Glava 6.

Konačno, krenulo je i domaćinstvu Jelića, laknulo je i selu. Ljudi su takvi, kad komšiji ide nisu baš veseli zbog toga, ali kad mu ne ide vesele se kad dođe do pomaka nabolje. U Ljubovoj kući je ono stanje kada se vesele sve komšije. A kako i ne bi! Siromah sa dvanaestine nadničenjem od jutra do sutra, bez kuće i kućišta, uspio je da napravi krov nad glavom, kupi zemlju, napravi košaru, hambar i mljekar, podigne dvije junice i primakne cilju, domaćinstvo koje može o sebi. I kućna čeljad osjećaju naklonost seljana, to zahtijeva dodatnu odgovornost da se istraje, da jednom započeto povjerenje ne nestane, jer bi to bilo gore stanje od onog kad nemate ali se i ne očekuje da imate.

Naklonost je počela još lane, kad se u Jelića obliznila krava, dvoje ženske teladi. Gojena su, izimljena i proljetos dobro hranjena, pa su pored krave, njihove majke, i dvije junice ostale steone. Izimili su troje goveda, nije to mal zalogaj ni za jaču kuću od njihove, ali je i on progutan s mjerom, po shvatanju ukućana i seljana. Marljivo, kao što rade mravi, Ljubo, Smilja i Vuco, radio je čak i mali Siniša, prikupljali su slamku po slamku, rukohvat po rukohvat, i prikupili i splastili sijena, slame, šaše i grma, koliko je nužno da se prezimi to troje goveda. Prezimiće, pa makar snijeg zapao prije no ikad i ostao duže no ikad, od Mitrovdana do Đurđevdana, govorili su. Ipak se taj uspjeh vezao za Smilju, ona je to smislila i iznijela na svojim plećima, njen muž je nadničio.

Tako je Jelićeva porodica ušla u velike naume i nade, ljeta 1928. godine. Dogodine će ostaviti dvije krave, da imaju mrsa za kuću i požarevačku pijacu, ali i da imaju, prvi put, svoju zapregu, a ne da i dalje moraju da traže po selu goveče za uparivanje, kao što su to činili u svih prethodnih deset godina. Ostaviće i jedno tele. Pored dvije krave i teleta, imaće šta i da prodaju, jednu kravu i dva teleta To je dovoljno da se kuća omrsi i obuče, kako je govorila Smilja, sva sretna dok govori naum koji je blizu i da se ostvari, da konačno iz sirotinje zakorači u život dostojan čovjeka. Obući će djecu, naročito Vuca, naglašavala je i objašnjavala, već momčić a sav je u zakrpama. A, ako da Bog, dogodine će i na škole poći, u varoš. Sramota bi ga bilo poslati ovakvog, ovako obučen nije ni za čobanina prispio. A i on, jadnik, sramio bi se pred svojim vršnjacima, pred gradskom djecom posebno. Daće Bog, svaki put bi tako završavala dok je govorila o svojim skorim ostvarenjima. Ljubo nije govorio mnogo, ali je u svemu čvrsto stajao uz nju.

On ima jedinstven pristup u vođenju domaćinstva. Neobičan je za kraj u kome živi, gdje je domaćin neprikosoven u odlučivanju, u kući i oko nje. Kod njega je ovako, on odlučuje o najvažnijim pitanjima kuće i čeljadi, a supruga o radu na imanju, u kući, o dnevnim odnosima sa seljanima i o odgoju djece. Komšijama dugo nije bilo jasno ko je domaćin, i kakav je to uopšte odnos u Ljubovoj kući. Zapravo, pitanje je zašto je ženi pustio toliko na volju. A, ustvari, sve je bilo prosto, ako se čovjek imalo unosio u njihovo stanje, jer ni ono nije uobičajeno za njihov kraj. Svjestan da se od dvanaestine, na koju je dopao sa ženom i djetetom, nikako nije moglo preživjeti, a po svojoj prirodi izuzetno pametan čovjek, on je kazao imamo samo pola potrebnog imanja, znači na njemu ima i posla samo za pola čeljadi. Neka to bude Smiljina obaveza, a on će pola prihoda zarađivati van imanja, nadničenjem. Ako imanje radi ona, onda ona treba i da odlučuje o svemu oko toga, osim ono što nije red da je bez domaćina. Dok je mlad i zdrav, govorio je, ako Bog da, zaradiće toliko da kupe malo zemlje, da naprave imanje od kojeg će moći da žive kao i ostali seljani, a onda će prestati da bude tuđi sluga, oboje će da rade svoje, sebi i za sebe. Uto će porasti i djeca, i oni dati ruke, dokupiće zemlje da se imaju i oni gdje ženiti i odjeljivati. I, evo, to vrijeme se najavilo: Ljubo je već kupio zemlje, a Smilja je dogurala do troje goveda.

Po vjekovnom običaju, kad se na Ježevicu obruši ljetna žega i sasuši travu, seljani obilježavaju stoku i tjeraju na planinu. Svako domaćinstvo ima u planini čovjeka kod kojega goni stoku, uz davno dogovorenu naknadu. Tako su i Jelići potjerali kravu i dvije junice u Vuletića na planinu. Naprijed je Smilja a pozadi Vuco sa podugačkim prutom u ruci. Ovo je bio dugo iščekivan dan, jer je za sutra, po povratku sa planine, dogovoren početak najvećeg poduhvata Ljubove kuće, ograđivanje.

Ljubo i Smilja već nekolike godine govore o ograđivanju imanja, ali je prešnija tjerala prešnu, i do toga nije dolazilo. Ovog puta se to ne može izbjeći, jer kad grane sljedeće proljeće, osvanuće šestoro goveda, tri krave i tri teleta, a ograde nemaju. Već su mjesecima u čvrstoj odluci da je prave, ali kao i u slučaju svih prethodnih velikih ili teških poslova, Ljubo je lijen da započne, neodlučan, kao da je strašiv, nesamostalan i nepouzdan u sebe. I, zaista, on je takav, i uvijek je sa njim tako dok posao ne započne, i zato ga otpočinje teška srca i jedino kad nema izbora, kad baš mora. Ali kad posao uzme u rad nema mu premca, ni u brzini ni u znanju. Poznavajući muža, a imajući na umu da ne smije ostati bez ograde, ovoga puta se nametnula Smilja, mada je to, po onom kako su radili do sada, bilo njegovo područje rada. Vrativši se sa planine, odmah je Ljuba "privezala" uza se, nije dala da se ni na dan odmakne od kuće, išli su u sječu kolaca i kresanje pletiva. Ni jedanaestogodišnjeg Vuca nije štedila, radio je kao da je odrastao čovjek. Sjekao je i obarao drvo, tesao grane, sasjecao oblice na dužinu kolaca, rascjepljivao u četiri cjepanice-koca, zašiljivao ih, nabijao u zemlju i pravio pleter. Od zvijezde do zvijezde su radili tri mjeseca bez odmora i čestita jela.

Iako se crpio i omršavio do rebara, ovo je Vuco radio sa zadovoljstvom i ponosom, jer je uvjeren u ono što će se stvarno i desiti, imaće najljepšu ogradu u selu. Njegov otac je takav, to već shvata i Vuco, ili ne radi ili radi najbolje. U to su ga, čim je gradnja počela, uvjeravali pogledi i riječi seljana, koji su sve češće navraćali i čudili se, i pitali se, zar zbilja ovo može da napravi samo jedan čovjek sa ženom i djetetom. A mogli su, završili su ogradu sedmicu prije nego će goveda siđi sa planine.

Ljubo je negdje i nekad, na vašaru, tako je pričao, vidio neobično lijep džemper, koga su krasile raznobojne šare. Od kako je dogovorio sa ženom da će plesti ogradu oko imanja, stalno je želio da bude šarena kao onaj tamo negdje viđen džemper. I napravio ju je takvu. Grane različite boje, s korom i bes kore i različit pleter su elementi išaranosti ograde, koja je, zaista, jedinstvena i lijepa. Vuca oduševljava ograda, ali i više voli prelaz. To je kao kapija imanja, koja je u ovom kraju zastupljena kod svakog domaćinstva. Ona je za ljude ali ne i za stoku, zapravo da stoka ne može da prođe. Sačinjena je od kolja i stepenica sa obadvije strane.

Ljepota prelaza je u tome, što su svi dotadašnji prelazi rađeni od grubih oblica, a ova, Jelićeva, napravljena je od tesane građe i dasaka. Njih je Ljubo, sa darom drvodelje vješto istesao i izglačao, pa kao najbolji graditelji skladno povezao, tako da je prolaznik pred sobom prije vidio neobično majstorsko djelo, pa kasnije shvatao da je prelaz.

Nakon što je tako shvaćen u selu, prelaz je postao više od toga, ljudi bi se na njemu zaustavljali, odmarali, sačekivali na njegovim stepenicama kao da su stolice, a Vuco je u zanosu svoje mladosti i ljepote prelaza, našao posve novi sadržaj zanimanja i zabave. Čim ojutri, ako nema posebnih zadataka, silazio je niz puteljak do prelaza i na njemu ostajao satima, igrao se nikom jasnih, ali za njega zanimljivim i sadržajnim igrarijama. Sačekivanje i ispraćanje namjernih i slučajnih prolaznika može da izgleda glupa igrarija, ali je ona za Vuca sadržajna, tim prije što su prolaznici redovno govorili o prelazu na koji je on ponosan.

—E, vala, Vuco, valja vam to što ste napravili —govorili bi seljani prolaznici, a Vuco rastao i sačekivao sljedećeg, nadajući se da će taj i više iskazati hvale. Voli kad ga hvale drugi, a na prelazu mu se to događa svaki dan, a kako će da ga hvale dogodine, kad bude ovdje sjedio, a iza njega pase šestoro goveda, zamišlja Vuco i topi se u razljevu dragosti.

Taman je Smilja dvojbila u koji dan da krene u planinu po goveda, kad s te strane stiže glas, da odmah dođe u planinu, poručuje joj domaćin kuće Vuletića. Poruka ju je bacila u brigu. To nikako ne može biti dobro. Biće da se izjalovila krava, nedajbože junica, pomišljala je i bila sve više u brizi. Boji se za junice, govori Ljubu, premlade su a pune snage, igrale bi se a ne umiju da čuvaju plod, jedna drugoj zabadaju roščiće u trbuhe, pribojava se da su se mogle nagrditi tako, uništile plod. Događalo se to seljanima, ne daj Bože da je i njima.Tako brižna, sa Vucom, krenula je put planine. Bilo kako bilo, oni će stjerati goveda, jer je i vrijeme od toga, usput je kazala Vucu. Gore, u planini, dočekaće ih slika i priča, koje će Vuco ponijeti i nositi u sjećanju do kraja života.

Banuli vukovi u obor, tako su nekako priču otpočeli Vuletići, u posleponoćno vrijeme kad je goveče umrtvljeno snažnim snom, i kad je potpuno nespremno za odbranu. Pola isklali. Dobro hranjene junice, pune snage, ne predadoše se, već su se upustile u borbu. Rastrgle su ogradu i dale se u borbu iz bijega.

Vukovi imaju istančanu borbu sa govedima, napadaju ih od pozadi, salijeću sa bokova, a, zapravo, sve je to samo varka, da bi lakše došli u poziciju da zakolju s prijeda. A klanje izvode tako spretno i brzo, da goveče i ne shvati odakle opasnost dolazi, ne shvati da baš tad uopšte i dolazi. U toj mučnoj borbi, stvori se okolnost u kojoj goveče pomisli da je pred pobjedom, treba samo zadati zadnji ubod, jer je vuk sustignut u bijegu, on se pogeo i predao, ustravljen je i nemoćan, tada se goveče instiktivno ustremljuje, tim posljednjim skokom ,na žrtvu, koju će probosti i rasporiti, ne dajući joj da se odvoji od zemlje. A kad uslijedi skok, kad je goveče bez oslonca o zemlju, vuk se munjevito izokreće, odrazuje i kandžama ovješuje o vrat govečeta i očnjakom prerezuje grkljan. Sve je to tako precizno i brzo, da se promašaji gotovo ne događaju.

Ovoga puta se dogodilo, i da bi neobičnost bila veća, dogodilo se u slučaju obje junice. Jedino objašnjenje je, po mišljenju Vuletića, pored snage presudila je i njihova jedrina i debljina, pa vukovi nisu mogli da dokuče grkljan. Nakon boja, i priskakanja seljana, one su ostale na poprištu sa teškim ranama, umrljane krvlju, klane a nedoklane, zamorene i preplašene.

Rikom su parale usnule planine.

Vuletićima nije prvi put da liječe stoku, za to su stalno pripravni, imaju spremljene meleme, koje su i u ovoj neprilici koristili. Nažalost, ovoga puta, nešto nije valjalo, biće da je prestario melem, i na ljetnjoj vrućini postao otrov. Bilo kako bilo, rane na junicama su se zatrovale, i iz časa u čas bivaju teže.

Ugledavši Vuca i Smilju junice su zarikale uglas. Vuco je odgovorio suzama. Smilja je obilazila oko jadnica, prigušeno plakala i pričala s njima, i dvoumila šta da radi.

Odlučila je da ih svede u Ježevicu, nadajući se da će im tamo biti lijeka. Jake su, govorila je, pa će možda same od sebe ozdraviti.

Svela ih je i činila napore, ali nije bilo po nadanju. Zbilo se ono najgore. Nakon teških bolova, u strašnim mukama, bez krika i zova, uginule su.

Zatrovano meso nije moglo da se koristi, ni koža nije valjala, ali su je ipak ostavili, a kasnije i koristili za pravljenje opanka.

U Jelića je kuća tužna, kao i svaka iza smrtnog slučaja. Uginule su dvije junice i sa njima i dvoje teladi. U noći pokolja izjalovila se i krava, ostali su i bez trećeg teleta. Izgubljeno je petoro. Da je i za čitavo selo mnogo je, potekla je tužna priča koja će obilaziti okolna sela.

Provalio se porodični ponor iz koga će izvlačenje trajati dugo.

Ovaj događaj će u Vuca udjenuti snažno sjećanje, koje nikad neće blijedjeti, naročito ne majčin plač koji danima nije stišavao, a u dječaku izazivao neutješnu žalost za roditeljom. Iako je njemu u tome bilo najžalije majke, jako je žalio i junice, jer je bio već toliko odrastao da shvati, da se gubitak do kojega je došlo, najdirektnije obrušio i na nj.

Učeći zanat, sljedeće godine, stalno postiđen zbog dronjaka na sebi, nije mogao a da se ne prisjeća junica, jer da one nisu nastradale on bi po Požegi hodao u novom odijelu. Ne bi se stidio, naprotiv, imao bi razloga i da se ponosi.

Glava 7.

—Smiljka! —tako je otac Ljubo dozivao suprugu samo u izuzetnim i po njih važnim prilikama, kao što je i ovaj događaj, koji se odnosi na Vucovu sudbinu.

Poziv je i u dječaku izazvao posebnu pažnju, a zbio se u kasnu veče, nakon što je otac pun umora dopješačio iz Požege. Pretpostavljena važnost je bila tim veća, jer je majka bila tik uz njega, a on je tako glasno izgovorio njeno ime, kao da je doziva iz vrha u dno livade.

Na Vucovo iznenađenje majka nije postupila kao ranije u takvim rijetkim prilikama, kada bi u trenu napuštala bilo koji posao da je radila, prilazila bi mužu sa snažno izraženom znatiželjom, ali i bojaznošću, stala i očekivala riječi važnog i nenajavljenog nauma. Ovoga puta je, kao da je znala sve ono što će muž da joj saopšti, laganim pogibom dohvatila tronožac, privukla ga i sjela. Majka je, to je Vuco uočio još u najranijem djetinjstvu, znala da prepozna očeve misli po njegovom ponašanju, čini se naročito po hodu.

—Smiljka! —otac je ponovio isto tako krupnim glasom, a onda ga oborio na svakidašnji —Danas sam išao u varoš i svratio kod gazde Milenka Kuburovića. Mogu ti reći, primio me je lijepo. I žena mu. Pozvao me je i u kuću, na rakiju, šljivu. Dobra mu je rakija, dobra. Kažem ti, baš su me lijepo primili. Napričali smo se. A onda sam im rekao i zbog čega sam došao.

Velim im za Maloga, kažem da mu je kršteno ima Vukadin, ali da ga svi zovemo Vuco, te da mu je dvanaest godina. Napomenuh im i da je prvi đak u Ježevici, da je zdrav, da je izrastao, te da je smiren, radan i poslušan. I tako redom. Onda kažem da nam imanje nije bogzna kako veliko, a imamo tri sina, da sam ja na dvanaestini a on bi bio na trideset šestini, pa eto, ovoga, najstarijega dao bih na škole, da uči i da se izbavi, a bogami i da olakša dvojici braće iza sebe. Da ne dijele na troje.

