Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 19. Apr 2024, 13:39:03
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 3 4 6 7 ... 11
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Lektira (prepričane knjige)  (Pročitano 1326205 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.1
Ranko Marinković - Andjeo

Pripovjetka “Anđeo” opisuje posljednje dane bolesnog majstora kojega razdiru sumnja i strah, čiji se svijet ruši. U djelu prevladavaju monolozi i razmišljanja. Glavni lik (majstor) i njegovo duševno stanje opisani su u detalje.

Mesto radnje:
Radnja dijela je smještena u Zagreb, u kuću bolesnog majstora Alberta Kneza koji umire. S njim žive i njegov šegrt Lojz, te njegova druga žena Frida.

Kratak sadržaj: Majstor je prije nego što ga je shrvala bolest isklesao velikog anđela za svoj grob i želi ga dovršiti. Kako majstor sve više oboljeva, u njegovoj se glavi rađaju sve mračnije misli. Boji se da Lojz ne dovrši anđela, počinje o njemu razmišljati kao o čovjeku koji mu priželjkuje smrt. Njegova nada sve više tone u more mračnih misli. Osjeća se usamljenim, napuštenim, počinje sumljati da mu žena voli Lojza. Jedne noći ustaje, skupivši zadnje snage i potvrđuje svoju sumnju. Nakon toga dovršava skulpturu svoga anđela i umire. Anđeo je simbol životnog stvaralaštva pojedinca koje on čuva i želi ga dovršiti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke.

O piscu:
Ranko Marinković, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih književnika, rođen je 1913. godine na otoku Visu. Filozofski fakultet završio je u Zagrebu. Svoj književni rad počinje vrlo rano, u godinama uoči drugoga svjetskog rata, objavljivanjem poezije u časopisima. Kao dramatičar predstavlja se 1939. g. praizvedbom drame “Albatros” na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U godinama odmah iza drugog svjetskog rata uvrštava se u red naših istaknutih književnih stvaralaca pišući pripovijetke, novele, drame, romane, eseje i kritike. Njegova su djela do danas doživjela brojna izdanja u zemlji i inozemstvu, drame se i danas izvode na domaćim i brojnim svjetskim pozornicama, a pripovijetke i romani doživjeli su mnoge kazališne, filmske, radio i televizijske adaptacije i izvođenja. Popis Marinkovićevih djela prema godinama prvih izdanja: “Albatros”, drama, 1939.; “Proze”, pripovijetke, 1948.; “Ni braća ni rođaci”, pripovijest, 1949.; “Oko božje”, pripovijest, 1949.; “Pod balkonima”, pripovijetke, 1953.; “Ruke”, pripovijetke, 1953.; “Geste i grimase”, kazališne kritike i eseji, 1951.; “Glorija”, drama, 1955.; “Poniženje Sokrata”, pripovijetke, 1959.; “Karneval i druge pripovijetke”, 1964.; “Kiklop”, roman, 1966.; “Politeia ili inspektorove spletke”, vodvilj, 1977.; “Zajdenička kupka”, roman, 1980.; “Pustinja”, drama, 1982.; “Nevesele oči klauna”, zbirka eseja, 1986.; “Never more”, roman, 1993.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 16:23:49 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.1
Ivo Andrić - Pripovetke

Bilješka o piscu:
Istaknuti romanopisac, pripovjedač, pjesnik i esejist. Ivo Andrić rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnojobrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoća i prepreka, Andrić je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.
Kao srednjoškolac i student Andrić sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povućeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela.
Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. Župančića, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Između dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovjedaka Nove pripovjetka, Priča o vezirovom slonu, Lica …
Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću …
Godine 1956. Dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Priča o kmetu Simanu

- vrijeme : krajem 19. stoljeća

- mjesto : kraj oko Sarajeva

Godine 1876. Bosanski narod digao se na ustanak protiv Turaka u malome gradiću Nevesinju. Tu  je poražena Turska vojska, a time slabi i čitavo tursko carstvo. Usporedo s tim, Austrijska vojska jača i postaje najveća politička i vojna sila u tom dijelu Evrope. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da će austrijska vlast donijeti nove uvjete života međutim za kmeta nije bilo nokakove promjene,  kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti, a sve ostalo, naročito društveni položaj kmeta nije se ni u čemu poboljšao. Nastala se teška vremena i nesigurna za bosanski narod.

______________________________ ____________________     
U dijelu Ive Andrića prikazuje se vjekovna borba između kmetova i turskih feudalaca. Kada je u Bosni Austrijska okupacija zamijenila Tursku, kmetovi su povjerovali da je došao kraj  iskorištavanja.
______________________________ ___________________
U dijelu je dat primjer sukoba kmeta Simana Vaskovića i age Ibraga Kološa. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi i nije  više htio da mu daje trećinu uroda. Mislio je da je s promjenom vlasti donešena i promjena o daćama kmetova. Ali Siman se grdno prevario, vlast je još uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan provodio vrijeme na raznim suđenjima, misleći da je u pravu. . Simanu su umrla dijeca, žena otišla kod rodbine, a on se odao pijanstvu. Tvrdoglavo se pridrćžavao svoga stava i tako je upropastio svoj život.
______________________________ ____________________
Siman Vasković: kmet koji je živio svojim mirnim, uobučajenim životom. Siman je tražio svoje pravo, ali ondašnje “visoko društvo” nije dozvoljavalo da običan kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u borbu za pravdu, jer da je još  malo pričekao uz njega bi bilo još mnogo bosanskih kmetova kojima se kasnije poćela buditi savijest. Siman se nije imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškoće. Smirenje je nalazio u alkoholu, a zapao je u najlošije društvo,  među pijance i propalice.

Ibraga Kološ: Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš čovjek, naprotiv, u mnogome je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga Ibraga je sam dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati daće, aga  ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio.  Od Simana je stvorio propalicu.

Veletovci

- vrijeme: početak 19. Stolječa

- mjesto: na granici Bosne i Srbije

Turci su odlučili da potpuno očiste planine i oslobode putove u tom kraju. Otpor su im davala dva hajduka koja su već pet godina bili klica bune na tom području. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela Veletovci nedaleko od granice. Turci su opkolili tu dvojicu, koja se nalazila u kuli, koja je pripadali porodici Crnojevića. Stojan je sa svojim drugom pružao veliki otpor i Turci ni nakon desetak dana nisu uspjeli uhvatiti hajduke. Jedan od Turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti Stojana , pošto su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome, što su trebali dovesti Stojanova strica, kojeg je ovaj jako volio. Tako su i učinili. Stojanov stria čiča Miloje trebao je na nagovor Turaka pozvati Stojana na predaju. Ali čiča Miloje, iako u smrtnoj opasnosti, nije to učinio već je savjetovao sinovca da se ne preda Turcima, a pogotovo ne živ. Turcoi ubiše čiču Miloja.
Bila je oluja, koju je Stojan iskoristio i tu je noć pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i  umjesto Stojanove glave poslali su čiča Milojevu glavu  i glavu Stojanova prijatelja u Beograd. Tako se čičina glava, ni kriva ni dužna našla na Beogradskom bedemu. Kao i mnogih drugih vojnika,  hajduka.
______________________________ ____________________
Ideja: Ova kratka Andrićeva pripovjetka prikazuje nam junaštvo, veliku hrabrost i borbenost hajduka.

Analiza djela
Andrić u svojima lektirama najčešće piše o događajima u našim krajima u vremenskom razmaku od dolaska Turaka pa do danas, piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban način opisuje likove u svojim odlukama, zaključcima, mišljenjima, doživljajima. Andrić to opisivanje prikazuje na početku pripovjetke kako bi u daljnem pisanju još više obradio njihove postupke i to na takav način da izazove čitaočevo razmišljanje i zaključke.

Zaključak
U svojim pripovjetkama Ivo Andrić slika život Bosne, njene ljude i pejzaže kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova. Kroz njegove pripovjetke prodire osjećaj o praznini ljudskog života, o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjećaj o njegovom vječnom i neizbježnom padanju u siromaštvo i smrt.
U njegovim pripovjetkama dolazi do izražaja društvena problematika koja je savršeno iskazana u stilu i ljepoti njegovih rečenica.
Savršeno jasan, s plastičnim opisima i uzbudljivom radnom Ivo Andrić je stvorio poseban stil kojem nema premca u našoj književnosti.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 16:23:01 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.1
Dinko Šimunović - Muljika

O piscu
Dinko Šimunović  rođen je 1. rujna 1873. godine u Kninu, u Dalmaciji. Svoje djetinjstvo je proveo u selu Koljanima, kraj rijeke Cetine, nedaleko od Vrlike, a zatim u selu Kijevu ispod Dinare. Završio je učiteljsku školu, gdje je kao učitelj službovao po selima, a kasnije je premješten u Split i imenovan nastavnikom u Obrtnoj školi. Patrijarhalna sredina je ostavila duboke dojmove na budućeg pisca. Kada je umirovljen preselio se s porodicom u Zagreb, gdje je umro 3. kolovoza 1933. godine.
Svoj prvi književni sastav, crticu Mjesec dana na vojničkim vježbama objavio je u zagrebačkom kalendaru Bog i Hrvati. Pripovjedač (novelist), romanopisac, pisac autobiografske proze, svoj prvi književni prilog, s kojim je svratio pažnju književnog svijeta je nedovršena pripovijetka Mrkodol koju je objavio u zadarskom Lovoru. Predstavio se kao darovit pripovjedač, «pjesnik hrvatske energije» koji spaja «duh moderne realistične pripovijetke s duhom naše narodne pjesme i tradicije» Objavio je desetak knjiga (pripovijetke, romane, autobiografije), a okušao se i kao dramski pisac objavivši liliputansku komediju Romilda i Stojan, aktovku Čudo i dramu u tri čina Momak-djevojka. On u svojim djelima opisuje život dalmatinskog Zagorja. Zanimljiv je roman Porodica Vinčić. Poznati su njegovi romani Tuđinac, Mrkodol, Alkar, Muljika, Duga, Duga, Mladi dani. Pripovijetke sa Krke i Cetine, Kukavica, O starom slijepom kaluđeru. Napisao je još mnoge prikaze, ocjene i eseje.

