Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 00:58:15
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 5 6 8 9 ... 11
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Lektira (prepričane knjige)  (Pročitano 1324213 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici
 
Bilješka o piscu
Aleksandar Sergejevič Puškin rodio se u moskvi 1799.godine. Pohađao je elitnu školu za plemićku djecu, gdje je već pokazao pjesnički dar. Umro je u 38.godini života od posljedica zadobivenih na dvoboju. Njegova najpoznatija djela su Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Bajke, Boris Godunov i Belkinove pripovijesti.
 
Bilješke tijekom čitanja
-stari ribar i njegova žena
-zlatna ribica koja ispunjava želje
-pohlepna i zločesta starica koja od ribice traži korito, kuću, želi biti vlastelinka, svijetla carica i na kraju vladarica mora
-žao mi je starog ribara, a ne sviđa mi se njegova pohlepna žena
-smatram da je na kraju starica zaslužila da bude opet siromašna u staroj kolibi
 
Doživljaj djela
Ova kratka bajka mi se dosta svidjela jer je u njoj opisana zlatna ribica koja ispunjava želje. Ja bih isto htjela imati takvu ribicu koja bi mi ispunjavala sve moje želje.
 
Kratak sadržaj
Na obali mora živjeli su starac i starica. Starac je lovio ribe, a njegova žena je prela pređu. Jednog dana je starac lovio ribe i uhvatio je zlatnu ribicu koja govori. Ribica je molila starca da je ne ubije, već je pusti natrag u more, a ona će njemu ispuniti njegove želje. Starac ju je pustio u more, ali nije ništa tražio od ribice. Kad je to ribar ispričao svojoj ženi ona ga je grdila i nazvala prostačinom i budalom i tražila da od te ribe traži novo korito. Kad je to dobila, tražila je novu kuću, željela je biti moćna vlastelinka, a zatim i svijetla carica. Živjela je u dvorcu, imala je sve što je poželjela dok je svoga muža poslala da radi u staji. Na kraju je željela biti vladaricom mora i da joj zlatna ribica služi. Ribica se na to razljutila i ništa nije na tu želju odgovorila, a kada je ribar došao kući, našao je opet svoju kolibu, ženu i prepuklo korito.
 
Mjesto i vrijeme radnje
Obala i more. Ribar i njegova žena stanovali su u kolibi na obali mora, a zlatna ribica je živjela u moru.
 
Tema:
zlatna ribica
 
Ideja djela
Čovjek ne smije biti pohlepan.
 
Analiza likova
Stari ribar - dobar i pošten starac
Starica - zla, pohlepna i nikad zadovoljna
Zlatna ribica - dobra ribica koja održava svoje obećanje


2.Bajka o ribaru i ribici
 
Dojam :

Ova bajka mi se svidjela zato što je starac našao zlatnu ribicu, a nije mi se svidjelo što je baka bila tako okrutna i sebićna

Vrijeme radnje :
Ljeto

Mjesto radnje :
More, dvori,

Glavni likovi :
Starac – bio je pošten i dobar
Baka – okrutna i sebična
Zlatna ribica – ribica koja je ispunila sve želje satrcu koje ih je zadala baka, ali ne i zadnju

Sporedni likovi :
Sluge, lude

Sadržaj : 
Živjeli su starac i baka u staruj kolibi od gline. Starac se je bavio ribolovom, a starica je prela. Jednoga dana starac je bacio mrežu u more i izvukao punu mulja, tako nekolio puta. Kada je izvukao treći put u njoj je bila samo jedna riba i to zlatna. Riba ga je zamolila da ju pusti i da će joj tada ispuniti želje. Starac ju je pustio. Vratio se kući i to rekao starici. On ga je izgrdila i poslala da zamoli da mu da novo korito. Ribica mu je rekla samo neka se vrati kući. On je pred kolibom našao novo korito. Baka ga je izgrdila i poslala sa zatraži kuću. On je otišao i ribica mu je to ispunila. Zatim je baka kazala da želi biti bogata vlastelinka. Starac je otišao na more i zamolio ribu. Ona mu je to ispunila. Kada se je vratio vidio je veliki dvorac. U njemu je bila baka. Tukla je i derala se na sluge. Tako je prošlo nekoliko nedjelja. Tada je došao starac i baka mu je naredila da želi biti carica. Starac se je protivio ali je kasnije otičao. Zamolio je ribicu. Nakon nekog vremena se vratio, a pred sobom je vidio još veči i raskošniji dvorac. Kada je došao do bake htio joj je poljubiti noge ali ona je pozvala stražare da ga odnesu. Baki je već postalo dosadno i rekla je starcu neka zaželi od ribice daona bude carica mora i da zlatna ribica pliva oko nje i da joj ispunjava želje koje se njoj prohtije. Starac je otišao i zamoloi rabicu. Ona ga je slušala i zatim zaronila. Starac je dugo čekao odgovor. Zatim se je vrato. Vido da nema više dvorca nego open ona stara koliba.         
     
Poučnost o djelu :
Nikada ne smijemo biti oholi i sebični kao baka

Bilješke o piscu :
Aleksandar Sergejević Puškin rodio se u Moskvi 1799. godine u plemičkoj obitelji. Zbog slobodumlja koje u njma koje u njma izražava često je napadan, pa i izazvan na dvoboj, te od posljedica ranjavanja umire godine 1837., u svoj trideset i osmoj godini.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Miroslav Krleža - Baraka 5b

Dnevnik čitanja:
Od 1. do 13. stranice
-grof Maksimilijan Axelrode – Pro Fide (za vjeru)
-ranjeni Vidović
-grof osobno vodi automobilom otmjeni ženski personal
-veselje u baraci , jedino Vidović leži i nije pijan
-Vidovića boli i on viče , ali nitko ne obraća pozornost na njega
-Vidović zove sestre jer umire broj devet , ali se sve sestre vesele , sve su pijane i nitko ga ne čuje
-umire broj devet
-Vidoviću se sve zgadilo

Vidović je mladi student , koji je bio ranjen u pluća. Okupali su ga u blatnom i krvavom paklu , te su ga onda unijeli u baraku pet be , koja je bila podijeljena u 3 grupe. Kada je tamo ušao , i kada je vidio kako to izgleda , imao se ispovraćati. On je bio broj osam , te su mu se ostali bolesnici rugali. Dok su oni jedne večeri pili i ludovali , Vidovića je mučila strašna bol. Ležao je i bespomoćno slušao kako se svađaju. Kada je broj devet počeo krvariti , zvao je sestru , no sve su bile pijane i nisu ga čule. Želio je pomoći , ali nije mogao , te je broj devet umro. Iz toga zaključujem da je bio dobar. U baraci je doživio veliko razočarenje.

Sadržaj:
Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti jutro.
Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrode-a koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno.
Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor - baraka je smješten negdje gore, oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji.. Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni;  napola mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje.
Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.

Ključevi:
Krleža želi pokazati besmislenost rata, kako u njemu plaćaju samo mali ljudi svoj danak u krvi, dok se oni glavni, koji su ga i prouzrokovali često ostaju u foteljama.

IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Milan Begović – Bez trećega

O piscu:
Milan Begović  rođen je 1876. godine u Vrlici. Srednju školu je završio u Splitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramaturg i režiser u Hamburgu i Beču. Poslije je bio na mjestu ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je kao profesor književnosti u Glumačkoj školi. Umro je 1948. godine u Zagrebu.
On je dramski pisac, novelist i romanopisac. Zbirkom pjesama predstavio se kao pjesnik erotskih motiva i hedonističkog shvaćanja života. Begović je dramski pisac i bavi se ljubavnim i bračnim temama. Dobar je poznavalac teorije drame i svoja je dramska djela oblikovao izgrađenom dramskom tehnikom.
Begović je romanopisac i ostavio je nekoliko romana, od kojih je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca, koji je dramatiziran pod naslovom Bez trećega. Pisao je i novele, od kojih je najpoznatija Dva bijela hljeba.

Tema:
Psihološka razmatranja na ljubomoru.

Problematika koja se obrađuje:
-Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima.
-Oslikava se galerija likova iz dana prije prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poratnog razdoblja
-Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće
-Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere
-Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige sa likom Laure ( Bez trećega – u agoniji)
-Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi
-Intimne uspomene
-Dramaturška funkcija sjećanja
-Dramaturška funkcija šutnje
-Psihološka razmatranja

Struktura djela:
Dramsko djelo sa psihološkim razmatranjima na ljubomoru, koja nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost – a to postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli – da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba trećega, dvoje je dosta. Drama unatoč minucioznoj obradi pojedinih prizora i senzibilnoj razradi lika Gige, djeluje kao konstrukcija u kojoj nije ostvarena idealna harmonija između pojedinih rješenja i dramaturške cjeline. Mogućnost nevjere je kao teza prikazana kroz uzrok ljubomore s time što je akcentiran prethodnim upoznavanjem Gige i njenog života, koji u drami predstavlja samo pretpostavljanu ali ne i stvarno poznatu ekspoziciju. Begovićev smisao za humor koji nije pršav i glasan već dobrodušan, istančan i raznolik, katkada u uslovnoj povezanosti o piščevom imaginacijom. Njegova naklonost prema humoru je izražena u komediografskim tekstovima. Dok je u Krležinoj Agoniji postignuta maksimalna povezanost i uslovnost lica i prilika u kojima oni žive, pa je ta povezanost izražena u dramaturškim finesama u samoj zamisli i razradi drame, dok je u Begovićevoj drami čak i dramski intenzitet postignut artističkim putem kao što je psihološko nijansiranje dosta nategnuto i djelomično podložno čisto erotskim elementima. Tu se primjećuje da progovara pravi umjetnik koji osjeća i estetski vrednuje riječ. Pisani jezik lagano teče i ima svoj osebujni ritam i ponekad se dobiva utisak da u tom jeziku postoji nešto iracionalno i neuhvatljivo.
   
