Odrastanje je obiteljsko zbivanje

Adolescencija nije ni djetinjstvo ni odraslo doba. U tom razdoblju mladi moraju izgraditi zrelu ličnost, prihvatiti vlastitu osobu, vlastiti izgled i tijelo, usvojiti mušku odnosno žensku ulogu u društvu, oblikovati i usvojiti moralne i etičke vrijednosti, razviti osobne stavove, postići emocionalno osamostaljivanje od roditelja, izgraditi zrele odnose s vršnjacima istog i suprotnog spola i postupno se pripremiti za socijalnu i ekonomsku samostalnost. Na tom putu i adolescenti i roditelji doživjet će niz nelagoda i frustracija, ali i niz novih spoznaja, uzbuđenja i otkrića. Zbivanja su u obitelji u doba adolescencije burnija no prije i poslije toga razdoblja. Najvažnije pravilo koje roditeljima može pomoći da to razdoblje prebrode uz najmanje potresa je prihvaćanje načela budnosti, promatranja, pregovaranja i postupnoga mijenjanja pravila, odnosa i ponašanja. U tim promjenama trebaju postupno mijenjati i sebe, jednako kao što se mijenjaju i njihova djeca. Odrastanje je stoga obiteljsko zbivanje, neprekidna dvosmjerna komunikacija u kojoj roditelji uvijek ostaju roditelji, a djeca uvijek djeca, sa zajedničkom željom da od zbunjenih mladih i zabrinutih odraslih na kraju procesa nađemo samopouzdane zrele mlade ljude i, iako ponekad pomalo umorne, zadovoljne roditelje.

Prijatelji i vršnjaci

Rastuće samopouzdanje i socijalna zrelost donose promjene u odnosu roditelja, adolescenata i njihovih vršnjaka. Potreba za prijateljima i njihova važnost ne narušavaju temeljno povjerenje koje adolescent ima prema roditeljima i nije nikakav signal za uzbunu u smislu kidanja obiteljskih veza. Prijateljstva su važan dio adolescencije. Ona su stabilnija i dugotrajnija od prijateljstva djetinjstva, a mladima omogućavaju da svijet oko sebe a i sebe same sagledaju očima bliske i sebi slične osobe. Roditelji moraju biti svjesni da će njihov utjecaj na određena područja života njihove djece biti sve slabiji i nadomješten utjecajem prijatelja i grupe. Grupe vršnjaka su osobito važne u ranom razdoblju adolescencije i grupa gotovo propisuje način oblačenja, glazbeni ukus, provođenje slobodnoga vremena, jezične varijante i sl. ta pravila grupe mladima daju osjećaj da ne moraju sve odluke donositi sami i osjećaj pripadanja nečemu nad čim odrasli nemaju vlast ili utjecaj. Da bi bili prihvaćeni u željenoj grupi, mladi su, do neke mjere pripravni i na prvi konformizam u životu, to jest na odustajanje od vlastitih želja i stavova za volju grupe. S odrastanjem ta sklonost konformizmu slabi i sve su izraženiji osobni stavovi i vlastite prosudbe. Roditelji u tom razdoblju moraju biti svjesni snage vršnjaka koji okružuju njihovu djecu. No adolescencija se ne zbiva u zrakopraznom prostoru - roditeljski stavovi i kućna pravila nisu nešto što na djecu počinje djelovati u doba adolescencije. Roditeljski utjecaj ne nestaje, modeli roditeljskoga ponašanja ne ostaju nezapaženi, a roditeljska pravila se prepoznaju i nastoje oslabiti ili prekršiti, ne uvijek zbog temeljnog neslaganja, već zbog nužnog odupiranja autoritetima koji su nedjeljiv dio odrastanja.

Zašto sukobi nisu tragedija?

Ponekad roditelji odrastanje doživljavaju kao bolnu separaciju. No mladi, iako postaju samostalniji i nezavisniji od roditelja, i dalje sudjeluju u životu obitelji, u zrelijim odnosima koji ne isključuju privrženost i bliskost. Mladi koji svoje roditelje osjećaju kao tople, zainteresirane i sklone da nagrađuju pravilne postupke, pokazivat će veće samopoštovanje i veću nezavisnost bez velikih potresa. Valja naglasiti da u razdoblju sazrijevanja u svim obiteljima ima konflikata koji nastaju zbog nesklada između želja mladih i stavova roditelja. Konflikt u tom razdoblju nije tragedija, već se može smatrati dijelom svakodnevnog odnosa obitelj - adolescent. Mladi izjavljuju da u prosječnom tjednu imaju dvije svađe s roditeljima i barem tri s prijateljima. Mladi oba spola imaju više sukoba s majkama no s očevima. Razlozi leže u različitim odnosima roditelja i djece, s majkama se više razgovara, one su uglavnom više zainteresirane i više upoznate sa svakodnevnim zbivanjima, s prijateljima, izlascima, problemima, dok su očevi više zainteresirani za društvene odnose, uspjeh u školi i ponašanje općenito. Utjecaj majki na pravilan adolescentni razvoj je zbog lakše i otvorenije komunikacije gotovo nemjerljiv, iako su u tijeku odrastanja oba roditelja potrebna i važna. Sukobi mogu nastajati i oko načina oblačenja, učenja ili kućnih obveza, no većina će rasprava biti usmjerena na pravila oko izlazaka i načina provođenja slobodnoga vremena, a većina roditeljskih savjeta na ponašanje i društvo u kojem se mladi kreću.

Kako postaviti i održati pravila?

Vještina postavljanja pravila i održavanja njihovih poštivanja najzahtjevnija je vještina koju roditelji moraju savladati u odnosima sa svojom djecom. U većini obitelji postupno će se proširivati privilegije i prava te smanjivati ograničenja i zabrane. Obično roditelji postavljaju ograničavajuća pravila koja se s vremenom, kako dijete raste i pokazuje da se zna nositi i sa zahtjevnijim situacijama, mijenjaju i proširuju. Roditelji ne bi smjeli pasti u zamku lažnog iskazivanja privrženosti i povjerenja, koje će djetetu dati iznenadnu slobodu u kojoj će se ono osjećati izgubljeno. No ne treba se ni ponašati prema njemu ili njoj kao da su manje sposobni i odgovorni no što to uistinu jesu. Upravo spomenuti sukobi često služe za "isprobavanje snaga", a to je zapravo vjekovna stara igra među generacijama u kojoj se pravila znaju unaprijed. Djeca ne očekuju da im se nenadano popusti. Ali isto tako, roditelji moraju biti svjesni da nema stvari koja će adolescenta više povrijediti i poniziti od podcjenjivanja njegovih sposobnosti i odgovornosti.

Samopoštovanjem protiv pravila?