—Ja, ja... —promucao je gazda i izvježbanim pogledom osvrnuo na gazdaricu.

—Pa, vala, Milenko... —promrsi i ona, od koje je, bilo je očito, muž očekivao mišljenje. Nakon što je kratko ćutala, nastavila je —Smilju poznajem dobro, ako je išta pokupio od majke, vala, to dijete ne može da zastrani. Pa, Milenko, ako ti treba šegrt, primi ga.

—Dobro, dobro... —otegnuto će ti gazda, pa zapita —A, kad bi, Mali, mogao početi?

—Kada da ga dovedem? —uzvratih.

—Kada si mislio, ti? —gazda će na to.

—Odmah —rekoh mu.

—Misliš na sutra? —zaskoči gazdarica.

—Mislim —odgovorih joj.

—Dobro, neka ujutro bude ovdje —saglasno će gazda Milenko.

 

Na prvo oglašavanje pijevca, tog iskonskog ježevljanskog časovnika, majka Smilja je ustala tiho, još bezbučnije razgorila vatru i o verige ovjesila lonac pun vode. Tek kada je voda provrela, probudila je Vuca. Pomagala mu je oko kupanja i oblačenja, pri tom nije prestajala da ga mazi, da bi ga na kraju uzela pod ruku, kao da je bebica, pa prenijela i sjela uz vatru. Prve njene ozbiljne riječi su da dobro osuši kosu nad plamenom razbuktale vatre. Potom je probudila muža, posipala mu sa praga kuće dok se je umivao, zatim mu dodavala odjeću i obuću, a kada ga je dopratila do ognjišta, onda je obojici dodala vrelo mlijeko i po parče hljeba.

Kad domaćin završi sa doručkom, ne progovorivši ni jedne, ustade i krenu prema izlazu. To je značilo da mora ustati i Vuco i poći za njim.

Otac je zastao na pragu, ko zna o čemu razmišljao koji tren, blago se okrenuvši i zagledavši u ognjište, a onda je odlučnim koracima krenuo na put dug tri i po časa pješačenja. Za njim je, isto tako odlučno, krenuo i Vuco. Poslije njega su se samo pretpostavljali sitni koračići uplakane majke.

Odmakavši od praga desetak koraka, i zaostavši za njima isto toliko, stišavajući plač koji se nije mogao prikriti, majka je prozborila:

—Sretno pošao moj Vuco. Čuvaj se gradskih đilkoša. Pazi da ne nazebeš. Slušaj gazdu i gazdaricu, i svakog ko je stariji. Slušaj majstore i kalfe. "Budi mlađi pa ćeš biti i stariji". Dobro uči. Sretno pošli i neka vam je Bog na pomoći. Vuco, moli se Bogu —doviknula je.

—Dobro je! —kaza Ljubo i naredi —Idi u kuću!

Ona će u kuću, zasigurno, ali ne odolje nagonu, zatrča se i zaskoči Vuca, grčevito ga pritisnu uz pulsirajuća prsa, tri puta cjeliva dječije hladne obraze, pa odskoči i šutke utrča u kuću.

 

Nikad prije ni kasnije u životu Vuco nije, u jednome danu, vidio i čuo novina koliko je to bilo u danu prvoga napuštanja roditeljskog doma, u danu odlaska u Požegu da uči trgovački zanat.

Usput otac nije govorio mnogo, ali je prvi put govorio sa sinom na način kao da govori sa odraslim čovjekom. Vuca je to i veselilo i posramljivalo, teško se snalazio u tako naglom preokretu roditelja.

Da je bilo moguće poći iza njih, i sa puta dugog sedamnaest kilometara pokupiti u zori razasute riječi ove dvojice pješaka, bila bi to podebela knjiga najiskrenijih savjeta i obećanja, koja se i može iskazati samo snažnim osjećanjima ljubavi u okruženju mraka u nenatrunjenoj prirodi. Knjiga bi imala praznina samo tamo gdje bi je prekinuo preskog probuđenog pa preplašenog zeca i krik u snu zaplašene ptice, kojih je tokom ovoga pješačenja bilo mnogo.

Dječak će se u kasnijim godinama života maglovito prisjećati očevih upornih savjeta, i pokušavati sa naporom da iz zaborava istegli koji od njih. Kako je stariji ta želja je snažnija, a mogućnost dopiranja sve bljeđa. Ipak, neke od tih mudrosti pamtiće, a vlastite godine i iskustvo će ih potvrđivati i shvatati kao univerzalne ljudske poruke i pouke, a tiču se rada, poštovanja, ponašanja, čuvanja zdravlja i vjere u Gospoda Boga.

U prisustvu Ljuba, gazda Milenko, koji bijaše mrzovoljan jer su ga probudili, svom novom šegrtu je održao kratku, ali vrlo oštro izrečenu bukvicu o mnogim dužnostima. I o dva prava, da jede što mu se da, i pravo da spava, u vrijeme koje mu se određuje svake večeri, zavisno od posla. Sve je ovo izrečeno smjerno pred ocem, zbog one zadnje rečenice, koja je kazivala, da i u slučaju najmanjeg odstupanja, on, gazda, pozvaće oca i kazati mu da dijete vodi odakle ga je i doveo. Pri tom je i spomenuo nekog dječaka, sa kojim se to nedavno i zbilo.

Otac je, u svoje i dječakovo ime, izrekao najljepše i najiskrenije riječi zahvale i obećanja, pa se podigao, i onako s nogu, strogim ali odmjerenim riječima, pred gazdom Milenkom, održao svoju bukvicu, završivši je da u slučaju pogrešaka, neka ne računa da se ima gdje vratiti u Ježevicu, jer on, otac, takvu sramotu ne bi mogao podnijeti.

Ne ispavan i premoren, Vuco je jedva što zapamtio od održanih pridika, osim shvatanja da je došao u nešto što je po njega ozbiljno i opasno, te da se od ovoga časa mora da vlada po strogim mjerilima odraslih i nadređenih ljudi. Po odlasku oca, Vuca je počeo prožimati osjećaj napuštenosti i odbačenosti.

Gazdarica je preuzela dječaka pola sata poslije gazde, i ona, mrzovoljno jer je i ona prerano uznemirena, još do kraja neumivena i obučena, nadugo i naširoko je nabrajala šegrtove dužnosti, koje su pod njenom kontrolom. Metenje prostorija i dvorišta, ribanje podova, pranje sudova, pilanje i cijepanje drva, obaveze oko troje njene djece, smeće, odnošenje i donošenje roba...

Vucu se činilo da mu je ovoga jutra mozak okraćao, jer u njega ne može da stane sve ono što bi ovo troje ljudi htjelo da mu tamo smjesti.

Vuco je jutros čuo mnogo nepoznatih riječi i pojmova, poslije kojih su slijedile obaveze u vezi sa tim pojmovima, pa ni pola tih obaveza nije razumio a kamoli zapamtio, a na sve njih je ponizno kimnuo glavom, i na taj način potvrdio da je obavezu razumio i da će je izvršiti baš tako kako se od njega i zahtijeva. Naposlijetku priče, gazdarica je ustala i povela šegrta u dno hodnika, do zida, koji ga pregrađuje, tu zastala i pokazujući rukom iza pregrade, kazala da je to, od jutros, njegova soba. Zatim ga je povela do mokrog čvora i izdala prvu zapovjest, da počisti klozet, kako se izrazila. Vuco je tog trena prvi put vidio prostoriju za te namjene, naravno, i prvi put čuo kako se naziva, ali je bio zadovoljan jer je otprve shvatio šta je to i čemu služi. Takva potreba upravo u njemu narasta sve snažnije, ova prostorija je prva koja mu i nužno treba.

 

Do koji mjesec poslije dolaska u gazde Milenka, Vuco se ozbiljno pitao kada će početi da uči trgovački zanat. Ovo što je radio do sada, svodilo se na čišćenje, pranje, prenošenje, trčkaranje..., a sa trgovinskom radnjom, koja se nalazi izpod gazda Milenkovog doma, imao je svakodnevni dodir, ali samo kada je ona bez mušterija, pa ga pozovu majstor ili kalfa i strogo narede da radnju omete, ili da iz nje ili u nju što iznese-donese. Njegovo je bilo da se drži podalje od gazde, koji se malo zadržavao u kući i trgovini, bivao je na putu, ili je po čaršiji kafenisao sa drugim gazdama, i tako, kažu, obavljao neke Vucu nejasne poslove vezane za trgovinu.

U školu je išao jednom sedmično, u početku mu je i tamo bilo teško, jer mnoge riječi nije razumio koje su izgovarali besprijekorno obrijani i obučeni učitelji, nastavnici kako ih ovdje nazivaju. Kasnije, kad je sve te riječi pohvatao, i shvatao pojmove koje je učio, i nastavnici počeli da ga hvale, Vuco je počeo veselije ići u školu, da bi kasnije jedva čekao dan škole, kako je nazivao taj jedan dan u sedmici.

Tokom druge godine učenja zanata, Vucov život je poprimio vedrije tokove. Kućnim poslovima je ovladao na gazdaričino zadovoljstvo, pa je na toj strani bio miran. Majstor ga je sve češće pozivao u radnju, da zamijeni kalfu, sa zadatkom da navodi mušterije, da kontroliše mušterije od krađe, ali i da se uči trgovini. Uočio je da između trgovaca postoji vidna razlika u mogućnosti da prodaju jednu te istu robu, u jednoj te istoj radnji i jednim te istim mušterijama. Shvativši to odgovorio je i na stalno postavljano pitanje: šta on ovdje treba da nauči.

Vrlo oprezno su ga uvodili u sadržaj trgovačkog posla, dozvoljavali su mu da razgovara sa mušterijom, da mu nudi robu, a u kasnijoj fazi i da je proda, ali samo po cijeni koja je na svakom predmetu bila naznačena. Ako je mušterija navaljivao da se cijena snizi, Vuca je bilo da pozove majstora ili kalfu, da se oni nadmudruju sa mušterijom, pogađaju kako se to veli.

Čudio se ponašanju majstora i kalfi, nije mogao da shvati zašto u nekoj prilici prihvate i prodaju po cijeni duplo manjoj, a neki put neće da spuste ni desetak postotaka. Naročito mu je bilo nejasno, kako takve odluke donose brzo, u svakoj prilici i za svaki artikal, a njih je toliko, da, u to je uvjeren, nije moguće da ih čovjek može popamtiti. Kad je bivao u prilici da se zatekne sam sa majstorom ili kalfom, postavljao im je to pitanje, i svaki put dobivao isti odgovor, da je on još mlad i da će i on to nekad umjeti. Mjesecima je razmišljao o tom pitanju, ali odgovora nije bilo.

Pored cijene na svakom artiklu je stajao i podugačak broj, koji se ovdje naziva broj artikla. Uočio je, da u naletu odlučujuće pogodbe, prodavci posebno gledaju u te cifre, a kod gazda Milenka, koji je lošije vidio, uočio je da i u okviru tih brojnih cifara gleda samo u one posljednje. I bio je blizu odgovora.

U podugačkom broju, treća i četvrta cifra otpozadi, značile su postotak koji se može primjeniti u snižavanju cijene, a da se na prodaji ne gubi, odnosno tek se malo dobiva. Ovim saznanjem zaokružio je u izučavanje zanata.

Kad je Vuco počeo i da učestvuje u pogađanju sa mušterijama, ubrzo je njegov učinak bio natprosječan.

Kad su Vucove učinke shvatili majstor i gazda, Vuco je proizveden u kalfu.

Postao je zaposlen radnik sa redovnom platom.

Glava 8.

Tokom šegrtovanja Vuco je spoznao dio gradskog života, mada je njegovo učešće u njemu bilo neznatno. U prvom dodiru sa gazdinskom kućom, on je, kao što to ljudi rade u muzejima, išao od postavke do postavke kućnih prostorija. Bio je to prvi susret sa krevetima, na kojima su se bjelasali čaršafi, jorgani, pernati jastuci, prvi put viđen tepih, orman pidžama. U kuhinji nije znao šta bi gledao više: šporet, tanjire različitih oblika i veličina, viljuške i kašike, takođe različitih izvedbi i veličina, i drugim kuhinjskim predmetima kojima nije znao upotrebno značenje, a o imenima i da se ne govori. Odjeća, koju nose ukućani, posve je drugačija od njegove, kako po materijalu tako i po kroju i bojama.

Sa odjećom su nastajali oni prvi kompleksi, koje svako seljačko dijete doživi kad doseli u grad. Njegove suknene čakšire i kaput, a naročito opanci, još u dolasku su bili iznošeni i pocijepani, pa se samo može pretpostaviti koliko je dječačić imao muke da to sve čisti i krpi, dovodi na nivo podnošljivosti. Tu mu je majka priticala u pomoć, obično u dva mjeseca jednom, kada mu je gazdarica dozvoljavala da dva dana odsustvuje i ode u Ježevicu. Sa opancima se mučio svakog dana, a često i svakog sata. Kad je kišno ili snježno, opanci od svinjske kože omlitave, postanu kliski unutra i vani kao da su natopljeni u ulju, pri tom izgube i oblik obuće, pa se stopalo raskliza i zaglavi na jednoj pa na drugoj strani, prekine sad ovu sad onu oputu, pa se najednom noga nađe bosa na ulici a opanak se vuče za njom.

Vuco je odjeću krpio, ovako i onako, ali sa opancima nije mogao da iziđe na kraj. Prevezivao je pokidane opute dok se imalo šta prevezivati, a kad to više nije nikako išlo, latio bi se žice i klješta te opanak umotavao oko noge i pričvršćivao žicom. Bilo je teško doći i do žice, koja je morala biti i mekša i tanja od one koja se koristi u ovim krajevima, i prodaje po trgovinama. Ljeti je sa opancima teško na posve drugačiji način, koža se ukruti, opanak se smanji, a kako se zbog vrućina čarape ne nose, tim još gore za dječakovu nogu još u razvoju. Niko drugi nego onaj ko je ovo iskusio ne može ni zamisliti kakvi bolovi nastaju od nažuljivanja plikova, rana i naboja.

Nije šegrtovo, naročito onog pristiglog sa sela, da se viđa po čaršiji bez posla. Takvog posla za Vuca je bilo vrlo malo i rijetko, tako da je on živio u čaršiji pored čaršije. Vršnjaci varošani su bili siti, umiveni i zalizani, oprani i odjeveni po gradski, tako da se njegov izlaz uočavao otprve. Znajući sve to, i jedni i drugi, u takve prilike nisu upadali, prvi su omalovažavali druge, a drugi su to osjećali i takve odnose zaobilazili. Vucu je jedino preostalo da se povremeno zaigra sa malom gazdinom djecom, oko kojih je inače imao dosta zaduženja, ali i ti mali đavolčići su znali da budu pakosni, pa su ga optuživali za ono i što jest i nije skrivio. Njima se vjerovalo svaki put, pa su uživala u njegovoj nemoći da se odbrani, a oni uvijek jedinstveni kad su optuživali njega. Često su ga dovodili do plača, a u naletu ljutnje nije ih volio, čak bi poželio i da ih istinski istuče. Do toga svakako nije smjelo doći, to bi bio kraj njegovog naukovanja.

Građani koji su sjedili pred birtijama, igrali karte, čitali novine ili govorili o poslu i politici, nisu bili njegov svijet, nije znao šta igraju ili čitaju, ili o čemu pričaju, jer i kad bi im se, u rijetkim prilikama, i približio i kradom gledao i slušao, ništa nije razumijevao. I gazda ga je opominjao da im se ne približava, da ne sluša kojekakve priče. Njega je to idalje privlačilo, naročito kada su razgovori bivali tiši i povjerljiviji. A oni su i bili takvi u to vrijeme.

Razumio je da se policija ražestila, čuo je čak i ružnih riječi o Kralju, što je doživio kao najveći bezobrazluk. Uz Kraljevo pominjanje ponavljala se i jedna riječ, koja se pri svakom izgovoru šaptala, "diktatura". Nije joj mogao dokučiti značenje, ali je nedvosmisleno znao da je ružno, pa samim tim i nevaljalo da se upotrbljava uz ime Njegovog veličanstva. Bilo je tu raspredanja i o nekom ustavu i o hapšenjima i o opasnostima... Vuca to ipak nije pretjerano zanimalo, tek mala znatiželja, koja ga je brzo prolazila, jer je on imao svoje nevolje, svakodnevne obaveze. Njega je sve više interesovala trgovina radi koje je tu i koja ga jedino može podići na noge, a "od politike se ne živi, već samo boli glava", prisjeća se da je to majka u nekoj prilici rekla, a sve što ona kaže je kao iz Jevanđelja, pa i ova poruka, koje će se Vuco držati i u kasnijem životu.

