Bolje da je dete u kladionici nego da se drogira?

Ivana Milaković 03.04.2008.

Danas je sve češća pojava da se čak i veoma mlade osobe klade u sportskim kladionicama, nekada zajedno s roditeljima, a nekada i bez njih, ali s njihovim znanjem i odobrenjem. Nekad se desi i da roditelji s preteranom blagonaklonošću gledaju na jednu potencijalno opasnu aktivnost.

Naime, nije redak stav roditelja da je bolje da se dete kladi nego da se drogira. Nećemo se upuštati u priču o tome šta je od ove dve stvari "bolje" ili "gore", ali nije loše znati da klađenje nije toliko bezazlena aktivnost kao što na prvi pogled može da izgleda - o tome svedoči činjenica da raste broj mladih, uključujući i one još uvek u osnovnoj školi, koji dospeju na lečenje od bolesti zavisnosti, u ovom slučaju zavisnosti od kocke.

Koliko god "naivno", "zabavno" i "bezazleno" izgledalo, klađenje jeste jedan oblik kockanja. Može da zavara to što je za klađenje na ishod neke utakmice potrebno (mada ne i stvarno neophodno, ima i onih koji "lupe, pa šta bude") izvesno poznavanje sporta i sportista, ali u tome koji će tim pobediti postoji i dobar udeo sreće i drugih okolnosti koje se ne mogu predvideti, tako da je klađenje ipak dobrim delom igra na sreću.

Ako je klađenje nešto što se radi povremeno, i pod nadzorom odraslih (po mogućnosti, onih koji se sami ne klade opsesivno, već im je to tek povremeni izvor zabave), mališani od toga neće imati štete, samo će provesti neko vreme u kladionici s tatom, ređe mamom. Međutim, ako je dete redovan "gost" kladionica (po zakonu, maloletnici ne bi smeli da se bave klađenjem, ali se zakon ne poštuje uvek, plus nije nemoguće nagovoriti nekog starijeg da uplati tiket), tu već nastaju problemi.

Nekad se dobije, nekad izgubi, kako to već biva; ako dobijete, želite da dobijate još i verujete da vas je krenula sreća; ako izgubite, želite da povratite izgubljeno, a dobijenog novca vam u svakom slučaju nikad neće biti previše... Prava zaraza, koja nekad dovede do toga da dete za klađenje ne koristi samo džeparac koji dobije od roditelja, već počne i da se zadužuje (nekad i kod osoba koje dugove neće lako oprostiti), da krade, prodaje stvari iz sopstvene kuće... A roditelji misle da se dete samo malo zabavlja, i da je bolje da je u kladionici nego na ulici, gde bi mu se ko zna šta moglo desiti. I tako dok ne saznaju šta sve njihov mališan radi ne bi li došao do novca za klađenje, i da je postao zavistan od klađenja. Postoji lečenje od toga, uglavnom se primenjuje grupna (porodična) terapija, i ona daje dobre rezultate, ali je svakako bolje sprečiti nego lečiti.

Ovaj tekst je laički; stručnjaci bi mogli da daju mnogo preciznije informacije o ovom problemu. Ipak, nadamo se da će i ovakav tekst navesti roditelje da se malo zamisle nad tim koliko je klađenje bezopasna stvar, naročito za veoma mlade osobe, koje bi želele sve odmah i sad (računajući i gomilu para), a nemaju takvu kontrolu nad svojim postupcima koja se tek s godinama i iskustvom stekne.

Izvor: Krstarica

Siledžijstvo

Siledžijstvo je često iskustvo za mnogu decu i adolescente. Istraživanja pokazuju da je više od polovine dece maltretirano u nekom periodu tokom školovanja, a najmanje 10% je maltretirano kontinuirano tokom detinjstva.

Siledžijsko ponašanje dece i adolescenata može biti fizičko ili verbalno. Dečaci češće koriste fizičko zastrašivanje ili pretnje, u zavisnosti od pola njihove žrtve, devojčice češće verbalno i obično usmereno na drugu devojčicu.

Deca i adolescenti koji maltretiraju su često i sami bili žrtve fizičkog nasilja ili maltretiranja. Siledžije najčešće žele da konrolišu okolinu i dominiraju nad drugima, jer su naučili da tako umanje sopstveno emocionalno nezadovoljstvo, uspostave komunikaciju ili dožive samopoštovanje. Takođe, oni mogu da budu depresivni, ljuti ili uznemireni zbog dešavanja u svojoj kući ili zbog problema koje imaju u školi. Deca koja su žrtve obično se uklapaju u isti profil. Siledžije obično biraju decu koja su pasivna, lako se zastrašuju ili imaju malo prijatelja. Žrtve takođe mogu biti manja ili mlađa deca i njima je teže da se brane.

Maltretirana deca pate i povlače se u sebe

Maltretirana deca doživaljavaju pravu patnju koja se može odraziti na njihov socijalni i emocionalni razvoj, a pogotovo na uspeh u školi. Neke žrtve čak pokušavaju i da se ubiju, radije nego da trpe dalje maltretiranje i kažnjavanje ili da bi skrenule pažnju okoline u traženju pomoći.
Ukoliko je vaše dete maltretira drugu decu, odmah potražite pomoć

Ukoliko roditelji sumnjaju da njihovo dete maltretira drugu decu, važno je da potreže pomoć za njega ili nju što pre je moguće. Bez intervencije, maltretiranje može da vodi ozbiljnim školskim, socijalnim, emocionalnim neuspesima i zakonskim problemima. Roditelji trebaju da razgovaraju sa detetovim učiteljem, razrednim starešinom, direktorom škole, školskim psihologom. Ako se maltretiranje nastavi, pregled od strane dečjeg psihijatra i drugih stručnjaka može pomoći roditeljima i detetu da shvate šta pokreće dete na nasilno ponašanje i može im pomoći da razviju plan kako da zaustave destruktivno ponašanje deteta.

Kako razgovarati sa svojim detetom koje trpi maltretiranje u školi

Ukoliko roditelji sumnjaju da njihovo dete žrtva maltretiranja, trebaju ga pitati da kaže šta se dešava. Treba imati u vidu da je potrebno stvoriti priliku za otvoren i pošten razgovor, bez insistiranja.

Važno je da reakcija roditelja bude odgovorna, pozitivna i prihvatljiva za dete. Neka vaše dete zna da to nije njegova greška i da je dobro što je poverilo svoj problem. Drugi specifični predlozi uključuju:

- Pitajte vaše dete šta ono misli da treba da se uradi. Šta je do sada pokušavalo? Šta je uspevalo, a šta ne?
- Potražite pomoć od detetovog učitelja ili školskog psihologa. Najčešće, maltretiranje se dešava na igralištima, u trpezarijama, toaletima, nenadgledanim hodnicima ili školskom autobusu. Tražite od direktora škole da potraži programe iz drugih škola koji su korišćeni za sprečavanje siledžijstva, kao što su medijacija, rešavanje konflikata i trening kontrole besa i agresivnosti, kao  i povećano nadgledanje od strane starijih, pomoćnog osoblja i školskog policajca.
- Ne ohrabrujte dete da uzvrati udarac. Umeto toga, neka proba da izbegne siledžiju ili da potraži pomoć od učitelja, trenera ili neke druge odrasle osobe.
- Pomognite vašem detetu u vežbi šta treba da kaže siledžiji, tako da bude spremno za sledeći put.
- Pomognite vašem detetu da bude asertivno. Jednostavno insistiranja (”izgrebana ploča”) da ga siledžija ostavi može imati iznenađujući efekat. Objasnite vašem detetu da je pravi cilj siledžije da ima doživljaj pobede, uspeha.
- Hrabrite vaše dete da putuje sa prijateljima kada se vraća iz škole. Siledžije retko napadaju dete u grupi.

Ako vaše dete postane povučeno, depresivno ili nerado ide u školu ili ako zapazite popuštanje u školskom uspehu, dodatne konsultacije ili intervencije su potrebne. Dečji psihijatar ili psiholog može pomoći vašem detetu i porodici ili školi da razvije strategiju za postupanje u slučajevima maltretiranja. Traženje profesionalne pomoći što ranije može da smanji rizik od prolongirnih emotivnih posledica po vaše dete.