Osim buntovništva i suprotstavljanja autoritetima, ne smije se zaboraviti da u razdoblju adolescencije ima i mnogo strahova, frustracija i nesigurnosti. Ponekad je najglasnije lupanje vratima samo izraz nemoći i tuge. Mladi izrazito strahuju od reakcija drugih i često osjećaju nelagodu osobito pred nepoznatim ili slabo poznatim društvom, skloni su preuveličavanju društvenih "gafova" i osjećaju da su beznadno nespretni. Kako bi izbjegli zamišljenu (preuveličanu) pažnju, ponekad će u društvu upravo pristati zapaliti cigaretu, popiti piće i/ili povući dim jointa. Stoga je postupno ali stalno podupiranje izgradnje samopoštovanja i vlastitih stavova te učenje vještina kako izbjeći takve "uvjetovane" reakcije, zadaća svih koji s mladima dolaze u dodir i nastoje im u odrastanju pomoći.
Ponekad djeci mogu koristiti odgovori i naputci kako se postaviti u situaciji gdje se izlažu opasnosti od zloporabe droga. Treba razgovarati o tome jesu li bila u takvim situacijama te im pomoći naći prave odgovore i načine reagiranja. Pritom treba biti svjestan da je od najveće važnosti da oni te odgovore, reagiranja i odluke dožive kao svoj vlastiti izbor. S takvom mogućnošću se treba znati suočiti i većina se stručnjaka slaže da je vještina "kako reći ne" jedna od temeljnih društvenih vještina koju mladi moraju savladati u procesu sazrijevanja. To "ne" ne odnosi se samo na sredstva ovisnosti, odnosi se na mnoštvo izazovnih i nebezazlenih situacija - od vožnje s nepouzdanim vozačem, neplaniranoga seksualnog odnosa, spavanja kod prijatelja/prijateljice umjesto dolaska kući, pa do onih ponašanja koja graniče s delinkvencijom (tučnjave, sitne krađe i sl.).

Stoga s djecom treba razgovarati stalno i otvoreno, nastojati što više saznati o njima samima i postupno proširivati okvire u kojima se mogu kretati. Ponekad će mladi morati i pogriješiti. roditelji ne smiju zaboraviti da se to isto događalo i njima. Pritom ne smiju posustati ili se opustiti - u tom razdoblju moraju biti sveprisutni. Ne treba stvarati tragediju tamo gdje je nema, ali ni ne zanemarivati naznake koje bi morale upozoriti da se zbiva nešto nepoželjno.

Младост Плива здравље

Adolescenti se nekad osećaju moćno, a ponekad postaju nesigurni i razdražljivi

Nema odrastanja bez krize i tugovanja

Ponekad roditelji teško shvataju da je nasilnost i agresivnost upravo odbrana od depresivnosti

Adolescencija je specifičan i kritičan period u životu svakog čoveka. To je period sazrevanja, kada detetu treba omogućiti da postane odrastao i zreo čovek. NJegovo ponašanje u tom periodu postaje promenljivo, smenjuju se osećanja bespomoćnog deteta i moćnog zrelog čoveka. Adolescenti se ponekad osećaju veoma moćno, čak nadmoćno, a ponekad postaju nesigurni i razdražljivi. Te promene kod njih izazivaju razne dileme, teškoće, a nekad i probleme. Mogu da izazovu i stanje psihološke krize, neraspoloženja ili tugovanja.

Na pitanje da li su ta stanja normalna, dr Vojislav Ćurčić, šef odeljenja za adolescentnu psihijatriju bolnice „Dr Drgiša Mišović“ u Beogradu kaže:

- Najnormalnija. Smatram da nema odrastanja bez krize i tugovanja. Znači, ako krize ne postoje, ako mladi ne promene svoje ponašanje, nego budu kao što su bili u ranom detinjstvu, dobri i poslušni, vredni đaci, to stanje je znak da nešto ometa ili blokira normalne razvojne procese. Dakle, oni moraju da budu silni, buntovni, sa svojim promenljivim ćudima, stanjima, raspoloženjima i ponašanjima.

On, smatra da, ako dete prođe doba adolescenicije sasvim mirno i neupadljivo, da tu nešto nije u redu. A ako je adolescent buntovan i bučan i ako se menja u svom ponašanju, to je normalno.

Važno je reći, naglašava doktor Ćurčić, a to bi bila i neka poruka roditeljima, da je danas mnogo teže odrastati nego ranije. Roditelji obično kažu deci: „Pa, vi imate mnogo više nego što smo mi imali, mnogo bolje živite, bolje se hranite, lepše se oblačite, imate TV, imate mobilni telefon, imate kompjutere, imate neuporedivo više nego što smo mi mali, i šta sad hoćete“?

- Nažalost, to je danas roditeljska zamena za brigu, pažnju, razumevanje, ali, istovremeno, i ulaznica u grupu vršnjaka. Mnogi roditelji smatraju da deca tog uzrasta nemaju nikakve probleme i da su samo besni. Značaj problema mladih, kaže ovaj stručnjak, roditelji ne bi smeli da previde. Oni su neraspoloženi, napeti, nervozni, nasilni, agresivni... Imaju problema u školi u odnosima sa vršnjacima. Najproblematičnija je šesnaesta godina, odnosno prvi razred srednje škole. To je velika promena za adolescente i u isto vreme trauma. Psihološki procesi sazrevanja su najvidljiviji u tom godinama. Tada su najhaotičniji, najnesređeniji zbog svega što se dešava u njima. U osmogodišnjoj školi svi se trude da im se nađu, da im pomognu. Već u srednjoj školi, jer ona nije obavezna, odrasli se ne trude mnogo da ih poguraju, da ih razumeju, tako da je njima mnogo teže da prihvate tu drugu filozofiju školovanja. Nova filozofija škole, a u isto vreme najburniji psiho-fizički procesi u njima čine tu godinu najkomplikovanijom za adolescente - objašnjava dr Ćurčić.

To što dr Ćurčić kaže uglavnom ne shvataju ni roditelji, a ni profesori. - Ponekad roditelji teško shvataju da je nasilnost i agresivnost upravo odbrana od depresivnosti. Mladi postaju ratoborni i razdražljivi, svađaju se sa ukućanima, ponašaju se nasilnički i arogantni su. Ili impulsivno reaguju - napijaju se, puše marihuanu, samoranjavaju se... Sve su te reakcije zapravo odbrana od tuge i depresije - upozorava dr Ćurčić. On objašnjava da je mali broj ljudi koji mogu da prepoznaju depresiju koja se skriva iza agresivnog ponašanja mladih.

- Mi to pokušavamo da objasnimo roditeljima i ljudima po školama. Deca nisu besna i nisu bahata, nego trpe i to trpljenje se zapravo okreće i transformiše u probleme. Nažalost, mnogi roditelji to rešavaju onom autoritativnom rečenicom: „To se ne sme više ponoviti!“ - ističe dr Ćurčić.