Kalfa Vuco je konačno postao svoj čovjek, kako se to kaže za njegovu priliku, ima svoj dinar, nevelik ali svoj. Opet po majčinom savjetu, planirao je da novac štedi, po narodnoj: "U radiše svega bješe u štediše još i više", ali je praktično ispadalo po drugoj: "Od malo je uvijek malo". Prvo što je potrošio bilo je za odjeću i darivanje majke.

Nju je to veselilo do suza, dočekala od sina, svoga Vuca, zaustavljala je komšije da pokaže i da se pohvali. Obradovati majku, usrećiti, oraspoložiti, za Vuca je bio doživljaj neviđen i neshvaćan ranije. I od toga prvoga dara, koji je i on uz majku tako snažno doživio, darovanje majke neće prestati ni onda kad objektivno za to nije imao mogućnosti ali je morao da dariva, dolazilo je to iznutra, ni njemu do kraja razjašnjeno, nešto što ga je usrećivalo, i preko mjere bilo koje druge sreće. A ona, majka, poslije svakog novog poklona, radovala se kao da joj je to onaj prvi, prvi poklon od svog čeda. Iako četrnaestogodišnji dječak ne zadovoljava se platom od koje ne može ni da se čestito obuče. Mora biti načina da se zarađuje više, zasad je to da radi još bolje i predanije, da gazdi doprinese više pa će i gazda njemu dati više.

Izrastao dječak, čist i uredan, uvijek svježe očešljan, hitrog oka i skladnog pokreta, bivao je sve više prihvatan i hvaljen od mušterija. Uživao je kad ga hvale, pa je ulagao napore da ga hvale više, uz to i kupuju više. Osjetno je ovladavao onim sitnim trgovačkim manirima, naučio je da govori dosta a ne kaže mnogo, jer trgovac pred mušterijom nikad ne smije da ćuti, i nikad ne smije ostati bez odgovora koji zadovoljava, i ne samo to, već taj odgovor mora biti i izrečen odmah po postavljenom pitanju. Mora biti kazan tako, da bojom glasa i izrazom lica, kod mušterije izazove vjeru u kazano, da je to tako i samo može biti tako. Tako je Vuco govorio o kvalitetu robe i njenom porijeklu, ali i o cijeni, koja je ovoga puta, tom mušteriji, i samo njemu, tako niska, jer..., nastavlja neku priču koja mušteriji povlađuje, a mušterija kupuje skupo sa krajnjim uvjerenjem da je napravio najbolju trgovinu. Umio je to Vuco bolje od drugih kalfi, umio je bolje i od majstora. Nakon nekoliko mjeseci kalfovanja postao je glavni prodavač, čovjek koji pravi najveći i što je još važnije "najzdraviji" pazar. Znaju to svi u ovoj trgovini, zna i gazda, on najbolje, ali niko od njih i ne pomišlja da ga za to nagradi, da mu poveća platu. Kad neće oni a zašto ne bi on tražio, mislio je i tako i kazao majstoru, pa kad nije od toga bilo ništa, onda se odvaži da to kaže i gazdi Milenku. Odbijen je bez milosti. To ga je povrijedilo i ozlojedilo. Dokazaće on njima da se sa njim ne može tako, zasvrdlao je taj crv u njemu.

U Užicu je nadaleko poznat trgovac Mile Jelić, milioner, daljnji Vucov rođak, kod kojega je otac Ljubo nadničio dugo. Mladi kalfa u zaletu, u toj činjenici, vidio je svoju šansu. Poznavao je on gazda Mila, ali gazda nije poznavao njega, to mu je bio prvi korak koji je morao da prebrodi, razmišljao je zaputivši se na smjelo pješačenje od dvadesetak kilometara, koliko ima od Požege do Užica.

Idući sam, prvi put tako daleko nepoznatim putem i u nepoznat grad, još nepun petnaestogodišnjak, kovao je plan za planom, da bi skrhan od umora, na ulasku u grad, odlučio da se obrati gazdarici, računajući na majčinstvo i mekoću njenoga srca. Sutri dan, sa bolom u duši, vraćao se istim putem, ali znatno teže koračajući od upale mišića, koju je juče pobrao. Iako poražen, razmišljajući putem o daljnjim koracima, nije htio da se preda, ni pod koju cijenu se neće vratiti gazda Milenku i pasti mu na koljena, ali i nema ni drugog rješenja. Istina, potajno je njedrio neke mogućnosti, ima još gazda u Požegi, ima još nade, i kako se više primicao gradu i bivao umorniji, sve su mu se više misli zaustavljale na gazdi Petronijeviću. Teži je od gazda Milenka, kako se to kaže, jednom je bio oči u oči sa tim gazdom, prisjeća se, tom prilikom je gazda Petronijević navratio u Milenkovu radnju kad je Vuco bio sam, nazvao Boga pa upitao: "Jesi li ti, onaj mali, iz Ježevice?", a nakon što mu je Vuco potvrdio, dodao je: "Čujem ja o tebi sve najljepše", samo naprijed, samo tako. Eto, taj slučajan i nevažan susret, u ovom času posta vrlo važan za Vuca. Odlučio je, čim se odmori i opere, otići će do gazde Petronijevića i ponuditi mu svoju radnu snagu.

Gazda Petronijević ga je primio bez mnogo dvoumljenja. Dao mu je i platu koju je predložio Vuco. Kao zdrava junica u rosno proljeće, i Vuco se razigrao ulicom, razdragan je pa mu i ulica postala tijesna, ne zna šta bi od sebe, u času se odmorio od dvodnevnog pješačenja i oslobodio tragova poraza koje je ponio iz Užica.

Kod novog gazde je sve povoljnije za mladog kalfu. Prvo, i njemu najvažnije, bila je činjenica da tu nije bio najmlađi, otprve je primljen kao gotov čovjek, kojemu pripada određen stepen poštovanja, a ne kao kod Milenka, gdje su još uvijek i gazdarica i njena djeca znali ući u trgovinu i narediti mu da pođe za njima, da donese-odnese, da bude sluga. Ne, ovdje toga nema za Vuca, za to služe oni mlađi, konačno dočekao da ima neko mlađi. Drugo, kako je razmišljao Vuco, gazda Petronijević je imao bolju i jeftiniju robu, pa će svoj trgovački dar Vuco bolje iskazati, a plata, sa kojom je ovdje počeo, bila je vrlo pristojna i zaista po njegovoj želji.

Vuco je krenuo u novi posao sa velikim zamislima. Radiće u početku prilježno da bi opravdao povjerenje koje mu je tako lako ukazano, zatim će raditi opet prilježno da bi dobio povisicu, radiće i dalje dobro koliko god to bude znao i mogao da bi, kad od toga bude vrijeme, bio proizveden u majstora, a poslije toga, ako da Bog, uz malo ušteđevine i toliko sreće, zašto da ne, otvoriće trgovinu na svoje ime. Svaki put, kad razmišljanja primakne takvom cilju, usne mu se razvuku u osmijeh, jer se odmah prisjeti majke i njene sretnosti, kad bi to dočekala od svog malog Vuca. Volio bi on to sve postići, koliko zbog sebe, bar toliko i zbog nje, dobre majke koja je stalno s njim u mislima.

Kako su proticali mjeseci, Vuco je sve uvjerljivije dokazivao talenat za trgovinu. Za razliku od gazda Milenka gazda Petronijević je to dobro i redovno zapažao, Vucu davao do znanja svoje zadovoljstvo s njim, neznatno mu i povećavao platu, ali ne u mjeri koju je Vuco zasluživao i očekivao, pa se u šesnaestogodišnjaku počelo pojavljivati nejasno bunilo. Baš u vrijeme plime tog bunila, u prodavnicu je roba dolazila i neredovnije i sa slabim kvalitetom, pa je Vuco, prvi put počeo da razmišlja i o vođenju trgovine, prvi put počeo i da govori protiv gazde, tvrdeći da gazda ne zna to da radi na najbolji način, te kako to treba raditi ovako ili onako Najednom se Vuco počeo ponašati drugačije, postajao je nezadovoljnik koji sve zna. Do gazde su dopirale neke od tih izrečenih riječi, ali gazda Petronijević nije od toga pravio pitanje, nije Vuca pozivao ni na kakav razgovor ili prekor, samo bi se osmjehnuo i kimnuo glavom. Ipak, više kroz šalu nego zbilju, gazda Petronijević je jednom pecnuo Vuca, rekavši mu da je premlad da bi shvatio to što govori okolo, jer šesnaestogodišnjak i ne može znati ni shvatiti doba u kojemu trgovina živi. Postiđen, Vuco će razmišljati o onome što mu je gazda rekao, ali i pored najbolje volje, nije našao da gazda ima pravo, jer zašto ti stari ljudi uvijek misle da mladi ne shvataju, da mladi ne znaju, a oni stari znaju sve.

Gazda Petronijević je bio u pravu, jer šesnaestogodišnji dječak i nije mogao znati da je Evropa u grču, da neki strašni Hitler tamo dolazi na vlast, a i kad bi znao podaleko je to od njega, da je Ameriku zahvatila ekonomska kriza i finansijski krah, a opet ta Amerika, po mišljenju šesnaestogodišnjaka, ama baš nikakve veze nije mogla imati s njima tako daleko od nje. Nasuprot njemu, gazdi Petronijeviću je sve to blizu i preblizu, robe su na tržištu poskupile a nesigurno se dobavljaju, rizik pri nabavci stalno raste a prodaja znatno opada, jer narodu primjetno opada kupovna moć. Svaki dan je slabije, postalo je već i dramatično, došao je na red osjećaj i mjera iskusnog trgovca Petronijevića, ako hoće da ne bankrotira, mora donositi ključne ali i mudre poslovne odluke.

Nakon prve od tih neminovnih poteza gazde Petronijevića, Vuco se nađe na ulici, zbog umanjenog obima posla, kako mu je objašnjeno.

Kao kad se muvi otkine glava, pa nekoliko trenutaka leti bez glave i sadržaja, tako je i Vuco bez ikakve najave, u jednome minutu, sa šesnaest godina i do tada pun zanosa, ostao bez posla, plate, hrane i stana. Bezglavo je izletio na ulicu, tumarao Požegom, a da toga nije bio ni svjestan, sve dok se nije zaustavio na kraju varoši i shvatio da je praktično izbačen i iz grada. Uz velike napore se pribrao da bi mogao bar malo da razmišlja. Vratio se i zaređao od gazde do gazde. U sledeća dva sata je saznao da je već polovina zanatlija, posebno trgovaca, bez posla, da gazde propadaju jedan za drugim, da je tome uzrok neka svjetska ekonomska kriza, koja je do maloprije bila tako daleka od njega a sada, eto, tu je pored njega a možda i u njemu.

Pored toliko ljudi u varoši Vuco je sam u svojoj nevolji, poražen do boli bez prebola. Ni na jedno pitanje nema odgovora, ne vidi svjetlo ni ispred ni iza sebe. Bez izbora, donosi odluku da ide u roditeljski dom, odluku koju je mislio da neće donijeti nikad, da nikad neće biti tako uvjerljivo poražen. Kako će pred majku, nju naročito, kako će ona preživjeti poraz, kad i u ovome času po selu zaustavlja ljude, pokazuje im novac od svoga Vuca, okiva ga zvijezdama i najavljuje njegovo uspinjuuće. Kako doći tamo i pridodati još jedna gladna usta u još gladniju kuću.

Kao kad pretučen pas podvije rep, tako je i Vuco, ponizno, na prstima, ušao u ucvjiljenu roditeljsku kuću i ostao da danima ne iziđe iz nje. Od sramote i grehote. Otac Ljubo je to doživio teže nego je Vuco očekivao, nije govorio, a još manje prigovarao, ali je u njemu proradila jedna slabost koju je nosio čitav život, a to je strah i nesnalaženje u prilikama slabog stanja, kao što su nepogode i nerodne godine. A ovo je za njega bila neka vrste nepogode, nerješivo pitanje, strah od sutrašnjice, izlaz je tražio u rakiji, koja ga je gurala u još dublji nespokoj. Majka Smilja je nesreću doživjela baš onako kako je Vule i mislio. Ona se prva nje otrijeznila i pošla u potragu za nekim novim rješenjem, za mlada i pametna sina, kako je govorila. I našla ga je.

Tu, u ježevičkoj čaršiji, bila je jedna trgovina kojoj je vlasnik bio Jelić Dobrivoje, Ljubov brat. Smilja se obrušila molbama na nj, te ovaj popusti. Tako je Vuco započeo novi trgovački život, u svojoj šesnaestoj godini, u trećeg gazde po redu, kod rođenog strica.

Godinu dana rada u ježevičkoj trgovini, Vuci je prošlo kao na usputnoj stanici, s konja na magarca, kako je znao da kaže, bez zanosa, naročitih želja i nijedne prilike za nekim poslom koji bi mu donio pristojan život. Po dogovoru iz dana zaposlenja, kod gazde je imao hranu i spavanje, i nešto malo novca u vidu plate, sa kojim nije mogao ama baš ništa napraviti, pa ga je, gotovo u cjelosti, davao majci, da bar ona bude sretna. Ni zašto nije pokazivao naročito zanimanje, pogoto ne za mjesne prilike i neprilike, shvatao je, tu svoju prolaznu stanicu, kao odjek tog već za njega znanog svjetskog ekonomskog posrtanja, protiv koga on ne može ništa, ali kad prođe to, potražiće i on sebi ono što mu pripada, biće to negdje, ali svakako ne u Ježevici. Sa takvim mislima je prolazio tu jedinu ulicu varošice-sela, ne zanimajući se ni za ljude ni za bilo kakve prilike i neprilike.

Jednoga dana ga je privukla grupica ljudi koja se okupila pored zida opštinske zgrade. Dajući znatiželji na volju, prišao je grupici i počeo, kao i oni, da čita veliki bijeli oglas na zidu. Bio je to konkurs za vojnu školu. Sve tražene uslove on ima, još jednom ih je pročitao da bi se u to uvjerio.

Tu, ispod oglasa, donio je odluku.

Konkurisaće.

Glava 9.

Nakon što je pročitao konkurs, Vuco se vratio u trgovinu, iz koje je maloprije izišao. Prva pomisao je, o konkurisanju će da popriča sa stricem, jer mu je on i poslodavac i staratelj. Tih stotinjak koračića išao je sporo, kao i svaki čovjek kad razmišlja duboko. A misli su se rasplinule, preko Ježevice i Požege do Beograda.

Već sebe vidi u skladnoj uniformi, čist je, sit i uvažen. Podoficiri su dobro plaćeni i žive po gradovima. Vuco neće više posrtati za poslovima, neće više biti bjelosvjetski sluga.

U takvom raspoloženju je stigao pred strica, ali je okolišao da kaže naum. Nije mu ni lako, jer kad je stric trebao njemu, i zaposlio ga samo da ne bude na ulici, onda je bio manji od makovog zrna, a sada kad stric treba njega, on je nezahvalan, naumio je da ga izda. Za Vuca nije pitanje hoće li ili neće, pitanje je kako da što bezbolnije završi sa stricem, neprijatnost je samo u pitanju.

Teško mu je da prevali riječ preko jezika, ali stric je iskusan i mudar čovjek, on je progovorio prvi.

—Vidim te, čitaš konkurs, na opštini! —Vuca iznenadi stričev glas, po njemu nije mogao da prepozna poruku, da li mu prigovara zbog mogućeg napuštanja trgovine, ili je to samo onako rečeno.

—Da, čitao sam —Vuco odgovori tek da kaže što.

—Pa, šta si odlučio? —Stric će pravo u čelo

—Ne znam. Ja se vratio da pitam tebe. Šta bi mi rekao ti? —kaza nakon što se iznenadi da je sa konkursom stric upoznat, i očito je, razmišljao je o mogućnosti da bi se Vuco mogao zanimati za to. Po ne zna koji put se uvjerio, da stariji ljudi znaju mnogo više nego govore, za razliku od njega koji mora odmah prepričati, i ono što zna i ne zna. U ovom času misli da je to neka posebna mudrost koju on nikad neće steći.

—A, šta ćeš i ovdje?! —stric je opet nepredvidiv.

—Ne znam, mislio sam, nije pošteno zbog tebe...

—Nemoj gledati na mene. Gledaj šta je bolje tebi. Ovo je najgore što imaš sada. Neka tebe ovdje, poradi mene. Ali ovo nije za tebe, ovdje ćeš uvijek biti to što si sada, a tamo je nešto drugo. Ja mislim, trebaš da konkurišeš —stric ne ostavi ni malo dvojbe oko svog stava.