Mr sci. dr Miodrag Stanković, dečji psihijatar
Ivan Topalović, psiholog

Izvor:Stetoskop

Bez televizora za bolje učenje i ishranu

Tinejdžeri koji u svojim sobama imaju televizor obično se lošije hrane, manje su fizički aktivni i imaju lošije ocene u školi od onih koji ga nemaju, saopštili su američki istraživači.

Istraživači sa Fakulteta za javno zdravlje Univerziteta u Minesoti ispitali su 781 adolescenta starosti između 15 i 18 godina, od koji je 62 odsto imalo televizor u svojoj sobi. Televizor je imalo više dečaka (68 odsto), nego devojčica (58 procenata).

Kako je i očekivano, ti tinejdžeri više i gledaju televizijske programe, provodeći pred televizorom najmanje pet sati dnevno - između četiri i pet sati nedeljno više od vršnjaka koji nemaju TV u sobi.

Devojke sa televizorom u sobi su priznale da manje vežbaju - prosečno 1,8 sati nedeljno, u poređenju sa 2,5 sati, koliko vežbama posvećuju njihove vršnjakinje bez televizora, da jedu manje povrća, više piju zaslađenih napitaka i ređe jedu sa porodicom.

Dečaci su, pak, izjavili da u školi dobijaju lošije ocene od onih koji nemaju televizor u sobi, da jedu manje voća i da ređe obeduju s porodicom.

"Sve to jasno pokazuje da roditelji svojoj deci ne bi trebalo da dozvole da imaju televizor u sobi", izjavila je, u intervjuu za Rojters, članica istraživačkog tima Daheja Bar-Anderson.

S ovom ocenom se slaže i Američka akademija pedijatara, koja je roditeljima poslala istu poruku - uklonite televizore iz dečjih soba.

Izvor: B92

Emocionalna vezanost
   

Fenomen afektivnog vezivanja označava odnos prema drugome. Najslikovitije ga ilustruje činjenica da se malo dete emocionalno vezuje za majku i druge osobe iz svoje okoline. Ova rano stvorena veza prati nas kroz odrastanje, bojeći sve buduće odnose, način mišljenja i ponašanja.

Da li se ljubav hrani mlekom?

O čemu je zapravo reč? Otkud potreba za emocionalnim vezivanjem? Tragajući za poreklom afektivne vezanosti, naučnici su izveli i ovakav eksperiment: Tek rođene majmunčiće odvajali su od majke i stavljali u kavez s dvema veštačkim majkama. Jedna je bila od žičane konstrukcije, s flašicom m1eka, a druga platnena i mekana, ali bez ikakve hrane. Da li su se majmunčići vezivali za "žičanu majku", jer im je obezbeđivala zadovoljavanje primarne potrebe, potrebe za hranom? Ne, nisu! Dane su provodili na mekanoj, toploj majci, odlazeći do flašice mleka samo kad su gladni. Izgleda da su "zavoleli" supstitut za majku od platna koji nije mogao da ih hrani.

Potreba za afektivnim vezivanjem primarna, urođena potreba!

Zadovoljavanje bazičnih potreba dece uslov je normalnog odrastanja. Dakle, držite dete na rukama i van situacije hranjenja, dodirujte ga i van obaveze menjanja pelena... tako se zdravlje raste.

Radni model majke

Krenimo sada dalje i pogledajmo šta biva s emocionalnom vezanošću kroz razvoj, kroz odrastanje ljudske bebe? Sada već legendarni Bolbi, teoretičar i istraživač fenomena afektivnog vezivanja, kaže da se kod deteta, na osnovu ponavljanih, svakodnevnih iskustava s osobom koja brine o njemu, razvija unutrašnja reprezentacija te osobe, odnosno RADNI MODEL. Dalje razrađujući ovu ideju, Bolbi opisuje tri dominantna modela funkcionisanja u primarnoj dijadi.

1. Sigurne bebe razvijaju modele sigurne majčinske dostupnosti, zahvaljujući ponavljanim iskustvima majčine osećajne responzivnosti. Kako to konkretno izgleda? Kako se, recimo, igra sigurna beba? Samo ova beba u stanju je da se "zaigra" i privremeno zaboravi na majku. Samo ova beba zna da je osoba koju voli pouzdana i dostupna i da će ponovo biti s njom kad je se seli i potraži.

2. Nesigurne, povučene bebe kroz svoja svakodnevna iskustva razvijaju radne modele majki kao dosledno odbijajućih. Ovo rano osećajno lišavanje, nekada vezivano samo za odvajanje deteta od majke, a danas vezano i za formalno kompletnu porodičnu sredinu, poznato je i kao fenomen HOSPTTALIZMA. Reč je o najčesće nesvesnom agresivnom stavu majke prema detetu, reč je i o visoko anksioznim, manifestno prebrižnim majkama... Varijacija ima mnogo, zajednički je doživljaj deteta da majka dosledno ne odgovara na signale koje joj upućuje (p1ač, osmeh...). Zajednički su simptomi (ekcemi, kolike...), ali i mehanizam dečjeg "nemirenja" sa situacijom odbacivanja. Počinje fazom protesta, neprihvatanja, prelazi u stanje akutnog bola, nesreće, očaja i završava se fazom u kojoj se dete ponaša kao da mu ni do čega i ni do koga nije stalo. I sve to u prvoj godini života.

3. Nesigurne, ambivalente bebe razvijaju radni model majki kao nedosledno dostupnih. Beba je, znači, nesigurna u dostupnost majke, jer majka reaguje selektivno na bebine signale (plač, osmeh...).
Prema teorijama učenja, neredovni (nepredvidljivi) režim potkrepljivanja održava reagovanje, u ovom slučaju afektivno vezivanje. Posledice zasnivanja ovakvog radnog modela su višestruke: beba razvija izraženije emocionalno vezivanje za majku (emocionalno zavisnija, tzv. lepljiva deca). U strahu da će izgubiti majku, pojačano je nadgleda. Naravno, sva ova pažnja, usmerena ka majci, znači nedostatak pažnje, interesovanja za sredinu (slabiji razvoj istraživačkih sposobnosti). Kako ovakvo dete konkretno izgleda? Prepoznaćemo ga recimo u parku, u gomili druge dece kako, nesigurno, okleva - da se zaigra, ili da ostane uz majčinu suknju. Razlikovaće se i njegova zaigranost: površna, ambivalentna, "s pola snage". Ostatak energije vezan je za kontrolisanje majke. I u igri s vršnjacima, biće karakteristično: izmamljivaće "negujuće ponašanje od sigurne dece, biće zahtevno prema povučenoj deci.
Roditelji i nastavnici uglavnom ga opisuju kao plašljivo, nesigurno, inhibirano dete, okupirano osobom  za koju je vezano.
Afektivna vezanost u emotivnom dobu

Ili: "Ne trči, oznojićeš se!"


Šta se dešava u daljem razvoju? U kakve ljude odrastaju različito emocionalno vezana deca? Prvi model je najjasniji, jer sigurna deca rastu u sigurne ljude. Njihovi kapaciteti da izađu na kraj sa životnim teškoćama su veliki i neopterećeni tragovima detinjstva. Fazno dozirana uskraćivanja dovoljno dobre majke (good enough mother) osnova su sigurnog odrastanja i osamostaljivanja. Nesiguma, povučena deca odrastaju u krute, odbrambeno fokusirane ličnosti. Stit koji su podigli u detinjstvu, ne bi li preživeli traumatična uskraćivanja, ne odgovara realnosti, ali "čuva" od dalje razgradnje. Ono što nisu dobili (kapacitet za emocionalno reagovanje), ne umeju ni da daju. Uz njih, a bez njih, rastu njihova deca! Nesigurna, ambivalentna deca i kao odrasli ljudi ostaju preokupirana svojim odnosom sa roditeljima. Blokirani besom, nerazrešenim konfliktima, preterano uključeni u primarni odnos, nemaju energije za situaciju "ovde i sada". Naravno, sve ovo prenose deci, u interakcii s detetom kao da stalno imaju "loš tajming". Znači, ne reaguju na signale koje dete šalje, nedostupni su kad su potrebni, a čak i previše uključeni onda kad dete to ne želi. Njihovu pažnju posebno privlače ispoljavanja straha kod deteta i tada obavezno reaguju. Ali, umesto da ohrabre dete u naporu da prevaziđe strahove (što je značajan emocionalni indikator odrastanja), oni ga prezaštićuju, blokiraju, ometaju mu istraživačko ponašanje. Da li ste već čuli, ili i izgovorili rečenice tipa: "Ne idi na tobogan, znaš da se plašiš", ili: "Ne trči oznojićeš se!" Na ispoljavanje inicijative i entuzijazma dece, naravno propuštaju da reaguju. Najbanalniji primer ovde bila bi deca kojoj nije "dozvoljeno" da jedu sama onda kad to žele. Deca brzo shvataju (ili osećaju) porodičnu dinamiku i svoju ulogu u njoj. Emocionalna zavisnost, tada je "cena" koju plaćaju da bi od ambivalentnog roditelja bili voljeni. Njemu za ljubav ostaće ma1i, nesigurni ili nespretni, bolešljivi, ili... Zastoje važno vaspitati dete za samostalnost? Koliko je važno dati detetu "dozvolu" za odrastanje? Potražite se u ponuđenim modelima i imaćete bar neke odsovore.