Prema njegovom mišljenju, to nije dobro i ne treba da mu se kaže: „Ti to više nikad ne smeš„ ili da se traži od deteta da kaže: „Ja to više nikada neću uraditi“. Potrebno je znati objasniti zašto se to desilo. Potrebno je razgovarati sa detetom. A razgovarati ne znači savetovati i „popovati“ mladima. Razgovarati znači slušati mlade šta oni misle, kako razmišljaju, kako osećaju, šta je to što ih je navelo da urade nešto loše. Treba čuti šta oni misle. Nažalost, u našoj kulturi još nije uobičajeno da se, kada roditelji nisu u stanju da reše problem, potraži savet psihijatra. Jer, obratiti se stručnjaku znak je zrelosti i odgovornosti, a ne znak poraza, kako mnogi misle.   


Izvor: Glas Javnosti

Kakve treba da budu prve slikovnice za decu

Čitanje je veoma važan segment života. Čitanje podstiče inteligenciju, kreativnost, jezički razvoj, obogaćuje rečnik, produbljuje maštu i razvija mnoge druge sposobnosti.

Piše: Maja Enis, dipl. pedagog


Mnogo je razloga da što pre razvijemo kod deteta početnu osnovu - ljubav prema knjizi i naviku čitanja. Međutim, da bi dete zavolelo knjigu, roditelji moraju da mu u tome pomognu. Važan je i celokupan odnos roditelja prema knjizi koji dete uči upravo od njih. Nije dovoljno da samo kupe i poklone detetu knjigu, već moraju aktivno da učestvuju u izboru i čitanju knjige i da sa ovom lepom aktivnošću počnu na vreme.

Već od 9 -10 meseci preporučuje se susret sa prvom knjigom. Dakle, kada se roditelji upute u knjižaru da kupe prvu knjigu za svoje dete, na šta treba sve da obrate pažnju. Izbor knjiga u većini knjižara je veliki i zaista nije lako odabrati onu “pravu” među mnoštvom lepih i kvalitetnih slikovnica.



Pri odabiru knjiga treba obratiti pažnju ne samo na to da su zanimljive, lepe i da se roditeljima dopadaju, već i da zadovoljavaju edukativne i pre svega ZDRAVSTVENE zahteve kada se radi o najmlađem uzrastu. U prvom redu, prve knjige treba da budu štampane u tvrdom povezu, što znači da su listovi od kartona, plastificirani (da bi se lakše održavali), a ivice knjiga obavezno zaobljene. Dete tog uzrasta tek razvija motoriku i koordinaciju pokreta i rukovanje knjigom je nezgrapno, tako da bi se obični listovi pocepali i verovatno završili u bebinim ustima, a sa oštrim ćoškovima beba može da se povredi.

Listovi tj. kompletan materijal od koga je slikovnica izrađena treba da bude ekološki i da ne bude ni na koji način štetan po dete. Slikovnice treba da imaju oznaku CE ili bilo koji dokaz da materijali od kojih je izrađena nisu toksični. To je vrlo važno jer dete većinu iskustva stiče tako da sve ”proba” tj. stavlja u usta.

Osim zdravstvenih zahteva, važni su i edukativni zahtevi tj. da ilustracije i crteži budu što jednostavniji i jasniji, sa što manje detalja.



Pogrešno je mišljenje da slikovnice treba da budu što šarenije... Dete treba da fokusira predmete, prepozna, imenuje i tako razvija svoj rečnik i govorne sposobnosti... Uostalom, dete uzrasta 2-3 godine uspešno razlikuje četiri boje, te se preporučuje da knjige, tj. slikovnice, koriste četiri osnovne boje i na taj način se razvija i estetski senzibilitet kod dece.

Prve knjige su obično rečnici za bebe sa životinjama, predmetima i pojavama koji okružuju dete. Za početak biće dovoljno to što dete gleda slike i pokušava da okrene stranu, a zatim da uči i nove reči...

Vrlo je važan međusoban odnos roditelja i deteta tj. aktivno i kvalitetno provedeno vreme za vreme čitanja slikovnice. To je prednost koju pruža knjiga. Dok sluša glas mame ili tate koji čitaju, dete uživa u zagrljaju i u čitanju.

Kako dete raste i njegova pažnja duže traje, pa je sledeća stepenica čitanje kratkih priča, basni, zatim slede neizostavne bajke koje su obavezan deo detinjstva i odrastanja i koje razvijaju maštu.


Uzrast od 4 do 7 godina tj. do polaska u školu


Roditelji treba da istraju u ovoj aktivnosti koja treba da postane navika; svako veče kada se dete uspavljuje, da pročitaju novu ili omiljenu detetovu slikovnicu.

Knjigu treba da ponesu i na put, decu da vode u biblioteku, knjižaru, treba deci da daju priliku da biraju knjige koje ih interesuju. Treba da razgovaraju o pročitanoj knjizi, da pričaju o knjigama koje su oni voleli kad su bili mali.

Knjige su veliko bogatstvo, kao što je bogatstvo i vreme koje roditelji provode sa decom dok zajedno uživaju u lepoti pročitane knjige. Kada dete stekne tu početnu osnovu tj. ljubav prema knjizi, sve u vezi sa čitanjem (a kasnije i učenjem), biće neuporedivo lakše.

B92

Zdravi obiteljski odnosi


Premda većina ljudi shvaća ili barem intuitivno osjeća što je prikladno, a što neprikladno u obiteljskim odnosima, u većini obitelji je još uvijek prisutno mnogo nezdravih obrazaca i golemi teret često nametnute krivnje, koja mnoge ljude sprečava da se ponašaju onako kako osjećaju da žele i da je ispravno, pa čak i da objektivno razmotre vlastito i ponašanje drugih članova obitelji.

Soulwork Systemic Coaching promatra obitelj kao emocionalni sustav. Svaki sustav nastoji održati ravnotežu, a ako pojedini dijelovi sustava ne funkcioniraju, drugi dijelovi će nastojati preuzeti njegovu funkciju da bi popunili prazninu. Slično je i s obitelji, u kojoj djeca kao najosjetljiviji i najprijemljiviji članovi održavaju tu ravnotežu najčešće kroz problematično ponašanje kojim se preusmjeravaju pažnja i aktivnosti obitelji, a često i kroz izražavanje osjećaja i ponašanja koje se u obitelji zabranjuje ili potiskuje.

Nažalost, mnogi ljudi ne primjećuju nezdrave obrasce sve dok oni ne eskaliraju u ponašanju djeteta, a i tada se oni često ignoriraju ili opravdavaju sve do ozbiljne krize ili čak vanjske intervencije, kada se odgovornost najčešće prebacuje na dijete.

Nakon neznanja, najvažniji uzrok ovakvog razvoja događaja je stid od etiketiranja. Važno je razumjeti da ne samo da nije sramotno imati emocionalne probleme, nego je to potpuno uobičajeno i normalno, za razliku od lijepe i savršene vanjštine koju svatko nastoji prezentirati prema vani.

