Jone le Carre – Dečko, dama, kralj i špijun

O piscu
John le Carre rođen je 1931.g. Njegov treći roman "Špijun koji je došao sa hladnoće" lansirao ga je među najbolje pisce špijunskih romana. I budućim romanima potvrdio je tu zasluženu titulu. Roman "Krojač Paname" postigao mu je svjetsku slavu i preveden je na šezdesteak jezika! Napisao je sveukupno 11 djela: "Naša igra", "Noćni menadžer", "Tajni hodočasnik", "Ruska kuća", "Savršeni špijun", "Mala bubnjarka", "Smiley-evi ljudi", "Počasni đak", "Ratni dalekozor", "Špijun koji je došao sa hladnoće" i "Dečko, dama, kralj, špijun". Nemam podatka o njegovoj smrti.
U jednom intervjuu izjavio je da mu laska što njegova djela shvaćaju tako ozbiljno, ali svi su likovi i operacije izmišljene.

Žanr:
Špijunski roman

Tema:
Umirovljeni djelatnik engleske špijunske službe pokušava razotkriti "krticu" duboko ukopanu u sam vrh te važne organizacije.

Mjesto radnje:
London, Engleska: "Mrzio je City. velik, tmuran, zaglušan grad sa previše golubova.", "...hitao je sitnim koracima uz pocrnjele arkade Victoria Station", "Požurio je do Martindaleovog kluba na polovici King's Roada.", "...jedan od onih poniznih stanovnika Londona...".

Vrijeme radnje:
Doba hladnog rata: To možemo to zaključiti po mnogobrojnim špijunskim operacijama: "..i sve ostale neugodne fraze koje su u najboljim danima hladnoratovske kulture gotovo pretvorile Školu u...", "Upuštajući se u čitanje Smiley je iznova proživljavao glavne bitke tog dugog i okrutnog rata.", "Morali smo zbog sigurnosti naše mornarice izviditi te ruske podmornice!".

Motivi:
-privrženost prema Kontroli: "Sam sam ispratio Kontrolu u nekakvom užasnom krematoriju u East Endu, prošlog Badnjaka, i osim mene nije bilo nikoga. Svećenik je imao govornu manu.", "Smiley se sjećao kako je Kontrola mršavio, kako su mu se obrazi rumenjeli i kako su mu oni koji ga nisu dobro poznavali čestitali na dobrom izgledu. Samo je Smiley primijetio kapljice znoja što su mu tih kobnih dana pratile granicu rasta kose.", "Shvatio je samo: vrati se u Cirkus i dovrši posao."

-znatiželja: "Tko je taj misteriozni pukovnik Viktorov, ta krtica koja se tako duboko i neprimjetno uvukla u sam vrh Circusa i tko je to stajao iza Connieina otpusta. Tko štiti krticu i da li je Poljakov krtićin kurir?"
Opis likova:

Smiley- a) vanjski opis:
"Štaviše on je lako mogao biti konačni oblik kojeg je Bill Roach bio prototip. Nizak,debeljuškast, i u najboljem slučaju srednjh godina, bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju. Noge su mu bile kratke, hod sve prije nego žustar, a odjeća skupa, loše skrojena i skroz-naskroz mokra. Njegov kaput koji je pomalo podsjećao na udovištvo, bio je izrađen od onog crnog, rijetko tkanog materijala koji kao da je posebno izrađen kao da je posebno namijenjen upijanju vlage. Rukavi su bili predugi ili ruke prekratke jer bi mu rukavi- kao Roachu kad bi obukao kabanicu- sakrivali prste. Iz taštine nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim. "Kao podstavljuno zvono što se stavlja na kuhano jaje da se ne ohladi.", primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila. Stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao..."
"Sjedio je, naslonivši se,savijenih kratkih nogu, glave pognute naprijed, sklopivši debeljuškaste ruke na trbuhu kojim ga je mojka priroda obilno nagradila. Iza debelih leća nazirale su se oči opuštenih kapaka. Tu i tamo protrljao bi stakla svilenom podstavom kravate, i to bi bio jedini znak njegove uznemirenosti,a kad bi to učinio pogled bi mu opet postao kiseo i bespomoćan, neugodan svakome tko bi ga u tom trenutku pogledao."
"-Pretpostvljam da uviđate kako užasno izgledate!...zrcalo mu je pokazalo zakrvavljene oči i jasne tragove zamora na bucmastim očima."
"U svakom slučaju prestar sam za ovakve automobile..."
"...podigavši ovratnik do povelikih podbradaka."
               
- b) unutarnji opis:
-marljiv: "Radio je jučer do kasno navečer, sve dok nije završio neki izvještaj o odnašanju smeće. kad je uvidio da mu je nestalo kave i da zato više ne može nastaviti, otišao je u dućan i stao u red...", "Smiley se ponovno baci na ćitanje suhoparnih podataka u prašnjavim mapama. Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu,a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."
-nesiguran: " Nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim, primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila.. stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao..."
"Nesigurno se meškoljio u prevelikom kaputu dok je Peter jurio seoskim cestama po Smileyu prevelikom brzinom."
"Otkako ga je Ann napustila, otičla je i čistačica: samo je dakle Ann imala ključ. Hrastova vrata imala su dvije brave,"banham" sa zasunom i "chubb pipiekey" te dvije treščice. Počeo ih je ponovno stavljati, možda zato da ga ona ne iznenadi!"
-ponizan i slab: "Bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju."
"Pravo pravcato pomanjkanje snage volje. Zovu to uglađenošću, iako to nije ništa drugo doli slabost. Slabost- nesposobnost življenja bez tuđe pomoći, neovisno institucijama i emocionalnim vezama koje su nadživljele svoju svrhu. To jest moja žena, to jest Cirkus, to jest življenje u Londonu. Taksi su mu bezobrazno otele dvije djevojke cereći se zajedno ispod jednog kišobrana."
-pun starih navika: "Već iz dugogodišnje navike Smiley je vršio smotru automobila...činio je to i kao dio vježbe memorije, ali i zbog straha koji zauvijek prati jednog profesionalca.", " Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu,a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."

Bill Haydon- a) vanjski opis
"U tom vlažnom hodnikuoštre crte njegova lica nisu se toliko isticale, ali bi na svježem zraku jasno pokazivale obilježja neobičnih krajeva u kojim je služio. Ugledavši Haydona zastao je kao ukopan. Dok je tako stajao, osvijetljen odostraga svjetlom doimao se neobično taman i visok. Nešto je nosio u ruci- Guillam nije mogao razabrati o čemu se radi."
"Na stolu je stajala jedna stara Billova slika- apstraktan motiv oštrih crta, prošaran zagasitim bojama pustinje."
"Odjeća mu je kao i obično bila nastrana. Komadići kože bili su prišiveni na laktovima kaputa u obliku romba a ne kvadrata, što mu je s leđa davalo izgled harlekina. naočale je nabio u kosu poput zaštitnih naočala. Posve nenadano okrenuo se, cijelim tijelom, kao kip na postolju i zagledao se u Guillama. A tada se nacerio tako da su mu se polumjesečaste obrve uzdigle kao u klauna i lice mu postalo privlačno i neobično mlado."
"Još jednom je kimnuo, davši im time znak da krenu, a Guillam je na leđima osjećao prodoran pogled Haydonivih svjetloplavih očiju sve do slijedečeg skretanja."
"Bio je često kod Kontrole i rado viđen od "mamica" zbog svojih svjetloplavih očiju i nekakvog svog neobičnog šarma."
"Skinuo je kaput i nemarno ga prebacio preko stolice. Prišao je prozoru i zagledao se van na ulicu. U očima mu se odražavala zabrinutost i briga. Po velikim podočnjacima moglo se viditi da više dana nije spavao."
"Prišao joj je blago i ohrabrio ju svojim neodoljivim osmjehom."
Opis jezika:
Djelo je pisano književnim jezikom bez ikakvih stilskih sredstava ili neobičnosti

Mišljenje o djelu:
Pročitala sam knjigu prije roka lektire jer me zaintrigirao naslov i sam žanr teksta. Napokon nešto što se lako i tečno čita! Međutim već u prvim poglavljima izgubila sam se u gomili imena, nepovezanih radnji, umetaka i naizgled nepovezanih likova. Nisam mogla shvatiti hijerarhijsku ljestvicu Cirkusa tko je glavni, a tko kome odgovoran. Ipak, uporno sam se pokušavala koncentrirati na rečenice i pohvatati konce. Tek nakon polovice odlistanih stranica počela sam nazirati tok radnje i povezivati događaje sa prethodnih stranica. Čitala sam knjiga od kraja prema početku. Zamislila sam se nad time i otkrila uzročnika. Likovi jako malo "razmišljaju naglas". Tako ne pojašnjavaju pojmove ni ljude. A djelomičan uzrok tome je i  pisanje u trećem licu.

