijega koje vas zasljepljuje.
A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz okopnjeli snijeg već miriše ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a bujice se valjaju iz jaruge u jarugu veselo žuboreći.

Pop Ćira i pop Spira ~ Stevan Sremac


O delu

То је хумористични роман који кипти од шаљивих згода и смешних ликова. Око емфорне приче о попадији и тучи попова због зета, као окоснице,дата је широка реалистичка слика војвођанског села. У конструкцији романа приметан је паралелизам по сличности међу ликовима и токовима радње: два попа, две поповске кћерке, две љубавне приче. У почетку романа то је паралелизам по сличности : две поповске куће су сасвим сличне, још су сличније две попадије, што се види и по њиним именима (Персида и Сида). У даљем развоју радње паралелизам по сличности преображава се у паралелизам по контрасту, што највоље долази до израза у ликовима двеју дјевојака, Меланије и Јуле. Насупрот Јули која је здрава, снажна и вредна сеоска дјевојка, Меланија је размажена, себична, извештачена. И две љубавне приче, прича о Меланији и учитељу Пери, с једне, и прича о Јули и берберину Шаци, с друге стране, налази се у контрастном односу. Прва је од почетка само лов на мужа, где умешност младе дјевојке, кокетне и причљиве, срећно допунјује животно искуство њене мајке. Друга почиње романтично, кришом,у амбијенту башта и цвећа и мора да савлада низ препрека, између осталог и противљење девојчиних родитеља, да би се остварила. Обе приче завршавају на исти начин, свадбом, али су праву срећу у браку нашли само Јуца и Шаца. Највећу драж књиге чине описи којих има у изобиљу и разних врста : слике сеоског амбијента и атмосфере (ё''ёидилично представљено вече у у кући поп-Спирино'',ёё'' недељни дан на селу ''), описи сеоских дворишта, ствари, животиња. Сремац је мајстор у сликању животињских ликова. Њих има у многим његовим дјелима, а највише управо у овом роману. Ту су : ё''ёстари Шаров'', ё''ёлопов мачак '' и, најизразитији од свих похотљиви патак поп-Спирин. И поједини предмети под његовим пером добијају индивидуална обиљежја. Такав је стари сат у кући поп-Ћириној. Сремчеве хумористичне илустрације увек извиру из живота, из животне свакидашњице.И кад описује животиње, њихови цртежи му згодно по служе да у духовитим поређењима и асоцијацијама изнесе смешне сличице из живота. Сличица у којој је у центру поп Спирн ћуран, на пример духовито илуструје читав амбијент у ком се развијају догађаји око сукоба поп Ћире и поп Спире: ''На пример живине ! Шта је и какве је све то било у авлији.Прави Нојев ковчег! Било гускака угојених тако да, када их поп Спира види у перју још, а њему пође вода на уста, па луцкастих ћурака и међу њима глупи и уображени ћуран, задовољство комшинске деце. Иако је пазио на себе и достојанствено се понашао, ипак је пропадао међу комшинском децом као неуспели педагог.Врло су га често секирала деца изкомшилукакад изађе на сокак, тако да се обично морала и сама госпођа Сида умешати и заузети за њ.,,Срам вас било, бећари једни'',грдила би их она тада, немате ни срца ни душе!А шта вам ради да га секирате тако!? Јао наопако, а кад сте у другом шору и шта тек радите другим паорским ћуранима,кад сте такве арамије пред господин-попином кућом?!''

Kritika

Побожност и оданост цркви нису Сремцу сметали да се нашали на рачун попова, да их прикаже у њиховом приватном животу као људе који се поглавито брину за стомак, за новац икоји се сурењиво боре за црвени појас.Сремац се не устручава да их прикаже као људе облапорне и сангвиничне, кадре да једандругоме подвале и да у свађи један другоме избију зубе.Сремац се нашалио и на рачун ратоборних попадија, које су у првом плану његовог хумора, а које су по менталитету врло налик једна на другу.Одлично познавајући менталитет домаћих интеријера малограђанских породицаСремац је дочаравао комичне странешаблона њиховињ међусобмних односа, ситничавог механизма њиховог једноликог начина живота.У двема попадијама, чији су односи променљиви и зависе од личних интереса, оличен је и ниво малограђанских патријархалних жена, чији је свијет затворен у домазлук, закржљао у огрубелости и запарлочености личног живота....Сремац је замислио Поп Ћиру и поп Спиру као кратку приповетку, међутим је у разради, додавањем великог броја епизода . произашло веће дјело.Добио је у овим епизодама пејзаж љивота банатског села у коме ноћу сате оглашава боктеров рог, а преко дана одлазак и повратак крава регулише домаћицама радно време.Много оштроумно запажених, колоритним детаљима духовито поентираних елемената уткано је у ово дело. Ови детаљи су укомпоновани у фабулу и уносе много животне верности, сликовитости и боја у духовите цртеже, илустрације и карикатуре интимног домаћег животабанатског села и поповских кућа. Хумор Стевана Сремца црпе своју ванредну живутност непосредно из стварних доживљаја,из свакодневних доживљајапросечних људи малограђанске средине у којој се Сремац кретао . Врело Сремчевог хумора се налазило у интимном поззЂнавању те средине и саживљавању с њоме.Читаоци су у овом Сремчевом хуморуналазили реалне елементе из свога живота и живота своје средине, из својих устаљених навика, из свега онога што је постало уобичајно, што се укоренило у живот и постало захвалан објекат шале и досетке.