Ukratko ću navesti osnovne principe zdravog ponašanja u obitelji:

Zdrava i zrela odrasla osoba osjeća se sposobna preuzeti odgovornost za svoje osjećaje, ponašanje i životne okolnosti, te nema potrebe očekivati od djeteta da dijeli tu odgovornost.

Zdrava i zrela uloga roditelja je da podržava dijete u odrastanju i stvaranju vlastite osobnosti, te konačno i u odvajanju i izgradnji neovisnog života, pri čemu roditelj i dijete mogu stvoriti atmosferu u kojoj jedno drugo vide kao zrela i odgovorna ljudska bića.

Zdrava uloga djeteta je da poštuje svoje roditelje, njihovu prošlost i iskustva, ali da se usmjeri na vlastiti život, svjesno da su roditelji odrasla ljudska bića, što znači sposobna da preuzmu i žive svoje odgovornosti.

Mnogi nezreli roditelji očekuju od djece zahvalnost i 'vraćanje duga', što ponekad podrazumijeva žrtvovanje svojih potreba, pa i osobnosti. Zreo i odgovoran roditelj razumije da mu dijete ništa ne duguje, a posebno da nije dužno radi roditelja žrtvovati svoju sreću. Život sam po sebi, kao i ulaganje vremena, energije i novca u dijete izuzetno su vrijedni darovi za koje će zdravo odraslo dijete osjećati zahvalnost, ali onog trenutka kad roditelj počinje očekivati izraze zahvalnosti ili čak žrtvovanje sa strane djeteta, to prestaje biti dar slobodno dan, i počinje biti stav kupoprodaje.

Prirodno je da dijete stavi svoj život i obitelj (vlastitog partnera i obitelj) na prvo mjesto. Preuzimanje odgovornosti za potrebe, osjećaje i sreću roditelja, žrtvovanje sebe i pokušaji da ih se usreći - automatski znači postaviti roditelja u ulogu djeteta i vidjeti ih kao slabe umjesto kao odrasle i sposobne osobe. Nezrelo očekivanje mnogih roditelja da dijete ispunjava njihove potrebe, jedan je od najčešćih uzroka patnje, emocionalnih poremećaja, krivnje i problema u odnosima, koji se u pravilu prenose iz generacije u generaciju.

Dijete ima potrebu vjerovati važnim odraslima. Ta potreba je toliko jaka da je uzrok velikom dijelu naših trauma i ograničavajućih uvjerenja: stvaramo ih da bi bili sposobni nastaviti vjerovati roditeljima i održati odnos s njima koji nam garantira preživljavanje. Uz potrebu za povjerenjem vezana je i potreba da volimo i budemo voljeni, te će malo dijete mnoge obrambene mehanizme aktivirati u biti kako bi moglo nastaviti voljeti bliske osobe.

Kad se djetetu važni odrasli prepucavaju preko djeteta, nastojeći ga uvjeriti da su oni u pravu, a onaj drugi ne, za dijete je to vrlo zbunjujuće i zastrašujuće. Ono može početi doživljavati svijet kao nesiguran, i razviti probleme s povjerenjem u ljude - ili samog sebe. Neka od te djece, ovisno o drugim okolnostima, zaključe da ne mogu vjerovati nikome - a neka odrastu u povodljive ljude koji vjeruju svakome osim sami sebi.

U dobi nakon sedme godine dijete se može bolje nositi s tim, no ako dijete ima 2 - 5 godina, a najvažniji ljudi u njegovom životu mu govore suprotne stvari ili čak govore loše jedno o drugome, dijete to ne može podnijeti bez stvaranja vrlo jakih obrambenih mehanizama na razini identiteta - stvaranja barem jedne, a često i više maski, odnosno lažnih dijelova ličnosti koji su često u sukobu jedan s drugim jer je izvorno svaki od njih pokušavao zadovoljiti - i voljeti - jednu od suprotstavljenih važnih osoba.

Djeca su uobičajen objekt prebacivanja odgovornosti za svoje osjećaje - odrasla osoba koju ponašanje djeteta na bilo koji način iritira, u pravilu će automatski pretpostaviti da je dijete u krivu i neadekvatno se ponaša, umjesto da provjeri pozadinu vlastitih osjećaja ili barem uzroke ponašanja djeteta.

Mnogi odrasli se ponašaju prema djeci s visoka i bez poštovanja samo na temelju okolnosti da djeca imaju mnogo manje iskustva i sposobnosti izražavanja. Odrasle koji s djecom komuniciraju grubo, hladno, zapovjednički, pa čak i s određenim prezirom, viđa se nažalost prilično češće nego one koji s djecom komuniciraju kao s ljudskim bićem koje je ravnopravno po prirođenoj vrijednosti i sposobnosti da osjeća, ako već ne po iskustvu.

Čak niti samo veće iskustvo ne znači da je roditelj uvijek u pravu. To je mnogo očitije kad pogledamo u prošlost, gdje su se dječjem prirodnom, zdravom ponašanju, potrebama i željama suprotstavljala iznimno kruta i neprirodna uvjerenja odraslih - koji su, naravno, smatrali da su oni u pravu. I danas je uobičajeno slično ponašanje, premda na mnogo suptilnijim razinama i vezano uz sitnije životne detalje.

Autor: Kosjenka Muk
Centar-angel

 Smatram da je razlika između mudrosti i 'običnog' znanja u tome što je mudrost oblik inteligencije koja je duboko povezana i surađuje s osjećajima. U tom smislu djeca su često čak i u prednosti pred odraslima, budući da su mnogo svjesnija i mnogo otvorenija prema svojim istinskim osjećajima. Njihov hendikep je u nemogućnosti uzimanja u obzir brojnih činjenica i znanja koje se stječe samo putem iskustva i učenja, te u mnogo težem pronalaženju pravih riječi i izraza da opišu ono što osjećaju.

Kao što se, kad razgovaramo s nekim na stranom jeziku, možemo osjećati nelagodno i nesigurno ne zato što naše misli nisu kvalitetne, nego zato što ne uspijevamo naći riječi da ih izrazimo, slično se osjećaju i djeca pred samouvjerenim te verbalno i logički vještim odraslima. Tako će dijete lako povjerovati roditelju prije nego vlastitim osjećajima i prirođenoj mudrosti. Odrasli to često iskorištavaju radi svoje udobnosti, ne razmišljajući o šteti koju nanose djetetu.

Ponekad je potrebno raditi ne samo na traumatičnim iskustvima, nego i na posljedicama suptilnijih okolnosti, koje mogu naizgled biti i pozitivne. Nerijetki roditelji vole osjećaj moći i važnosti koji im daje činjenica da su mnogo iskusniji od djeteta, a neki u najboljim namjerama očekuju od djeteta previše za njegovu dob, ili očekuju da ono bude nešto posebno. Dijete je sklono idealizirati roditelja koji se postavlja kao moćan i pametan, diviti mu se i željeti ispuniti njegova očekivanja, posebno ako se radi o roditelju suprotnog spola. Povremeno srećem ljude na koje su upravo te okolnosti ostavile najviše negativnih posljedica - osjećaj da nisu sposobni ispuniti očekivanja, da nikad nisu dovoljno dobri ili slijepo zaljubljivanje u idealizirane autoritete.

