Dajem svoje viđenje...

Dakle, po meni postoje književni slovenski, hrvatski, srpski, bugarski i makedonski jezik. Bošnjački i crnogorski postoje, ali nisu standardizirani. Staroslavenski je izumro. Srpskohrvatski (hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, BHS, srpskohrvatskoslovenački itd.) je politički projekt koji nikada nije zaživio. Za mene zbog svoje povijesne isprepletenosti ono što se obično naziva srpskohrvatskim postoji kao makrojezik, sastavljen od četiriju jezika (hrvatskog, srpskog; bošnjačkog, crnogorskog). Ta četiri jezika nazivam srednjojužnoslavenskim makrojezikom (politički prihvatljivo ime). Isto tako, makedonski i bugarski za mene zajedno čine istočnojužnoslavenski makrojezik.

Dakle, uvjeti za postojanje jezika:

* prihvaćeno ime (po narodu)
* poseban pravopis
* posebna slovnica
* poseban rječnik
* poseban pravogovor (uključuje naglasak)

Dakle, hrvatski i srpski ispunjavanju sve uvjete. Postoje! Ono što se obično naziva srpskohrvatskim ne postoji jer nema jedno od bilo koga prihvaćeno ime. U Jugoslaviji su bila dva prijevoda: na zapadni i na istočni srpskohrvatski. Da je riječ o jednom jeziku, dovoljan bi bio jedan prijevod. Pogrješno se misli da su u Hrvatskoj devedesetih izmišljane nove riječi kako bi se razlikovao od srpskog. Ne, samo su pohrvaćene riječi koje su tijekom srpske dominacije u Jugoslavijama rashrvaćene. Ako je koja riječ izmišljena, nije da bi se razlikovalo od Srba, već da bi se imalo svoju riječ za nešto novo. Tastatura uopće nije srpska riječ, tako je glupo reći da je riječ tipkovnica izmišljena kako bi se razlikovalo od srpskog. U zanosu je nastalo par suvišnih novootvorenica (munjosprem, samokres itd.), no one nikad nisu zaživjele među govornicima niti su mnogo korištene ili nametane. Različitost hrvatskog i srpskog je vidljiva. Kad se zbroje razlike u svemu, hrvatski i srpski se razlikuju oko 40%, s time da su prisilno spajani u prošlosti. Zamislite da nisu. Danas bi se hrvatski i srpski razlikovali kao portugalski i španjolski.

Bošnjački jezik svakako postoji, ali to nije "standardni bosanski jezik" (preimenovani srpski). Bošnjaci trebaju stvoriti bošnjački jezik arhaizacijom i ubacivanjem turcizama. Rečenica na bošnjačkom: "Bakterija je šejtan baja koja ako uđe u insana i ufati furseta, ako ne odeš za heftu kod hećima ne gine ti dženaza. " Znači, standardizirati jezik te ga plasirati u škole i medije. Nastat će bošnjački jezik i narod. Dotad tzv. Bošnjaci govore preimenovanim srpskim, tzv. bosanskim.

Slično i crnogorski. On postoji. Rečenice na crnogorskom: "Metni kušin i lencun u koćetu. "Uzeo škatulu furmina i žiže ne patiše. " "Uljezi u kužinu i iz pašade uzmi pirun, uzmi pjat i metni ih na taulin. " "Bidzin iźede koźetinu iz brondzina. " "Śastanak je dura' tri ure. " Ovaj (pravi) crnogorski treba standardizirati i isti treba zaživjeti. Ovo što se sada zove crnogorskim je preimenovani srpski.

Dalje, treba napomenuti da ne postoji srpska latinica. Jedino pismo srpskog jezika je Vukova ćirilica. Ovo što vi zovete srpskom latinicom i čime ovdje pišete je Hrvatska latinica (gajica). Dalje, srpski ima štokavsko i torlačko narječje te ekavski i (i)jekavski izgovor jata. Hrvatski ima štokavsko, kajkavsko i čakavsko narječje te ikavski, ekavski i (i)jekavski izgovor jata.