Književna vrsta:
Drama.

Inspiracija iz sličnog djela:
U svojim djelima lutao je bez prave orijentacije i kontinuiteta kao i mnogi drugi hrvatski dramatičari njegovog doba, ali je ipak uspio iskazati jedan svoj lični odnos prema dramskom. On se može predočiti pomoću paralele s Krležom i njegovim shvaćanjem dramskog. Dok je Krleža sav u jednom povišenom, ekstatičkom stanju, zaokupljen unutrašnjim lomovima pojedinca koji se dramaturški transformiraju u direktne sukobe s okolinom i društvom. Kod Begovića nema pravih i direktnih konflikata, već se nižu događaji koji pospješuju dramatsku radnju. U djelu Gospođa Walewska se osjeća utjecaj Ive Vojnovića, koji je vidljiv i u nekim drugim dramama koje su izrasle na kozmopolitskim ili čak pseudokozmopolitskom shvaćanju. Giga po svojim reakcijama podsjeća na Lauru i daje zavisnost o Krležinoj Agoniji.

Vrijeme radnje:
krajem veljače 1926. godina.

Mjesto radnje:
Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu.

Likovi:
Marko Barić bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji i nakon lutanja vraća se kući. U suštini one je zapravo ljubomoran pri pomisli da ga je za to vrijeme izbivanja Giga iznevjerila. On živi i kida se od ljubomore zasnovane na indicijama koje pohranjuje svojom bolesnom fantazijom.
Giga Barićeva njegova žena, koja po pojedinim svojim reakcijama podsjeća na Lauru. U njenom liku se afirmira specifičnost kompozicije koja nije realizirana naročito sretno i uvjerljivo.

Kratka bilješka o djelu:

Gigin suprug Marko uvojačen je i zarobljen. Bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji. Njegova ga supruga vjerno čeka, ali Markov povratak izaziva veliki sukob koji proizlazi iz ljubomorne sumnje. Begovićeva pažnja je koncentrirana na dosta namještenih detalja i zapleta, na Markovu ljubomoru, koja nema direktnog povoda. Marko je u suštini ljubomoran na mogućnost da ga je njegova žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće. On živi i kida se u toj zasnovanoj ljubomori na indicijama koje pothranjuje svojom bolesnom fantazijom. Ponašanje Gige po svojim reakcijama podsjeća na Lauru.

Sadržaj:

I Čin
Na vratima kuće Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj ruci držao je kovčeg. Bio je to Marko Barić. Ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje sam sebi da je tu, gdje sada stoji. Sjedne u fotelju i reče: «Harašo!» Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, dugih kosa u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.
Dolazo Giga, iznenađena i radosna. Kada ga je ugledala ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: «Jesi li to ti Marko?» - prepoznavši ga poleti k njemu raširenih ruku.
A on reče hladno: «Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?»
«Kakove su to šale?» - pita Giga.
Marko će: «Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga. » I tako započne svađa.
Spočitnuo joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dra. Mike. «Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!»
Giga: «I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?»
Marko: «Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!» Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije, nego što on sada misli. Povede ga do vrata, otključa ih i reče: «Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu. » Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: «Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu. »
I svađa se nastavlja!
Goga je bila zapanjena njegovom brutalnosti. Da bi ublažila tu napetost upita: «Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?»
«U paklu!» - odgovori on – «lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. »
«Ti kada dođeš!» - odgovori Giga i ona dobije odgovor: «Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!»
«Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila. »

II Čin
Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No, ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: «Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: «z n a t i» Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna: «što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. »
«Isto kao i ja!» - reče mu ona. To je Marko htio da čuje i kod večere je on njoj obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.
Giga je već bila premorena i iznervirana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: «čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!» Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin, nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao: «Znaš li što govoriš? Gdje su ti dokazi? Svagdje gdje god pogledaš!» - i on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kovertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kovertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo od njezinog oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila i tako sazna Marko da je to «Uvjerenje kojim je on Marko Barić proglašen mrtvim, nakon sveopće dugogodišnje potrage. » Bio je zaprepašten: «Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!»
Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: «Marko ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!»
No on se samo protegne i reče: «Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!» - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.

III Čin
Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako je Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava. Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto promijenilo, nekakav preokret, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.
Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No, Marko je bio sretan: «Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!» I on počne da je miluje i nastavlja: «Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!» - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: «Harašo!» A on i dalje pleše, pjeva i poskakujući. Iznenada skoči k njoj kličući: «Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!»
«Samo budi sretan, dragi» - odgovori Giga – «hoću da me imaš dulje nego jedan dan». «Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto» - reče Marko – «On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!» Kako njoj nije bilo jasno, što je njen otac mogao njemu napisati, što mu ona nije mogla reći, to joj Marko s frivolnim akcentom prošapne nekoliko riječi.
Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen, jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu. «Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio. »
Njegovo frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo je odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: «Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?» «Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao» - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim. No ona nije htjela, on joj zakrči put podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: «Ja se ne dam!» Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: «Još se ne dam! Živa se ne dam!»
Marko stane pred nju i onako bijesan reče: «Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!»
«Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam» - reče Giga.
Marko: «Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?»
Giga: «Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio. »
«Lažeš! Lažeš!» - vikao je Marko – «uistinu si kolosalna glumica! To je tvoja taktika! Zašto bi se onda baš meni otimala?»
«Jer mi se gadiš!» - bila je Giga iskreno brutalna.
Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: «Ne približuj mi se! «
«Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imati ću te!»
međutim plane revolver i on se sruši udarivši se u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove : Dr. Mika. Ubila sam svoga muža!»
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Milutin Cihlar Nehajev - Bijeg

O piscu:
Milutin Cihlar Nehajev  rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine. On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan intelektualac (poznavatelj likovne  i glazbene umjetnosti, poznavatelj prirodnih znanosti). U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Zanimao se i za hrvatsku političku prošlost. Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.

Tema:
Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti.

Problematika koja se obrađuje:
Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima.
Retrospekcija događaja glavnog lika iz dana školovanja.
Opis unutrašnjeg života glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
Rađanje sumnje da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života.
Opis Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva).
Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u «apsolutno istinite» ideje.
Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.
Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija.
Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize.
Napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada.
Prevladava moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza).
Psihološka razmatranja i priželjkivanje kraja života i smrti.

Struktura djela:
Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman.

Književna vrsta:
Roman.

Inspiracija iz sličnog djela:
U svojim djelima se osjeća utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. Netko za sve životne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se život ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su mu se dojmila djela Tolstoja čiju je formu pisanja i on koristio.

Mjesto i vrijeme radnje:
U Trstu krajem siječnja 1909. godine.

Likovi:
Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj  duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život.

Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.

Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.

Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa.

Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.

Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima.

Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama.

Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo.

Kratka bilješka o djelu:
Roman o mladom darovitom intelektualcu Đuri Andrijaševiću, koji piše pismo prijatelju Toši i u tom oproštajnom pismu sažima temeljne odrednice njegova života i koji se u sudaru sa životnom zbiljom slama, predaje se piću i završava samoubojstvom.

Sadržaj:
Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje.
Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac.
Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi.
Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih obaveza.
Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.
Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.
Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. »
Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti.
Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane.
Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove. Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to. »
Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.
Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak. Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.
U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa. Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući.
Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.
Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja. Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći.
Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Damir Miloš – Bijeli klaun

Pisac: 
Damir  Miloš – rođen  je  1954.godine  u  Opatiji. Objavljivao  je drame, prozne, esejističke i teorijske tekstove,knjige  i  priručnike  o jedrenju.Prozne  knjige:Bijeli  klaun, Zoe, Kapetanov  dnevnik, Nabukodonozor, jedriličarski brevijar Pod  jedriljem  krstača.