Pierre Corneille - Cid


Sadrzaj:
Himena,kci grofa Gormaza,ludo je zaljubljena u don Rodriga,sina don Diega.U njega je zaljubljena i dona Uraka,kastiljska infantkinja.Don Diego i grof se posvadjaju,te grof don Diega udari.Posto je star don Diego se ne moze odbraniti te poziva u pomoc svoga sina Rodriga.Rodrigo je zaljubljen u Himenu, ali mu je cast vaznija i od ljubavi i zbog casti i uvrede nanesene ocu ubija grofa Gormaza.Nakon toga Himena kod kastilskog kralja Fernanda trazi kaznu za Rodriga iako je zaljubljena u njega.Don Diego salje Rodriga u boj protiv Maura da bi ga bar na kratko udaljio s dvora.Rodrigo je postavljen za vodju u tom boju.On sa svojom vojskom unistava Maure i slavno se vraca na dvor.Kralj ga hvali te ga stavlja pod svoje okrilje.Himena i dalje uporna u svojoj zelji da osveti oca iziskuje od kralja da pusti Rodriga u dvoboj,a ona ce pobjedniku biti zena.Kralj je primoran prihvatiti te daje Himeni pravo da izabere covjeka koji ce braniti njenu cast.Himeni se odmah ponudi don Sancho kao covjek koji ce stati pred Rodriga da obrani njenu cast i Himena prihvaca don Sanchovu ponudu,koji je zaljubljen u Himenu.Mladici se susreucu u dvoristu dvora i Rodrigo pobijedi don Sancha.Himeni kazu da je Rodrigo mrtav te ona padne u nesvijest i time dokaze da je zaljubljena u Rodriga.Kralj na kraju kaze da je sramota s Himenina imena sprana te da se ona  Rodrigo mogu vjencati.

Likovi u drami su:

Don Fernando, prvi kastilski kralj
Dona Uraka, kastilska infantkinja
Don Diego, don Rodrigov otac
Don Gomez, grof Gormaz,Himenin otac
Don Rodrigo, Himenin dragi
Don Sancho, zaljubljen u Himenu
Don Arija, kastilski plemic
Don Alonso, kastilski plemic
Himena, don Gomezova kci
Lenora, infantkinjina odgojiteljica
Elvira, Himenina odgojiteljica
Paz, infantkinjin

Radnja drame Cid
odvija se u Sevilji.Drama ima 5 cinova.Naslov originala je Le Cid.Rijec Cid na Maurskom, prema Corneilleu znaci gospodar.
 
O piscu:
Pierre Corneille rodjen je u Rouenu 1606.godine gdje ce I umrijeti docekavsi starost,
zaboravljen i jadan.Francuski dramski pisac.Odgojen kod isusovaca;kao odvjetnicki sin ucio pravo i zivio od odvjetnicke sluzbe u Rouenu.Nakon prvih kazalisnih uspjeha,kardinal
Richelieu izdvojio je njega i jos cetvoricu dramaticara s nakanom da ih materijalno i moralno podupre u stvaralackim nastojanjima. Time njegov stavralacki kazalisni rad biva jos djelotvornijim.Djela su mu:Melita;Udovica;Cid;Cinna;Polijekt;Pompejeva smrt.Od djela
najvaznije mu je Cid (1636),u kojem slavi domoljublje i primjenjuje Decartesovu filozofiju: duznost,volja i razum odredjuju postupak likova.


2.Cid

  Himena razgovara sa Elvirom o svojoj ljubavi prema don Rodrigu. Za to vrijeme su razgovarali grof Gormaz- Himenin otac i don Diego- Rodrigov otac o ljubavi Himene i Rodriga. Don Diego nagovara grofa da prihvati Rodriga kao zeta odnosno da se oženi njegovom kćerkom. Grof mu govori kako njegov sin mora zaslužiti Himeninu ruku te da mora biti savršen u gotovo svemu: jahanju, bitkama …
Don Diego poriče grofovu hrabrost, te mu grof prijeti kako će tu besramnost platiti te ga pljusne. Grof se želi boriti no don Diego ne može jer je prestar. Don Diego poziva sina Rodriga u pomoć da ga osveti zbog sramote koju mu je nanio grof. Don Rodrigo razmišlja o tome što da učini: Ako ubije grofa izgubiti će Himeninu ljubav, no ako ga ne ubije izgubiti će obiteljsku čast. Odlučuje ubiti grofa jer mu je otac uvrijeđen, te smatra je čast važnija od ljubavi.
-Grof razgovara sa don Arijom te mu govori kako je svjestan što je učinio te da je stvar otišla predaleko. Don Arija govori kako njihov kralj ne želi borbe, te govori grofu kako mu je obrana slaba. No, grof govori kako mu je svejedno što će kralj učiniti, te da ni neposlušnost nije toliki zločin ako braniš svoju čast. Don Arija želi pomoći grofu kako bi donio pravilnu odluku. Grof govori da ne želi poniženja te daće ići u borbu sa Rodrigom kako ni on ne bi izgubio svoju čast. Grof i don Rodrigo susreću se na trgu, kako bi se obračunali što se tiče pitanja časti. Rodrigo ponosno govori kako dvoboj neće dugo trajat, no s druge strane je svjestan koliko je grof dobar mačevalac jer je dotad nepobijeđen, što znači da nije nepobjediv. Za to vrijeme Infantkinja i Himena govore o tome kako u toj bici za Himenu nema pobjednika; jer ako pobijedi otac ona gubi svoju veliku ljubav, no ako pobijedi Rodrigo ona gubi svojeg voljenog oca. Također govore i o tome kako je on premlad za tu borbu, no da ipak ima izgleda zbog svoje velike hrabrosti. Don Alonso donosi vijest kako je grof poražen, te govori kralju kako mu Himena dolazi tražiti pravdu.
Kralj joj govori da ma koliko god volio i poštovao njenog oca, ne može ništa učiniti jer joj je otac kažnjen zbog onoga što je učinio don Diegu. Don Rodrigo dolazi do Himenine kuće, gdje je bila samo Elvira koja mu govori da je se kloni, te kako ga nije sram doći u njenu kuću nakon što joj je ubio oca. On govori kako je došao po osudu te da mu ne zamjera,  jer to što je učinio, učinio je kako bi obranio očevu čast. Himena dolazi doma i razgovara sa Elvirom jer ne zna što da radi. Govori joj kako i dalje voli Rodriga usprkos tome što joj je ubio oca. Taskođer joj govori kako će i ona sada slijediti svoju čast, te će tražiti njegovu smrt ma koliko ju to boljelo. Pojavio se Rodrigo te joj predaje mač kojim je ubio njenog oca. Za to vrijeme joj govori da ga ubije, te da se on neće opirati njezinoj odluci. Govori joj da mu je žao što je morao ubiti njenog oca, no da bi to učinio opet da obrani očevu čast kako ne bi ostao kukavica. Rodrigo ju uporno moli da ga ubije kako bi ona obranila svoju čast, no ona mu govori da jednostavno ne može jer ga ne mrzi. Himena mu govori, pošto ga nema srca ubiti, da će ga ubiti netko drugi u njezino ime. Rodrigo joj govori kako to neće biti isto te da ona to mora učiniti sama. Rodrigo dolazi do svog oca koji mu govori kako je ponosan na njega što mu je vratio čast. Rodrigo mu govori da mu nije žao što je to učinio, jer je to ipak učinio za svoga oca, no da je unatoč tomu izgubio ženu koju najviše voli. Otac mu govori da je to pravedno, jer žena ima mnogo, ali čast je samo jedna. Rodrigo govori svome ocu kako želi da ga Himena ubije, no on se ne slaže s tim, te ga šalje u boj protiv Maura. Elvira dobije vijest kako je Rodrigova vojska potukla Maursku vojsku, i Rodrigo se kao vođa vojske proslavio. Himena ne može vjerovati, te se nalazi u dilemi što da sada radi: Da li da se raduje što je Rodrigo spasio domovinu i zaboravi na oca, ili da jednostavno zaboravi na domovinu i osvrne se na zločin učinjen nad njenim ocem. Himena problijedi, te joj dolazi Infantkinja u pomoć. Ona govori kako nije došla ublažiti Himeninu bol nego je njenim suzama došla pridružiti i svoje, no Himena joj govori kako njene suze nisu radosnice, te kako joj je Rodrigo tim podvigom nanio još više tuge. Bez obzira na to koliko ga svi hvalili Himena je odlučna te i ona stavlja pitanje časti ispred ljubavi i govori joj kako će bez obzira na sve tražiti njegovu glavu. Infantkinja joj govori da ipak razmisli o tome jer sada kada je junak, želeći njezinu propast, željela bi propast sviju u domovini. Također joj govori kako će njegova kazna donekle biti neuzvraćena ljubav Himene. Don Rodrigo dolazi kod kralja, te ga kralj hvali kako je spasio svoj narod od Dušmana, te se toliko dokazao u bici da su ga prozvali Cidom- što znači gospodar; pa će od tada i nositi taj naslov. Don Rodrigo to skromno prihvaća i govori kako je to bila njegova dužnost za domovinu i kralja. Kralj mu govori kako je spasio državu, te time skinuo svu krivnju sa sebe, te da što god Himena kaže kralj će biti na njegovoj strani. Himena dolazi kod kralja tražiti pravdu. Kralj je znao da je Himena prije voljela Rodriga, no želi se uvjeriti dali ga i sada voli te joj govori kako je Rodrigo mrtav. Himena problijedi i pada u nesvijest, te je time kralj uvjeren u njezinu ljubav. Kasnije joj prizna svoju laž te joj govori kako je Rodrigo živ te da ju i dalje neizmjerno voli. Himena opravdava svoju nesvjesticu, i bez obzira na to traži Rodrigovu smrt. Pošto Himena ne može sama izvršiti pravdu, govori kralju da cijelom puku kaže kako će onaj koji pobijedi Rodriga u dvoboju dobiti njezinu ruku. Don Sancho se ponudi Himeni kao njezin borac a Himena mu obeća biti ženom. Kralj odredi borbu sutra, no ponosni Rodrigov otac govori kako je Rodrigo spreman boriti se već danas. Kralj govori kako nitko neće prisustvovati dvoboju osim don Arija koji će biti sudac. Rodrigo govori Himeni kako u dvoboju neće ni podignuti mač, jer ako njegova voljena želi njegovu smrt to će i dobiti. Također govori kako će u dvoboju umjesto Sancha zamišljati Himenu kako ostvaruje pravdu. Himena mu govori da u dvoboj ode, ako već ne želi živjeti, braniti svoju čast. Infantkinja za to vrijeme tuguje jer joj Leonora govori kako Rodrigo nikad neće biti njezin jer i ako pobijedi morati će se oženiti Himenom. S druge strane Himena nema što izgubiti jer ako Sancho pobijedi, osvetila je oca; no ako pobijedi Rodrigo dobila je voljenog muškarca. Kasnije priznaje Elviri kako bi više voljela da pobijedi Rodrigo. Don Sancho dolazi do Himene sa krvavim mačem čime Himena pretpostavlja da je Rodrigo ubijen, odnosno da ga je don Sancho ubio iza leđa, pa ga proglašava kukavicom. Tom reakcijom je ponovo dokazala koliko voli Rodriga. Kasnije od kralja saznaje da je Rodrigo ipak pobjednik, te da razlog što je Sancho živ, je taj što ga je Rodrigo razoružao i rekao kako bi prije ostavio borbu bez ishoda nego prolio krv Himeninog borca. Rodrigo nakon boja odlazi pred Himenu i govori joj ako smatra da pravda još nije izvršena, što se tiče njezinog oca, kako će za pokoru učiniti sve, te da ako ga i dalje želi ubiti neka izvoli. Himena mu oprašta i govori kako ne želi ubiti junaka koji je toliko dobrog donio domovini. Kralj govori Himeni kako ju je osvojio kao ponosni junak, te poštujući njezinu želju, pričekat će godinu da prevlada svoj plač, a Rodrigo će za to vrijeme ponosno pobjeđivati u bitkama protiv Maura poput pravog junaka. Na kraju kralj govori Rodrigu kako je Himenino srce već sada njegovo te da uz pomoć vremena, mača i vladara nastoji umiriti njezinu savjest.