Tatjana Stefanović Stanojević
psiholog

Stetoskop

 
 

Priprema za vrtić ili školu

Autori: Ljiljana Vučemilović, vms, zdravstveni voditelj
mr. sc. Darko Pinter, psiholog

Polazak u vrtić ili školu jedan je od prijelomnih događaja u životu, kad završava jedno i počinje drugo razdoblje

Prvi put u vrtiću

Polazak u jaslice i vrtić vrlo je važna promjena za dijete i mi odrasli moramo mu pomoći da što bezbolnije prebrodi odvajanje od roditelja i privikne se na novu sredinu i osobe. Ovih nekoliko korisnih savjeta i uputa namijenjeno je roditeljima čija djeca prvi put kreću u jaslice ili vrtić. Želja nam je pomoći roditeljima i djeci u prevladavanju prvih koraka kako bismo zajednički pridonijeli što veselijem i sretnijem boravku djece u vrtiću.
Vrtić je predškolska ustanova u kojoj borave djeca od navršene prve godine života do polaska u školu. Djeca su prema dobi smještena u odgojne skupine u kojima rade odgojitelji. Program rada prilagođen je uzrastu djece i njihovim razvojnim mogućnostima, a njegova provedba pod stalnim je nadzorom stručnih suradnika vrtića (pedagog, psiholog, logoped). O cjelokupnoj organizaciji i ustroju vrtića, kao i o poboljšanju uvjeta za što kvalitetniji rad, brine se ravnatelj. Na poslovima zdravstvene zaštite, prehrane i higijensko-sanitarnih uvjeta u kojima djeca borave radi viša medicinska sestra. Zadaća stručnog tima vrtića, u kojem po potrebi sudjeluju određeni stručni djelatnici, je stalno unaprjeđenje cjelokupnog procesa rada i stvaranja poticajne i kreativne sredine koja pozitivno utječe na razvoj svakog djeteta, istodobno vodeći računa o njegovim psihofizičkim potrebama i mogućnostima. U vrtiću su zaposleni i ostali djelatnici, kao što su tajnik, računovodstveni djelatnici, ekonom, spremačice, kuharice i domari.

Za ili protiv - Vrlo često, ako je posrijedi jako osjetljivo dijete, stručnjaci će predložiti da ostane još neko vrijeme kod kuće i, ako je ikako moguće, savjet bi trebalo svakako prihvatiti. Naime, boravak djeteta u kolektivu donosi veću mogućnost obolijevanja, primjerice od kapljičnih infekcija ili dječjih i ostalih zaraznih bolesti, o čemu je roditelj zasigurno razgovarao s pedijatrom koji brine o zdravlju njegova djeteta.
Stvaranjem najboljih mogućih uvjeta za djetetov boravak u kolektivu, predškolska ustanova, kao dio urbane sredine, sve više postaje nadopuna obiteljskom odgoju. Čimbenici koji na bilo koji način mogu ugroziti zdravlje su brojni i sveprisutni, ali sigurno je da stvaranjem što boljih životnih uvjeta i preventivnim aktivnostima možemo smanjiti učestalost pojave bolesti te pojačati otpornost dječjeg organizma. Vrtić, kao dječja predškolska ustanova, svoj rad u potpunosti zasniva na zadovoljavanju djetetovih potreba s ciljem poticanja i unaprjeđivanja psihofizičkog i emocionalnog razvoja.

Kako pripremiti dijete - U samom početku važno je ne pokušavati mijenjati djetetove navike. Ne treba ga, primjerice, pod svaku cijenu, zato što kreće u vrtić, odvikavati od pelena. Ako dijete ima bočicu, dudicu ili neki njemu drag predmet ili igračku koju stalno nosi sa sobom, nema razloga da to ne donese u vrtić. Važno je da se s djetetom razgovara i stvara pozitivno mišljenje o vrtiću, igri, igračkama koje ga tamo čekaju, kao i prijateljima koje će upoznati. Naravno, razgovor treba prilagoditi uzrastu. Odlazak u šetnju u blizinu vrtića ili dolazak u dvorište vrtića može pozitivno utjecati na cjelokupnu pripremu.

Prethodni zdravstveni pregled - Neugodniji dio za vaše dijete, ali važan za njegov boravak u kolektivu, je zdravstveni pregled. Važno je upozoriti pedijatra na moguće specifične potrebe djeteta i dogovoriti što bi bilo najbolje napraviti. Prije svega mislimo na različite alergijske reakcije (na antibiotike, hranu, ugrize, ubode), febrilne konvulzije (što poduzeti ako se pojave), učestale infekcije i sl. Svi ti podaci od iznimne su važnosti, jer na taj način bolje upoznajemo vaše dijete i njegove potrebe, kako bismo u svakom trenutku mogli pravodobno, stručno i brzo reagirati. Važno je napomenuti i određene navike djeteta kako bi bilo moguće s roditeljima uskladiti metode, načine i postupke djelovanja na dobrobit djeteta i njegova sigurna boravka u jaslicama i vrtiću. O svim djetetovim navikama (s kojim se i dolazi u vrtić) treba razgovarati s jednim od stručnih djelatnika vrtića.

Nepoznata sredina - To je razdoblje u kojem se dijete prvi put odvaja od roditelja, susreće nepoznate ljude u nepoznatoj sredini. Drugim riječima, puno je razloga za nesigurnost. Mi odrasli, odgojitelji i roditelji, moramo nastojati da prvi kontakti u vrtiću budu ispunjeni pažnjom, toplinom i međusobnim uvažavanjem, jer to u djeteta potiče osjećaj sigurnosti. Svaki odgojitelj školuje se za to zahtjevno razdoblje dječje prilagodbe. U tome im pomaže i aktivno sudjeluje cijeli stručni tim, no valja istaknuti i važnost aktivna sudjelovanja roditelja. Tijekom prilagodbe roditelj bi trebao odvojiti dio vremena u kojem će se u potpunosti posvetiti svom malom polazniku u jaslice ili vrtić. Kako bi se što lakše, brže i bezbolnije prilagodilo na nove uvjete, u početnom razdoblju prilagodbe dijete bi trebalo u vrtiću boraviti kraće (do sat vremena), a kasnije se, sukladno njegovim reakcijama, vrijeme postupno produljuje. Kraći boravak u grupi, boravak roditelja u grupi i zajednička igra i druženje imaju za cilj što uspješniju prilagodbu. O svim ostalim aspektima prilagodbe, kao i mogućim teškoćama, roditelj uvijek može razgovarati s psihologom ili pedagogom vrtića.

