Ladislav Prežigalo – Sreo sam te mnogo puta

Drhtim…
Drhtim kad ugledam žar u očima tvojih
što k’o iskra sja,
što k’o oganj gori…

Drhtim kada prođeš pokraj mene i mirišeš k’o ruža
i smiješ se k’o sunce,
što nam život pruža…

Drhtim kad sretnem pogled tvoj, što nježno razdire dušu
i nikad nije moj…

Sreo sam te mnogo puta…
Znaš… i nikad ti nisam rek’o…
(mislio sam da si ljuta)
da te volim… da te grlim i ljubim…
Oh, oprosti molim.

Ljubav… tajna koju vječno krijem.
Oprosti što kažem sada kad odlazim zauvjek…
I sa tajnom mrijem…

Kad ideš – idi.
Idi… i svima kaži
da prava ljubav
ne leži u lažima…

Drhtim kad ugledam žar u očima tvojih
što k’o iskra sja,
što k’o oganj gori…

Drhtim…
Drhtim kada prođeš pokraj mene
i mirišeš k’o ruža
i smiješ se k’o sunce, što nam život pruža…

Drhtim kad sretnem pogled tvoj,
što nježno razdire dušu
i nikad nije moj…

znat ces da te nevolim i da te volim...
jer zivjet je moguce na dva nacina...
rijec je samo krilo tisine...
a vatra cuva polovinu studeni...

volim te da bih te poceo voljeti...
da bih ponovo poceo beskraj...
da te ne bih prestao voljeti nikada...
zato te jos uvijek ne volim...

volim te i ne volim... kao da imam
u svojim rukama kljuceve srece
i nesigurnu sudbinu nesretnika...

moja ljubav ima dva zivota da bi te voljela...
zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim...

Da li beskraj ima kraj?

Duso moja, volela bih da si tu.
Uzdahnula sam upravo duboko,
i u trenu shvatila da te zelim kraj sebe,
da imam strahovitu zelju da ustanem,
da ti pridjem i da te zagrlim, snazno,
da mi zagrljajem das snagu za buduci dan.
Zelim da spustim glavu u tvoje krilo,
zagnjurim lice u tvoj stomak,
u tvoje grudi i cutim samo tren,
mali, majusni tren,
dovoljan da mi da snage za jos stotinu dana.
Isuvise dugo sam bez tebe,
bez tvog pogleda koji bi se zaustavio na meni
makar samo u prolazu,
da me pomiluje ili opomene,
svejedno, ali samo da je tu.
Da li cu imati snage da te cekam do beskraja?
Da li beskraj ima kraj?
Kako je strasno cekati nekoga
a da ne znas kada ce on doci.
I da li ce uopste doci.

srcu mome tvoje su grudi dovoljne...

a slobodi tvojoj pristaju krila moja...

iz usta ce mojih nebu stici

sve sto bijase uspavano na dusi tvojoj...

u tebi je svakodnevna tlapnja...

dolazis kao rosa cvjetnim krunama...

tvoja odsutnost obzorje potkopava...

vjecno poput vala bjezis...

rekoh da si pjevala na vjetru

kao borovi i kao jarboli...

poput njih si uzvisena i sutljiva....

i namah se rastuzis... kao pred putovanje...

topla si poput puta znana...

nastanjuju te odjeci i glasovi sjetni...

probudih se... i ponekad se sele i bjeze

ptice sto su ti u dusi spavale....

Da si ovde...

Da si ovde, baš tu, kraj mene,
po leđima nežno da ti prstima pišem,
da lice ti umijem jutarnjom rosom,
sa tobom da spavam, sa tobom da dišem.

Da si ovde sada, tu, do mene,
da ti milujem grudi nabujale, bele,
pevam ti najlepšu pesmu noći,
moje to usne dugo već žele.

Da si ovde, pored mene, sada,
da stavim te u postelju od latica ruža,
noćima da mrsim tvoju crnu kosu,
pružim ti ljubav kakva retko se pruža.

