JAZO

Ili je tegobna noć iskrzala moju voljnost, ili se takvo što zbilo sa najdužom mostarskom ulicom?

Okrnjena je.

Čime? Ne znam!

Kao da ni dućani nisu na svom mjestu. A tu su, od "Šadrvana", "Limara", "Krojača"..., svi do "Dokić-Bilić-Peško". Iste domaćice, na putu za Tepu, sa cekerima o ruci, slijevaju se ulicom pored "Pogrebnog društva" i onom pored "Frkine" kafane. Vraćaju se istegnutih ruku, sa punim cekerima zerzevata i voća. Policajci, činovnici, zanatlije, i oni su u svakodnevnim lijenim gegovima.

I djeca.

Ona izmjenjuju ulicu, to uočavam tek sada, jer ih vidim u velikom broju i u igri kojoj ne shvatam smisao, a još manje pravila. Prisutna su sva djeca, i ona sa opranim zubima i zalizanom kosom, i ona sa krmeljivim očima i sa poderanom noćnom odjećem. Sva u trku!

—Nađoše li ga? —obrati mi se zaplašeno lice sedmogodišnjaka. Ne snađoh se da mu odgovorim niti da ga što upitam, a ono se, već udaljilo.

—Da nije pod pećinama, na Neretvi...? —kaza zalizani gospodičić, pa se dade na čelo grupice, koja krenu ka žvaljama Neretve.

—Preksinoć je viđen kod "Patka", krpio cipelu —puna brižnosti zacvili punačka djevojčica. Priđoh joj i upitah je:

—Koga tražite?

—Nestao Jazo. Jazo!? —odgovori i ošinu pogledom. Čudno joj da ima i ovakvih, loših ljudi, koji ne saosjećaju i čak i ne znaju da je nestao Jazo. Iščuđava se, za nju je to nečuveno, nemostarski.

Dio grada je i Jazo, i u moju svijest dođe to pomišljanje.

Izlaskom iz kuće uočio sam kao da gradu nešto nedostaje, kao da je srušena neka džamija, crkva, kuća... ni pomisliti nisam mogao da se taj osjećaj može steći i prilikom gubitka jednog građanina. Jednog građanina!? Grad čine i ljudi, između ostalog, narugah se sebi.

I u mojim grudima odjednom sve otješnjava. Ne mogu da zamislim život ulice bez Jaze na njoj. Zabrinuh se poput djece. Navriješe sjećanja, pomoliše se iz daleka.

 

***

Po stišavanju besprizorne drugosvjetske ratne oluje, Mostarci, razasuti rušilačkim vjetrovima po svim zemljama, počeše se pojedinačno vraćati u ucvijeljene sokačiće, a iz njih u grupicama odazivati se zajedničkoj ulici, na još nezaključene spiskove nestalih. Svaki novoodazvani je dočekivan sa razdraganošću i milošću.

Jednoga jutra se odazva čovjek u liku ljudske olupine, čijeg se imena niko ne prisjeti, kao niti to iz kog je sokaka, mahale... Zaboravio i on sam. Istoga dana će postati dio grada, jedan od onih po kojima će se Mostar prepoznavati.

Pun ožiljaka, po glavi i u njoj, doimao se tužno i nakaradno. Djeci zabavno-smiješan.

Gladan, preturao je smeće, sakupljao korice skorenog kruha, nosio i potapao ga pod mlaz ulične česme, mekšao i gutao. Šunjao se po gradskim budžacima, u svako doba dana i noći, naročito noći, nesvjesno plašio djecu, koja ga, jednom smiješnom zgodom, prozvaše —Jazavac!

Ljutio se. Ljutnja nije bila obična, ona je, osobito Jazina, toliko osobita da je njom doprinosio ljepoti Mostara. Dražila je djecu, pa su ga izazivala u skladu sa porastom ljutnje; on se ljutio još više i molio da ga ne zovu Jazavcem, već —Ivanom. Kobajagi da bi ga umirili, počeše da ga zovu Jazo. On to doživi još težom povredom.

Jazu pozdravljaju svi prolaznici. Trehaši i djeca sa odstojanja sa —Jazo, a na dohvatu mu ruke —Ivan. Na druga dozivanja je uzvraćao razdragano i ponizno, skidanjem kape i klanjanjem, a na prva se pretvarao u ljutitog goniča.

Prolazilo je vrijeme. Djeca postajala ljudi i rađala se nova, a ulica i Jazo-Ivan ostajali isti, u neizmijenjenom odnosu. Kad mu je trebalo pokučiti jelo i odjeću, oslovljavan je sa —Ivane, a za potrebe trehe —Jazo. I djeca i odrasli na dječiji način. I on i oni zadovoljni. Nisu dozvoljavali da pregladni, ali niti da se najede; ogoli, ali ni lijepo obuče. Raspoređena su zaduženja, bogzna kada i kako, tek Jazo nije oskudijevao. Krojači su, malo prije nego što bi ogolio, već imali novo odijelo. Nikad po njegovoj mjeri, uvijek šire i za pedalj kraćom jednom nogavicom. Obućari su mu na vrijeme spremali nove cipele, sa obaveznom nevidljivom čivijicom, da bi morao hramati lijevom nogom. I ljetnja i zimska kapa je bivala uža od neizgledne Jazine glave, a košulja da bi mu isticala neobično maljave grudi. Pekari su izdvajali hljeb da odstoji koji dan, da skori...

 

***

Svečanim danima je Jazo pozivan kod jedne od porodica na ručak. Nikad u istu kuću. Na tim se ručkovima osjećao posebno počastvovan i živio je za svaki takav naredni blagdan. Jedan osvanu, a njega još niko nije pozvao. Sneveseljen pođe u kafanu u potragu za odgovorom. Priđe grupi zatečenih gostiju i upita:

—Gdje sam danas?

—A, Ivan! U Šaina si, danas —dočeka ozbiljan i uljudan glas iza stola.

—A gdje je to? —sa nevjericom upita Jazo, znajući za gazdu Šaina iz Brkića sokaka, ali njemu do sada tamo nije moglo biti mjesta. Gazde su Jazu pomagale u čaršiji, ali ga nisu pozivale u kuću. Bilo bi premnogo da mu se to dogodi danas, zaključi i ponovi pitanje.

—U Brkića sokaku?!

—U Brkića sokaku —odazva se glas iza stola.

Sretan Jazo protrlja ruke. Nadajući se dobrom ručku, nije večerao ni doručkovao, te mu to sada bi osobito milo, jer će se čestito nasladiti za gazdinskom trpezom. Odmah je produžio u Banju, da se okupa i presvuče, za priliku koja mu se događa prvi put.

Ugodno ožednjeli Jazine ljutnje, u ručena doba, samo koji tren prije njegove pojave, jutrošnji trehaši se prikradoše prekidaču zvonceta uz Šainovu kapiju i u njega udjenuše drvce šibice. Uporna zvonjava uznemiri ukućane. Niz stepenice se sjuri gospođica u godinama, Vera, ljuta i pripravna na obračun sa nekim pretpostavljenim neodgojenim dječakom.

U isti mah, sa suprotnih strana, i Vera i Jazo bahnuše na kapiju. I dok je iz Vere kuljao lanac pogrdnih riječi, a Jazo trkom bježao ispred kapije, trehaši su se kreveljili sa odstojanja.

Ubrzo će ga, ta ista grupa, pronaći i odvesti na pristojan ručak. Jazo će ih, usput, izvrijeđati, zabavljati ljutnjom, nadoknađivati svoju na njihovu mjeru.

 

***

Iz sjećanja se smjenjuju slike ulice i Jaze, nadovezuju bez reda, tek poneka potraje, ozbiljnije zaokupi pažnju. Jedna se ponavlja.

Jesenje je doba, vrijeme smjene ljetne za zimsku kapu. Na Musali trehaši presreću Jazu.

—Ivane, evo nove kape —prvi će iz grupe dječaka.

—Baš je li?! —sa blaženim izrazom lica prihvati Jazo. Ispruži ruku prema kapi.

—A, ne! Mi ćemo je staviti —naturi se drugi dječak, i dade se u navlačenje kape na Jazinu glavu.

—Da vidimo kako ti stoji —priključi se i treći dječak.

—Pričekajte, nažuljićete čovjeka! —važno istupi četvrti, koji iz džepa spretno izvuče nekoliko jaja, stavi ih u kapu i poče je navlačiti na pripravnu Jazinu glavu.

Poput pilotske, kapa uobliči stisnutu glavu, na kojoj se jasno ocrtaše obline kokošijih jaja. Uvezaše i sveze podno brade, na uzao, da se, bez napora kapa ne može razdriješiti.

Obradovan novom kapom, kao da je lutka, Jazo je blaženo stajao i priželjkivao da ostane sam, sam sa novom kapom!

Prolaznici su se zaustavljali i neosjetno postajali publika. Kad se okupiše po mjeri dječaka, Jazi priđe onaj koji se bavio jajima. Kaza:

—Da vidim kako ti stoji —a potom dlanom udari po tjemenu, po jajima...

Niz lice pocuriše žuto-bijeli sluzavi mlazevi, koji nasmijaše djecu i prolaznike, a do suza ožalostiše Jazu, koji tek tada shvati smisao dječijeg bavljenja s njim. Kao što čini razjaren konj, Jazo započe ritanje unazad, udaranje i psovanje.

Zabava potraja, kao i sve slične prethodne, dok ne naiđe prvi ozbiljniji građanin, koji će naružiti i rastjerati djecu, a Jazu povesti do prve brijačnice. Doplatiće, uzgred, i šišanje i brijanje.

 

***

Na terasi hotela "Neretva", Jazo nailazi pored stola za kojim sjedi više mladića nego što ima stolica.

—Dobar dan Ivane, dobar dan Ivane... —pozdravljaju ga mladići.

—Dobar vam dan... —sa skinutom kapom saginje se i razdragano otpozdravlja Jazo. Svaka mu dlaka sa glave svjedoči o sreći koja ga nenadno zateče. Toliko puta izgovoreno ime —Ivan. Produžavajući hod, po pokretu usana, uočljivo je da sa sobom vodi ugodnu besjedu, koja mu ozaruje lice. Neočekivano, iza leđa, iz istih usta, međutim, počeše dopirati drukčiji glasovi:

—Dobar dan Jazo, ..., Jazo, Jazo, Jazo...!

Drhtavicom usana prozbori novo Jazino osjećanje, iskaza se golemom žestinom. Nagonom bijesa tijelo se dovede u vrtnju, pognu se do rasklimane mramorne ulične kocke, spodbi je i vinu u pravcu izazivačkih glasova.

Ovo bi žestok izljev ljutnje, čak i za srditog Jazu je previše. I vlastiti izraz lica mu bi tuđi. Hitac je preopasan da bi se smjestio u naviknute Jazine ludorije. Uze mu se to za zlo.

Otada, danima se Jazi ne javlja čaršija.

Suludo hoda, obraća se znanim i neznanim, ali ne ulovi ni jednu riječ. Boli čaršijska tišina. Rodi se još jedan oblik ljutnje. I taj je zabavljao čaršiju.

Jazo se konačno namjeri na onu grupu, koju je neki dan gađao kockom. Okolišao je, nametao svoju prisutnost, a kad bi jasno da ga oni neće udostojiti ni pogledom, ni riječju, vragolasto se nasmija, unese u lice najbližem, pa reče:

—Ja sam, Jazo! Jazo sam!

Kao da ga ne čuše i ne vidješe. Ne poznadoše ga. Nova bol.

Boli čaršijska tišina.

—Jazo sam, ja, Jazo...! —poče ih podsjećati na sebe.

Ne "prisjetiše" se Jaze. Bol navrije u njegove oči. Ovlažiše i omekšaše avaz. Zacvili i predstavi još jedno Jazino izdanje ljutnje.

—Neće više biti Jaze. Neće, uzainat! Uzainat sam se, evo, sada, sjetio. Ja sam Ivan, Ivan iz sela pored Dubrovnika. Sjetio sam se...! Mostar više neće imati Jaze! Neće, bolan, neće i neće, uzainat...!

Tu, kao prestrižene makazama, presahnuše slike iz sjećanja. Priključih se djeci. Na što bi ličila ulica bez Jaze?, počeh se pitati i dovoditi u vezu sa, kako mi se tada činilo, njegovom glupom prijetnjom:

"Neće više biti Jaze...!?"

 

***

Do dva dana se čitav Mostar priključio tuzi najduže ulice. Zanijemio je.

Na staničici, blizu Dubrovnika, onoj gdje voz usporava tek toliko da momak može uskočiti-iskočiti, pisalo je u novinama, pronađeno je unesrećeno neidentifikovano tijelo...

SISAK DVOKOLICA

Iza svakog buđenja zaokupi me neka misao. Najčešće je jalova, ali ne mogu da smetnem s nje. Jutros misao o seobi.

Malo šta čovjek tako dugo nosi u pamćenju kao seobu. Bilo koje vrste. Snažnije ukoliko su različitija mjesta seobe. Težina privikavanja djeluje na psihu, priziva nemir.

Osobita je seoba iz sna u budno stanje. Bez izuzetka je prati zlovolja. Bunovnost je najteža od svih seoba, porediva samo sa rađanjem i umiranjem. Godinama se na nju čovjek privikava, ali nikad ne dostigne bezbolno buđenje. Djeca bunovnost čak i preplaču. Bitni su mjesto i okolnosti doseljenja. Buđenju je to svjetlost, tišina i očekivani poredak ljudi i predmeta.

Najbunovniji od ljudi koje poznajem je Sisak Dvokolica. Razdražljiv je do bjesnila desetak minuta po buđenju, a onda se naglo preobrazuje u blaženo biće.