Tema: Opis ljudi i kraja u kojem žive, te izdvojen lik Muljike i razvoj priče o njezinoj sudbini.

Problematika koja se obrađuje:
-   Opis prilika i života ljudi u seoskoj sredini koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema tradicionalnim društvenim zbivanjima
-   Oslikavaju se raznolike pojave na selu. Odnos sela i grada, tuđinstvo i neukorijenjenost.
-   Položaj žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo, tradicija
-   Jasno portretiranje pojedinih likova
-   Lirski opis krajolika sa idiličnim pastoralnim prizorom
-   Uloga dijaloga Ilije i Boje sa govornom karakterizacijom likova
-   Senzualnost namanastirčana
-   Lirska poanta opisivanja groba mlade Boje

Struktura djela: Novela je naslovljena prema nadimku glavne junakinje Boje koju su nazvali Muljikom, koja se razlikovala od ostalih djevojaka, bila je nježna i boležljiva. Prikaz raznolikih pojava u seoskom životu, odnos sela i grada, položaj žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo i tradicija. Lirski idilični prizori u kojima progovara tjelesnost i zdravlje. Izmjenjuju se sjetni i radosni tonovi (baladični i ditirampski).

Književna vrsta:
Jedna od najlirskijih hrvatskih pripovijedaka

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima je uspio je iskazati jedan svoj lični odnos prema dramskom. Promatranje i objektivno opisivanje događaja u prirodi koji
svoje osjećaje prenosi u krilo prirode i u predmete što ih opisuje. Promatranje ljudske duše i objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja. On se može predočiti pomoću paralele s Krležom i njegovim shvaćanjem dramskog stvaralaštva. Opisivanje prirode kao što je to radio Turgenjev. Uvjeravamo se da sve njegove priče, bez obzira na različite fabule, imaju nešto čvrsto i zajedničko: sličnost pasivnih, nedovoljno snažnih u odnosu prema životu karaktera glavnih junaka, što obično rezultira tragičnom poantom, pobjedom surovosti prirode ili života nad tim povučenim, slabim, neotpornim ljudskim jedinkama.

Vrijeme radnje: oko 1905. godine.

Mjesto radnje: Manastir Draga i okolna sela.

Likovi:
Boja mlinareva kći od 14. godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge cure, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro. Vitka je i bijela, krupnih očiju, no namanastirčani kažu da je suha i žuta, možda zato i bolesna. I zato su je prozvali Muljika, jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli kao mramor. Govorilo se, da je i njezina majka bila takva.

Joviša je mlinarev sin, a njegova kći je bila ta Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, pa je uvijek pred ocem bila kriva. Otac Joviša u početku ju je volio, a kasnije tukao, pogotovo kada bi se napio u krčmi niže mlina.

Ilija krčmarev sin koji se vratio iz vojske. Ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i češalj i nekakvu mast kojom je mazao brkove i kosu, pa šetao u šumi. Nosio je Ilija ili kako je on sam sebe nazvao Elias Kurtović svoje vojničko odijelo, tijesne bijele hlače, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mi je bilo okruglo i crveno, kao što je u namanastirčana uvijek bivalo.

Sadržaj:

U cijeloj krajini znalo se za namastirčane, koji su pripadali manastiru Dragi, no seljani ga nisu zvali manastir, nego namastir, a sebe namastirčani. U ovoj drazi, osim kaluđera nalazilo se i pedeset stanovnika koji su za sebe govorili: «Mi namastirčani!» Još su tu bile i dvije Crkve, stara, malena, crna bez zvonika i nova bijela, velika sa zvonikom. Blizu samih temelja manastira izlazi potok Sitnica, a malo dalje se nalazi omanje jezero, za koje namanastirčani kažu da nema dna. Sjena i vlaga! Vrbe se saginju nad vodu, kao da piju. Manastir i sve ostale kuće od temelja pa do polovine, umotani su u mahovinu. No, zdravlje je u toj drazi začudo cvjetalo, sve sama okrugla, puna i crvena lica. Prsa široka, mišice debele, a noge krive ali čvrste. Njihove djevojke udavale su se kada im je bilo oko 14 – 15 godina, a nije bilo rijetko da su se udomile i mlađe. Sa 18. godina smatrale su se već usidjelicama ili kako bi se u drazi reklo: «posjela cura, brate, pa što da ti drugo kažem. » No nevjeste sa 30 godina su puke starice, ali ne smeta, samo da mogu raditi. Liječnika ovdje nije bilo. Namanastirčanin Musa liječio je rane kojih je ovdje bilo dosta od kolaca i noža, a za druge bolesti, ovdje se nije znalo. Musa se nije jedino razumio u bolest što ju je imala mlinareva kći Boja od 14. godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro, pa možda i nije bolesna. Vitka je i bijela, krupnih očiju, no namanastirčani kažu da je suha i žuta. U drugih se oči ne vide od mesa, crvene su kao kukurijek, potuku se za uže ili sjekiru, a ona nije takova. Bit će da je bolesna. I zato su je nazvali Muljika jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli kao mramor, a namanastirčani : muljika, pa muljika!» Govorilo se, da je i njezina majka takva.
U manastiru u Drazi bio je kaluđer, te su uoči njegove smrti došla njegova majka i sestra. Kada je umro, majka nije htjela otići, da ne bude daleko od njegova groba u kojem je i ona ubrzo našla mjesta. Kćerka je ostala kod mlinara, pa kako je bila sirota, kaluđeri je dadu za mlinareva sina Jovišu, a njezina kći je bila ta Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, pa je uvijek pred ocem bila kriva. Otac Joviša u početku ju je volio, a kasnije tukao, pogotovo kada bi se napio u krčmi niže mlina: «Valaj nećeš» - rekao bi u sebi budućem zetu – «valjati se po mojoj muci. Sada ću ja malo živjeti, ta dosta sam se namučio!» I tada bi otišao u krčmu da troši muku.
Krčmar je imao tri kćeri koje je udomio i dva sina oženio, a sin Ilija mu se sada vratio iz vojske. Kada se naspava i napije vode iz Sitnice, jer ništa nije radio, izvadi ogledalo i češalj i nekakvu mast kojom namaže brkove i kosu, pa krene u šumu u šetnju.
Na jednoj od tih samotnih šetnji ugleda Boju kako čuva stado ovaca. Nosio je Ilija ili kako je on sam sebe nazvao Elias Kurtović svoje vojničko odijelo, tijesne bijele hlače, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mi je bilo okruglo i crveno, kao što je u namanastirčana uvijek bivalo.
Kada je ugledao Boju, koja je sjedila na obali Sitnice tako lijepa u bijeloj košulji, lijepe smeđe valovite kose i prelijepih tamnih očiju. Ilija se odmah u nju zaljubi: «ajn faine frajla! Du bist di rose kenigin!» sve kićene rečenice što ih je kao vojnik rasipao drugim djevojkama izčezoše, pa samo duboko uzdahne. Kada je Boja otišla sa svojim stadom, Iliji ostade livadica pusta i tužna.
Došla jesen i momci se žene. Ilijica hoće Boju, ali otac Petraš i majka Marta ne žele Muljiku za snaju. «Neće Muljika za našega Ilijicu» - vele oni – «dok smo mi živi! Imamo mi za njega drugu curu, a onaj zelembać, ona Muljika… napunili cikom i vikom cijelu Dragu» Muljika plače, a čača je tješi: «Sad, kada su mi sve uzeli, moraju i tebe da uzmu, nijesam ja sve u njega potrošio, on je sam činio račune kako je htio!»
I kada je stari Petraš ipak došao u mlin da se dogovore za prošnju i pir, ciknula je ona: «Ne daj ti mene čača mili!» Zaredali se svatovi, grmjele kubure a jeka tutnjila dragom. Pilo se vino, prolijevalo, pjevalo, pa se i promuklo, tutnjila je Draga, ali se i stišala. Samo je Sitnica nabujala i šumila sve jače, a mećava stala zavijati kroz Dragu.
Mete, mete snijeg, a Draga od tutnjave zvona i pjesama opet oživjela jer je došao Božić. U Petraševoj krčmi po danu vike i igre, a navečer tišina, samo Ilijica pognute glave korača u krčmi. Muljica već mjesec dana leži, ne tuži se da ju nešto boli, iz postelje ne može, već samo gucne koji put vodu s vrelašca. Zvali su Musu, ali on ne zna što je Muljici. Svima je već dodijala, samo Ilijica katkada kradom zaplače. Petraš veli: «Neće ti tvoja lasica umrijeti, ne boj se, samo će ti tako ležati, dok ne ostariš, a raditi neće ništa!» No nije pogodio!
Nakon dva dana u tamnoj sobi iza krčme osvanula je Boja bijela i hladna kao latice zelenkade. Sutradan su namanastirčani odnijeli Boju u grob iza stare crkve koji su joj u smrznutoj zemlji iskopali. Istom što je grob mlade Boje bio zasut, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 16:25:48 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.1
Ivana Brlić Mažuranić - Čudnovate zgode šegrta Hlapića