Upravo u onim područjima života u koje ulažemo najviše energije i interesa, svojoj djeci ćemo teško dopustiti da se razlikuju i žive vlastiti život i uvjerenja. Ljudi koji su orijentirani na materijalno u tom će području ograničavati ili zahtijevati od djece, dok će im njihove ideje i uvjerenja biti mnogo manje važni. Intelektualno orijentirani ljudi stavljat će manji naglasak na formu, ali će teže prihvatiti drugačiji način razmišljanja kod djece. Kad nam je nešto važno, želimo da se ljudi koji su nam dragi slažu s nama i u najboljoj namjeri možemo djecu nastojati kruto kontrolirati i uvjetovati im ljubav.

U zadnje vrijeme, kako knjige i savjeti o odgoju postaju sve popularniji, javlja se problem koji je uobičajen i u području rada na samima sebi: primjenjivanje tehnike površno i radi izvanjskih rezultata umjesto s razumijevanjem dublje biti i značenja određenog pristupa. Tako se mogu vidjeti odrasli koji izvana čine sve naizgled ispravno, ali bez istinskog pokušaja da razumiju i suosjećaju s djetetom, te njihov neverbalni govor - posebno ton glasa i izraz lica - odaje i dalje nestrpljenje i nepoštovanje (pogotovo ako rezultati nisu onakvi kakvima se nadaju). Na djecu će - kao i na svako ljudsko biće - daleko važniji utisak ostaviti upravo neverbalni govor i emocionalna energija koja se pritom šalje nego same riječi, te je prirodno da se njihova želja za suradnjom neće povećati. Odrasla osoba će, naravno, to zatim pripisati djetetovom karakteru.

Većina obitelji smatra - i pritom su na određenoj razini u pravu - da pruža djeci najbolje što može. Kad se kod djece pojavi neželjeno i nezdravo ponašanje, ono se u pravilu pripisuje utjecaju vršnjaka ili medija.

Vršnjaci i mediji postaju djetetu važni tek u relativno kasnijoj dobi, nakon što već prođu najvažnije godine oblikovanja ličnosti (a to su prve tri godine života, što je rijetko shvaćeno). No čak i tada kad se njihov utjecaj pojača, ti vanjski aspekti ne mogu ni izdaleka toliko brzo i moćno oblikovati djetetovu osobnost koliko je oblikuju rani i nesvjesni utjecaji, nego se jedino mogu nadograditi na elemente već prisutne u djetetovom iskustvu i osjećajima.

Želim naglasiti da djetetovu osobnost ne oblikuje samo ono što je prisutno i što se pruža, nego i ono što nedostaje. To je mnogim obiteljima teško razumjeti, jer se obično polazi od neverbaliziranog stajališta da je dijete neka vrsta 'prazne ploče' i da ne može znati što mu nedostaje ako to nikad nije niti upoznalo.

Ono što ubrzo otkrivaju svi koji krenu u istraživanje vlastitih osjećaja i podsvijesti, jest da su kao djeca trebali i očekivali daleko dublju i daleko kvalitetniju ljubav nego što je to, čini se, u našem društvu uopće moguće, posebno s obzirom na vanjsku organizaciju društva i zahtjeve takve situacije. Zanimljivo je pitanje otkud potječe takva potreba ako takvu ljubav nikad nismo imali prilike osjetiti i upoznati u tijelu u kojem smo rođeni. Osobno smatram da u sebi nosimo svijest i sjećanje na realnost onoga što uistinu jesmo, za razliku od ideja da na svijet dolazimo kao 'prazne ploče' i kao isključivo reaktivna bića.

U svakoj komunikaciji između ljudskih bića, bez obzira na dob, najveći dio neverbalnog govora percipira se i obrađuje na nesvjesnoj razini te na odnos utječe putem općeg dojma o drugoj osobi, a ne kroz svjesnu interpretaciju. U najranijoj dobi djeteta, koja je ujedno i odgojno najvažnija, daleko su jači odgojni utjecaji neverbalne komunikacije nego verbalne, koju dijete još ne može razumjeti tako dobro kao odrasli. To je uzrok svim onim problemima i ponašanju kojemu se roditelji kasnije čude i odriču se odgovornosti za to.



autor: Kosjenka Muk
Centar-angel

Vreme na podu - roditelji i deca "jedan na jedan ::

vreme na podu - vaspitanje dece
ovaj tekst je pozajmljen iz časopisa "Tragovi"


Pažnja usmerena isključivo ka detetu produbljuje vašu vezu sa njim i istovremeno vodi ka njegovom dobrom ponašanju. Zato, svakodnevno obezbedite sebi i svom detetu vreme koje će biti samo vaše, vreme tokom kojeg ćete mu se u potpunosti dati.

Možda vam se ova ideja učini nepotrebna jer ste roditelj posvećen svom detetu koji sve svoje raspoloživo vreme provodi uz dete. Ali pitanje koje svaki roditelj može i treba sebi da postavi jeste koliko je on uz dete, a koliko zaista sa detetom.

Jedne večeri, kada sam ušuškavala svoju četvorogodišnju ćerku u krevet, ona je tugaljivo rekla: "Mama, danas nismo nimalo bile zajedno."
Šta? Zapanjena, odgovorila sam: "Ali, išle smo u biblioteku, u supermarket, zajedno smo večerale".
"Ali, nismo se zabavljale!" pobunila se ona.
Progutavši knedlu krivice, shvatila sam na šta je mislila. Već nedeljama njoj i njenom bratu ne poklanjam stvarnu pažnju. Vozim ih u školu i vrtić, idemo u biblioteku i u nabavku, proveravam da li su domaći zadaci urađeni, ... Ali nismo provodili vreme igrajući se igara koje su oni hteli da igraju, odmarajući se na način na koji oni vole da se odmaraju, razgovarajući o temama koje su njima važne. Sa poslovnim rokovima koji su me pritisli i skorom selidbom, jedva da sam imala vremena da se istuširam!