Jutros mi ne jenjava mrzovoljnost, vrlo bolno se razbuđujem, uporno se miješaju snene i budne misli. Sisak Dvokolica mi je bio godinama od pomoći. Čim progledam kroz prozor vidim njega. Kad se smiri on, već i mene mine.

Dugo ga posmatram, kamenom udara po točku dvokolice. Provjerava sredstvo za rad i budi mene. Navikli se. Pratim mu radnje. Rukama poteže paoke, po redu oba točka. Rame podvlači sad pod jednu sad pod drugu osovinu, i vrtnjom provjerava ispravnost glavčina. Zavlači se ispod prednjeg i zadnjeg dijela, šakom okucava daske poda, provjerava truljenje drveta. Uspravlja se, pesnicom snažno odalami po rukohvatu, opečati kvalitet dvokolice, i daje znak potpune razbuđenosti. Toliko traje i moja bunovnost, ali samo kad se razbuđujem gledajući u njega.

Ovih dana nema Siskovih radnji. Ne budi me kameni kucanj, bolno se razbuđujem posmatrajući osamljenu dvokolicu. Prašnjava, tužna kao i moje buđenje. I ranije je Sisak Dvokolica znao da zadocni, čak i preskoči koje jutro, ali se ovakvo što događa prvi put. Vjerovatno je bolestan. Prezdraviće, pojaviti se sutra..., svakim buđenjem ista misao. A njega nema. Pouzdan svjedok je sve deblji sloj prašine na dvokolici. U pamćenju nosim njen hod, različit po asfaltu, mramornoj kocki i makadamu, praznoj i punoj, kad je zaradio dvokoličar ili nije, trijezan ili je pijan. Klopot je govorio o stanju Siska Dvokolice, navikao mahalu na sebe, godinama živjela s njim, srastao s njom, pa je i njoj neobično.

 

Dvije tone ćumura gamiže, prisjećam se borbe Siska Dvokolice i dvokolice sa mostarskom strminom. Gamižu. Iz trena u tren su bliži predaji strmini, ali se starac ne da, neuvjerljivo ali uporno gura naprijed. Ako se i desi da stane, priteći će najbliži prolaznik, pomoći mu da se pokrenu točkovi, koji korak, samo da krene. Žuljevita kora kruha je bez packe, ponosio se starac i odbijao bilo koji vid milostinje. Dok mogu-mogu, govorio je i uredno plaćao birtijašima. I kad više nije mogao gurati, gurao je. Ne dam se, tvrdo je govorio, kako je stario sve češće. Posao je neumoljivo jenjavao, dobivali su ga snažniji. Znala se izvući i sedmica bez i jednog posla. Ova pauza je najduža.

 

***

Trehaši ga obeseliše sa dvije tone ćumura, koje treba da prevuče od Đikića spomenika do Blanića kvarta. Uz pomoć prolaznika, sa više zastoja, izgura uz Ričinu i privede ulazu zgrade. Krajnje iscrpljen, stražnjicom se osloni o dvokolicu i prepusti odmoru. Osobitom. Po načinu odmaranaja prepoznatljiv je u gradu: "Sisak Dvokolica spava vertikalno".

Isti oni trehaši što mu nađoše posao, okupljeni u gostionici "Petica", dozivaju ga:

—Hajde na piće.

—Dok ne završim posao ne pijem —od zamora Sisak jedva i izgovori rečenicu, koju je redovno ponavljao u sličnim prilikama. Nije pio u toku nadničarskog dana, da bi se poslije rada i napijao. Kad popije Sisak Dvokolica i dvokolica se ponaša alkoholizirano. U tako nasisanim stanjima je osobito znan Mostarac —Sisak Dvokolica.

—Kad završim —odvažno će Sisak i dade se na rad.

Po desetak grumenja ćumura, starački tromo i bezvoljno, trpao je u vreću, zametao se i snosio u podrum. Nakon što prenese desetak puta, trehaši krenuše u već pripravljenu igru.

Trojica neopaženo strčaše u podrum, zakloniše se iza odbačene kredence, pa koliko Sisak Dvokolica snese oni vrate na dvokolicu, dodajući drugoj dvojici kroz prozorčić. Što Sisak snese, petorica vrate.

Kao da se i Bog urotio protiv staračke nemoći. Dva sata već snosi, a hrpa na dvokolici se ne smanjuje. Nikad prije ovako. Godinama se najavljuje starost, opominje i prijeti, a on uspješno trpi i nosi, ali danas ne može, na putu je da popusti, prizna nemoć. Prenio je više, ili je načet razum?! Snio je pola dvokolice, a na njoj se i ne primjećuje. Poremetio umom?! Skoli ga tuga i nemoć. Uvijek mu je bilo važno prenijeti polovinu, onda samouvjerenost nadvlada umor, stimuliše. Otkazuju mu noge i volja. Ubacuje grumenja u vreću i dvoumi.

—Sisak, hajde na piće —uočavajući krizu, upornije ga pozivaju trehaši iz "Petice".

Ne odgovora na pozive, i to mu je prvi put, a oni su glasniji i uporniji. Poleguti se da se zametne, zabaci vreću, ali ne uspje od prve, ni od druge, ni od treće. Poražen je. Priznade. Odbaci vreću i suknu u gostionicu.

—Duplu ljutu! —poruči sa praga.

Koji minut ili sat, ne zna koliko je proveo za šankom, metež vlada glavom, ali ga jedna misao ne napušta —nosio, nosio, nosio..., a malo prenio. Poče po glavi zbrajati prenesene vreće, svakim ranijim istovarom je brojio prvu polovinu prenosa, jutros ni to nije činio, a sada ne može da se prisjeti, niti da dočara približan broj, ali zna da je prenio znatno više nego kaže hrpa na dvokolici. Prenio bar polovinu ćumura, možda i čitavih dvije tone!? Čitavu dvokolicu!? U pijanoj glavi odzvanja: Čitavu dvokolicu?! Istrča.

Dvokolica je stvarno ispražnjena?!

Strča u podrum.

Hrpa od dvije tone ćumura je uzorno podzidana. Pometeni su podrum i stepenice. Pometena je i dvokolica. Sve kao što je činio i svaki put prije. Zbunjen je. Otrijezni se na tren. Osvrće se tražeći objašnjenje od ulice, trgovaca i prolaznika. Sve je u uobičajenom redu, dan kao i svaki prije, samo je on drukčiji, sanja ili je pijan. Uštinu se za bedro, nije, ni jedno. Šta mu se događa, dogodilo?, pita nesređenu glavu. Baci pogled uz Ričine, zaustavi ga na ćenifi iza podvožnjaka, pa joj se uputi. Glavu podbaci pod mrzlu vodu stalno otvorene česme. Otresajući glavu i ruke povrati se pospremljenoj dvokolici.

Sačekala ga je vlasnica ćumura, pohvalila urednost i isplatila.

Prvi put u svom radnom vijeku pio je za vrijeme obavljanja posla, pogazio je zavjet: "Kad radiš, ne pij, kad imaš, ne štedi na sebi." Da li se objavljuje senilnost, starosna slabotinja, predsmrtno stanje? Zabrinut je starac. Alkohol je pomogao da snese ćumur, da li je to? Može to još koji put, a onda? Kraj! Ipak, ostaće dosljedan, neće više piti dok radi. Neće. Neće, ili neće raditi.

I nije više radio.

 

***

Prašina na dvokolici je sve uvjerljivija, a moje buđenje bunovnije. Još se nadam starcu, po svakom buđenju prvi pogled je na dvokolici, pa i jutrošnji.

Dvokolica je osamljena, sa crnom trakom zavezanom na rukohvatu.

Okružuju je mladići, oni što sebe nazivaju "mostarska raja", trehaši, liske, oni što su na dvokolicu vraćali ćumur, i prenijeli ga, i podzidali, i omeli...

—Šta se dogodilo? —ubrzo im se priključih.

—Konačno, jednom, i Sisak Dvokolica zaspao horizontalno —odgovori najbliži.

Mostarska raja dade se na pogrebne poslove, a građani se spremaju odazvati na očekivano veliku sahranu.

 

***

Buđenja me užasavaju, podsjećaju na umiranje. Tužna je dvokolica u dnu ulice. Crna traka popušta, blijedi pred naletom zaborava. Prvi jutarnji pogled je sve tužniji. Slike Siska Dvokolice ne silaze sa sna i nesna. Izluđuje me taj prokleti prvi jutarnji pogled.

Ukloniću dvokolicu!?

Prije toga čina, po odluci iz sna, sa buketom cvijeća, krenuh ka humci Siska Dvokolice.

Ugazih u groblje, Šarića harem na Luci, srce zadrhta, poremeti korak i misli. Kao da će me presresti Sisak Dvokolica. Drhtim, u sebi osjećam uljeza. Nastavih šunjajući se. Bez hrabrosti sam da pogled podignem do crnila humke, na jednom me poče hvatati strah od nje. Pogled se otima snažnije, tamo bi, a misao sputava više, bez kuraži sam da ga otpustim.

Već sam na koji metar od groba. Pogled se ote i bljesnu kao munja kroz pomrčinu.

Ukaza se velelepni mramorni spomenik:

 


"Po dvokolici paučina pala
Sisak Dvokolica umorno spava
... ... ... ...
Spomenik podiže mostarska raja."

MEDAN SA KAPIJE

Hladnoratovsko je evropsko vrijeme, špijunska mreža natkrila jugoslovensku vojnu industriju, naročito fabriku aviona u Mostaru, koju je nužno zaštiti od kamera, špijuna i nebudnosti svake vrste, kako to kaže tvornički oficir Kosa. Major i kapetan su pristigli iz prestolnice u Mostar, sa zadatkom da utvrde stepen obezbjeđenja u Fabrici. Odlučili su da prva saznanja o obezbjeđenju Fabrike prikupe u gradu. Svratili su u gostionicu, nabasali na dva gosta, Vasu Kisu i Bega Glavovića. Pridružili im se, počastili pićem i zametnuli razgovor.

—Poznajete li koga u fabrici aviona? —kao usput, prvi će kapetan.

—Slabo ti zna ko koga tamo —obazrivo će Vasa, pretpostavivši smisao zapodijevanja razgovora, nastavi: —Tamo ti je na kapiji, neki Medan. Mimo njega se ne može bez propusnice, a nju ne možeš dobiti bez velike muke, stroge provjere...

—Nije, valjda, baš tako —priključi se major i nastavi —pošao sam u Fabriku, a zaboravio sam ponijeti ličnu kartu.

—A, odakle si, ti, prijatelju? —uključi se i Beg Glavović.

—Iz Beograda —odgovori major.

—Čuješ, prijatelju, majore —nastavi Vasa Kisa —eno ti moga bicikla pred gostionicom, uzmi ga i idi u Beograd po ličnu kartu. Brže ćeš tako ući u fabriku, nego bez lične karte...

—Dina mi, dobro ti kaže moj prijatelj, najbrže ćeš biciklom —podrža Beg i nastavi: —Požalio mi se prijatelj, koji tamo radi osam godina. Jednog jutra je zaboravio propusnicu, poznaje se sa Medanom, ali ga ne propusti preko kapije. Prijatelj je telefonirao šefu, ovaj došao do kapije, potvrdio da se radi o njegovom radniku, ali Medan osta pri svom. Ustvrdi:

—Nije tvoj radnik, svi radnici imaju propusnice, pa i tvoji, a on je nema. Ovaj je, vjerovatno, špijun!? Moje je da tako razmišljam.

—I vratio ga kući?! —začudi se major.

—Vratio, vratio —potvrdi Beg.

 

***

—Medan čuva Fabriku kao zenicu oka —nastavi Beg. —Sve s njim možeš, ali mu ne povrijeđuj fabričke bezbjednosne propise. Prijatelj, iz malopređašnje priče, naljutio se i smišljao kako da vrati Medanu. Dosjetio se. Sjutra ga pozva telefonom.

—Medan s kapije!? —javi se prepoznatljiv glas.

—Kakva kapija?! —povišenim glasom će prijatelj, i nastavi: —Ovdje je predsjednik opštine, treba mi generalni direktor, drug Blaža Marković. Hitno je!

—Oprostite, druže predsjedniče —spetlja se Medan —oprostite, ali, ne mogu vas spojiti sa drugom generalnim. Dajte poruku...

—Dobro, druže Medane, dobro —prijatelj spusti glas i važno nastavi: —Prenesi poruku drugu Markoviću. Umro je Aleksa Šantić, oformili smo odbor za sahranu, i drug Marković je u odboru, pa neka odmah dođe kod mene. Sahrana je poslijepodne, pa je žurno.

—Razumijem, razumijem, druže predsjedniče, sad ću ja...

Kad Medan dobi vezu sa generalnim direktorom, požuri da saopšti važnu vijest:

—Medan s kapije! Druže direktore, hitno je, umro Aleksa Šantić. Traži vas predsjednik opštine...

Na tren se zbuni direktor. Nadaleko poznati Mostarac, književnik Aleksa Šantić je umro prije pedesetak godina, pomisli da nije stogodišnjica rođenja ili koja druga manifestacija oko književnikovoga imena, a onda se dosjeti da upita:

—A, ko je to na telefonu?

—Medan sa kapije —ponosno će stražar.

—A Medan, Medan s kapije. Dobro, dobro druže Medane, hvala na obavještenju, sad ću ja...

 

***

—A iznijeti ili unijeti preko kapije, e nije se taj još rodio —nadoveza Vasa Kisa. —Jednom radniku je prijatelj u fabriku donio loptice za stoni tenis. Ovaj se zabrinu kako će ih iznijeti. I, zaista, pri uobičajenoj kontroli, Medan ih napipa u džepu radnika. Oduze mu loptice i pun zadovoljstva zaklikta:

—A, tu smo, dakle. Šta ti je ovo?