Sadržaj:
Dječak živi u  cirkusu. Njegovi  roditelji  su  klaunovi i  nastupaju  u  cirkusu, zajedno  sa  mađioničarima, krotiteljima … Jednog  dana ,kad  je  imao  sedam godina, saznao  je  da  ne  razlikuje  boje. On  je  sve  vidio  u  tonovima  sive i  crne  boje. Jednog  dana  je  šetao šumom  i  susreo  slijepog  starca. Starac  mu  je  u nekoliko  mjeseci  pomagao  pronači  boje. Dugim  razgovorima  pronalazili su  osnovne  boje; plava,zelena,crvena,bijela…
 U dječakovim  snovima  se  stalno  pojavljivao  jedan zeleni zmaj  koji  se  je  volio  tući, bio  je  naporan,ali  ga  je  dječak  ipak  volio. Dječak  se  zaljubio  u krotiteljevu  kćer. Jednog  dana  tigar  je ugrizao  njegovu  ljubav  pa  je  ona  bila  nekoliko dana  u  bolnici. Dječak  ju  je  nekoliko  dana  posjećivao, nosio  joj cvijeće…
Kad  su  se  jednog  dana  , klaunovi  u  cirkusu  posvađali, dječak  je  imao  zadaću  da  radi  u  cirkusu. Njegovi  roditelji  su  ga  svakodnevno  pripremali  za  predstave. Dječak je  stalno  bio  obućen  u  bijeli  kostim  i  lice  je  namazao  bijelom  bojom. Nije  volio  da  mu  se  ljudi  smiju pa  je  nakon  treće  predstave  prestao  raditi u  cirkusu.
Jednog je  dana  obukao  bijeli  kostim, lice  je  namazao  bijelom  bojom  i  krenuo  u  svijet.  Stigao  je do  kamena  gdje  su  on  i  starac  uobičajili  razgovarati. Starca  je  čekao  tri dana, ali  njega  nije  bilo.  Iz  svoga  kovčega  je  uzeo  plavu  boju  i  nacrtao  je  duboku plavu  suzu  na  svom  licu.

Likovi:
Bijeli  klaun(dječak),mama,tata,klaunovi,starac, krotitelj  tigrova, krotiteljeva kćer,direktor  šatora, učiteljica, gledatelji

Opis  likova:

•Bijeli  klaun (dječak): ne  razlikuje  boje,živi u siromašnoj  obitelji  klaunova, marljiv, uporan,  brižljiv, dobra  srca  i  duše, ne  voli  se  svađati ne  voli  kad  mu  se  ljudi  smiju …

•Starac:  slijep, voli  djecu, voli  pričati  priče, pomagati  drugim  ljudima, dobra  srca  i  duše …
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
August Šenoa - Branka


Bilješka o piscu:
Auguse Šenoa je rođen 1838. godine u Zagrebu, gdje  u burnim godinama ilirskog preporoda provodi djetinjstvo. U doba njegova odrastanja, na političkom planu se zbivaju mnoge promjene, koje utječu kako na Hrvatsku tako i na njega. Otac mu je bio dvorski slastičar, čeh, a majka, mađarica. Gimnaziju je pohađao u Pragu i Zagrebu. U 22. godini piše svoje prvo  djelo dopis U zlatnom Pragu. S obzirom na to da je već tada bio poznat kao panslavist, nije se mogao dalje školovati. Njegova najveća djela su; Kameni svatovi, Zlatarovo zlato, Prijan Lovro, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Diogenes, Prosjek Luka, Mladi gospodin…
Umro je mlad 1881. godine u Zagrebu, nesretan što je ostavio mnogo nezapočetih i nezavršenih djela. Doba od 1871. do 1881. godine naziva se šenoinim dobom.

Bilješke tjekom čitanja:
-Razgovor između Branke i Hermine
-Dok je Branka bila mala njezini roditelji bili su bogati sve do jednoga dana kada je Brankin otac sve izgubio na kockanju. Kasnije joj je umral majka, a otac kako je bio tužan otišao je u svijet ostavivši Branku njezinoj baki. Nakon nekoliko mjeseci izbio je građanski rat u SAD-u i njezin tata je otišao kao dobrovoljac u rat i tamo je poginuo
-Jednog dana šetale su se Branka i Hermina po zagrebačkim ulicama kada im se pridruži Marić
-Sve molbe koje je Branka poslala za posao učiteljice bile su odbijene
-Branki u kuću je došao Marić- ona se je s njim posvađala
-Branka je poslala mnogo molbi za posao ali sve su bile odbjene zato jer je Marić govorio razne gluposti o njoj i zato nije dobila podao
-Nakon dugog vremena Branka je dobila posao u Jalševu
-Hermina je dobila pismo o
-Branke gdje joj ona sve opisuje o Jalševu
-O Branki je izašao članak u novinama
-Branaki su ponudili posao u Zagrebu ali ona je to odbila
-Branku je na jedoj zabavi zaprosi grof Belizar
-Ona je odbila dati soju ruku
-Župnik je nagovorio Branku da se uda za grofa
-Oni su se udali i sve je bilo dobro

Doživljaj dijela:
Ovaj roman mi se je jako svidio zato jer su se Branka i grof na kraju oženili, i sviđa mi se zato jer je Brnanka konaćno dobila posao učoteljice u Jalševu

Najljepši ulomak :
“Mlada učiteljica premi za korak čas svoju robu na put. Što je za novo gospodarstvo nakupila bila, otpremi već dva dana prije Jalševo. Starica vrtjela se za njom po sobi kao muha bez glave, svejednako uzdišući. “

Tema:
Brankin život

Ideja:
Pravda i ljubav uvijek pobjede

Sadržaj:
U Vlaškoj ulici živjela je djevojka po imenu Branka. Nije joj bilo više od sedamnaest godina. Bila je vrlo lijepa i vrijedna. Jednog dana dok je plela papuće došla joj je u posjet prijateljica Hermina. Počele su pričati o raznim stvarima. Branka je htijela biti učiteljica. Na kraju razgovora su se oprostile i Hermina je otišla kući. U to vrijeme, djevojke su morale biti učene o svim stvarima. Branka je bila baš takva.  Imala je težak život, otac joj je bio trgovac. No prokockao je cijelo imanje i na kraju poginuo u američkom građanskom ratu. Majka joj je umrla pa ju je odgojila baka.Budući da joj ljudi u Zagrebu nisu bili, htjela je otići. Jedne noći o tome je razgovarala s Herminom. U njihov razgovor ukljućio se i mladi gospodin Marić. Budući da je Marić bio dosadan Branka i Hermina su otišle.
Kada je branka došla kući, baka joj je dala neke papire. Saznavši da nije dobila mjesto učiteljice pala je u očaj. No slijedećeg jutra sve je bilo dobro, u posjet joj je došao Marić. Branka je prema njemu bila hladna sve dok je on nije zaprosio. Nakon kraćeg razmišljanja odbila ga je. Marić je otišao. Branka je i dalje slala molbe za učiteljsko mjesto, ali ga nije mogla dobiti. Za to vrijeme Marić je sve više želio imati Branku. On je također bio učitelj, ali je prezirao to zvanje pa je postao činovnik i špijun. Sve mu je polazilo za rukom osim osvojiti Branku. Zato je svom snagom radio da Branka ne dobije to mjesto.  Lagao je ljudima da je branka zla, a svećeniku je rekao da je nevjernica. No, kao špijun je nešto morao riješiti pa je otišao iz grada. Za to vrijeme Herminin otac je pomogao Branki da dobije mjesto učiteljice u Jalševu. Branka je obećala baki da će i nju dovesti ćim se smjesti.Marić nije mogao vjerovati kada je saznao da je branka u Jalševu. Čim je stigla Branka je napisala Hermini pismo o tome kako je putovala,kako se smjestila i kakvi su Jalševćani. Nedugo za tim Branka je poslala hermini i drugo pismo. U njemu je pisala o glavnim ljudima iz Jalševa.Došlo je proljeće. Jednog dana sa župnikom i načelnikovom ženom, Branka je posjetila stari grad, kojega je posjedovao grof Belizar, koji inače živi u Beču. Iako je bio Hrvat majka ga je odgojila potpuno drukčije.  Župnik je Branki i načelnikovoj ženi ispričao mnogo stvari o Belizaru. Kada je župnik završio priču vratili su se u selo. U lipnju je Brankina baka došla u Jalševo. Branka je odmah napisala pismo Hermini o tome kako se njezina baka snalazi u Jalševu, o početku školske godine i o mnogim drugim stvarima.napokon, došla je i jesen. Grof Belizar se vratio na svoje imanje. Iz jednog razgovora sa župnikom grof je želio upoznati Branku. Jednom prilikom Jalševački učitelj Šilić, u novinama je objavio članak protiv Branke. To je Branku veoma pogodilo. Članak je napisao neki Šilićev rođak. Jednog dana grof Belizar pođe u lov. U šumi je vidio Branku s djecom. Župnik je nabavio dokaze protiv Šilića i njegovog rođaka. Belizar je obećao župniku da će se uz njega boriti dok ga ne oslobode optužbi. Branka je poslala Hermini pismo u kojem je pisalo o ispitivanju njenog i Šilićevog odjela. Bolji je bio njezin odjel. Branka je osramotila Mišocija i tako mu vratila za urotu koju je on skovao sa Šilićem protiv nje. Još istog dana, župnik je primio pismo upućeno na Branku. U pismu je bio poziv za Branku da bude Zagrebačka učiteljica što je branka odbila. Za jednog razgovora u šumi Belizar je župniku rekao da će zauvijek ostati u Jalševu. Isto tako je rekao da je iz Jalševa otišao zbog majke i zaljubljenosti u neku groficu. No, ispalo je da ta djevojka ima sina. Poslije razgovora otiši su u Belizarov grad. No, jedne večeri u Belizarovu gradu u prisustvu svih seljana, Belizar je zaprosio Branku. Branka ga je odbila zbog čega je tugovala. Ipak na nagovor župnika, Branka je na kraju pristala i udala se za grofa Belizara.