Opremanje djeteta - Za boravak u jaslicama/vrtiću trebalo bi odabrati dovoljno veliku i prostranu odjeću, od prirodnih materijala (flanel, pamuk). Važno je da je ima dovoljno zbog potrebe češćeg preodijevanje tijekom odvikavanja od pelena ili igre. Dijete se u toj odjeći treba osjećati ugodno i slobodno. Odjeću s raznim zatvaračima, gumbima ili vezicama, uske majice i hlače treba ostaviti za neku drugu priliku, a za vrtić odabrati onu koju će dijete moći lako skinuti i odjenuti (važno za izlazak u šetnju, korištenje toaleta, poslijepodnevnog odmora). Dijete treba odijevati prema realnoj temperaturi i vremenskim uvjetima, a ne prema kalendaru. Slojevito odijevanje (nekoliko tanjih majica umjesto jedne debele) također je poželjno, jer tako omogućujemo djetetu da skine suvišnu ili odjene dodatnu odjeću.
Posebnu pozornost treba obratiti obući. U neprilagođenoj obući djetetovo stopalo izloženo je nepotrebnim opterećenjima, koja kasnije mogu dovesti do nepoželjnih posljedica (npr. deformacije stopala). Obuću treba prilagoditi rastu noge tako da istodobno bude praktična za izuvanje i obuvanje (papuče i tenisice na čičak ili zatvarač). Prihvaćanjem tih nekoliko savjeta roditelj će pomoći svom djetetu u svladavanju određenih zahtjeva koji će se pred njega postaviti, ali i učiniti prvi korak u sprječavanju nepoželjnih situacija i bolesti.

Programske zadaće vrtića - Temeljna zadaća svih odgojno-obrazovnih djelatnika vrtića je njega, zaštita i odgojno-obrazovni proces prilagođen potrebama djece, s uvažavanjem njegovih individualnih i posebnih potreba.

Njega i skrb za tjelesni rast i razvoj - Predškolska ustanova posebnu pozornost posvećuje zdravstvenoj zaštiti djece. Kroz odgovarajuće sadržaje iz zdravstvenog odgoja, već u najranijoj dobi nastoji se utjecati na razvijanje pozitivnih stavova prema zdravlju, prehrani, higijeni i svim čimbenicima koji posredno ili neposredno mogu utjecati na djetetov tjelesni razvoj. Praćenjem razvoja djece i primjenom dostupnih preventivnih mjera (kontrola cijepljenja, antropološka mjerenja, praćenje pobola i dr.) mogu se na vrijeme uočiti određeni poremećaji te već u vrtiću učiniti prvi koraci u njihovu saniranju. Velika pozornost posvećuje se i odabiru namirnica te pripremi i energetskoj vrijednosti obroka. Primjerenim sadržajima vezanim uz prehranu nastoje se razvijati pozitivne navike u djece. Tu je iznimno važna suradnja s roditeljima, jer o njihovu stavu i razmišljanju umnogome ovisi uspješnost našeg djelovanja.
Odgojno-obrazovni rad - Odgojno-obrazovni rad provodi se u skladu s programskim usmjerenjem odgoja i obrazovanja predškolske djece. Sve aktivnosti i sadržaji prilagođavaju se djetetovim potrebama i razvojnim mogućnostima, tj. pedagoško-metodički su osmišljeni. To je bez sumnje iznimno zahtjevna i odgovorna zadaća vrtića te se kontinuirano unaprjeđuje i usavršava.
Od posebne je važnosti stalna suradnja s roditeljima, koja se provodi na nekoliko načina: roditeljski sastanci o određenom specifičnom problemu ili potrebi (plenarni roditeljski sastanci za roditelje novoprimljene djece, za roditelje djece koja kreću u školu, za roditelje djece koja idu na ljetovanje ili zimovanje), zatim roditeljski sastanci koje planiraju i provode odgojno-zdravstveni djelatnici po odgojnim skupinama, individualne konzultacije odgojno-zdravstvenih djelatnika i roditelja, informacije i poruke preko kutića za roditelje, ankete i sl.

Bit će nam drago ako vam ovaj kratki pregled o vrtiću pomogne u boljem sagledavanju njegova ustroja i načina rada. Sa željom da usklađivanjem zajedničke suradnje poticajno djelujemo na cjelokupni djetetov razvoj, samo možemo reći: „Dobro došli!”.

Psihološki aspekt pripreme za školu

Polazak u školu jedan je od prijelomnih događaja u životu, kad završava jedno i počinje drugo razdoblje. Djeca prema školi obično imaju pozitivan stav i očekivanja, i u tome ih svakako treba podržavati. Da bi takav stav zadržala i nakon prvih iskustava, važno je da se u školu upisuju dovoljno zrela i da raspolažu znanjima i vještinama potrebnima za uspješno nošenje sa školskim obvezama.
Djeca koja polaze neki oblik predškolskog odgoja (vrtić, igraonicu, malu školu), na sasvim prirodan način nauče mnoge važne vještine bitne za uspješan početak školovanja: u stanju su biti odvojena od roditelja određeno vrijeme, znaju uspostaviti relativno uspješne i stabilne odnose s vršnjacima, izboriti se za sebe u uvjetima grupe, komunicirati s drugim ljudima u koje stječu povjerenje, znaju se postaviti na odgovarajući način u različitim socijalnim situacijama i sl. Sve su to vrlo značajne vještine potrebne za uspješno snalaženje u složenim socijalnim odnosima.

Osim navedenih sposobnosti, koje bismo mogli svrstati u socijalne vještine, bitne su i određene uže sposobnosti iz područja spoznajnog razvoja na koje se onda nadovezuju vještine i znanja koja djeca kasnije uče u školi. To se prije svega odnosi na sposobnosti koje su u osnovi početnog pisanja i čitanja, a što je svakako najvažniji obrazovni segment na početku školovanja.

Grafomotoričke sposobnosti odgovorne su za "tehnički" aspekt pisanja, a perceptivne omogućuju točno uočavanje i interpretaciju podražaja iz okoline. Grafomotoričke sposobnosti uvježbavaju se aktivnostima koje zahtijevaju fine pokrete ruku, poput crtanja, slikanja, modeliranja i sl. Korisne su aktivnosti kod kojih se vježba držanje olovke, kontrola pritiska olovke, povlačenje crta različita oblika, dužine i smjera, precrtavanje različitih likova, ucrtavanje, opcrtavanje i sl.

Iako vrlo važne, grafomotoričke sposobnosti nisu dovoljne za uspješno svladavanje pisanja. Da bi dijete uspješno pisalo riječi, mora razumjeti da se riječi sastoje od glasova, tj. usvojiti još jednu važnu vještinu: sposobnost glasovne analize i sinteze. Glasovna analiza odnosi se na sposobnost rastavljanja riječi na glasove od kojih se sastoji, a sinteza na sposobnost prepoznavanja riječi na temelju sekvencijskog nizanja glasova koji je sačinjavaju. Ta sposobnost uvježbava se postupno i kroz igru: npr. od djeteta se traži da navede kojim slovom (glasom) počinje neka riječ, da navede što više riječi koje počinju istim glasom, koje u sebi sadrže neki glas, koje završavaju nekim glasom, pa sve do toga da navede sve glasove koji sačinjavaju određenu riječ ili da prepozna riječ po pojedinim glasovima. U početku su to kratke riječi, a kasnije sve duže. Katkad je dobro umjesto rastavljanja riječi na glasove uvježbavati rastavljanje riječi na slogove, što je djeci ritmički bliže i jasnije (npr. ži-ra-fa), pa tek poslije prijeći na rastavljanje riječi na pojedine glasove. Neka djeca imaju s tim više problema, i kod njih je potrebno više vježbe, a katkad treba zatražiti i stručnu pomoć.
Dobro je djecu zainteresirati i za slova. Korisno je, iako nije nužno, da do polaska u školu dijete zna barem donekle pisati i čitati velika tiskana slova. Naravno, neka djeca, koja su posebno zainteresirana, u tome će do početka nastave biti već prilično vješta.

Osnovne matematičke pojmove i operacije dobro je kroz igru uvježbati do stupnja da dijete može uspješno baratati osnovnim pojmovima količine, procesom uspoređivanja, izjednačavanja, prebrojavanja elemenata, te da razumije logiku osnovnih računskih operacija (zbrajanja i oduzimanja).

Različitim aktivnostima i kroz igru može se djelovati i na razvoj brojnih drugih sposobnosti koje su važne za kasnije uspješno snalaženje u školi. To se prije svega odnosi na različite perceptivne sposobnosti, poput točnog uočavanja i prepoznavanja likova različita stupnja složenosti, uočavanja detalja, sličnosti i razlika među likovima, prepoznavanja i imenovanja boja, oblika, položaja u prostoru i sl.