—Jaja od aviona —"priznade" radnik.

—A, tako, kradeš —naruži ga Medan i produži ka bloku za prijave.

 

***

Nekom drugom prilikom, nekog radnika molila majka da ponese kahveni mlin u preduzeće i da ga tamo opravi —nadoveza Beg Glavović —Sin je objašnjavao da ne smije pronijeti mlin pored Medana, ali kad ne ubijedi majku, prihvati rizik. Nakon što je popravio mlin, vidno se zabrinuo oko iznošenja preko kapije. Povjerio se prijatelju Lukiću.

—Daj meni mlin, ja ću ga iznijeti —Lukić prihvati od prve. Prilazeći kapiji, Lukić mlin uvuče u džep pantalona, a kad se približi stražaru, platno pantalona uokruži oko mlina, u sramotni oblik, pa će šeretski:

—Vidi ga Medane, koliki je!

—Ponesi ga majci! —povrijeđeno će Medan.

—Hoću, majci, njoj sam ga i ponio —prihvati Lukić i šmugnu preko kapije.

 

***

—Izgleda, po vašoj priči, pored Medana se ne može iznijeti ni igla, a unijeti može i bomba —glasno zaključi kapetan.

—Nisi jedini koji tako pogrešno zaključuje —Vasa će kapetanu. —Takav jedan, iz osiguravajućeg zavoda, pođe u Fabriku da bi zaključio godišnji ugovor. U tašni je imao tri garniture pozlaćenih satova, upaljača i olovaka. Najavljen je, Medan mu uze ličnu kartu i popuni propusnicu, pa zatraži tašnu, da je pretrese. Gost se povrijedi i ne prihvati. Medan ga potjera sa kapije. U fabrici je već bio konkurent, pa se gost zabrinu. Već kasni, može izgubiti važan posao. Popusti, pođe za Medanom u sobu za pretres. Medan bez riječi preturi tašnu, izvuče jednu garnituru, stavi je u džep uniforme i kaza:

—Možeš ući. Završićeš posao i sa dvije garniture. Ako ne bude moglo, dođi po treću.

 

***

—Ja bih već mogao napisati izvještaj o fizičkom obezbjeđenju fabrike aviona u Mostaru —prošaputa kapetan na majorovo uvo.

—A ja želim upoznati toga Medana —kaza major i najavi polazak.

Po strogim pravilima službe, na fabričkoj kapiji, Medan je dočekao dvojicu oficira.

—Obavješten sam o vašoj posjeti —uljudno će Medan —Fabrički oficir bezbjednosti vas je očekivao, na kapiji je dreždio sat vremena i otišao. Čeka u kancelariji. Molim vaše lične karte.

—Uh, bogamu, zaboravio sam ličnu kartu —žalosnim glasom će major.

—Žao mi je, druže majore, ako niste kakav lažni major, ali bez lične nećete u Fabriku... —otresito će Medan.

—Druže! Doputovao sam službeno iz Beograda. Ja sam major bezbjednosti, onaj što vam propisuje pavila službe. Moram da uđem u Fabriku... —pokuša da se snađe major.

—Odabij pedeset metara od kapije —službeno naredi Medan.

—Ja sam major i ne možete tako sa mnom —zbiljski se povrijedi oficir.

—Druže majore, ja sam ti na kapiji general. A sada, od kapije odabij sto metara —naljuti se i Medan.

—Imali su oni u gostionici pravo —šeretski će kapetan majoru —biciklo je, izgleda, jedino rješenje.

—Mogu li dobiti telefonsku vezu sa vašim bezbjedničarem? —kapetan se prisjeti da upita.

—Možeš ti, kapetane —dozvoli Medan, okrenu se na majora i dobaci: —A ti, majore, ako nisi lažan, odabij sto metara.

Tri znanca, oficira, ubrzo se nađoše u zagrljaju. Domaćin goste povede preko kapije, a Medan im prepriječi put..

—Ne može major! —narogušeno izviknu Medan.

—Zašto? Najavljeni su —začuđeno i povrijeđeno će domaći oficir.

—Nema lične karte, nije po propisu —dobaci kapetan.

—Ne mari, ja ću to razriješiti s Medanom —požuri da kaže fabrički oficir, u namjeri da se gosti ne povrijede.

—Ne, kolega, nije potrebna intervencija. Nećemo ni da ulazimo u Fabriku, nemamo potrebe. Završili smo kontrolu fabričkog obezbjeđenja. Uz Medana je ono vrhunsko. —kaza major i prepriča jutro.

—Da, Medan to obavlja zaista revnosno —potvrdi domaćin i započe priču:

 

***

—Na veličanstvenom mitingu, u čast ispraćaja štafete za druga Tita, ispred nekolike hiljade fabričkih radnika, štafetu ponese omladinka uz frenetičan aplauz. Nakon što otrča koju desetinu metara, neočekivano zastade, okrenu se i potrča nazad. Zabrinutog lica se obrati meni.

—Hoće li Medan propustiti štafetu, preko kapije?

 

***

—Zahvaljujući Medanu, polupismenom, ali poslu prilježnom čovjeku, svi fabrički radnici besprijekorno poznaju i poštuju fabrički red —završi domaći oficir, pa gostima predloži ručak u hotelu "Neretva".

A tamo će, nema sumnje, opet susresti Vasu Kisu i Bega Glavovića. Njihovo je da zabavljaju ugledne goste Mostara. Biće to njihovo novo izdanje, koje će oficire goste odvesti duboko u noć i još dublji mamurluk, i što je osobito važno za domaćeg oficira, u službeni izvještaj sa pohvalama o fabričkom obezbjeđenju.

PINJINICA

U hercegovačkom kršu na muškarce zdušno ustaju motike, boleštine i tuđi vojnici, pa ih od pamtivijeka manjka. Koliko ih je manje za toliko im je veća cijena. Žene su saglasne da je muškarčeva vrijednost veća od njihove, to se nikad nije dovodilo u pitanje.

Jedna djevojčica, Jovanka neće da je tako, ne prihvata neravnopravnost. Rugala se djedovoj: "Ko ti žensko u čeljad računa." Odrastajući sve ju je više progonila jedna slika koju je ponijela iz ranog djetinjstva.

 

***

Sa bakom je sjedila pored puta, naišla je stoka, baka se podigla i ostala da stoji dok su prolazile životinje. Nakon što sjede, začuđeno će je upitati djevojčica:

—Zašto si ustajala bako?

—Naišlo muško. Vo! —i baki pitanje bi čudno.

Volu odati počast ustajanjem, još više se začudi djevojčica. Šta su sve muškarci sebi umislili, dokle to seže?, dugo će se iščuđavati Jovanka. Već tada je donijela odluku o objavi rata muškom rodu. I tukla se s njima. I uspješno.

Vremenom se djevojčica razvi u snažnu osobu, stasitu i otresitu djevojku, a kad bi vrijeme za udaju, isprosi je kršan momak, Pinjo iz Hodbine. Odnos prema muškarcima ne promijeni ni po udaji. A muž je to od nje izričito zahtijevao. Domaćin je, i red je da ga sluša Ona, ubjeđivao ju je.

 

***

—Zašto da ti budeš domaćin? —preporiječi se s mužem već prvoga bračnog dana.

—Pa, red je, muško sam —objasnio je Pinjo.

—I vo je muško, mogao bi i on... —naruga se.

Mladoženja presvrnu. Prvi fizički odnos sa suprugom bi šamar, koji je pljusnuo punom podlanicom. Ošamari i ona njega.

Do ovoga događaja bijaše nečuveno da supruga podigne ruku na muža. Naravno, Pinjo nije mogao da odoli naletu muškog bijesa. Pretuče suprugu i utjehu potraži u rakiji.

Jovanka ne popusti ni pijanom mužu, ona će biti domaćin, tvrdokorna je. I opet uslijediše batine. Kad ne pomogoše ni one, ljudina dograbi za pletenice, otključa novi djevojački sanduk i u nj ubaci kosu, poklopi i zaključa, tako da glava nepopustljive Jovanke ostade da visi. U neko doba noći Pinjo se probudi i prisjeti stanja u kojem je ostavio ženu, načas se pokaja i odluči da je oslobodi, računajući da se urazumila i ona. Prethodno će je upitati:

—Ko je domaćin u ovoj kući? Ti ili ja?

—Ja, kučkin sine, ja! —ne popusti ni tad ni ikad.

Pinjo je preneražen i poražen. Požaliti će se ocu. Prepriča nevolju i zatraži roditeljski savjet.

On će to da sredi, obeća uvaženi domaćin. Pozva nevjestu, pa izli staračke mudrosti. Na jednu njegovu uslijedile su dvije njene. U neko doba posusta svekar, i on preneražen i poražen, izgubi mjeru, povika:

—Jebem ti, onoga, ko te nosio na krštenje! —bila je to njegova ružna psovka, koju je izgovarao samo u naletu bijesa kojega nije mogao da sputa.

—Na krštenje me nosila magarica, jahala... —ne časeći uzvrati nevjesta.

—Nevjesta! Pa, ko biva, da ja, da oprostiš, kenju...? —čovjek, koji je navikao da pred njim seljani biraju riječi, najednom poče sumnjičiti svoj sluh.

—Šta ću ti ja "dobri" svekre, kad me nosila kenja, a nije po tvojoj želji... Svekre, hoćeš da j...!

Na svoju bruku i sramotu, dva viđena i poštovana čovjeka, popustiše pred naletom đavola. Obrijaše brkove, po starom dobrom običaju, nisu ih dostojni, saglasni su.

 

***

Pinjinica nastavi po svom, ni pred kim ne saginje pogled, ako se treba svađati, tući..., uvijek je horna i spremna, pa je se počeše pasati i komšije i seljani. Čudo se dogodilo, žena, pored živa i zdrava čovjeka, postala domaćin.

Kao i ostali domaćini, Pinjinica se propi, propuši, progura na sijela seoskih domaćina i postade ravnopravan sabesjednik. I više.

Proču se o njoj i preko seoskih međa. Oružjem zlog jezika, besramnošću i obaveznom debelom batinom, od koje se nije rastajala, posta napast komšiluku i selu. Poče provaljivati u tuđa dobra, krasti plodove, a vlasnici se ustručavaju i da je opomenu.

Jedan od starinskih domaćina, Luka, zateče je na svojoj njivi, u svome dobru, u krađi. Ne otrpje. Zaskoči je iza plota, iznenadi i potjera oštricom kosora. Vratiće mu milo za drago, Pinjinica mu zadade tvrdu vjeru.

Poraz nije mogla nositi dugo, pa već prve noći napade na Lukin kupus. Povede redovne pratioce, kenjca i kenju, natovarene praznim sepetima. Da ne ugazi u kupusište, zajaha na sapi kenjca, sa kojega će, bez velikog napora, čupati glavice i ubacivati u sepete. Počupan je kupus, jasan motiv i počinilac, ali u čitavom kupusištu ne bi traga ljudskog stopala.

Vile noću kupus počupale, s Lukom se poigrale, šalili su se dozvani žandarmi, nahranili i napili, i napustili začuđenog domaćina.

 

***

Ni dobroćudni komšija Jovo Glavaš ne mogaše da zažmiri pred drskom krađom. Na plot ispred kuće Jovina žena je razgrnula tek ostupana dva gunja. Čim uđe u kuću, kao da niče iz zemlje, pojavi se Pinjinica i posegnu za gunjima. Ugledavši je, Jovo pritrča i prihvati za gunj. Tegli i on i ona. Prevuče on, a iz nje planu ubojito oružje.

—Kome psuješ, cara, Franju Josipa, i caricu...!?

Kao oparen vrelom vodom, unezvjereno se osvrće Jovo, uočava bunovna komšijska lica, zastraši pritužbi, jer ga ionako optužuje austrijska policija, drži na oku, dovodi u vezu sa svježim atentatom u Sarajevu. Optuženi su Srbi, a on je Srbin!

—Kakav car, đavo te ponio, ko ti njega spominje... —nespremno poče da se brani čovjek od zlodjela koje nije počinio.

—Jesi! Psovao si cara! —izvikuje Pinjinica da čuju komšije i selo. Pridodaje: —Odoh na Bunu, prijaviti...

—Nosi gunj, oba, nosi, nosi...! —zapomaga Jovo.

—Neću ti oprostiti, ti da meni cara, Srbine jedan, ti meni Franju...

—Šuti, đavo te odnio, šuti, eto ti gunja, šuti...! —moli Jovo.

Jovo hitro prebaci gunj preko kenje, a drugi preko kenjca, pa životinje odalami po sapima, potjera, i dugo osta da gleda za đavolima, koji zamalo da ga dođu glave.

—Ja ću naučiti muški uobraženi rod... —mrmljala je odlazeći.

 

***

Seoski politikanti raspredaju svjetske politike i dovode ih u vezu sa ovdašnjim vjerskim i nacionalnim prilikama. Mudruju. Po Sarajevskom atentatu dijele svijet na pravoslavlje i katoličanstvo. Izazivaju se i prijete. Bunjanin Mate je na strani Austrije, sjedi pred gostionicom, dosađuje se i izaziva srpske muške prolaznike. Pojavi se Pinjinica sa dva tovara drva, na putu je za Mostar. Izazvaće i nju, jer hoće da je muško, e onda i neka bude muško Srbin.

—Pinjinice! —prozva je izdaleka, a kad se primače i upita: —Pošto su drva, na vladici?

E, moja Pinjinice, pomisli ona, hoćeš da si ravnopravna, e pa evo ti, budi sada muško. Iziđi na kraj sa ovima, nakratko se pokoleba u sposobnosti, ali, zaista, samo nakratko. Zauze prepoznatljivo otresit i odvažan stav, pa odgovori ozbiljnim glasom:

—Deset forinti —na iznenađenje dangublija, pristojno odgovori Pinjinica. Uplašila se zaključiše i oni i zagriženko.