Mjesto radnje:
Zagreb i Jalševo

Vrijeme radnje:
XIX stoljeće

Analiza likovi:
-Branka – “Ne mislim da joj je više od semadnaest godina bilo; “...
-Hermina – “Uniđe malda plavuša, vita, ponešto blijeda” ...
-grof Belizar – Bogat u uljudan čovjek koji je oženio Branku
-Marić – “Crte njegova lica bijahu vrlo pravilne, ali nimalo duhovite;”...
       
Sporedni likovi:
župnik Šilić, Šilićka, baka, Herminin otac



2. Branka

Pisac
August Šenoa rođen je u Zagrebu 1838. i umro 1881. godine. Doba od 1865. do 1881. godine naziva se Šenoinim dobom jer ga je Šenoa obilježio značajnom djelatnosti u hrvatskoj kulturi. August Šenoa je pisao poeziju, prozu, dramu, kritiku, novinarstvo. Studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Objavio je novinarske tekstove i pjesme u “Pozoru” i “Naše gore list”. Objavio je feljtone pod nazivom Zagrebulje i komediju Ljubica. Njegova poznata djela su Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Branka, Prijan Lovro i Prosjak Luka.

Sadržaj
Branka je još kao dijete doživjela tragične događaje. Otac je pretukao majku na smrt te je on sam poslije poginuo u ratu. Ona je bila tvrdoglava, osjećajna, lijepa i pametna djevojka. Njezina baka ju je odgojila. Brankina najbolja prijateljica je bila Hermina kojoj govori svoje probleme. Branka joj je govorila o tome kako želi postati učiteljicom. Branka je odbila gospodina Marića, umišljenoga gospodina koji je poznavao poglavare u gradu, koji ju je zaprosio. Marić se je zbog toga svim silama trudio da Branka nigdje ne pronađe posao. Njezinu molbu nisu nigdje prihvatili. Ali je Herminin otac čuvši to odmah poglavarima objasnio kako je Branka djevojka koja ima talenta te je ona dobila posao u Jalševu. U početku joj je bilo teško, imala je puno neprijatelja koji su se protivili mladim ilircima, te su je htjeli što prije svrgnuti. Ali ipak su ju podržavali dobri ljudi, župnik, načelnika, načelnica i grof Belizar. Branka je “probudila Jalševo iz zimskog sna”. Između grofa i Branke se stvarala ljubav. Tako je grof Belizar na njegovoj zabavi u gradu zaprosio Branku. Ona nije odgovorila. Sutradan ju je savjetovao župnik, dobar starac, da slijedi srce. Tako je Branka odlučila udati se za grofa i postala groficom.
Ovaj roman govori o teškom životu jedne zagrebačke djevojke koja želi nešto učiniti za domovinu. Ona je htjela postati učiteljicom. Tako je dobila posao u Jalševu. Tamo joj je bilo teško jer su joj se neki ljudi protivili. Ona se ne obazire na njih i napreduje. Naučila je djecu osnove za život. U međuvremenu se i stvara ljubav između nje i grofa Belizara. Na kraju ona ipak pristaje postati groficom.

Mjesto radnje

Radnja se odvija u Zagrebu, središtu hrvatske kulture, te u Jalševu, gorskom selu koje je kulturno siromašno.

Vrijeme radnje
Sve se zbiva za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta), kada se počinje buditi Hrvatska.

Dojam
Ovaj roman budi u meni osjećaje prema domovini, govori kako smo svi mi dužni domovini za njezin napredak. Tako i Branka uvijek ima nade i svojim znanjem doprinosi narodu.


3.Branka

Fabula

Uvod
Upoznajemo se s djevojkom Brankom i njenim životom. Upoznajemo se i s njezinom prijateljicom Herminom kojoj će Branka u daljnjem tijeku knjige slati pisma. Saznajemo da je Hermina položila ispit za učiteljicu. Branka je vrlo pametna i spretna, zna svirati klavir, lijepo crta, izvrsno veze, zna govoriti francuski.

Zaplet
Branka želi postati učiteljicom i to na selu ili u nekom nevelikom mjestu. Hermina joj govori da je to robovanje, ali Branka je čvrsta u svojoj odluci. Ona želi raditi za opće dobro naroda. Brankin otac je poginuo u građanskom ratu u Americi. . Branka se sprema za odlazak na svoje radno mjesto u Jalševo i jednog dana odlazi vlakom. Ona dolazi u selo tamo se upoznaje sa osobama u školi. Škola je stara i u ruševnom je stanju. Branka je odlična učiteljica i svi mještani su toga svjesni, no neki zli ljudi pišu članke po novinama kako ona nije dobra učiteljica.

Vrhunac      
Branka dobro uči svoju djecu i to pokazuje pred svima na ispitu. Dobiva ponudu da se vrati u Zagreb i da tamo bude učiteljica, ali ona je zavoljela ovo mjesto, njegove žitelje i na kraju svu tu djecu stoga ne želi otići. Ona piše mnogobrojna pisma Hermini. Priča o svom živou u tom mjestašcu.

Rasplet
Župnik objašnjava Branki zašto se mora udati za grofa belizara. Ona isprva ne priznaje to njegovo mišljenje, ali ipak shvaća da župnik ima pravo. Branka se udaje za grofa Belizara.

Bilješke u tijeku čitanja
-Branka je vrlo lijepa, marljiva, vrlo pametna djevojka i to mi se sviđa
-stalno je pisala pisma Hermini i obavještavala ju o napretku njenog života
-lijepo je to što su žitelji dobro primili Branku
-sviđa mi se što se Branka udala za grofa Belizara
-ne sviđa mi se to što u knjizi ima puno starih riječi pa se treba potruditi da bi se razumjela knjiga

Mjesto radnje
Na početku knjige se spominje Okić. Radnja se prvo odvija u gradu, a onda postepeno prelazi na selo, tj. Jakševo. Branka je živjela u Vlaškoj ulici, kod crkve sv. Petra, sjedila je kod prozora i marljivo vezla. Branka je morala tražiti posao izvan Zagreba, jer u njemu više mjesta nije bilo. Brankina majka je umrla i bila je pokopana na Petrovom groblju; na humku se dizao drveni križić, na kojem je visio uveli vijenac, pokriven snijegom. Do Jakševa se morala voziti i kočijom jer je vlak bio predaleko od mjesta. Vozili su se kroz visoke planine. Put kojim su išli bio je uzak i opasan. Jalševačke ulice bile su popločane kamenjem. Trg je bio mali, sred kojeg stajaše zdenac među dva jablana. Škola je bila u ruševnom stanju. Stupići trijema stranom su nagnjili, stranom od crvi rastočeni, pa ti se mogu svaki čas srušiti na glavu. Brankina soba u kući uopće zapravo nije ličila na sobu; pusta, prazna komora. Vapno po stijenama bilo požutjelo, naokolo po tavanicama visila paučina, pod blatan, a peć na više mjesta probušena. Soba je imala samo jedan-za sada razbijen-prozor. Grof Belizar je imao kuću u Beču. Branka je često svoje učenike vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih podučavala. Tamo su se djeca mogli napiti izvorske vode.

Vrijeme radnje
Bila je jesen. Branka je Hermini uzastopno slala pisma. Baka cijelu noć nije spavala zbog brige nad unukom. Kad je Branka odlazila u svijet već je bila zima i bilo je studeno. Branka je nekoliko puta razgovarala sa župnikom i on joj je savjetovao što da radi i kako da se ponaša. Opet je došla jesen, najljepše doba godine u Hrvatskoj. Radnja knjige se odvijala u 19. st. u doba Bachovog apsolutizma. To možemo zaključiti po tome što je Šenoa živio u to doba.

Likovi
Branka
Imala je oko sedamnaest godina. Bila je tipično gradsko dijete, glatke crne kose, i osobito sjajnih vrlo pametnih očiju. Željela je postati učiteljica. majka joj je umrla. Često je sjedila pred prozorom i marljivo vezla. Nije mogla dobiti mjesto učiteljice u Zagrebu pa je pošla u Jalševo. Uzastopce je pisala pisma Hermini. Njena je soba u školi igledala na svinjac, a ne na sobu učiteljice. Svoje učenike je vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih je podučavala raznim stvarima. Voljela je svoju djecu. Puno je razgovarala sa župnikom. Na kraju svega se udala za grofa Belizara.

Hermina
Ona je bila Brankina prijateljica. Položila je ispit za učiteljicu, ali to nije bilo iz ljubavi prema zvanju nego zbog prisile za razliku od Branke koja je to radila iz ljubavi. Često je od Branke dobivala pisma u kojima je Branka opisivala svoju okolicu svoj način života. Ohrabljivala je Branku sa svojim pismima.

Tema
Brankin život i odlazak u Jalševo. Tamo je bila učiteljica i tom je zvanju posvetila život.

Stil
Ovo je roman. Pošto je davno pisan ima puno arhaizama i starih, nepoznatih riječi.