Vrijeme radnje: prije mnogo godina

Mjesto radnje: selo, okolica i jedan veliki grad

Glavni lik: šegrt Hlapić

Ostali (sporedni) likovi: Gita, majstor Mrkonja, majstorica, pas Bundaš, Marko, kamenari, crni čovjek, Rđavi Grga, težaci, Miško, pastiri, prosjakinja Janja, prodavač košara,

Najvažniji događaji s putovanja:

1. dan putovanja:


-   Šegrt Hlapć pomogao je starom mjekaru raznositi mlijeko

-   Dostigao ga je pas Bundaš

-    pomogao je malom Marku pronaći guske

 
2. dan putovanja:

-     susret sa kamenarima (Hlapić ima jake čizme, čvrste šake i pametnu glavu)

-     susret sa crnim čovjekom i spavanje ispod mosta

 
3. dan putovanja:

-     Hlapić je ostao bez svojih čizmica

-      susret sa Gitom

-       Hlapić je pomogao seljenima u sjenokoši, a Gita je izvela predstavu za umorne sjenokoše

 
4. dan putovanja:

-     požar u selu u kući Rđavog Grge

-     Hlapić je pronašao svoje čizme i sve ukradene stvari

-     Grgina majka daje Hlapiću  rubac sa srebrnim novcem za svojega Grgu

-      Gita je pokazala Hlapiću brazgotinu na prstu nalik na križ

 
5. dan putovanja:

-     susret sa pastirom Miškom, pečenje kukuruza i krumpira na vatri

-     crni čovjek i Grga padaju sa kolima blizu Hlapića

-      Hlapić Grgi daje rubac sa srebrnim novcem od majke

-      Hlapić i Gita spavaju kod Miška

 
6. dan putovanja:

-     Hlapić popravlja opanke Miškovoj braći i prosjakinji Janji

-     dolazak u veliki grad na sajam

-     Gita prodaje siromahove košare

-      pomažu vlasniku vrtuljka

-      ostali su spavati na sajmu pod vedrim nebom

 
7. noć Hlapićeva putovanja:

-         noć najvećih čuda za Hlapića

-         Gita prepoznaje svog konja Sokola

-         saznaju za strašnu namjeru crnog čovjeka i odluče pomoći

-         putuju po noći do Markove kuće, pomaže im siromah sa sajma

-         sreću se sa majstorom Mrkonjom i vesele se susretu

-         odlaze do Markove kuće da ispričaju namjere crnog čovjeka

-         doznaju da je crni čovjek nastradao

 
8. Završetak:

-       Hlapić, majstor Mrkonja, Gita i Bundaš vratili se sretno kući

-       saznajemo da je Gita Marica (kčer od majstora i majstorice)

-       Hlapić je naslijedio magarca i kola


Odnos majstora prema Hlapiću:
Majstor je u početku bio vrlo strog prema Hlapiću, tjerao ga je da punu radi, bio je vrlo nepošten prema njemu i okrivljavao ga za stvari koje Hlapić nije uradio. Kasnije se mastor promijenio i zavolio Hlapića kao svojeg sina.

Odnos majstorice prema Hlapiću:
Majstorica je uvijek pomagala Hlapiću i veoma ga je voljela.

 
Koji su likovi u knjizi postali dobri:
Majstor Mrkonja – kad su ga zlikovci zarobili u dubokoj šumi dva dana i dvije noći razmišljao je o svom životu i shvatio da je krivo postupao sa Hlapićem.

Rđavi Grga – kad mu je Hlapić dao rubac sa srebrnim novcem Grga je shvatio da mora otići od crnog čovjeka i promijeniti se.

 
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 16:30:01 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.5.0.1
Slavko Kolar - Breza


Bilješka o piscu: 
U ličnosti Slavka Kolara nova i suvremena hrvatska književnost dobila je prvog autentičnog i izvornog humorista.Slavko Kolar rodio se 1891.. u Palešniku, pokraj Garešnice, a djetinjstvom je vezan za taj kraj kao i zavičaj svoje majke (Moslavina). Najpoznatija književna djela su mu dvije antologijske knjigepripovjedaka “Ili jesmo - Ili nismo” (1933) i “Mi smo za pravicu” (1936). Vrijedi spomenuti da su u tim knjigama i antologijske Kolarove pripovjetke i to: “Svoga tijela gospodar”, “Breza”,  “Kriza”, “Mi smo za pravicu” i dr.
Slavko Kolar je umro 1963.g. u Zagrebu.

Mjesto radnje:
Zaostalo selo u Hrvatskom zagorju

Vrijeme radnje:
Prva polovica XX stoljeća

Tema:
Težak život i smrt mlade žene Janice

Osnovna misao:
Ako je netko koga volimo neizlječivo bolestan, treba mu posvetiti malo više pažnje kako poslije ne bi osijećali krivicu ako nam voljena osoba umre.

Lica:
Janica, Marko, Mika, Kata, Jaga

Sadržaj priče:
Nekoliko dana poslije poroda Janicu, ženu Marka Labudana, svekar Mika i svekrva Kata,  potjerali su na pašu. Padala je tužna jesen i rominjala kiša, a Janica se u cik zore morala ustajati. Postajala je sve blijeđa i svakim danom sve bolesnija dok jednog jutra dva mjeseca nakon poroda, nije pala u nesvijest. L U međuvremenu joj je umrlo dijete, a sve je to počelo kad se udala za Marka. U kući su je svi tjerali na posao, počevši od Mike i Kate, Marka, do šogorice Jage. Teško je ona to podnosila, ali sve iz ljubavi prema Marko . Nije bila kao ostale snaše, već se za nju moglo reći da je gospodarska kći.Tako je jednog jutra stari Mika krenuo u obilazak sela u potrazi za lječnikom. Na pola puta predomislio se i vratio kući. Počeo je razmišljati o organizaciji Janičinog pokopa jer je znao da joj nema spasa.Otkad se Janica razboljela, Mikina je kuća bilapuna ljudi Koji su oblilazili Janicu. A ona je samo željela vidjeti Marka, okji s njom nije ni riječi progovorio otkad se razboljela. No sve su mlade žene većinom dolazile zbog Marka, a Janici sus e dodvoravale lažnom ljubaznošću. kad je Janica vidjela da Marko ne želi doći, silno se rastužila. U tom trenutku njezine zjenice su se proširile i ona je izdahnula. L. U kući je nastala panika jer je Janica umrla bez svijeće. Sutradan je uprilićen skroman pokop.Osam dana nakon sprovoda , Marko je bio pozvan na svadbu kod Žugečića u susjedno selo. K Marko je bio općinski lugar i samim time uvažena osoba. No, na svadbi Marko se napio i bio otjeran iz svatova. C. U želji za osvetom krenuo je kući po pušku. Na putu je imao priviđenje. U liku breze vidio je Janicu i jako se uplašio.
Sutradan je želio posjeći drvo, no nije imao hrabrosti. Poštedio je brezu koja ga je kasnije uvije podsjećivala na sramotan odnos prema Janici za vrijeme njezine bolesti , ali i na sretne trenutke pune ljubavi koje je proveo s njom.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 16:31:48 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Aristotel - Poetika"

Temelje teorijskog viđenja udario je Aristotel svojom Poetikom.
Tekst nije celovit, struktura teksta nije jedinstvena.
Raspravlja se o opštem i pojedinačnom naizmenično.
Poglavlje o tragediji je u celosti obrađeno, za razliku od dela o komediji i dela o epu; na jednom mestu Aristotel kaže da je o komediji bilo reči ranije, ali mi ne znamo za te spise, pređašnje.
Aristotel je u istoriji filozofije najveći sistematičar, od njega počinje prava filozofija, tj. filozofija kao apstraktno mišljenje, koja se zaniva na pojmovima a ne na slikama kako je to kod Platona.
Poetika pripada "predelu" pitkog štiva, zbog toga je postojalo mišljenje da ona nije Aristotelov spis, pošto drugi njegovi spisi kao npr. Metamorfoze ili Fizika, spadaju u onaj viši stepen, visoki stil.
Teofrast - učenik Aristotela, koji je sredio njegove spise. Aristotel je bio bolestan, umro je u 63. godini, najverovatnije od raka želudca. Poetika je pronađena u veoma lošem stanju, verovatno posle Teofrasta, i pretpostavlja se da su izbačeni oni delovi Poetike koji nisu bili čitki.
Neka mesta koja su sačuvana, ostala su nejasna, ta nejasnoća najviše se odnosi na pojam KATARZE, i taj pojam, u tom obliku, samo jednom srećemo u Poetici.

•katharsis - filolozi su rekonstruisali ovu reč, a po Aristotelu ona bi se odnosila na pročišćenje, vezano za boga Dionisa.

Horacijeva Poetika je destruktivna, aristotelovska; Horacije nije čitao Aristotela.
Najviše je Aristotel tumačen u doba renesanse. Franja Petrić Komentari uz Aristotelovu Poetiku. Najčešće su to bili negativni, ironični komentari, ali i netačni.
U doba renesanse Platon je bio vodeći filozof, otuda negativna konotacija prema filozofiji koju je propagirao Aristotel.
U srednjem veku Aristotel je bio glavni filozof, Toma Akvinski je temeljio svoju Filozofiju na Aristotelovoj.
Ideja da se u Firenci organizuje država po ugledu na Platonovu Državu, svedoči koliko je Platon bio poštovan u doba renesanse.
Sofističke rasprave oko Aristotelove Poetike.
Aristotel je bolje "prolazio" u doba klasicizma, zajedno sa Horacijem.
U naše doba Žerar Ženet oslanja se na Aristotela u svojim Figurama.
Aristotelova Poetika je imala je presudan značaj za RUSKE FORMALISTE (na Jakobsona prvenstveno), koji su udarili temelje modernoj teoriji književnosti. Aleksandar Veselovski - otac ruskih formalista, iz njegove Istorije poetike proizišli su ruski formalisti. Naziv formalisti je pogrdni naziv koji su im dali neprijatelji; Ruski formalisti zastupaju stav: nije bitno o čemu se piše, može se raditi o sasvim nebitnim stvarima, bitan je NAČIN na koji je nešto napisano.
Aristotelova Poetika je dobila naziv po prvoj reči u spisu (raspravlja se o pesničkoj umetnosti).
Zdeslav Dukat - dao komentare komentara o Poetici.