—A, pošto su drva, nakenji? —Mate nastavi da izaziva.

—Na kenji su dvadeset forinti —Pinjinica će još pribranije.

—Na vladici deset a na kenji dvadeset! Zašto? Skuplja kenja od vladike!? —uporno pecka Mate.

—Da, skuplja je kenja, zato što je, ona, kenja, okotila rimskog papu —izbečivši se na Matu odbrusi Pinjinica, pa udvostručivši korake požuri za tovarima.

Ne otrpje Mate, pa potrča za njom. Presretoše ga prijatelji i rođaci, savladaše i narugaše. Dobio je šta je tražio, rekli su mu.

 

***

Goneći bostan na mostarsku pijacu, na nezaobilaznim saputnicima kenji i kenjcu, Pinjinicu zaustavi cestar Lulić:

—Pinjinice, hajde da zamotamo po jedan duhan.

—Zapalićemo i ohanuti, jašta —Pinjinica je rado prihvatala ovakve pozive.

Zamotaše i zapališe iz cestareve kutije, razmijeniše uobičajene riječi, magarad su već odmakla do Ortiješa, pa se Pinjinica podiže, pozdravi i krenu. Među debela mesa uvuklo joj se platno haljine, pa to bi povod cestaru da se našali:

—Pinjinice! —zovnu, a kad se ova okrenu, reče: —Guzica ti pojede haljinu.

—Nije to, moj dobri Luliću, nisi pogodio —i ona će mekanim govorom, pa ga uozbilji: —Ovo se guzica priprema da se izljubi s tobom. Voli ona, guzica, da se ljubi sa jakim muškarcima, brkatim kao što si ti.

Lulić ne smisli ni jednu pametnu, pa osta otvorenih usta, gledaće za njom dok se ne zamakne iza Mukoši.

 

***

Zagledaše se momak i djevojka, Momir Golo iz Baćevića i Mara Pinje i Pinjinice iz Hodbine. Momir je Marinom ocu najavio prošnju, zakazao veče kada će doći sa ocem, daidžom i stricem.

Najavio se Pinji a ne njoj, a i nezadovoljna momkom, Pinjinica se ne udostoji ni da ugosti prosce. Čim se smrači, leže da spava. Budući da imaju samo jednu prostoriju, i ona i gosti će biti u njoj.

Kako se to ovdje radi vijekovima, Pinjo primi prosce, počasti rakijom i suhim smokvama, zapriča do treće rakije, koja se pije tek nakon što se povoljno izjasni djevojka. Pinjo nazdravi i treći put, ali prosci ne prihvatiše, oglasi se momkov daidža:

—Prijatelju Pinjo! Mi imamo momka, a ova kuća, kako smo čuli, ima lijepu djevojku, Maru, pa smo navratili, a rakija je treća...

—Neka ste vi živi i zdravi, i dobrodošli, lijepi ste ljudi, popijmo još po jednu. Živjeli i zdravo bili. Trećom u dobri čas, večeras i dovijeka, akobogda, živjeli... —držeći se običaja, Pinjo ne prihvati prošnju od prve riječi, već zametnu igru prividne neizvijesnosti, koja se obavezno doigrava u večerima prosidbe.

—Dvije popili sami, treću ćemo, akobogda, sa djevojkom —nadoveza se momkov stric.

Igra se igrala i doigrala, prosidba je dovoljno puta izrečena, na potezu je riječ i odluka oca djevojke, a on ne smije da odluči bez usnule žene-vuka. Obeća li je on, usprotiviće se ona, ne da li je on, uinat će ona. Muči se nesigurni otac, ipak, morati će da pita ženu, zaključi pa poče da je doziva:

—Pinjinice! O Pinjinice!

—Šta je —domalo se oglasi bunovan glas.

—Spavaš li? —meko će on.

—Spavam! —presiječe ga ona.

—Probudi se!?

—Zbori, šta imaš zboriti! —osori se žena.

—Došli prosci po našu Maru.

—Ko je prosi? —planu iz žene.

—Golo iz Baćevića —muški odvažno će Pinjo.

—Podaj golu za Golu —odbrusi Pinjinica, pa opet na glavu navuče gunj.

 

***

Navikli ljudi na ženu-domaćina, Pinjinicu, obično im da sjedi među desetinama ljudi, puši, pije i ljuduje. Mnogi se uklanjaju pred njenim oružjem. Napadala je čete vojnika i izgonila iz bostanluka.

 

Kao usamljen hrast sa gromovima, Pinjinica se decenijama iznosila sa muškim rodom, siromaštvom, ratovima i policijama, ali će i ona u dubokoj starosti biti savladana.

 

Kao i sve bake i ona je zabavljala i podizala unučiće. Jednoga dana se zamorila igrajući se sa osobito živahnim unučićem, pa se zamisli, kako da se odmori od njega. Dograbi list novine, isjecka ga na desetine komadića, razasu po sobi i strogo naredi:

—Pokupi svaki komadić papira. Svaki!

Unučić je shvatio besmisao i obim posla, pa je razmišljao kako da ga izbjegne. Neočekivano će:

—Bako, hoćeš li da se igramo učiteljice i đaka?

Predložena igra se može obavljati i ležeći, zaključi ostarjela Pinjinica pa prihvati.

—Dobro, neka ti bude —kaza.

—Ja ću biti učiteljica, a ti đak?! —predloži unuk.

—Može i tako —saglasi se baka i nadoveza —ti si učiteljica, započinji igru.

—Bako-đače! —strogim glasom i stavom će unuk-učiteljica, malo zastade pa nastavi još osornije —ustani i pokupi svaki papirić! Je li ti jasno?

—Jasno mi je —pomirljivo će Pinjinica, zamisli se, starački ustade sa ležaja, sage se i poče da prikuplja papiriće. Zastade, upravi misli i pogled u strop, pa promrmlja:

 

    —Pinjinice! Krepaj! Nisi više ni čovjek ni žena.

Opet će zavladati muškarci.

MUSTAFA BADŽAK

Zakasnivši na posljednji ispraćaj prijatelja, zakazan ispred mostarske mrtvačnice, uputih se u Lakiševine gdje će se obaviti sahrana.

Zatekoh dvadesetak ljudi okupljenih u pet-šest grupica. Zaustavih se uz trojicu najbližih ulazu. Bučni su za priliku u kojoj smo, pa se počeh zanimati za njih.

Zagleduju i oni mene.

Sedamdesetogodišnjak je glavnobesjednik. Lice mu je nametljivo, preozbiljno i odvažno, rast nizak, stas uspravan i ponosan, a pokreti česti i smiješni. Kradom ga zagledujem.

Osori se na jednog od sabesjednika, a taj se ljutito odvoji iz grupe, iz džepa izvuče "Oslobođenje", naširoko ga razlisti i poče da čita.

Glavni me zagleduje sve očitije. Poče se i osmjehivati u mom pravcu. Već mi je neprijatno, razmišljam o povodu njegovih pogleda.

—Baci te novine! —bez vidljivog povoda, glavni se i drugi put osori na izdvojenoga.

—Zašto da ih bacim? —začuđeno će izdvojeni, ošinu pogledom, pa nastavi sa čitanjem.

—Baci ta govna, iz ruku, kad ti kažem! —opet će prijekor glavnoga.

—Novine ti smetaju, zašto? —pomirljivim glasom se oglasi i treći.

—Znam šta smeta njemu —mirno će izdvojeni, napravi predah i nastavi —smeta mu "Oslobođenje".

—Tačno! —zaskoči glavni. —Smeta mi "Oslobođenje", ne mogu ni da ga gledam. "Oslobođenje" je govno od novina.

—Mustafa! Pazi šta govoriš! "Oslobođenje" je naš list, bosanskohercegovačko glasilo... —ozbiljnim glasom upozori izdvojeni.

—Da, naše je glasilo, naše govno! —glavni zabali od ljutnje. Nastavi —Kakvo "Oslobođenje"... Beogradska "Politika" vrijedi koliko deset "Oslobođenja".

—Mustafa! To je nacionalizam...!? —prijetećim glasom prekide ga izdvojeni.

—"Politika" je velik list, a "Oslobođenje" je govno... —glavni je dosljedan.

Zametnu se svađa, počeše se i primicati jedan drugom, a meni postade nerazumno kako im se nađoh u središtu.

—Čujete li Vi, gospodine, kako ovaj čovjek govori o našem "Oslobođenju"? —izdvojeni se obrati meni.

—Čujem —kazah suzdržano.

—Je li pošteno, deset puta vrednije novine, beogradska "Politika"...? —opet me zaskoči izdvojeni.

—Nije pošteno —saglasih se.

—Deset puta je bolja novina, to vam kažem, ja! —zajedljivo će glavni, pa nastavi glasom svađalice: —"Oslobođenje", to mi novina, to!? Okreni zadnje stranice, šta ćeš pročitati... Umro Suljo i Mujo, sve jedan do drugog. "Politika" je prava novina, u njoj mrtvi Jovani i Bojani —kaza glavni, priđe i potapša me po ramenu, izvali grohotan smijeh, koji se prenese na svih dvadesetak zatečenih ljudi.

 

***

Shvativši da je šala upriličena zbog mene, stranca, građanina na selu, ponesoh nejasnu ljutnju i uputih prema poznaniku, kojega tek uočih na suprotnoj strani groblja. Upitah ga:

—Poznaješ li one ljude, onoga starca?

—Mustafu Badžaka?! Ko ne poznaje njega. To je onaj koji je popišao ženu...

—Popišao ženu?! —prekidoh ga.

—Bili u Hodbini, kod poznanika na sijelu. Mustafa zapio do iza ponoći. Supruzi dosadila sjedjeljka, a poodavno joj se i primokrilo. Dom je bez klozeta i električnog osvjetljenja, a strašiva mraka, žena ne smije da iziđe u tamu, ni koliko da se pomokri, pa u više navrata šapatom moljaše Mustafu: "Hajde da se pišamo". On je svaki put odgurne laktom i nastavi da razgovara s domaćinom. Kad supruzi, Šemsi, mokraća krajnje dotuži, molećivo i ponizno još jednom šapnu Mustafi: "Hajdemo se pišati". Mustafa ljutito poskoči, grubo za ruku dograbi Šemsu i povuče na vrata. Kako se Šemsa dokopa mraka, tako sa sebe zdrlji gaće, čučnu i započe da piša. Nemalo se iznenadi kada shvati, Mustafa piša po njoj. Po glavi i leđima!

—Svu me popiša, Mustafa, smeo te Alah! —zapomaga Šemsa.

—Jesam! —mirno će Mustafa.

—A zašto me popiša, popišao Alah tebe?!

—Pa, zvala si me: "Hajde da se pišamo" Evo, pišamo se...

 

***

—Eto, to je Mustafa Badžak sa Bune. Njegovo životno geslo je dobro raspoloženje. Umije da se nametne u svakoj prilici i neprilici, da postavi raspoloženje. U njegovom dohvatu sve postaje veselo. —Nakon kratke šutnje kaza prijatelj i nastavi: —Mustafa radi na farmi krava, žargonom farme često pravi šale, one što zabavljaju samo dok se izgovaraju. Kad je prvi put postao deda, njegov sin je ushićeno donio vijest:

—Rodila je!

—A mladunče, šta je mladunče? —bez očekivane radosti, upitao je deda Mustafa.

—Sin! Unuk. Tvoj unuk! —Pun ponosa, punim ustima, objašnjavao je ushićeni otac.

—Pa, hoćemo li ga gojiti...? —hladno i razvučeno upita Mustafa, glasom koji se svakodnevno čuje od veterinara, onih što vrše selekciju teladi...

 

***

Na Farmi krava se, jednom prilikom, podigla uzbuna. Mlijeka je svakim danom manje. Tehnolozi su istražili slučaj i ustanovili da je muzarama hladno. Predložili su i rješenje. Radnički savjet je odbio prijedlog tehnologa. Tehničar za mužu se požali Mustafi:

—Nema mlijeka. Kravama je hladno!

—Nije kravama hladno, odlučio je Radnički savjet —u prolazu je progunđao Mustafa.

 

***

Ime Mustafe Badžaka, najednom, poče izvirati i iz moga pamćenja. Prije četrdesetak godina se pominjalo često. To je doba koje se pamti po zlu zemljoradničkih zadruga. Pod budnim okom UDB-e seljaci su "dobrovoljno" ugonjeni u "kolektivizaciju". Bezvolja i nerad su brzo osiromašili seljane, doveli do svenarodne gladi. Narod se podijelio i ljuto zavadio, bezemljaši su čvrsto uz vlast, hrlili tamo gdje se ne mora raditi a svakome je isto, a zemljaši i vrijedni domaćini nisu se mirili sa takvim odnosom, nisu se odazivali na "patriotske" pozive, nisu pristupali u zadruge. Jedan od ovih posljednjih je i Mustafa Badžak.

Jedne noći UDB-aši bahnuše i Mustafu pokupiše iz kreveta. U toploj sobi zadružnog doma ubjeđivali ga da sa imanjem pristupi Zadruzi. Mustafa nije popuštao, pa ga predstavnici stroge vlasti izjuriše u zimsku noć, da tamo razmišlja. Nakon četiri sata hlađenja pozvaše ga i upitaše:

—Jesi li razmislio?

—Jesam.

—Hoćeš li pristupiti Zadruzi?

—Neću —mirno odgovori poluzaleđeni Mustafa.

Ni kasnije prijetnje i batine nisu mijenjale Mustafino mišljenje o ovoj stvari, pa je među seljanima postao znamenit čovjek, a među vlastodršcima opasan kulak.