4. Branka

Književni rod:
epika

Književna vrsta:
duža pripovijetka (roman)

O piscu
August Šenoa rođen je u Zagrebu 1838. god. Radio je kao kazališni kritičar, potom kao umjetnički ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta, a nakon toga kao njegov dramaturg. Istodobno je bio i gradski bilježnik, a godine 1873. postao je gradskim senatorom. Šenoa se okušao u gotovo svim književnim vrstama – pisao je pjesme, od kojih su mu neke uglazbljene (Ribareva Jana, Zagrebu, Oj ti dušo moje duše), novele, romane, drame, feljtone. Najznačajniji Šenoin prinos razvoju hrvatske proze jesu njegovi romani. Šenoa je napisao prvi moderni hrvatski roman – Zlatarevo zlato, a slijede ga još četiri povijesna romana: Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes i nedovršena Kletva.
U nekim romanima i pripovijetkama obrađuje teme iz suvremenog života: Prosjak Luka, Branka, Prijan Lovro, Mladi gospodin, Karamfil s pjesnikova groba samo su najvažniji među njima.
August Šenoa umro je 1881. godine u voljenom mu rodnom gradu, gdje je i pokopan.

Doživljaj dela:
Pripovijetka mi se jako svidjela. Govori o Brankinoj ljubavi prema učiteljskom zvanju, domovini, jeziku.

Tema:
Brankina želja da postane učiteljicom

Osnovnamisao:

Žene trebaju biti ravnopravne

Mesto radnje:
Zagreb – citat: «…, uopće ima malo djevojaka u Zagrebu koje vlastitom mukom u revnosti stekoše toliko naobraženje.»
Jalševo – citat: «Ta lijepa panorama izmiri me nekako, i kad mi moj kočijaš pokaza bičalom mjesto, izmrmljav: - Jalševo – uzdahnuh: - Hvala bogu!»

Vreme radnje:
druga polovica 19. st. (preporodno doba) – citat: «Uzmimo da dođe koji stranac, da ovuda prolazi. Reci mi po duši bi li taj čovjek po govoru ovih ljudi znao u kojoj je zemlji, među kojim narodom?»
«Onaj mrki činovnik šetao se amo-tamo po sobi, gledao me postrance, zamrmlja nešto kroz zube i reče mi napokon slabim njemačkim jezikom drzovito:…»

Karakterizacija likova

Glavni likovi:
Branka, grof Belizar, Hermina, jalševački župnik, Marić, Šilić, Mišoci

Sporedni likovi:
Brankina baka, Herminini roditelji, Brankina majka, općinski načelnik i njegova žena, krčmarica, Brankin otac, Šilićeva supruga, Šilićev mlađi rođak

Branka: mlada, lijepa, pametna, skromna, poštena, istinoljubiva, vrijedna, veliki domoljub, uporna
«Ne mislim da joj je više od sedamnaest godina bilo; po jedrini, po licu bio možda tkogod rekao da je starija, ali čovjek se pri takvu računu lako prevari. Ne bijaše to, kako pjesnici vele, tanahan, nježan cvijetak, kao što su obično gradske kćeri. I Branka bijaše gradsko čedo, ali nipošto bljedolik, drhtav stvor, pun migrene i fantastičnih sanja, već djevica krepka, jedra i rumena, glatke crne kose i osobito sjajnih, vrlo pametnih očiju.»

grof Belizar: odnarođeni plemić, zaboravio je hrvatski jezik, živi u Beču, vrlo je obrazovan, razumije se u gospodarstvo, na kraju je zahvaljujući župniku i Branki naučio hrvatski jezik
«- Mladi grof – reče župnik – koliko ga ja poznajem, čovjek je van reda naobražen. Poznati su mu glavni jezici europejski i njihova književnost, svjetsku povijest i prirodne znanosti izučio je temeljito. K tomu je velik ljubitelj umjetnosti, a sud mu je u tom poslu baš temeljit. Ali ne umije on samo govoriti o Rafaelu, o vojevanju Julija Cezara, o zrakoplovu ili o ''Božanskoj komediji'' Dantea, već, uvažite, taj čovjek govorit će vam posve ozbiljno i temeljito o stočarstvu, obrezivanju vinograda, gnoju i tako dalje; uopće, taj je čovjek izvrstan praktički gospodar.»

Hermina: tipična građanska djevojka, živi i ponaša se po modi svoga vremena, Brankina je najbolja prijateljica
«Uniđe mlada plavuša, visoka, vita, ponešto blijeda, ponešto uzvinuta nosića i drzovita lica, po tijelu i odijelu, po držanju i vladanju prava protivština Branki.»

jalševački župnik: veliki domoljub, protivnik stranih utjecaja, zagovornik ilirskih ideja, dobar je i simpatičan čovjek
«Mogu ti reći da me se je ta lijepa staračka glava s umiljatim posmijehom pod dugom srebrnolikom kosom osobito dojmila.»

Marić: završio je učiteljsku školu, ali ne želi biti učitelj, politički je prevrtljivac, doušnik je i špijun, zaljubljen je u Branku, želi se oženiti njome, ali ga ona odbija
«…, bijaše to čovjek ovisok, tanahan i gotovo preko mjere okretan, jer neke svoje korake kanda je uzajmio bio iz kakova baleta. Crte njegova lica bijahu vrlo pravilne, ali nimalo duhovite; ni mali crni brčići, ni kozja bradica, a ni osobito pomna frizura ne dodavahu tomu licu više esprita.»

Šilić: loš seoski učitelj, neuredan, zapušten, često upotrebljava šibu kao poticaj za učenje
«Na pragu pojavio se ovisok trbušast čovjek dosta glupa lica, kuštrav kose, čupave brade. Imao je na sebi zamrljan dlakav kaput, urešen sa više raznolikih zakrpa… Kosa mu bijaše nečešljana, lice obijeljeno ličilom kao mukom, samo je iz njega virio šilajti nos…»

Mišoci: propali sitni zagorski plemić mađarskog imena Šandor, općinski bilježnik, pijanac, neuredan, bahat, glup
«Debeo je kao žirom pitan, na nabuhlom licu ima malu bradicu, ali je osuta crvenim pjegama; žute oči gledaju prezirno na svijet, šiljasta glava s tupim nosom ni da bi se maknula na debelom vratu…»

Kratak sadržaj:
Branka živi u Vlaškoj ulici u Zagrebu zajedno sa svojom bakom. I mama i tata su joj umrli. Završila je učiteljsku školu. Hermina joj je najbolja prijateljica. Branka ne uspijeva dobiti posao ni u Zagrebu ni izvan Zagreba. Tome je zaslužan Marić koji je zaljubljen u nju i kad ga je ona odbila, poduzima sve da ne nađe posao. Branka zahvaljujući upornosti i Hermininu ocu dobiva posao u Jalševu. Sretna odlazi tamo vlakom, ali poslije se vozila na otvorenim kolima po hladnoći i snijegu. U školi ju dočekuju neuredni učitelj Šilić i njegova žena. U njenom stanu oni drže kokoši i svinje pa Branka odlazi u krčmu gdje unajmljuje stan. Ona posjećuje načelnika koji ju prima k sebi jer misli da učiteljica ne smije stanovati u krčmi. On uviđa u čemu je stvar: Šilić, njegova žena i općinski bilježnik Mišoci vode svoju politiku. Na Brankinu stranu stao je i stari župnik, poštenjak i veliki domoljub. Branka svoj posao radi posve drugačije od učitelja. Seljaci uviđaju da su djeca zainteresirana za školu. Branka dovodi baku u Jalševo i one opet žive zajedno. U njen život upliće se grof Belizar, odnarođeni plemić. Jednom je slučajno vidio Branku kako podučava djecu i ona ga se duboko dojmila. Šilić dovodi svog rođaka koji piše članak protiv Branke. Na kraju godine, kad su đaci pred komisijom pokazivali znanje, Šilićevi su bili slabi, a Brankini odlični. Dolazi Marić i opet prosi Branku, ali ga ona još jednom odbija. Pravo je iznenađenje za nju bilo kad ju je zaprosio grof Belizar. Na kraju se ona udaje za njega koji se zahvaljujući njoj vratio svome pravom narodu i domovini.

Kompozicija dela
1.Uvod: Brankino maštanje o službi svome narodu
2.Zaplet: Branka nalazi posao u Jalševu
3.Vrhunac: Branka je uspjela u radu s djecom i porazila je neprijatelje
4.Rasplet: Branka se udaje za grofa Belozara

Fabularni tok:
1.Branka se ruži s Herminom
2.Mašta o službi svome narodu
3.Marić ju prosi, no ona ga odbija
4.Branka ne može naći posao
5.Dobiva posao u Jalševu
6.Jalševački učitelj ju neprijateljski dočekuje
7.Veliki Brankin uspjeh u radu s djecom
8.Preuređenje škole
9.Poraz Brankinih neprijatelja
10.Branka se udaje za grof Belizara

Jezik i stil
Pripovijetka je pisana standardnim književnim jezikom Šenoina doba. Ima popriličan broj riječi koje djeluju arhaično kao što su: pače, mladica, preparandica, toli, kanda, pedagogički, krševo, pandur,…

Stilska sredstva

Epiteti: mlada učiteljica, vrijedna obitelj, smrtna rana, sirota djevojka, glupi članak, veliki rodoljub, krasan govornik, mali trg, mali brčići, naprasito vladanje

Usporedbe: «… koje se smiješi ko što se smije drijemajuće dijete.»
«…tkana kao što su druge gradske gospođice.»
«…, lice obijeljeno ličilom kao mukom,…»

Kontrast: «…od dana do dana.»
«…sad lijeva sad desna.»
«…glavu amo i tamo.»