"Mnogi roditelji su toliko prezauzeti da gube jasan osećaj gde je mesto detetu u njihovom životu", primećuje dr Stenli I. Grinspen dečiji psihijatar iz Vašingtona. Šta više, u želji da maksimalno iskoriste vreme koje provode sa decom, roditelji često upadaju u zamku ispunjavajući ga aktivnostima koje su, bez sumnje, korisne za razvoj i obrazovanje kao što su sport ili strani jezici. Provedeno vreme više je uz nego sa detetom.  A velika je razlika da li razgovarate sa detetom u želji da proširite njegov vokabular ili vas zaista zanima njegovo mišljenje i jednostavno uživate u tim zajedničkim trenutcima.
Deca itekako osećaju kada ste zaista prisutni a kada ih odrađujete. "Ako odrađivanje karakteriše svaku vašu interakciju, nešto značajno nedostaje u vašem međusobnom odnosu", navodi dr Stenli Turecki iz NJujorka.
Zamislite se - koliko ste sa svojim detetom a da vam pri tom nije jedno oko na omiljenoj TV seriji ili novinama, koliko razgovarate telefonom dodavajući mu redom razne igračke, koliko ste u aktivnostima koje morate da obavite ili onima koje su za njegovo dobro. Da li vaše dete možda želi samo vas?!
Vreme koje roditelji i deca provedu zajedno može se svrstati u više kategorija - vreme za učenje veština jedna je kategorija, vreme kada vas dete prati u vašim poslovima je druga, a vreme kada ste sa detetom i stvarate odnos jedan-na-jedan treća je i najvažnija kategorija u stvaranju veze roditelj-dete. Dr Grinspen to vreme zove floor time ili vreme za igre na podu. Zove ga tako jer malo dete najviše voli da se igra na podu, a sam pojam podrazumeva mnogo više od toga.

Nepodeljena pažnja

Šta je zapravo floor time?
To je vreme koje roditelj provodi sa svojim detetom poklanjajući mu nepodeljenu pažnju. To vreme je ispunjeno aktivnostima koje dete želi. Ono bira i organizuje igru, vodi razgovor ili govori roditelju ono što želi. Uloga roditelja je da prati dete i aktivno učestvuje u svemu, ali bez namere da preuzme vođstvo i nametne nešto svoje.
"Vreme na podu pokazuje vašem detetu da se možete spustiti na njegov nivo i ostati zainteresovani za njega", kaže dr Grinspen. To detetu daje ogromno i prekrasno osećanje da ga razumete i volite onakvog kakvo je ono zaista.
Vreme na podu ohrabruje emosionalni razvoj deteta jer mu daje bezbednu mogućnost da se otvori i da sa roditeljem gradi odnos poverenja, pažnje i podrške.
Vreme na podu unapređuje odnos između roditelja i deteta, otkriva zajednička interesovanja, razvija empatiju i razumevanje za detetov unutrašnji svet, jača osećanje ljubavi.
Vreme na podu pozitivno utiče i na ponašanje deteta. Izlivi besa, cmizdrenje, tuča često su pozivi za pažnjom. Dete koje je ima dovoljno, razvija prihvatljive obrasce ponašanja.
Konačno, pola sata čitanja ili ćaskanja pod jorganom pre spavanja daće detetu osećanje da u tom trenutku ne postoji niko drugi sa kim bi vi više želeli da budete, osećanje da ste samo njegovi, što mu jača samopouzdanje, osećanje vrednosti, prihvaćenosti, i preplavljuje ga osećanjem ljubavi.

Ako ste spremni da provodite vreme na podu sa vašim detetom, imajte na umu sledeće:

UČINITE GA SVAKODNEVNOM NAVIKOM
Predvidljivost i pouzdanost ovog vremena detetu više znače nego sama dužina vremena  kojeg mu posvećujete. Svakodnevna zajednička igra od tridesetak minuta bolja je od pokušaja da se nadoknadi hroničan nedostatak pažnje povremenim potpunim trudom.

NEMOJTE GA USLOVLJAVATI
Nemojte prekidati vreme na podu kada vam se čini da se dete loše ponaša. Detetu je preko potrebno osećanje da ga volite i kada uradi nešto loše. Ne koristite ovo vreme kao nagradu ili kaznu za ponašanje deteta.

ODVOJITE BAR 30 MINUTA DNEVNO
Topao odnos, pun ljubavi i nežnosti ne može se razviti za pet minuta usputnog ćaskanja. Da bi upoznali svoje dete u potpunosti i da bi vaša komunikacija postala kvalitetna potrebno je vreme.

FOKUSIRAJTE SE POTPUNO
Ovo vreme u potpunosti posvetite detetu - isključite televizor, uključite telefonsku sekretaricu, ne mislite na radne obaveze... Predajte se u potpunosti vašem detetu.

PUSTITE DETE DA VODI
Više slušajte i pratite dete. Ako mališan želi da mu neznano koji put za redom čitate istu priču, učinite to. Ako želi da lepite sličice u album i pričate o fudbalerima i njihovim postignutim golovima na raznim utakmicama, takođe učinite to. Opustite se i nemojte unapred imati određena očekivanja o tome šta bi dete trebalo da radi ili priča.

OSTANITE UKLJUČENI
Podjednako je važno da dete vodi glavnu reč i da roditelj pritom ne ostane pasivan. Naprotiv, budite aktivni učesnik i pravi partner detetu. Tako, kada vaša kćerka priprema čaj za svoje lutke, nemojte odsutno primetiti " O, lutkice piju čaj!"  Umesto toga pitajte "Šta ja treba da radim? Jesam li ja jedan od gostiju ili sam tvoj pomoćnik?" i slično. To će otvoriti puteve ka interakciji.

Vreme na podu za svaki uzrast

Vreme koje roditelj provodi uz dete gradeći odnos jedan na jedan predstavlja jedan od najvažnijih kategorija u stvaranju veze sa detetom. Ono će omogućiti detetu da emocionalno sazreva i da sa roditeljem stvara otvoreni odnos u kojem će uvek biti mesta za razgovor  kako o lepim i interesantnim stvarima, tako i o problemima koji su sastavni deo odrastanja. Zato je podjednako potrebno i tek rođenim bebama  i deci na pragu adolescencije.

Od rođenja do 12 meseci

Novorođenče vam ne može reći šta bi želelo da radi. Zato pažnju usmerite na neverbalne znake. Da li poseže za nekim predmetom i širi oči? Odgovorite na sve što vaša beba radi Istražujte zajedno i pričajte joj šta je šta npr. "Ovo je gumena patkica. Patka kaže kva-kva."
Imitirajte svoju bebu  u situacijama kad želi da komunicira sa vama (tada ona ostvaruje kontakt očima i smeši se). Znači, gučite zajedno, stavite svoj prst u usta ako ona žvaće svoju ručicu... Svojom mimikom ćete je ohrabriti i početi da gradite vašu vezu.
Pokušajte neku aktivnu igru ako vidite da je beba aktivna. Ako mlati ručicama i nožicama ona govori da joj je potrebna akcija. Povucite je nežno u sedeći položaj ili je uspravite, pridržavajte je dok puzi, letite lagano ili plešite sa njom...
Ponekad se prepustite mirnim aktivnostima. Iako je beba mirna, njen um aktivan i šalje vam poziv da mu  recitujete, pevate ili da idete u šetnju. Pokazujte joj oblake, ptice, kola, decu na igralištu...
Istraživanja dečjeg razvoja su pokazala da bebe vole da slušaju melodične, ritmične glasove visokih tonova. Naglašavanje i ponavljanje kao npr. "Vidi macu! Gde je maca? Lepa maca!", kao i kontakt očima i animirani izrazi lica, povećaće bebino interesovanje i razumevanje okoline. Ohrabrujte bebu da priča tretirajući je kao aktivnog učesnika u razgovorima odraslih, odgovarajući na svako gukanje koje proizvede i čekajući da vam odgovori nakon što ste vi govorili.
Znajte kada da prestanete sa nekom aktivnošću. Ako beba počne da se vrpolji ili odvraća glavu, govori vam da joj je trenutno dosta. Nastavljanje igre nakon te tačke učiniće da se ona loše oseća.