Karakterizacija likova:

Himena - grof Gormazova kći. Proživljava dva specifična razdoblja na početku i na kraju drame: na početku nema što za dobiti jer joj se bore otac i ljubav života; dok na kraju drame nema što za izgubiti jer u slučaju pobjede don Sancha uspjela je osvetiti oca, a u slučaju pobjede don Rodriga dobila je ljubav svog života.
-časna žena jer izabire čast prije ljubavi

Don Fernando - prvi kastilski kralj. Svaki nesporazum želi riješiti na što mirniji način. Pravedan kralj, velik domoljub.

Don Diego - don Rodrigov otac. Veoma drži do časti, nakon dobivene uvrede želi se pravedno osvetiti. Pošto je prestar u pomoć poziva sina. Ponosan svojim sinom, uvjeren da je i da će postati veliki ratnik.

Don Sancho - zaljubljen u Himenu, te pod tim pitanjem kadar sve učiniti, čak i izgubiti život.

Don Rodrigo - Himenin dragi. Veoma častan čovjek, koji također izabire čast prije ljubavi. Veliki ratnik i domoljub.

Grof Gormaz - Himenin otac. Čovjek veoma burna temperamenta zbog čega biva ubijen. Častan borac i ratnik. Veoma brižan otac koji svojoj kćeri želi samo najbolje.


3.Cid


Pisac klasicizma i prosvjetiteljstva i otac francuske tragedije godio se 1606 godine u Rouenu u Normandiji kao sedmo djete u skromnoj građanskoj obitelji koja se uzdigla vršeći pravne i druge službe. Školovao se kod isusovaca, gdje uz vjersku stjeće i književnu kulturu. Od 1622 do 1624 godine studira pravo i postaje odvjetnik, no kako je bio sramežljiv i plah nije se bavio tim poslom. Godine 1629 izlazi mu prvo djelo - komedija Melita, a kraće je vrijeme bio i član Udruženja petorice, grupe dramatičara koju je oformio kardinal Richelieu. Postigavši zavidan uspijeh njegova daljna djela bila su vrlo poznata i često izvođena te se on definitivno seli u Pariz, ali oko 1643 počinje opadanje, dekadansa, koja iz godine u godinu biva sve očitija te naposlijetku Corneille napušta kazalište. Nakon stanke od nekoliko godina ponovno se daje ne posao, ali doživljava samo sporadične uspijehe. Tješi se prevođenjem nabožnih djela i analizama svojih komada koje izlaze kao predgovori velikom izdanju 1660. Tu su objavljene tri Corneilleove rasprave o tragediji uopće. Mlada slava novih pisaca gura ga sve više u pozadinu. Rođeni provincijalac, čovjek koji nije nimalo promućuran nego nespratan i nesiguran u društvu, ali ponosan i samosvjestan - Corneille se ponovno povlači u svoj zavičaj, gdje će svoje poslijednje godine provesti gotovo u bijedi. Mada su odjeci o njegovom siromaštvu romantično obojeni i pomalo legendarni, nema sumnje da je trpio oskudicu. Prihodi njegovih drama nikada nisu bili veliki, a imao je na leđima i brojnu familiju. Uz to je mirovina koju mu je odobrio Luj XIV plačana dosta neuredno, dok na koncu nije sasvim izostala pa je valjani Boileau izrazio spremnost da se u korist Corneillea odrekne svoje. Nato je pravda ispravljena, ali tek nekoliko dana prije pjesnikove smrti godine 1684.

Dela:
Karijeru pisca započeo je finim društvenokarakternim komedijama, od kojih je najinteresantnija OBMANA (L´illusion, 1636), a najslavnija LAŽAC (Le menteur, 1643), dok mu je prvo djelo MELITA (1629). Lažac je rađen po španjolskom uzoru: Alarconova SUMNJIVA ISTINA poslužila je kao pradložak, ali je Corneille stvorio samostalno djelo, kao i Goldoni koji se - u XVIII stoljeću pišući svog BUGIARDA (Lažca) - nadahnuo Corneilleom. Od velikog broja tragedija kojima je stekao slavu neke su i danas na repertoaru, a čitaju se i uče po školama. Njegova remek - djela nastala su u razmjerno kratkom vremenskom razboblju. Seriju otvara CID (1636) kojem se prigovaralo da ne poštuje aristotelovu poetiku, što je inače vrlina klasicizma. Poučen tim iskustvom Corneille piše HORACIJA (Horace, 1640) i CINA (Cinna, 1641), te POLIJEKT (Polyeucte, 1641 - 43) i stvara prototip francuske klasicističke trabedije, ali nijednom od njih nije dosegao uspijeh CIDA. Poslijednje mu je djelo PERATRIA (Pertharite) koje ga je razočaralo svojim lošim uspijehom, te je bilo neizravan uzrok njegova napuštanja kazališta. Nakon toga preveo je par nabožnih djela i napisao nekoliko analiza svojih djela. 1660 izdaje tri svoje rasprave o tragediji uopće.

Likovi
Don Fernando, prvi kastilski kralj
Dona Uraka, kastilska infantkinja
Don Diego, don Rodrigov otac
Don Gomez, grof Gormaz,Himenin otac
Don Rodrigo, Himenin dragi
Don Sancho, zaljubljen u Himenu
Don Arija, kastilski plemic
Don Alonso, kastilski plemic
Himena, don Gomezova kci
Lenora, infantkinjina odgojiteljica
Elvira, Himenina odgojiteljica
Paz, infantkinjin

Sadržaj:
Stari ratnik don Diego postaje, radi svojih zasluga, odgojiteljem sina kralja Fernanda. Nepobjedivi i gordi don Gormas, zavidan na toj časti, zavadi se sa starcem i u neobuzdanoj srdžbi daje mu pljusku. Starac pada u očaj jer ne može sam da se osveti i traži od svog mladog sina Rodriga da na sebe preuzme tu dužnost - umri ili ubij. Don Rodrigo, iako mlad - vrlina ne ovisi o broju godina - ubija u svom prvom dvoboju iskusnog protivnika. Infantkinja, Fernandova kći ljubi u potaji Rodriga ali svladava svoju ljubav jer Rodrigo nije kraljevskog porijekla. Don Rodrigo je zaljubljen u Himenu, kćer ubienog Gormasa. Himena ljubi Rodriga. Tu počinje dramski zaplet. Iznenadno ubistvo oca nameće himeni dužnost da se osveti. Ona ljubi više nego prije, ali čast ju tjera da traži glavu ljubljenog Rodriga. On joj pruža svoj mač da se dama osveti, ali ona nema snage da ga do te mjere zamrzi. Rodrigo odlazi u rat protiv Maura i vraća se kao pobjednik, zarobivši dva kralja i dobivšinaslov "Cid" što znači "velikan". Himena i dalje ustraje u svojoj dužnosti da se osveti. U svakom kritičnom času koji se pojavljuje u odnosu izneđu Himene i Rodriga, infantkinja osijeća kako se u njoj budi nada u mogučnost sreće sa Rodrigom, naročito otkada je postao Cid, ali ipak uzdiše za smirenjem. Javlja see don Snacho koji također ljubi Himenu i spreman je da ju osveti. Ona pristaje da bude nagrada za pobjednika. Rodrigo dolazi da s s njom oprosti, jer, kako ga ona ne ljubi, on će se dati ubiti od protivnika. Kada mu Himena odaje svoju ljubav, poslije neobično zanosne tirade u kojoj izražava svoje neograničeno oduševljennje, on odlazi u dvoboj i prvim udarcem razoružavaprotibnima. Infantkinja, svladavši konačno svoju strast, predaje don Rodriga Himeni. Kralj Fernand, sretan je što je sačuvao dragocjen život mladog heroja, odgađa vjenčanje na godinu dana radi smrti don Gormasa.