—Ama —malo postiđeno poče Vuco —ne znam, ni kako ću napisati molbu.

—Ne znam ni ja —kaza stric, malo se zamisli, pa nastavi —Imamo rođaka, majora Ljubomira Đurića, u Novom Sadu... Idi pročitaj do kada se predaju molbe.

 

Vuco ne zna kako se dalje odvijao proces oko njegove molbe, za njega je to radio neko drugi. Njegovo je bilo samo da očekuje poziv za ljekarski pregled, i ne sumnjajući da bi mogao biti odbijen.

Tako je i bilo, u septembru tri mjeseca nakon što je vidio oglas, u ruci je imao očekivani poziv. Prvi put je vidio svoje ime, naštampano na pisaćoj mašini. Kovertu je nosio u džepu i često je vadio, da Bog sami zna po koji put, još jednom, vidi: JELIĆ Dragomira VUKADIN.

Dragomir i Vukadin su imena, oca i sina, koja se pojavljuju vrlo rijetko, u Ježevici nikada, i svaka njihova pojava, iza sebe povuče bitne životne događaje. To je onaj pravi razlog, zbog kojega Vuco tako često iz džepa vadi i čita pročitano pismo. Raspoloženje se rasplinjivalo sve više kako se primicao dan polaska za Petrovaradin, grad za koji nije čuo prije.

Prvi put je ušao u voz. Doživljaj preko svih do sada. Ne zna kud bi prije, na prozor, na sjedište, u hodnik, u klozet, u drugi vagon, pa to zmijoliko željezo je čudo nad čudesima. Jutros je pješačio tri i po sata i trčkarao po vagonu dva sata. Premoren je, pa kao da je ko bacio vreću na sjedište, Vuco se zbacio na klupu i za tren zaspao.

U petrovaradinskoj kasarni, toj vjekovnoj austrijskoj tvrđavi na brdu koja je stražarila nad vodom, zemljom i ljudima, Vuca je dočekao žamor preko sedam stotina mladića kao i on, seljačića opčinjenih svim i svačim. Od deset primaju jednog, sada Vuca poče opsjedati to saznanje.

Ako i na jednom zubu ima malo crnila —odbijaju, pronese se glas. Vuco i nesvjesno gura prst u usnu duplju i opipava zub po zub, valjda su svi zdravi, promuca u bradu.

Ako su tabani ravni —odbijaju, saznaje pa se izuva, zaviruje tabane, ne zna da li su ravni ili nisu, jer svi su oko njega obuveni, pa ne može da upoređuje.

Kičma, vrat, koljena, ruke, prsti, oči..., samo da malo doktorima nije po volji —odbijaju. Sve tim redom Vuco zagleduje i opipava. Ne zna kako je sve to u njega, da li je ili nije po vojnim mjerama. Zabrinut je.

Oko podne podoficir u bijelom mantilu sa vrata proziva Jelić Dragomira Vukadin.

Ušao je u hodnik za onima koji su prozvani prije, tu malo odstajao, dok ponovo nije izviknuto Jelić Dragomira Vukadin. Prekročivši prag, pred njim se ukaza velika sala i desetak ljudi u bijelim mantilima. Između njega i njih, dvadesetak do kože nagih mladića hodalo je, njemu nesuvislim pravcima. Do malo se skinuo i on, sve sa sebe, uz golem sram, pa ne zna šta bi od sebe, svaki mu položaj neprijatan. Okretao se i tražio mjesto gdje bi ga najmanje vidjeli, ali takvog mjesta nema, jer tu je sve postavljeno baš tako, prostorija, oprema i ljudi, da se nagost vidi sa svih strana. Ubrzo su ga se dopovezali bjelaši, jedan ga mjeri od pete do tjemena, drugi vodi na vagu, treći mu zagleduje zube kao konju na pijaci, četvrti mu opipava ono od čega ga je najviše stid, peti mu razvrće stražnjicu, i više i ne zna koliko ih je i šta su mu sve gledali. Hodao je od jednog mantila do drugog, dok u jednom trenu ne banu pred svoju odjeću, u koju se uvuče brže nego je to učinio ikad, pa kao da su ga zaista jurili iznutra, istrčao je među obučene. A tamo ga dočekaše pitanjima, vezana za golotinju i bijele mantile, a on najednom važan, zna sve, pa priča i dodaje i što jest i nije.

Vuco se, kao da je kopao čitav dan, izvukao iz gomile, odmakao do jednog platana, sjeo mu na isplivalu debelu žilu, i domalo zadrijemao. Ne zna koliko je spavao, tek kroz san čuo je graju. Kad je shvatio da se mladići okupljaju oko podoficira, koji će da čita imena primljenih, poskočio je i ugurao se duboko u gomilu.

—Tišina! Tišina! Tišina, majku vam seljačku ! —ječio je glas koji bi da zgromi sve oko sebe. Muk! —Tako, bre, kad kažem tišina, onda da bude tišina. Sad, slušajte pažljivo, jer ja neću ponavljati. Nisam ja glas našao na ulici. Slušajte pažljivo! Kažem, neću ponavljati. Sada ću pročitati samo one što su primljeni. I zato, slušajte dobro! Tišina, vi dole! Hoćete li da vas pošaljem kući? Odmah! A, šta je bre? Jesam li rekao tišina? Ima da bude tišina dok ja govorim!? Naučiću ja vas redu, mamicu vam vašu! Slušaćete! Dakle, čitaću... —konačno je počeo da čita, a tišini bi zavidjelo i groblje u doli.

U dječaka su srca gruvala, činilo im se, svakom od njih, da njegovo srce proizvodi lupu koja remeti tišinu, pa su rukama pritiskali grudi, da ih smire. Vucovo je lupalo kao da će da iskoči. Držao je ruku na grudima, silom usporavao dah i slušao imena, moleći Gospoda Boga, da i njegovo bude pročitano.

Pročitano je među prvima. Njegovo!?

Sav je razdragan, ali se ne udaljava. Čeka, još bi na neki način da provjeri, da dodatno utvrdi da je primljen, jer više i ne zna kako je čuo svoje ime. Nije li mu se to samo pričinilo? Mora da provjeri. I čekao je dok spisak nije bio izvješen, a kad je na njemu jasno, desetak puta provjeravajući, pročitao JELIĆ Dragomira VUKADIN, smirio se i prepustio najezdi sreće.

"Dole popisani, koji su primljeni u VOJNU VAZDUHOPLOVNU PODOFICIRSKU ŠKOLU, za školsku 1934/5. godinu, da se, u toku ovoga dana, jave u učionicu broj 2 kod kapetana Kosa", pisalo je iznad spiska primljenih.

Vuco je pronašao navedenu učionicu. U njoj je zatekao polovinu momaka sa spiska i neke vojnike i podoficire. Sjeo je kao i ostali.

Sjedio je nekoliko sati, ni sam ne zna koliko, jer je veći dio toga vremena prespavao. Nastao je metež, koji ga je rasanio, a poticao je od najave dolaska kapetana Kosa.

Ušao je kao da ga nosi vjetar, hitro i preozbiljno, pratila ga je gomila uniformisanih ljudi, ali je Vuco vidio samo njega. Taj kapetan, u tome času, za Vuca je bio neka nedokučiva visina, sve je na njemu bilo kao saliveno, a izraz lica kao u svetitelja, koje je zagledao u crkvi u Dobrinju. A kad je počeo da govori, Vuco se pretvorio u uho, jer je kapetan, baš kao i pop u dobrinjskoj crkvi, govorio dosta nerazumljivih riječi.

Upravo ta nerazumljivost je u njega unosila strahopoštovanje. Pitao se, od kud toliko znanja u toj dvojici ljudi, ali zna da on, Vuco, nikad neće znati toliko, jer on nije njihova sorta, on je prost čovjek, a oni nisu. Naravno, Vuco je mislio tako jer nije znao da pop služi liturgiju na staroslovenskom jeziku, a kapetan u srpski jezik unosi mnogo iz svog maternjeg slovenačkog jezika. Gledao je u kapetana kao u čudotvorca. Tako će i ostati dok se bude ovdje školovao.

Kapetan je objasnio šta pitomci, tako se đaci ovdje zovu, moraju uraditi ovoga dana, a podoficirima i vojnicima, koji su takođe u njega gledali sa strahopoštovanjem, izdavao je naredbe. I premoren, i uzbuđen, i ponesen, Vuco je malo što od nastupajućega razumio, a još manje upamtio, pa je sledeće sate proveo slijedeći gomilu.

Izbio je pred bricu, koji mu je ošišao kosu do glave, na nularicu, sad se prisjetio da je tako rekao kapetan. Idući za ošišanim izbio je pred jedna vrata, tu je čekao u redu, pa ušao u skladište, koje ga je zapljusnulo čudnim mirisom, njemu prijatnim, po njemu će kasnije mirisati i oni i sva odjeća na njima. Ovdje to zovu naftalin, a njegov miris ubija gamad, to saznaje čekajući u novom redu.

Kad je izišao tamo gdje nije bilo redova sjeo je na odjeću koju je dobio. Prethodno ju je stavio na dva čaršava i zavezao u balu. Domalo, pojavio se jedan vojnik, i on je imao neki čin, Vuco ne zna koji, ali zna da je redov, jer je na njemu bilo vojničko a ne oficirsko ili podoficirsko odijelo. On izdvoji jednu grupu, i Vuca u njoj, pa je povede u pravcu omanje zgrade, koju nazivaju kupatilo. Tu je palo naređenje, skidanje do kože. Danas po drugi put sram koji se ne može izbjeći.

Dvadesetak mladića, golih kao od majke rođenih, kupalo se ispod štrcale vode. Vuco je utrčao među njih i sapunom, kojega je tu bilo na svakom koraku, nastojao da istrlja i spere sav svoj dosadašnji život.

Znatno osvježen, nakon što je žurno navukao donje gaće, sada se opustio i prvi put počeo da razgleda odjevne predmete u zavežljaju. Ništa od onog što je imao nije bilo po njegovoj mjeri, veliko je ili je kratko. I on se upusti u trampu, koja je već bila uzela maha. Izmjenjao je sve, onda je sve to pravilno obukao, pravilno, zahvaljujući jednom vojniku, koji je stajao pored njega, i koji je uočio da je Vuco nepravilno obukao šuferice, prišao mu je i pokazao kako se to radi, a onda ga je uputio i za ostale odjevne predmete.

Na sebi nije imao ništa od onog što je ponio sa sobom. U zavežljaju je bila i platnena vreća, kojoj nikako nije mogao da objasni smisao. Vojnik je i nju objasnio. U nju treba da stavi sve civilno, na nju da napiše adresu roditelja i da je odloži na gomilu na koju je ukazao rukom.

U novoj i mirisnoj odjeći Vuco se osjećao kao nov, neki drugi on. Neki on, ali svakako vredniji od onog jutrašnjega. Izmakao se na osamu, pa se zagledao. Ne može da se nagleda sebe, novoga sebe. Divi se onome za koga drži da je on sada. Nakon prvog vala samozadovoljnosti, okrenuo se prema ostalima, sad istim očima zagleduje njih, onda opet zagleduje sebe, čini mu se izgledniji od njih, da njemu to sve skladnije pristaje. Zaključuje i ide da se izmješa sa njima, da razgovara.

Jutros se bavio šarenilom momaka, narječja i čudnih nošnji, a sada kao da se različitost istopila, svi su jednako ošišani i jednako obučeni, svi liče na jednoga. Vuco ih posmatra, i oni njega. On govori malo, teže od ostalih pravi poznanstva. Kao kad se iznad pašnjaka nenadno pojavi orao, te se stada uskomešaju, tako se i pitomci pri pojavi kapetana Kosa dadoše u nepotrebna pomjeranja.

Zbor! —vrisnu iz komandira.

Iako prvi put mladići, pitomci, čuju tu riječ, kao da je riječnik došao sa uniformom, svi potrčaše u svrstavanje po visini.

Da je ranije ko Vuca pitao za visinu, ostao bi bez odgovora. Ovdje se ona vidi u punoj čistoti, tačno je u sredini, i nema dvojbe. Srednjeg je rasta, kao što će mu kasnije i pisati u svim dokumentima. Odatle je krenula kolona prema podrumu tvrđave, tamo su se dijelile slamarice i slama, tamo je saznao da slamaricu treba dobro nabiti, jer je to vrlo važno pri pravljenju kreveta, izravnavanju ivica ravnjačom, što će u sljedeće dvije godine biti svakojutarnji obavezni posao svakog pitomca.

Kao da slamarice same idu u koloni prema spavaonicama, ispod njih se ne vide pitomci, ostavši zadnji, kolonu je tako vidio Vuco, i pomislio, prvi put pomislio o gubljenju samobitnosti u ovome gdje se našao. Kasnije će takvih misli biti sve više. Stajali su pored kreveta, na koje su odložili slamarice. Čekali su vojnika, koji je dijelio po dva ćebeta i čaršafa, te jastuk i ravnjaču. Uslijedila je komanda za pravljenje kreveta.

"Da bude kao šibica!", upozoravao je zaduženi vojnik. On je prvi napravio jedan od kreveta, pokazao kako se to radi. Zaista, krevet je bio oštrih ivica kao šibica. Kako je ko završavao, tako se odmicao za pola koraka i čekao kontrolu, istoga vojnika. Od dvadeset kreveta, ostala su nedirnuta dva, kod ostalih je vojnik, potezanjem donjeg čaršafa, pravio gomile na slamaricama. Osamnaestorica su ponovo pravili krevete, po završetku odstupali pola koraka i čekali. I tako petnaestak puta. Vucov krevet je prošao četvrtu kontrolu, a iza zadnje kontrole su ostale četiri gomile.

Prvi radni zadatak je prekinula truba, čuju je prvi put, ali znaju da je poziv za večeru. Istrčali su na plato i postrojili se. To će im biti zborno mjesto, kazao je kapetan, koji je prethodno komandovao zbor i pričekao da se pitomci postroje. Potom je komandovao, "Poravnajs!", "Nadesno!" i "Pravac menza, napred marš"! Kako su za večeru zauzeli mjesta, rečeno im je, takva će ostati sve do kraja školovanja.

Večeras je večera bila kasnije od propisanog termina, pa se ubrzo oglasila truba novog zova. Pozivala je na spavanje, ovdje se kaže povečerje. Vuco je zaspao čim se sastao sa krevetom, ali je isto tako brzo bio probuđen komandom: "Noge na pregled!". Mnoge stvari, koje je danas spoznao, shvatio je i prihvatio, ali da baš svako veče mora da pere noge, to mu nije moglo stati u glavu. Čemu to? Naročito ne razumije zašto su njega tri puta izbacivali iz kreveta, dodatno slali na pranje, a noge su mu čiste, čistije nego su bile ikad prije.

Zaspavši, ušao je u novi dio života, u njemu će sve biti drugačije nego prije, čak će mu i ime promijeniti, zvaće ga Vukadinom, kako ga niko do sada nije zvao, zvaće ga onako kako ga je u dobrinjskoj crkvi, davno nazvao kum Ilić, komu je zaboravio i lik i ime.

Iako je truba pozivala na ustajanje, niko od dvadeset pitomaca iz Vukadinove sobe nije ustao, nije se probudio. A kad se začuo glas kapetana izdaleka, a deračio se na nekoga, svih dvadeset momaka je poskakalo, kao da ih je ko polio vrelom vodom. Odzvanjale su komande za pranje zuba, umivanje, čišćenje cipela, pospremanje kreveta, kofera i smotra u sobama. Uslijedilo je razvaljivanje kreveta.

Izabran je sobni starješina. On će biti važna ličnost u budućem životu pitomaca. Čim je izabran preselio se na krevet, desni zid do prozora.

Truba je pozvala na jutarnju smotru, u stroj na zbornom mjestu.

Zaduženi podnarednik samo jutros, da pokaže kako će to ubuduće raditi dežurni, postrojio je pitomce, poravnao, prebrojio, pa sačekao da se iza jednog ćoška pojavi kapetan. Tada je komandovao: "Mirno!" onda je sačekao da se kapetan približi na dvadesetak koraka, pa se strojevim korakom uputio prema njemu. Zaustavio se na tri koraka i pozdravivši ga vojnički, raportirao: "Od sedamdeset i dva pitomca, po spisku prisutno je sedamdeset i dva. Odsutnih nema, nema prijavljenih za ljekarski i nije bilo pritužbi". Kapetan je prišao na sredinu ispred stroja, pozdravio sa: "Pomaže Bog, junaci!" pa nakon odgovora, pošao od pitomca do pitomca, da vrši smotru. Više od polovine nije bilo uredno, najurio ih je da prišiju dugme, zakopčaju svu dugmad, izglancaju cipele, podsijeku nokte, poprave opasače, uprtače...