Osnovna misao pisca
Ovo je roman. Govori o životu jedne mlade zagrepčanke koja želi postati učiteljica. Ona je vrlo inteligentna i to joj uspjeva. Problem je u tome što u Zagrebu više nema mjesta. Ona mora ići u Jalševo, jedno malo selo. Oprašta se od svoje umrle majke i odlazi. Tamo doživljava razne neugodne stvari. Djeca su ju zavolila, a i ona je njih. Branka također ima prijateljicu Hreminu kojoj stalno piše pisma i objašnjava joj što se s njom događa. Vrlo je spretna i jako dobro uči djecu. To je i dokazala na ispitu pokazavši što sve djeca znaju. Ona je djecu odvodila na osamljena mjesta u šumi i tamo ih je podučavala. Problem je u tome što se neki s tim ne slažu i pišu po novinama razne za Branku ponizne stvari. Branka se ipak ishrvala sa svim poteškoćama i pridobila povjerenje mještana. Puno se savjetovala kod župnika. Župnik joj je rekao da se uda za grofa Belizara no ona u početku to njegovo mišljenje nije poštivala, no ipak na kraju je popustila i udala se za grofa Belizara.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 22:43:15 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Vinko Brešić - Budi Svoj

O piscu
Vinko Brešić je rođen 1952. godine, profesor je hrvatske književnosti na zagrebačkome filozofskom fakultetu, autor književnopovijesnih studija i eseja, članaka, recenzija i kritika te nekoliko knjiga (Dobriša Cesarić, 1984; časopisi Milana Marjanovića, 1990; Dragi naš Šenoa, 1992; Autobiographies by Croatian Writers, 1993; Novija hrvatska književnost, 1994.). Uz više izdanja djela hrvatskih pisaca sastavio je također antologiju hrvatskoga putopisa (Hrvatski putopisi, 1996.) i suvremenoga pjesništva o Zagrebu (Zabreg, 1996.).

Sadržaj
Ova zbirka pjesama govori o hrvatskom narodnom preporodu. Priređivač Vinko Brešić je od mnogobrojnih pjesnika XIX. stoljeća izabrao one tekstove koji najviše nadahnjuju i bude nadu. Ti pisci, pjesnici su bili nositelji hrvatskog narodnog preporoda. Njihovi tekstovi nadahnjuju hrvatski narod da se bore za svoju nacionalnost, domovinu i jezik.
Devetnaesto je stoljeće jedno od bremenitijih u hrvatskoj povijesti. Ispunjavaju ga mnogi značajni događaji koji su bili presudni za nacionalni opstanak i mnogi značajni ljudi koji su u njima sudjelovali. Središnje mjesto pripada razdoblju tridesetih i četrdesetih godina poznatome pod imenom ilirski pokret; ilirski je pokret bio samo središnji, aktivni dio jednoga znatno širega i dugotrajnijeg procesa nazvanoga hrvatskim narodnim preporodom.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Voltaire – Candide ili Optimizam


Voltaire (1694.-1776.)
Francuski književnik, povjesničar i filozof;  najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva.
Voltaire, prvim imenom Francois-Marie-Arouet, rođen je 21. Studenog 1694. U Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717 u tvrđavu  Bastilju, gdje ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717 do 1726 slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Voltaire opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726 odlazi u Englesku, gdje će ostati tri godine. Rečeno je "da je Voltaire napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao  novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da budeuhićen. Uz to Voltaire sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkogsustava parlamentarne monarhije te filozofskih djela Newtona, Lockea i shaftesburyja. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska   pisma ili engleska pisma. Kada se djelo pojavilo u Francuskoj (1734), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Voltaire, da bi izbjegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744 vraća se Voltaire u Pariz, gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV, ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Voltaireovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Voltaire se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778 vraća se trijumfalno u Pariz, gdje ubrzo umire.
 
"U Voltaireovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Voltaire sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Voltaire nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda  uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu."

"Kad mu je bilo 18 godina, Voltaire je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovjetke, dok će mu sva druga djela spavati vječnim snom na policama biblioteka."

"Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltairea zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veeliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to , da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge."

"Ono što Voltaireovim pripovjetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao."

Što ima zajedničko tako raznovrsnim Voltaireovim djelima? Prije svega ton, koji je kod Voltairea uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim djelima vi nećete naći ni jedne jedine osobe koju autor  smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja.  Njegova pripovjedanja su samee katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Prestissimo na bi bio na svom mjestu ni u posmrtnom maršu, ni u misi Requiem, ali baš prestissimo ili allegretto najmiliji su Voltaireovi oblici. Voltaire uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, Židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovjedaka je Voltaireova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je , prema tome, neskladna. Faguet  prigovara Voltaireu, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje  u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga?  Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"

Voltaireovi aforizmi:

Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.

Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat.

Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima.

Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.

Anegdota o Voltaireu:
Kada su 1734 godine tiskana Voltaireova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje djelo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Voltaire je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Voltaire je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju.

Filozofski roman:
Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva djela, ne misle ni jednog trenutka, da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotov čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovjedanje.
Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato, da bi s više slobode izrazio ideje, koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju.
Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme, kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.


Candide ili Optimizam
filozofski roman francuskog književnika Voltaira.
Voltaire je svoj roman objavio 1759 godine u Ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Voltaireova života), ali i napadana. Na optužbe Voltaire jednostavno odgovara da on tu djetinjariju nije napisao.
"Candide" je nastao u isto vrijeme iz Voltaireova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je  zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Voltaire će staviti tu misao u usta   Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a neebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju djelatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo.  Zaključak naučen građanski, koji je Voltaireova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Voltaire najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu."  (A. Maurois)
Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Voltaireove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi  nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Voltaire postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".
Voltaireov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Leibinza, po kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Voltaire svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija,  nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Voltaire propovijedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako  već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svijet unaprijedio. To bi mogao biti smisao Candidovih riječi upućenih Panglossu kako svaatko treba uzgajati svoj vrt.
Voltaire je svoje remek-djelo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao poslije šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mlaadenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literaturaa ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama  oduzima prevelik dio njihovih snaga.
"Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Voltaire razraditi u Candidu.
Pisci našeg vremena otkrili su, da je svijet besmislen; ali je Voltaire u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bbolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.

Beleške uz čitanje:

Poglavlje prvo:

Candide,od latinski candidus što znači čist. U francuskom dolazi u značenjau naivan, nevin.
U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dječak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta djevojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.

Barun, Barunica i obitelj:
Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovijedao.
Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svenu je izgledao dostojan svoga oca.

Pangloss:
Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Candide slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema poslijedice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svijetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.
-Dokazano je- govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu. Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imami naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lijep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reči, da je sve najbolje.

Ljubav Candida i Cunegonde:
Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi djevojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.

Poglavlje drugo:

Aforizam:
Ljudi su stvoreni samo zato, da pomažu jedni drugima.

Bugari su ga oteli, i spremali ga za rat:
Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalijevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuće, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina pušćanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.

Poglavlje šesto:
Narod živi u strahu od inkvizicije:
Poslije zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci tezemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva, da spriječe potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lijep autodafe.

Candide sumnja da je ovo najbolji svet:
Ako je ovo najbolji od mogućih svijetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još nekaka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao vidjeti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među djevojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh?
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Macel Proust - Combray


O piscu:
Proust, Marcel (Pariz,10. 7. 1871. - 18. 9. 1922.), francuski književnik. Potječe iz građanske sredine i već u mladosti pokazuje interes za mondeni život tzv. visokoga društva. Suradnik je Figaroa, pokretač časopisa Le Banquet (1892); A. France piše mu predgovor za knjigu Les Plaisir et Les Jours (1896). Slabo zdravlje primorava ga da se povuče, pa živi mnogo godina u izolaciji. U tišini radi na svojemu opusu. 1913 objavljuje Du chote de chez Swann. Njegov autobiografski roman Jean Santeuil (1952) objavljen posmrtno. Ta, i sva njegova ostala dijela pokazuju zajedničku atmosferu, povezuje ih bogata imaginacija njihova autora, a imaju i jednog zajedničkog junaka: Vrijeme. Vrijeme koje obara, ruši, mijenja svijet oko nas, neukrotiva sila koja nas podvrgava svome toku; vrijeme kao uzrok nestalnosti, vrijeme kao opsesija i bol zbog prolaznosti. Nastojanje da se vrijeme zadobije, da odabrana razdoblja potraju, da se izbriše granica između onoga što jest i onoga što je bilo inspiriraju Prousta, tražitelja izgubljenog vremena; tako je nastao njegov opsežni ciklus A la recherche du temps perdu.
Proust faustovski tuguje za trenutkom što prolazi, fiksira sunčane predjele jednoga djetinjstva, mnoga lica u prolazu, pariške salone, sjedjeljke, susrete, igre, rastanke i snove. On je kreator mitološkog djetinjstva, Proustov vječiti mladić, analitičar, artist, lirik građanskoga komfora, tvorac izvanrednih metafora u čijem se traženju osjeća tipično francuska vibracija. Snagom imaginacije, Proust je obogatio svoju spiritualnu realnost, pokazao primjerom da umjetnik ne izmišlja nego otkriva: L’ artite n’ invente pas, il decuvre. Svojim djelom Proust je ostavio dubok trag ne samo u francuskoj već i u današnjoj europskoj književnosti. Proustov osjećaj za stil, za vrijeme, za minucioznost, za analizu najtananijih osjećanja obogatio je suvremenu francusku literaturu, a neki njegovi opisi pejzaža postaju duhovni zavičaj mnogih milijuna čitalaca.