Tema:
Oprečnost osjećaja i razuma, strasti i dužnosti .Gradeći svoje djelo na motivu sukoba između dužnosti i ljubavi, Corneille je svojim suvremenicima progovorio o vrijednosti žrtve, o kultu volje i o časti, koja je mjera svake vrijednosti. Prva velika drama francuskog klasicizma izazvala je brojne polemike i rasprave, no publika je tragediju odlično primila pa je u to vrijeme nastala uzrečica "Lijep kao Cid"

Vrsta dela:
klasicistička tragedija (tragi - komedija)

Klasicistička tragedija:
Klasicistička tragedija mora biti pisanau stihovima, njezin stil je nužno uzvišen, karakteri su plemeniti, a kompozicija određena razvojem u peet činova. Zahtjeva se osim toga poštivanje načela jedinstva radnje mjesta i vremena, a strogoo je propisano što se dolikuje prikazivanju na sceni (…) Francuska je klasicistička dramau cjelini racionalna, jer traži jasnoću izloženih ideja i strogo razumsku motivaciju, didaktična, jer želi poučiti gledatelja i u nnekoj mjeri moralistička, jer osuđuje zlo i porok, a hvali vrline i pobjedu dužnosti nad strašću. (Solar: Teorija književnosti)

Vreme nastanka:
Cid je nastao 1636, a na pozornici se pojavljuje 1637 godine

Uzor:
Uzor za Cida mu je bila drama Cidova mladost GUILLENA DA CASTRA o španjolskom narodnom junaku Cidu.

Popularnost Cida:
No trajna popularnost drame leži u zanosnoj strasti mladih ljubavnika Himene i Rodriga. Ljubav, čast, dužnost i lojalnost su pokretači njihova života. Disciplirani upravljanjemsvojih osjećaja i razboritošću svog odgoja uspijeva im da zadovolje svaku od tih vrlina

Pisac o delu:
Premda sam sebi u ovome djelu dopustio više slobode ngo u ikojem drugom svojem djelu (tragediji) ono vrijedi ioš uvijek kao najljepše kod onih kojima nije do krajnje strogih pravila.

Zadovoljavanje Aristotelove poetike (verovatnost i nužnost fabule)
U Cidu su zadovoljena i dva velika zahtjeva što ih Aristotel stavlja na savršene tragedije "Fabula mora istovremeno biti vjerojatna i nužna". Ti su zahtjevi zadovoljeni ovdije čak i jače i plemenitije nego u posebnim primjerima što ih donosi taj filozof.

Pravilo tri jedinstva:
Pravilo "trojnog jedinstva" iskazivalo je da radnja u trgediji nude jedinstvena, to jest bez digresije i epizodnih uloga koje odvlače pažnju s glavnog predmete (jedinstvo radnje). Mjesto zbivanja je trebalo biti jedno npr. javni trg, dvorana u palači, pred hramom, i nije se smjelo mjenjati (jedinstvo mjesta); konačno, vrijeme trajanja nije smijelo priječi 24, odnosno 12 sati (jedinstvo vremena). Sva ta ograničenja vrede za tragediju koja je "visoki žanr", a ne uključuje komediju - "niski žanr".
Slobodnija primjena jedinstva vremena i mjesta treba da bude isto oprevdana. Ona predstavljaju teške kočnice piščevoj bujnoj mašti i dinamici zbivanja:

Jedinstvo vremena:
Ne mogu zanjekati da pravilo o 24 sata previše požuruje događaje u ovome komadu. Grofova smrt i dolazak Maura događaji su kojji se nisu mogli odigratineposredno jedan za drugim jer je taj dolazak iznenađenje koje nije ni u kakvoj vezi s ostalim. Nije, međutim. Tako s borbom don Sancha. Kralj, njegov gospodar, mogao je za nju izabrati drugo vrijeme, a ne dva sata po bijegu Maura. Isto pravilo požuruje i Himenu da po drugi put traži pravdu kod kralja. Ona je to već bila učinila dan prije, uveče, pa nije bilo potrebno da ujutru drugoga dana ponovo dodijava time kralju. Roman joj je dao sedam ili osam dana strpljenja prije nego što bi je ponovno tjerao. Pravilo o radnji u 24 sata neje to, međutim, dopustilo: to je nedostatak tog pravila.

Jedinstvo mesta:
Sve se dakle događa u Sevilji te se na neki način općenito poštuje pravilo jedinstva mjesta. Mjesto se, pojedinačno, ipak mijenja od prizora do prizora. Radnja se odvija sad u kraljevoj palači, sad u Infantkinjinu stanu, sad u Himeninoj kući, sad na ulici ili javnom mjestu.lako je odrediti mjesta po pojedinim prizorima, ali je teško odrediti jedno mjesto koje bi odgovaralosvima u poslijednjim prizorima prvoga čina. Grof i don Diego sukobljuju se po izlasku iz palače. Taj sukob može se odigrati na ulici ali don Diego ne može pretrpjevši pljusku ostati u toj ulici, jadikovat i čekati na dolazak svojega sina a da ga odmah ne okruži puk i da mu se odmah ne ponudi koji prijeatelj. Moguće je misliti da su se ova dvojica izlazeći iz kraljeve palače neprestano svađaju hodajući i dolaze do kuće prvoga. Tu on dobiva pljusku i biva prisiljen ući unutra i zatražiti pomoč. Ako vas ta pjesnička prividnost ne zadovoljava, možemo ga ostaviti na javnome mjestu gdje mu se nude prijatelji; ali sitne radnje, koje ne služe ničemu što bi zadiralo u glavnu radnju, pjesnik ne mora, mučeći se, iznositi na pozornicu. Horacije ga od taga oslobađa ovim stihovima: "Profinjen, pažljiv u izboru riječi, nek prigrli  jedino tvorac pjesničkog djela, a za drugo ne haje mnogo".

Karakterizacija likova:

Lica u Corneilleovim delima:
Svi likovi su junaci plemenita srca i duše, i svima im se moramo diviti. Općenito, možemo reći da u svijetu Corneillea ne postoje podlaci i slabići, postoje samo čudovišta ljudske prirode, utjelovljenja ambicije ponosa i patriotizma.

Lica i njihovo značenje:
Iako se radnja odvija u XI stoljeću, karakteri su tipični za apsolutičku monarhiju. Srednjovjekovni sadržaj ništa ne umanjuje aktualnost lica i njihova ponašanja. Don Diego predstavlja vjernog podanika čija je hrabrost simbol vjernosti monarhu. Don Gormas je još neukroćeni feudalac s kojim se ne može računati i kojega upropaštava gordost. Infantkinja pradstavlja prevlast volje i raszuma nad strastima i služi kao primjer svim ženskim članovima dinastije, svojim dostojanstvenim svladavanjem svih osjećaja koji bi mogli narušiti njezin ugled. Don Fernando je tip plemenitog, strogog i mudrog vladara. Taj lik će Corneille u tragadiji "Cinna" razviti da jedinstvene veličine. Rodrigova mladost, njegova hrabrost i neposrednost, njegov takt prema ljudima i odanost domovinistvorili su iz njega tip mladića koji je kroz stoljeća služio kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal.

Don Rodrigo - Cid:
Cid = arapski Sajjid = gospodar velikan
Glavni lik djela. Sin Don Diega, legendarni španjolski srednjovjekovni junak. Po podrijetlu je plemić. Rodrigova mladost, njegova hrabrost i neposrednost, njegov takt prema ljudima i odanost domovinistvorili su iz njega tip mladića koji je kroz stoljeća služio kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal.
On je vjeran i smion, uzvišen, čvrst i hrabar. Strastveno voli Himenu. To doznajemo u ovome citatu:
"Pogotovu te crte, što Rodrigov lik tvore
O uzvišenom,čvrstom i hrabrom mužu zbore
O domu koji dade tolike borce vrle,
Gdije lovor-vjenav djeca pri porodu već grle
I ocu mu je nekad svu hrabrost svijet priznavao
Dok bijaše još u snazi, on bijaše čudo pravo
I nabori na čelu - sve urezana djela
Dokazuju tko biješe taj čovjek srca smijela.
Vrline iste rese, ja mislim i Rodriga…"
Toliko voli Himenu da će radije umreti nego gledati njenu mržnju:
"Zbog osvete me kazni il bar iz samilovanja!
Ta radije ću pasti od tvoje ruke drage
No tvoju mržnju gledat jer za to nemam snage…"
Ovaj lik je služio stoljećima kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal zbog svojih vrlina, kao što su: lojalnost, dužnost, čast, hrabrost, neposrednost, takt prema ljudima, odanost domovini.
Otac od njega traži da ga osveti:
"Moj sine, speri s mene tu ljagu nečuvenu
Osveti me…"
"Osveti me, osveti, u borbi ravno stoj,
Pokaži, da si vrijedan svog oca, sine moj…"
No častan i disciplirani don Rodrigo to neće moći odbiti, ali se ipak kao i svaki normalan čovijek pita. Tu vidimo osobine klasicizma; lik ima uzvišene, ali nadasve ljudskeosjećaje koji ga razdiru, ali uvijek po klasicističkoj shemi pobjeđuju osijećaji dužnosti i ćasti. Sve seto očituje u Rodrigovome monologu na kraju prvoga čina, gdje on razmišlja čak i samoubojstvu.

Dvojba:
"Da svojoj dragoj skrivim?
Osramoćen da živim?
Taj izbor stvar je žuka!
Sve, sve je čudna muka
Uvreditelj mog oca - otac njen!
Zar zato mora ostat nekažnjen?"
**********
"Da spasim ljubav ili oca svog…"

Razmišljanje o samoubistvu:
"Moj jad sve raste - muka žia.
Dok tražim lijek - bol dvostruk biva.
Pa hajde, dušo, sad u smrt kreni,
Uštedjet ćeš bar uvredu Himeni.
No u toj smrti nema smisla jasna,
Ta smrt, štoviše, i ne bi bila časna.
Svoj rod on kalja ovako odlazeći…"

Pobedjuju osećaji dužnosti i čast:
“ Himenu gubim, svoju nje`nu strast,
No desnicom ću spasit barem čast.
Moj duh se vara, smušen sam i tužan.
Svom ocu sve sam – prije svega – dužan.
A mač i tuga smrt će dati istu."
"Sad hitim, hoću da se borim.
Himenin otac skrivi sve to,
Oklijevao sam, stid me, eto."