Nakon desetak minuta svi su bili u stroju na putu za doručak, a nakon pola sata u učionicama. Tamo su dobili sve što je bilo potrebno đaku: sveske, olovke, gumice, trouglove, šestare, tuševe, knjige... Dobili su raspored časova, imena predmeta i nastavnika. Nastavnici su oficiri, osim nastavnika za matematiku.

I onda je, kao i u svakoj dobroj školi, a ova je to svakako bila, počela nastava sa svom ozbiljnošću i strogošću. Malo je slobodnog vremena, a i ono je planirano za sport i razonodu, sve u krugu internata, a i ono se moglo koristiti za učenje. Časovi učenja su obavezni za sve, svaki dan osim nedelje, od četiri do šest posle podne. Iza toga je slijedio obavezni čas vaspitača, pa večera.

Čas vaspitača je držao kapetan Kos. Podučavao ih je kako da se vladaju, kako da uče, kako da vole Otadžbinu i Kralja, kako se treba čuvati neprijateljskih uticaja... Svaki dan im je prepričavao važne članke iz državnih novina i učio ih da čitaju novine. Govorio im je o međunarodnim odnosima, koji su bili vrlo zategnuti, i o unutrašnjim prilikama koje takođe nisu dobre.

Vukadin kao i ostali mahom na selu odgojeni mladići, u kapetanu su gledali sveznalca, divili se i gutali njegove riječi i upozorenja. A kad bi se dogodio neki ispad, to mladost nužno prati, kapetan se pretvarao u strogog sudiju i žandara. Presuđivao je i tukao na licu mjesta. Međutim, pitomci ga zbog toga nisu manje cijenili i voljeli, doživljavali su ga i tada kao oca, strogog ali pravednog.

Nakon deset dana Vukadin se uklopio u sve što se od njega tražilo, osjeća da je među boljima po znanju i to ga veseli. Hrana i odjeća su mnogo dobri, pa se on osjeća sretnim, i upravo se sprema da takvo pismo napiše roditeljima, ali još čeka Zakletvu, da njom začini pismo.

Glava 10.

Život pitomaca u proteklih desetak dana u Petrovaradinu je na svaki način nov u odijevanju, ishrani, spavanju i ustajanju, obavezama i radnjama, učenju, odnosu prema ljudima i okolini, načinu razmišljanja i slobodi kretanja. Zahtijeva se napor kakav nisu imali u ranijem životu, i baš kad je taj napor zaprijetio nervozom, na red je došao dan Zakletve. U njemu je sve drugačije, kasnije se ustaje, nema smotre, nema nastave i časa vaspitača, muzika odzvanja na sve strane, za ručak će biti kolača, biće i vina, dobiće se prvi put dozvole za izlazak u grad, kasarnu će posjetiti neki važni ljudi i general, i još dosta manje važnih stvari. A centralna stvar je, naravno, svečano polaganje zakletve, kojom se pitomci zakljinju na vjernost Kralju i Otadžbini. Na Zakletvu će doći i Njegovo Veličanstvo kralj Aleksandar Karađorđević, pronijela se ta vijest, pa su pitomci ushićeni i rade na svom uljepšavanju što mogu više. Preko polovine ih se ovoga jutra brije prvi put. To se lako da uočiti po obrezgotinama, na koje neiskusni mladići zaljepljuju komadiće toalet papira. Ima ih i sa nekolika papirića na licu.

Vukadin spada u starije među njima. Malo je ozbiljniji, snalažljiviji i iskusniji. Već ima radna i životna iskustva koja mu olakšavaju život. I on je ushićen saznanjem da će danas vidjeti Kralja. Nikome u njegovoj široj porodici to nije pošlo za rukom, biće to događaj i za porodicu. Večeras će pisati pismo u Ježevicu, toliko toga ima da napiše. Kralj!? Zbilja, dočekao da ga vidi, a ko zna, možda i rukuje, možda i progovore koju, ko zna..., ushićen je i zanesen. Staće pred Kralja i zakleti se, hoće se zakleti svim i svačim, duboko iznutra osjeća zadovoljstvo i čast u Zakletvi, jer on istinski voli Kralja i Otadžbinu, osjeća ih kao dio sebe, za njih će dati život, ako zatreba, u tom pravcu su ga odgajali u Ježevici, pa Zakletva dođe kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Njena svečanost je nešto dodatno, to je događaj koji i razgaljuje i uozbiljuje istovremeno.

Dan Zakletve je protekao u mladalačkoj raspojasanosti. Iako nije bilo Kralja sve se odvijalo kao da i jest, pitomci su sav prethodni zamor potrli sa po jednom šoljom crnog vina, pa se raspričali, raspjevali i razigrali. Milina je bilo gledati nepatvorenu mladalačku naivnost uogrnutu runom sreće. Kapija, koja poznaje samo tišine, danas je opsjednuta užurbanim uniformama, koje čas izlaze čas ulaze. Nije šala izići u grad, mnogima će to biti prva šetnja u nekom gradu, a grad nije bilo koji, većina će ih ići u Novi Sad. I Vukadin će tamo, i on se obrijao, namirisao, izglancao cokule, utegao kaiš i opasač, nakrivio šajkaču, sve na njemu stoji po propisu. Zadovoljan je sobom, misli i da je zgodan momak, a ko će ga znati, može ga koja i zamjeriti u gradu, nikad se ne zna, pun ushićenja i nestrpljenja, jurio je da što prije pređe preko kapije, da što prije zagazi u život bez ograničenja, da se nadiše slobodnog civilnog vazduha, da ovaj dan bude što duže njegov i samo njegov.

I nekoliko dana po Zakletvi protekla su pod njenim dojmom. Toliko je toga imalo da se ispriča i prepriča: o pitomcima koji su mucali dok su recitovali, o riječima i epoletama đenerala, o kapetanu Kosu koji je od svih oficira, najbolje predao raport, o Novom Sadu i njegovim djevojkama, kolačima i fotografijama, o vinu i o mnogo čemu još što je bilo ili se lagalo da je bilo. Bilo je laži polovina ispričanog, a kad se govorilo o djevojkama, onda je sve bila samo laž, ali slatka od koje nikome nije bilo štete, a uhu je godilo. I ko zna dokle bi Zakletva bila najvažnija stvar u životu ovih mladića, da se nije dogodilo nešto što je mnogo snažnije odjeknulo od Zakletve.

"Uzbuna! Uzbuna! Uzbuna!", kasarnom je odzvanjao poluglas ozbiljnih podoficira i oficira, koji je uznemiravao i poslijeponoćnu tišinu srednjevjekovne tvrđave. Mladići su buđeni naprepad, a nisu mogli da se sastave sa javom i razumom. Po buđenju su ovješavali glave i uspavljivali u padu prema jastuku. Razbuđivali su ih nježno, požarni pitomci, oficiri i podoficiri, nježnost je neobična pojava u praksi uzbuna, pa je ta činjenica kod već razbuđenih mladića, izazvala pažnju i najavljivala ozbiljnost uzbune. Ovako nije kad je uzbuna radi uvježbavanja uzbune, imali su već jednom takvu, kada su buđeni galamom, psovkama, pretnjama i batinama, od toga arsenala jutros nema ni čaura, uzbuna je posebna, ozbiljna i zagonetna.

"Pod punom ratnom spremom", pitomci su se bez glasa i zveketa postrojili na zbornom mjestu, pa u najvećem stepenu tišine, u koloni po jedan, izvukli iz kasarne i zaposjeli jednu kosu pored nje. Niko ne zna svrhu uzbune, ali svi znaju zadatke i izvršavaju ih besprekorno. Civili ne smiju da otkriju njihov položaj.

Zadatak se proširio i na sutrašnji dan, i na prekosutrašnji.

Snabdjevanje je besprekorno. Taman kada je počela da popušta opreznost, ona je redovna pratilja vojnika u trećem danu dogodila se dioba municije, one prave, ne manevarske, već one što ubija, one što je nazivaju bojevom, one što je ni jedna generacija ove vojne škole prije njih nije ni vidjela. Dodatni moment za uozbiljavanje, ali sada i strah.

Ne doznaje se razlog uzbune, do bojeve municije se vjerovalo da je vježba, ozbiljnija od drugih, ali sa municijom koja ubija, i um drugačije misli. Nema dileme, nešto je vrlo važno i opasno, toliko je ozbiljno da to ni procuriti ne može. Zar može biti nešto toliko sakriveno da baš niko od pitomaca ne može da otkrije? Ako je tako, onda ni oficiri ne znaju o čemu se radi, inače bi se do sad izrekao neko od njih. Djeca su zaplašena. Počelo se šuškati o mogućem napadu Mađara, o ratu.

Vukadin Jelić je preplašen i unezvjeren. Mlad je da bi prihvatio smrt. Zakleo se Kralju i Otadžbini, to je istina, učinio je to svjesno i sa ponosom, ali sada kad je stvar opasna po život, misli da je nepošteno, da odmah posegnu za njegovim. Pa tek se rodio, tek se školuje za život, i da ga odmah izgubi. Teško mu je da se miri s tim, a sva je prilika po njegovom shvatanju situacije, rat je gotova stvar, i on je na prvom braniku Otadžbine, blizu granice, odakle nema bježanja, nema spašavanja. Smrt je zrela, nije ona samo mogućnost, ona je realna i skoro neizbježna. Uspaničio se, premlad je i ne miri se, a nije u stanju ni da pretpostavi izlaz. Počeo je i da pokazuje znakove panike.

Vukadinovo ponašanje je uočio jedan nepoznati oficir koji se stalno vrzmao između pitomaca. On je Solunski borac, takozvani školarac, i koji je Vukadinovih godina već bio prekaljen ratnik. On je u početku ratovanja bio prestrašen. Prepoznaje takva stanja kod mladića i Vukadin mu je već i ne zna koji po redu. On tu i jest zbog njih da ih smiri, pa je tako i prišao Vukadinu. Vješto mu je prišao, "spontano" su zapodjenuli razgovor. Oficir je prepričavao svoje ratovanje, počevši od onoga kako ga je bilo mnogo strah, ali kad je to prebrodio, nastupila je odvažnost i hrabrost, a sve to će se dogoditi i Vukadinu u narednim danima.

Oficir je potpuno uspio. Vukadin mu je povjerovao sve, čak i to da ni oficir ne zna razlog uzbuni, a i nije znao. Zna da je nešto vrlo ozbiljno, vidi to po ponašanju više komande iskustvom iz rata, ali zna i da nije u pitanju rat. Neka nije rat, a za ostalo ćemo lako, mislio je Vukadin i ubrzo se oslobodio onog što se zove strašni strah pred prvo vatreno krštenje.

Petog dana je pala komanda da se uzbuna završava, i da se pitomci vrate u kasarnu. Još niko nije znao razlog uzbune, ali su u povratku susrećući civile vidjeli mnoge uplakane, a da bi iza toga vrlo brzo, kolonom protutnjao šapat:

"Poginuo Kralj".

U kasarni je red uspostavljen za sat vremena po dolasku pitomaca, i prvo što je uslijedilo, bio je vanredni čas vaspitača, koji je trajao tri puta duže od uobičajenog. Vaspitač je ušao u učionicu suznih očiju, to je izazvalo opšti plač pitomaca. Bilo je ridanja i kuknjave, pa je s mukom uspostavljena radna atmosfera. Vaspitač je saopštio tužnu vijest.

Poginuo je u Marseju, francuskom gradu, Kralj Jugoslavije Aleksandar Prvi Karađorđević.

Uzeo je rukohvat novina i čitao više članaka o toj nesreći. U Vukadinu je, od članka do članka, rasla saosjećajnost sa Kraljevom porodicom, malodobnom djecom, ali i mržnja prema ubicama, koje bi on, kao kurjak ovcu, mogao zubima da davi. Kada su se počeli praviti spiskovi dobrovoljaca javio se odmah, jer u njemu je strah nadomješten borbenošću i mržnjom prema zlikovcima, ne plaši se pogibije, za Kralja i Otadžbinu je sada i na to spreman.

Sljedećih dana je nastava u školi tekla po ustaljenom rasporedu, ali je sve bilo u duhu Kraljeve pogibije i mogućnosti da se zarati, pa je uvedena prekoredna obuka sa bojevom municijom, a dobrovoljci su imali i dodatno gađanje.

Vukadin je bio uvjeren da će izbiti rat, jer koliko njega služi pamćenje iz kazivanja starijih, nikada se nije dogodilo da su kraljevi ginuli bez rata. Rat je neizbježan, to je i njegova sudbina, ne može je izmijeniti, pa kad je tako, onda neka bar bude časno. On će u prve borbene linije, on će i tamo prvi, on će biti pukovnik ili pokojnik, kako Srbi znaju da kažu. Ali nije mu to bila sudbina.

 

Jedne noći ga je razbudio jeziv bol. Sutri dan ga je pregledao ljekar, opipavao desno podrebarje, gdje je Vukadin pokazivao da ga najviše boli, vrtio glavom i po nekoliko puta pripitivao da li ga baš tu najviše boli, a kad je svaki put dobio potvrdan odgovor, ljekar ga je uputio u bolnicu.

Hitno!

U bolnici se sve smjenjivalo, i ljekari i bolničari, i požarni i oficiri, i hrana i piće, sve osim Vukadinove boli, koja je zabrinjavala silinom i zrelošću. Ljekari su se njime bavili preozbiljno dok su ga pregledivali, ali su ga brzo zapostavljali i ostavljali bez jasne dijagnoze. Vraćali su se svojim nevoljama, koje su proizašle iz žalosti za Kraljem i straha za sutrašnjicu.

Vukadina je bol sve više uzimao pod svoje, danima već ne jede, ima visoku temperaturu, povraća, ne spava i gubi na težini. Ljekari i dalje nemaju dijagnozu, lijekovi nemaju dejstva, kritično je i za njegovo poimanje stanja, ali je još opasnije što tako misle i doktori. Nemoćni su. Sazvan je konzilijum ljekara, najuglednijih u Novom Sadu. Dijagnoze su različite, polaze od bolova u predjelu žučne kese, plućne maramice i jetre. Autoritet, doktor čija se do sada nije pobila, jedini ima dijagnozu upale slijepog crijeva, ostali na njen pomen vrte glavama, ali im ne pada naum da ne dignu ruku kad tako misli on. Domalo se Vukadin nađe na operacionom stolu u stanju, koje je zapisano na njegovom kartonu —KRITIČNO.

Operacija je uslijedila, zaista, u sudbonosnom času. Upaljeno i raspuklo slijepo crijevo je prijetilo sepsom. Operacija je uspjela, ali je pacijent bio već toliko iscrpljen, da organizam nije imao snage da se oporavlja.

Mjesec dana je trajala borba za život. Ni jedan lijek nije pokazivao znake napretka. I onda se dogodila slučajnost, koja će razriješiti sve.

Već spominjani rođak, major Đurić, imao je nekih nezgoda sa zdravljem djece. Njegova supruga je dovela djecu na pregled u bolnicu, u kojoj je Vukadin odbrojavao zadnje dane života, kako se govorilo po bolničkim hodnicima. I do nje je stigla ta priča i ona se prisjetila da bi to mogao biti rođak njenoga muža, pa je pošla da ga vidi. Ona je njemačke krvi, apotekarova kći, pa je iz Njemačke potražila pomoć i za nekoliko dana dobila lijek, koji je Vukadina povratio u život.

Nakon dva mjeseca teškog bolovanja bolesnik se vratio u školu. Tamo su ga dočekala zatvorena vrata.

Više nije bio pitomac te škole. Izbrisan je iz školskog dnevnika.

Sad ima novu bolest poznate dijagnoze, on nigdje nije prispio. Rastužio se i klekao na koljena pred komandanta škole. Nije pomoglo. Objašnjeno mu je, da i pored najbolje volje nastavničkog vijeća, on mora napustiti dalje školovanje, jer se sa gradivom, u međuvremenu, otišlo toliko daleko, da on više nije u stanju da prati nastavu. Savjetovano mu je da dogodine ponovo konkuriše.

Dječak je plakao i molio, ali nije moglo biti drugačije nego onako kako je već odlučilo nastavničko vjeće.

Skrhan, prešao je kapiju, i ne imajući na pameti drugo što, pošao je rođaku majoru prvi put u kućnu posjetu. Tamo je samo plakao. Major Đurić ga je malo smirio, obećavši da će sutra nešto preduzeti.