---

A gde je tu dalmatinski jezik? Ako ćemo brojati razliku, tzv čakavski dijalekt koji se razlikuje od zvaničnog hrvatskog jezika, oko 40% različitih reči, ako ne i više. Dakle narod postoji, autohtoni Dalmatinci sa jezikom koji ima vekovnu tradiciju, pa ako se taj jezik oslobodi prisilnog menjanja putem decenijskog školskog sistema u kome Dalmatinci nisu smeli govoriti svojom maternjim jezikom u školi i na poslu, već samo kući i u privatnim razgovorima. Postojala su književna dela na autentičnom dalmatinskom jeziku, ali je to brzo ugušeno nametanjem hrvatskog književnog jezika koji je tim ljudima stran i po rečima i po akcentima, barem onoliko koliko je zagrebčanima stran slovenački jezik.

Dakle svi uslovi za ozvaničenje dalmatinskog jezika postoje, samo se moraju osloboditi veštačkog nametanja jezičke norme iz Zagreba, i steći puno pravo na svoj jezik, i u školama, i u državnim službama. Samo je potebno standarizovati i da se službeno ozvaniči.


Svi ovi nabrojani preduslovi već postoje za dalmatinski jezik, samo se moraju osloboditi nametanja iz Zagreba, koje je pre svega politički motivisano, a neutemeljeno u realnom govoru. Pa da se slobodno ćakula po školama, u državnim službama i na poslu, bez straha i neprestane prinude da pričaju jezikom koji im je stran i nametnut.

Jednostavno, što su Dalmatici lošiji od Crnogoraca ili Bošnjaka, pa da nemaju svoj vlastiti zvanični jezik, autohton i vekovan u svom postojanju.

Vidi se tvoja neupućenost. Dalmatski jezik je povijesni jezik koji je postojao i izumro 1898.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Dalmatski_jezik

Dalmatinci ne govore svi isto te nisu poseban narod, već Hrvati. Nisu svi Dalmatinci čakavci niti su svi čakavci Dalmatinci. Ja sam Dubrovčanin. Dubrovčani su Dalmatinci. Uvijek smo govorili štokavskim narječjem i (i)jekavski nam se odražavao jat. Pošto je Dubrovnik vrh vrhova svjetske civilizacije, najveći hrvatski znamen i grad u kojem su stvorena najcjenjenija djela hrvatske književnosti, naš govor uzet je kao podloga književnome jeziku svih Hrvata. Svi čakavci i kajkavci i svi ikavci i ekavci jednako su Hrvati i jednako im je jezik hrvatski, samo njihov govor nije uzet kao podloga književnome hrvatskome. Hrvatski se književni nameće kroz medije tako da je kajkavaca danas 31% (prije Prvog svjetskog rata bilo ih je 36%), čakavaca 12% (prije Prvog svjetskog rata bilo ih je 23%), a štokavaca 57%. Nema potrebe vraćati sve govore hrvatskoga narodnoga jezika. Književni prevlada. Kao što su Talijani uzeli toskanski govor, mi (Hrvati) uzeli smo dubrovački.

Juznoslovenskoj grupi jezika pripadaju Srpski, Hrvatski, Bugarski, Slovenacki, Makedonski i tu dalje rasprave ne treba biti sto se toga tice posto je tako odvajkada.

Jedna mala napomena..

"Srpska latinica je, pored srpske ćirilice, jedno od dva standardna pisma srpskog jezika. Sastoji se od trideset slova (27 prostih i tri dvojna), temelji se na latiničnom pismu, a prema prva četiri slova toga pisma (a, be, ce, de) naziva se abecedom. Srpska latinica je identična hrvatskoj i bošnjačkoj, a veoma slična slovenačkoj i predloženoj novoj crnogorskoj latinici.

Srpsku latinicu je početkom 19. veka, zajedno sa srpskom ćirilicom, kodifikovao Vuk Karadžić. Nakon reformi Ljudevita Gaja i Đure Daničića, srpska i hrvatska latinica su sredinom 19. veka ujednačene, radi potreba zajedničkog srpsko-hrvatskog jezika."

http://sr.wikipedia.org/sr-el/Srpska_latinica


Zasto je u Srbiji "popularnija" latinica od cirilice...Po dr Milanu Sipku, popularizacija i upotreba pocinje zajedno sa idejom o Jugoslovenima, o zajednistvu naroda i ucvrscivanju jedinstva. Zato/tako je nastao srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik...