Zadaci o kojima Aristotel govori jesu:

1.   pesničko umeće
2.   njegove vrste
3.   cilj, kakav učinak, šta proizvodi svaka od tih vrsta. Kranji cilj (telos grč. krajnji cilj) je u tragediji katarza.
4.   kako treba oblikovati fabule (lat. fabule pokriva značenje reči mit, priča)

fabule = mithos - priča koja nije izvorno mit

Ovaj četvrti zadatak odnosi se na NAČIN STVARANJA tj. na SIŽE, u onom značenju koje su kasnije propagirali ruski formalisti, jer oni se oslanjaju na Aristotela, umeli su da razumeju značaj koji je on izneo tako što su odvojili fabulu od sižea, i izneli razliku. Po Tomaševskom razlikujemo:

1.   Stepanasti siže - i on je najednostavniji
2.   Prstenasti siže
3.   Paralelni siže - najkomplikovaniji tip sižea, Tolstoj se koristi njime, uvodeći nekoliko naporednih porodica u svom izlaganju.
Misao o ruskom filmu razvija se uporedo sa mišlju o književnosti, ono što je flash back u filmu to je prstenasti siže u književnosti ruskih formalista.

5.  iz koliko i od kakvih delova je sastavljeno delo.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 16:33:43 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Teorija - Predmet verovanja i poricanja

Antoan Kompanjon: Demon teorije;

„Svetovi”, Novi Sad, 2002.

Piše: Zoran M. Mandić

Da bi se lakše razumela ideja s kojom je istaknuti profesor Sorbone i Kolumbija univerziteta i jedan od najznačajnijih predstavnika savremene teorijske misli, Antoan Kompanjon napisao svoju knjigu „Demon teorije” (LE DEMON DE LA THEORIE, Editions du Seuil, mars 1998), čije je prvo izdanje teksta objavljeno u zbirci Boja idej a pod rukovodstvom Žan-Lika Žiribona, a koju su na srpski, za potrebe novosadskih Svetova, preveli sa francuskog: Milica Kozić, Vladimir Kapor i Branko Rakić, mora se u interesu tog istog razumevanja pozvati u pomoć sećanje znanja i, preko njega, obratiti pažnja na sve činjenice i dinamiku njihovog istraživanja, koje konstituišu „istoriju” književne teorije od Aristotela pa sve do Kembla, Kejmsa, Veleka, Vorena, R. Barta, C. Todorava, Ž. Ženeta ili Ž. Deride. Na tom, ni malo lakom i kratkom, putu tok kretanja te „istorije” zaposele su poetičko-retoričke „civilizacije” niza sistematizacija, poredaka, obrada i naučnih istraživanja mnogolikih, raznodanih i raznotonih žanrova beletristike i stilistike, kao skupa koji imaginira „načela” književne teorije. Strpljivom analizom imaginacijskog „rada” tog skupa sagledaće se nastanak i razvojni put književne teorije, kao „nauke”, te doprinosi raznih škola, od ženevske škole kritike (Rejm, Pule, Rišar, Starobinski), pa preko strukturalista (R. Bart, C. Todorov, Ž. Ženet), naratologa, semantičara i recepcionista (Pol de Man, Derida), pa sve do dekonstrukcionista (Noris, Hartman, Vajt) i feminističke kritike (Godvan, Elman, Stenli i Felman). U tom sagledavanju stićići se do istine o prolaznosti književnoteorijske mode i večnosti autoriteta teksta, koji je u svim tim po(s)lovima ostao neokrnjen. I nespoznat. Kao veliki primer istrajavanja u sopstvenoj veri i vernosti sopstvenoj prirodi.
Sa tim kapitalom sećanja, pažnje i činjenica Kompanjonov čitalac moći će da uoči suštinu njegovih razmatranja (i analiza) odnosa „teorijskog” i „zdravog” (raz)uma, kao i neprestano prisutnog otpora tzv. teorijskom mišljenju, koji tradicijski u dveipohiljadugodišnjoj istoriji književne teorije (od Aristotela do Deride, prati, poput Verlenove „senke senki”, Književnost. I pitanje - Šta je književnost?
U potrazi za svojim viđenjem imenovanja i definisanja osećanja, i to ne samo opšteg duha književnih istraživanja, ili nadmoći u vezi s neprekidnom i odličnom književnom i intelektualnom tradicijom, Kompanjon je tematizujući razmatranja „prakse tumačenja teksta”, tj. „pomoćnog opisivanja književnih oblika koje sprečava razvitak savršenijih formalnih metoda”, izuzetno lucidno artikulisao građu za pisanje „istorije: kontroverzi, utopija, zabluda i kontradikcija teorijskog mišljenja. Visprena intonacija tih razmatranja i artikulacija, koje se temelje na opštim i posebnim pitanjima književnosti (autor, svet, stil, istorija, vrednovanje, čitalac), vodi čitaoca na uzbudljivo putovanje koz „šume i prašume” stavova i doktrina stručnjaka prema teoriji i njenim „istinama”, po kojima je ona, istovremeno, predmet verovanja i poricanja. Na tom putovanju teorija književnosti, po mnogo čemu, podseća na fikciju u koju se ne veruje pozitivno, već negativno, kao i poetsku iluziju. Kao u „nešto” što ima svoju istinu zbog koje je i privlačno to „nešto”, ali ta istina nije potpuna. Zato, što se stvarnost književnosti, prema „otporašima” teorijskog mišljenja ne može u potpunosti pretočiti u teoriju. U teoriju koja samo delimično dotiče zdrav razum, koja nije kadra da uništi ono „ja čitalac”, niti sposobna da, upravo zbog toga, odnese pobedu.
Tako zamišljenom idejom koncepta jednog sasvim drugačijeg viđenja: prava, uloge, koristi i mandata književne teorije, Kompanjon je dao i određene odgovore na pitanje: šta je zapravo književnost, odnosno umetnost. Ti odgovori tvore filozofiju ideja o književnosti, koja sabira u sebi filozofiju književnih ideja i postupaka. I istinu da te filozofije dolaze posle reči, te da se odgovornost interpretacije sastoji u ponavljanju te prve reči bitka, uz napomenu da je interpretacija suvišna, s obzirom da je njen nulti stepen novo delo. Zašto? Zato, što je jezik teorije denotativan, a književni jezik konotativan. Zato, što su književna dela fikcijske tvorevine. Zato, što je književna teorija u svojoj biti uvek opis, što ona uvek govori nečemu drugom dok to drugo, opet, uvek leži u svojoj biti posve otkriveno. Zato, što književnost ne zahteva razliku, jer je razlika u njenoj biti. I zato što je otkrivanje zakonitosti izmišljenog uzaludan posao ukoliko, naravno, takav posao ne shvatimo u smislu igre demona i njegovih pomoćnika. I po Kompanjonu, književna teorija je ludička delatnost, povod i za druge napore razmišljanja.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 16:34:47 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Radomir V. Ivanović

O odnosu poetike i estetike - Umberto Eko

 
"Napor duha u svemu uspijeva".
Miler
Braneći se od "načela lakoće", "prekomjernog interpretiranja" i "lagodnosti misaonih shema", a neprekidno stremeći ka "pomeranju smisla", "pronalaženju otkrića" i "procesu dokazivanja i ubjeđivanja", Umberto Eko nastoji da obogati i ukupnu sumu znanja i postojeće analitičke pristupe umjetničkom djelu. "Dramu življenja" i "dramu stvaranja", odnosno "znakove života" i "znakove umjetnosti", koje ne odvaja, on nastoji da teorijski i pragmatično protumači najmanje sa tri tačke gledišta:
1. sa kulturološkog stanovišta (vrijedna hvale je njegova knjiga Umetnost i lepo u estetici srednjeg veka);
2. sa stanovišta priznatog estetičara i teoreticara umjetnosti i interpreta (o čemu svjedoči knjiga Granice tumačenja) i
3. kao jedan od vodećih evropskih beletrista (čija slava započinje romanom Ime ruže, kojemu je dodao vispreno pisane autorske komentare-"Postile", a nastavljena romanima Fukoovo klatno i Ostvro dana pređašnjeg).
Tri navedene tačke gledišta omogućile su autoru da se s podjednakom lakoćom, pouzdanošću, erudicijom i akribijom, koje ukazuju na anliitičku samosvijest, kreće i predjelima realija i predjelima posibiliteta, na što svim premisama ukazuje lingvistički i intencionalni luk njegovih djela. Imponuje način na koji je Eko ovladao osveštanim racionalizmom, kao i hermetičkim iracionalizmom, u kome se, kako sam kaže, najbolje snalaze mistici i alhemičari, s jedne, kao i pjesnici i filozofi, s druge strane (ova vrsta iskustava i saznanja bila je autoru naročito potrebna u tumačenju avangardne umjetnosti i novih teorija).
Osnovna Ekova dilema, u tom kontekstu posmatrano, sastoji se u: "tumačenju svijeta kao knjige" ili "tumačenju knjige kao svijeta". Pri tome se bez teškoće može zaključiti da je autor u potpunosti usvojio malarmeovsku apoftegmu - po kojoj je svijet i stvoren samo zato da bi mogao biti oblikovan u vidu knjige. Na takva egzistencijalna, filozofska, kulturološka, psihološka, esteticka i kreativna opredeljenja ukazuju osnovne paradigmatske ose Ekovih djela. Dobro upoznat sa istorijskom i kulturnom prošlošću, osjećajući novonastale potrebe savremenosti, a usmjeren i ka zadovoljavanju budućih potreba, on u znatnoj mjeri nadvladava postojeće stvaralačke i analitičke konvencije (koje su plod "pogrešnog čitanja") u korist analitičkih invencija, posvećenih logosu umjetnosti i logosu nauke (koje karakteriše metod "ispravnog čitanja" ).