Društvo:
Riječ društvo nekako čudno zvuči kad se govori o svijetu koji nam je Proust naslikao. To je društvo sastavljeno od samih grupa pojedinaca, koji se kreću u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavršenije osvjetljenje društva, visokog društva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranica Vojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebičniji, najgluplji i najčistiji predstavnik europskog plemstva i vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, šarma, površnosti i nehumanosti istoga društva. A za stvaranje njezina lika Proust se poslužio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najbliže okoline, jer Proust je svoja lica transportirao prema licima društva u kojem je živio.

Društvo romana U traganju za izgubljenim vremenom kreće se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaća ništa drugo osim svoje bogate četvrti u Parizu, jednog normandijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovališta na normandijskoj obali. Članovi tog društva lišeni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vrše bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica ništa neće i zato ništa ne rade, njihova budućnost ne ovisi o njihovu htijenju već o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vrši nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjećamo potpunu dekadenciju Proustova društva.

Proustovo djelo isto tako nije ni tendenciozno ni moralno. Ono ne proučava vanjsku radnju već unutarnje činjenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je društvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zaključiti da kod njega nema dinamike, što bi ujedno značilo da nema života, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutrašnjosti mehanizma sakrivenog ispod površine bića i stvari.

Prostor i vrijeme:
U jednom pismu Proust kaže: “Što se tiče stila, nastojao sam odbaciti  sve ono što diktira čisti razum, svu retoriku, uljepšavanje i gotovo sve tražene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentične impresije i poštovao prirodni tok moje misli”.Proust se služi bojama kao impresionistički slikar, stvarajući najprije ambijent koji obavija osjetila određenim svjetlom i tonom, te na taj način pruža uvjete za postanak čistih impresija.
Proust, osim što je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se život odvijao izvan praktičkog vremena  koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni život. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i služio se njime samo za vlastita istraživanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u čistom stanju, osjećati se suvremenikom stoljeća i tako izbjeći smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znači posjedovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Posjedovati sve to, znači živjeti u isto vrijeme u jednom, drugom i trećem, i prema tome, ne živjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjeći sva tri i naći se izvan njih, tj. izvan vremena.
Taj susret prošlosti i sadašnjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prošlost da bi dao slici više reljefa. No tada su te usporedbe bile većinom paralele bez osjetnih dodirnih točaka. Prošlost je služila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prošlost je isto tako živa kao i sadašnjost, s tom razlikom da je u isto vrijeme poetičnija i slikovitija, jer nam otkriva proces postojanja sadašnjosti. Prošla se stoljeća pomiču i približavaju nama stvarajući sadašnjost.

Dinamične slike
Unutrašnje neprekidno gibanje oživljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi, cvijeće, drveće i pejzaži žive, kao što živa lica; autorov stvaralački duh ulijeva život u neživi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponašaju se kao živa bića.
Proustove dinamične slike i njegovo opisivanje predmeta poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izražava njegov jedini organ psihološkog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankoličnu osjećajnost u kojoj žene otkrivaju velike mogućnosti ljubavnih patnji.
Taj odjevni individualizam izražava naša različita duševna stanja, crte našeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj živimo. Tako odjeća prestaje biti samo tkanina i suvišni ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, naš vlastiti izraz.
U slikama prirode Marcel Proust najviše pažnje posvećuje cvijeću, drveću i moru. More, ta nepregledna snaga, to vječno gibanje, ta vječna promjena, našlo je u Proustu svog velikog pjesnika. Beskrajna i nemirna površina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: “Mladost je stanje prije potpunog ukrućenja i zato u društvu mladih djevojaka osjećamo ono isto koje osjećamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprečnostima i što nas podsjeća na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prirode, koje vidimo kad smo na moru”.

Dnevnik čitanja:
7. str. – čita i tone u san
8. str. – sjećanje (asocijacije): stric-kovrče: «Ili bih se, opet, u snu bez napora vratio u neko već davno iščezlo doba svoga nekadašnjeg života; iznova proosjećao neke od svojih djetinjih strahovanja, kao što je ono da će me prastric uhvatiti za kovrče; a toga je straha zapravo nestalo onoga dana – time počinje novo doba u mom životu – kad su mi ih odrezali. Taj sam događaj bio zaboravio u snu, a sjetio sam ga se smjesta, čim bih uspio da se, izmičući rukama strica, probudim; ali prije nego što bih se vratio u svijet snova, glavu bih iz opreza potpuno obložio jastukom.»
9. str. – traži djevojku iz snova: «Moje je tijelo osjećalo svu vlastitu toplinu u njezinu tijelu, pa je željelo da se s njime združi, i ja bih se probudio.»  *****  «…sav bih se predao jednom cilju: da je pronađem, kao što čine oni što odlaze na put da vide željeni grad i zamišljaju da je zaista moguće u stvarnosti uživati draži sna.»
10. – 12. str. – zamišlja da je u Combrayu kod djeda, u Tansonvilleu, sjeća se svih soba u kojima je dosad spavao.
12. str. – NAVIKA: «Navika! Moćna je da udešava mnogo što, ali je i vrlo spora; isprva nam ostavlja duh da cijele tjedne pati u provizornim prilikama, no usprkos svemu tome on je sretan kad je već stekne; jer bez navike, samo uz pomoć vlastitih sila, nikad ne bi bio kadar da nam neki stan učini pogodnim za stanovanje.»
13. – 15. str. - opis Combraya
15. str. – opis bakinog ponašanja: «Baka bi trčala po stazama svojim sitnim, zanesenjačkim i isprekidanim korakom, koji su više određivala razna uzbuđenja što ih je u njezinoj duši izazivala opijenost olujom, vjera u moć higijene, glupost moga odgoja i simetričnost vrtova, negoli njoj nepoznata želja da njezinu kao šljivu modru haljinu ne uprljaju blatne mrlje, koje bi je pokrivale do takve visine da je to za njezino sobaricu uvijek bio problem i uzrok očajanja.»
16. str. – bakina osobnost: «Ali, jao, nisam ni slutio da moju baku za njezinih neprestanih šetnja, mnogo više negoli neznatno odstupanje njezina muža od dijete, žaloste i muče brige zbog slabosti moje volje, zbog moga osjetljiva zdravlja, da je zabrinjava moja nesigurna budućnost…»
17. str. – Dok bih se uspinjao na spavanje, tješilo me samo to što će mama, kad već budem u krevetu, doći da me poljubi. No taj je pozdrav trajao tako kratko…»  *****  «Zbog toga sam na kraju želio da taj pozdrav, koji sam toliko volio, dođe što je moguće kasnije, pa da se tako produži vrijeme dok mama još nije došla.»  *****  «Jer kad bih vidio da sam je razljutio, to bi potpuno uništilo sav onaj mir koji mi je donijela časak prije toga sagnuvši nad moj krevet svoje ljubljeno lice; pružala mi ga je kao hostiju za pričest, iz koje će moje usne crpsti vjeru u njezinu istinsku prisutnost i mogućnost da zaspim. Ali te večeri, kad je mama u mojoj sobi ostajala tako kratko, bile su ipak još pune slasti u usporedbi s onima kad je na večeri bilo gostiju, pa mama zbog toga uopće nije dolazila da mi kaže laku noć.»


2.Combray

Bilješka o piscu:
Marcel Proust rodio se 10. srpnja 1871. godine kao sin doktora Adriena Prousta i Jeanne Weil u Parizu. Već kao devetogodišjak proživljava prvu krizu astme, što nije bilo i jedina boljka njegova života (peludna groznica, bolest srca). Završio je fakultet političkih znanosti na Sorbonni u Parizu. Prvo djelo objavio je kao 25-ogodišnjak, Les Plaisir et les jours (Zadovoljstvo i dani). Odmah poslije toga počinje pisti i roman Jean Santeuil koji je objavljen posmrtno. Ta djela su još uvijek pisana po šabloni tradicionalnih romana 19. stoljeća. Prijelazom u 20. stoljeće, dolazi i do prijelaza u stvaralaštvu; Proust stvara ciklus Recherche du temps perdu (U potrazi za izgubljenim vremenom). Ciklus se sastoji od sedam romana koji su objavljivani u roku od 14 godina (1913. – 1927.):
•Put k Swannu ( Combray, Jedna Swannova ljubav, Zavičajna imena – ime)
•U sjeni procvalih djevojaka ( Oko gospođe Swann, Zavičajna imena – zavičaj)
•Vojvotkinja de Guermantes
•Sodoma I Gomora
•Zatočenica
•Bjegunica
•Pronađeno vrijeme
Sodoma i Gomara je zadnji roman koji je izdan za Proustova života. Shrvan bolešču s kojom se borio cijeli život, Marcel Proust umire 18. studenog 1922.