Da si pored mene, ljubavi moja,
znaj da naša noć nikad prestati neće,
nežnosti male i poljupci vreli,
od uzdaha do uzdaha, od sreće do sreće.

opijen smolom i poljupcima dugim...
ljeti...
jedrenjakom ruza upravljam...
prema smrti danasnjega dana....
ukopan u postojan bijes mora...

blijed i vezan uz vodu sto me guta...
krstarim oporim mirisom otkrivenog podneblja...
jos uvijek odjeven u sivo zvucim gorcinom...
s tuznom perjanicom pjene napustene...

plovim... otporan na strasti...
na svom jedinom valu...
mjesecev... suncev... zaren i studen...
nagao...uspavan u tjesnacu sretnih otoka
slatkih i bijelih poput svjezih bokova....

u vlaznoj noci drhti mi odjeca od poljubaca
nabijena elektricnim silnicama...
junacki razdijeljena u snovima...
i opojnim ruzama sto se u meni mnoze...

protiv struje... usred vanjskih valova...
tvoje poleglo tijelo u narucje mi hrli
kano riba neka uz dusu konacno pristala
hitro i lagano u podnebeskom ozracju....

Secaj me se

Secaj me se kada zora bela
Sunce u svoj dvor zacaran vodi;
secaj me se dokle ispod vela
srebrnoga noc snivajuc hodi;
uzdrhtis li kad te zadovoljstvo zove
ili senka mami u vecernje snove,
cuj iz tamnog granja
glas kako odzvanja:
Secaj me se.

Secaj me se kad volja sudbine
zauvek te rastavi od mene,
kad od tuge,godina,daljine
ovo srce ocajnicko svene.
Za moju se tuznu ljubav ti pomoli.
Sta su prostor ili vreme kad se voli!
Dok je moga srca
vecno ce da grca:
Secaj me se.

Secaj me se kada slomljenoga
srca budem u san vecan pao;
secaj me se kad vrh groba moga
cvet usamljen bude nezno cvao.
Videti me neces;ali neumrlim duhom
Ko verna sestra ja cu da te grlim
Cuj u nocnoj tami
Glas ko jecaj sami:
Secaj me se...


Alfred De Mise

Ne ostavljaj me

Nemoj, nemoj ici

Zaboravit treba
Sve sto je moguce
Onog koga nema
Vrijeme rastanka
Izgubljeno vrijeme
Treba znati kako
Preboljeti sate
Sto ubiti mogu
Udarcima svojim
Samo srce srece

Nemoj, nemoj ici
Nemoj, nemoj ici

Poklonit cu tebi
Svaki biser kise
Iz onih zemalja
Gdje kise ni nema
Prokopat cu zemlju
Sve do iza smrti
Da ti skrijem tijelo
Svjetloscu i zlatom
Stvorit cu zemlju
Gdje ce ljubav biti
I vladar izakon
Ti kraljica moja

Nemoj, nemoj ici
Nemoj, nemoj ici

Izmislit cu za te
Besmislene rijeci
A ti ces ih znati
Pricat cu ti pricu
O zaljubljenima
Sto vidjese svoja
Srca gdje se ljube
Pricat cu ti pricu
O onome kralju
Sto je davno umro
Jer te nije sreo

Nemoj, nemoj ici
Nemoj nemoj ici

Desava se cesto
Da izbije vatra
Iz starog vulkana
Sto je davno umro
I, cini se, ima
Izgorjele zemlje
Koja zitom rodi
Bolje nego druga
A kad dodje vece
I upali nebo
Zar se stopit nece
Crveno i crno

Nemoj, nemoj ici
Nemoj, nemoj ici

Plakat vise necu
Govoriti necu
Sakrit cu se negdje
Samo da te gledam
Kako pleses sretna
Samo da te slusam
Kako pjevas sretna
I samo cu biti
Sjena tvoje sjene
Sjena tvoga psa

Nemoj, nemoj ici


Jacques Brel