1.
Kako ideje koje pokreće i elaborira Eko pripadaju mapi intelektualnih i kreativnih gibanja u poslednjim decenijama proteklog i prvim godinama novog vijeka, to je jasno što se proučavaocima istorijata globalnih ideja toga vremena nameću kao primarna dva problemska kruga rasprave : prvi od njih se odnosi na teoretizaciju svijesti, a drugi na problem generiranja poetskih ideja, uz koji obavezno ide i proces generiranja književnog teksta. Kada je u pitanju prvi problemski krug, pouzdano se može zaključiti da su posljednje četiri decenije protekle u apsolutnoj dominaciji teoretizacije nad deskripcijom, što je rezultiralo bifurkacijom naučnih interesovanja i dominacijom procesa divergencije nad procesom konvergencije pojedinih disciplina duhovnih djelatnosti. Upravo tim povodom Arnold Tojnbi tvrdi da je pomenuti proces uslovio parcijalnu sliku svijeta (umjesto integralne); odnosno da je proces sve uže specijalizacije doveo dotle da se ni stručnjaci najužih struka više međusobno ne razumiju. Stoga Eko tako često insistira na "komunikativnim efektima" i "komunikativnoj kvoti"(na teorije komunikacija, opšte uzevši).
Kako izgleda proces uske specijalizacije, pokazađemo na primjeru literaturologije. Uopšteno govoreći, najprije je radikalno odijeljen osnovni predmet istraživanja (književnost) od načina promišljanja o njemu (nauke o književnosti), u korist ovog drugog. Potom je, prirodno i logički, došlo do poplave metaestetičkih, metateorijskih i metakritilkih tumačenja, vidno potpomognutih uskom specijalizacijom u lingvistici i teoriji komunikacija. To je dovelo do novog ontološkog poretka djela, kao i do nove hijerarhizacije postojećih poredaka. Na taj način je svaka od osnovnih disciplina literaturologije (istorija, teorija i kritika) dobila sopstvenu istoriju i teoriju (vidjeti knjige Klaudija Giljena, Literature as System; Essays Tonjard the Theorie of Literaty History, Prinston, 1971, i Klausa Uliha; Theorie der Literaturhistorie, Principien und Paradigmen, Heidelberg, 1982).
Apologiju teoretizacije svijesti u punom svjetlu pokazuje knjiga Pohvala teoriji Hansa Georga Gadamera.

2.
Da bi naglasio značaj teorijskog promišljanja svijeta, Gadamer tvrdi da etimon grčke riječi "theoria". "uči nešto o stvari, o pojmu: blizinu teorije pukoj igri, pukom posmatranju i čuđenju, daleko od svake upotrebe, koristi i ozbiljnog posla" (str. 6), kao i da "Pohvala teoriji postaje odgovor na prigovor prakse". Mnogo decenija ranije, J. V. Gete u svojim Maksimama i refleksijama piše: "Ono najviše bilo bi: shvatiti da je sve činjenično već teorija", dok Kant saopštava djelimično suprotstavljeno mišljenje: "Ono što u teoriji može da bude tačno, ne vredi i za praksu". Aktuelnost problematike o kojoj je riječ nije ništa izgubila na intenzitetu u naše vrijeme. B. A. Ajhembaum tvrdi da svaka teorija pokazuje ambicije da postane istorija, dok V. Stivens ide korak dalje tvrdeći "Teorija poezije (je) teorija života". Ukoliko teoriju tretiramo ne samo kao posmatranje nego i kao višu refleksiju, ili kao mogućnost dublje spoznaje svijeta, čini nam se najprihvatljivijim mišljenje italijanskog estetičara Benedeta Kročea, saopšteno u njegovoj Estetici (odjeljku "Teorije"):
"Dvije su forme ljudske spoznaje: jedna je intu intuitvna, druga logička; do spoznaje se dolazi, naime, ili putem fantazije ili putem intelekta; i to do spoznaje individualnoga ili do spoznaje univerzalnoga, do spoznaje pojedinih činjenica ili njihovih odnosa. Jednom riječju, spoznajom se u nama stvaraju ili slike ili pojmovi" (str. 17).

3.
Kada je već riječ o podsticajima, uticajima i uticajima na analitički sistem U. Eka, čini nam se veoma održivom hipoteza po kojoj je ovaj autor osnovnu inicijaciju za razvijanje ideje o otvorenosti djela i granicama tumačenja mogao preuzeti iz djela Edmunda Vilsona Adžel's Castle (London, 1931).

4.
Promjenu vladajuće paradigme krajem prošloga vijeka na osoben način pokazuje pobuna protiv hipertrofirane i nekontrolisane teoretizacije svijeta, kao i protiv nepodnošljive metodolatrije, koju su, shvatljivo, nametale pojedine teorije. U tom pogledu reprezentativna je knjiga Antoana Kompanjona Demon teorije, u kojoj autor decidno tvrdi da je posljednjih decenija "slika književnog proučavanja, podržanog teorijom, bila zavodljiva, ubedljiva, pobednička". Kompanjon u potpunosti preuzima poperovsku kategoriju -zdravorazumski realizam, predlažući pet elemenata, neophodnih za svaku vrstu egzistencije umjetničkog djela (autor, knjiga, čitalac, jezik i referent), uvodeći sedam pitanja u žižu raznovrsnih interesovanja (književnost, autor, svijet, čitalac, stil, istorija i vrijednost).

5.
Zanimljiva su i mišljenja koja saopštava Žan-Mari Šefer u knjizi Zašto fikcija?, pokušavajući da definise osnovno našelo svake vrste saznanja: "odsustvo svega besciljnog".

6.
Kada je u pitanju drugi problemski krug, posvećen generiranju poetskih ideja i književnog teksta,
7
najprije bismo rekli da je povećan stepen Ekove fleksibilnosti. U tom smislu on ističe zakonitost procesa oscilacije (između "inicijative tumača" i "vernosti delu"), potom mišljenje da tekst može biti i predmet i parametar tumačenja, kao i sopstveni odnos prema teoriji dekonstrukcije (za nju on tvrdi da predstavlja "arhipelag različitih stavova"), bilo da je riječ o semantici tumačenja, bilo o semiotici tumačenja. Suštinski važnim čini nam se Ekovo insistiranje na razlici između "analitičkog pragmatizma" (koji nudi manje od teksta) i "analitičkog idealizma" (koji nudi više od teksta), dvojeći upotrebu teksta od tumačenja. U središtu rasprave koju vodimo nalazi se odnos nauke i umjetnosti kao dva oblika modelovanja stvarnosti, o čemu zanimljivo piše Paul Fajerbend u knjizi Nauka kao umetnost (1984). Na razlićite oblike spoznaje svijeta ukazuje i ruski naučnik Dimitrij S. Lihačov u instruktivnom prilogu "Umjetnost i nauka (Misli)". Lihačov definiše dvije vrste saznavanja. Prvo naziva "smirenim" ili "čisto kontemplativnim konstatovanjem", koje je primjereno nauci, a drugo "dinamičkim", koje "prati kretanje saznatoga" i koje je primjereno umjetnosti. U oba slučaja, tvrdi autor, "akt saznavanja" uvlači stvaraoca i mislioca u izbor "svog objekta saznanja", bez obzira na to da li se radi o "činjenicama spoljnjega svijeta" (demosia) ili "činjenicama unutrašnjeg svijeta".

8
U paradigmatskom ogledu "Cilj nauke" Karl R. Poper lakonski tvrdi da njen osnovni cilj predstavlja "pronalaženje zadovoljavajućih objašnjenja svega onoga što izgleda da zahtijeva objašnjenje", a potom upotrebljava tri termina koji neposredno svjedoče o intencionalnosti ove vrste intelektualnih stremljenja: edžplicandum (kao "stanje stvari koje treba objasniti"), edžplicans edžplicandum (kao "objašnjenje u užem smislu") i edžplicans (koji je povezan sa prvom kategorijom). Osnovni zadatak novih istraživanja, po Poperu, sastoji se u sve dubljem i dubljem prodiranju u "strukturu našeg svijeta", kako bi se doprlo do sve bitnijih i bitnijih "svojstava svijeta". Ovo stanovište autor definiše na sljedeći način:
"Kad idemo za tim da objasnimo neki hipotetični zakon ili teoriju novom hipotetičnom teorijom višeg stupnja univerzalnosti, mi otkrivamo više o svijetu nastojeći da prodremo dublje u njegove tajne. I kad god uspijemo opovrgnuti teoriju te vrste, činimo novo značajno otkriće. Jer: ta opovrgavanja su od izuzetnog značaja. Ona nas uče neočekivanom i pokazuju nam da premda smo mi sami tvorci naših teorija, premda su one naši vlastiti izumi, one su ipak prave tvrdnje o stvarnosti, jer se mogu sukobiti s nečim što mi nikada nismo stvorili".
Uključivši se u maticu aktuelnih i teško rješivih egzistencijalnih, filozofski, estetičkih i kreativnih problema i aporija, Eko dragu mu kategoriju tumačivost namjenjuje estetici tumačenja, za razliku od kategorije rastumašivost, koju namjenjuje teoriji tumačenja. Ova podjela sinhronizovana je sa Ekovom idejom o zakonitosti kruženja u naukama i kruženja u filologiji, što predstavlja jedno od njegovih prevashodnih, mada znatno redigovanih "privilegovanih gledišta".U malospominjanom a dragocjenom prilogu "Interpretation and Historv" (1992) Eko ponovo ističe značaj tri vrste intencionalnih lukova: 1. intentio operis, kao supraordinirani, 2. intentio auctoris i 3. intentio lectoris kao subordinirane. U knjizi Granice tumačenja (1995) čitavu prvu cjelinu (st. 15-38) naslovio je kao 1. "Intentio lectoris (Beleške o semiotici recepcije).