Svaka komunikacija s djetetom, od razgovora pa do pričanja priča, u sebi sadrži mogućnost produbljivanja njegovih verbalnih vještina. Korisno je poticati ga na namjerno pamćenje određenih verbalnih sadržaja, poput brojalica ili pjesmica, tražiti od djeteta da prepriča neki događaj ili priču, da pronalazi bitno i sl. Igrama koje su djetetu zanimljive moguće je poticati koncentraciju i ustrajnost u određenoj aktivnosti.

Prije polaska u školu dijete treba ovladati i određenim praktičnim znanjima, vještinama i navikama koje mu pomažu u svakodnevnom životu (samostalnost u brizi za sebe, snalaženje u okolini, vještine u ophođenju s drugima i sl.). Važno je i da bude prema svojim mogućnostima na odgovarajući način informirano o stvarnosti, što podrazumijeva određeni fond znanja o različitim pojavama u okolini, prirodnim procesima, ljudima, živim bićima, stvarima, ljudskim djelima i sl.

Posebno je važno poučiti ga snalaženju u prometu. Stupanj osamostaljivanja u prometu treba uskladiti s djetetovim mogućnostima, ali i s objektivnim stanjem i mogućim opasnostima.

Za dijete je svakako korisno da upozna što više zanimljivosti uz svoje okoline, te da zajedno sa svojim najbližima aktivno sudjeluje u svom životu. U uvjetima stimulativne okoline i odgovarajućem socijalnom okruženju djeca, kao znatiželjna i aktivna bića, kroz aktivnosti i igru spontano usvajaju i uvježbavaju mnoge važne sposobnosti i vještine.
Namjerno i ciljano uvježbavanje pojedinih vještina i sposobnosti, kad je to potrebno, treba provoditi u skladu s djetetovim razvojnim mogućnostima, potrebama i željama, i svakako na način koji mu je zanimljiv i zabavan.


Izvor: Vaše zdravlje

Činjenice koje ukazuju da je đak spreman - govor, brojanje, pažnja

Šta treba da znaju pre škole

Autor: Biljana Tasić | 10.04.2008 - 06:00


Budući prvaci ovih dana idu na testiranje. Iako dete uspešno prolazi na testu, mnogim roditeljima i dalje nije jasno šta bi to sve budući prvak trebalo da zna da bi zaista bio spreman za školu.

Da li treba da zna da čita, piše, računa... E, da bismo olakšali roditeljima, objasnićemo šta svako dete treba da zna pre polaska u školu i kome da se obrate ako prepoznaju da dete ima neki problem.

Rečnik:
- U periodu od pete do sedme godine dete bogati svoj rečnik, razume i koristi reči apstraktnog značenje, bolje prepričava, donosi dobre zaključke i samostalno stupa u razgovor sa drugima - objašnjava dr sci. Nataša Čabarkapa, logoped u Institutu za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora, za „Blic“ i dodaje:

- Deca znaju kojim slovom počinje neka reč (oko, uvo, nos), da pravilno drže olovku i kojom rukom pišu. Znaju da napiše neka slova i umeju da prepoznaju koja slova čuju u izgovorenim rečima.
Aktivni rečnik im je 2.500-3.000 reči, opseg rečenice prosečno iznosi pet- šest reči, koristi složene rečenice i memoriše kraće pesmice.
Pored ovih, dete bi trebalo da zna da kaže šta bi uradilo kada bi padala kiša, šta se pojavljuje na nebu kada padne mrak, šta radimo kada smo pospani, koji dan u nedelji je pre ili koji je dan posle, šta radi kada je gladan ili žedan, razlikuje desnu stranu od leve. Zna da imenuje godišnja doba i da objasni razliku između njih, nabraja mesece u godini po redu i razlikuje radne od neradnih dana - objašnjava dr sci. Nataša Čabarkapa.

Brojevi:
Dete od šest do sedam godina trebalo bi da zna da broji do 20, da prepoznaje simbole brojeva i da zna da ih poveže sa količinom. Trebalo bi da zna da poređa objekte po veličini i da zna da ih uporedi, što podrazumeva odnose veći-manji. Zatim, trebalo bi i da zna da oblike razvrstaju po boji ili obliku.

Grafomotorika:
Pre polaska u školu treba dobro da se proceni razvoj same grafomotorike. Tačnije, kako dete drži olovku i da li je grafomotorički spreman za školu, da li ume da precrta zadate likove, da li ima pravilan sled crtanja linija i ima li razvijenu svest o smeru pisanja: levo-desno, gore-dole).

Pažnja:
Pre polaska u školu dete treba da ima i razvijenu pažnju. Ne treba da očekujete od budućeg prvaka da za jedan predmet bude zainteresovan 45 minuta, njihova pažnja varira od deset do petnaest minuta. I treba da znate da je pažnja rezultat vežbe u predškolskim ustanovama. Važno je da dete poznaje svoju okolinu da bi pojmovi o njoj bili tačniji i jasniji.

Problemi:
Ako vaše dete ima problem sa: podelom reči na glasove (prvi,drugi i treći glas u reči), sa spajanjem izolovano datih glasova u reči (šta znači kada kažemo: v-o-z). Da li se rimuju reči: kos i bos, da li se rimuju reči kos i pet), imenovanjem velikih i malih slova azbuke, pisanjem teksta u označenim linijama ili kockama, možete da posumnjate da ima neke od simptome disleksije i disgrafije.
Takođe, ako dete u ovom uzrastu ima problem sa pravilnim artikulisanjem glasove, ako ne zna da kaže koliko ima godina i koliko će ih imati sledeće godine, ako ne razlikuje jutro od večeri i ne zna da kaže šta se kaže kada ustanemo i kada idemo na spavanje, treba da se obratite logopedu.
Kod svih govornih poremećaja verovatno je reč o slabo razvijenoj slušnoj pažnji - objašnjava dr sci. Nataša Čabarkapa i dodaje:
- Prisutan je deficit u slušnoj percepciji, koji se sa aspekta medicinske klasifikacije tretira kao normalan sluh, ali predstavlja značajan faktor u nastanku bilo kog govorno-jezičkog poremećaja.
I još jednom, ako ste primetili da vaše dete ne ispunjava hronologiju govorno-jezičkog razvoja, potrebno je da potražite pomoć logopeda.


Izvor: Blic

Sms opsesija liječi se prirodnom komunikacijom

Kad se djeca dođu igrati zajedno s vama, nemojte pripremiti za svako dijete po jednu konzolu za igranje, već im pročitajte nešto ili prošećite zajedno.
Najbolji način da se djeca odmaknu od opsesivna slanja SMS poruka i pisanja e-mailova jest da im se posveti vrijeme, tvrdi zagrebački psihijatar Davor Moravek, upitan za komentar sve češće pojave da se djeca kod kuće, u školi, u tramvaju, na ulici ne odvajaju od mobitela te ili razgovaraju ili šalju poruke ili igraju igrice.

Kad se djeca dođu igrati zajedno s vama, nemojte pripremiti za svako dijete po jednu konzolu za igranje, već im pročitajte nešto, prošećite zajedno, učinite s njima zajedno ono što biste i sami učinili u njihovoj dobi, preporuča Moravek, psihijatar u Kliničkoj bolnici "Sestara milosrdnica" u Zagrebu, koji se bavi istraživačkim radom na području medicine ovisnosti.

American Journal of Psychiatry (AJP) nedavno je upozorio kako je prekomjerno slanje poruka mobitelom i računalom postao ozbiljan javno-zdravstveni problem. Ti društveno-tehnološki problemi mladih nazivaju se otvoreno ovisnošću i klasificiraju kao mentalni poremećaj. Psihijatri upozoravaju kako treba obratiti pozornost na osobe koje zanemaruju redovite dnevne aktivnosti kako bi slali elektroničke poruke ili tekst poruke na mobitelu, ili igrali internetske igrice, jednako kao i na one koji postanu depresivni kad to ne mogu.

"Problemi društvenog otuđenja, s elementima tehnologizacije u komunikaciji, plodno su tlo za razvoj raznih socijalnih fobija, hiperaktivnosti u djece, osjećaja nemoći i depresije", kaže Moravek i dodaje da su sva ta opsesivno-kompulzivna ponašanja u svom izvorištu posljedica društvene anomije. Tu je strah od kompleksnog socijalnog odnosa poprimio nove dimenzije, a tehnološke novotarije postaju komunikacijski kanal kojim se koristimo, objašnjava psihijatar.