Od 1 do 3 godine

Na ovom uzrastu većina dece još uvek ne može da jasno izrazi svoje ideje, pa blago vođstvo od strane roditelja može biti korisno. Ali zapamtite, dete i dalje vodi. Vaše je da mu predlažete razne stvari, nešto što će odgovarati njegovom raspoloženju (mirno i pažljivo, aktivno i energično, itd.)
Igrajte se pretvaranja ali dopustite detetu da kreira igru i deli uloge. Pa čak ako ste dobili ulogu ponija u igri kauboja, podstičite detetovu maštu pitanjima "Da li je poni gladan? Da li treba da kaska ili galopira?" Ako npr. dete slaže puzzle ponudite svoju pomoć. Pratite vođstvo svog deteta u svakom razgovoru koji povede. Igrajte sa detetom uz omiljenu muziku, ludujte u parku ili  igralištu, opustite se i prepustite. Uvedite aktivnosti u kojima vi uživate jer su deca oduševljena svaki put kada ih primite u svet odraslih. Zato, ako je dete u potrazi za idejama, predlložite nešto što vi volite da radite. Ako tata voli letilice, pokušajte sa kolažom dopuštajući detetu da bira materijal i odluči kako će to biti složeno na podlozi. Ili ako volite da mesite, napravite kolač pa se onda umrljano dobro zabavite ukrašavajući ga topljenom čokoladom i drugim ukrasima.

Od 3 do 7 godina

 Dete ovog uzrasta dovoljno je veliko da može da smisli puno aktivnosti za vreme na podu i da jasno saopšti svoje želje i interesovanja. Zadatak odraslog je da ga prati i bude aktivan.
Budite spremni da se igrate omiljenih igara vašeg deteta, iznova i opet iznova isto. Ohrabrujte dete da smišlja preokrete u igri. Možete očekivati puno imaginacije sa pričama o goblinima, vešticama, princezama, vanzemaljcima... Razvijajte entuzijazam kod deteta. Ako vaše dete posveti svo vaše zajedničko vreme svojoj kolekciji sličica junaka crtane serije, nemojte samo klimati glavom komentarišući kako su lepo složene, već se potrudite da nešto saznate o tim junacima. Tako će dete znati da vi zaista učestvujete u njegovim interesovanjima. Izađite zajedno jer vreme na podu ne mora da se dešava samo u kući. Prošetajte zajedno do parka ili igraonice...

Od 7 do 12 godina

Na ovom uzrastu zajednička igra i zabava su i dalje važne, ali sada komunikacija u smislu razmene mišljenja ima ključnu ulogu.
Delite detetova interesovanja - ako vaša kćerka želi da sluša svoj omiljeni CD uradite to ali je ohrabrite da priča o muzici koju sluša. Šta je privači, da li tekstovi ili sama muzika, izgled izvođača ili nešto drugo? Ko se još bavi istom vrstom muzike? Budite otvoreni u razgovorima ali ne osuđujte ukoliko se njeni stavovi kose sa vašim. Shvatite da vam se neće uvek sviđati to što vaše dete ima da kaže. Vaš dvanaestogodišnjak vam može reći da ste staromodni što mu ne došuštate da ostane budan do ponoći. Trudite se da se ne prepirete, izrazite poštovanje za njegovo mišljenje, trudite se da se saosećate.

Da podsetimo -  vreme na podu služi da pažljivo slušate svoje dete, da mu odgovorite sa obzirom i da strpljivo rešavate svaku situaciju. Ovo ne samo da će ceniti vaše dete, već će i vama samima pomoći da se osećate uspešnim roditeljem.

Ako u porodici ima više dece

Ako ste roditelj dvoje ili više dece,  biće vam potrebna dobra organizacija i pomoć partnera da biste mogli da se posvetite svakom ponaosob. Možda vam sledeći saveti mogu pomoći:
- Prilagodite se različitim rasporedima svoje dece. Igrajte se na podu sa bebom dok je starije dete u vrtiću ili školi. Dok beba spava, slažite puzzle sa vašim predškolcem. Posvetite se vašem adolescentu uveče, kada su mlađi uveliko u krevetu.
- Uključite partnera i podelite vreme - dok ste vi u kući sa jednim detetom, suprug bi mogao da bude u parku sa drugim.
- Napravite raspored za svako dete menjajući redosled ko je prvi. Dok se bavite jednim detetom, dajte ostaloj deci izbor da se igraju samostalno ili da se pridruže vašoj aktivnosti. Braća ili sestre koje se opredele da učestvuju moraju prihvatiti vođstvo onog deteta čije je "vreme u toku".
- Pokušajte da sjedinite njihova interesovanja. Ako vaš sin hoće da se igra dinosaurusima a kćerka insistira da bude princeza, ohrabrite ih da kombinuju svoje teme pa da se igraju princeze u  parku iz doba jure.

Četiri znaka da je detetu potrebna pažnja

Svako dete kojem nedostaje prava pažnja od strane roditelja pokazaće to na sebi svojstven način. Na roditeljima je da te znakove na vreme uoče i da na njih odreaguju na adekvatan način - pažnjom a ne kaznom.

Kako deca obično iskazuju da im nedostaje vreme jedan-na-jedan sa roditeljem?

- Dete je često neposlušno. To možda ukazuje da se oseća ignorisanim. Vreme na podu će mu pokazati da ne treba da se ponaša neposlušno ili agresivno da bi bilo vidljivo u porodici. Dok ste sa detetom, shvatiće da vam je stalo do njega, a možda i otkrijete pravi uzrok takvog ponašanja.
- Dete je često plačljivo ili je jako lepljivo za roditelje. To može ukazivati na njegovu nesigurnost. Svakodnevno, pola sata nepodeljene pažnje uveriće dete da je voljeno i sigurno u okrilju svoje porodice i pomoći će mu da povrati samopouzdanje.
- Dete često udara, vrišti i pokazuje druge znakove besa. Kroz igre pretvaranja ili razgovor, ono će naučiti da postoje i adekvatniji načini izražavanja ljutnje.
- Dete se teže snalazi u novim situacijama, npr. kada pođe u vrtić/školu, prelazak iz roditeljske u svoju sobu i sl.
Proces odrastanja je ponekad zaista težak jer pred dete postavlja teške zadatke. Takvi izazovi mogu mu podstaći sumnju u vlastite sposobnosti. Pomoć roditelja jedan-na-jedan  pomoći će detetu da se opusti i stekne potrebno samopouzdanje.