I dogodilo se, prvi put u takvim prilikama, Vukadin Jelić je vraćen u školu, da neupisan prati nastavu do polugodišta. Pa ako bude, kako je dječak obećavao, sustigao nastavu, ako bude bez slabih ocjena a ispitan iz svih predmeta, onda će biti upisan u drugo polugodište. Tek da mu se da, prividna, prilika, jer je polovina polugodišta već minula.

Iscrpljen od bolesti, a neozbiljno shvaćen, i od nastavnika i pitomaca, Vukadin je ušao u neravnopravnu bitku, ali je on nije shvatao tako, on je čvrsto riješen da uspije, njega život nije mazio, on je sa tri godine počeo čuvati kravu, sa četiri raditi poljske poslove, sa šest je već bio kopač, nije mu ovo najteže što je imao, on mora savladati to što je pred njim, jer je pobijedio i sve što je bilo iza njega, i smrt.

Uzeo je svoje knjige i od druga iz klupe do sebe, označio pređene lekcije, i krenuo u ljuti boj.

Na polugodištu je prošao s vrlodobrim uspjehom.

Zadivio je pitomce i nastavničko vjeće, koje ga je za primjer ovoj i budućim generacijama, vanredno pohvalilo. "Za nadljudske napore u savlađivanju pitomačkih dužnosti, u vanredno nepovoljnim okolnostima".

Poslije ove đačke pobjede, za Vukadina Jelića više nije bilo prepreka u toku školovanja u Petrovaradinu. Postavljalo se pitanje hoće li biti pitomac generacije.

Primivši svjedožbu o završenom vazduhoplovnom zanatu i čin podnarednika, primio je i počasti pitomca generacije, što mu je širom otvorilo vrata za upis u Vazduhoplovnu Mehaničarsku Školu u Novom Sadu. Ta škola je san svih pitomaca iz Petrovaradina. To je daljnje školovanje, velik skok, jer su mehaničari na avionima rijetkost, plaćeni su visoko kao doktori, govorilo se među pitomcima. Po završetku se dobije i čin narednika, što nakon škole u Petrovaradinu, radeći po vojnim radionicama, treba dugo čekati, godinama raditi i čekati sticanje uslova za polaganje za narednika.

Vukadin je u Novom Sadu dobio novu odjeću i uniformu, ljepšu od petrovaradinske. Hrana i uslovi stanovanja su takođe bolji, nastavno i ostalo osoblje su kvalitetniji i tolerantniji, vojna disciplina podnošljivija, ukupne obaveze manje, a on je tu školu želio, pa joj je prišao sa svom ozbiljnošću i odgovornošću, i nije proteklo dugo vremena, shvatio je, to su shvatili i nastavnici i pitomci, on će i ovdje biti pitomac generacije.

Ova godina mu je najljepši dio života, mislio je i tako se ponašao, uživao. Školsko gradivo je savladavao sa pola napora, pa se latio po prvi put u životu, čitanja knjiga i sporta. Aktivnosti su mu bogatile dane. Svakim danom je bivao sretniji, i u svojim očima vredniji. Tek je bilo minulo prvo polugodište ove jednogodišnje škole, a on se ponašao kao da je završio. Misli su išle dalje, polazile od davnašnje želje da bude pilot, a to je i krajnji domet mladića njegove generacije. Put ka cilju je veoma jasan, biti najbolji pitomac u Vazduhoplovnoj Mehaničarskoj Školi, i zbog toga je od početka školske godine toliko nastojao da se nametne nastavnicima. Za pilota trebaju i još neki uslovi, kao na primjer preporuka važne ličnosti, on ne zna da li posjeduje sve te uslove, ali zna pouzdano da mu iz Ježevice niko ne može pribaviti preporuku važne ličnosti, jer tamo ili otuda takve ličnosti i nema, pa je ostalo samo ono što zavisi samo od njega, a to je biti pitomac generacije, to je već samo po sebi dovoljno za upis u Vazduhoplovnu Pilotsku Školu u Kraljevu.

 

Kao što se iskusni ratnik brzo snalazi na novom terenu vođenja bitke, tako se i Vukadin 1937. godine lako prilagodio novoj školi u Kraljevu. Do tančina mu je znano o životu i učenju u vojnim školama, ta ovo mu je treća, o tome i ne razmišlja, ali je uzbuđen u očekivanju da se susretne sa pilotskom palicom. Ona je, kao čarobni štapić, u Vukadinovim očima, moćno sredstvo da se čovjek izdigne iznad ljudskog vidokruga, da stvari vidi i sa stražnje strane, da dokuči krajnji domet ljudskog uma. Vječito pitanje njegovih seljana, šta je iza brda, i narodna: "Trista čuda iza brda" i "Iza brda je brdo", i u njemu živi želja za saznavanjem, da se popne na najveće brdo i vidi, a to će uz pilotsku palicu imati kao na dlanu.

Škola u Kraljevu je po njegovoj mjeri. U njoj nije, kao u prethodne dvije, mnogo "praznog" teoretisanja, ovdje je odmah avion u ruke. Istina, prve dane je proveo gurajući avion rukama, pa tako i treba, jer čovjek, budući pilot, mora avion upoznati sa svih strana, pa i sa one, da treba naučiti i hodati između aviona. Zašto ne i vući avione, i pod rukom osjetiti svu krhkost te ogromne ptičurine, koja čovjeku sa zemlje izgleda kao div, neranjiva ptica. A avion to nije. Gurajući ga po aerodromskoj travi, osjetio je svu tananost tog čuda od tehnike, tankoću oplata krila i trupa, koje se mogu probosti običnom pletećom iglom. Školovanje se nastavilo na rulanje po zemlji, ali zar to nije istina, najviše nezgoda sa avionima se i događa na zemlji, pri poletanju i sletanju. Zato svaki budući pilot mora osjetiti ponašanje aviona u pokretu na zemlji, stalno su na to upozoravali nastavnici. A kad je letenje došlo na red, već se nakupilo i drugih znanja, teoretskih i praktičnih.

U školskim trenažnim avionima, sa dva sjedišta, najprije uz nastavnika koji upravlja avionom, pitomac leti dvadesetak sati, onda pitomac upravlja a nastavnik je pored njega, i tako istekne školska godina i uslijedi diplomski ispit, polaganje za pilota. Vukadin je to sve ozbiljno shvatao i radio, opet u namjeri da bude najbolji, jer opet on ima želju, nakanio je da nastavi školovanje u Nišu, u Vazduhoplovnoj Pilotskoj Lovačkoj Školi. To je najviše od najvišeg u avijaciji, ali i najcjenjenije među Vukadinovim vršnjacima, kako u vojsci tako i među civilima. Dočekao je tako dugo željeni čin, polaganje za pilota.

Uveče je dugo razmišljao o sutrašnjem letu. Nije mu se primicao san. Misli su preskakale sa jednog na drugo, ali su se najviše zadržavale na majci. Tako bi želio da ona to sve zna, da vidi svoga sina kako leti. Zamišlja joj radost, a on želi majci mnogo radosti, a zna da je ona ima premalo; a kad bi ga vidjela sa avionom, njenoj sreći ne bi bilo kraja. U prevelikoj želji da majci priušti radost, u toj besanoj noći, rodila se ideja koju će sutra i ostvariti.

Nadletiće Ježevicu, da se priča i pripovijeda. Njihov Vuco je prvi dotjerao avion nad selo, već vidi seljane kako se razmahuju hvalom, i majku, koja se smješka sa iskricom u oku, i šapuće, bio je to njen Vuco. Hoće to uraditi, odlučio je i ujutro, i kad se rasanio.

Misleći o letu iznad Ježevice, smetnuo je jednu bitnu prepreku, nastavnika koji će, u toku leta, sjediti uz njega. Zamoliće nastavnika da mu dozvoli skretanje sa maršute za pedesetak kilometara, da razveseli majku, povjeriće mu se. Uzeo je karton, debeli papir zbog vjetra, na njemu napisao nekoliko poruka, pozdrava selu i rodbini, smotao ga u valjak, zavezao ga. Popustio je oko pola metra kanapa, sa kojim će zavezati svjećicu motora, da vuče težinom ka zemlji, da sve to, po izbacivanju iz aviona, liči na malog padobranca, kojemu će se seljani diviti i čuditi.

Kad je zvuk aviona uznemirio planinsku tišinu, ljudi iz nekoliko sela su istrčavali na čistine, da vide nešto što čuju, a ne mogu da odgonetnu šta bi moglo biti, snebivali su se grmljavini kojoj izvora nema na vidiku. Letio je uvalama, pedesetak metara iznad tla, pa se naglo pojavljivao i nestajao, sve dok nije došao do Ježevice. Tu je smanjio brzinu, uokruživao selo i razgledao uličice, kućice, ljude i stada. Jasno je vidio kako sva živa bića krive vratove otvorenih usta gledaju put neba. Odlučio je da valjak-pismo izbaci iznad trgovine strica, one u kojoj je radio prije tri godine.

Kratko je gledao u vrtuljak-pismo, koje nije krenulo tamo gdje ga je želio usmjeriti, neće ga niko pronaći, zaključio je i komandama usmjerio avion u nastavak polaganja pilotskog ispita.

Pismo je pronađeno na sred seoske ulice, a nalazač će po tome postati slavan u nekolika okolna sela. Majka Smilja je danima podrhtavala od dragosti, svaki put kad se spomene avion i ime njegovog slavnog pilota Vuca.

A taj Vukadinov let, nije počeo sretno. Bio je na ivici katastrofe. Kako mu se to moglo dogoditi, nikad sebi nije mogao da objasni. U želji da pred ispitivačem, i komisijom koja ga prati sa zemlje, pokaže pilotsku zrelost i sigurnost, pokušao je oponašati opuštenost i uvjerljivost, koju imaju iskusni piloti, pa je na tren zapostavio opreznost i brzo reagovanje, koji su pretpostavke pri uzletanju. Kad je shvatio grešku, u tom trenu je već vidio brdo pred sobom. Ono, brdo, nezaustavljivo se ustremljivalo na njegov avion. Zapanjio se. Brdo juri na njega, samo je ta vizija. Katastrofa je neizbježna!? Misli su se zaustavile, nema izlaza, nastupila je panika, u očaju vuče palicu do stomaka i zatvara oči. Brdo ga nije udarilo, više ga ne vidi, hladan znoj ga privodi potpunoj svijesti, koja ga odmah privodi pitanju, da li je pao na ispitu, okreće se prema pilotu ispitivaču, da odgovor pročita na njegovome licu, ali ispitivač mirno sjedi, bez znakova uznemirenja. To Vukadina u prvi mah iznenadi, ali se brzo pribra i nastavi let, i on pribrano kao da se i nije dogodilo ono što se dogodilo, jer je shvatio, ispitivač nije vidio ono što je, po Vukadinovom mišljenju, morao da vidi. Ili, možda, sve to i nije bilo tako opasno, kako se učinilo njemu.

I u Kraljevu je Vukadin Jelić dobio najveće pohvale i čast da može da nastavi školovanje u Vazduhoplovnoj Pilotskoj Školi u Nišu.

To i nije onakva škola kakvu pretpostavljaju svakidašnji ljudi. U Nišu se uglavnom, uvježbava letenje, posebno letenje u raznim uslovima napada iz vazduha, mada se uči i teorija letenja, ali samo ona koja se odnosi direktno na avione na kojima se leti, na trenažni češki dvokrilac jednosjed AVIJA i engleski trenažni dvokrilac jednosjed HOKER.

Vukadin je obaveze u niškoj školi obavljao sa osobitom ljubavlju i odgovornošću, čak i sa elementima zabavnosti, pa uspjeh i nije mogao da izostane.

Glava 11.

Pilot lovac Vukadin Jelić, kao i ostalih pedesetak tek iškolovanih pilota, na niškom aerodromu u stroju na zbornom mjestu sa vidnom znatiželjom i nervozom, iščekuje komandanta škole, koji treba da pozdravi mlade pilote i ono što je svima znatno važnije, pročita naredbu o prekomandi.

Gdje će ko?

Kako se primicao kraj školovanja, to pitanje je sve više zaokupljalo misli svakog od njih. Najželjeniji je Šesti Lovački Puk u Beogradu, ali tamo ima mjesta samo za prve od najboljih pilota iz Jugoslavije, od njih pedesetak tu postrojenih, ima mjesta za petoricu. Koju? Prethodnih dana su se spominjala neka od mogućih imena, među njima nikad nije izrečeno Jelićevo. Nabrajani su sve vrsni momci, ali je važnije od toga što svaki od njih ima nekog u ministarstvima, ili među generalima. Vukadin Jelić tamo ne može ni promoliti, iako je najbolji od njih, tako mu je rekao jedan od prijatelja, a on slovi kao uvijek dobro obavješten pilot pitomac. Ipak gaji nadu, uzima u obzir značaj veza, koje on nema, ali vjeruje da među njih mora ući i najbolji tek stasali pilot lovac, i misli da je to on. Pri pojavi komandanta škole, novopečenim pilotima lovcima su zaklecala koljena.

Vukadin Jelić se nije mučio dugo, prvi je pročitan baš on. Prekomanduje se po želji, među jugoslovensku pilotsku elitu u Šesti Lovački Puk. Ostvario je ono što mnogi piloti neće nikad, a on već u svojoj dvadesetdrugoj godini.

 

Prvi susret pilota lovca Vukadina Jelića i Beograda bio je za pamćenje. Grad se, kao što mu i ime kaže, bjelasao proljetnim svježinama, širokim vodama, parkovima i raspjevanim pticama u njima, raspojasanim ljudima, modernim trgovinama i kulturno-zabavnim zdanjima. Mladić, koji nikad nije imao novca u vrijednosti jedne košulje, najednom ima toliko da ne zna ni gdje da ga drži, niti u što da ga troši. Nakon grljenja sa gradom između rijeka, kojega je prepješačio nekoliko puta i zavirio u svaku njegovu žilu, kao naprepad, poput psa lovca, iznapadao je slastičarnice, krčme i trgovine. U oficirskoj tekstilnoj radnji pokupovao je sve što mu je u njoj preporučeno.

Zdrav, naočit, sit i lijepo obučen mladić, pilot lovac iz čuvenog Šestog Puka, u Beogradu je vrlo brzo uočen i pozivan u visoka društva. Najednom je to novi izazov, okolnosti o kojima ranije čak nije ni imao prilike da sluša. Svaki dan se iznenađuje saznanjima da mnogi ljudi znaju njegovo ime i pokazuju nepatvorene simpatije pri predstavljanju. Stari ratnici traže poznanstva s njim, proslavljeni piloti ga pozivaju u društvo, a stare dame, koje su sebi prisvojile pravo da brinu o svim lijepim djevojkama, pozivaju ga i predstavljaju beogradskim djevojačkim pupoljcima.

Kao ižednjela kamila kad se dokopa rijeke, pa bi da je iskapi, tako je i ježevački mladić usrkavao sve od reda što mu se nudilo. Što više i što srčanije, jer on mora brzo nadoknaditi sve ono što do tada nije vidio i imao, a toga je premnogo, gotovo sve što se razastire ovih dana pred njim. Vrijedjelo se mučiti, pet godina vojnih škola je mali zalog za sve ovo, i tek šta će još da dođe. Ima to stalno na umu, njemu su tek dvadeset i dvije godine. Ima planove za sve, prvo na čemu će poraditi je da stekne uslove za polaganje za oficira. U Kraljevu i Nišu nije dobivao unapređenje, to tamo i nije moglo, još je narednik, čin koji je dobio po završetku škole u Novom Sadu. Prvi od uslova je letačko usavršavanje koje mu neposredno predstoji.

Beogradski aerodrom je u Zemunu, u podnožju duguljastog brežuljka Bežanijske Kose. Uz aerodrom je Komanda Puka, hangari za avione, remontni zavod "Jastreb", kasarna za vojnike, podoficire i oficire, i posebna zgrada sa spavaonicama za pilote lovce, u koju je uselio i Vukadin Vule Jelić. Najednom ga svi iz milošte zovu Vule, pa će mu to postati novo ime, koje će ga pratiti čitav život.

Hrana i uslovi života u kasarni,za pilote lovce, su na najvećem mogućem stepenu njihovih shvatanja i želja. U školovanje pilota država je uložila mnogo, u avione koje im povjerava i premnogo, pa je razumljivo što im čini na volju i u onim osnovnim ljudskim potrebama. Vule je presretan čovjek, na dohvatu mu je sve što su njegove potrebe, a budući da je život proveo u velikoj neimaštini, ovo što mu je sada dato, zna da cijeni i cijeni sa punom zrelošću. Ova dobrobit je dar Kralja i Otadžbine, Vule to stalno ima na umu, pa je njegovo i da im vjerno služi, što će i činiti do kraja odano.