Misli kako je najbolje ograničiti uporabu telekomunikacijskih usluga na razumnu mjeru te povećati sigurnost u društvu kako bi se uklonilo "društvo straha". Tom receptu nikako ne pomažu agresivne reklame koje nas bombardiraju informacijama da je "normalno" sve više i više rabiti te (pre)skupe usluge koje se nude sve jeftinije, dok se s druge strane zatvaranje u imaginarni svijet vulnerabilnijih osoba (mladi, osobe sa psihičkim smetnjama, usamljeni i tko sve ne) opisuje u senzacionalističkim naslovima.

Upitan je li to problem djece ili društva, Moravek kaže da su u biti djeca spremnija prihvatiti svaku novotariju s manjom kritičnosti. "Riječ je jednostavno o kompenzaciji nečega drugog, bilo da se radilo o pitanju društvene pozicije, uloge, obiteljskoj komunikaciji ili vršnjačkoj modi", rekao je.

Izvor: NetPortal

Pubertet i uspjeh u školi

Pubertet je razdoblje ljudskog života tijekom kojeg dječje tijelo sazrijeva u tijelo odrasle osobe sposobne za reprodukciju.

Pubertet i adolescencija

Pojam adolescencija obuhvaća i psihološke i socijalne promjene te, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, traje od 10. do 19. godine života, no puno je teže odrediti stvarno trajanje tog razdoblja zbog faktora koji nisu objektivno mjerljivi.
U svakodnevnom govoru često se zamjenjuju pojmovi pubertet i adolescencija .

Pubertet obuhvaća samo tjelesne promjene koje su mjerljive; pubertet počinje u djevojčica rastom zadebljanja ispod bradavica na dojkama -telarche, a u dječaka povećanjem testisa - gonadarche; te u oba spola završava dosizanjem konačne tjelesne visine.

Pojam adolescencija obuhvaća i psihološke i socijalne promjene te, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, traje od 10. do 19. godine života, no puno je teže odrediti stvarno trajanje tog razdoblja zbog faktora koji nisu objektivno mjerljivi.

Adolescencija kao razdoblje života, do početka 20. stoljeća bila je vremenski usko vezana uz pubertet (zasnivanje obitelji i ulazak u "svijet odraslih" bili su normalna pojava s nastupom spolne zrelosti) , no razvojem industrijskog društva dolazi do razlika u fizičkom i psihosocijalnom sazrijevanju mladih osoba. U zadnjih 100 godina uočen je sekularni trend sve ranijeg ulaska u pubertet (kao najvjerojatniji uzrok spominje se više masnog tkiva koje između ostalog izlučuje i estrogen, zbog sjedilačkog načina života te prisutnosti hormona u hrani) kao i sve duljeg trajanja adolescencije.

Pubertetske promjene

Pubertet započinje u djevojčica oko 10. godine života te traje u prosjeku 4 godine, dok u dječaka započinje oko 11. godine života i u prosjeku traje 6 godina.
Promjene kroz koje mlado tijelo prolazi kroz pubertet uvjetovane su pojačanim lučenjem spolnih hormona (muškog hormona testosterona i ženskog hormona estradiola, u različitim omjerima kod dječaka i djevojčica). Pubertet započinje u djevojčica oko 10. godine života te traje u prosjeku 4 godine, dok u dječaka započinje oko 11. godine života i u prosjeku traje 6 godina, no vrijednosti unutar granica normale mogu varirati ovisno o etničkoj pripadnosti i socioekonomskim faktorima.

Prerana (prije 8. godine u djevojčica i 9. godine u dječaka) i prekasna (nakon 13. godine u djevojčica i 14. godine u dječaka) pojava puberteta upućuju na moguću endokrinu disfunkciju te je potrebno potražiti pomoć pedijatra - endokrinologa.

Tijekom puberteta dolazi do spolnog sazrijevanja i sposobnosti za reprodukciju, naglog tjelesnog rasta, razvoja sekundarnih spolnih obilježja (dublji glas i izražena Adamova jabučica u dječaka, širi bokovi i rast grudi u djevojčica, pojava pubične dlakavosti, rast brade i povećanje mišićne i koštane mase u dječaka) te psiholoških promjena u mlade osobe.

Osobe u pubertetu, suočene s promjenama na svojem tijelu, promjenama u percepciji okoline i hormonski uvjetovanim oscilacijama raspoloženja (eng. mood swing) često imaju poteškoće s prihvaćanjem autoriteta te stalno preispituju sebe i svoju okolinu. Osim toga, skloniji su i devijantnom ponašanju (osobito dječaci) zbog povećanog lučenja testosterona (u odnosu na pretpubertetsko razdoblje) koji dokazano potiče agresiju.

Poremećaj prihvaćanja autoriteta (kako roditeljskog, tako i učiteljskog) svoju podlogu ima u navedenom hormonski uvjetovanom agresivnom ponašanju, intelektualnom sazrijevanju koje vodi do kritičkog razmišljanja i preispitivanja stavova i odluka dotadašnjih autoriteta (jedna od tipičnih tegoba djece u pubertetu je to što su "neshvaćeni") i evolucijskoj potrebi hijerarhijskog uspona (u životinjskom svijetu često je viđen slučaj mladog netom sazrelog mužjaka koji ulazi u borbu s alfa-mužjakom da bi preuzeo dominantnu ulogu u čoporu).

Pubertet i škola

Svi navedeni psihofizički faktori, kao i društveni čimbenici (poslom uvjetovano odsustvo roditelja u odgoju, utjecaj popularne kulture na mlade) "krivci" su za česte sukobe dotad mirne i uspješne djece u pubertetu sa školskim učiteljima, devijantno ponašanje, pad koncentracije i slabiji školski uspjeh.

Tipične tegobe sa kojima se roditelji i školski učitelji sučeljavaju s pubertetlijama su:

    * smanjena koncentracija
    * odbacivanje dosadašnjih obrazaca ponašanja i međuljudskih odnosa
    * povlačenje u sebe (slika slična depresiji, no traje samo tijekom puberteta)
    * emotivna nestabilnost
    * promijenjena percepcija izgleda svojeg tijela (što kasnije može dovesti do poremećaja prehrane)
    * sklonost samoranjavanju
    * bježanje od odgovornosti
    * eksperimentiranje sa alkoholom, cigaretama i drogom
    * neodgovorno spolno ponašanje
    * sklonost nasilju
    * sklonost asimilaciji sa društvom (često se manifestira kao pristupanje navijačkim skupinama ili određenim supkulturama)

Iskusni školski učitelji znati će reagirati na promjene osobnosti u djece u pubertetu, te ih izvesti na pravi put, jer se često ispod krinke neprilagođenog i agresivnog djeteta krije izuzetno inteligentno dijete koje se nije prilagodilo na okolinu zbog svojeg odstupanja od prosjeka ili nove okoline.

Svaki roditelj, bez obzira na prethodni školski uspjeh i obrazac ponašanja svoga djeteta, treba razumjeti da je dijete u pubertetu posebno osjetljivo biće, specifičnih potreba i pogleda na svijet, te pokazati dovoljnu razinu strpljenja i tolerancije da bi zajedno sa svojim djetetom tu fazu prelaska iz djetinjstva u odraslu dob prošli sa što manje posljedica, koje mogu utjecati na kasniji djetetov život.