Prema Pravopisu Matice srpske, ćirilica i latinica predstavljaju standardna pisma srpskog jezika.

Nisam ja mislio na jezik Dalmatinskih Italijana u vreme dok ih je bilo više u Dalmaciji, već na narodni govor Dalmatinaca, evo tu je zakačena popularna i poznata knjiga kao primer kako se govori u Dalmaciji kad nisu pod represijom nametnutig im zvaničnog jezika. Pa bi u toj knjizi sigurno, kad bi izbrojali, barem 30% reči bilo različito od zvaničnog hrvatskog jezika. Sam si naveo podatak da je broj čakavaca procentualno bitno smanjen, ne zato što su poumirali, već zato što su pod pritiskom korišćenja zvaničnog jezika odustajali od svog maternjeg jezika.

A zbog čega bi uopšte sadašnji zvanični oblik hrvatskog jezika prevladao? Imali smo situaciju da je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski oblik jezika bio vladajući 60 (šezdeset) godina, pa ga elegantno odbacuješ kao prevazidjenu formu. Što ne bi čakavci sadašnji hrvatski zvanični jezik odbacili kao prevazidjenu formu i usvojili jezik koji im je blizak i kojim realno govore kad god to smeju i mogu. Kao što su se Hrvati jezički distancirali i osamostalili u odnosu na Beograd, tako, sledeći istu logiku i pravilo, Splićani treba da se oslobode tutorstva iz Zagreba i uspostave svoj narodni jezik kao zvanični. Pa da postoje dvojezični regioni sa hrvatskim i čakavskim jezikom. Da govore svojim vekovno starim jezikom i u školi, na poslu i pred državnim službama.

A recimo, kojim jezikom govore Hrvati koji danas žive u Tuzli ili Sarajevu?

Stvar je u tome da su čakavci Hrvati. Štokavsko, kajkavsko i čakavsko narječje te ikavski, ekavski i (i)jekavski odraz jata zajedno čine bogatstvo hrvatskoga narodnoga jezika iz kojega se ne mogu izdvojiti. Međutim, za podlogu književnome hrvatskome jeziku odavno je uzet dubrovački (štokavski (i)jekavski). Ono što se u školama ovdje službeno zvalo hrvatskosrpskim do školske godine 1969./70., a hrvatskim ili srpskim od 1970./71. je jezik koji nikada nije postojao. Bez obzira kako se službeno zvao jezik, svi su ga u svakodnevnom govoru zvali hrvatskim, kao što ga svi i sada zovemo. Nitko nije govorio: "Idem napisati domaći iz hrvatskosrpskoga. " "Idući sat imamo hrvatskosrpski. " "Ima li prijevoda na hrvatskosrpski? " "Možemo mi na hrvatskosrpski? " "Govorite li hrvatskosrpski? " "Ma razumješ li ti hrvatskosrpski?! " Nitko nije prihvatio to ime jezika niti taj jezik. Sve su hrvatske knjige pisane na čistome hrvatskome jeziku. Samo je u govor uslijed srpske dominacije u Jugoslavijama ušlo mnogo srbizama, no sve rashrvaćene riječi ponovno su pohrvaćene devedesetih. Nije moguće napraviti čakavski jezik jer ne postoji čakavski narod. Moguće je samo da se uz hrvatski štokavski (i)jekavski napravi i hrvatski čakavski ikavski standard, kao što Norvežani imaju Bokmål i Nynorsk. To je svakako smiješno i nepotrebno. Onda treba sve kombinacije, bilo bi devet hrvatskih standarda! Ako su Talijani kojeg je skoro šezdeset milijuna uzeli toskanski i time završili, tako ćemo se mi zadržati na štokavskom (i)jekavskom, tj. dubrovačkom, koji je zasluženo s obzirom na povijest književnosti podloga književnome jeziku svih Hrvata. 