Himena:
Glavni ženski lik u djelu, Gormasova kći. Strastveno zaljubljena u Rodriga. Himena je lik, kao i Rodrigo, odgajana u strogoj obiteljskoj atmosferi. Iako je ljubav velika, ubistvo oca nameče joj dužnost osvete. U to doba dobiva se utisak, da mladi nemaju pravo na obične ljudske slabosti, već prevladavaju dužnost, krepost, odanost i lojalnost koji su na prvom mjestu. Kod ovih mladih ljudi pobjeđuje i dužnost i lojalnost.

Mora osvetiti oca uprkos svojim osećajima:
"Ma kako bila jaka ta moja nježna strast,
Ja slušam samo dužnost kao svoju prvu vlas"
**************
"Ta osveta je, eto, stvar časti sad za mene!
Pa vukla nas tu ljubav i čežnja ne znam kamo,
Sve isprike su jadne, ponizuju me samo."
**************
"Osvetit ću svog oca, učinit ću što mogu.
No strašno je, Rodrigo, što traži kruta stega
Pa želim da se ništa ne ostvari od svega."
**************
"Ja želim čast sačuvat i premda strašno patim,
Progonit ću ga, smaknut i umrijeti zatim jadna"
   
Uzvišenost Himeninih osećanja:
Draga koju njezina dužnost sili da traži smrt svojega dragoga i koja ujedno strepi da će biti uslišana pokazuje strast življe i vatrenije od svega što može da bude između muža i žene, majke i sina, brata i sestre. Velika krepost kao i vrlina kojoj ona ostavlja svu svoju snagu da bi je još slavnije pobijedila, predstavlja nešto ganutljivije, uzvišenije i draže od prosječne dobrote sklone da padne u slabost, pa čak i u zločin. Ona ipak toliko voli Rodriga da to ne može sakriti pred drugima.
      
"Ah, pogledajte kralju! U nesvjesticu pada!
Prosudite tu ljubav po boli što ju zada.
Razotkriva nam tajinu ta njena muka nijema.
Rodriga ona ljubi, tu sumnje više nema."


Uzvišenost odnosa Rodriga i Himene i razlog preranog sretnog završetka:
U nastavku imamo daljnje razmatranje neobičnog i jedinstvenog odnosa don Rodriga  i Himene. Osjećajući da je to slaba točka komada, Corneille se brani zbog mogućeg sretnog završetka i pravda se ovako:.
Istina je, tu se treba zadovoljiti time da Rodrigo bude izbavljen iz smrtne opasnosti a da ne bude gurnut u ženidbu s Himenom. Povijesno je to tako i to se publici u ono vrijeme sviđalo; našoj današnjost publici to se, međutim, zacijelo ne bi svidjelo. Zato mi je to mučno gledati kako Himena daje svoj pristanak kod španjolskog pisca premda on u svojoj komediji daje vremenski raspon tri godine. Da ne zapadnem u pruturječje s poviješću, držao sam da moram nabaciti koju misao, ali s neizvješnošću u pogledu djelovanja: samo sam tako mogao uskladiti zahtjeve pozornice s povijesnom istinom.
M.M. Ja mislim da se ovdije vidi nedostatak pravilao jedinstvu vremena, to jest da se radnja mora odvijati unutar 24 sata. Himena je morala u tom vremenu priječ prako svojih osjećaja dužnosti prema ocu, i dužnosti da se očuva čast,a ja ipak smatram da se za tako nešto treba ipak malo više vremena.


Infantkinja - Dona Uraka:
Kći kastilskog vladara koja je silno zaljubljena u don Rodriga, ali to ne može priznati jer je on nižeg staleža i to bi oništilo njezin dobar glas.
"Ta kraljeva ste kćerka, a on je vitez samo!
I što bi naš kralj ne to? Što Kastilja? Što?"

Što se tiče samog jedinstva radnje, mnogi su prigovarali Corneilleu što je, stvorivši lik Infantkinje s njenom tajnom neuslišanom ljubavi, zapravo poremetio jedinstvenost zapleta i unio elemente digresije. Stoga su sve scene gdje se pojavlljuje Infantkinja izostavljane prilikom prikazivanja u 18 pa čak i u 19 stoljeću! danas se smatra da je njezina uloga i te kako važna i da njezina unutrašnja borba, zbog ljubavi prema Rodrigu i nemogućnosti da se ona ostvari, pruža još jednu ilustraciju tog osnovnog principa Corneilleove koncepcije svijeta: čast i dužnost važniji su od ljubavi.


Francuski klasicizam:
Francuski je klasicizam u prvom redu značio renesansu za kazalište i to s jedne strane - obnavljajuču klasične tragedije, a s druge - rađanje prave komedije. Občno se doba francuskog klasicizma poistovjećuje s razdobljem apsolutističke vladavine Luja XIV; na klasicizam obuhvaća znatno dulji period nego što je bila njegova vladavina (1660 - 1715), ali ako se najviši uspona klasicizma podudara s prvim djelom njegova apsolutizma, onda je sve što je tome predhodilo zapravo išlo tom visokom cilju,to jest da se ostvari klasični ideal umjetnosti rječi. Djela su morala svojim savršenstvom i karakterom vječnosti održevati veličinu, sjaj i autoritet kako neprikosnovenog vladara, tako i njegova doba. Klasicizam se oblikuje i usavršava u toku čitavog 17 stoljeća,a njega omogućavaju pogodne društvene i političke prilike u Francuskoj. Ni jedna knjižvna epoha nnije pokazala zrelost u tolikim vrstama i nije dala toliko raznorodnih remek - djela kao što je to bio slučaj s francuskim klasicizmom, ali klasicizam ipak predstavlja jedno ograničavanje, "uklupljivanje", no na te kalupe mnogi autori pristaju dragovoljno. Već je istaknuto da je francuski klasicizam značio renesansu za kazalište kojemu u prvom redu treba publika da bi postojalo. Razvijaju se oni književni rodovi koji zahtjevaju svečanu, nimalo intimnu atmosferu, od umjetnika biran izraz i plemenitu misao, a od publike visoku kulturu i prijemljivost. Pravi izraz francuskog klasicizma je kazalište, i to više tragedija kao "visoki žanr" nego komedija kao"niski žanr". Međutim ovo kazalište nema nipošto popularan karakter. To nije spektakl koji privlači mase, to je kazalište koje od publike zahtjeva naobraženost i izgrađen ukus.

Antun Gustav Matoš – Cvijet sa raskršća


Bilješke o piscu:
G. Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu.
Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, muzičke, likovne i kazališne prikaze, pjesme, a okušao se i u dramskom radu.Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.
Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskog simbolizma s kraja 19. st.

Tema djela:
 ljubav između Solusa i Izabele

Vrsta djela:
Novela

Citat za glavni lik:
«Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima.»
Citat opisuje Izabelu kako je vidi Solus dok se polagano budio.

Citat za eksterijer:
!Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz jareće drhtavo, požudno blejanje.»
Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.

Citat za glavni događaj:
«I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.
- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisao
vaših kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.
-Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću.
-No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući te se morah braniti toljagom.»
Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.

Karakterizacija likova:
Solus- samotnjak, brižan, hrabar, slobodan

Izabela- slijepa, nježna, znatiželjna

Kratak sadržaj:
Novela govori o čovjeku koji sebe naziva Solus i koji  sam putuje svijetom jer ne voli gradove. Uz to on ne voli biti slobodan. Jednog dan zaustavio se u jednom francuskom gradiću gdje nakon što se okrijepio, zaspi na jednom lovačkom puteljku nedaleko od novog ljetnikovca.
Dok se budio osjeti da nije sam. Ugledao je pored sebe prekrasnu djevojku, ali ubrzo shvati da je ona slijepa. A ona je toga dana prvi puta otišla sama s svojim psa od kuće dok nitko nije pazio na nju. Djevojci se Sulus odmah svidio i nagovarala ga je da zajedno pođu u njezin dvor. Kad on to otkloni, ona poželi sa Solusom lutati svijetom. I baš dok ju je uvjeravao da ni to nije dobro za nju, pojavi se djevojčin otac i grubo prekine njihov razgovor, odvevši djevojku kući.


2. Cvijet sa raskršća

Vrsta dela: 
novela

Mesto radnje:
francuski gradić N.

Motiv:
Izabela

Ideja: 
ljudi su onakvi kakvi su krajevi u kojima žive

Kompozicija: 
1. opis prirode
2. ljubav na prvi pogled
3. dva različita pogleda na svijet
4. rastanak

Glavni likovi:
Solus, putnik, fotograf
Izabela, bogata djevojka

Sporedni likovi:
Izabelin otac

Karakterizacija likova:
Solus- čovjek nezadovoljan životom, on naprosto putuje da bi našao nešto bolje, ljepše. Ondje mu je sve bilo nadohvat ruke, no on to napušta i kreće dalje, jer neprestano traga za ljepotom i savršenošću.
Izabela- simbolizira idealnu ljepotu, ona je simbol ljepote i ljubavi, simbol čednosti i netaknutosti, ona je taj cvijet s raskršća.
Glavni junak je putnik koji pješke putuje po svijetu, a ono što je lijepo bilježi svojim fotoaparatom. Ime mu je Solus. Na jednom takvom putovanju on stiže u mali francuski grad i zastaje da se odmori. Probudivši se zatiče ondje prelijepu, ali slijepu djevojku Izabelu. I između njih se rađa ljubav na prvi pogled. Izabela živi s ocem i paziteljicom, kako je Matoš naziva, koja je čuva i uvijek je s njom. No ovaj put, Izabela se uspjela odšuljati iz dvora i tako je naišla na Solusa. Ona se zaljubljuje u njega i želi da on pođe s njom u dvor i da zajedno tamo žive, no on to ne prihvaća jer kaže da onda ne bi bio slobodan, a drugačije ne može živjeti. Izabela onda pristaje i da krene s njim na putovanja, besciljna lutanja svijetom, ali on joj ne želi takvu sudbinu. U to dolazi Izabelin otac i odvodi je natrag u dvor, a Solus nastavlja sa svojim putovanjem.