Međutim, samo strpljenje i tolerancija ne znače ništa bez aktivnog uključivanja roditelja u odgoj (pa i u obrazovanje) svojeg djeteta na više mogućih načina:

    * uključivanjem djeteta u izvannastavne (glazba, strani jezici) ili sportske aktivnosti (pogotovo momčadske sportove, gdje dijete kroz igru osim na tjelesnom planu napreduje i u međuljudskoj komunikaciji i prihvaćanju odgovornosti za svoja djela) - takvo dijete bolje će znati organizirati svoje vrijeme, družit će se s djecom sličnih interesa i imati priliku "ispucati" sav višak energije
    * otvorenom komunikacijom na razini roditelj-dijete o svim temama (uključujući i teme poput spolnosti i ovisnosti)
    * modificiranjem sustava nagrada-kazna pri valoriziranju školskih uspjeha
    * kupovina video igrica ili najnovijih modela mobitela kao nagrada za školski uspjeh često zna biti kontraproduktivna - puno bolje je nagraditi dijete putovanjem na učenje stranog jezika ili školom skijanja
    * kažnjavanje batinama ili kaznom, koja je svrha sama sebi, napravit će više štete nego koristi

Takav pristup u dosta obitelji pokazao se kao uspješan, ne samo tijekom puberteta nego i kao temelj za komunikaciju između roditelja i djeteta tijekom kasnijeg života. Ukoliko roditelj ima teškoća u ostvarivanju komunikacije s djetetom, ili jednostavno nije dovoljno informiran da s djetetom diskutira o nekim stvarima (npr. zlouporabi droga ili odgovornom spolnom životu) može potražiti pomoć školskog psihologa ili specijalista školske medicine, koji su posebno educirani za pristup djetetu u pubertetu.

Literatura:

Gordon, Catharine M.; Laufer, MR (2005). "Chapter 4: Physiology of puberty", in Emans SJH, Goldstein DP, Laufer, MR, eds.: Pediatric and Adolescent Gynecology, 5th ed., Philadelphia: Lippincott, Williams 155. ISBN 0781744938.

Steinberg, L., R., Dahl, et al. 2004. The study of developmental psychopathology in adolescence: integrating affective neuroscience with the study of context. Handbook of Developmental Psychopathology. D. Cicchetti, Ed. John Wiley 832.

Miller EK, Cohen JD (2001). "An integrative theory of prefrontal cortex function". Annu Rev Neurosci 24: 167-202. PMID 11283309

Izvor: Pliva Zdravlje

Odvikavanje od flašice
 
Roditelji bi trebalo da budu veoma oprezni kada odluče da svom detetu ukinu cuclu ili flašicu. Svaki nagli prekid može da šteti, pa je najbolje da dozvole mališanu da sam prevaziđe ovu potrebu.

Najizraženiji nagon u prvim danima i mesecima bebinog života je njena potreba za sisanjem. Kada novorođenoj bebi prstom dodirnete usne, ona će ih odmah napućiti. Kako deca rastu, tako se ovaj nagon postepeno gubi.

Do druge i treće godine života dominantna je takozvana oralna faza razvoja - sva zadovoljstva vezana su za usnu duplju: užitak u hrani, flašici, cucli, sisanju prsta. Kod neke dece oralna faza je izraženija i duže traje, dok kod druge prolazi skoro neprimetno.

Skretanje pažnje

Roditelji, u stvari, prave mnogo veću paniku oko produžene upotrebe cucle nego što ovaj fenomen predstavlja pravi problem. Ne postoji sedmogodišnje dete koje se uspavljuje sa cuclom, kao što retko koji petogodišnjak pije mleko iz flašice.

Ukoliko se ova dečja potreba i navika prekine na grub način (naglim bacanjem flašice ili cucle, mazanjem cucle ljutom paprikom...), pošto je nezadovoljena, može negativno da se odrazi u nekom drugom segmentu razvoja.

Nije dobro ni kada roditelji mališana stalno grde i na taj način pokušavaju da ga odviknu od flašice ili "laže". Tako još više učvršćuju ovu naviku, jer dete postaje svesno da "cuclanjem" skreće pažnju.

Verbalna pohvala

Nema deteta koje se nije odviklo od cucle i flašice! Roditelji treba da budu strpljivi i da sačekaju da ova faza prođe. Videćete kako će vas iznenaditi nagla odluka vašeg mališana da se odrekne svojih dojučerašnjih vernih pratilaca. Kada oralna faza prirodnim razvojem bude prevaziđena, proći će i potreba za cuclanjem.

Roditelji treba da koriste svaku priliku i da mališanu, bez ikakvih negativnih komentara koji se odnose na flašicu, što češće nude čašu za piće. Ova radnja treba da bude propraćena i verbalnom pohvalom. Nekada je za decu presudno ako njihove igračke ili omiljeni crtani junaci izvršavaju radnju koja se od njih zahteva.

Postepeno odvikavanje

Bilo kakvo odvikavanje, kao što znate iz sopstvenog životnog iskustva, mora da bude postepeno, bez naglih poteza i lomova.

Zato budite strpljivi jer će i cucla-fazi jednoga dana doći kraj! Ne obazirite se na ostalu decu koja su se od ovih "bebećih rekvizita" već odavno odvojila, pošto će i vaš mališan to samoinicijativno uraditi, samo mu dajte dovoljno vremena.

Prelazni objekti za emocije

Često se čuju razna tumačenja koja vezanost deteta za cuclu povezuju sa nedostatkom roditeljske ljubavi i željom za većom pažnjom i nežnošću. Smatra se da su cucle-laže i flašice tada prelazni objekti u koje mališani ulažu emocije koje su namenjene roditeljima.

Međutim, brojni primeri pokazuju da ovakvo tumačenje nije opravdano, već da je ova detetova "potreba" češće znak njegovog sporijeg sazrevanja i dugotrajnije oralne faze u razvoju.

(MONDO/Yumama)

Izvor: MTS-Mondo

Neispavana mama i noćni podoji, šta činiti?
   
Autor: Mr sci. dr Miodrag Stanković dečji psihijatar, porodični terapeut   

Niže ispisani tekst predstavlja ustvari odgovor jednoj majci dobijen preko veb stranice “Stetoskop”. Pitanje je glasilo ovako: “Poštovani Dr Stankoviću, obraćam vas u vezi jednog "iscrpljujućeg " problema. Naime, imam bebu uzrasta 11 meseci koja se svaku noć budi po desetak puta i to u drugom delu noći. Pred svitanje je to na svakih 20-30 minuta. Okreće se, ustaje, "ide negde"... To traje po 5 -10 minuta, a zatim se uspava ili sisanjem ili sama. Dojim je samo onda kada vidim da ne može sama da se uspava i da se jos vise razbuđuje. Svodi se na 3-4 dojenja u toku svake noći. Tokom dana lepo uzima drugu hranu, osim mleka. Zato je i tokom dana dojim 4-5 puta. Brine me nespavanje i veliki broj podoja s obzirom na uzrast. Hvala u napred, "neispavana mama"

Imati bebu nije nimalo jednostavan fizički i umni posao. Za ženu to predstavlja i potpuno napuštanje prvog (bezbrižnog) i drugog (trudničkog) stanja i prelazak u “treće” stanje ispunjeno protivurečnim osećanjima, dilemama, konfliktima, ali i emocionalnom ispunjenošću zadovoljstvom kakvu samo roditelji mogu razumeti. Oblast spavanja odojčeta, u nauci, za sada, predstavlja oblast nagađanja više nego znanja, sa neujednačenom stručnom literaturom (više esejističkom nego empirijskom). Ova oblast ujedno predstavlja aktivno polje sukoba dveju psihijatrijskih škola: psihoanalitičke i bihejvioralne, što se odražava kroz različite pristupe i savete o higijeni spavanja odojčeta. Iako obrazci spavanja predstavljaju više odraz temperamenta deteta nego načina roditeljstva, buđenje po desetak puta tokom noći spada u domen poremećaja spavanja i bebe i mame. Deprivacija spavanja bebe utiče na spavanje mame i obrnuto, a deprivacija spavanja mame utiče na partnerski odnos mame i tate. Poremećaj spavanja onda postaje porodični problem. Ukoliko je kod bebe poremećaj održavanja sna, često buđenje, otežano smirivanje i prelazak iz budnosti u lak san jedini manifestni problem (bez povećane dnevne razdražljivosti, poremećaja odnosa u dijadi majka-beba, motornih poremećaja, bilo kojeg regulatornog poremećaja), poremećaj spavanja odojčeta je sasvim pouzdan. Buđenje na svakih 20-30 min. u drugoj polovini noći ima objašnjenje u skraćenju ukupnog trajanja faze plitkog i dubokog spavanja koje se kod odojčeta inače kraće nego kod odraslih, a faze plitkog spavanja dva puta su vulnerabilnije nego kod odraslih. Otuda i češće i lakše buđenje. Kratkotrajna buđenja su dakle normalna i očekivana pojava, nakon kojih se beba samostalno uspavljuje. Ono što nije uobičajeno je da se beba često budi i ostaje budna nakon toga, a posebno ako po buđenju beba postane motorno aktivna ("ide negde").