Jedino pismo srpskoga jezika mora biti ćirilica. Pisati srpski na latinici je kao pisati japanski na kineskom pismu. Ne može se hrvatska latinica (gajica) zvati srpskom. I u Ustavu Republike Srbije stoji da je u službenoj upotrebi ćirilićno pismo.

Srbija ima dva znanicna pisma, cirilicu i latinicu(abeceda). Razlike izmedju srpske latinice i hrvatske latinice ne postoje. Identicnih 30 slova ima i jedno i drugo pismo. Razlike izmedju cirilice i srpske ili hrvatske latinice jesu samo u izgledu nekih slova. Sva tri pisma imaju 30 identicnih slova koji se samo drugacije pisu, a isto izgovaraju.
Mogu i ja sada da uzmem da za svako od 30 slova azbuke napravim poseban znak i da nazovem to novim pismom, ali ce to u sistini i dalje biti isto pismo samo drugacije napisano.

Na Balkanu postoje 3 ili 4 juznoslovenska jezika. Bugarski, Srpski (ili srpsko-hrvatski ili kako god), Slovenacki i Makedonski koji je neka mesavina Bugarskog i Srpskog. Sve ostalo je cista izmisljotina i najobicnija glupost koju poturaju razni strucnjaci sumnjivog porekla.
I skoti pricaju vrlo cudnim engleskim jezikom pa im nikada nije palo na pamet da izmisljaju skotski jezik. Isto ni austijancima ne pada na pamet da izmisljaju austrijski jezik. To se samo radi na Balkanu da bi se stvorile vestacke nacije.

Lose mislis jos losije znas.

Mislim da pravilo "jedan narod - jedan jezički standard" ne mora da bude obavezujuće. Tako danas Grci imaju dva prilično različita jezička standarda i oba su danas ravnopravno u službenoj upotrebi. U današnjoj Nemačkoj postoje varijante nemačkog jezika koji se koriste u različitim pokrajinama a na saveznom nivou su ti nemački varijeteti ravnopravni za upotrebu. Takodje kod Nemaca danas postoje dve ravnopravne verzije pisanja, jedna starija sa prvim velikim slovom za većinu reči u rečenici i druga verzija sličnija engleskom stilu pisanja prvog slova u rečenicama. Kod Nemaca je i "gotica" stara šiljata verzija slova još uvek zvanično važeće pismo, pre svega zbog punovažnosti starijih državnih dokumenata i korišćenja starih knjiga u zvaničnom obrazovanju. Ali Grci su prastar narod, a Nemci komotno veliki kao narod pa oko tih svojih jezičkih zavrzlama ne prave nacionalni problem, već to vide kao svoje kulturno bogatstvo i deo kulturnog nasledja.

Sa druge strane nije zanemarljiva ni ideja koju ti zastupaš, o širim oblastima jednog jezičkog normativa. Ako su 60 milona Italijana sa mogli da prelome i usvoje Toskanski kao zvanični jezik, isto tako su svi Južni Sloveni mogli da usvoje zajednički zvanični jezik i pismo i time olakšaju komunikaciju u regionu, koji bi se trebao uskoro preko EU sjediniti. pa bi imali oko 30 milona ljudi koji se aktivno služe jednim jezičkim standardom, na širokom prostoru od Trsta do Turske. Jer kome je uopšte do toga da upošljava masovno prevodioce za gomilu sličnih i usitnjenih jezika. Iz tih premalih jezika će prvo poslovanje pobeći u engleski jezik, a za poslovanjem neizbežno i kultura i manje obrazovani. Tako da ćemo u želji da se što jače distanciramo od prvih komšija svi redom masovno ući u engleski, ne samo kad se priča sa strancima, već i u porodici i sa prijateljima. Slično se desilo grupi keltskih naroda u Britaniji koji nisu napravili jedinstven keltski jezički standard da bi onda jezički rascepkani potpuno usvojili engleski kao maternji.

Možda sam u ova dva pasusa bio za dve različite ideje, u svadji sa samim sobom, ali kad se o nečemu promišlja, valja uvek sagledati sve varijante rešenja, pre nego što se donese konačno mišljenje.