Zadrugarima nije išlo, glad se širila sve bolnije. Da bi je ublažila, vlast pokušava pomoći boljim raspodjelama, uvodi bonove, "kvarte" za hranu i "tačkice" za obuću i odjeću. Bonove su dobivali na selu samo oni koji su učlanjeni u zemljoradničke zadruge.

Tog vremena umrije Mustafin otac. Po običajima ovdašnjih muslimana, mejit se umotava u bijelo platno i sahranjuje bez sanduka. Tim povodom se Mustafa nađe u jedinoj bunskoj prodavnici.

—Daj mi dva metra botane —ožalošćenim glasom se obrati prodavaču.

—Ne može bez tačkica —uljudno kaza prodavač, budići da je znao da Mustafa nije zadrugar i da je bez tačkica.

—Nemam tačkica, ali imam dinara... —obhrvan tugom promuca Mustafa.

—Da imaš i milijarde dinara, bez tačkica, ne možeš kupiti.

—Umro mi babo, moram kupiti dva metra platna —požali se Mustafa.

—Žao mi je ali ne smijem...

—Kako ću sahraniti babu? Ko može odobriti?

—Odobriti!? Može, može, samo Mujo Gozder, predsjednik blagajske opštine —glasno saopšti prodavač, osvrnu se da ga ko ne prisluškuje, pa šapatom posavjetova: —Evo telefona. Ja ću nazvati i tebi predati slušalicu. Zamoli Muju, kaži, umro, čovjek je, shvatiće...

Nakon brojnih pokušaja, vezanih za nesigurnost poratnih telefonskih linija, ali i Mustafinog prvog bavljenja tom čudnom spravom, u uho mu doprije zavijajući ljudski glas, na koji, kao da sa njive doziva ženu Šemsu, Mustafa zaderači:

—Mujo, Gozderu, o Mujo...! Jesi li to ti, Mujo? Bogati, jesi li to ti?

—Jesam, ja sam, šta se deračiš, kao da si na bunskoj ćupriji. Šta je, zašto me zoveš, jesi li se predomislio, hoćeš li u Zadrugu...?

—Nisam, bolan, Mujo, nije to... Umro mi babo... Treba mi dva metra botane.

—Neka je babi rahmet duši. Dobro to, kaži mi, hoćeš li u Zadrugu?

—Neću, Mujo, neću u Zadrugu. Pusti sada to, treba mi dva metra pišljive botane, da zamotam babu... Ovaj ovdje, u prodavnici, ne da bez tačkica, ili bez tvoga odobrenja...

—Nećeš u Zadrugu, kažeš. Nema ni platna, ali, možeš kupiti pak-papira, za nj ne trebaju tačkice...

U Mustafi proključaše udari bijesa, nepravde i uniženja, pomisli da uzvrati nisko na nisko, odusta i odgovori svojski:

—Šta će mi pak-papir, Mujo, bog te popišo, šta će mi papir za pakovanje, ta neću Alahu poštom slati babu...

***

Osvrtao sam se u pravcu Mustafe Badžaka, prije i u toku sahrane. Stalno su ga okruživali ljudi i nisu prestajali da se smiju. Ljudi su neprolazno željni šaljive opuštenosti, a utoljivača je uvijek malo, pa kad nabasaju na njega, ne napuštaju ga tek tako, čak ni na tužnom zboru, zaključujem želeći da se i sam doguram do njega.

—Oko Mustafe je veselo i na sahrani —kazah prijatelju, nakon što se dogovorismo da svratimo na piće u "Baraku" na Buni.

—Uvijek —saglasi se prijatelj i doda —I on će u "Baraku", tamo je kao dio namještaja. Kad bi Mustafa prestao da dolazi u tu gostionicu, vlasnik bi ostao bez posla.

Pijuckajući domaću rakiju iz duplog čokalja, okružen grupom poznanika, za šalu uvijek raspoloženih Bunjana, Mustafa govori škrto, a iza svake njegove riječi oglasi se smijeh, zabavlja Bunjane, obostrano krate vrijeme. Ustaju, izlaze iz gostionice i vraćaju se. Upućuju upadice. Jedino se Mustafa ne pokreće i ne smije. Posmatram ga i smijem se. A kad nakanih da napustim gostionicu, baš tada u nju bahnu ugledan mostarski ljekar. Čim ukroči i na sebe skrenu pažnju, upita:

—Ko je ovdje Mustafa Badžak?

—Ja sam, Mustafa Badžak —nakon podužeg tajca, javi se starac.

Mustafi je trebao samo jedan tren da pretpostavi razlog ljekarovog dolaska. Ovih godina je na obalama Bune i Bunice niklo mnogo vikendica, gradnja postala stvar pomodarstva i prestiža, pa je postalo vrlo teško pronaći zemlju koja se prodaje. Tim razlogom je neko ljekara uputio do Mustafe.

—Imaš zemlje na prodaju, rekoše mi...!? —izjasni se pridošli.

Kao mačka na mrsnu siniju, Bunjani su sva svoja čula uperili ka Mustafu. On premišlja da li ili ne bi prodao zemlju.

—Imam zemlje... —tiho će Mustafa.

—Je li zemlja na tebi? —presiječe ga ljekar.

—U tome i jest nevolja —Mustafa dodatno poradi da mu izraz bude dobrodušnog staračkog izgleda, pa žalopojno nastavi —Zemlja je na ocu, mom rahmetli babi —još jednom predahnu pa odlučno kaza: —Zemlja nije na prodaju.

—Imam ja prijatelja u imovinsko-pravnoj službi, u opštini, sredićemo to... —važnim i odlučnim glasom će ljekar.

—Ne, neću da se bavim time. Ne, ne prodajem zemlju.

—Molim te, Mustafa, neka to bude moja briga...

—Ne, neću prodavati zemlju, neću, stvarno neću —odlučno će Mustafa.

—Molim te, Mustafa, mogu li je bar pogledati —molećivim glasom nastavi ljekar. —Molim te, samo da vidim zemlju...

—Dobro —kaza Mustafa, starački se poče podizati sa rasklimane stolice, i govoriti: —Dobro, toliko mogu.

Ljekar se uputi za Mustafom, koji iziđe iz gostionice i šutke pođe preko ceste. Svi prisutni iziđoše iz gostionice, zaustaviše se pred njom, pa poglede položiše na njih dvojicu. Uđoše u harem i zaustaviše se uz jedan biljeg, humku očevoga mezara. Mustafa se okrenu u naš pravac, pa otpoče glasno da čujemo i mi.

—Ovdje mi je babo —kaza, uprije prstom u humku i nastavi: —Vidiš! Eto vidiš! Rekao sam ti.

Zemlja je na babi.

 

***

Bunjani su obogatili još jedan dan, vredniji su za još jednu šalu, koju će prepričavati i smijati joj se sve do nastanka sljedeće. Bogatiji su, zaista, i nije to malo bogatstvo, zaključih i slatko se nasmijah.

Smijući se i idući prema parkiralištu, i dalje s prijateljem, opet zapodjenuh razgovor:

—Neslana šala!?

—Nema slanih šala —ne saglasi se prijatelj i nastavi: —Mustafa ne voli ljekare. Teško je obolio, a vjeruje da ga ljekari samo plaše. Otuda i ova šala, pretpostavljam.

Pije mnogo vode, nedavno se požalio svom ljekaru. Ovaj mu naredio da donese odležalu mokraću. Šesti dan pred ljekara spusti pletenku punu mokraće. Ljekar namjerno previdje pletenku, a kada obavi uobičajenu analizu urina, saopšti zabrinjavajući nalaz.

—U urinu je velika količina šećera.

Mustafa se ne dade uplašiti, zametnu se pletenkom mokraće i mirno krenu iz ordinacije.

—Gdje ćeš sa mokraćom? Prolij, ta nećeš je vraćati kući — ljekar ne otrpje znatiželji.

—Kući, nego šta —ozbiljnog lica odgovori Mustafa, zastade pa pojasni: —Ovoliko šećera proliti, šteta je...

 

***

Bolestan je —nastavi moj saputnik —teško je bolestan. Dugo već ne ide na posao, na bolovanju je. Neki dan, prijatelj mu sa posla, neki Ibro Cerovina, u preduzeću podigao Mustafinu platu i donio mu je kući. U njega se taman rodilo unuče. Ibro to nije znao, iznenadio se kad vidje bešiku. Običaj je da se pod jastuk novorođenčeta podvuče novčanica, prisjeti se Ibro, pa se dosjeti da od toga upriliči šalu. Iz koverte, sa Mustafinom platom, Ibro izvuče hiljadarku i djetetu je podvuče pod glavu.

—Hvala, čika Ibrahime —obradovano će porodilja kad vidje krupnu novčanicu.

Ibro izvadi još dvije hiljadarke i podvuče ih pod lijevo i desno dječije ramence.

—Ibro, ne pregoni, mnogo je to, priskoči i nena Šemsa.

—Nije mnogo, nije mnogo za unuka moga prijatelja Mustafe —reče —pa iz koverte izvuče još dvije hiljadarke. Podvlačeći ih pod dječije nogice, govorio je: —Dijete, parajlije bilo od dede Mustafe, akobogda, vazda te ovako htjeli novci...

Ibro izvuče i još dvije hiljadarke i njima dokiti dijete.

Pomislivši da je pretjerana Ibrina dobrota samo proizvod njegove alkoholiziranosti, i vidjevši da je djetetu poklonio sveukupnu mjesečnu platu, zabrinu se Mustafa i prijateljski priskoči:

—Nemoj, Ibro, mnogo je to, mnogo i za nivo našega prijateljstva.

—Nije mnogo, nije —prijateljskim i trijeznim glasom kaza Ibro, iz džepa izvuče kovertu, iz nje i jedinu preostalu hiljadarku, njome dokiti dijete, kovertu predade Mustafi, pa u istom raspoloženju saopšti:

—Mustafa, tvoje unuče, tvoja koverta, tvoja plata...

—Drago mi je kad vidim da moji đaci napreduju —kaza Mustafa, zamisli se pa doda —uznapredovao si, uznapredovao nema šta, eto, u stanju si da nasmiješ i samrtnika.

JOCO ŠUPLJEGLAV

Ima ljudi kojima je svaki dan spontano osmišljen. Po nekoj svojoj mjeri su veseli i sretni, i nije ih osobito briga što svi ljudi oko njih nisu saglasni u tome. Veselje je njihov smisao života, hrana im je smijeh.

U selu Lakiševinama, južno od Mostara, živi jedan od te vrste ljudi, Jovan Šupljeglav, Joco. "Baci brigu na veselje", njegova je odbrana od preozbiljnih a jalovih priča. "Kad je rad rad je, kad je odmor veselje je", njegova je slika življenja. Iz života je izvukao sve što mu je bilo dostupno. Veselost ga nije napuštala ni u ono teško poratno vrijeme, čak ni onda kada mu "napredna" seoska omladina o glavu okači optužbu: "Samo zbog tebe u selo dolazi pop. Dođe li i za ovaj Trojčindan, uhapsićemo te".

 

Joco danima tuli oko seoske stube, ulaza u Lakiševine iz pravca Blagaja, odakle će pop doći da posveti trojčidanski dom. Kad se na biciklu ukaza crna prilika u Joci zatreperi srce. Valja namjerniku prepriječiti put, prvi put hajdučki presresti koga. I nije bilo koga, popa Cvitanovića, dugogodišnjeg kućnog prijatelja. Ima li pravo iko da zabrani prolaz kroz selo? Hajdučija!? U Jocinim mislima savjest. A opet, uđe li u selo pop, komunistička mlađarija će njega da proglasi kontrarevolucionarnim elementom. Zatvor! Bujni i dugi Jocini brkovi ne odobravaju postupak presretanja, ali je strah snažniji. I sam osuđuje postupak koji tek treba da se dogodi. Pop je već blizu. Joco uzgrće kamenice. Prituljuje se iza živice i čeka tren kada će pop da sjaše sa bicikla. A kada se to dogodi i biciklo izvisi iznad stube, Joco zasu kamenicama.

Nakon prvoga iznenađenja, pop se snađe, ispusti biciklo, pa pogureno pritrča živici. Uočivši napadača oglasi se:

—Joco! Poznao sam te. Zašto me presrećeš mučki poput komite?

—Pope! Bježi pope, vrati se nazad...! —izopačujući glas zapomaga Joco.

—Joco! Ne presreći me, idem svojim putem —pomirljivim glasom će pop.

—Vrati se pope. Ne trebaš selu. Vrati se, bolje je i po tebe i po mene —blažim, ali i dalje uvijenim glasom uzvraća Joco.

—Ja sam pošao ovim putem, hoću da idem baš njim, i proći ću —uporan je pop.

Joco opet zasu kamenicama i zahaka glasom. Dodaje:

—E, nećeš, pope, preko mene živa.

—Joco! Ne presreći me na putu! Tužiti ću te! —izderači se pop.

—Nisam ja Joco, drugi sam ja, vrati se dok si zdrav...

Pognute glave, vozeći pored sebe biciklo, pop zaobiđe Lakiševine. Na putu tužbe stigao je do vladike, vladika do Džemala Bijedića, a on će slučaj ispostaviti državnom tužiocu.

Na sudu komunistička omladina odbi bilo kakvo saučesništvo u predmetu tužbe. Joco je još i gladio brkove. Dobro je prošao. Samo tri mjeseca zatvora, i to uslovno.

 

***

Događaj se odigravao u vrijeme žetvenih poslova. U Joce su velike njive pod žitom, svake godine okuplja seoske žetelice, ovoga puta ga odbiše sve, neće da imaju posla sa kažnjenicima.