Педагог

Kako pohvaliti dete?

Do nedavno se verovalo da na neku decu veći efekat ima nagrada a na neku kazna, već u zavisnosti od njihovog karaktera. Danas znamo da to nije tačno.

Jelena Holcer
Bez obzira da li je dete ekstravertno ili introvertno, da li ostavlja utisak da je sigurno u sebe ili ne, da li vam otvoreno pokazuje da mu je potrebna vaša podrška ili ne... za svako dete pohvala ima veći efekat i značaj. Ipak, roditelji još uvek veruju da hvaliti svoje dete nije pristojno, ili da će ga hvaljenjem – “ureći” (pa posle više neće biti dobro?) ili razmaziti…

Na žalost, deca koja nisu hvaljena se često osećaju usamljeno i neshvaćeno jer su odrasla sa uverenjem da nisu dovoljno dobra da bi zaslužila bilo kakvo priznanje ili pohvalu svojih roditelja. Osećanje niske vrednosti može ih odvesti ka destruktivnom ponašanju, bolestima zavisnosti, nasilju i kriminalu, ili klasičnoj depresiji. Ova deca su u detinjstvu stidljiva i plašljiva, a često takva ostaju i kao odrasle osobe.

Pohvala direktno utiče na razvoj samopoštovanja i formiranje slike o sebi. Zato, deca koja su bila hvaljena od svojih roditelja su mnogo spremnija da se takvim roditeljima povere kad imaju problem, i da saslušaju njihove potrebe i zahteve.. Samopouzdano dete je veselo, radoznalo, lako sklapa poznanstva, uklapa se u društvo, ne boji se da pokaže svoju slabost, odrasta sa optimizmom i sigurnošću u sebe i svoju okolinu..

Ipak, možete li preterati sa pohvalama? Jean Twenge, profesorka sa univerziteta u San Dijegu sprovela je veliko testiranje više od 16.000 školske dece. Na testovima ličnosti deca su odgovarala na pitanja kao što su: “Ja sam zaista posebna osoba”, “Velika je šteta ne upoznati mene”, “Bilo bi mnogo bolje kada bih ja imala vlast” itd. Opšti zaključak ovog istraživanja jeste da su deca u SAD danas toliko samozaljubljena, sebična, bez osećanja emotivne topline a da na svaku kritiku reaguju nasilno. Imaju i veoma izražen kompleks više vrednosti. Istovremeno, više nego ikada mladi SAD-a su skloni depresiji.

Nezadovoljni su svojim postignućima jer ciljevi koji sebi postavljaju nisu ni blizu njihovih mogućnosti. Želeći da razviju njihovo samopouzdanje, roditelji su jednostavno preterali u svom neumerenom hvaljenju i davanju konstantnog davanja značaja svemu što dete uradi. Uostalom naslov knjige Jean Twenge govori dovoljno sam za sebe: “Ja generacija: zašto su mladi Amerikanci samouvereniji, prodorniji – i jadniji nego ikad pre”.


Možda je u SAD zaista došlo vreme da se malo uspori ili preusmeri pokret podsticanja samopouzdanja kod dece ali kod nas – nije.

Nema dileme: hvaliti dete jeste neophodno, veoma važno i preduslov pravilnog razvoja samopouzdanja. Drugo pitanje je : kako treba hvaliti?

Konstruktivne pohvale uvek dotiču neki konkretan rad ili postupak deteta a ne samo dete. (Slično, kao što se govori da treba napadati problem a ne osobu). Budite uvek što otvoreniji, direktniji, jasniji. Pokažite da vaša pohvala nije uopštena jer ste izdvojili nešto čime ste posebno zadovoljni. »Divno si spremio svoju sobu, ali sam se posebno iznenadila kako ti je sada uredan radni sto...« ili »Odličan ti je crtež, ali mi se najviše sviđa ova kućica…«

Odnosno: pohvalite neki konkretan rad, a zatim pronađite detalj. Na ovaj način, pokazujete da ste zaista posvetili pažnju nekom njegovom radu. Nasuprot ovim, konkretnim pohvalama - generalne, uopštene rečenice, kao što su, na primer: »Baš si ti mamin anđeo« ili “Ti si tako divana devojčica” više pripadaju tepanjima. Ove rečenice su, takođe, poželjne i ohrabrujuće ali nemaju tako jasan i konkretan uticaj na dete. Koristeći ovakve izjave niste pohvalili dete koje želi da vam pokaže kako je, na primer, odlično spakovalo svoje igračke. Takođe, kada želite da pojačate izazov, pojačajte događaj. "Odlično je što si dobio 5 iz matematike, ali još kad se setim da si prošle nedelje bio bolestan…” Ovako izrečena pohvala zvuči bolje ali i šalje drugačiju poruku nego kad izgovorite: "Baš dobro što si dobio 5, puno te volim”.

Opasne rečenice. Koliko god pohvale bile važne i dragocene, čuvajte se da ne zvuče opterećujuće. “Verujem da ti to možeš” ili “Danas si to uradio bolje nego juče ali ja znam da ćeš sutra biti još bolji”… Ovakve pohvale jesu pune podrške, ali imajte na umu da ako dete dobija samo takve pohvale više će se osećati opterećeno nego ohrabreno. Naime, šta ako se dogodi da nešto ne ume ili ne može a vi ste ga već “nafilovali” svojim čvrstim uverenjem da će ono to moći? U ovoj situaciji, dete će se lako zatvoriti u sebe, usamljeno i zbunjeno, sa osećanjem da je izneverilo svoje roditelje i njihova očekivanja.

Šta je dobar povod za pohvalu? Pohvalite svoje dete kad god ste njime zadovoljni. Dobro urađen crtež, ocena u školi, svaki put kada vas iznenadi time što je još malo odraslo, kada se samo seti da obavi nešto što ste ga do nedavno podsećali (na neku njegovu obavezu na primer) – dobili ste razlog da ga pohvalite. Hvalite dete, pred njim.

Kako bi se razvilo u samopouzdanu osobu, ono mora imati odgovarajuću potvrdu a ne samo da misli ili pretpostavlja, da ste njime zadovoljni i da je neko njegovo ponašanje prihvaćeno. Ne zaboravite da je vaše pohvale vredan i detetov trud, uloženo vreme, a ne samo postignuti rezultati. Uostalom, ako nemate sluha da pohvalite trud, često izostanu i rezultati. Pohvala motiviše dete da radi i trudi se još više.

I, ne škrtarite sa lepim rečima ohrabrenja.Umesto da “lovite” greške i propuste kao razloge za kazne, radije tražite razlog za povalu. Najlakše je kritikovati, zamerati, kažnjavati. Vaše dete zaslužuje više. Potrudite se da naučite da ga hvalite. Uostalom, ko će vašem detetu govoriti da je prekrasno, dobro, pametno, nadareno, izuzetno, lepo… ako ne vi?

B92