9.
Iz kruga zanimljivo koncipiranih i elaboriranih eseja i članaka, u kojima Eko pokreće najaktuelnije teme i probleme, ovom prilikom bismo izdvojili neveliki i dragocjeni prilog "Virtuelna imaginacija" (2000), koji baca bočnu svjetlost na tematiku i problematiku o kojoj raspravljamo. Imajući u vidu filozofiju i psihologiju stvaranja ("muke promišljanja" i "muke stvaranja"), autor je zabrinut za buduću egzistenciju skriptivne kulture. On se pita da li će, uz pomoć kompjutera i interneta, knjiga biti transformisana u beskrajne "hipertekstualne strukture",u kojima čitalac ovoga puta neće biti sa-stvaralac nego istinski stvaralac!? Pišući o odnosu produkcionog i receptivnog modela, on tim povodom tvrdi:
"Danas postoje dve vrste knjiga: one koje se čitaju i one koje se konsultuju. Sa knjigama koje se čitaju počinjete od prve stranice gde vam, recimo, autor saopštava da je počinjen zločin. Idete do kraja i otkrivate ko je krivac. Kraj knjige, kraj iskustva čitanja. Isto se dešava ako čitate filozofiju, Huserla recimo. Autor na prvoj stranici započinje i nastavlja sa serijom pitanja kako biste videli 'kako izvodi svoje zaključke".

10.
Citirani pasaž nam omogućava izvođenje dva zaključka. Prvi se odnosi na ekovsku kategoriju "interpretativni metod", koji je u neposrednoj zavisnosti od "tekstualne strategije", odnosno "estetike beskonačne rastumačivosti"; a drugi na drugu, treću i četvrtu cjelinu knjige Granice tumačenja (2. "Aspekti hermetičke semioze", str. 39-100, 3. "Postupak tumačenja", str. 101-210 i 4. "Uslovi tumačenja", str. 211-252). Ideografsko središte svih nabrojanih djelova čini neveliki odjeljak 2.1.3. "Protivrječnost i tajna" (str. 44-46). On svjedoči o neprozirnom velu tajne ("Konačno značenje nije moglo biti ništa drugo do nedostižna tajna"), koja egzistira, umnožava se i opstaje uprkos svim našim naporima-u arealu sopstvene tajnovitosti. Eko pouzdano tvrdi da Istinu tajne ni jedno ispitivanje ne može dovesti do kraja, iz prostog razloga "što ne postoji "konačna istina", već da se postojeće i latentne tajne, u pokušaju odgonetanja, premještaju negdje drugdje.
Registrujući "lance uzročnosti" u filologiji, koristeći dva poznata principa (Post hoc ergo ante hoc i Post hoc ergo propter hoc), Eko rezolutno tvrdi:
"Svaki predmet, zemni ili nebeski, krije u sebi neku tajnu koja se tiče inicijacije. No otkrivanje takve tajne, po tvrđenju mnogih hermeticara, ničemu ne služi. Svaki put kad pomislimo da smo otkrili neku tajnu, ona će to biti samo ako upućuje na neku drugu, u sklopu napredovanja ka nekakvoj konačnoj tajni. A ipak, univerzum simpatije je lavirint uzajamnih delovanja, gde sve što se dešava sledi jednu vrstu spiralno uobličene logike, "čime je ugrožena predstava o linearnosti uzroka i posledica, prema vremenskom sledu. Ne može biti nikakve konačne tajne. Konačna tajna hermetičke inicijacije glasi da je sve tajna. Hermetička tajna mora biti prazna, zato što svako onaj ko uobražava da kakvu tajnu otkriva nije osvećen, nego je u saznavanju kosmičke tajne zastao na jednom površnom nivou" (str. 45).
Kao analitički Ekov ideal stoga se može proglasiti potreba za ostvarivanjem "punoće znamenja" (filozofi bi rekli "punine bića"). Kako su takvi ideali neostvarivi, potpuno je u pravu psiholog Pol Dil kada u knjizi Simbolika u Bibliji piše da objašnjena tajna nije ni objašnjenje ni tajna.

* * *

11.
Osnovnu svrhu rada, kao što se vidi, predstavlja insistiranje na dijalektici stvaranja i dijalektici mišljenja, odnosno na binarnoj opoziciji: "otvoreno djelo" i "granice tumačenja". Pri tome se neminovno ova opozicija transformiše u dvije međusobno uslovljene dijade: otvorenost - granica i djelo - tumačenje. O tome Eko eksplicitno svjedoči u posljednjoj od navedenih knjiga:
"No tekst je organizam, sistem unutrašnjih odnosa koji aktuelizuje neke od mogućih spojeva, dok druge uspavljuje. Pre nego što se tekst proizvede, mogu se izmišljati svakovrsni tekstovi. Nakon što je tekst proizveden, moguće je naterati ga da kazuje mnoge stvari - u izvesnim slučajevima potencijalno beskonačan broj stvari - ali je nemoguće - ili barem s kritičkog gledišta neopravdano - terati ga da kazuje ono što ne kazuje. Tekstovi kazuju više no što su njihovi autori hteli da kažu, ali manje od onoga što bi mnogi nesuzdržnjivi čitaoci hteli da oni kažu" (str. 107), što je u potpunoj saglasnosti sa srodnom Ekovom idejom po kojoj "Jezik kazuje uvek nešto više od onog što jeste njegov nedostupni doslovni smisao, koji je izgubljen još na samom početku odašiljanja teksta ".
Kloneći se saopstavanja ishitrenih zaključaka, rekli bismo da se osnovne premise Ekovog analitičkog sistema mogu registrovati upravo na osnovu retorike naslova - Otvoreno djelo i Granice tumačenja, jer se radi o dovoljno indikativnoj retorici i sugestivnoj, samoj po sebi. Autor bez sumnje estetiku smatra bližom filozofiji, jer se ona bavi opštim pitanjima, inkorporirajući se u pojedine kulturne modele, u sinhronoj i dijahronoj ravni; dok se poetika bavi uže odabranim predmetom. Estetika kao interdisciplinarna oblast u prvom redu koristi dostignuća relacijskih teorija, dok poetika nastoji da ostane u krugu interpretiranog djela ("uvijek unutar knjige", u kojoj je čitalac obavijen "mrežom semantičkih sugestija"), što upućuje na domete supstancijalnih teorija.
Nadalje, očigledno je da u estetici Eko nastoji da stvori sistem (tvrdeći da je pojam sistem širi od pojma znakovni sistem, dok u poetici njega više interesuje problem, odnosno abdukcija kao načelo logike otkrića, bez obzira na "krhkost svakog kriterijuma", kako sam kaže.

12.
 To realno znači da u prvoj oblasti autor nastoji da se domogne esencije, dok u drugoj oblasti on se zadovoljava opisom egzistencije (prva kategorija pripada idealijama, a druga realijama). Pri tome moramo konstatovati da je sam Eko veoma kritički nastrojen prema nekim ranijim estetičkim elaboracijama i kritičkim interpretacijama, posebno kada su u pitanju otvorenost djela (koja može egzistirati kao stvarna ili moguća). Međutim, pri nekim od saopštenih teorija autor je dosljedno ostajao, što znači da ih je vrijeme potvrdilo.
Primjera radi navešćemo formulaciju "estetike beskonačne rastumačivosti", kao i njegov estetički ideal koji glasi: "Jedan tekst jeste otvoreni univerzum u kome tumač može da otkrije beskonačne veze". Međutim, kada su u pitanju granice tumačenja, on je duboko svjestan i subjektivnih i intersubjektivnih interpretativnih moći, te se upravo na tu zakonitost odnose izvjesna Ekova revidiranja prethodno saopštenih ideja, osobito ukoliko imamo u vidu odnos generativnih i interpretativnih modela (uprkos činjenici da je još Hipolit tvrdio "Prirodi su strane svake granice"). Eko s jedne strane pokazuje netrpeljivost prema apsolutnim kategorijama, dok se s druge strane protivi i potpunoj relativizaciji metoda i postupaka, uprkos "beskrajnoj slobodi" koju u teorijskoj sferi proglašavaju hermeneutičke ili alternativne interpretacije.