Mark Tven -  Doživljaji Toma Sojera

Bilješke o piscu :
Mark Twain rođen je 1835.god. na Floridi u državi Missouri. Umro je 1910.god. . Napisao je : Kraljević i prosjak ,Doživljaji Hucheeberryia Fina.

Mjesto Radnje :
otok, Ilijanska obala 

Vrijeme radnje :
ljeto

Likovi :
Fin, crnac ,Tom ,Douglas , tata ,Bames ,Joe ,Harper , Ben ,Huck…

Fabula :
Dječak Huck imao je pijanog oca kojega je viđao jednom tjedno. Imao je prijatelja Toma Savyera sa kojim se je puno družio. Njih dvoje su htjeli osnovati razbojničku bandu. Jedne noći je Huck Fin pomogao crncu Jimu da pobjegne. Došli su na jedan otok gdje je Huck bio kod jedne obitelji, a Jim je bio na splavi.  Huck je našao Jima i plovili su dalje rijekom tražiti Cairo .Kada su vidjeli da bezvrijedno traže dogovorili su se da će se vratiti doma i reći istinu. Kada su nakon dugog putovanja došli u grad Jima su zarobili. Kada su to saznali Tom i Huck probali su ga osloboditi ,ali bez uspjeha. Prije smrti gospođica Watson oslobodila je Jima ropstva.

Hans Kristijan Andersen – Devojčica sa šibicama


Naziv knjige
Bajke i priče

Glavno lice:
Djevojčica

Sporedna lica:    
dječak, otac, bakica, ljudi

Djevojčica :       
siromašna, gologlava, bosonoga, jadna, gladna, promrzla, mrtva.

Djevojčica je vrlo teško živjela. Prodavala je šibice. Nije smjela doći kući ako ništa ne bi prodala. Voljela je svoju pokojnu baku koja joj se ukazala. Baka ju je ponijela sa sobom u visine i nestalo je hladnoće, gladi i straha. Djevojčica se smrznula posljednje noći u staroj godini. Ljudi su je sažaljevali, ali joj više nisu mogli pomoći jer je bila mrtva. Sve je nestalo i djevojčica je sada sretna sa svojom bakicom.

Mato Lovrak – Družina Pere Kvržice

Bilješka o piscu:
Mato Lovrak rođen je 8 ožujka 1899.g. u Velikom Građevcu kod Bjelovara. Književničkim radom se bavio 50.godina. Najviše književničkih radova napisao je za dijecu. Posebnu popularnost stekli su romani “Vlak u snijegu” i “Družba Pere Kvržice”. Dramatizirani su, a prema njihovom sadržaju snimljeni su filmovi istoga naslova. U svojim djelima Mato Lovra prikazuje djecu u igri , u školi, u obitelji, u rtazličitim akcijama i pustolovinama, Mnoga Lovrakova djela prevedena su na druge jezika. Mato Lovrak umro je 1974.g. u Zagrebu.

Tema: 
Djeca obnavljaju stari mlin da bi ga predali na uporabu nesložnim seljanima.

Osnovna misao:
Zajedničkim radom i trudom se može sve ostvariti.

Vrijeme radnje:
Lipanj

Mjesto radnje:
Selo

Likovi:
Pero, Šilo, Medo, Milo Dijete, Budala, Divljak, Danica, Marija, učitelj

Sadržaj:
Bio je mjesec lipanj. Pero se rano probudio i poveo kravu u polje. Imao je temperaturu. Sječao se riječi koje je otac govorio majci o starom mlinu. Mlin je bio zajedničko imanje cijelog sela. Nakon što se potrgao most tako da se kolima ne može prijeći u mlin neki su seljaci htijeli da se most popravi, a drugi su se tome protivili. S vremenom seljaci su prešli mljeti u stari mlin, a svoj su mlin napustili. Pero je cijelo jutro o tome razmišljao i odlučio da skupi svoju družbu i obnovi stari mlin. Vratio se kući i veselo krenuo u školu. Pridružili su mu se prijatelji: Medo, Šilo, Budala, Divljak i Milo dijete. Iako su morali na vrijeme biti u školi otišli su na treešnju gazde Marka da bi im Pero pokazao stari mlin. Odatle su ih potjerali tako da su otišli do starog zvonika odakle se mlin najbolje vidi. Tu im je rekao da će mlin biti njihov, a o detaljima će se kasnije dogovoriti. U školu su zakasnili, ali im je učitelj oprostio zbog poslova koje moraju raditi dok drugi spavaju. Taj dan i Pero je dobio nadimak. Zvali su ga Pero Kvržica. Sutradan su svi krenuli u mlin. Put do mlina je bio zapušten i pun granja.  Pored mlina je bilo mutno jezero. Sve je to trebalo očistiti i pokrenuti stari mlin. Svoje slobodno vrijeme su provodili u uređivanju mlina.Jednog dana u blizini mlina su pronašli bunar. Htjeli su ga očistiti da bih imali pitku vodu. Prvi je u bunar išao Medo, a kada su ga izvukli van bio je u nesvjesti. Srećom uskoro mu je bilo bolje. Sutradan su Peru spustili u bunar, ali dok su ga spuštali ispao im je lanac i Pero je pao u bunar. Uspjeli su ga spasiti, ali se prehladio i nije mogao ići u mlin. Do perinog ozdravljenja za vođu je izabran Divljak. Misleći na Peru nastojali su napraviti što više posla. Napravili su mostić, očistili grane koje su smetale. U bunaru je bilo pitke vode. Kada se pero vratio bio je sretan, a Divljak se naljutio i pobjegao. S njim je otišao i Budala. Dječaci su se bojali d ne odaju njihovu tajnu. Zaprijetili su mu, ali je on ipak sve ispričao djevojčicama, Mariji i Danici. One su došle u mlin i kada su već sve znale dječaci su ih morali primiti u grupu. Osim toga, djevojčice su znale čistiti, crtati i uređivati vrt. Već je skoro bilo gotovo i svi su bili sretni. Čuli su da se u selu odrasli opet pokušavaju dogovoriti o popravku mlina, ali im to nije uspjelo. Družba je odlučila predati mlin seljacima na zadnj dan škole. Kada su jednog dana došli do mlina vidjeli su izgaženi vrt i pošarane zidove mlina. Znali su da je to učinio Divljak. Družba nije odustala, svu su štetu popravili i očistili su mlin.  Kasno su se vratili kući i zbog toga imali probleme, ali tajnu nisu odali. Približavao se kraj školske godine i u mlinu je sve bilo gotovo. Samo se uljepšavalo ono što je već učinjeno. Motrili su na Divljaka da ne oda njihovu tajnu. Nekoliko dana prije završetka škole diječaci su sve ispričali učitelju i pokazali mu uređeni mlin. Dogovorili su se da se završna školska svečanost održi u mlinu. Na zadnji dan škole roditelji su kao i uvijek došli u školu, a među njima je bio i načelnik općine. Bili su tu i tamburaši.  Učitelj je pozvao da svi pođu do mlina.  Čuo se žamor jer nitko nije mogao razumjeti učiteljev postupak. Ipak su krenuli. U mlinu su ih dočekala djeca gdje su zajedno proslavili obnovu mlina.

Tone Seliškar - Družina Sinjeg galeba


Bilješke o piscu:
Slovenski pisac Tone Seliškar rodio se 1.4.1900. u Ljubljani, a umro 1970.g. Objavio je knjige pjesama:Trobovlje,Pjesme ocekivanja i mnogo proznih djela: Družina Sinjega galeba, Jedra na kraju svijeta, Drugovi, Mazge, Rudi, Nasukani brod, Tršcanska cesta. Više Seliškarovih knjiga prevedeno je na hrvatski jezik, a Družina Sinjega galeba objavljena je u više izdanja.

Tema:
djecja družina koja se bavi poslom za odrasle

Glavni likovi:
Ivo i družina

Sporedni likovi:
 Ivini roditelji, Mileva, stari Nikola, mještani, Ante, Lorenza...

Mjesto radnje:
Galebov otok i more

Vrijeme radnje:
Ljeto (u prošlosti)

Poruka djela:
Ako ti samo jedna uspomena ostane od neke voljene osobe, nemoj dopustiti da se još više uništi od starosti, nego je cuvaj od propasti.