Nakon odmora, opuštanja i privikavanja na nov način življenja, uslijedilo je i vrijeme "stupanja na dužnost", u koje je Vule ušao sa punom spremnošću, jer on uživa u visinama, naročito u letu sa brzim lovačkim avionima. Aeroplani, na kojima će letjeti, su HOKER i MESERSMIT 109, to je znao i prije nego je vidio zemunski aerodrom, pa je uzbuđen pred susret s njima. Slijedi nova obuka, nije to novo školovanje, to pilote prati svaki put kad treba da lete na avionu na kojemu nisu ranije letjeli. Početi će sa HOKEROM.

Na ovome aerodrumu je sve drugačije nego u Kraljevu i Nišu. Sva tehnička sredstva su modernija, a organizacija ozbiljnija. Tamo su to ipak bile samo škole, bar ono gdje su dopirali pitomci piloti, tako da mnogo toga Vule susreće prvi put, što kod njega izaziva znatiželju, motivaciju, ali i potpuno novu i sadržajniju odgovornost. Izuzev nedelje, kada je išao sa drugovima u grad sve ostale dane je provodio u obuci kako onoj obaveznoj u učionicama, simulacijama leta, i kabinama aviona, tako i u svojevoljnim dopunama obuke, koristeći prisutne avione u hangarima i na otvorenom, a naročito u čitanju knjiga o tim avionima, o avionima uopšte, o konstrukciji i proizvodnji aviona, kao i o razvoju vazduhoplovstva u svjetu, materiji koju susreće prvi put, i koja ga sve više i više vuče u bogatu zemunsku vazduhoplovnu biblioteku.

U prilici je da susretne mnogo ljudi koji obilježavaju jugoslovensko vazduhoplovstvo i njegovih pet fabrika, a naročito je rado susretao konstruktore, i upijao njihova kazivanja, koja su za njega nova i dragocjena saznanja. Za nekoliko mjeseci je saznao više nego da je pohađao neku od boljih škola, naučio je da se služi literaturom, a to je izazivalo nova interesovanja i nova čitanja, tako da su mu dani proticali u miloj zauzetosti i životu punom smisla.

Obuka je proticala sama po sebi, od jednostavnijih ka komplikovanim radnjama, koju je on obavio sa ocjenom "naročito se ističe", i u rekordnom roku ušao u redovne obaveze pilota lovaca. A te obaveze su: uvježbavanje borbenih zadataka i izviđanje slobode neba, iznad sfere zaduženja Šestog Puka.

Jednu vježbu je Vule iščekivao sa više zadovoljstva. Radilo se o pojedinačnim "napadima na selektivne ciljeve" metodom prsnog izvlačenja iz "zone dejstva". Njemu je ta vježba draga zbog čina prsnog izvlačenja, leta koji je sanjao još iz djetinjsva, a u snovima, koji ga prate i ovih dana, je raširenih ruku i nogu, izpružen i ispršen, nagnut naprijed pod uglom od sedamdesetak stepeni, letio bez ograničenja u brzinama i dometima, letio sa uživanjem koje se samo u snu i može dokučiti. Želja za takvim letom potiče iz vremena čobanovanja, iz osame na brdu, kad se mogao zabavljati samo sa prirodom, u kojoj su ga posebno privlačile ptice, privilegovane, jedino one mogu preći sa brda na brdo, za koji minut, ono za šta bi njemu trebao čitav ljetni dan.

Posebno ga je privlačio jastreb, najnedostižniji je, pa je dječačić zamišljajući mogućnost svog leta, gledao i sanjao sebe u jastrebovom letu. Svaki put je, prisjeća se sada, na aerodromu dok čeka svoj red letenja, gledao jastreba u doletu sa suprotnog brda, a nikad u položaju odleta. Prije o tome nije razmišljao, i to dovodi u vezu sa opreznošću te grabljivice. Osmatrajući sa brda na brdo, jastreb je tražio i odabirao mogući plijen. Nakon odabira, doleti punom brzinom i zapikira u pravcu položaja žrtve. A kad grabljivicu dočeka iznenađenje, kao što je to često bivao čoban, i Vuco u više slučajeva, tada se iz položaja pikiranja i pune brzine, izokreće u prsno izvlačenje, gotovo vertikalan let, sa punim prsima okrenutim položaju žrtve, a i Vuca, a to je iz puno gledanja neobična situacija, u potpuno tamne ptice vidi se trbušna bjelina. Gledanje jastreba u položaju prsnog izvlačenja, za Vuca je slika za uživanje, takva je ostala do danas, kao i neprolazna želja da je izvede i on. I, evo, u prilici je da to ostvari. Ima avion sa kojim to može, dovoljno je brz, moćan i konstruktivno pouzdan za tako smion let.

Zaokupljen davnašnjim i ponovo osvježenim snovima, Vule blaženo miran čeka svoj redosljed. Sa jednim avionom lete šest pilota, na smjenu, on je četvrti. Treći je već sletio, avion predao zemaljskoj posadi, aviomehaničarima, koji dok se Vule penje u kabinu, obavljaju zadatke, poznate kao poletno-sletna kontrola letjelice. Kad svi dignu desnu ruku, onda nastupaju samo pilot i avion, njih dvojica kao jedna ptica. Konačno je jastreb iz snova. Obaviće sve što vježba zadaje, ali su njegove misli usmjerene na let prsnim izvlačenjem, koji će uslijediti pred obalom Save, kada bi u ratnim uslovima bilo okidanje obarača. Uzletio je.

Nastupio je iščekivani tren, snažno je stegao pilotsku palicu i sprema se da je naglo povuče ka sebi, sprema se u jastrebov prsno izvlačeći let. Ushićen je. Zna, na suprotnoj obali je mnogo slučajno zatečenih ljudi, koji će se do koji čas diviti prsnom bjelasanju aviona, i hrabrosti nepoznatog pilota, baš onako kako se on divio jastrebovoj nedostižnosti. Povukao je palicu i prepustio se uživanju.

Drnd, drnd, drnd...!? Ugasio se motor!.

Između nadljuskih slasti i samrtničkog straha smjestio se tren, u kojemu Vule treba da riješi ono što je nemoguće, da spasi svoj život. Pred misli se ispriječiše Beograđani, koje će pokositi, a oni bezazleno od njega očekuju da ih zadivi. Ispriječi se i letačko pravilo, koje nalaže za takve situacije, da se let mora nastaviti u istom pravcu i istovremeno tražiti mjesto za prinudno sletanje. U slučaju i najmanjeg skretanja, naglo se obara visina i katastrofa je neizbježna. Između katastrofe i ubijanja, odabrao je treće, nadu u zaokretanju.

Avion se po komandi nageo za četrdeset i pet stepeni, Vule vidi vodu Save sve bliže, i smrt u njoj sve zreliju, a onda se dogodilo ono što nije vidio ni u zračku nade.

Motor je proradio.

Ali samo nakratko, tek toliko da se zaokret izvede. Naginjanjem aviona, ono malo goriva što ostaje na dnu rezervoara, slilo se na slavinu, i Vula izvuklo iz mrtvih. Grešku aviomehaničara, koji nisu otvorili slavinu od glavnog rezervora, pamtiće stalno, i biti puno obazriviji pri preuzimanju aviona za let.

Jednog dana, poslije uobičajene jutarnje smotre, baš kad o tome nije ni razmišljao, pročitana su imena pilota lovaca, među njima i Jelićevo, koji su na redu za godišnji odmor.

Kad je čovjek dugo u uniformi, a živi, radi, provodi slobodno vrijeme i konači u kasarnama na periferiji gradova, a sa Vulom Jelićem je tako već šest godina, u njemu zamru mnoge navike, ali i potrebe, koje civili ispunjavaju svakodnevno. Prvi Jelićev godišnji odmor, zbog tih okolnosti, je povod za neka nova razmišljanja. Zašto će njemu odmor kad nije umoran? Ne zna ni gdje ni s kim bi ga koristio. Prvo je pomislio da iskoristi pola u kasarni i pola u Ježevici, tek zbog roditelja. Ali su, iza te pomisli, rasplinule posve nove misli.

On ne zna šta želi u životu, a već su mu dvadesettri godine. Nije postavio jasne ciljeve, zaključuje, a do sada je mislio suprotno. Ciljevi su bili pilot, pilot lovac i oficir. A koji su ciljevi iza ovih? Nije ih ni postavljao. Osim iz kasarne, on nema prijatelja, nema djevojku, nema nikoga i ničega što ne vonja na vojničku uniformu. Nema ni jedne civilne gaće, a ne nešto drugo.

Djevojka!?

Nema je niti ju je imao!?

Uz sve drage prijatelje iz kasarne, koji su zaista i vrijedni i pouzdani, on je osamljen, mjereno civilnim mjerama. Uvijek je to i bio, zaključuje. U dječačića je stasavao na osami, istina je u prirodnim ljepotama biljaka i životinja, ali bez društva djece, pa i odraslih. Učeći trgovačku školu, opet je bio sam, bez vršnjaka, a svaki dodir sa ljudima se svodio na primanja zapovjesti, čak i od male djece. Koliko ih je manje viđao toliko je manje dobivao zaduženja, bilo mu je za toliko lakše, pa je razumljivo zašto se povlačio ispred ljudi. Pet godina školovanja, u uniformi, nisu ga naročito promjenile. Vule je skroman i vrijedan, ali i osamljen čovjek. Nije preduzimljiv ni kad su u pitanju djevojke, upravo o tome razmišlja, pitajući se šta da radi za vrijeme godišnjeg odmora.

Djevojke!

One su najčešće teme razgovora njegovih drugova, a Vule ni o njima ne govori mnogo. Svi imaju po jednu ili više simpatija. Da li on ima, ili da li je imao djevojku? Na to pitanje ne zna da odgovori ni sebi ni drugovima. Ipak, sada, kada o tome razmišlja duže i dublje, ima i odgovor. On je imao i ima djevojku. Nije od onih što se hvale sa djevojkama, a baš bi on mogao da se hvali sa svojom. Vitka, sa veoma lijepim svim djevojačkim oblinama, prekrasnim i milim licem... Najpristalija je od svih onih o kojima pričaju njegovi drugovi, lijepa je u skladu sa svojim imenom, Leposava. Najednom u Vulu razgorjevaju osjećanja, koja su godinama tinjala, ali im nije dao na volju da zagriju momačko srce. Sav odmor će da provede u Ježevici, naročito zbog Leposave, odlučio je i zbog toga osjeća neku osobitu toplinu u grudima, koja se nije javljala prije.

Taman se bio zamomčio kalfa Vuco, kada je upoznao Leposavu. Odrasliji i ozbiljniji od vršnjaka, obučeniji i "gosposniji", vitak, prelijepe valovite kose, "građanskog" hoda i manira, pred crkvom u Dobrinji, bio je pravo otkrovenje za jedre djevojačke pupoljke, koje su i dovedene pred crkvu da se pokazuju i mjerkaju prilike. Među tim pupoljcima ljepotom se izdvajao jedan, šesnaestogodišnja Leposava, Vucova vršnjakinja. Probadali su je momački pogledi, i Vucov, ali on nema kuraži kao ostali momci, koji su joj upućivali umilne osmjehe i začkoljive riječi. Stajao je po strani i u sebi prigušivao pomamu. Ništa od toga nije promaklo bistrom oku majke Smilje, koja je dočekala tren kada je Leposava ostala sama sa majkom Desankom. Tada je prišla Vucu, povukla ga za ruku:

—Ajde, da se upitamo sa Desankom —kazala je.

—Je li ovo tvoja mala? Ovo je moj Vuco! —reče Smilja, nakon što se izljubila sa Desankom i Leposavom.

—A, zar je ovo tvoj!? Vidi što je lijep. A na majku, bogami —Desanka prihvati Smiljin način upoznavanja mladih.

Iskusne majke su nastavile razgovor, "unijele" se u priču, i "nesvjesno" izmicale od Leposave i Vuca, koji kad ostanu nasamo, morati će i da razgovaraju.

—Ti nisi odavde!? —prva se osmjelila Leposava, a rumenilo joj je satvorilo, kao trešnja, crvene sjene na jagodicama.

—Ja živim u Požegi —isto tako stidljivo, progovorio je i Vuco.

—Bila sam, jednom, u Požegi...

Tako je došlo do poznanstva, od kojega su mladi očekivali mnogo, a roditelji i više. A, uistinu, nije se dogodilo ništa. Za proteklih sedam godina, jedva da su se i vidjeli desetak puta, a i to je bivalo u prve dvije godine. A i kako će se vidjeti kad se Vuco nije pomaljao iz vojnih škola, a nije ni pisao. Leposava je često preko Smilje upućivala znake nade i čekanja. Nešto od toga je dopiralo i do Vuca, povremeno podgrijavalo nejasnu ljubav, ali i brzo bljedjelo. I evo, u prvom danu prvog godišnjeg odmora, spremajući se na put za Ježevicu, lik Leposave je postao stožina njegovih misli koje ga požuruju i mame.

Doputovavši u Ježevicu, u Vucu je sve snažnije rasla potreba da vidi Leposavu. U tom pravcu je činio neke korake, a kad do susreta nije moglo doći spontano, majci je predložio da pođu u neke posjete, među njima i u posjetu Desanki, majčinoj prijateljici. Majci nije govorio pravi razlog te želje, mada je vjerovao da će to teško promaći njenom istančanom predosjećaju. Tim načinom je došao u djevojačku kuću.

Vuco Desanku malo poznaje, vidio ju je tek koji put, ali je uočio da je njihovu posjetu dočekala sa vidnim uzbuđenjem i zadovoljstvom. Sa Smiljom se izljubila i upustila u duge i neposredne priče, pri tom je razgonila djecu koja su stalno nešto zahtjevala, ometala razgovor. Povremeno se obraćala i Vucu, i kako je on razumio, prigovarala mu zbog otuđenosti i nedolaženja u rodni kraj.

U jednom trenu je Smilja istrčala is sobe, da podigne dijete koje se spotaklo i rasplakalo, pa je to Vuco iskoristio i upitao Desanku:

—Gdje je Leposava?

—Ja sam... —počela je žena, a Vuco je zaskočio.

—Znam, ali gdje je Leposava?

—Ja sam Leposava.

—Šta, ti...! —promucao je Vuco.

—Da! Ja sam Leposava —žena je govorila sa jasnim znakovima poraza.

—Ti si Leposava!? —Vuco je želio još jednom da potvrdi te nevjerovatne riječi.

—Pred tobom je Leposava, ovo su moja djeca, moj Vuco, a gdje si... —nastavila je žena da govori, pita, prigovara, pravda, ali do njega te riječi više nisu dopirale.

Tako je završila Vucova Ljubav sa Leposavom.

 

Nakon što se novopopunjena eskadrila uvježbala, po mišljenju pilota i veoma dobro uvježbala, baš tada se naširoko počelo pričati o neprijateljstvima od nekih susjednih zemalja, Hitlerovih satelita, kako se za njih govorilo, a konkretno su italijanski avioni provocirali jugoslovenske graničare oko Bitolja. Pojavila se mogućnost da jedna vazduhoplovna formacija preleti tamo i uspostavi ravnotežu sa Musolinijevom avijacijom. Svi u Vulovoj eskadrili su željeli da taj zadatak dobiju. I dobili su ga.

Nakon jedne nenadane uzbune, odletjeli su za Skoplje, i već sutra se vinuli u nebo iznad Bitolja. Sa bojevom municijom, uvjereni u sebe i svoje MESERŠMITOVE, koje su držali za znatno bolje avione od suparničkih SAVOJA, jako su priželjkivali da se ogledaju u vazduhu, pa kad se to nije dogodilo, i sami su prelazili granicu, samovoljno mimo znanja više komande, a sve u želji da se dokažu.

Italijani se više nikad nisu pojavili blizu ni na onoj strani. Piloti, Vulovi drugovi, su tokom ovih provokacija, sebi utuvili u glave, da su najbolji piloti na svijetu, pa se iz toga rodila i nezdrava želja, da se potuku sa nakinđurenim italijanskim fašistima.

Među pilote je procurila vijest da vrhovna komanda očekuje provokacije na Jadranu, opet od tih vječito zagrižljivih Italijana, kad god osjete da su jači, a sada je i onaj niski Musolini uz Hitlera "visok", pa to hoće i da demostrira. Opet piloti Sto Druge Eskadrile priželjkuju, i nadaju se da će baš oni tamo.

Nakon mjesec dana boravka u Skoplju, stigla je prekomanda za Mostar. I opet su se vinuli momci u visine, i opet provocirali oni, ali protivnik je opet zaćutao i potpuno iščezao.

Kao da su stvarno bili u pravim bitkama, i pobjeđivali, piloti su očvrsli u ubjeđenju svoje snage i nepobjedivosti, pa su se nakon tri mjeseca odsutnosti, u Beograd vratili na svečan način.