U nevesinjskom selu Žiljevo ima prijateljsku kuću sa kojom su se ispomagali pradjed, djed i otac. Poći će po njihove djevojke, odlučuje, ali i dvoumi. Da bi pošao tamo mora u Blagaju da pribavi propusnicu, dozvolu za napuštanje sela. Može je i ne dobiti, jer, kažnjavan je.

Slučaj je htio da u Jocin dom bahnu baš one dvije djevojke, iz Žiljeva, po koje je i kanio da pođe. Jedna se udaje, treba joj lična karta, za nju fotografija, i zbog nje je sišla u humninu. A i njena sestra će usput da se slika. Otac ih je poslao, kazao, dan hoda do prijatelja Joce, dan-dva oko slikanja, dan za povratak. Joco ih dočeka kao ikad iko, a kada kazaše razlog dolaska, blaženo će:

—Ne treba vam ni ići u Mostar. Ja ću vas slikati. Besplatno. A vas dvije, umjesto da trandate do Mostara i nazad, pomozite što oko kuće. Mogle bi, dva-tri dana, žeti žito —mednim riječima predloži Joco.

—A zar umiješ ti to? —sa nevjericom će udavača.

—Jašta radim, ta ja sam slikao sve naše djevojke koje su se udale —uvjerljiv mlaz riječi tekao je ispod uvjerljivih brkova. —Slikaću vas ujutro, čim grane sunce, dok su položene sunčeve zrake. Jedino je tada potpuno obasjano lice, slike bivaju lijepe i oštre —uvjerljiv i stručan Jocin govor odagna djevojačke sumnje. Kad se Joco uvjeri u plodotvornost svojih riječi, nastavi još uvjerljivije:

—Čim ustanete malo poradite na svojim izgledima. Uljepšajte ta suncem opaljena lica, u protivnom, slike će biti tamne.

Ujutro se i komšiluk bavio djevojkama, vragolasta ženska čeljad i čoporativno. Jedne mlijekom izbjeljuju mlađana lica, druge griju mašice i njima uvijaju kose, na čela spuštaju uvojke, treće ugarcima zacrnjuju obrve i po jedan vještački mladež... Joco se povremeno pojavljuje, strogo nadgleda postupke uljepšavanja i izdaje uputstva, jer on neće da dozvoli da slike budu bilo kakve, gunđao je.

U Jocinoj kući je jedan zagonetan predmet, nejasna sprava. Za rata je pao engleski avion, seljani raščerupali i odnijeli što se dalo odvaliti, pa i Joco ugrabio tu čudesnu kutiju, zagledao je i danima gonetao primjenu i poraženo odložio na tavan. Ovom prilikom se prisjeti nje, pronađe je, opraši i ponese među djevojke. I seljani se iznenadiše spravom. Joco zaista ima aparat za slikanje, sašaptavaju se. On ih sluša, smješka se i sebi i njima, i oni mogu biti u pravu, možda ova čudesna kutija i jest aparat za slikanje, kad ne znaš šta je može biti i to.

Postupak slikanja, vješti pokreti Jocinih ruku kojima izokreće djevojačke glave, govorni zahtjevi da se pogledi pomjeraju mic po mic do veleških stijena, stav usana, opuštene, bez osmijeha, istinski su zabavljali okupljenu mlađariju.

Po dogovoru, poslije slikanja, djevojke se latiše srpova.

 

Četvrti dan djevojke se opremiše za put, pa se Joci obratiše za slike. On je dvoumio način raspetljavanja. Na umu je imao dva-tri rješenja, odabra ono što mu se činilo najprikladnije. Dozva ženu Spaseniju:

—Donesi mi nožice za šišanje ovaca —kaza pa se dade u pretraživanje novina po selu. Pronaše "Zadrugar" i u njemu četiri fotografije djevojaka, ispod kojih piše: "Najmlađe udarnice Udarne brigade sa izgradnje pruge Brčko-Banovići". Opsijeca Joco udarničke fotografije i mrmori, kad valjaju udarnicima jugoslovenskoga značaja, a kako ne bi valjale nepismenim brđankama.

Dozva djevojke. Predade im po dvije sličice i zagleda u njihove zjenice. Djevojačke oči zatitraše kao da su tek umočene u osunčani zejtin.

—Tako mi gospodara boga, ovo nisam ja! —nakon što iskoluta i očima i slikama, zapomažuće se oglasi udavača.

—Ti si, nego ko, to si ti... —blagim glasom će Joco, koji kao da se sav pretvorio u odvažne brkove, koje usput i pogladi, smjerno da djevojačke poglede i misli skrene na njih i ozbiljnost koje pretpostavlja njihova priroda.

—Nisam ni ja, tako mi boga, ovo! —začuđenog izraza lica zapomaga i sestra.

—Ja nisam ovakva! —podržana sestrom još uvjerljivije i nasrtljivije će udavača.

—Kako ti znaš kakva si? —strogo je presiječe Joco.

—Znam! Viđala sam se... —zbuni se djevojka.

—Kad i gdje si se viđala? —opet zaskoči Joco.

—U ogledalu, gdje bi drugo...!

—U kakvom ogledalu?

—Ogledalu sa lampe, gaznjače...

— Mora da je, od plamena, izblijedjelo ogledalo u kojemu si se gledala? —pretpostavi Joco.

—Pa jest, slabo se u njemu vidim —saglasi se djevojka.

—Kažem ja da ti sebe nisi viđala —sažaljivim izrazom lica i glasa će Joco, pa ženi Spaseniji zapovjedi da donese veliko ogledalo.

—E pogledaj sada sebe, u ogledalu i na slici, pa onda kaži —opet blagim glasom kaza Joco, nakon što djevojci ispruži poveliko uramljeno ogledalo.

Djevojka se zagleduje, nešto došaptava sestri, zagleduje u ogledalo i na fotografiju, a Joco koluta očima po vragolanima komšijama, koji na svoj način učestvuju u ovome.

—E jesam bogami, ovo sam ja...! —ozarivši u licu pobjednički će udavača. Slike odloži u njedra, podiže se i uz pozdrav krenu put Nevesinja.

 

***

Glas nelojalnosti novoj vlasti, kako se to tada govorilo, progonio je Jocu do događaja sa popom Antonijem Cvitanovićem, a tad preobrazi u glas provjerenog druga. A takvih seljaka iz srednje generacije nema dovoljno za zadatke koji se postavljaju pred novu vlast, prije svega za najavljenu kolektivizaciju sela, koju seljaci masovno odbijaju. Kao "podoban" čovjek, Joco, iznenada izbi na vrh kadrovske liste i najozbiljniji je kandidat za predsjednika zemljoradničke zadruge, koja je pred formiranjem u Lakiševinama.

Vlast osnova Zadrugu i Jocu postavi za predsjednika. On mora da bude nekako drugačiji čovjek nego je bio i želio. Ono što svakako neće napustiti je: "Kad je rad rad je, kad je odmor veselje je".

Zdravo seljačko Jocino tijelo, okićeno krupnim i gustim odnjegovanim brkovima, razvijenim mišicama, bistrim pogledom i rječitošću, plijenili su predsjednike, sekretare i ministre, pa zadruga u Lakiševinama dobi počasno mjesto u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini. Postade ogledna republička zadruga, koja će služiti za pokazivanje državnicima svijeta, kao najuvjerljiviji dokaz prednosti kolektivizacije nad individualizacijom. A i Zadruga mora da bude uzorna da bi se Vlast mogla hvaliti njom. A da bi to postala u nju treba slijevati sredstva državnih fondova. Potekoše novci i tehnika. Zadruga procvjeta. Kad zadrugari ne stignu da urade što, bilo zbog nestizanja ili ljenosti, priskaču u pomoć "dobrovoljci" iz mostarskih garnizona.

U vrijeme kopanja vinograda vojnici su zacrnjivali i vinograde i selo. A vinogradi su ozelenjivali kao da su u laboratiriji. Lakiševinska zemlja prža je rajska za vinovu lozu, pa je od pamtivjeka poznata po čuvenom vinu žilavka. Uz državnu kesu, Jocina zadruga zasadi vinograde i tamo gdje nisu bili prije. Odavde će se vinom snabdijevati društveno-politički republički vrh u Sarajevu, pa je to dodatni razlog da se proširuju finansijski dotoci.

Pored grožđa Zadruga je proizvodila još samo duhan, i to kvalitetno, pa se o Zadruzi poče govoriti naširoko, a političari će se utrkivati koji će doći prije i obećati veću podršku.

Zadrugari dopadoše blagostanja, postadoše istinski zagovornici i tumači kolektivizacije. A kako i ne bi, članovi okolnih zemljoradničkih zadruga su naplaćivali devet do dvanaest dinara po trudodanu, a oni, Lakiševani, oko dvije stotine dinara.

Predsjednik Zadruge drug Joco, prije ostalih, shvatio je da se dosta više zarađuje obilazeći funkcionerske kancelarije nego radom po njivama. On je samo to i radio, i ugošćavao brojne delegacije. Sa ponosom i ushićenjem je primao republičke, federalne i inostrane goste, pripravljao im zdravu i svježu seosku hranu, zalijevao žilavkom, zabavljao i nadahnjivao.

Kako je vrijeme proticalo gosti su se množili, naročito oni što im je prvi razlog posjete jedenje i pijenje. Joco se vremenom zamarao od gostiju, više mu ni ministri nisu što su bili. Ministri bi i da Joco postane njihova luda. A zašto oni ne bi bili njegova zabava, i na to će njegova misao.

Lakiševine su bezvodne, u sred sela je napravljena jedna jama i u njoj održavana lokva za napajanje stoke. Pored nje je podignut zadružni dom i podrum sa ogromnim bačvama za vino. Ove okolnosti su za seljane imale višestruki značaj. Najvažniji je blizina vina i lokve. Noću su zadrugari, kao po savršenom željezničkom redu vožnje, dolazili sa kantama do lokve; punili je, provaljivali u zadružni podrum, sa vrha u bačvu sipali vodu, a sa dna kantu punili vinom. Koliko otočili toliko i dotočili. U bačvama je stalno ista mjera.

Mostarski drugovi su dojavili Joci, po bogzna koji put, izuzetnu posjetu i naložili da se uvaženi gosti dočekaju sa posebnom pažnjom. Joco naredi da se mrežom u Neretvi uhvati desetak kilograma pastrmke i stavi u kazan sa vodom, na prostor između lokve i doma. U međuvremenu on usiječe tri dugačka pruta, na njih priveza koji metar špage, na dva od njih, nakon što stiže riba, priveza po jednu živu ribu i ubaci u lokvu. Sjeo je na uzvišicu i čekao goste.

Na njihovu pojavu, štapom bez ribe poče zabacivati po lokvetini. Pored lokve gosti zaustaviše automobil, iziđoše i šutke počeše da posmatraju pecača. Kao da nije uočio pridošle, kako ribari obično i postupaju, Joco je nastavio sa zabacivanjem. U jednom trenu je vješto promijenio štap i izvukao ribetinu, "odriješio" je i, ne okrećući se, odbacio je na ledinu iza leđa, pred noge gostiju. Domalo ponovi još jednom, ali tako odbaci ribu da je ona udarila u cipelu najbližeg gosta, koji odskoči od nje i na sebe "skrenu" pažnju pecača. Joco odbaci prut, priđe gostima, lica im pomazi oštrim brkovima i povede prema domu. Usput ponese i one dvije ribe pa ih, uz svjedočenje gostiju, ubaci u kazan ispunjen poluživim ribama.

—Zar u ovoj lokvi ima ribe? —oglasi se najugledniji gost, ministar za šumarstvo.

—Kako da ne —kaza Joco, pa nakon kraće šutnje doda —ovo je duboko vrelo, živa voda, nikad i niko nije dokučio dno.

—Nevjerovatno, da mi je pričao ko... —podanički, poginjući se pred ministrom, priključi se jedan od četvorice gostiju.

—Ovoliko ribe iz onako malog vrela... —ministar bi da zapodjene priču kojoj Joco nije rad, pa se preobliči u ozarenog i sretnog domaćina, veselo zagalami:

—E, pa, dobro nam došli, naši dragi...

U prvu nedjelju iza ove posjete, nenajavljeni, i u istom sastavu, opet bahnuše gosti iz Sarajeva. Zametnuli se modernim priborima za pecanje. Joco ih vidje u stanju raspremanja pored lokvetine. Utrča u kuću, navuče kaput, pa prije nego poče trčati niz njive, doviknu ženi Spaseniji:

—U Mostaru sam, na nekom važnom sastanku, ako bude ko pitao za mene!?

***

Joco se osmjelio, može pokucati i na najtvrđa državna vrata, čak i ona naširoko ozloglašene UDB-e, mislio je do jednom. Dva njihova čovjeka, zaogrnuti mrklinom noći, pokucaše na njegova vrata. "Spremi se", kazaše i domalo ga odvedoše. Kuda? Ko smije to da upita?

Izjedala je Jocu vlaga zimskog betona samice, a ne zna ni razlog svoje nesreće. Isljednici je ne kazuju. Čekaju da to prvi kaže on, rekli su mu prijeteći noćni istražni glasovi. Razmišljao je i gonetao sve moguće greške, povode i zle jezike.

Nedavno je bila Nova godina, gdje je god trebalo, poslao je odgovarajuće količine vina, velikim burad a manjim pletenke. Da, poslao je on, dosjeti se, a da li su to drugi i dostavili. Vozači!? Nije li koji što prisvojio. Oni umiju to. Ne, ne bi trebali, poznavajući tu felu, i njima je dao po pletenku. Ne bi vino trebalo biti razlog ove nevolje, zaključi, ali se i ne umiri. Sa mrzloga betona o svojoj nevolji ne može dohaberiti nikom, a on ima prijatelja na takvim mjestma koji bi mu pomogli, ni te misli ne smeće s uma.