Kratak sadržaj:
Bio jedan djecak Ivo, koji nije imao ni oca ni majku.Otac mu je protjeran s otoka, a majka mu je zbog tuge umrla.Živio je sam u jednoj staroj napuštenoj kuci. Jednoga dana otac se jako bolestan vraca kuci i
kod kuce umire. Starac Nikola ga zajedno sa Ivom sahranjuje. Jedino što je Ivi za uspomenu od oca bio je jedrenjak koji se zvao "Sinji galeb". Ivi je odlucio da Sinjeg galeba uredi, da izgleda kao nov. Ivi se pridružuju djecaci iz sela; Petar, Jure, Mijo, Pere i Frane. Oni odlucuju zajednicki urediti brod. Djecaci su sve uredili, samo još treba ofarbati krmu. Pošto je farba bila jako skupa oni odluce da nekako zarade novac da bi to nekako kupili. Djecaci odlaze na kamenolom. Tamao
su radili jako dobro. Prvi sat bilo je lagano, ali kasnije je sunce sve jace pržilo tako da je raditi bilo zaista teško. Na kamenolomu se morao napraviti doista velik posao. Opasnost je prijetila od jedne velike kamene gromade. Trebalo se popeti na vrh te velike stjene koja se svaki cas mogla srušiti. Poslovoda je iz džepa izvadio stotisucicu i rekao: Tko ode gore i postavi dijamant dobije ovu stotisucicu!"Svi su šutili dok se nije javio Ive. Otišao je gore, sretno se popeo i postavio dijamant. Medutim,kada se vracao nazad tlak zraka ga je odbacio i on je lupio o jedan kamen. Razbio je celo, alimu je bol jako brzo prošla. Kada su zaradili za farbu, otišli su kupiti je i potpuno uredili "Galeba". Medutim, jedne zore, kada se Ivo probudio, nije vidio svog "Galeba" na šalu. Mještani su odlucili uzeti "Galeba" jer su htjeli naplatiti barem
jedan mali dio onoga što im je Ivin otac ucinio. Kasnije su Ivo i družina uzeli jedrenjak i s njime otišli na more.

Doživljaj djela:
Ovo djelo mi se svidjelo jer je djecaku za uspomenu od oca ostao samo taj jedrenjak, a on ga nije htio ostaviti da trune, nego je sakupio družinu djecaka i s njima ga obnovio, da mu jedina uspomena od oca ne "potone u zaborav".

Karakterizacija likova:
a) Ive: bio je uistinu mrk djecak, crne kose. Zaboravio je sve one nježne rijeci što ih majke govore djeci. Ne poznaje majcina zagrljaja ni ocevih brižnih, milih pogleda. Sam je rastao, sam se mucio i kada je urlala bura, nije se bojao. Nije imao nikoga da su uza nj privine i tako se na sve priucio.

b) djecaci: dobri i pomažu Ivi u obnovi jedrenjaka.

c) Mileva: Smedokosa, zdravih, rumenih i vjecno nasmijanih obraza, sa svom djecom je mila i dobra, ali, prije, cim je vidjela Ivu odmah se smrkla, jer ga se bojala, kasnije se oslobodila toga straha.

d) Stari Nikola: Petrov i Milevin otac, voli Ivu i pomaže mu u najtežim trenutcima.

Euripid - Elektra

Nakladnik:
Matica Hrvatska

Vrsta dijela:
tragedija

Tema:
Elektrina opsjednutost osvetom svoga oca.

Ideja:
Određene životne situacije nas mogu pretvoriti u zvijeri koje imaju na umu samo osvetu. Koliko god nam se to čini teškim, ne smijemo biti previše radikalni u svojim postupcima, jer nam osveta ne donosi ništa drugo osim grižnje savjesti.

Vrijeme radnje:
poslije 1184. godine prije nove ere (završetak trojanskog rata)

Mjesto radnje:
Grčka (Mikena), selo

Likovi:
- Elektra
- Orest, Elektrin brat
- Klitemnestra, majka Oresta i Elektre, žena Agamemnonova
- Agamemnon, vladar Mikene
- seljak iz Mikene, Elektrin muž
- Dioskuri; Kastor i Polideuk

Karakterizacije likova:
Elektra: zastrašujuće odlučna u tome da ubije majku (i njezinog ljubavnika), i tako osveti oca; ona je ponižena, nakon ubojstva je istjerana kao robinja iz svog doma, boli je majčina nevjera i zanemarivanje djece; udali su je za siromašnog seljaka: sa raskoši kraljevskog dvora spala je na krajnju bijedu – no brak nje i seljaka nije konzumiran, jer on vjeruje da se ljudi iz različitih slojeva ne smiju ˝miješati˝; ona manipulira Orestom, nagovara ga na ubojstvo majke; nakon ubojstva muči ju grižnja savjesti, ali manje nego Oresta; sude joj Dioskuri: udat će se za Pindara
   
Orest: nakon ubojstva je prognan, i Egist ga je želio ubiti; kada nakon dugo           godina naiđe na svoju sestru, zajedno kovaju smrtonosni plan: on će ubiti Egista i Klitemnestru (Elektra ne sudjeluje fizički u samom činu ubojstva); jer je ubio Egista – postaje junak, ali dvoumi se o tome dali bi trebao ubiti majku; Dioskuri ga osuđuju na vječno lutanje, a na njegovom putu će ga pratiti Erinije (tri sestre, božice osvete – Tisifona, Alekto i Megera); Orest će izgubiti razum; (medicinski): Orestov kompleks – želja sina da ubije majku

Klitemnestra: simbol zle i nevjerne žene; uzrok njezinoj patnji i ubojstvu muža: Agamemnon je morao žrtvovati kćer Ifigeniju da bi se mogao vratiti kući; Klitemnestra ga vara sa Egistom i  zajedno s njime ubija muža, zbog tog žrtvovanja njezine kćeri miljenice; zanemaruje poslije svoju živu djecu; na vijest da je Elektra rodila, dolazi u njezin dom; Elektra i Klitemnestra se sukobljavaju, i kasnije Orest ubija majku

Problemi:
-moralni – Elektra i Orest su se našli u teškoj situaciji, ali njihova osveta nema etičko opravdanje
-psihološki – glavni dramski sukob je sukob Elektre sa samom sobom
-povijesni – u korijenu, za svu tu tragičnu sudbinu je kriva otmica Helene (koja je bila Klitemnestrina sestra) – povod trojanskom ratu

Osobni doživljaji i zapažanja:
Drama je tužna, zato jer ljudi ne mogu utjecati na svoju sudbinu i djela, već njihovim životima upravljaju bogovi. To je najtragičnije u ovoj i većini tragedija. Ovdje se javlja jedno teško pitanje: Jesu li Orest i Elektra ispravno postupili kada su ubili vlastitu majku zbog toga jer je ona ubila njihovog oca? Jesu li se smjeli miješati u njihovu bračnu razmiricu? Ovdje svatko ima svoje odgovore, ali jedno je sigurno: ubojstvo roditelja je bizarna stvar, i ja mislim da se to moglo riješiti na drugi način. No kada čovjeka zaslijepi mržnja, ne može racionalno prosuđivati. No jedna stvar je pozitivna u toj tragediji: nerazdvojivost Elektre i Oresta (zbog toga su im na kraju sudili Dioskuri – oni su simbol nerazdvojivih blizanaca).

Publije Vergilije Maron -  Eneida


Sadržaj:
Trojanski junak Eneja nakon pada Troje sedam je godina lutao po moru tražeći novu domovinu koju mu je odredila sudbina odnosno bogovi. Lutajući morem doživo je mnoge nedaće koje mu je priređivala  božica Junona razbivši mu brodovlje  uz pomoć boga vjetrova. Spas je našao na dvoru kartaške  kraljice Didone koja je veoma gostoljubivo primila Eneju i Trojance. Na gozbi koju je pripremila Didona Eneja je s bolom pričao o desetogodišnjem ratu i padu Troje. Također je spomenuo i Hektora s kojim se susreo u snu i njegov savjet da napusti Troju i s preživjelim Trojancima potraži novu domovinu.Između lijepe Didone i Eneje rađa se ljubav  koju je prekinuo Jupiter naloživši Eneji preko svog glasnika Merkurija da krene u Italiju jer to od njega traži sudbina. Didona ne mogavši zadržati Eneju baci na njega kletvu i oduzme si život spaleći se na lomači.
Eneju je oluja bacila na obale Sicilije gdje ga je primio kralj Akest,a trojanske žene umorne od lutanja spališe većinu trojanskih brodova. Na godišnjicu smrti Eneji se u snu javlja otac i naređuje da krene put Italije samo sa ljudima sposobnim za ratovanje jer ga tamo očekuju duge i teške borbe. Prethodno neka posjeti podzemni svijet gdje se je susreo s ocem i Didonom  koja mu nije oprostila što ju je napustio.
Iskrcavši se na Italsko tlo Eneja i Trojanci ratuju sa italskim narodom a najveći mu je neprijatelj kralj Turn jer mu je Eneja oteo zaručnicu. Borbe traju do smrti kralja Turna.

Tema spojeva:
Enejina  lutanja nakon pada Troje i ratovanja  po dolasku u Lacij radi osnivanja nove države

Vrsta spjeva i značaj:
junački ep značajan po tome što je to prvi pravi rimski nacionalni ep, kojeg do tada rimska književnost nije imala i koji se do romantizma cijenio kao najviši uzor epskog pjesništva uopće.

Pjesnički uzor:
Homer odnosno Ilijada i Odiseja

Kompozicija:
u prvih šest pjevanja opisuje lutanja Eneje  /Odiseja/ a u drugih šest pjevanja opisuje ratovanja Eneje  na italskom tlu /Ilijada/

Glavni motiv:
osnivanje nove države odnosno Rima

Mjesto radnje:
Kartaga  i  Italija

Zaziv muza upućen je Junoni kraljici bogova  koja je željela propast Eneji i Troji iz razloga što je rimsko  carstvo u punskim ratovima uništilo Kartagu njoj najdraži grad, pa je pokušala uz pomoć Venere oženiti Eneju Didonom kako bi sačuvala Kartagu.
Junona je bila ljuta na Trojance jer je Paris sudeći od ljepoti između Junone, Venere
i Minerve najljepšom proglasio Veneru što je Junona smatrala uvredom.