Prije sletanja na zemunski aerodrom, tri puta su nadletili Beograd u poretku ćiriličnog slova P i rimskog broja dva, četiri kolone po dva aviona, i između prve dvije, na vrhu, takođe dva aviona. P II su simboli imena mladoga kralja, Petar Drugi.

Za tri mjeseca njihovog odsustvovanja, u Beogradu i Jugoslaviji su se dogodile velike promjene, te Beograđanima nije bilo do akrobacija Sto Druge Eskadrile, što će i piloti uskoro razumjeti.

Glava 12.

Kad je čovjek odsutan više dana od kuće, pa kad se vrati, te dočeka veče i trenutak kad podiže nogu da legne na svoj krevet, svaki put osjeti blagi nalet zadovoljstva, po narodnoj: "Svuda je poći, ali i kući doći". Taj osjećaj je upravo imao Vule Jelić, po povratku iz Mostara, kada je u spavaonicu banuo njegov komandir:

—Nemoj da liježeš, Vule —kazao mu je tiho i nejasno zabrinuto.

—Šta je sad?! —spontano je uzvratio Vule.

—Uzbuna! —kratko je odgovorio komandir.

—Uzbuna?! —iznenadio se Vule.

—Uzbuna, Vule, ali molim te bez panike —umirujućim glasom je potvrdio komandir.

—Nešto ozbiljno?! —Vule bi da dozna povod nenadnoj uzbuni.

—Ne znam ni ja —komandir je rekao istinu. Vule dobro poznaje svog komandira, i vjeruje mu, ali je zbog njegovog neznanja zabrinut više.

—Rat?! —iz Vula izleti slutnja.

—Ne vjerujem da je to —umirujućim glasom komandir kaza svoje mišljenje.

—Kakva je uzbuna? —Vuco bi da preko stepena uzbune prepozna povod.

—Potpuna pripravnost, puna ratna sprema, spavanje uz avione —saopšti komandir.

—Prvi put je tako —nadoveza Vule, u želji da iz komandira izvuče još koju informaciju.

Prvi put! —potvrdi komandir, zamisli se, pa uozbiljivši i riječi i lice, nastavi —Obavještavaj pilote i idite u hangar. Ali, molim te, tiho i bez nervoze.

—Razumem, gospodine komandire! —kaza Vuco i poče da oblači tek skinutu odjeću.

Piloti su se tiho uvlačili u hangar, zauzimali svoja mjesta i lijegali na beton. Vrlo brzo je čitava eskadrila bila na okupu u ležećem položaju.

Zbog predostrožnosti od napada iz vazduha hangar je zamračen. Pilotima se ne spava, pričaju o ozbiljnim pitanjima, u početku šapatom pa sve čujnije, govore i o mogućem ratu. I komandir Eskadrile je sa njima, i on je legao, ne spava ali i ne priča. Na njemu je odgovornost najveća, očito mu to ne da da se opusti. U rukama drži današnje novine, POLITIKU, ali ne može ni da čita. Vule primiče glavu i čita datum na novinama: Subota, 5 april 1941, komandir to ne primjećuje, zamišljen je, vjerovatno on zna više o opštem stanju stvari, i danas su ga zvali na neki sastanak, možda je baš taj sastanak u njega unio nespokoj.

Ovih dana se među aktivnim sastavom sve više govorilo o mogućem napadu Hitlera. Vrlo je kažnjivo govoriti o takvim stvarima, unosi se pometnja i nered, a izvori tih priča su neprijateljske propagandne mašinerije, tako govore oficiri bezbjednosti, a njima treba vjerovati. Međutim, te priče postoje, a naročito se čuju od aviomehaničara i građanskih lica u službi Vojske. Da, razmišlja Vule, pokrenuo se narod u Beogradu, oborio je kapitulantsku Vladu, narod je spreman na borbu, vojska je spremna na odbranu, snažna je proslavljena srpska vojska, koja je rastrojila dvije svjetske carevine, sa narodom, spremna je da zaustavi i njemačku zahuktalu neman. Istina je, kod njih su avioni moderniji i znatno u većem broju, ali naše i nije da iznesemo rat, strategija vrhovne komande je poznata odavno, naše je da neprijatelja što duže zadržimo u zoni granica, dotada će se kopnene snage organizovati i prilagoditi nametnutim uslovima vođenja rata. A za to smo spremni, za to imamo snaga, branićemo se moralom koji nema ni jedna vojska na svijetu. Zna to naš neprijatelj, zna on to dobro, znamo i mi da on to zna, i znamo da se neće lako odlučiti da nam objavi rat. Uostalom, samo iz tih razloga čini sve da nas uvuče pod svoje čizme političkim putem.

Beograd je toj politici rekao ne, Jugoslavija je rekla ne, vlast je sada u rukama đenerala, proslavljenih vojnika, koji ne poznaju kapitulantski rječnik. Ipak, noć provodimo na betonu, komandir je nespokojan, nešto se preozbiljno kuva oko nas. Švabo Srbima ne može da oprosti poraz iz prošlog rata, možda je već i objavio rat, ko će to znati, kad je uvijek naopako oko toga, za objavu rata vojska saznaje zadnja. Zahuktala se Hitlerova sila, melje kao vodeničarski mlin. Da li smo meljavina mi?, pita se narednik pilot lovac Jelić Vule Vukadin. Pitaju se i ostali večeras malo govorljivi piloti na aerodromu. Po načinu uzbune i rasporedu borbenih sredstava i vojske, stvar je uozbiljena do usijanja.

Komandir odlaže novine, Vule ga posmatra prikrajkom oka, komandir iz bluze vadi fotografiju i dugo ostaje zagledan u nju. I Vule ima tu fotografiju, i on u džepu bluze, i on je vadi i zagleda. Čita na poleđini: "Aerodrom Ortiješ kod Mostara, 25. marta 1941. Piloti lovci 102-e eskadrile, s leva na desno: komandir kapetan prve klase Miloš Žunić, kapetan Milan Žunić, potporučnici: Mihajilo Nikolić, Dragosav Krstić, Miodrag Bošković, Momčilo Milosavljević i Avgust Kovač, vodnik narednik Milan Skendžić, narednici: Sava Vujović, Vladimir Puzić, Jelić Vukadin. Narednik vodnik Đorđe Stojanović nije na slici, tek sada to uočava Vule i pita se, zašto nije, gdje li je u času slikanja bio odsutan. Ne, ne može da se prisjeti. Na tome misli ostaše dugo. Prisjetio se. Đorđe je išao da polaže za čin. Svi su večeras na okupu, dugo su zajedno, razmišlja Vule. Niko drugi ne umije tako drugariti kao piloti, a ni od njih niko tako kao oni, piloti lovci, svima dragog komandira Miloša Žunića. Svi su kao jedan, ginuće za Kralja i Otadžbinu. Ginuti!?

Neće ginuti! Ginuće napadač, ne može niko s nama, najbolji smo piloti, najhrabriji, nećemo ginuti mi, ginuće zlikovci koji se budu drznuli da zaparaju parče našega neba. Mislili su tako i italijanske makarondžije, došla sila da prepada narod Bitolja. Upadali, zaplašivali, dičili se osovinskom silom... Ko su kao oni, ko ih to može zaustaviti, ali kad su ovi momci zaparali južno nebo, nestalo ih je kao žutog lišća po naletu jesenjeg vjetra. Hitler će objaviti rat, govorka se. Neka, neka ga više objavljuje, spremni su naši momci, a u prednosti su bar u jednome, brane svoje. Misao na misao udaljuje san, a večeras je Vule bio naumio i da ranije legne, čak i sutra kasnije da ustane, da se ispava.

Komandir je vratio fotografiju u džep, pogledao svakoga pilota i onda tihim glasom kazao ono što je znao. A nije znao mnogo za okolnosti koje su se nagovještavale, to je i rekao, pa zaključio da bi moglo doći do objave rata. Vrhovna komanda treba podatke o pokretu jedinica iza naših granica, a ova eskadrila je dobila zadatak da kontroliše rumunsku granicu, jer s te strane se očekuje neprijatelj. Prva grupa će krenuti na zadatak ujutro u četiri sata. Sačinjavaće je kapetan Milan Žunić vođa, i narednik Vule Vukadin Jelić pratilac. Onda je zamolio, opet blagim glasom, da se pogase svjetla i prestane sa razgovorom, jer će sutra njemu trebati odmorni piloti, još se i našalio.

U eskadrili se za borbene zadatke uvježbavalo jednovremeno polijetanje grupe od po dva aviona. Tako su šestoga aprila 1941. godine, u cik zore, i poletili kapetan Milan Žunić i narednik Vukadin Vule Jelić. Penjući se na visinu tri hiljade fita provjeravali su radio veze. Dogovarali su maršrutu i usaglašavali elemente leta. Razdanjivalo se.

Vidici iz visine izazivaju posebnu pažnju pilota, u svakom ponovljenom letu su novi doživljaji, pa i ovoga jutra. Opčinjeni prizorima iz visine pristigli su na južnu rumunsku granicu. A onda su se trgli i posvetili zadatku.

Čitavu pograničnu teritoriju su detaljno izvidili, ali nisu mogli uočiti ništa što bi ukazivalo na novo stanje vojnih formacija. Naročito, pouzdano su utvrdili, nije bilo niti ima formacija u pokretu.

Vule je u povratku, po ni sam ne zna koji put, uživao u ljepotama Otadžbine ispod njega. Tako bi znao da se našali. Međutim, kad je već bio u zoni Beograda, ugledao je ogromnu dimno-plamenu kupu, koju je locirao oko Dunavskog mosta. Bila je toliko velika da se istinski iznenadio i doveo je u vezu sa velikom diverzijom ili bombardovanjem. Čim je sletio raportirao je komandiru, a on sumnju prenio višoj komandi i ubrzo dobio povratnu informaciju.

Ništa se u području Beograda ne događa što bi bilo vrijedno pažnje.

Vule je ušao u hangar, pa kad je vidio da piloti još spavaju, odluči da legne i on. Misli su prebirale po malopređašnjem letu, tako je sa njim uvijek kad legne poslije leta. Naročito su se vrzmale oko dimno-plamenog džina koji nasreću, nije ono čega se pribojavao. Ipak, oko toga još ima sumnju i ona ga sputava da zaspi. Taman je uspio da se ušunja u predvorje sna, kada je nastala galama, pometnja, naredbe i saopštenja.

Rat!?

Bombarduju Beograd!?

Beograd je srušen!?

Iznenađenje je potpuno. Ni za komandu nema vremena. Naredba komandira je kratka i oštra koju izdaje trčeći prema svom avionu. Da se uzleće za njim i da svaka grupa samostalno po situaciji bira sebi cilj.

Komandir Miloš Žunić sa pratiocem Đorđem Stojanovićem uzletili su prvi, a za njim su slijedile četiri grupe po dva aviona. Stvarno je rat, promrmljao je Vule, prekrstio se i sjedeći u kabini, čekao red njegove grupe, kojoj je vođa potporučnik Dragosav Krstić a on pratilac.

Avioni eskadrile, MESERŠMIT 109, su naoružani sa po dva mitraljeza koji ispaljuju kroz cijev elise motora, i koji su sada nabijeni municijom do kraja. Oni su ispod mogućnosti njemačkih aviona, o tome Vule na nov način razmišlja i smišlja kako da postavi borbu, a da nedostatak aviona bude što manje izražen. To će zavisiti od situacije koja mu se bude nametnula, dolazi do toga i zaključuje da sada o tome ne može dalje. Pa, ipak, samo je o tome mislio, čak ga je od toga i glava počela da boli. Javio mu se vođa Dragosav Krstić i odmah komandovao uzlet.

Javio?!

Nisu mogli da uspostave radio vezu, kasnije će saznati da nisu ni ostali imali veze. U pitanju je bila sabotaža, koja je toga jutra imala visok učinak na svim aerodromima u Jugoslaviji.

Čim se Vule našao stotinjak metara iznad zemlje, dočekao ga je zapanjujući vidik, nebo zastrto avionima napadača, a Beograd u plamenu i dimu. Krstić komanduje juriš na najbližu neprijateljsku formaciju, koja je već istresla sjeme smrti i na putu je ka svojoj bazi. Zaokrenuli su se i punom brzinom usmjerili za grupom od tridesetak aviona.

Pristizali su ih.

Sa bočnih strana su primjetili neprijateljske lovce koji su pošli na njih, nisu se pokolebali, grabili su ka cilju.

Kad su pristigli na domet dejstva, uspostavila se borba. Dragosav i Vule su mitraljirali one ispred sebe, oni se branili mitraljirajući njih u odstupanju, mitraljirali su i oni sa bokova, tako da je to, onima sa zemlje, ličilo na stravu koja se može vidjeti samo u snu.

Vulove misli su samo na cilju, ni pomena o nekim sporednim razmišljanjima kao što je strah, toga nema ni u klici. Naprotiv, siguran je da ga ne mogu pogoditi, nepokolebljivo vjeruje u sebe i svoj avion. Iz pedesetak oružja puca na njih dvojicu, iz velikih bombardera mitraljezima otpozadi, iz lovaca sa sve tri strane, ali bombarderi uporno bježe pravcem kojim su od početka odabrali. Vule se ustremljuje, nišani i opaljuje i nikako ne može da shvati da su još svi na istoj visini. Siguran je da je njegovih metaka dosta prošlo kroz njihov metal. Samo da zadimi jedan, da okusi tu slast, poče da ga opsjeda taj nagon.

Da bar pogodi Dragosav, poželi i nesvjesno baci pogled ka njemu. Baš u tome trenu, budući da im ne funkcioniše radio veza, Dragoslav Vulu rukom pokazuje da je pogođen u motor i da traži mogućnost da se prizemlji. Pokazuje mu i na njemački avion ispred sebe koji se dimeći strmoglavljuje.

Vule zna koliko je Dragosav ushićen što je oborio neprijateljski avion, s obzirom koliko je opterećen da se dokaže. Otac Dragoslava Krstića je proslavljeni đeneral, te se i od sina očekuje herojstvo. Taj teret je mladi potporučnik nosio sa naporom. U ovom času ga se oslobodio, uvjeren je Vule i zbog toga sretan i ljut, jer je njegov vođa grupe pogođen i zaustavljen na putu slave. Vule bi da to nadoknadi svojom hrabrošću koja je nabrekla do eksplozije.

Da ima snažan avion sustigao bi neprijateljsku formaciju i zubima trgao metal. Ljut je i u ljutnji natprirodno uporan, mora i on neprijatelja zadimiti, govori sebi, dodaje gas i odabira jednoga koji mu se u tome času učinio najkrivljim za zlodjela koja su učinjena Beogradu i njegovom vođi grupe. Nanišanio ga je bolje nego ikad prije metu. Moj si!, oteo mu se poluglas, pritiska dugme. Oborio ga je.

Kakvu je tek sada snagu Vule dobio, neustrašivost i sigurnost u pogađanje. Tek će sada da dime švapske grabljivice, mrmlja i zasipa municijom. Do malo morao je da se izvlači iz borbe, presušila je municija. Tužan, žali što su mitraljeski magacini tako ograničeni.

Nakon što se manevrisanjem izvukao iz zone dejstava neprijateljske avijacije, prvi put je u prilici da zrelo vidi šta se nad Beogradom događa. Još uvijek su visoko nad gradom jata neprijateljskih aviona, iz kojih se prosipaju pa lelulaju na hiljade bombi, a grad dimi u svim ulicama, tamo gdje dim jenjava nepregledne su ruševine. Vidi i neke ulice zastrte kamenicima, poravnate kuće i razrovani asfalt. Na nešto nižim visinama od visine na kojoj su bombarderi, vodi se ljuti boj. Vule vidi i koliko je neravnopravan, baš kao i onaj malopređašnji njegov, desetine njihovih na jednog našeg. Opet je zakukao za municijom i naljutio se.

Do suza mu je, vidi jednog našega u okruženju. Da ima municije spasio bi ga. U dobrom je položaju za napad, a neprijateljski avioni ga ne uočavaju. To ga dodatno potaknu da požuri po municiju.

Sletio je, dorulao do mehaničara, iskoračio jednom nogom na krilo i viknuo:

—Punite!

Čim mu je dat znak nije ni čekao da se propisno postavi, krenuo je na uzletanje.

I tu je kraj.

Pukla je guma, avion u zaletu iskrenu na desnu stranu i krilom zapara po tlu. Iskočio je iz kabine, i potrčao tražeći drugi avion. Nije imao što naći, aerodrom je već bio aeroplansko groblje. Priključio se grupici unezvjerenih ljudi. Kao i oni nemoćno je posmatrao nebeski lom.