13.
Suština rasprave, međutim, i dalje prebiva u sferi međusobnih odnosa tri intencionalna luka: intentio operis, intentio auctoris i intentio lectoris. U najvećoj mogućoj mjeri razmatranje mora biti poscećeno izbjegavanju "pogrešnog čitanja", "istrošene matrice tumačenja" i "mrtvih pravila interpretacije". Analitički postupak koji računa na uvođenje određenog broja inovacija ili otkrića neminovno mora biti zasnovan na principa entelehije i sinergije.14 "Granice tumačenja, tvrdi Eko s najdubljim ubjećenjem, podudaraju se s pravom teksta", čime najprije želi da otkloni neprihvatljive oblike tumačenja, a potom da istakne onu milerovsku apoftegmu po kojoj "Napor duha u svemu uspijeva" ("Der Geistesanstrehgung dient alles").15 Ovaj rad završićemo parafrazom sljedeće Ekove konstatacije: "Derida je vispreniji od deridizma". S najdubljim uvjerenjem, kao finalno iskustvo sveukupnog interesovanja za elaboriranu tematiku i problematiku, rekli bismo: "Umberto Eko je vispreniji od ekoizma"!

Beleške:
1.   Šta sve podrazumijeva pod kategorijom "logos književnosti" pokazao je Petar Milosavljević u knjigama - Metodologija proučavanja književnosti (Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1988) i Teorija beletristike ("Prosveta", Niš, 1993). Autor piše: "Logos je, dakle, nešto što se ne treba izostaviti", posebno ukoliko imam u vidu odnos subjekta i objekta (kada se radi o logosu subjekta istraživanja i logosu prakse).
2.   Gadamerovu knjigu Pohvala teoriji (Filozofski eseji), u izboru i prevodu Saše Radojičića, izdao je podgorički "Oktoih", 1996, u poznatoj biblioteci "Aletheia", koju uređuje Bogoljub Šijaković. Za našu analizu najzanimljiviji su uvodni ("Pohvala teoriji" i završni dio knjige "Kultura i mediji").
3.   U Kročeovoj Estetici pisali smo u odjeljku "Riznica nagomilanih iskustava" (Zavodljivost estetickog promišljanja), objavljenom u našoj knjizi Po sunčanom satu (Poetika i estetika Vladana Desnice); "Zmaj" - Zadužbina "Petar Kočić", Novi Sad - Banja Luka, 2001, str. 138-165. Posebnu pažnju posvetili smo u tom radu Istoriji estetike (1939, 1954), čiji su autori: američka estetičarka Katarina Everet Gilbert i njemački estetičar Helmut Kun.
4.   U Otvorenom djelu (na str. 296) na to ukazuje sam navodeći poduži citat iz Vilsonovog djela: "Džojs je stoga odistinski veliki poeta jedne nove faze ljudske svijesti. Kao svijet Prustov, Vajthedov ili Ajnštajnov, Džojsov svijet mijenja se neprestano ako ga percipiraju razni posmatrači u raznim trenucima. On je organizam napravljen od događaja od kojih svaki može da bude beskrajno velik ili beskrajno malen, a ipak involvira sve druge, ostajući pri tome jedinstven. Jedan svijet te vrste ne može biti predstavljen u granicama onih vještačkih apstrakcija koje su bile konvencionalne u prošlosti; solidnih institucija, grupa, indivudua koje igraju ulogu otmenih entiteta - a ni u granicama solidnih psiholoških faktora: dualizma dobra i zla, duše i materije, tijela i duha, instinkta i razuma, jasnih sukoba između strasti i dužnosti, savjesti i dobiti. Nije da su svi ovi koncepti odsutni iz Džojsovog svijeta; oni su prisutni u duhu protagonista. Ali je svaka stvar svedena u granice izvjesnog događaja koji se, kao onaj moderne fizike i filozofije, obrazuje kao jedan kontinuum, ali koji može da bude shvaćen i kao beskrajno malen".
5.   Kompanjonova knjiga Le demon de la theorie (Literature et sens commun) , "Editions du Seul", mars 1998, prevedena je na srpski kao Demon teorije ("Svetovi", Novi Sad, 2001, preveli: Milica Kozić, Vladimir Kapor i Branko Rakić). Anonimni recenzent ovog izdanja je zapisao: "Kompanjon razmatra odnos dokse ili zdravog razuma, njegovog konstantnog otpora teorijskom mišljenju u veku teorije ili teorija i teorije, kao nužnog u književnosti".
6.   Šeferova knjiga Pourljuoi la Fiktion? ("Editions du Seuil", 1999) prevedena je na srpski kao Zašto fikcija? ("Svetovi", Novi Sad, 2001, preveli: Vladimir Kapor i Branko Rakić). Ona je podjednako aktuelna u sve tri oblasti estetike (opštoj, komparativnoj i posebnoj)
7.   Najsistematičnije se ovom problematikom bavio Slobodan Micković u knjizi Poetskite idei vo poezijata na Blaže Koneski ("Naša kniga", Skopje, 1986). Uputno je vidjeti i našu studiju "Generiranje poetske ideje i književnog teksta", objavljen u monografiji Njegoševa poetika i estetika ("Zmaj", Novi Sad, 2002, str. 76-99). Praćenje procesa generiranja i formiranja generativnih modela osobito je zanimljivo ukoliko se proučava odnos prirodnog (nenormiranog) i vještačkog, književnog jezika (normiranog), tj. ukoliko se proučava odnos konkretne i virtuelne energije poetskog govora.
8.   Pomenuti ogled D. S. Lihačova objavljen je u "Letopisu Matice srpske" (god. 172, knj. 4-58, sv. 3, septembra 1996, str. 256-272).
9.   Nije slučajno to što su i estetička i beletristička djela u analitičkom sistemu U. Eka uvijek razmatrana sa stanovišta "upotrebe teksta", čak i onda kada se očekivana ili neočekivana otkrića jave tokom ili na kraju "plovidbe nasumce", kako taj proces metaforično imenuje autor. (O povezanosti teorije i prakse, odnosno egzistencije, stvaranja i mišljenja, najslikovitije kazuje Eko definišući globalne simbole - Slovo, Alegorija, Moral i Analogija: "Slovo uči činjenicama; alegorija onom u šta moraš verovati; moralni smisao onome što moraš činiti; analogija onome čemu moraš težiti" (str. 191). Uopšte uzevši, Ekov stil ne karakteriše samo visok stepen literarnosti nego i sposobnost aut.ora da stvara apoftegme, logije ili gnome koje trajno ostaju u pamćenju, što svjedoči o pičevoj snazi sugestivnosti i želji da bude u potpunosti shvaćen i prihvaćen. Ekov rad "Interpretaion and History" objavljen u Interpretation and overinterpretation. Ed. Stefan Gollini, Cambridge, 1992.
10.   Citirani Ekov članak objavljen je na srpskom jeziku u listu "Danas" (Beograd), njegovom dodatku "Knjige danas", 18-19. novembra 2000, str. 1.
11.   Problemom tajne i tajnovitosti s posebnom pažnjom se bave biblisti i bibliognosti. Nama su u tom pogledu koristile knjige Nortropa Fraja (Veliki kodeks - Biblija i književnost), 1985, Pola Dila (Simbolika u grčkoj mitologiji i Simbolika u Bibliji - Univerzalnost simboličkog jezike i njegovo psihološko značenje. 1991), Pejgels o ranom hrišćanstvu (Gnostička jevanđelja, 1981, Poreklo Satane, 1996, i Adam, Eva i Zmija, 1996) i E. B. Grin (Filozofija tišine, 1940, 2001). Problemom tajne i tajnovitosti bavili smo se u ogledu "Globalni simbol tajna u Njegoševoj poeziji", objavljenom u monografiji NJegoševa psihologija i filozofija stvaranja (Gradska biblioteka, Novi Sad, 1997, str. 9-44), podjelivši ga u tri dijela: "Tajne mišljenja", "Tajne postojanja" i "Tajne stvaranja".
12.   Eko postavlja tri uslova dobrog čitanja: "Međutim, neku indiciju treba smatrati takvom samo ako su ispunjena tri uslova: da nema drugog, ekonomičnijeg objašnjenja, da ukazuje na jedan jedini uzrok (ili na jednu užu klasu mogućih uzroka), a ne neko neodređeno i nesaglasno mnoštvo uzroka, i da zajedno s drugim indicijama može da obrazuje sistem" (str. 87).
13.   Na mnogim mjestima u knjizi Eko piše o "granicama tumačenja. Na str. 9-10 kaže: "Unutar granica izvesnog jezika postoji nešto kao doslovni smisao leksičkih jedinica"; na str. 12: "Granice semiotike teško se mogu rastegnuti do pomenutog nivoa", odnosno "moraju se brižljivo razmatrati uslovi i granice tumačenja", itd. Zanimljiva su i Ekova zapažanja o granicama kao modusu, odnosno pozivanje na mjeru. Takođe je zanimljivo obrazloženo intersubjektivno određivanje granica tumačenja, kao akumulirano iskustvo; potom određivanje granica unutar teksta, i slično.
14.   Vrijedan truda je pokušaj da se čitava tematika i problematika prenese na novo "polje duha", vajtovskim rječnikom rečeno, kao što je, na primjer, proučavanje intertekstualnosti, podjednako zanimljivo i u teorijskoj i primijenjenoj ravni analize.
Uputno je vidjeti nedavno objavljenu knjigu Zorana Konstantinovića Intertekstualna komparativistika ("Narodna knjiga", Beograd, 2002), u kojoj autor, "odmah na početku, raspravlja o odnosu transliterarnih i transverbalnih sistema u jeziku, bez obzira na literarnost i estetske domete teksta (u glavi "Teorijsko polazište" str. 7-25, nerijetko se oslanjajući na mišljenja Julije Kristeve).
15.   Na potrebu započinjanja rasprave iz početka elokventno ilogički opravdano ukazuje L. Vitgenštajn: "Mi osjećamo da i kad se odgovori na sva moguća pitanja, naši životni problemi još nijesu ni dodirnuti".

« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 16:38:37 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Pseudo Longin - I vek nove ere

"O uzvišenom"

- Vidljiva književno - osećajna komponenta.
- Protiv normativnog
- Zanos i obuzetost autora
- Entuzijazam - inspiracija

"Delovanjem istinite uzvišenosti naša se duša na neki način prirodno uzdiže obuhvaćena nekim plemenitim zanosom i radošću, kao da je ona sama stvorila ono što je čula."
"Zaista, ono je veliko i uzvišeno kad o tome oblino meditiramo."

Prema autoru ovog spisa postoji pet izvora iz kojih uglavnom proizilazi uzvišenost stila:

1.   sposobnost za velike zamisli
2.   duboko i nadahnuto biće
3.   obrada figura
4.   plemenitost izraza
5.   kompozicija ili poredak reči (izvor koji uključuje sve koji mu prethode).

Prva dva izvora su urođene sposobnosti.

Zahteva vraćanje unutrašnjosti, za wega je bitna subjektivna problematika lepote, pa je veličina duše, unutrašnje nadahnuće, važnije od bilo kakve tačnosti vanjske forme, bilo kakve dopadljivosti predmeta i objektivnih obeležja lepote.

Uzvišeno je po tom spisu ono što pobuđuje naše divljenje, tj. trenutnu potpunu osvojenost duše. Sve ono vanjsko, što ne dolazi iz dubine duše, sve što je akcidentalno, što dolazi iz veštine, iz umeća mora rezultirati ishitrenošću.

Ljudska unutrašnjost i zanos kao jedini pravi medij estetskog, odredio uzvišeno kao jednu od temeljnih kategorija.

Moć umetničkog dela pa i umetničkog stila proizilazi iz nečeg dubljeg no što su tehnička pravila o stilskim sredstvima.
« Poslednja izmena: 02. Jul 2006, 16:39:56 od Makishon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Stopama pesnika
Raskršća metafore, Bojana Stojanović-Pantović


Danas, na početku novog veka i milenijuma čini se da ništa u prethodnih sto godina nije više uspelo da preovlada modernom poezijom do metafora. Formulacija Huga Fridriha da je „metafora postala najprobitačnije sredstvo za neograničenu fantaziju modernog načina pevanja i pesničkog stvaranja” nameće se kao metodološko polazište i čvorište koje je verovatno imala u svom teorijskom polju Bojana Stojanović Pantović, kritičar srednje generacije, kada je svoju osmu po redu knjigu književnih kritika i eseja naslovila „Raskršća metafore”. Posle petnaestak godina bavljenja književnom kritikom i naučnim radom u srpskoj poeziji 20. veka Bojana Stojanović Pantović donosi nam novu i respektabilnu knjigu kritika i eseja o srpskom pesništvu.
 Autorka je svoju univerzitetsku karijeru i naučni rad ovom knjigom upotpunila ostvarivši se i u prostoru dnevne i književne periodike kao književni kritičar koji je od 1998. do 2004. pratio i ocenjivao zbivanja na pesničkoj sceni srpskog govornog područja u trideset sedam tekstova koji se kreću od književnih kritika pisanih za Kulturni dodatak „Politike” do eseja, i naučnih radova pisanih za periodične časopise ili tematske zbornike radova.
 
Psihoanaliza teksta
Već u uvodnom delu „Udvojeni trag” autorka postavlja ključno pitanje o čemu i kako pisati u književno kritičkim tekstovima. Odgovor stiže u svojevrsnom kritičarskom i čitalačkom nadahnuću otkrivajući nam da „On (prim. autora) kritičar polazi stopama koje ostavlja pesnik, prizivajući duh vlastitih fundusa sećanja u kojima je pohranjeno racionalno znanje o književnosti, ali i naš istinski poriv za pisanjem.” To podseća, kaže autorka, na svojevrsnu „psihoanalizu teksta”, kojim se dopire do njegovog retoričkog značenja, odnosno do opasnog „raskršća metafore”.

Upravo na tim raskršćima metafore kao jednog od najautentičnijih i najdominatnijih stilskih oblika u srpskoj poeziji dvadesetog veka pojavili su se tekstovi sabrani u istoimenoj knjizi. Ukrštajući poetičke paradigme pesnika različitih starosni h kategorija, žanrova (poezija, esejistika) do sopstvenog variranja tekstova od, književno kritičkih namenjenih široj čitalačkoj publici, britkih, preglednih i teorijski i književno istorijski utemeljenih, do eseja, ogleda ili naučnih radova zasnovanih na otkrivanju intertekstualnih veza i relacija u srpskom pesništvu 20. veka.
U prvom delu, „Pesnici i knjige”, sabrani su kraći književno kritički tekstovi koje je autorka pisala za „Politiku” od 1998. do 2004. godine. To su, pre svega, prikazi i kritički radovi o savremenim pesničkim knjigama. S jedne strane, niz pesnika koji se ovde nalazi predstavlja rezime zbivanja na pesničkoj sceni u proteklih pet godina. Naravno, odabir autora i njihovih dela govori o kriterijumima i afinitetima Bojane Stojanović Pantović.
S druge, pak, strane ovaj izbor iz književne produkcije predstavlja ne samo merilo autorkinih standarda, već i splet potpuno različitih poetičkih tokova u savremenoj srpskoj poeziji koji funkcionišu istovremeno. Taj zbir je obuhvatila, i kritički preosmišljavala Bojana Stojanović Pantović. U okviru 23 teksta našli su se prikazi pesničkih knjiga: Dobroslava Smiljanića, Adama Puslojića, Gojka Đoga, Zorana Milića, Vuka Krnjevića, Rajka Petrova Noga, Darinke Jevrić, Vita Markovića, Zorana M. Mandića, Simona Simonovića, Duška Novakovića, Duške Vrhovac, Zlate Kocić, Vladimira Kopicla, Tanje Kragujević, Ivane M. Milankove, Miloša Komadine, Nikole Vujčića, Danice Vukićević, Vojislava Karanovića, Saše Jelenkovića, Lasla Blaškovića i Ane Ristović.
Ovako formiran niz imena nužno nas navodi na put formiranja antologije srpskog savremenog pesništva za poslednjih pet godina kojoj ovde još treba dodati nekoliko pesnika najmlađe generacije i nekoliko pesnika koji su predstavljeni u obimnijim tekstovima u drugom delu knjige (Ljubomir Simović, Alek Vukadinović, Branislav Petrović, Milosav Tešić.)
Kolaž srpskog pesništva
Drugi deo opasnih „Raskršća metafore” pod naslovom „Elipse čitanja” predstavlja 14 književno - naučnih i esejističkih tekstova objavljenih u književnoj periodici i tematskim zbornicima radova posvećenih dobitnicima nagrade Žička hrisovulja i Zmajeva nagrada. Ukrštajući poetike i autore Bojana Stojanović Pantović je u „Elipsama čitanja” posezala za složenijim oblicima analitičkog predstavljanja, kako klasičnih pisaca (Isidora Sekulić, Desanka Maksmović, Vladislav Petković Dis) tako i modernih klasika savremene srpske poezije: Aleka Vukadinovića, Slobodana Rakitića, Milosava Tešića, Branislava Petrovića, Miroslava Maksimovića, Novice Tadića, Živorada Nedeljkovića, Dragana Jovanovića Danilova, Ljubomira Simovića i Borislava Radovića. Autorka je u žanrovski različitim tekstovima, od ogleda, eseja do naučnog rada ukazivala na gotovo zaboravljene probleme u poetikama pojedinih pesnika.
Izuzetni doprinos razumevanju i percepciji savremenog pesništva u književnoistorijskom kontekstu predstavljaju tekstovi u kojima se ispituju odnosi Disove poezije i savremenih pesnika, kao i nedovoljno istraženo pitanje obnove religijskog pesništva u poslednjih deset godina. U eseju „Dis i lunarna poezija” autorka nam otkriva intertekstualne relacije Dis - poezija Novice Tadića, Duška Novakovića, Milosava Tešića i još nekoliko njihovih savremenika. Drugi deo „Raskršća metafore” u preplitanju poetičkih disonantnosti i generacijski različitih stvaraoca otkriva nam ne samo pojedina dela, već ukazuje na književno - naučne teme koje prevazilaze okvire kritike i ulaze u prostore tumačenja literarnog dela.
U poslednja dva teksta predstavljeni su eseji Ljubomira Simovića i Borislava Radovića. Susret sa esejističkim ostvarenjima, sada, već klasičnih pesnika u susretu sa autorkom iznedrili su najbolje stranice ove knjige. Gotovo polemički ton i stalna upitanost gde su granice kritičkog i esejističkog teksta, sudbina bića umetničkog dela i, na kraju, mogućnosti komunikacije pesničkog teksta i čitaoca - kritičara dali su priliku Bojani Stojanović Pantović da naglasi i preciznije odredi sopstvene stavove. Time se „Raskršća metafore” u raznolikosti žanrova i predmeta istraživanja ukazuju kao mogući put u srpskoj poeziji, ali i esejistici. Pluralizam i višeglasnost pesničkih i kritičkih puteva u „Raskršćima metafore” su potencijalno stvarna slika književne i pesničke scene u Srbiji gde nema više magistralnih tokova već postoji mnogostrukost susreta baš na prostorima metaforičkog kao dominatnog načela prethodnog veka. Bojana Stojanović Pantović je u „Raskršćima metafore” kaleidoskopski formirala kolaž srpskog pesništva u poslednjih pet godina.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 3 4 6 7 ... 11
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 19. Apr 2024, 13:39:03
nazadnapred
Prebaci se na:  
Upozorenje:ova tema je zaključana!
Samo administratori i moderatori mogu odgovoriti.
web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.158 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.