Likovi bogova:
Jupiter - Zeus  vrhovni bog
Junona - Hera  žena i sestra  Jupiterova  želi propast Eneji i Troji
Venera - Afrodita  boginja ljepote majka Eneje
Minerva/Palada/ - Atena  kći Jupitrova boginja znanosti i umjetnosti
Neptun - Posejdon   bog mora  staje na stranu Eneje i Trojanaca nakon što Junona uzburka more jer ne dopušta da itko remeti vode, to su njegovi poslovi
Merkur - Hermes   glasnik bogova

Likovi:
Laokont, domišljat , nepovjerljiv, pametniji i mudriji od ostalih.
''Trojanci, o prezrite konja, kakvi su da su, ja strepim od danajskih sviju darova.''
Izreka koja se i danas upotrebljava, a znači da se neprijatelju ne  može vjerovati ni kada se ponaša kao prijatelj, jer sprema neku novu prijevaru.
Sinon, lukav i lažljiv Ahejac koji je dobrom glumom uvjerio Trojance da  konj nije varka,već da ga Ahejci napraviše za uzvrat otetom kipu božice Palade /Minerva/ koji se nalazio u Troji, te za uvredu bogova  i tim konjem žele okajati svoj zločin. Također je rekao Trojancima da će Troju i njihovog kralja Prijama snaći veliko zlo ukoliko  odbiju darovanog konja.
Nakon strašne smrti Laokoonta i njegovih sinova Trojanci se uplašiše shvativši smrt kao kaznu srušiše zidine Troje i unesoše konja.  Lažljivi Sinon noću je pustio Ahejce iz konja  koji pobiše Trojance i osvoje Troju.
U epu je potresno prikazana smrt trojanskog kralja Prijama kojeg je na veoma  okrutan način ubio Ahilejev sin Pir prethodno ubivši mu sina.Hektorova sjena potakla je Eneju da napusti Troju i potraži novu domovinu.
Kasandra je bila Prijamova kćer u koju je bio zaljubljen  Apolon i koji ju je učinio proročicom, ali kako je odbijala njegovu ljubav kaznio ju je time da  njezinim proročanstvima nitko nije vjerovao što je odredilo sudbinu Troje.
Didona lijepa , pametna ,dobra  ponosna kraljica Kartage  bori se s osjećajem dužnosti i strasti i ljubavi prema Eneji, ljubav pobjeđuje i to dovodi do tragedije
Eneja, hrabar, dobar , pravedan,  dužnost stavlja ispred osjećaja .
Enejin lik prema drugima:
Brižan sin, otac i muž tužan zbog smrti žene Kreuze , patnji trojanskog naroda i propasti Troje te spreman povesti Trojance u novu domovinu.
Prema Didoni ispao je nepošteno jer ju je kradomice napustio iako ga je ona primila kao brodolomca i obasipala ga dobročinstvima.Poštuje i sluša bogove/naročito Jupitra/ koji je odredio njegovu sudbinu osnivača Rima i iako voli Didonu odlučan je vršiti volju bogova.
Cijeli ep pisan je po uzoru na Ilijadu i Odiseju, i u pripovjedačkom smislu, jer Eneja kao i Odisej priča o stradanjima, patnjama, doživljajima nakon trojanskog rata.
Svojom kletvom Didona ističe borbe koje će Eneja voditi sa Italskim prastanovnicima, odvajanje od sina, njegovu smrt /pretpostavlja se da se utopio u rijeci Numiciji, a u posljednim stihovima govori od borbi Rima i Kartage pod vodstvom Hanibala .
Kompozicija epa je takva da se u drugih šest pjevanja govori o borbama Eneje na Italskom tlu.
Enejino životno načelo je da je sve u božjim rukama i da ono određuju sudbinu pojedinca, a Didona smatra da  svojim postupcima i djelima sami određujemo svoju sudbinu.
Eneja je Didonu ostavio jer on sam ne odlučuje o svojoj sudbini /kad bi on odlučivao nikada ne bi napustio Troju / već  su mu sudbinu odredili bogovi kao osnivača Rima, a Didona se ubila zbog ljubavi prema Eneji jer je izgubila dobar glas a prezreli su je susjedi i sami Tirci.
Didona, lijepa, pametna i dobra kraljica Kartage ali puna gnjeva zbog odlaska Eneja, izgubljenog dobrog  glasa , osjećaja krivnje što je podlegla strastima, odlučila je oduzeti si život.     
Haron je bio prevoznik duša u podzemnom svijetu preko rijeke Stiks gdje bi one našle mir ali samo ako je tijelo bilo zemaljski sahranjeno. Duše koje nisu imale zemaljski pokop bile su osuđene  na vječno lutanje.

Podzemni svijet se sastoji od tri kruga :
Tartara - pakla u kojem su zločinci vječno izloženi mukama
Elizija - raja  u kojem vlada vječno blaženstvo
Čistilišta  u kojem se nalaze duše koje će nakon čišćenja biti ponovo utjelovljene
Ljudi najčešće ne upravljaju svojim strastima , već postaju žrtve strasti, što je u konačnici postala i Didona iako je svojevoljno izabrala smrt.
U život svakog pojedinc nužno je da sam odlučuje o svojoj sudbini.

Mihail Jurčević Ljermontov - Fatalist


Bilješka o piscu :
Mihail Jurčević Ljermontov rodio see 2. listopada 1814. u Moskvi . Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemičke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske , koji je bio stupio u rusku službu . Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog početka slagala sa zetom, a nakon kćerine smrti nastao je između njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela , ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala dječaka kod sebe . Jurij Petrovič vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjećivao sina . Mališan je volio i oca i baku , a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe . Ta je činjenica pridonijela da je dječak prerano sazrio. Budući da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treći kad mu je bilo jedanaest godina , snažno dojmili taknoćutog dječaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnja knijževna djela. Tek kad je, potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao je pjesmu Pjesnikova smrt ,privukao je na se pozornost šireg čitateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u  Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale četiri godine, od 1837. do 1841, on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladić koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao , stvorio u te četiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetničkih djela , od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. st.  Na dan 15. Srpnja 1841.održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra . Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu «glasio je :«Tako mu i treba !«     
Podatke pronašla u M. J. Ljermontov »Junak našeg doba« (str. 161.-167.)

Bilješka o djelu :
U svim djelima koje sam da sada čitala ima neka pitanja na koja ni mi nikad nećemo moći odgovoriti,  tj. pitanja koja ćemo odnijeti u grob ne riješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina već određena, ili je to sve puka slučajnost ono što nam se dogodi. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je čovjeku određena sudbilna ili samo slučajnost , to je prikazao kao okladu između Pečorina i poručnika Vulića. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li čovjek može predvidjeti sudbinu nekog drugu, da li je to očito na njegovom licu. Može li se sudbina mjenjati , može li netko izbjeći on što mu je suđeno!? U ovom djelu mi možemo samo pročitati opis poručnika Vulića, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama , šta je volio u mladosti …
Pitanje koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist nećemo moći nikad odgovoriti:
»…. I, ako je zbilja sve preodređeno, zašto nam je onda dana volja, razum ? Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?« (str. 151)
Jeli naša sudbina već određena ili je to samo slučajnost?
» Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li čovjek po svojoj voli raspolagati svojim životom , ili je svakome od nas naprijed određen kobni trenutak … Tko hoće da proba ?
-------Hajde da se kladimo – rekoh u šali .
-Kako?
-Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresući na stol dvadeset zlatnika , sve što sam imao u džepu.« (str. 153.)

Može li netko predvidjeti nečiju smrt?

»zagledah mu se u oči, ali on odčeka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice i osmjehne se blijedim usnama ; ali ,unatoč njegovoj hladnokrvnosti , učinilo mi se da vidim pečat smrti na njegovu blijedom licu
-----Imao je pravo ! – Ja sam jedini shvatio zagonetno značenje tih riječi jer su se  mene ticale , i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu sudbinu ; instinkt me nije
prevario – dobro sam zapazio na njegovu izmjenjenu licu  pečat skore smrti.« (str. 158)

Može li čovjek izbjeći sudbinu ?
»- Da, šteta je tog čovjeka …. Koji ga je vrag tjerao da noću razgovara s pijancem ! Uostalom ,valjda mu je tako suđeno!…« (str. 160)

Opis pručnika Vulića:
“Vanjština poručnika Vulića potpuno je odgovarala njegovu značenju. Visok rast i tamna put , crna kosa, crne prodorne oči, prevelik ali pravilan nos – njegova nacionalna značajka, tužan i hladan osmijeh što mu je vječito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu može dati pečat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao oni koji mu je usudosudio za drugove.
Bio je hrabar , govorio je malo  ali oštro ; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne ; gotovo nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama….” (str. 152.)

Sadržaj:
Djelo počinje kako pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozačkom naselju. Navečer su uvijek igrali karte , jednu večer kad im je to dosadilo počeli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki  su govorili da postoji popis u kojem piše čas naše smrti , ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski poručnik ustane od stola i predložio da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slučajnost. Kakd je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži ,nitko nije imao hrabrosti , a Pečorin je predložio okladu. Pečorin je tvrdio da na poručnikovu licu vidi pečat skore smrti , i to iznijeo ,a poručnik je tvrdio da neće uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenu u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj,i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere poručnika pale su još neke oklade. Poručnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali  tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kućam , Pečorin je živio u jednom malom stančiću. Zaspao je pred zoru ,ali ga je u četiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je Vulić , poručnik ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog događaja kozak se zatvorio u jednu kuću na kraju sela.Pečorin je rekao kozačkom kapetanu neka zabavi kozaka , a da će on ući u kuću. Pečorin je ušo kroz prozor u kuću i uspio uhvatiti kozaka.