Osim generalno povišene budnosti bebe, razlozi za čestim buđenjem mogu biti i zajedničko spavanje mame i bebe, pri čemu uplašena mama budi bebu čestim proverama. Iako mame čuju i najmanji šum koji beba proizvodi, mišljenja sam da je bezbednije da beba spava u ograđenom krevecu. Drugi razlozi mogu biti u vezi sa rastom zuba, što možete prevenirati utrljavanjem lokalnih anestetika, zatim zapušen nos, zeđ, temperaturne razlike, pa i hrkanje mame. Zbog svega, ako je to moguće, treba omogućiti bebi da spava odvojeno od mame u svom krevetiću. Bebe imaju potrebu za toplotom majke i komunikacijom sa njom, ali pre svega, beba ima potrebu za spavanjem kada je vreme za spavanje. Postavlja se pitanje koje su to uzrasne granice kada ono što bebi u jednoj fazi razvoj prija i potrebno joj je, u drugoj fazi razvoja šteti. Buđenje i noćni podoji su do četvrtog meseca imali biološku važnost za bebu, ali sa 11 meseci to predstavlja ponašanje koje se odvojilo od svog uzroka i predstavlja naviku koju održava majka, najčešće iz sopstvenih uverenja i strahova. Od šestog meseca dete ima bolju termoregulaciju i uveliko uzima drugu (čvršću) hranu, tako da se potreba noćnog dojenja smanjuje na najviše jedno buđenje radi dojenja. Posle šestog meseca (najkasnije do devetog) noćno dojenje je nepotrebno jer se očekuje da dete noću spava a ne da vari hranu (70% dece u uzrastu od 9 meseci spava najmanje 5h u kontinuitetu bez buđenja). Međutim, razumljivo je i zašto majke ne prekidaju sa noćnim dojenjem. Bebin plač je neverovatno snažna draž (po inezitetu plač može dostići buku nteziteta pneumatske bušilice za razbijanje betona), i u mozgu majke predstavlja signal za lučenje mleka. Uz sadejstvo materinskog instikta, strahova za zdravlje bebe i prirodne potrebe mame za snom, nastaje snažna pokretačka snaga za automatizovano nuđenje dojke pri prvom plaču bebe tokom spavanja. Zbog svega, uspavljivanje sisanjem nakon buđenja treba prekinuti. Istina je da to bebi daje osećanje sigurnost, toplote, hranu (mada sa 11 mes. retko ima potrebu za pravim podojem), ali je ometa u razvoju i učenju samoumirivanja. Ukoliko se u preteranom i prezaštićujućem roditeljskom ponašanju učvrste obrasci ponašanja deteta koji bi trebali da isčeznu na mlađem uzrastu, nastaje problem koji ometa detetov razvoj.

Poremećaji spavanja između prve i druge godine života bivaju udruženi sa lošim apetitom i zaostajanjem u rastu, razdražljivošću tokom dana, problemima u socijalizaciji i usvajanju razvojnih veština. Dodatnu zabunu unose i medicinski pamfleti koji promovišu fizičko zdravlje deteta dojenjem do dve godine. Problem sa takvim savetima je što su uvek generalni i ne poštuju individualni razvoj već su skoncentrisani na jednu ili dve varijable npr. imunološki status deteta i enzimska podrška, a zanemaruju sve ostalo, pogotovo emocionalni i umni razvoj, pa i činjenicu da mleko tada nema ni približnu hranljivu vrednost potrebnu detetu, a da su komunikativne sposobnosti deteta daleko naprednije, tako da ono sa majkom ostvaruje mnogo složeniji emocionalni odnos od onoga koji se dešava tokom dojenja. Dakle, šta onda činiti kada se dete probudi?
Dve su mogućnosti. Kada ih pročitate, pre svega zapišite spisak koraka koji ćete preduzeti, kako se ne biste uspaničili na bebin plač, koji će se i pojačati na promenu dosadašnjih navika.

I) Prva mogućnost - ukoliko ne možete da tolerišete bebin plač već je uzimate u ruke, nunate, ljuljate dok ne zaspi, činite to sve dok se beba potpuno ne opusti ("oklembesi") i dublje ne zaspi. Nestrpljivost i požurivanje samo doprinosi da nakon spuštanja bebe u krevetac ponovo začujete plač. A onda sve iz početka, ali svaki put sve duže. Tek nakon 20-tak minuta nakon uspavljivanja beba ulazi u dubok san iz koga se teško budi. Ukoliko se tokom noći probudi, ponekad je dovoljno pomaziti je po leđima ili lagano pevušiti pa da se beba ponovo uspava. Ovaj metod često pomaže, ali je nepouzdan i može pomoći u konverziji jednog načina uspavljivanja u drugi, a da se fragmentisano spavanja ne menja. Dobra strana je što ne podazumeva nuđenje dojke, a podrazumeva uključenje drugog roditelja kako bi mama predahnula. Tehnički, svaki od ovih postupaka predstavlja potkrepljujuću reakciju na bebino ponašanje, tako da se suštinski bebi ne pomaže bitno u učenju samouspavljivanja. Naravno,ovaj metod se preporučuje roditeljima koji sumnjaju i pored dokaza o dobrobiti drugih metoda.

II) Druga mogućnost nosi gotovo sigurnu promenu noćnih obrazaca spavanja, u periodu od 3-5 dana, najduže do dve nedelje, u zavisnosti koje se bihejvioralne tehnike primenjuju. Generalno, bihejvioralni terapeuti predlažu dva osnovna postupka: a) primena pozitivnih rituala pre spavanja kao predvidljiv znak za umirivanje bebe, a povezani su sa pozitivnim interakcijama između deteta i roditelja. Kao posebno povoljan metod predlaže se masaža odojčeta ili deteta. Osim promene obrzaca uspavljivanja i spavanja, primena masaže povezana je i sa pozitivnim efektima na učenje, rast, razvoj, jer umanjuje nivo stres hormona kortizola, adrenalina i noradrenalina, a dovodi do povećanja tzv. "hormona sreće" - serotonina. Kod adolescenata pad bunosti primenom masaže registruje se i na EEG aktivnosti mozga. Kada se uvedu rituali kao signal pred spavanje, onda se i vreme odlaska na spavanje može pomerati ka željenom terminu. Pozitivni rituali se odvijaju van detetovog kreveca. b) Trening samouspavljivanja, u svom izvornom doktrinarnom pristupu, isključuje roditeljske intervencije tokom spavanja. Podrazumeva stavljanje deteta u krevetac dok je još uvek budno ("pospano ali budno") i dopuštanje da se dete "plačući uspava". Tehnički, neintervenisanje roditelja, umanjuje ponavljanje "neprikladnog" ponašanja bebe u vreme uspavljivanja i spavanja. Plakanje, bes, pozivi deteta, moraju biti ignorisani potpuno (nemodifikovan program), izuzev ako je dete bolesno, povređeno ili nebezbedno. Očekivano je da se tokom prve noći ponašanje dramatično pogorša (dugo plakanje, češće buđenje), ali se nakon 3 do 5 noći ponašanje dramatično menja. Uspeh zavisi isključivo od doslednosti roditelja. Ukoliko roditelji budu reagovali na plač deteta, program postaje neefikasan i dolazi do pogoršanja, jer se plač i bes onda potkrepljuju. Modifikovani progaram (za roditelje koji slabo tolerišu ponašanje deteta doživljavajući ga kao patnju, a ne kao učenje novog ponašanja) podrazumeva da roditelj može biti u istoj sobi sa detetom i mogućnost da verbalno ili dodirom uteši dete (ne duže od 60 sekundi u intervalima od 20 minuta). Ove intervale treba produžiti kako roditelji postaju opušteniji. Iako preporučeni program može izgledati surovo, on je u mnogim državama sveta preporučen od strane pedijatrijskih asocijacija i dečjih psihijatara i pokazao se kao najuspešniji metod koji uči dete i pomaže mu u razvoju potrebnih veština, a roditelje odvaja od prezaštićujućeg ponašanja koje, ako pošteno analiziramo, nije ništa drugo nego nuđenje poruke detetu da nije bezbedno.

Izvor: Stetoskop