O Combrayu
Combray je prvi dio prvog romana Put k Swannu iz ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom. Po obliku to je roman memoara, jer je u njemu sažet prošli život pisca. Iako je povezan s ostatkom romana Put k Swannu, i uopće cijelim ciklusom, može se čitati samostalno, i kao takav je potpuno razumljiv.

Sažetak
Roman počinje sjećanjem Junaka na praznike koje je kao dječak provodio s roditeljima u mjestu Combray u kući tetke Leonie. Tridesetogodišnji Junak nesaničar provodi veći dio svojih noći u obnavljanju uspomena iz prošlosti, koja postaje posebno živom kad neki miris ili okus nehotice obnove u njegovu sjećanju davno minuli doživljaj. Tako zahvaljujući u čaj namočenom kolačiću “madeleme” što uskrsava uspomenu na tetku Leonie i njenu sobu u Combrayu u kojoj mu je ona davala da kuša takav isti komadić kolača u čaju prije mnogo godina, malo po malo izranja iz zaborava sjećanje na obiteljsku kuću, vrt, crkvu, gradić i njegovu okoilicu. Čitalac upoznaje članove Junakove obitelji – majku, baku, oca, bolesnu tetku Leonie, energičnu sluškinju Francoise, zanimljivog susjeda Swanna. Saznajemo indirektno da Junak iznad svega obožava majku i baku, da voli umjetnost i da želi postati piscem, da se divi književniku Bergotteu, te da ne može zaspati dok mu majka ne da poljubac za laku noć. Dva puta za šetnju u combraysku okolicu imaju značajnu ulogu u tom razdoblju. Na jednoj strani stanuje Swann sa ženom Odette i kćerkom Gilberte, dok je druga sva u znaku stare aristokratske obiteiji de Guermantes, kojoj se Junak izdaleka divi i želi približiti. Na šetnjama dječak doživljava ljepotu prirode, priželjkuje romantične susrete i promatra žitelje gradića. Jednom nehotice prisustvuje neopažen ljubavnom sastanku izmedu kćerke seoskog orguljaša Vinteuila i njene prijateljice, a jedne nedjelje ima prilike vidjeti u crkvi vojvotkinju de Gurmantes. Iako vjeruje da nema dara za pisanje, ipak pokušava opisati dojam koji su na njega učinili crkveni zvonici za vrijeme šetnje kočijom u okolicu Combraya.

Glavne osobe
Junak – središnje lice romana, iz bogate građanske obitelji (otac je liječnik i profesor s mnogo uspjeha), s književnim ambicijama, boluje od astme. Događaju u njegovom životu sentimentalne su prirode; to su ljubav prema majci i baki, ljubav prema Gilberti Swann, i ljubav prema vojvotkinji de Guermantes.
Majka i baka – dva slična lika; one su jedina uzvraćena ljubav u životu junaka i utjelovljuju iskrenost, požrtvovanost i skromnost. Prozuteža su sebičnim i taštim likovima koji okružuju junaka.
Charles Swann – bogat prijatelj Junakove obitelji, židovskog podrijetla, ljubitelj umjetnosti, priman i slavljen u visokom društvu, velik poznavalac Vermeera i talijanskog slikarstva; za junaka opn je model intelektualne, fizičke i moralne elegancije.
Francoise – izvanredan lik kućne pomoćnice-gazdarice, koja u svojoj odanosti tiranizira čitavu obitelj, a još više služinčad koja je u njenoj vlasti. Pronicava, inteligentna i izvrstan psiholog, koje su jezik i reakcije za Junaka neiscpno vrelo otkrića. Jedna od najzanimljivijih inajosebujnijih likova u romanu.
Gilberte – kći Swannova, prva ljubav Junaka, od trenutka kada je za vrijeme jedne šetnje combrayskom okolicom.

Teme za raspravu

Uloga boja u Combrayu je iznimna, Proust preuzima cijele rečenice iz impresionističkog slikarskog rječnika. Proust neke prizore (pejzaž, katedrala, zvonici...) opisuje tako živo i detaljno, da bi se prema uputama iz romana sasvim precizno mogla nacrtati impresionističa slika. Na taj način je Proust afirmirao novi tip proze koja se temelji na zasadama impresionističke impresionističke poetike.
Prostor i vrijeme se u Combrayu stalno isprepliću; određena mjesta (tj. prostor) asociraju ga na vrijeme koje je tu proveo (Combray ga asocira na djetinjstvo).. U skladu s impresionističkim opredjeljenjem, on je pokušao da se događajima iz prošlosti vrati njihov prvobitni oblik i još neizmjenjen trajanjem. Traganje za prošlošću zapravo je izgovor da se prikažu minula zbivanja u svojoj prolaznoj i krhkoj istini, a konačni je cilj djela trebao biti poricanje vremena. Njegov stvarni rezultat upravo je suprotan, ono što se doista iskazuje jest razoran učinak trajanja na svijest bića i na lice svijeta.  U razlici između prvobitnog doživljaja i sjećanja na njega, odražava se i utjelovljuje proteklo vrijeme.
Simbol šetnje je isto vrlo važan u razumjevanju djela. Junakova obitelj u iboru puta kojim može poći u šetnju combrayskom okolicom ima dva izbora: put koji vodi do imanja vojvode de Guermantes, utjelovljenja aristokracije, visokog društva, salona i zabava; te put koji vodi pokraj imanja Charlesa Swanna, koji je simbol  umjetničkog stvarnja. Junakova kuća je između ta dva posjeda, i sibolika je u tome što šetnjom malo jednim, malo drugim putem, prikazuje i dvojbu između života u visokom društvu i umjetničkog stvaralaštva. Dokaz su ta dva elementa nespojiva je baš Swann, koji kad se jednom uključio u visoki život, nije imao vremena da završi svoj roman o talijanskom umjetniku Vermeeru.

Drugi o Proustu

Ernst Robert Curtius:
Ovo nepredvidljivo umiranje sjećanja života u sadašnji trenutak označava stavljanje vremena izvan snage. Mi smo umakli jednosmislenom toku matematičkog vremena ako prošlost može prestati biti prošlost, i ako ona ima sposobnost da opet oživi u pamćenju. Vrijeme nije jednodimenzionalno i povratljivo, ono nije konačno utvrđeno.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Henry bel Stendal - Crveno i crno

Glavnu ličnost ovog romana predstavlja Žilijen Sorel,sin seoskog drvodjelje. Još kao dječak bio je veoma ambiciozan,čitao knjige iako mu je to otac zabranjivao. Pošto je poticao iz siromašne porodice osjetio je svu težinu  života seljaka I radnika. U porodici su ga često tukli I nisu ga baš voljeli. Uprkos tome Žilijen stiče zavidno obrazovanje. Novi zavjet zna napamet I misli da ce samo kao svestenik društveno napredovati. No župnik,koji mu bijaše sklon preporučuje ga  načelniku de Renalu za kućnog učitelja njegove djece. Prihvata ponudu bojeći se da će ga njegovi poslodavci ponizavati kao slugu. Dolaskom u grad njegov život se naglo mijenja. Ubrzo je zavolio gospođu de Renal koja mu je takođe uzvraćala ljubav sa još većom strašću. Međutim zbog opasnosti da javnost I gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu , Žilijen napušta tu kuću I vraća se u sjemenište. No , kako se nije mogao prilagoditi toj hipokritskoj sredini on prihvata poziv da radi kao sekretar kod markiza La Mola u Parizu. U aristokratskoj pariškoj sredini , Žilijen se dobro snalazi pa šta više privlači na sebe pažnju  ponosite gospođice de La Mol. Tako je započela druga Žilijenova ljubavna veza u kojoj je kao I u prvoj istovremeno osjećao radost pobjednika I trpio u svojoj ulozi krivca  I nepoželjne ososbe niskog roda. Markiz de La Mol čini sve da Žilijena načini bogatim kako bi omogućio vjenčanje. Obavještena o društvenim uspjesima I mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika , gđa. Renal piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu , karijeristu. Tada mrkiz povlači privolu za taj brak , a Žilijen izgubivši vlast nad sobom odlučuje da se osveti gđi. Renal. Odlazi u gradić gdje je živjela I nalazi je u crkvi. Izvlači pištolj I puca u nju. Hapse ga I on odlazi u zatvor. Tamo je saznao da rana nije bila smrtonosna I da je gđa. Renal živa. On biva presretan. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio. Poslije oporavka u gđi. Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen biva osuđen na smrtnu kaznu I biva pogubljen. Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 5 6 8 9 ... 11
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 00:58:15
nazadnapred
Prebaci se na:  
Upozorenje:ova tema je zaključana!
Samo administratori i moderatori mogu odgovoriti.
web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.163 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.