Desetak dana po hapšenju saznade za optužbu, od nje ga tek poče da boli glava. U Sarajevu, u sred novogodišnjeg raspoloženja, kada su sve uzvanice podizale čaše i nazdravljale predsjedniku Prezidijuma drugu Đuri Pucaru Starom, on se neočekivano uozbiljio, čašu primakao još uvijek bistrom oku, i iščuđavao gledajući u nju. A u njoj, i u čuvenoj žilavci iz Lakiševina, lebdio je mali žabac, žapčić, veličine nokta palca. Na noge je skočio čitav državni aparat sa UDB-om na čelu.

Potjera za državnim provokatorom nije prestajala sve do Jocinog hapšenja.

Prošavši istragu u kojoj je "priznao" zlodjelo, završio je kod sudije. Tamo je bilo lakše. Zatvora se oslobodio pomoću dvije pletenke vina. I u jednoj od njih je, pričalo se, nađen žapčić. Ovoga puta nije slučajno. Jocina posla, prepričavalo se. Priča je doprla čak i do druga Đure Pucara Starog, kažu, i on joj se nasmijao.

 

***

Poslije dvije-tri godine od formiranja zemljoradničkih zadruga, po zemlji Hercegovoj zavlada neimaština, glad i boleštine. Zadrugari se bune i već glasno ustaju protiv zadruga, više se ne obaziru ni na UDB-u. Ta neće nas pozatvarati sve, pa ako i hoće, ni ovako se više ne može, mišljenje je koje se čuje sve glasnije i ljuće. Zahtjevi da se zadruge rasformiraju i imanja povrate bivšim vlasnicima već stižu i do Sarajeva. Među ljudima centralne vlasti je vanredno stanje, drug Pucar je počeo prijetiti i ministrima, jer je u pitanju njegov obraz, kako će stati pred druga Tita, žalio se i prijetio. A kada je saznao da ogledna zemljoradnička zadruga u Lakiševinama nije omanula, i da tamošnji zadrugari ni pod koju cijenu neće iz Zadruge, drug Đuro Pucar Stari se oraspoložio. Nekoliko svojih ljudi posla na teren u Hercegovinu da ispitaju stanje i da mu referišu. Izdvojivši ministra za poljoprivredu, koji će biti na čelu te grupe, upozorio je da obrati pažnju na mogućnost zlodjela prituljenog i uvijek opasnog unutrašnjeg neprijatelja, onog što uporno i stalno podmeće klipove pod točak revolucije.

U Mostaru je zakazan sastanak svih hercegovačkih predsjednika zemljoradničkih zadruga, a delegacija se podijelila na nekolike grupe, tako da je prije sastanka napravljen uvid u svaku zadrugu. U Lakiševinama su se, dan prije zakazanog sastanka, okupile sve grupe. Joco je pripremio jelo i piće, kao što je činio i ranije, i bolje i više, jer njemu je do opstanka zadruge stalo kao i njegovim seljanima. Ministar za poljoprivredu, predratni kočijaš, Joci nije bio po volji, djelovao je grubo i strogo, u skladu sa manirima ranijeg zanimanja. On je jedan od rijetkih gostiju sa kojima Joco nije mogao opušteno da razgovara i zbija šale.

Ručku je prethodio obilazak zadružnog dobra, a posebno zanimanje iskazivalo se za rasadnike. Bolesti ove godine po hercegovačkim rasadnicima nezaustavljivo haraju i vidno uništavaju papriku, paradaiz i patlidžane. U Lakiševinama tih rasada nema, a duhanski nepregledni rasadnici su u izvanrednom stanju. Milina ih je gledati, bujni i zdravi kao nikad prije, zadrugari su se ponosili njima. Ministar i Joco se staviše na čelo podugačke kolone i pođoše ka alejama duhanskih rasadnika. Zaustaviše se uz prvu.

—Dobar, dobar rasad! —nakon onih što je vidio po Hercegovini, istinski se obradovao ministar —Je li ovo duhan? —obrati se domaćinu.

—Da, duhan je —potvrdi Joco, iznenadivši se pitanju.

Ministar se zaustavi i kod sedme lijehe, zagleda je i kaza:

—Dobar je i ovaj rasad. Je li ovo paradajz?

Joco se opet iznenadi. Pomisli da ministar s njim zbija šalu, proškiljivši pogleda u njega, pa odgovori:

—Da, da, ovo je paradajz.

Prošavši pored još desetak lijeha rasadnika duhana, ministar je pitao da li je to patlidžan, paprika... Joco je svaki put potvrdno odgovarao.

Sutradan u mostarskoj sali zadružnog saveza, ispunjenoj predsjednicima zemljoradničkih zadruga i uvaženim gostima, sastanak je otvorio Džemal Bijedić i najavio ministra. Visoki gost je nadušak izlio bijes, naružio zadrugare i priprijetio svim raspoloživim sredstvima, pa nastavio:

—Dragi drugovi, predsjednici zemljoradničkih zadruga, govorili ste samo o objektivnim okolnostima, a prešućivali subjektivne slabosti i sabotaže unutrašnjeg neprijatelja. To je problem. Ove godine su svuda pocrkali rasadnici. Nisu svuda, nisu u Lakiševinama, nisu jer je tamo visoko razvijena zadrugarska svijest. Otiđite i tamo pogledajte rasade, i duhana, i paradaiza, i paprika, i patlidžana...

Svi prisutni, osim ministra, znaju da u Lakiševinama postoje samo rasadnici duhana. Šta li je ministar vidio tamo, zapita se i predsjedavajući Džemal Bijedić. Joco!? Pretpostavi Džemal pa po Joci ošinu pogledom.

Poslije sastanka Džemal je na sve strane tražio Jocu, naređivao drugima da ga pronađu, ali se Joci nije moglo ući u trag.

Hoće li noćas zakucati UDB-a? Plašio se, ali i samoosuđivao, neka ti bude, htio si da od ministra napraviš ludu.

 

***

Za vremena zemljoradničkih zadruga, život u gradovima je bio snošljiviji. To je i vrijeme elektrifikacije i industrijalizacije mlade države, u njoj su proleteri i granični vojnici politički miljenici, njima se pokučivalo više nego ostalim. Zbog toga su se seoske djevojke uguravale u njihove bračne zagrljaje. Postade sramotno udati se za seljaka. Svaka se udajom vidno mijenjala: oblačenjem i ishranjivanjem, nastajale su uglađene gospođe. Pune sebe, mrzile su selo i seljake i sve rjeđe obilazile rodno selo. Jedna od takvih je i Jocina komšinica Mara, koju je jednoga jutra susreo na mostarskoj ulici.

Mara se udala za oficira debelih epoleta i visokih kvarta i tačkica, vidi joj se i po obrazima i stražnjici. Ugledavši je izdaleka posmatrao ju je i muškim očima. Otkako se udala na selo nije dolazila, ne podnosi seosku prašinu i kal, prljaju joj štikle, objašnjavala je. Postala je i majka, prisjeti se da je čuo i to.

Mara pred sobom gura skupocjena dječija kolica i puca od zdravlja i ljepote. Hoće li se upitati s njim, seljakom, zapita se Joco, jer to većina tako nastalih gospođa ne čine, da pred građanima ne otkriju porijeklo. Ova hoće.

Čim ga je ugledala kolica je usmjerila preko ulice, njemu u susret. Joci zastade dah pred ženskom ljepotom. Vitko i zaobljeno tijelo mlade žene, izbijeljeno i omekšano lice pravilnih crta, isturene bujne grudi, prave i dugačke noge u odvažnoj kretnji, lice napudereno, zarumenjeno i okićeno ogrlicom, minđušama, mladežom i karminom, sve to Joco vidje u trenu i zadrhta. A kada se Marin blag pogled zaustavi na njegovim brkovima, i kad se njegov pogled sudari sa treperavim i izduljenim trepavicama i obrvama, modrilom očnih kapaka i očnim sjajem, Jocine se noge i misli uvezaše u nerazriješ čvor. Pred ovakvim ljepotama je i ranije gubio sigurnost, ali ovoliko nije. Kako umije ovako da se dotjera, koliko li joj treba vremena da ovo sve nanese na sebe, pripituje se i pretpostavlja dva sata, koliko i težaku treba da okopa dva reda vinograda; uporedi i pomisli: šteta vremena, ali i vrijedi trud, saglasi se.

—Dobro jutro Joco. Kako je dolje na selu —prva se oglasi ona.

—Dobro jutro moja lijepa Maro. Dobro je, sve je jutros ostalo živo i zdravo... —sretan što hoće da govori s njim, ushićen je. —Ti, si, vidim, hvala bogu, zdravo lijepa —vragolasto nastavi Joco gladeći brkove i praveći bezazlen i mio izraz lica.

Niz Marine noge pogled skliza do kolica, pa razgovor okrenu na tu stranu: —Rodila si, kako ti je to evlada?

—Sinčić! Dobro napreduje —kroz grohotan smijeh uzvrati mlada majka, u kolica uprije prst i kaza: —Eto ga u kolicima, zagrni dekicu, pogledaj kako je napredan mali buco... Pognu se Joco nad kolica, zagrnu ugao dekice, malo, još malo, podiže dekicu i uvjeri se da su kolica prazna.

—Gdje ti je dijete, kukala ti majka? —istinski se začudi Joco.

—Aj, kuku meni! Zaboravila ga...! —zapomaga Mara, okrenu kolica u smjer kojim je došla, pa poput sipljivog kljuseta, nezgrapno u cipelama visokih peta, potrča.

—Ona misli kako će se našminkati i odjenuti, dva sata namazuje na lice, pa da, zaboravila dijete, nije joj ni u pameti... —osta Joco da poluglasno govori gradskoj ulici.

 

***

Nezadovoljstvo seljaka nošeno na krilima neizdržive bijede, dvije godine po osnivanju, natjeralo je organe vlasti da dozvoli donošenje zakona o likvidaciji zemljoradničkih zadruga. Rasformirane su brže nego su putovale depeše iz Sarajeva. Ostala je samo jedna, ona u Lakiševinama. Ušla je u sve republičke budžetske petogodišnje planove, novac se slijevao, zadrugari i dalje živjeli u blagostanju i molili Boga za zadružno zdravlje.

Joco je dobro shvatio srž socijalizma i vješto se nametnuo planerima, pa je njegova zadruga ušla i u Treći državni petogodišnji budžetski plan.

To ostrvo od zadruga je živjelo još osam godina po likvidaciji ostalih. A onda dođe neko drugo vrijeme, u njemu se moralo ponešto i raditi. Baš tada su se na Joci počeli uočavati prvi znaci starosti. Izmijenili su se i ljudi sa kojima se susretao i šalio, ministarska lica su sve jasnije zamjenjivala dječija. Njega prepoznaju najčešće samo po brkovima, po njima dobi i novo ime, Brko.

 

***

U komšijskoj kući se desetinama godina nisu rađala djeca, a kada se rodi prvo, razmaživanju se nije moglo izbjeći. Tri godine djevojčica nije ispuštana iz ruku, a ako je nakratko i ispuštena, slijedila su zacenjivanja, plač i povika: "Nosaj me". Brko je prigovarao na način odgoja. Jedne hladne zimske večeri djevojčica se rasplakala preko Jocinog strpljenja. "Nosaj me, nosaj me, nosaj...", deračila se.

—Brko će tebe nosati, moja lijepa djevojčice —kaza, podiže se, djevojčicu uze u naručje i iznese iz kuće, ponavljajući: —Brko će tebe nosati, nosati...

Pretponoćna zimska studen poduprta zavijajućim vjetrom, satjerala je ljude u kuće. U njih nije dopirao plač djevojčice koju je Brko, tepajući joj do stotinjak koraka, tu išibao i ostavio, ne prestajući da govori: —Evo ti nosanja, hoćeš li se nosati...

Tek do pola sata do kuće je dopro dječiji glas, a kad su pristigli izbezumljenom čedu, zabrinuli su se od tragova hladnoće i mraka. Djevojčica više nije tražila ni dozvoljavala da je nosaju.

 

***

Brko je, nekom prilikom, prisluškivao razgovor dječaka, koji su uvjeravali jedni druge da se ne plaše noću prolaziti pored groblja. Uočio je dvojicu najbučnijih, raspitao se o rasporedu njihovih školskih časova i autobusa kojima se vraćaju kućama. Odabrao je vrijme dolaska kasnog noćnog autobusa. Baš u to vrijeme je neko iz Njemačke u selo donio bebu-lutku, koja se na plač navija oprugom. Glas lutke je snažan a plač jeziv i prodoran. Te noći je Brko, sa navijenom beba-lutkom, sjeo u zasjedu grobljanskog zida pored kojega dječaci moraju da prođu. U tišini otvorene noći, kada se dječaci približiše ivici groblja, iz njega dječijim plačem, oglasi se crni đavo, kako plač doživješe djeca. Isprepadani, bezglavo se dadoše u bijeg.

Zapomaganje uzbuni seljane koji pohitaše u pomoć. Dječaci su bježali i od njih, vidjeći u njima preobličene đavole. Teško se urazumiše, ali opet pored groblja ne smjedoše proći, iako se opruga beba-lutke poodavno izvila. Brko je ispred kuće osluškivao dječake, koji su preko njiva s roditeljima grabili kućama. Prišao im je kada su pristigli njegovoj, pa zapustivši dječiji plač upitao da li se plaše groblja u noći.

 

***

Brko je već vidno stario. Radi sve manje a šali se sve više. Što je stariji češće je u društvu žena. Niko se ne ljuti na njegove šale, ali jednom njegov zet nije mislio tako.

U autobusu su dvije žene govorile o udajama svojih kćeri. Nezadovoljene budućim zetovima dođe i do suza. Brko ih je prisluškivao, dopustio da se rasplaču, pa se umiješao:

—Zašto plačete dobre žene?

—Nesretna sam, kćerka mi se udaje za Muslimana —kroz sitne suze će jedna od njih.

—A ja sam jadna i kukavna, moja se udaje za Hrvata —zacvili i druga.

—Šutite, kurve, stare. Tvoja za Muslimana a tvoja za Hrvata, a kako je meni: moja se već i udala, za Srbina Nevesinjca...

ICO VOLJEVICA

Na doček Nove godine, u Domu vazduhoplovstva u Zemunu, okupilo se više ljudi nego sala može da primi. A ona je ogromna. Koji minut je do međe godina. Pomoću alkohola i nadolazećeg događaja, razdraganost se uvukla i u zidne pore.

Tužan sam jedino ja. U uniformi prostog vojnika.

Navlačeći na sebe uniformu čovjek i u sebe uvuče mrzovolju. Neminovna glupost, bez koje ne može ni ova civilizacija, neprekidne su misli vojnika svih meridijana. Vojnikovanje teško podnosim, ne mirim se jalovinom najljepšeg životnog doba. Doček Nove godine je prilika da se opustim, smetnem svakodnevno besmislje. Prijatelji su pomogli, obezbijedili mi kartu za Dom. Prvim dodirom alkohola, umjesto opuštanja skolila me tuga. Zabolilo jedinku u tuđem jatu. Uniforma je bijela vrana. Odbačenost nadomještah alkoholom, a izrodih neviđenu nostalgiju za civilnim mostarskim jatom. Oko mene kipti veselje. Da je bar jedna jedinka moga jata. Jedna!? Na um dođe ona s kojom bih najrađe podijelio ovu noć. Ico Voljevica.

Ico Voljevica!?

Mislima se preselih iz Zemuna u Mostar. Nađoh Icu, i već se seljakamo iz događaja u događaj. Dejstvom alkohola druženje s njim postaje sve uvjerljivije, opuštenije, bahatije, razdraganije i duševnije.

—Šta ćeš ti među njima? —sad mu već i glas počeh da slušam. Lice sam dočarao prije, ono njegovo, kao francuskog glumca Fernandela, po kome je i dobio nadimak. Za smijeh je dovoljno samo gledati ga. Humoristički crtani romani su na okupu. Smiješan, ko kad je smiješan, što bi rekao Meha Sefić. Izgubio se Dom i uniforma, preostao je samo Ico. Ljepotan grdnih ljudi, kako ga opisuje Leo Bruk. Ružan ko Ćafet, rugala mu se Greta. On se opisuje drugačije, i bez ustručavanja prilazi ljepoticama. Evo ih, baš sada nailaze dvije. Pobrkasmo im gizdav hod. Neće nas, ali Ico ne haje, on tjera svoje, ne odustaje.

—Joj, što si dosadan, a i ružan, ružan... —ljepotica otkri i zadnju kartu, još i lice iskezi u majmunski lik, da doreče Icinu neizglednost.

—A, ne, ljepotice —zamuca Fernandel ali i uvjerljivo nastavi: —Ja sam se rodio lijep, ali su me zamijenili u porodilištu... —i obrlati je.

 

***

Joce Račića umrla majka. Pošli smo da mu izjavimo saučešće. Smrt majke ga je vidno potresla. Osamio se. Ne ophodi ni na koji način, pa predložih Ici da ga, koliko-toliko, oraspoložimo. Lako će to on, kaza. Kad pristupismo pragu kuće žalosti, Ico izjavi saučešće, povuče Jocu za ruku i izdvoji ustranu. Preozbiljno ga upita:

—Koliko je tebi godina, Joca?

—Pedeset i pet —odgovori ožalošćeni prijatelj.

—Sram te bilo! —strogo će Ico, malo otšuti, pa naglo razvedri lice i nastavi: —Sram te bilo. Star! Šta će tebi majka? Šta će tebi majka...?

—Joca nije tužan koliko je bio —primjeti Ico —a i velik je, i ne treba mu majka, a ne trebamo mu više ni mi. Pođimo negdje na nesmrtno piće —Ico došapnu na moje uho, podiže se i stavi na čelo pokrenutih.

Pred nas bahnu Vlado Puljić. Slikari, Ico i Vlado, očima se dogovaraju. Radi inspiracije, poći će na Stari most, dogovoriše se i krenuše. Tamo ih okružiše trehaši. Tu su da se šegače i zarade koji dinar prodajući skokove s mosta. U neko doba se dopovezaše Ice. Nagovaraju da i on skoči sa Starog mosta. On se ne smije ni nageti nad vodu, ni iz potrebe inspiracije, a oni bi i da skoči. Nude i sav novac koji su zaradili u toku dana. Strah ga poče hvatati, od, šta bi bilo kad bi bilo. Udaljuje mu se, a ne može, okružili ga i prepriječili izlaz. Mogu ga i baciti s mosta, u strahu ovlada misao: pobjeći, pobjeći, odlučuje, ali neće ići, zaključi, pa poče domišljati dosjetku kojom bi se izvukao. Oglasi se:

—Ama, raja, skočio bih ja, učinio vam po volji, ali neću, neću Vladi Puljiću da poziram mrtvu prirodu, pa da bude bolji slikar od mene. Neću! —kaza i vragolasto izmigolji.

 

***

Hitno da dođe u Centralni komitet u Sarajevo, Icu kod kuće zateče poruka. Otputova. Jugoslovenski umjetnici su pozvani da slikaju minijature Broza. Primio ih je Đuro Vekić, zadržao i na ručku. Predstavljali se po republikama, a kada je došao red na Mostarca, Vekić preduhitri:

—Ico!? Znam tebe.

—Tolika glava, nije ni čudo —uzvrati Ico, buljeći u naglašeno veliku Vekićevu glavu. Ico ne voli ljude sa velikom glavom i uhranjenim vratom, naročito kad preuzimaju kakve poslove oko kulture i umjetnosti, pa je u tim prilikama, kao i u ovoj, redovno bivao zajedljiv.

—Nije ni tvoja baš izgledna —ni Đuro ne ostade dužan.

—Druže Đuro, tolika glava, kad zaboli, kolika joj treba tableta?

—Kolika? Koliki je taj tanjir pred tobom —vidjevši da bi Ico mogao otići i dalje, Đuro dopusti ovakav kraj.

 

***

Alkoholizirana glava miješa rojeve misli, čas sam u Zemunu čas u Mostaru, ali stalno u Icinom društvu.

Lijepo mi, veselije nego ikom u sali Doma vazduhoplovstva u Zemunu. Alkohol sve nametljiviji, Fernandela hvata brže nego mene, splašnjava mu odbrana, već je zaplovio niz bezbrigu. Potpuno sam saživljen sa slikom, vidim nas kao da smo neka druga dvojica, sjede u mostarskom restoranu "Abrašević".

—Fajrunt! Fajrunt! —i glas konobara prepoznajem.

Ico žuri da dopije, da bi mu konobar dosuo još jednu, ali se zagrcnu i stropošta mešu stolove. Zahrka na podu.

—Fajront! Ispijte! Zatvaramo! —krajnje naređivački konobar kaza zadnju, pa ugasi svjetla. Mrak razbudi Icu, pokuša ustati i dokučiti piće, ne uspje, pa se poraženo prostrije i zapomaga:

—Neka, konobaru, očiju ti, da popijem samo još jednu, samo jednu, s nogu.

 

***

Smijeh ovladava salom. Mišljah mostarskom, a zemunska je. Shvatam svoj položaj, ali se ne pokoravam, hoću da sam u Mostaru, sa Icom. Upregoh misli u mostarski behar. Dokučih zelenilo platana "Čuline" gostionice. Debela hladovina pokrila tridesetak baščenih stolova i jedinoga gosta, Icu Voljevicu. Dolazi Vlado Puljić, ljutito prilazi dojutrošnjem prijatelju. Napade ga:

—Ustaj Ico! Sjeo si na moje mjesto.

—Neću drugi put. Mogu li ostati, sada? —pokorno i pokajno će Ico.

—Dobro, neka te, ali nemoj više.

—Šta si pio, jutros? —upita Ico.

—Vino, malo crno —sjedajući do njega odgovori Vlado.

—Dobro —kaza Ico, pa dozva konobara i naruči: —Daj, Vladi Puljiću, flašu, malog crnog vina.

Ico je jutros počeo rano da pije, alkohol već vlada njime. Mezio je kisele masline, ostala mu još jedna, najmanja, već dugo se bavi njom, ali nikako da u nju ubode čačkalicu. Kao da se naljuti zbog toga, ozbiljnim glasom dozva konobara. Ukori ga:

—Kakve su ovo masline, pola sata pokušavam ubosti ovu... Konobaru, uhvati je ti.

—Bićete usluženi, gospodine —učtivo će konobar sa šeretskim izrazom lica. Iz Icine ruke uze čačkalicu, otprve ubode preostalu maslinu i pruži je Ici. Reče:

—Nije do masline, gospodine, do ruke je...

—E, lako je sada, tebi, konobaru... Lako ju je uhvatiti sada kad sam je ja izmorio...

 

***

Smijeh prostrijeli i moju alkoholom obuzetu glavu, razbudih se, u Zemunu. Sa podijuma dopiru riječi voditelja zabave:

—Ko ispriča najbolju šalu..., nagrada je desetolitarska pletara vina mostarske žilavke...

Pred riječima žilavka i Mostar rasanih se. Ogranu svjetlost juga, zabijeli behar, užariše krovne kamene ploče, osvježiše neretvanske pećine i obale, zapljusnu žamor s Korza. Nostalgija. Strast za rodnom grudom. Poskočih iza stola, prijavih se za natjecanje. Ispričaću šalu. Još ne znam koju. Biće najbolja. Žilavka mora dopasti mene, ovdje jedino prisutnog Mostarca. Mora!

Desetine nas je u redu iza mikrofona. Šale pljušte u lancu, ne slušam ih, zanima me samo jedna, ona najbolja. Moja. A ne znam koja je, još ne znam. Lanac spade na nekolike karike, na redu sam, uprežem neposlušne misli, alkoholizirale, ne umiju me ni održati uspravno, a kamo li smisliti šalu vrijednu žilavke. Ico! Pomagaj, prizivam. A on između stolova hrče, u "Abraševiću". Budim ga. Pomaži, Ico, pomaži! Proškiljiše neuvjerljive Icine oči, u "Abraševiću":

—Konobar, molim te, samo jednu rakiju, s nogu...

Konobar u moju ruku ugura pivsku flašu. Nageh da ugasim žeđ. Ne poteče tečnost. Ne dade žamor. Smijeh i gromoglasan aplauz. U mojoj ruci je mikrofon, a ne pivska flaša, svijest jedva razaznaje predmete.

U prepunoj sali je samo jedna uniforma, a i ona prostog vojnika, uz nju se svrstala sva zemunska publika, a vojnik nageo mikrofon na usta, pospano i nesvjesno, zapaljivo za pristrasne posmatrače, koji misle da je to samo njegov stil, pa ga bodre vikom, zvižducima i pljeskom. Kao da taj vojnik nisam ja, vidim ga sa mikrofonom u ruci, vidim i Icu Voljevicu pored vojnikovoga uha, Ico suflira šalu koju vojnik priča, u mikrofon: Počeh pjanskim govorom:

—Koliko daje mlijeka, ova krava? —pita kupac na pazaru.

Nakon ovih riječi uspjeh ovladati odebljalim jezikom. Nastavio sam sabrano:

—Daje, daje od sedam do osam litara —odgovori prodavac.

—Ako je toliko, kupiću je. Ali, bogami, ne bude li toliko, vratiću je, i još ćeš mi platiti troškove —uslovi kupac.

—E, toliko ti je, od sedam do osam litara —pritvrdi prodavac.

Uz svu višednevnu pažnju pri ishrani krave, kupac ne mogaše dnevno izmusti više od jednoga litra mlijeka. Ozlojeđeno odluči da povrati kravu. Čim bahnu pred prodavčev dom, poče prigovarati:

—Nepošten si čovjek...!

—U mome rodu, nikad i niko, nije bio lažljiv —uvrijeđeno će i domaćin.

—Slagao si me! Podvalio si mi kravu! —nabusito nastavi kupac.

—Ne dao bog. Nisam slagao.

—Pogodba je pala, uz uslov da krava daje od sedam do osam litara mlijeka. A ona daje samo litar...!? —pojasni kupac.

—Pa šta sam ti drugo rekao ja. Od sedam do osam je jedan...

Aplauz zagluhnu pripitu dvoranu. Izblijedi Icin lik i rasprši lanac vicaroša iza mene.

—Mostarsku žilavku, našem dragom vojniku, predaće general... —po stišavanju aplauza saopšti voditelj zabave, pa mikrofon ponese u čelo uglednika. Prepoznah lica iz štampe, general do generala. Kao da buk žilavke, koji oćutih svim svojim čulima, podastrije krila, poletjeh među generale. Ispriječi se jedno mrgodno oficirsko lice, potekoše stroge riječi:

—Na svakom mjestu, i u svako vrijeme, vojnik mora biti pristojno zakopčan...

—Ugrizi i ti njega —kao da mi iza leđa šapnu Ico. Poslušah ga.

—Šta čekate, toliko generala, što ne pravite vojni udar? U Africi bi to napravili kaplari, da ih je toliko na jednom mjestu... —prigovorih i ja visokim činovima, koji me, domalo, primiše u društvo.

U društvu mostarske žilavke, generaluša i lika Ice Voljevice, slatko sam proveo tu ludu noć.